www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 18:59

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 16 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
PostPostano: 10 ožu 2020 18:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
kopitar napisao:
Hrvoje Hrki napisao:
https://www.hop.com.hr/2020/03/08/kronoloski-prikaz-obiteljskog-stabla-loze-dinastije-nemanjica-dokazuje-da-oni-nisu-bili-srbi-ali-su-vladali-srbima/

eVO TI I OVO, PA PITAJ BRATIJU SA SRBIJANSKIH FORUMA...
Iz koje loze potječu Nemanjići...da li iz hrvatske dinstije Trpimirovića ?
a onda dalje od Bugara...

BAŠ ME ZANIMA KAKO ĆE I DA LI ĆE DALJE FALSIFICIRATI SVOJU DIČNU HISTORIJU :b101:
Bili su pod turcima skoro 500 godina, i onda su preuzeli njihove siledžijske i okupatorske metode i zaj..ju cijelu evropu i balkan sa svojim četnikovanjem, nacionalizmom, hegemonijom i šovinizmom

Eto budi jednom pošten, pa reci šta ti , baš ti misliš o svemu tome
nemoj SAMO prenositi šta tamo neki velikosrbi pišu o tome



https://pouke.org/forum/index.php?/topi ... ski-narod/



https://pouke.org/forum/index.php?/topi ... nt=1969091

Antonio 19
Antonio

Написано пре 19 минута
интересантна анализа. Нема доказа да су били Хрвати или део Трпимировића. Где се Трпимировићи иначе декларишу као Хрвати?

Немањићи су били Далматинци који мигрирају у северне крајеве некадашње далмације тј. Рас. А хрвати нису контролисали Далмацију и Славонију као данас. Немањићи су били римокатолици као и већина осталих Срба. Византија је држала део Србске земље под директном окупацијом. И Немањић, је вратио контролу над Расом одакле је протеран његов отац, али је био под протекторатом на неки начин. Прешо је на православље, па је превео Дукљу у православну заједницу и на основу те нове канонске територије су добили одвајање од Охридске цркве и аутокефалију за Србску цркву. Касније и Охрид заузимају Немањићи и уводе га под Србску цркву. Убрзо Србија окупира и држи целу Грчку. Иако су Грци очекивали да Србија крене на запад.

Само једно порекло је било признато у њихово време и после њих, то је једино што имамо као доказ на папиру. Ишло скроз у време негде тако око цара Дукљанина и доба римске републике на почетку Н.Е. Ту је проблем, што се долазак срба и других народа које грци описују, не уклапа, али су ипак Немањићи себе сматрали Србима по списима које имамо, док је постојао и Србаљ као посебна друштвена класа са неким мањим грађанским правима.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 ožu 2020 12:32 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 10 kol 2017 10:12
Postovi: 658
Podijelio: 27 zahvala
Zahvaljeno je: 43 zahvala
kopitar napisao:
IZMEĐU NEBA I ZEMLJE napisao:
Trol najobičniji...ovako stalno pokušava i na drugom katoličkom forumu ali tamo je moderator ažurniji pa ga odmah :a1407:


Prijavljena si administraciji za ovo.

Da radi administracija kao na drugom katoličkom forumu, ne bi ti ovdje provocirao i trolao, odavno bi bio baniran.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 ožu 2020 13:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1412
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 36 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
kopitar napisao:
Hrvoje Hrki napisao:
https://www.hop.com.hr/2020/03/08/kronoloski-prikaz-obiteljskog-stabla-loze-dinastije-nemanjica-dokazuje-da-oni-nisu-bili-srbi-ali-su-vladali-srbima/

eVO TI I OVO, PA PITAJ BRATIJU SA SRBIJANSKIH FORUMA...
Iz koje loze potječu Nemanjići...da li iz hrvatske dinstije Trpimirovića ?
a onda dalje od Bugara...

BAŠ ME ZANIMA KAKO ĆE I DA LI ĆE DALJE FALSIFICIRATI SVOJU DIČNU HISTORIJU :b101:
Bili su pod turcima skoro 500 godina, i onda su preuzeli njihove siledžijske i okupatorske metode i zaj..ju cijelu evropu i balkan sa svojim četnikovanjem, nacionalizmom, hegemonijom i šovinizmom

Eto budi jednom pošten, pa reci šta ti , baš ti misliš o svemu tome
nemoj SAMO prenositi šta tamo neki velikosrbi pišu o tome



https://pouke.org/forum/index.php?/topi ... ski-narod/


Koje bre idiotarije---vanzemaljci, srbi nebeski narod...pa čime se ti čovječe baviš??


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 ožu 2020 19:10 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
http://samopismo-forum.net/index.php?/t ... mment=8510


Servius Tullius 32Servius Tullius

Posted 23 hours ago


On 10. 03. 2020. at 16:44, Kopitar said:
Kronološki prikaz obiteljskog stabla loze dinastije Nemanjića dokazuje da oni nisu bili Srbi ali su vladali Srbima - https://www.hop.com.hr/2020/03/08/krono ... li-srbima/

Zahvaljujem na linku, portal obiluje veoma zanimljivim i poučnim tekstovima mada mi je većina toga bilo poznato odranije.

On 10. 03. 2020. at 16:15, SION said:
Pravoslavlje obasjano evanđeljem PDF (najbolja knjiga o pravoslavlju)

https://evandjelje.weebly.com/uploads/4 ... sjano_evanđeljem__blog_.pdf

Svidja mi se naslov, autor ništa više nije ni morao da napiše - sve je rekao.

On 09. 03. 2020. at 22:32, utopija said:
Zanimljivo je, da je:
- Vukan rođen 1165.,
- Stefan rođen 1166., a
- Rastko rođen od 1169. do 1175., kada je krajem januara 1175. kršten.

