Citat:
pročitao sam cijeli tekst i dao sam ti odgovor, u Rimskom misalu piše čak i ako neko želi, dakle po željama vjernika što znači da je i tako dobro. U prvih 9 stoljeća kršćanstva pričešćivalo se na ruku stojeći, kako je to zapisao sv.Ćiril Jeruzalemski.
LITURGIJSKI ARHEOLOGIZAM
Sveti Ćiril Jeruzalemski i pričešćivanje na ruku
Žir je potencijalni hrast; hrast je potpuno razvijeni žir. Ukoliko bi hrast ponovno postao žir (kad bi to bilo moguće bez odumiranja), bilo bi to nazadovanje. Zbog toga je u svojoj enciklici Mediator Dei (br. 51) papa Pio XII. osudio liturgijski arheologizam kao protuliturgijski stav sljedećim riječima: »...ne bi bio motiviran ispravnom i razboritom revnošću onaj tko bi se htio vratiti drevnim obredima i običajima, odbijajući nove propise koji su doneseni voljom Božje Providnosti i zbog promijenjenih okolnosti. Takav način razmišljanja i djelovanja, naime, ponovno oživljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovnički sabor ili su iz njega proistekle uz veliku štetu za duše, te ih je Crkva, kao budna zaštitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila«.
Takvim su sumanutim arheologizmom obuzeti pseudoliturgičari koji haraju Crkvom pozivajući se na II. vatikanski koncil; pseudoliturgičari koji gdjegod idu dotle da poticanjem i primjerom tjeraju svoje podložnike na povrjedu onih malobrojnih ispravnih propisa koji još uvijek postoje, a koje su oni sami formalno proglasili ili potvrdili.
U tome je pogledu karakterističan slučaj obreda pričešćivanja. Naime, nakon što je ovaj ili onaj biskup proglasio da je tradicionalni obred pričešćivanja, stavljanjem svete hostije na jezik, još uvijek na snazi, unatoč tome dopušta dijeljenje svete pričesti iz košarica koje vjernici dodaju jedni drugima; ili on sâm odlaže svetu hostiju u gole ruke — a jesu li uvijek i čiste? — onoga tko prima pričest...
Promicatelji pričešćivanja na ruke prizivaju se na pseudoliturgijski arheologizam koji je otvoreno osudio Pio XII. Oni, naime, uporno ponavljaju da se pričest mora primati na taj način jer se tako činilo u cijeloj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, od početka i tijekom tisuću godina.
Istinito je i sigurno da su se pričesnici od početka i tijekom gotovo dvije tisuće godina morali uzdržavati od bilo kakvoga jela i pića, i to od bdijenja pa do trenutka primanja pričesti, kako bi se pripremili za nju. Zašto ti arheolozi ne obnove takav euharistijski post? On bi sigurno znatno pomogao vjernicima da živo razmišljaju o pričesti koju će primiti i da se za nju bolje pripreme.
S druge strane, sigurno nije točno da je od početka i tijekom tisuću godina u cijeloj Crkvi, na Istoku i na Zapadu, postojao običaj stavljanja svetih prilika vjernicima u ruke.
Krunski dokaz tih pseudoliturgičara jest sljedeći odlomak Mistagoških kateheza, pripisanih sv. Ćirilu Jeruzalemskome:
»Pristupajući dakle [svetoj pričesti], ne idi raširenih dlanova niti razdvojenih prstiju; nego držeći lijevu ruku poput prijestolja ispod one [desne] koja će primiti Kralja; te udubljenom [desnom] rukom primi tijelo Kristovo, odgovarajući: Amen«.
Kod ovoga »Amen« ti liturgičari završavaju citat. Ali Mistagoške kateheze se ne zaustavljaju na tome nego dodaju sljedeće:
»A nakon što oprezno posvetiš svoje oči dodirivanjem svetoga Tijela, primi ga... Tada, nakon pričešćivanja Tijelom Kristovim, pristupi i k čaši krvi, ne šireći ruke, nego prignut [grčki: kypton], te na način klanjanja i štovanja izgovarajući »Amen«, posvetit ćeš se također uzimanjem Krvi Kristove. I dok ti još usne budu vlažne od nje, dotakni ih rukama te posveti svoje oči, čelo i ostala sjetila... Od pričesti se ne ustežite; niti zbog ljage grijeha nemojte se lišavati ovih svetih i duhovnih otajstava«.
Tko bi mogao pretpostaviti da bi tome sličan obred mogao biti uvriježen u sveopćoj Crkvi, pa makar i malo manje od tisuću godina? I kako usuglasiti takav obred, prema kojemu se pripušta svetoj pričesti i onaj tko je okaljan grijehom, s posve sigurnim običajem koji postoji već od početka Crkve, da se ne dopušta pričešćivanje onome tko nije posvećen: »Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27—29).
Ovakav osebujni obred pričešćivanja, čiji opis završava poticanjem na primanje pričesti i u stanju grijeha, zasigurno nije naučavao sv. Ćiril u jeruzalemskoj Crkvi, a nije mogao biti dopušten niti u bilo kojoj drugoj Crkvi. Radi se zapravo o obredu iz mašte koji lebdi između zanesenjaštva i svetogrđa; a potječe od pisca Apostolskih konstitucija, nepoznatoga Sirca, gutača knjiga i neumornoga pisca, koji u svojim spisima prevrće uglavnom ono što je sâm pročitao i začinio vlastitom maštom. U VIII. knjizi navedenih Apostolskih konstitucija on navodi 85 apostolskih kanona, pripisujući ih svetome papi Klementu; a te je kanone papa Gelazije I. na Rimskoj sinodi 494. godine proglasio krivotvorenima: »Liber, qui appellatur Canones Apostolorum, apocryphus« (PL = Patrologia Latina, 59, st. 163).
Opis ovoga ekstravagantnog obreda, ukoliko već nije svetogrdan, ušao je u Mistagoške kateheze zahvaljujući nekome nasljedniku sv. Ćirila; općenito se smatra da je to bio biskup Ivan, pritajeni arijanac, origenovac i pelagijanac; stoga ga osporavaju sv. Epifanije, sv. Jeronim i sv. Augustin.
Kako, dakle, Leclercq može reći da: »...u njemu [u tome ekstravagantnom obredu] moramo gledati točan prikaz običaja velikih sirijskih Crkvi«? To može tvrditi jedino proturječeći samome sebi, budući da je malo prije rekao da se radi o: »...liturgiji iz mašte. Ona potječe i namijenjena je zabavi svojega autora; to nije redovita, službena liturgija koja pripada nekoj određenoj Crkvi« (Dictionaire de Archeologie chretienne et de liturgie, sv. III, dio II, st. 2749-2750).
S druge strane, posjedujemo pouzdana svjedočanstva o suprotnome običaju, to jest, o stavljanju svetih prilika na pričesnikova usta, kao i o zabrani laicima da dotiču svete prilike svojim rukama. Samo u slučaju nužde i u vrijeme progona — kao što nas poučava sv. Bazilije — moglo se odstupiti od navedenoga pravila, te se dopuštalo laicima da se pričešćuju svojim rukama (PG = Patrologia Graeca, 32, st. 483-486).
Dakako, ovdje ne namjeravamo dati pregled svih svjedočanstava koja dokazuju da je u starini bio običaj stavljanja svetih prilika na usta laika koji se pričešćivao; navest ćemo samo neka karakteristična mjesta, što će uostalom biti dovoljno za opovrgavanje tvrdnje kako se tisuću godina u sveopćoj Crkvi, i na Istoku i na Zapadu, običavalo stavljati posvećene čestice laicima u ruke.
Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: »Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku« (PL 5, st. 163-168).
Sveti Grgur Veliki pripovijeda kako je sv. Agapit, papa od 535. do 536., otišavši u vrijeme nekoliko mjeseci svojega pontifikata u Carigrad, ozdravio gluhonijemoga tako da mu je »Tijelo Gospodnje stavio u usta« (Dijalozi III, 3). Toliko o Istoku; što se pak Zapada tiče, pouzdano se zna da je isti taj sv. Grgur Veliki dijelio svetu Pričest laicima u usta...
Zasigurno, niti u davnini nije nedostajalo nepokornih inovatora. To je potaklo crkvenu vlast da ih pozove na red. Tako je postupio i sabor u Rouenu oko 650. godine, zabranjujući služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: »[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: „Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni”. Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji« (Mansi, sv. X, st. 1099-1100).
Nasuprot tome, upravo su arijanci htjeli pokazati da ne vjeruju u Isusovo božanstvo i da Euharistiju smatraju samo kruhom simboličkoga značenja time što su se pričešćivali stojeći i doticali svete prilike vlastitim rukama. Nije bez razloga sv. Atanazije govorio o arijanskome otpadništvu (PG, 24, st. 9ss).
Ne želimo nijekati da je bilo dopušteno svjetovnjacima ponekad doticati svete prilike, i to u određenim iznimnim prilikama, ili čak u nekim mjesnim Crkvama, ali samo neko vrijeme. Ali niječemo da je to bio običaj Crkve na Istoku ili na Zapadu tijekom tisuću godina. No još bi veća pogrješka bila tvrditi da se tako mora činiti i danas. I u štovanju koje se iskazuje presvetoj Euharistiji došlo je do razboritoga napretka, analogno napretku na dogmatskome polju (dakako, modernistička »teologija mrtvoga boga« nema nikakve veze s time).
Spomenuti liturgijski razvoj proširio je po cijeloj Crkvi običaj poklecanja u činu klanjanja i, dosljedno tome, uporabu klecala, običaj pokrivanja pričesne ograde bijelim prostiračem, upotrjebu pričesne plitice, ponegdje i upaljene svijeće, te praksu osobne zahvale barem petnaest minuta nakon pričesti. Ukidanje svega toga ne znači unaprjeđivanje štovanja koje se iskazuje Bogu u presvetoj Euharistiji niti vjere i posvećivanja vjernika, nego služenje zloduhu.
Kada sv. Toma (Teološka suma, III, q. 82, a. 3) izlaže razloge zbog kojih svjetovnjacima nije dopušteno doticati svete prilike, on ne govori o nekome novouvedenom obredu, nego o liturgijskome običaju koji je star koliko i Crkva. Stoga je Tridentski sabor s pravom mogao izjaviti ne samo da je u Božjoj Crkvi uvijek postojao običaj da laici primaju Pričest od svećenika, dok svećenici pričešćuju sami sebe; nego i to da ovaj običaj potječe od apostola (DH 1648). Upravo zbog toga je taj običaj propisan i u Katekizmu sv. Pija X. (pitanja 642-645). Međutim, taj propis nije izbrisan; u novome Rimskom misalu, br. 117, piše da pričesnik »držeći pliticu pod ustima prima Sakrament«.
Kad se to pročita, ne može se dokučiti zašto sami donositelji tako mudroga propisa oslobađaju jednu biskupiju za drugom od toga istog propisa. Običan vjernik, suočen s takvom nedosljednošću, može je tumačiti samo kao veliku ravnodušnost prema crkvenim propisima, liturgijskim i onim drugim.
Giuseppe Pace
http://www.unavox.it/032b.htmU Liturgiji Svetog Jakova svećenik kod Svete Pričesti moli: „Neka nas Gospodin blagoslovi i učini dostojnima da sa čistim kliještama prstiju užareni ugalj primimo te položimo vjernicima na jezik.“
~~~~~~~~~~
Sveti papa Siksto I. bio je sedmi papa od 117. do 126 godine. Napisao je Poslanicu svim Crkvama u kojoj on naglašava:
„Neka sveto posuđe ne dotiču drugi već posvećeni i Gospodinu prikladni muževi. Veoma je nedostojno da Gospodnje posvećeno posuđe primaju neki drugi, već Gospodnji službenici i Njemu posvećeni muževi, da se Gospodin ne razljuti nad tolikom drskosti, te nametne nevolje svojem puku, te tako oni čak još oni, koji nisu pogriješili, trpe i stradavaju od zla, jer vrlo često pravedni stradavaju za bezbožne.“
U „Liber pontificalis“ zborniku koji donosi Disciplinu i Liturgiju Rimske Crkve prije šestog stoljeća stoji da je Papa Siksto I. naredio:
„Nitko, osim onoga koji predvodi liturgiju, ne smije dodirivati Sveta Otajstva.“
~~~~~~~~~~
Sveti Justin, filozof, mučenik 165.g.
U „Prvoj Apologiji“ Sveti Justin opisuje euha-ristijsku liturgiju na svečanom krštenju.
„Starješina završava molitvu i zahvalu (euharistiju), a sav narod kliče: Amen! Kad starješina svrši zahvalu i sav narod prihvati, oni koje mi zovemo đakoni dijele svakome nazočnome od prikazana hljeba i vina i vode, a kasnije đakoni odnose odsutnima.“(Br.65)
~~~~~~~~~~
Tertulijan, teolog iz Kartage (160.-220.)
U spisu „De corona“ (O kruni, vijencu) o Svetoj Pričesti zapisa:
„Sakrament Euharistije …mi primamo… iz ruke ne nekog drugog nego Predstojnika“ (10).
~~~~~~~~~~
Sveti papa Eutihije (275-283)
Opominjao je svećenike:
„Žene neka ne pristupaju oltaru niti dotiču Gospodnji kalež.“ – „Nikom svjetovnjaku ili ženi neka se ne povjeri da Pričest odnese bolesnima.“
~~~~~~~~~~
Na prvom Saboru u Toledu (400.g.) preciziran je način primanja Svete Pričesti: „Tijelo Gospodnje neka se onomu koji se pričešćuje položi u usta.“
Na jedanaestom Saboru u Toledu (675. g.) zaprijetilo se kaznom ekskomunikacije onome tko bi pokušao nakon Pričesti izvaditi Tijelo Kristovo iz usta.
~~~~~~~~~~
Sinoda u Rouenu godine 650.
U svom drugom kanonu zabranjuje služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-svjetovnjaka: »[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: „Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni". Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire Svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji« (Mansi, sv. X, st. 1099-1100).
~~~~~~~~~~
Sveti Toma Akvinski (1225.-1274) u glavnom svom djelu „Summa theologica“ tumači o službi svećenika slijedeće:
„Svećeniku pripada zadaća podjela Tijela Kristova iz ove tri osnovice:
Prvo, jer on vrši Posvetu u Osobi Kristovoj.
Drugo, svećenik je posrednik između Boga i ljudi. Kako što je njegova zadaća da darove puka prinese Bogu, tako je njegova dužnost da od Boga posvećene darove prenese puku.
Treće, ovaj Sakrament iz straho-poštvanja smije doticati posvećeni stalež. Budući da su Hostije i Kalež posvećeni, isto tako kao i ruke sveće-nika, da ovaj Sakrament dotiče. Stoga nikome drugome nije dozvoljeno doticati, osim u prijekoj potrebi…“(III,82)
~~~~~~~~~~
Tridentinski sabor (1545.-1563.) u osmom poglavlju Dekreta o Presvetom Euharistijskom Sakramentu tumači:
„ U blagovanju Sakramenta uvijek je bio običaj u Crkvi, da svjetovnjaci primaju Pričest od svećenika, a svećenici celebranti, da sami sebe pričeste. Taj običaj, budući da potječe od apostolske Predaje, treba s pravom zadržati.“
Citat:
Neću komentirati tekst vezan uz Papinu preporuku za pričešćivanje na koljenima na papinskoj misi jer mi još nisi dao link na neki službeniji tekst u kojem to piše(npr.s IKA, vatican.va, Glas Koncila,...), kad to pročitam tek onda ću ti napisati što mislim jer lako se može dogoditi da je neki bezvezni portal krivo prenio Papinu izjavu, ostali portali su to samo prenijeli (i još neke stvari izmijenili a i dodali, kao ovaj s hrsvijet), tisuće vjernika to pročitale i onda kad ti puno ljudi govori jedno te isto počneš vjerovati da je to istina. Zbog toga bi volio pročitati s nekog službenijeg portala tu Papinu izjavu jer sam već dosta laži i izmišljotina vezanih uz vjerske stvari znao pročitati.
Zanimljivo je kako sad tražiš nešto što ne mogu naći, iako je "hrsvijet" nezavisni portal, iako još to nitko nije opovrgnuo da je to Benedikt XVI rekao, iako je lako to primjetiti i iz Misa koje se održavaju u Rimu, ti sad glumiš teološku cjepidlaku i tražiš od mene da ti podastrem nešto sa talijanskog, iako ga ne znam! I to baš ti koji stalno govoriš, ovaj svečenik je rekao ovo, ili onaj svečenik je rekao ono, na svim temema, i več su ti progovarali za to! Ali dobro, to je stvar karaktera i kulture!
Evo ti još jedan tekst:
Papa Benedikt XVI. ne želi da vjernici primaju Sv. Pričest na ruku a niti želi da stojeći primaju Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Prema vatikanskom liturgičaru mons.Guido Marini-u, papa nastoji zorno prikazati cijeloj Crkvi odgovarajuće norme ponašanja kod primanja Sv. Pričesti. Zbog toga se od pričesnika na papinskoj Misi sada traži da kleknu na klupu i da primaju Sv. Pričest na jezik od samog Pape.. Razmišljanje Svetoga Oca je jednostavno: "Mi kršćani klečimo pred Presvetim, jer u Njemu, znamo i vjerujemo da je prisutan Jedini i Pravi Bog." (22. svibnja 2008.)
Prema papi cijela Crkva treba klečati u klanjanju pred Bogom u Euharistiji. "Klečanje za vrijeme klanjanja pred Euharistijom je najbolji, najuspješniji i radikalni lijek protiv idolopoklonstvava i jučer i danas" (22. svibnja 2008.)
Papino nastojanje je u skladu s tradicijom Crkve starom 2.000 godina i sada je to u cilju poticanja obnove ljubavi i poštovanja prema Euharistiji, koju se trenutno ismijava i prema kojoj se mnogi odnose s prezirom. Razni trendovi i inovacije u naše vrijeme (gitara u liturgiji, djevojke – poslužiteljice oltara, laici- ministranti, Pričest na ruku, laici-djelitelji Pričesti) sve je to djelovalo da se uništi naše poštovanje prema Euharistiji, a time se ubrzava duhovna smrt Crkve. Uostalom, Euharistija je istinski život i otkucaj srca istinskoga Mističnog Tijela oko kojega se mora okupljati cijela Crkva.
Klečanje se također poklapa s crkvenim stoljećima starim pravilnikom da samo posvećene ruke svećenika smiju dodirivati Tijelo Kristovo u svetoj Pričesti. "Samo svećenicima je dana vlast da posvećuju i posreduju vjernicima Svetu Euharistiju." (Tridentski sabor) To učenje lijepo izražava Sveti Toma Akvinski u svojoj „Summa Theologica“: "Zbog poštovanja prema tom Sakramentu, ne dodirivati ono što je posvećeno: stoga su tjelesnik (korporal) i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da bi mogle dodirivati taj Sakrament.“
Danas se Pričest na ruku daje protuzakonito i to je postalo jedan od glavnih neprijateljskih alata za uništenje Vjere po cijelome svijetu. Jer ova praksa primanja Sv. Pričesti nema druge svrhe nego da iskrivi naše poimanje Isusa Krista i da njeguje prijezir prema Svetim Otajstvima. Nije ni čudo da je sveti Bazilije (329-379) okarakterizirao Pričest na ruku kao "teški grijeh." To znači, primanje Pričesti na ruku nije u katoličkoj tradiciji. Ova praksu su prvi puta uveli u Crkvu heretički Arijevci u IV. st. kao način izražavanja svoje vjere da Krist nije božanska osoba. Nažalost, to je isto tako i danas, i to je bit istoga krivovjerja i oskvrnuća koje se je galopirajuće proširilo u cijeloj Crkvi. Ako danas imamo u Crkvi problem „zlostavljanja“, onda je to i zbog toga jer smo zlostavljali i Presveti Sakramenat - a to nam se je vratilo!
Zahvaljujući Pričesti na ruku, članovima sotonskih kultova je sada data jednostavnija mogućnost pristupa da dođu u Crkvu i uzmu Hostiju, te da tu Hostiju odnesu u svoje zajednice gdje je zlostavljaju i muče u ritualima crne mise koju služe Sotoni. Oni lome Hostiju svojim cipelama kako bi ismijali Boga živoga, a mi im to pomažemo našom ležernom praksom? I sami sotonisti izjavljuju da je Pričest na ruku najveća stvar koja im se uopće dogodila, a mi ništa ne činimo da to zaustavimo?
Dakle, Sveti Otac je učinio sa svoje strane i pokušao očistiti Crkvu od zlostavljanja, a mi smo kao dijelovi Kristova tijela pozvani da mu pomognemo. Za vaše ohrabrenje smo uključili sljedeći citat iz nagovora kardinala Llovera, novoga prefekta vatikanskog Zbora za Božansko bogoslužje i disciplinu sakramenata“ koji je izrekao na elektroničkoj stranici „Life Site News“ (Novosti sa stranice Života) 22. srpnja 2009. god.: "Poslanje Kongregacije za bogoštovlje i Sakramente je da promiče tradicionalne prakse u bogoslužju, kao što su primanje Pričesti klečeći i na jezik, a što je papa Benedikt posvjestio i posebno naglasio.
Također je vrijedno razmotriti nedavni dekret kardinala Caffarra-e, nadbiskupa Bologne (Italija), kojim zabranjuje praksu Pričesti na ruku: "Dogodili su se mnogi slučajevi profanacije Euharistije, upravo zbog načina primanja Posvećenoga kruha na dlan ruke ... S obzirom na učestalost slučajeva bezčasnoga i bezpoštovanja primanja Euharistije o čemu su nas izvjestili, određujemo da će od danas u metropolitanskoj crkvi sv. Petra, u bazilici sv. Petronija, i u Svetištu Blažene Djevice Marije od sv. Luke u Bologni vjernici primati Posvećeni kruh samo iz ruku svećenika i to direktno na jezik. " (Iz njegove uredbe o primanju Euharistije, od 27. travnja 2009.)
A sada ću ti i dokazati da je to doista mišljenje pape! Evo:Novinar Peter Seewald upitao je papu Benedikta XVI.:
„Sveti Oče! Saborski dokument Lumen Gentium u jedanaestom poglavlju naziva nedjeljno sudjelovanje u euharistijskoj žrtvi
„izvorom i vrhuncem čitava kršćanskoga života“.
Krist kaže: „Tko jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, ima vječni život.
“ Vi ste kao papa počeli vjernicima pružati pričest na usta dok oni kleče.
Smatrate li to primjerenim stavom?“
Odgovor pape Benedikta XVI.:
„Najprije se mora reći: važno je da vrijeme ima svoju strukturu koja je zajednička svim vjernicima. Stari Zavjet to naznačava polazeći od izvještaja o stvaranju tako što sedmi dan predstavlja kao dan kada Bog počiva i ljudi počivaju s njime. Za kršćane ova struktura vremena polazi od nedjelje, dana uskrsnuća, u kojemu se On susreće s nama i mi s Njime. Ovdje je opet najvažniji čin, trenutak ujedinjenja, budući da nam se On daje.Nisam načelno protiv pričesti na ruke, sâm sam je dijelio i primao. Time što sada tražim da se pričest prima klečeći i na usta htio sam postaviti znak strahopoštovanja i uskličnik za stvarnu Kristovu Prisutnost. Naposljetku zbog toga što je upravo na masovnim okupljanjima, kakva imamo u crkvi i na Trgu Sv. Petra, velika opasnost razvodnjavanja. Čuo sam da ljudi gurnu posvećenu hostiju u novčanik, da je uzmu sa sobom kao kakav suvenir. U ovome kontekstu gdje se misli da primiti pričest jednostavno pripada samomu događaju – svi idu naprijed, dakle idem i ja – htio sam postaviti jasan znak. Treba biti jasno: to je nešto posebno!
Ovdje je On, Onaj pred kojim se pada na koljena. Pripazite na to! To nije samo društveni obred na kojemu svi možemo sudjelovati ili ne sudjelovati.“
/Iz knjige „SVIJETLO SVIJETA“ – razgovora Petera Seewalda sa papom Benediktom XVI.
Verbum, Split, 2010. str 184-185/
Citat:
A koliko sam čuo od nekih svećenika i čitao, razlog pričesti na ruku je što tako imamo stav prosjaka koji nedostojno prosi dar Tijela Kristova a to nas podsjeća da Njega nismo dostojni i da je Krist dar.
Ovo potvrđuje tvoje licemjerje, tražiš od mene službeni dokument da je papa to rekao iako i sam to znaš iz slijeda logičnosti, ti ovdje meni napišeš "čuo od nekih svečenika"
A tebi evo što kaže biskup Astane, msgr. A. Schneider, ORC, nisam čuo od tamo nekog svečenika!!
I prosjače, pogledaj podcrtano! Ipak je djete koje se hrani nemočnije od samog prosijaka!
Kakvo bi to bilo svjedočanstvo vjere kada bi na svetim misama na cijelom krugu zemaljskom, bilo sve više nesumnjivih znaka klanjanja, tišine, svetosti pjevanja, kad bi svećenik i vjernici zajedno gledali na Krista, na unutarnji i na izvanjski način! Kad bi vjernici samorazumljivo primali Tijelo Kristovo u stanju posvetne milosti, ispovjeđeni, u klanjajućem stavu klečanja i u poniznosti djeteta izravno u usta! To bi bili tihi, ali snažni znaci prave obnove Crkve! I kad bi onda jedan bogotražitelj pribivao jednom takvom bogoštovlju punom strahopoštovanja, tada bi- rabeći riječi sv. Pavla- pao ničice i poklonio se Bogu priznajući: 'Zaista, Bog je među vama!' (1 Kor 14, 24-25). To bi bili pravi učinci Duhova za kojima su bili čeznuli sveti pape našega vremena, počevši od svetoga Pija X. do blaženoga pape Ivana Pavla II. i Drugoga vatikanskog koncila. Pravi katolici su prava Marijina djeca, ljubitelji i klanjatelji euharistijskog Gospodina. Svaki pojedini od nas, bio i nezamjetljiv, koji se trudi vjerno i iskreno štovati Majku Božju Mariju, častiti i primati euharistijskoga Spasitelja s najdubljim strahopoštovanjem, duhovski je čovjek i vrlo snažno pridonosi pravoj obnovi Crkve.
Dođi Duše Sveti i po zagovoru Marijinu sve više ispunjavaj srca biskupa, svećenika, srca svih vjernika i obnovi lice svoje Crkve. S dragim Sinom neka Djeva Mati, blagoslov nam dostoji se dati! Amen."
Citat:
Što se tiče čestica koje padaju kod pričešćivanja, padaju one i kad se dijeli na jezik samo puno manje padaju i manje su veličine jer ima onih čestica mikroskopske veličine koje jednostavno odlete i kod najmanjeg strujanja zraka. A isto tako dosta puta sam vidio da je hostija nekim vjernicima pala na pod kod pričešćivanja na jezik što nikad nisam vidio kad se pričešćuje na ruku. A svaki put kad sam to vidio bilo je kod osobe koja je ispred mene u redu, koliko ih je samo palo na pod kad nisam mogao vidjeti (kad su se pričešćivali oni koje nisam vidio jer su bili dalje ispred mene)?
Ako se djeli na jezik, onda se koristi plitica, jel tako?? Kako onda može padati na pod ako je ispod plitica?? Ali vjerovatno su i to dopusitili da se ne koristi negdje poslije drugog vatikanskog koncila! Dakle ako je se ispravno pričešćije, jako teško da može pasti na pod ako je ispod plitica, ako si naravno ikad čuo za nju!
A vidiš ja nikad nisam vidieo da je pala na pod a bio sam na nez nam ni sam koliko Misa, i pitanje je opet kako može pasti na pod ako je plitica ispod? Ali sam zato vidjeo u skoro 50% slučajeva da se nepravilno pričešćuje na ruku! Jer se ruke ne drže pravilno, stavlja se hostija u usta kad se okrene, ali po pravilu bi trebalo ju staviti u usta pred svečnikom, jel tako! A da ne govorim o slučajevima gdje su prodavali hostije ispred katedrale, gdje su nalažene ispod klupa, gdje se održavaju crne mise i sličen stvari! Ali da se svi pričestimo na usta, kako bi uziamli onda hostiju za crne mise, jako jako teško, ali ne, držmo se mi tog nepotrebnog koraka, pa i pod cijenu da je lakše ukrasti hostiju pa nek nužde i bludniće po njoj. Strašno!
Citat:
A ako ti misliš da je pričest na ruku nešto loše, zašto ti misliš da to nije zabranjeno od Crkve?
Pričest na ruku je bila iznimka, koja se pretvorila u pravilo, i to je loše! Ne sam pričestkao pričest.
Ali to bi mogli pitati i samog papu, ako on pričešćuje na jezik i to klečeći, zašto on onda misli da je pričest na ruku loše! Jel tako!
I ne smatram da je to toliko loše, koliko je nepotrebno, pogotovo zato jer se hostije kradu i samim činom se gubi strahopoštovanje prema njoj!
još nešto, ova fora sa prosijakom, koga kod sam kod sebe u župi pitao, zašto se tako pričešćuje, nitko mi nije rekao to za prosijaka, stalno svi govore da je dopušteno! Dopušteno je i da laici djele pričest, i šta sad nek to bude pravilo??
Nek svečenik sjedi, a laici nek djele pričest, i kad im prigovoriš, oni kažu to je dopušteno! Zanimljivo!
Login
FAQ
Chat
Traži
al eto moram pitati:
