www.tebe-trazim.com

Juliane, svaka čast . I to je jedna vrsta poniznosti, postepeno mijenjati sebe, svoje mišljenje, priznati zablude. Svi mi (pa i ovdje na forumu) dosta puta želimo kruto nametnuti svoje mišljenje i stavove. To je oholo. Mi smo maleni, naše znanje je krhko i svaki dan trebamo naučiti nešto novo. Mene je osobno ovaj forum dosta promijenio i pomaže mi u mom TRAŽENJU Boga iako se dosta puta ne slažem sa svime. Al to je do mene, želio bih čuti nešto što meni paše, što me opravdava. E to je moja oholost !

U jednu ruku, ne vidim tu ništa čudno. Preobraćenik je tek dosegao prijelomnu točku u svome životu, ali svi znamo da se ta točka mora nalaziti na nekom pravcu. Ako je taj pravac išao u suprotnom smjeru od Boga, onda se i ta točka nalazi jako daleko od Njega. Idući dan, preobraćenik se nalazi bliže, ali i dalje daleko; idući još bliže... Prevedeno, to je proces koji traje, a usudio bih se reći da mnogi toga nisu svjesni. Zar će netko tko je psovao Boga 20 godina i to iz godine u godinu sve teže i teže, najednom prestati? Pa u najboljem slučaju će smanjiti, ali prestati teško u nekom kratkom roku.
Isto tako, u tom stanju gdje je još daleko od Boga, imat će i svoju sliku o kršćanima koja će tek biti malo prilagođena kako bi se sam mogao poistovjetiti. No, u datom trenutku će mu se i činiti da je uhvatio Boga za bradu - njemu se jedan mali korak doima kao da je prevalio ogroman put u kratkom vremenu. A u tome i leži opasnost, ne samo po pitanju oholosti, već i drugih grijeha. Za njega je preobraćenje završeno; a u stvari nije možda ni pošteno ni počelo. Navike iz njima "prošlog" života prenijeti će u "novi", a ako nemaju stvarnu želju toga se riješiti, onda, gadno će zvučati, možda bolje da se vrate u taj svoj "stari" život...
Treba za sve i svakoga imati strpljenja, ali ako nema netko volje za promjenu svojih navika (grijeha), onda džabe to strpljenje...

Svetac koji u jednom trenutku pomisli da je svet, tada zapravo više nije svet.


Ja bi rekao ovako: svetac koji pomisli da je svet, nikada nije ni bio svet.
Svetost je savršenstvo. Što dublje shvaćamo Boga, što smo Mu bliže, to smo svjesniji svojih slabosti i grijeha. Tada čovjek shvaća koliko je ništavan. Zbog toga nikada neće pomisliti da je svet, jer jednostavno zna da nije.

Poniznost je utkana u sve kreposti, toliko ih prožima da je ne možemo biti svjesni. Bez prave poniznosti nema iskrenog kajanja, molitve, žrtve i ljubavi, strpljenja... Samo ponizan čovjek može ostati u milosti Božjoj.Između poniznosti i oholosti nema ništa, ako nisam ponizan onda sam ohol a kao takav sam odvojen od Boga.

To nije ništa komplicirano, potrebno je samo čuvati Isusove zapovijedi, usavršavati se u ljubavi i stalno se moliti. Kreposti nužno dolaze same od sebe.

Nije potrebno da mi sebe smatramo poniznima ili svetima, sveti Pavao kaže: Doista, sebi ničega nisam svjestan, no time nisam opravdan: moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite ništa prije vremena....

Ovo je moja pjesma koju sam napisao prije par godina i objavio je na you-tube u videoklipu sa još nekim svojim pjesmama, ona ocrtava samo moje mišljenje koje sam javno objavio, ne sa namjerom da budem velik u tuđim očima niti da se proslavim.

Zemlja je samo mali dio svemira,
kao točkica posred beskonačnog papira.
Jedan čovjek na zemlji je mali,
kao nula na brojčanoj skali.
Kap vode je mala kad u pustinju padne,
kao mrva kruha za ljude gladne.
TAKO SAM I JA MALI NASPRAM BOGA,
STVORITELJA VELIKOGA!!!

Stvar je u tome kako ti doživljavaš kritiku. Tvoja veličina je i u tome da razmotriš nečiju primjedbu objektivno, možda je ta osoba u pravu iako je krivo nastupila. Ne gledaj osobu koja ti govori jer ako želiš naći njene mane to ćeš vrlo lako učinit, radije razmotri kritiku i pretpostavi da je dobronamjerna.

Osim toga znaš i sama da taj obraćenik/ca pokušava izvadit trun iz tvoga oka, ne uznemiruj se zbog toga nego ga podsjeti na Isusove riječi. Mjerom kojom mjerite... Balvan u svom oku ne vidiš... Ne uzvisujte se... itd.

Probat ću onda pojasniti što sam mislio. Onog trenutka kada on misli da se preobratio, u biti preuzima onu sliku kršćana koju u tom trenutku ima. Ta slika je uvjetovana i položajem u kojem se nalazio u datom trenutku (ona famozna točka prekretnica o kojoj sam pričao).
Tim silovitim nastupom i "fundamentalističkim" načinom života nije ništa rekao ni o tebi, a ni o kršćanima ni o kršćanstvu; već je rekao kako on to doživljava.

Naravno, ma koliko god se trudila, ne možeš ispunjavati njegove standarde. Zato se ne treba oko takvih previše ni uzbuđivati...

Imam osjećaj d anam se pridružio jedan od vjerom najzdravijih forumaša ikad, nakon što sam pročitao ova dva njegova posta!
Nadam se da će tako nastaviti i ostati što dulje. Jako snažne riječi imaš, osjeti se to!!

Takvi mogu biti "gori o đavla" kako spominje Sv. Ivan od Križa.

Oni misle da je dosta imati stanovitu spoznaju o vlastitoj bijedi, a da se može istodobno biti puni tajne samodopadnosti i uživati više u svojem duhu i svojim duhovnim dobrima negoli duhu i dobrima drugih; poput farizeja koji je zahvaljivao Bogu što nije kao i ostali ljudi i što ima ove ili one kreposti, u čemu je imao samozadovoljstvo i preuzetnost; a ovi, premda to formalno ne govore kao farizej, imaju to stalno u duhu. Štoviše, neki postaju tako oholi, da su gori od đavla. Kad u sebi opažaju neke utiske, kako im se čini, pobožne i slatke osjećaje prema Bogu, ostaju više nego zadovoljni te smatraju da su posve blizu Bogu, a drugi koji ih nemaju da su mnogo niži od njih, pa ih stoga preziru, kao što je farizej prezirao carinika. Sv. Ivan od Križa "Uspon na goru Karmel"

Sv. Ivan od Krža i Lorenzo Scupoli pišu o tome, probaj kod njih zaviriti. Dobar mi je Job kad majstorski piše;

Ja osobno ne poznajem nikoga tko je istinski ponizan, a razno raznih oholica poznajem cijelo mnoštvo. Uistinu nemam ništa protiv njih, jer i sam sam (velika) oholica. Prezirući i odbacivajući ih, osudio bih samoga sebe. Međutim, doslovno mi je nemoguće "izići na zelenu granu" s onima koji vlastitu oholost ne vide i ne priznaju, ili je pak priznaju samo protokolarno. Ne mogu im ne reći što mislim o njima, a kad to napravim, redovito se dogodi da me zamrze. Koji pak svoju oholost vide i priznaju, posve sigurno se neće čuditi (a još manje ljutiti) ako im netko drugi potvrdi što znaju i sami. Job

Kako genijalno a još više istinto. Doista, sad kad pogledam, sreo san stotine forumaša i ni jedan mi nije izgledao istinski ponizan. Svaki, ali baš svaki pokazuje oholost ako ga samo malo takneš u napuhani ego. A kako je Jobica primijetio, mora da su najgori oni koji se uopće ne smatraju oholicama, ili se smatraju ali samo protokolarno.


Slijepi u vlastitome, naprotiv jako su brižni i marljivi promatrači i ogovarači tuđih riječi i čina. Ako ih i samo malo dirneš u kakav njihov isprazan dobar glas, do kojega oni drže te im se sviđa da ih i drugi u tome cijene, ili ih ometi u kakvoj pobožnosti koju pasivno obavljaju, posve se izmijene te se mnogo uznemire... Budući da imaju potamnjeno nutarnje oko te su usmjereni na sebe same i na izvanjska djela, pripisuju si mnoge stupnjeve savršenstva i uznositi sude druge. Nema toga tko bi ih mogao obratiti osim osobite Božje pomoći. Zbog istog razloga lakše se obrati i privede dobru kakav javni grešnik nego onaj pritajeni i prikriveni plaštom prividnih krijeposti. Lorenzo Scupoli "Duhovni boj"

Priznati svoju oholost, je samo početak umanjivana svoga ega, izvještačenosti i udaljenosti od Boga, a put kojim poniznost vodi je često gorak i bolan za ego. To je početak u kojem naše umišljeno "JA" počinje biti savladavano i umanjivano od strane Duha Svetog. Tek kada naš ego bude nemoćan i savladan onda se oslanjamo na Božju ljubav jer smo dozvolili da Bog bude naš jedini Gospodar u životu.

Samo ću još ovo reć. Ne želim ti pametovat, ali kritika je kritika bez obzira kako je netko tumači. Drugo je to što može biti dobronamjerna ili zlonamjerna, utemeljena ili neutemeljena... Prihvaćanje nečije primjedbe, opaske, kritike i slično, zahtijevaponiznost. Naravno da ne treba svake budalaštine prihvaćati, ali nije loše razmotriti zašto mi to netko govori, je li to istina, kako moji postupci utječu na druge itd.

Nije lako govoriti ljudima kako trebaju živjeti ili nešto raditi, zato što je svakome teško odvojiti osobu od onoga što govori. Kad nekome nešto kažeš (a pogotovo ako pogodiš u žicu) uvijek se izlažeš pitanjima: a ti, jesi li savršen? tko si ti da mi to govoriš? živiš li u potpunosti po zapovijedima Božjim? možeš li riječi potkrijepiti djelima? živiš li ti kako meni govoriš da živim? Tko će na to ogovorit potvrdno? Poniznost je ključna kod oba sugovornika, jer oholica će se uvrijedit na kritiku i odma će je odbacit, ili je neće znati iznijeti na način da drugog ne uvrijedi, zato što se postavlja iznad svog sugovornika.