Njihov otac Nemanja (1113. - 1199.) je od 46. godine počeo vladati i kao vladar bio 37 godina i 3 godine kao monah i umro u 86. godini.
Neobično je i za današnje vrijeme, a za ono pogotovo, da je imao 52 godine, kada se rodio Vukan, a kada se rodio Stefan imao je 53, dok je imao 56 - 62 godine kada mu se rodio Rastko.

U 'Rodoslovu srpskih vladara' piše za Stefana Nemanju:
"... dođe u crkvu svetih apostola Petra i Pavla, koja je usred Rasa, i tu primi sveto krštenje rukom preosveštenog episkopa raškog Leontija, u svom uzrastu od 30 godina."
Po ovoj računici bi to bila 1143. godina.

Ovo je nebitno, ili meni promiče neka skrivena premisa.

On 09. 03. 2020. at 22:32, utopija said:
Pitanje je, da li je Miroslav bio brat ili rođak Stefanu Nemanju, a svakako ga se smatra 'katolikom'.
Poznato je 'Miroslavljevo Evanđelje': https://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslavljevo_evanđelje

Ne bih se složio sa tobom. Možda ga neki i smatraju katolikom ali ne vidim na čemu temelje takvo mišljenje.

Štaviše moglo bi se reči da je od svih Nemanjića on zapravo imao najviše konflikta i sukoba sa RKC

„Kraj oko zapadne Morave držao je Stracimir, koji je osnovao Bogorodičnin Manastir u Gracu (Čačku), a u Zahumlju je vladao "veliki knez" Miroslav, osnivač manastira Sv. Petra na Limu, za kim je bila udata sestra bosanskog bana Kulina. Miroslav je navukao na se prekore papske kurije i 1181. god. prokletstvo jednog papinog legata, što je uzeo zaštitu neretljanske Kačiće, koji behu ubili spletskog biskupa Rajnerija, i što je zadržao za se biskupov novac. Sem toga, Miroslav je sprečavao da se urede odnosi i popune mesta u nekadašnjim katedralnim sedištima njegove oblasti.“

O njegovom verskom stavu, i poreklu uostalom, govori nam i njegova zaostavština - Crkva Sv. Apostola Petra koja je bila središte Humske episkopije :

Sv-Petar-Bijelo-Polje-003.jpg

krtopoklona-nedelja-bijelo-polje-11-1.jp

a u ktitorskom natpisu uklesanom u lunetu njenog glavnog portala, postavljenog između priprate i naosa piše

“U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA JA SIN ZAVIDIN A IMENOM RAB BOŽIJI STEFAN MIROSLAV KNEZ HUMSKI SAZIDAH OVU CRKVU SVETOG APOSTOLA PETRA.“

images?q=tbn:ANd9GcQHwNF5F0Zi-PGjkCOEyQb

To nam ujedno govori i o poreklu i rodbinskoj vezi Miroslava i Nemanje, naime jasno je da su rodjena braća.

1200px-Tablice1.JPG

Osim same Crkve Sv. Apostola Petra koja je bila središte Humske episkopije u čijim posedima se sačuvaše i dve znamenite povelje: hrisovulja srpskog kralja Stefana Uroša I (Stonska povelja, oko 1252. godine) i hrisovulja kralja Stefana Uroša I (Limska povelja, 1254–1263) o prisjedinjenju posjeda Bogorodičnog manastira u Stonu novom sedištu humskog episkopa, knez Humski Miroslav darivao je i to Jevandjelje koje si spomenuo a ono samo, po nekim procenama, kostaše tri puta više no izgradnja crkve . Sv. Sava ga odnese na Sv. Goru negde oko 1195. godine. Miroslav vladaše Zahumljem (Hercegovinom) do 1190. godine, prvo pod vrhovnom vlašću starijeg brata velikog župana Tihomira, a potom mlađeg brata Stefana Nemanje. Učestvovao je u Nemanjinim pohodima protiv Vizantije i širenju srpskih teritorija na njen račun između 1183. i 1190. godine. Sa Nemanjom je dva puta bezuspešno opsedao Dubrovnik (1184/85). Miroslav i Nemanja su 27. septembra 1186. sa Dubrovčanima sklopili mir na kome je baziran dalji odnos Srbije i Dubrovnika kroz srednji vek.

Potpisi_Stefana_i_Miroslava.gif

Potpisi velikog župana Stefana Nemanje i njegovog brata kneza Miroslava na ugovoru kojim je, nakon osvajanja Zete,26 septembra 1186. godine sklopljen mir sa Dubrovnikom (Istorijski arhiv, Dubrovnik).

Osim toga Miroslav je prisustvovao je i susretu nemačkog cara Fridriha I Barbarose i Stefana Nemanje u Nišu no ipak posle sukoba sa Nemanjom 1190. godine, ovaj sukob doduše nije naučno dokazan već je u domenu spekulacije nekih istoričara, napustio je Zahumlje koje je predato na upravu Rastku Nemanjiću, Nemanjinom najmlađem sinu. Knez Miroslav je umro 1198. ili 1199. godine. Miroslav je imao tri sina Toljena, Andriju i Petra, koji su u XIII veku vladali Zahumljem sa titulom velikih kneževa. Toljenovi potomci u XIV i XV veku vladali su Popovim Poljem u dubrovačkom zaleđu, sa titulama župana i kneževa. Oni su poznatiji pod imenom Nikolići po Toljenovom unuku županu Nikoli. Bili su pod vrhovnom vlašću bosanskih kraljeva i hercegovačkih gospodara Kosača. Istoriju Nikolića možemo pratiti sve do 1453. godine kada nestaju sa istorijske pozornice.

Što se tiče tkz. Miroslavljevog Jevandjelja, ono je najznačajniji ćirilični spomenik srpske i južnoslovenske odnosno srpsko-slovenske pismenosti iz 12. veka kako ga uostalom i Unesko opisuje i smatra uvrstivši ga u svoju biblioteku „Pamćenje sveta“ čime je postao deo 120 najvrednijih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija

http://www.unesco.org/new/en/communicat ... from-1180/

a čuva u digitalnoj zbirci Kongresne biblioteke https://www.wdl.org/en/item/2363/ i zaista je malo verovatno da bi neki katolik toliko uložio u prevod grčkog jevanđelistara carigradske crkve Sv. Sofije jer Jevanđelistar je pravoslavna bogoslužbena knjiga u kojoj su tekstovi raspoređeni prema čitanjima u toku crkvene godine, sastavljeno je iz jevanđeljskih tekstova podeljenih na začala (perikope) poređanih po godišnjem bogoslužbenom ciklusu. Postoje skraćeni i puni Aprakosi poput Miroslavljevog jevanđelja, koji sadrže sve perikope. Iz Jevanđelja čitaju samo viši klirici – episkopi, prezviteri i đakoni. Jevanđelje simboliše samog Isusa Hrista, pa je stoga bogato ukrašeno. Stoji na oltaru (na časnoj trpezi) i nosi se na malom vhodu na liturgiji.

http://www.hilandar.info/strana.php?strana_id=274

On 09. 03. 2020. at 22:32, utopija said:

Nakon Stefanovog krunjenja 1217. (zahvaljujući Papi), sv. Sava odlazi u Nikeju, jer su 'križari' držali Konstantinopol, i traži osamostaljenje od Ohridske arhiepiskopije. Točno?
I tako je nastala Žičko-pećka arhiepiskopija. Točno?
Ali s carom Dušanom dolaze problemi 1346. godine, kada arhiepiskopiju proglašava patrijarhijom i pripaja neke grčke mitropolije, čak i Svetu goru,
pa carigradski patrijarh Kalist I baca anatemu na cara Dušana, arhiepiskopa Joanikiju i srpsko svećenstvo. Točno?
To završava s knezom Lazarom 1370., kada je Pećka patrijarhija priznata. Točno?

Uslovno se može reči da je tako no ipak valjalo bi se upoznati i sa okolnostima koje su pratile razvoj SPC od arhiepiskopije do patrijaršije pa onima koje to zamima evo malo više podataka.

„Kad je umro Stevan Prvovenčani (24. septembra. 1224.) nasledio ga je najstariji sin Radoslav (1224-1233). On je bio oženjen Anom, ćerkom epirskog despota Todora Anđela. Nalazio se pod jakim uticajem svoga tasta kao i svoje žene. Bio je veliki grkofil te se na poveljama potpisivao grčki. Izgleda da je pod uticajem svoga tasta potčinio Srpsku crkvu pod Ohridsku arhiepiskopiju. Za izvesna liturgijska i kanonska pitanja nije se obraćao carigradskom patrijarhu ili Savi, već ohridskom arhiepiskopu. Sava je već imao jedno iskustvo sa Vukanom te ga ovo poslednje uveri da Srpska crkva ne može ovako više opstati i zavisiti od trenutnih političkih interesa i raspoloženja pojedinih vladalaca. Zbog toga kad dobi poziv da se vrati, odmah stade na gledište da je spas Srbije ne u naginjanju čas Rimu, čas Carigradu, nego u stalnosti jerarhije. On je stvar shvatio da Srpska crkva treba da ima svoju narodnu jerarhiju, ona mora imati svoj sabor, pa kad se pojavi kakva politička želja budućeg vladaoca da ide u naručje papi, da ima jerarhiju i sabor koji bi branili veru i crkvu. Sa tim željama ode u Nikeju. Po prethodnom sporazumu sa Stevanom, predstavi stvar patrijarhu Manojlu Saranpenu (1215-1222), ovaj usvoji Savine razloge na koje pristade i car nikejski Teodor Laskar i rešiše da se srpska crkva proglasi arhiepiskopijom. Za prvoga arhiepiskopa bi posvećen Sava, a dva kaluđera koje Sava beše sobom poveo iz Hilandara budu posvećeni za episkope. Njih trojica vrate se u Hilandar, tu Sava prikupi knjiga, utvari – dr. potrebno za novu arhiepiskopiju, dođe u Srbiju, javi se Stefanu i osnova arhiepiskopiju u Žiči, koja je imala ove episkopije: u Rasu, Hvosnu (Peć), Arilju, Toplici – blizu današnje Kuršumlije, Dabru, Zeti, Stonu (Pelješac), Zahumlju , Budimlju i u Prizrenu.

Kad je Sava uredio episkopije sazva veliki sabor u Žiči gde dođoše svi episkopi, protopopi, veliki igumani starešine vladalačkih zadužbina (lavri), naročito pozvani kaluđeri, sveštenici i đakoni. Tu im Sava održi pouku o pravoj veri, i dade uputstva kako da čuvaju veru i kako da se vladaju.

Kada je Sv. Sava krenuo da obidje Jerusalim i druga sveta mesta, ode iz Srbije oko 1229. U Žiči je ostavio kao svoga zastupnika igumana manastira u Žiči Arsenija Sremca, potonjeg arhiepiskopa. Kad se vraćao u Srbiju Sava opet pohodi Nikeju u kojoj je bio car Jovan Vatac i patrijarh German. Izgleda da je Sava tom prilikom predstavio stanje i odnose sa Ohridom, kao što su u stvari i bili, te ubedio patrijarha Germana da Srpska crkva, udaljena od carigradske i okružena neprijateljima, može opstati samo tako ako bude autokefalna. Te je razloge primio patrijarh i od 1229. mi vidimo Srpsku crkvu kao autokefalnu.

Kad se Sava vrati u Srbiju, on, u prisustvu crkvenih velikodostojnika, otvori grob Simonov (Prvovenčanog, koji se u oči smrti bio zakaluđerio i kao kaluđer Simon umro i sahranjen u Studenici) i proglasi ga za sveca, prenevši njegove mošti u Žiču. Posle Savine smrti vraćene su mošti u Studenicu gde se i danas čuvaju.

Dobijanje autokefalnosti koje je Sava izradio jeste najvažniji događaj u početku II perioda. Srpska crkva postala je samostalna te je time osigurala samoopredeljenje i slobodu u radu.

Mnogi brkaju pravo Arhiepiskopstva s pravom autokefalnosti. Ovo brkanje osniva se na pričanju Domentijanova. Ali i sam Domentijan kaže (pravilno) da je samostalnost (autokefalnost) dobivena od patrijarha Germana; međutim, German je postao patrijarh posle smrti Manojla (1222), a Sava postao arhiepiskop 1219. Prema tome, arhiepiskopija i autokefalnost jesu dva čina dobivena u razna vremena od raznih patrijarha, prvi od Manojla 1219. godine i drugi od Germana najverovatnije 1229.

Žička beseda Svetog Save o pravoj veri 1220. godine

Braćo i drugovi i oci i čeda bogozvana, priklonite bogoljubiva srca vaša da čujete božanstvene zapovesti. I pošto čujete ove svete reči, položite ih, dakle, braćo, u vaša srca i na savesti duša vaših i pred oči uma, i razumejte.

Premilosrdni i čovekoljubivi Bog, imajući neizmernu milost prema ljudskom rodu, prikloni nebesa i siđe na zemlju i svojim božastvenim promislom i dobrovoljnim podnošenjem mnogovrsnih stradanja božanskog tela prosveti naš rod i posla svete Apostole u sav svet, rekavši im:

“Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“ (Mt 28,19). Ali kako oni sami do nas ne dođoše, to oci naši, čuvši uistinu reči njihove, poverovaše im. Predobri Bog, koji ima beskrajnu milost i ne želi da ni jedan od nas pogine (I Tim 2,4), i po istoj toj prvoj zapovesti i na isti način po učenju i propovedanju svetih Apostola, uzdiže mene na ovo svetiteljstvo, hoteći da preko mene “ispuni nedostatke naših otaca.“ (Kol 1,24). I Duhom svojim Svetim zapovedi mi da vam objavim reč svoju o vašem spasenju, koju, s ljubavlju čuvši je, sačuvajte, da i mi postanemo zajedničari reda svetih.

I ovo prvo molim vas, dakle, braćo i čeda, našu svu nadu na Boga položivši, prvo prave vere Njegove da se držimo Jer “druge osnove“, kao što reče Apostol, “niko ne može položiti, već samo koju položi“ (I Kor 3,11) Duh Sveti preko svetih apostola i bogonosnih otaca, a to je prava vera, koja je na svetih sedam vaseljenskih sabora potvrđena i propovedana.

Posle ovoga, na osnovama ovim svete vere, dostoji nam zlato i srebro i drago kamenje (upor. I Kor 3,12) zidati, tj. dobra dela. Jer niti koristi ispravnost života bez prave vere u Boga i prosvećene, niti nas pravo ispovedanje bez dobrih dela može predstaviti Gospodu, već nam treba imati oboje, da “savršen bude Božji čovek“ (II Tim 3,17), a ne da zbog nedostatka hramlje život naš. Jer, “vera je spasonosna“, kao što reče Apostol, “koja kroz ljubav dela“ (Gal 5,6).

Verujemo, dakle, u Oca i Sina i Svetoga Duha, pojući Trojicu božastvenu, uzrok i tvorca svega prouzrokovanoga i sazdanoga, vidljivog i nevidljivog, koja je dakle jedne suštine, to jest prirode, u tri lica, to jest sastava i lica, čime nećemo da podrazumevamo obličjem ili razlikom u tri Boga ili tri prirode ili tri suštine, trudimo se razumevati, nego (ispovedamo) jednoga Boga i jednu njegovu prostu i bestelesnu prirodu i suštinu, a razlikom lica različitost Ipostasi označavamo; Trojici klanjajući se u Jedinici i Jedinici u Trojici, Jedinici Triipostasnoj i Trojici Jednosuštnoj i Jedinomoćnoj i sabespočetnoj. Ovu jedinu poznajemo koja jeste uvek, bespočetnu, nestvorenu, besmrtnu, nepropadljivu, bestrasnu, koja sve stvara i (sve) drži i (o svemu) promišlja.

I jednoga od Trojice, ne Oca ni Svetoga Duha, već od Boga Oca rođenoga Sina i Boga, Logosa, nadvremeno i nerazdeljivo rođenoga od Njega a ne stvorenog, jednosuštnog roditelju i uvek sa Njim postojećeg; koje je dobrotom sve priveo iz nebića u biće, i koji je u poslednje dane radi našeg spasenja sišao s nebesa i uselio se u Utrobu Deve i sjedinio se sa telom oduševljenim, dušu razumnu i umnu po suštastvu od te svete i Prečiste Bogorodice Marije.

On, od Boga Oca Jednosuštni Njemu Bog Logos, koji je radi velikog čovekoljublja izvoleo, voljom Oca i Duha, da spase svoje stvorenje; iz Očevog naručja, odakle ne odstupi, siđe i ušavši u utrobu Prečiste Deve, uzevši na sebe ranije ne uzeto telo., oduhovljeno dušom razumnom i umnom, ranije ne primljeno primivši, proizađe Bog ovaploćen, rodivši se neizrecivo i sačuvavši nepovređenim devičanstvo One koja je rodila; ne pretrpevši ni slivanje niti promenu, nego ostade što je i bila a postade ono što ne beše; uzevši obličje sluge (Flp 2,7) istinito a ne priviđenjem, u svemu osim greha upodobi se nama. (Upor. Jevr 4,15; 2,17).

Znamo ga kao savršenoga Boga i savršenoga Čoveka, ne drugoga i drugoga, već jednoga istoga i pre ovaploćenja i po ovaploćenju, jedno složeno biće, Njega jednog istog u dve savršene prirode i svojstva i u dve prirodne volje, i dejstvima obema po sastavu sjedinjenim neizmenljivo: ispovedamo Njega jednog istog voljom hotećeg i koji dela božanska kao Bog, i njega jednog istog voljomhotećeg i koji dela ljudska dela kao čovek. Jer On ne beše podložan prirodnim potrebama, nego se po volji svojoj rodio, po volji gladneo, po volji žedneo, po volji se trudio, po volji se bojao, po volji umro, odista a ne prividno pretrpeo sve prirodne i nelažne ljudske muke.

On, bezgrešni, bio je raspet i smrt okusio, i trećeg dana vaskrsnuo telom, ne videvši truležnost (prema DA 2, 17), i ljudsku suštinu nepovređenu i bez smrti vaskrse, i uzvevši je na nebesa sede s desne strane Oca; i opet će doći da sudi živima i mrtvima; kao što se uznese telom svojim, tako će došavši, dati svakome po delu njegovom. Jer reče: “Vaskrsnuće mrtvi i ustaće koji su u grobovima, i oni koji su činili dobro“ sa pravom verom, “poći će u život večni, a koji su činili zla – u vaskrsenje suda.“ (Jn 5,25. 28-29; upor. I Kor 15,52).

Ka ovome, mi se poklanjamo i celivamo svečasnu ikonu, ljudskog ovaploćenja Boga Logosa, pomazanog božanstvom, i koji je ostao nepromenjen, tako da onaj koji je pomazan verom smatra da vidi samoga Boga koji se javio u telu i sa ljudima poživeo (upor. II Tim 3,16; Varuh 3,38). Klanjamo se i drvetu Časnoga krsta i svetim časnim sasudima i božanskim crkvama i svetim mestima. Klanjamo se i časnoj ikoni Presvete Bogorodice i ikonama svečasnih Božjih ugodnika, uzdižući oči duše ka prvoobraznom liku i uznoseći um na ono što je neshvatljivo.

Ovo su, bogoljubivi, pravovernih otačaskih predanja zapovesti. Ovima i mi posledujući, tako verujemo i tako ispovedamo, a sve jeretike i svaku jeres njihovu proklinjemo. Primamo svetih sedam Vaseljenskih sabora, (prvi) koji je bio u Nikeji 318 svetih Otaca; (drugi) u Konstantinovom gradu 164 svetih Otaca; treći, raniji u Efesu 200 svetih Otaca, četvrti u Halkidonu, 630 svetih Otaca, peti u Konstantinovom gradu 164 svetih Otaca, šesti opet u Konstantinovom gradu 170 svetih Otaca. I još onaj, koji je malo kasnije bio u Nikejskoj mitropoliji, sedmi sabor 350 svetih Otaca, koji se odriču časnih ikona i ne slikaju ih ili im se ne poklanjaju, bezbožno klevetajući hrišćane.

A primamo i sve svete Sabore koji su se Božjom blagodaću u razna vremena ili na raznim mestima okupljali radi blagočašća i jevanđelskog života, koje prima Saborna crkva. A onih kojih se odrekoše ovi sveti Oci, odričemo se i mi; i kojih se odrekoše sveti oci oni, odričemo se i mi; koje su prokleli oni, i mi proklinjemo.

Jer mnoge jeresi u različita vremena i godine đavo izmisli, i mnogi kukolj zloverja kroz one koji mu služe, bezakone načelnike jeresi, u vaseljeni poseja radi rušenja i smućivanja prave vere, koje mi proklinjemo, i s njima one koji izmisliše zle dogmate, i gnušamo se svake jeresi nečastive.

No, štaviše, ka svakoj pobožnosti žurimo se, kojo nas uče bogomudre sluge Božje: proroci, apostoli i svetitelji, kao što i sam Gospod naš Isus Hristos, Sin Božji, reče, kada od Oca dođe na zemlju i ovaploti se i rodi se po drugi put, od Prečiste uvek Deve, i dogmate domostroja Očevog i Svog izvrši divno, i zaista neizrecivo raspe se na krstu, i treći dan vaskrsnu, i četrdeset dana ostade ovde na zemlji po vaskrsenju Svome. I kada htede uzići na nebo ka Ocu, svojim učenicima, apostolima, zapovedi govoreći:

“Idite i naučite sve krajeve, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da čuvaju sve što sam zapovedio vama“ (Mt 28,19). I opet: “Propovedajte Jevanđelje svakom stvorenju; ko veru ima i krsti se, spašće se; a koji nema veru, osudiće se“ (Mr 16, 15). Ovo je, dakle, prava vera Božja, krstiti se u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.

I tako mi, koji smo hrišćani, obećali smo da se molimo Bogu svome, uvek čuvajući Njegove zapovesti, i čineći uvek njegovu volju. Jer “vera bez dela mrtva je“, po reči Jakovljevoj (Jak 2, 20, 26). No, braćo i čeda moja ljubljena, kao što i napred rekoh, oboje da držimo sa strahom i trepetom. Držite reč Božju i svetu veru Njegovu, i trisveto ime Njegovo s čistim srcem prizivajte, i ne leneći se u svetim molitvama pripadajte k Njemu, ispovedajući grehove svoje, plačući sa suzama pred Njim, i Njemu pojući i prepojući u srcima vašim neprestano, dan i noć, ne slabeći. Jer Bog, kada mu se ispovedamo i molimo Ga, sam uverava ljude i duhovno ulazi u srca onih koji dobro slušaju učenje o Bogu.

Jer učenje duhovno nije igra, ni bezumlje ljudskih misli, već propovedana sveta vera Božja, na kojoj su osnovani svi sveti činovi u Hristu Isusu, Gospodu našem, o kome proroci Svetim Duhom Božjim prorekoše, i svi sveti sačuvaše, i prepodobni oci bez poroka besprekorno održaše, kao na nedeljivom krajugaonom kamenu crkvenom, Hristu, koji je Premudrost Očeva i sila, svetoduhovski i silno i krepko i čvrsto i pouzdano u veri, koji i do sada mnoge uverava i utvrđuje i potvrđuje svima svoju veru božansku. I do nas predobri čovekoljubac bogatom svojom milošću dostiže, ispravljajući naše nedostatke, hoteći kao istiniti pastir da nas, zabludele ovce, sakupi u nebeski tor. Ovaj mi dogledajući misaonim i duševnim očima, molimo se uvek Njemu, kako sam daruje izreći to ili pomisliti, i neizrecivo sačuvati. I mi, volju Njegovu satvorivši, primićemo od Njega spasenje u ovom veku i u budućem, ukoliko verno sačuvamo Njegove zapovesti, koje nam je sam Bog zapovedio da čuvamo, i obeća nam nagradu nebesku za to, govoreći: “Zaista, kažem vam, koji reč moju održi, neće okusiti smrti doveka“ (Jn 8, 51).

Da, čeda moja ljubljena, šta je dakle od reči ove pouzdanije ili pravednije, koju Hristos sam posvedočava i istinom utvrđuje? Šta li je bolje od ovoga: ne okusiti smrti doveka? Jer samo to neokušanje smrti već je daleko od greha; jer okušanjem greha ukus smrti uđe u rod ljudski, do Hrista (pribl. Rim 5, 12). Radi toga On okusi smrt, koji je bezgrešan i besmrtan po prvom rođenju od Oca; no nas radi okusi je, i postrada, da i mi verom Onoga okusimo besmrtnost, kao što reče prorok: “Okusite i vidite kako dobar je Gospod“ (Ps 34, 8). Dobar dakle veoma i pravedan i veran u svima svojim rečima (upor. Ps 145, 9), i sva dela Njegova su u veri. Zato, čeda moja bogoljubna, mi koji Ga ljubimo treba da činimo dela vere u Hristu Isusu Gospodu našem, mi koji smo primili veru besmrtnu od Njega, dar toliki – da ne umremo u vekove!

Zato, ako ovo sačuvate, bićete blaženi od Boga u vekove i biće blažena srca vaša, i blažene biće duše vaše, i blaženi bićete, vi koji sre primili Božju veru i sačuvali se čisto u njoj. Gledajući na besmrtni Hristov dar, besmrtna dela u hristu svagda tvorite: veru čistu i molitvu čestu, s ljubavlju imajući prema Njemu nadu, i savest čistu pred Bogom i ljudima (upor. DA 24, 16), post i bdenje, istinu u svemu, čistotu telesnu i duševno uzdržanje, čuvajući razum svetog krštenja, prosvećenja Božjeg, kojim se odrekosmo Sotone i svih dela njegovih. I svagda pokajanje ljubiti, ispovedanje svojih grehova i plakanje nad njima i smirenje, pravednost, poučenje, ispravljanje svoga života, mržnju na greh; neopijanje, ne bludničenje, nego, naprotiv, čist život, kakav je ugodno gledati Božjim očima.

Jer Bog je jedan od početka i u beskonačne vekove. I ovo je prva zapovest rečena onima koji Njega ljube: da svaki od vas “ljubite Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, i svom snagom svojom“ (V Mojs 6,4-5; Mr 12,29-30; Mt 22,37-38). I neka budu reči ove, koje (V Mojs 6,6) ja danas vama zapovedam, napisane na srcima vašim, i u dušama vašim, da bojite se Gospoda Boga Svedržitelja, i Njemu jedinome da služite sa strahom i trepetom (upor. V Mojs 6,6, 13; 10,20; Ps 2, 11), i Njemu jedinome čast i slavu uznosite, i Njemu jedinome priljubljujte se, i imenom Njegovim ne kunite se, nego neka je vaša reč: koji jeste da jeste, a koji nije da nije (upor. Jk 5,12; Mt 5,37).

I tako uopšte da se nikako ne spominje među vama drugi Bog, osim Onoga koji je stvorio nebo i zemlju; ničemu “od onoga što je na nebu gore i što je na zemlji dole i što je u vodi pod zemljom, da se ne poklonite niti mu poslužite“ (II Mojs 20,4-5), osim Gospodu Bogu vašem, u koga se krstiste i poverovaste, i odrekoste se tajnoga srama (upor. II Kor 4,2), i postadoste zajedničari dobre vere Njegove i saučesnici Njegove besmrtnosti. Njega jedinoga neodstupno držite se, jer je “pred očima Njegovim sve otkriveno“, kao što reče Apostol (Jevr 4,13), i “jer je Bog naš oganj koji spaljuje“ (Jevr 12,29); i “uzvraća za grehe očeva na deci do trećega i do četvrtoga kolena, onima koji Ga ne ljube i ne tvore volju Njegovu, a čini milost hiljadama i desetinama hiljada onih koji Ga ljube i drže zapovesti Njegove“ (II Mojs 20,5-6). Jer je On “Bog nad bogovima i Gospodar nad gospodarima, Bog veliki i silni i strašni“ (V Mojs 10,17). Da “držite zapovesti Njegove, i da izvršavate pred očima Njegovim sve reči koje zapovedih vam“, “da dobro bude vama i sinovima vašim posle vas, i da živi budete doveka, ako satvorite dobro i ugodno pred Gospodom Bogom vašim“ (upor. V Mojs 6,2; 10,13; 5,29; 13,18). Kome slava bespočetnost u beskonačne vekove, amin.

Kad je kralj Dušan raširio svoju državu na severu do Save i Dunava, na jugu do Korintskog zaliva i Egejskog mora i kad je zauzeo bezmalo celu Makedoniju, on se u gradu Serezu proglasi za cara 1345. Prema vizantijskim običajima, carsku krunu nije mogao da mu stavi na glavu arhiepiskop, nego patrijarh. Zbog toga on naumi da prvo Srpsku crkvu uzdigne na stepen patrijaršije, pa posle da se kruniše za cara. U tom cilju on skupi crkveni sabor u Skoplju 1346. na Cveti 9. aprila, kada sabor proglasi Srpsku crkvu patrijaršijom.

Srpska crkva je bila autokefalna, te s te strane nije bilo nikakve prepreke, a po prostranstvu svome obuhvataše mnogo veće oblasti nego što su bile mnoge istočne patrijaršije, te i s te strane nije bilo prepreka; ovo utoliko pre što su u istim prilikama tako postupali mnogo ranije Bugari, a docnije i Rusi proglašavajući svoje crkve patrijaršijama. Da bi, pak, svečanost bila veća, na sabor behu pozvani bugarski patrijarh Simeun, ohridski arhiepiskop Nikola, protat Svete Gore i svi domaći crkveni predstavnici, kao i Grci, episkopi iz osvojenih predela. I svi oni zaključiše da se Srpska arhiepiskopija proglasi patrijaršijom a arhiepiskop Janikije bi proglašen za patrijarha. Znatnije episkopije u Skoplju, Prizrenu, Raškoj i Zeti behu proglašene za mitropolije. Ohridska arhiepiskopija, koja je sada bila potpuno pod vlašću Dušanovom, ostala je i na dalje autokefalna, s tim da priznaje pravo časti Patrijaršiji Pećkoj.

Iduće nedelje 16. aprila 1346. car Dušan bi venčan carskom krunom koju mu položi na glavu patrijarh Janikije I.

Srpska crkva proglašena je patrijaršijom a i Dušan se krunisao 1346. Carigrad, sa kojim nije Dušan bio u dobrim odnosima, oćutao je na sve to. Ali nije tako ostalo kad je Kantakuzen došao za suvladara. On je znao kolika je sila i moć Dušanova, znao je za njegove namere, da cilja osvojenju Carigrada, pa da bi ga unizio i omalovažio pred srpskim narodom, naumi, u srditoj nemoći, da mu se osveti preko crkve. Kako po smrti patrijarha Jovana XIV (1347) dođe Isidor, koji uskoro umre 1350. godine Kantakuzen za patrijarha dovede jednog svetogorskog običnog kaluđera Kalista koji mu beše i suviše poslušan, te se reši da baci anatemu (prokletstvo) na Srpsku crkvu, patrijarha Janikija, srpsku državu, cara Dušana i ceo srpski narod.

Patrijarh Kalist, razume se, bio je gotov da odmah to ispuni, ali ne beše zgodnog povoda. Uskoro se nađe i povod za to. Grci episkopi u Makedoniji i Tesaliji koji po zauzeću tih zemalja ostadoše u srpskoj državi i kojima Dušan potvrdi sve povlastice što su ih i ranije uživali, podgovoreni od Kantakuzena, ne htedoše da se podvrgnu pod Pećku patrijaršiju, niti da je priznadu kao upravnu vlast nad sobom. Pećka patrijaršija sudskim putem svrgne te Grke arhijereje i postavi Srbe. Grci odu u Carigrad i Kantakuzen ih oglasi crkveno-nacionalnim mučenicima i priredi im svečan doček.

Taj čin Pećke patrijaršije dao je povoda Kalistu da baci anatemu 1352. Sa srpske strane anatema je shvaćena onako kao što je, tj. da je to čisto politički trik i da je lišena kanonskog osnova. Stvar je objašnjena ovako.

Po kanonima crkvene vlasti raspoređuju se prema političkim državnim granicama; prema tome, Srbija, kao nezavisna država sa autokefalnom crkvom, imala je prava prema svom prostranstvu da svojoj crkvi dade titulu patrijaršije, kao što su to i drugi narodi činili. Ako je, pak, Carigradska patrijaršija što imala protiv tog čina, imala je odmah i preduzeti. Međutim, ona je čekala da umre patrijarh Jovan XIV za čije je uprave proglašena Pećka patrijaršija; da umre Isidor I (1347-1350) i tek kao je došao Kalist (1350) i to ne odmah, nego posle dve godine od njegovog dolaska, bačena je anatema. Zbog toga ni Dušan ni Janićije nisu ni obraćali pažnju na anatemu.

Kantakuzen je bio doveo Turke na Balkan da bi nadbio Dušana, a docnije da bi se konačno dočepao prestola. To je bilo sudbonosno po sve narode na Balkanu. Grci i Srbi, prema tome, bili su prvi na udarcu. Međutim, desi se da umre patrijarh Janićije 1354. i odmah iduće godine, i car Dušan 1355. Njega je nasledio nejaki sin mu Uroš. Država se poče raspadati, spoljni neprijatelji otimahu jednu po jednu oblast, a prost narod i niže sveštenstvo pripisivaše sve to dejstvu anateme.

No i Grcima nije išlo bolje; Turci i na njih navaljivahu. Našavši se u nevolji, smisle da iskoriste i samu anatemu. U tom cilju car Jovan Paleolog pošalje patrijarha Kalista u Serez carici Jeleni, ženi Dušanovoj 1364. da pregovara sa njom o izmirenju crkava, ali je važnije bilo o vojničkom savezu i borbi protiv Turaka. No, patrijarh se pobole i umre u Serezu ne završivši pregovore. Na taj način i pitanje o izmirenju bi odloženo.

Ali i to nije dugo trajalo. Despot Uglješa koji beše preoteo i zemlje carice Jelene 1366. oseti turske udarce sa istoka i zatraži pomoć od Carigrada. U Carigradu shvate to kao zgodan trenutak da se grčke eparhije koje je Dušan podvrgao pod Pećku patrijaršiju vrate ponova pod carigradsku. Razume se da je Uglješa pod onakim okolnostima odmah na sve pristao i potčinio svoje zemlje pod Carigradsku patrijaršiju 1368. te anatema bi skinuta. No Uglješa pomoć ne dobi. Uskoro je došla i bitka na Marici 1371.

Ali, korak Uglješin bio je sudbonosan čak i za one koji su poricali svaku vrednost anateme. Grci se posle tog koraka osiliše i počeše sve više kinjiti Srbe. Najteže kao da je to palo srpskim kaluđerima u Hilandaru. Na osnovu postupka Uglješinog u Svetoj Gori, gde je bilo i Srba i Grka kaluđera, oglasiše Hilandarce „šizmaticima“, prekinuše opštenje i ne htedoše da služe liturgiju sa njima. To pobudi starca Isaiju da se po pristanku Hilandaraca uputi knezu Lazaru, te da ga umoli da podejstvuje da se skine anatema. Lazar ga lepo primi, ali mu ne mogaše ništa reći, već ga uputi patrijarhu Savi IV (1354-1375). Patrijarh je bio protivan tom koraku, smatrajući da je anatema nekanonična i kao takva bez vrednosti. No Lazar odobri razloge Hilandaraca, te skloni Savu da ovlasti starca Isaiju da može raditi na skidanju anateme. Sava se vrati u Svetu Goru, uzme četiri kaluđera i ode u Carigrad.

To su bili: pop Nikodim Grčić iz Kostura, svetogorski prota Teofan; Silvestar i Nifon koji se nazivaju „učenici“.

Patrijarh je bio tada Filotije, a car Jovan Paleolog. Oni primiše srpsko izaslanstvo i sinod donese odluku da se skine anatema. Među ostalim uslovima u gramatu je ušlo i to da ubuduće, kad Srbi budu zauzeli koju oblast, ima da ostanu grčki arhijereji i da se u crkvama tim spominje ime carigradskog patrijarha mesto pećkog. Isaija krene za Srbiju sa gramatom i dvojicom episkopima koji su imali da zajedno sa srpskim patrijarhom odsluže službu u Peći i pročitaju gramatu. Međutim, Sava je bio na samrti te oni odsluže službu u Prizrenu sa dvojicom srpskih arhijereja i tamo, na grobu Dušanovu, pročitaju akt o skidanju anateme.“

Više na linku

https://svetosavlje.org/istorija-srpske-crkve/


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 ožu 2020 15:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1412
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 36 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Dobro,dao si nešto na latinici koju svi znamo
Jer sve drugo na čirilici me jako smara i nemam vremena da polako čitam i mučim se

I dobro Kopitar...ako si to sve pročitao , šta si zaključio iz te historije?

Šta su bili ti vladari koji se spominju prije sv.Save - genski/ etnički gledano?
Koje je onda porijeklo tzv. srpskih vladara?
Da li ta tzv. srpska pravoslavna crkva ili točnije njihove eparhije ,episkopije imamju ikave veze sa katoličkom crkvom ili ne?


Daj nam svoje mišljenje o tzv. sprpstvu iz 12. i početka 13. vijeka...koliko tu ima srpstva, ili zbilja pravog srpstva i pravoslavlja, a koliko ima katoličabstva, veze sa Bugarima itd?

Ajde reci svoje mišljenje, ali zbilja iskreno tvoje mišljenje, a ne da ti neki velikosrbin ili "veliko"pravoslavac suflira šta da kažeš!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 ožu 2020 21:48 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 lip 2018 18:40
Postovi: 571
Podijelio: 88 zahvala
Zahvaljeno je: 5 zahvala
Hrvoje Hrki napisao:
Dobro,dao si nešto na latinici koju svi znamo
Jer sve drugo na čirilici me jako smara i nemam vremena da polako čitam i mučim se

I dobro Kopitar...ako si to sve pročitao , šta si zaključio iz te historije?

Šta su bili ti vladari koji se spominju prije sv.Save - genski/ etnički gledano?
Koje je onda porijeklo tzv. srpskih vladara?
Da li ta tzv. srpska pravoslavna crkva ili točnije njihove eparhije ,episkopije imamju ikave veze sa katoličkom crkvom ili ne?


Daj nam svoje mišljenje o tzv. sprpstvu iz 12. i početka 13. vijeka...koliko tu ima srpstva, ili zbilja pravog srpstva i pravoslavlja, a koliko ima katoličabstva, veze sa Bugarima itd?

Ajde reci svoje mišljenje, ali zbilja iskreno tvoje mišljenje, a ne da ti neki velikosrbin ili "veliko"pravoslavac suflira šta da kažeš!


Mislim da naslov ove teme dovoljno govori o mojem mišljenju.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 16 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr