|
IZ GLASA KONCILA - POUČNO PROČITATI
Stariji sam vjernik i ni za što ne bih propustio nedjeljnu misu. Ako nisam u svom mjestu, a posao mi je takav da sam dosta na putu, redovito sudjelujem na nedjeljnom euharistijskom slavlju u mjestu ili gradu gdje se zateknem. Baš zbog toga svjedok sam različitoga držanja vjernika za vrijeme euharistijskoga slavlja: od duboke i iskrene sabranosti do dosađivanja odnosno potpune odsutnosti duhom. Više sam puta bio i na misi na otvorenom te su me posebno zasmetale šetnje i šaputanja za vrijeme bogoslužja, dolazak s neugašenim mobitelom, kao i držanje žvakaćih guma ili bombona u ustima. Upravo te pojave češće sam susreo kad se euharistijsko slavlje slavilo na otvorenome, pod vedrim nebom. Ne znam bi li bilo prikladno da svećenik koji služi misu opomene vjernike na dolično ponašanje, primjereno svetome činu radi kojeg smo se, nadam se, okupili. Možda bi to bilo opterećujuće za samu liturgiju, pogotovo jer takve opomene nisu potrebne zapravo za većinu okupljenih vjernika.
Primijetio sam također da, osobito za ljetnih vrućina, na misna slavlja neki vjernici dolaze nedolično odjeveni. To važi i za muške i za ženske osobe. Ne znam treba li se s tim pomiriti pa na sve zažmiriti, ili bi ipak nešto trebalo poduzeti. Uvjeren sam da je najbitnije da svako euharistijsko slavlje protječe u maksimalno mogućoj sabranosti, jer tek onda postoje stvarni preduvjeti za istinski susret s Bogom, Božjom riječju i porukom te s Isusom Kristom, osobito u sakramentu pričesti.
Molio bih vas da barem objavite ovaj moj dopis, jer bih želio da se o tome povede razgovor u vjerničkim krugovima, a bit ću vam osobito zahvalan budete li i vi iznijeli stav o tim pitanjima.
Čitatelj
Ohrabrenje je to i poticaj za pastoralno osoblje u našim župama kada vide da ni ljetne vrućine nisu spriječile vjernike da nedjeljom pohrle u svoje crkve na susret s Gospodinom u zajednici vjernika. U nekim župama zbog velikog broja vjernika, za vrijeme ljetnih vrućina, bogoslužje se slavi na otvorenom, obično uz crkvu.
Koliko god otvoreni prostor, sudjelovanje na misnom slavlju činio ugodnijim, na njemu je ipak teže ostvariti sabranost i zajedništvo nego u crkvi. Izbjegavajući zagušljivost i skučenost u zatvorenom sakralnom prostoru, izabire se otvorenost i prozračnost pod vedrim nebom. No, taj novi bogoslužni prostor traži dodatni napor i odgovarajuću pripravu vjernika da shvate i prihvate da je to mjesto susreta s Gospodinom i da se tu valja ponašati jednako kao i u crkvi.
Ne priliči stoga ni šetanje ni šaputanje za vrijeme bogoslužja, ni dolazak s neugašenim mobitelom, kao ni držanje žvakaćih guma ili bombona u ustima. Valjalo bi se suzdržati i od uzimanja hrane i pića dok traje misa. Pogotovo nije umjesno pušiti na tom prostoru na kojemu se slavi euharistija, kao ni ikakva prodaja. Nadalje, na bogoslužje valja dolaziti na vrijeme. Jednom kad uđemo u crkvu, ili na bogoslužni prostor na otvorenom, tada valja ostati do kraja bogoslužja.
Što se tiče odjeće i obuće, i tu bi se već moglo govoriti o osnovama pristojna ponašanja. Donedavno se je znalo da u crkvu, na misu, valja ići u svečanoj odjeći, »misnom odijelu«. I na taj su način vjernici iskazivali svoju odanost i štovanje Gospodinu.
Što se to dogodilo u svijesti i kulturi vjernika kad treba izričito upozoravati da nije dolično ulaziti u crkvu i drugi bogoslužni prostor nedolično odjeven: u kratkim suknjama ili hlačama, razotkrivenih ramena, ili prsa, ili leđa. Zar svećenik mora opominjati razgolićene osobe na bogoslužju da prekriju svoju golotinju barem kakvom maramom, i da nije u redu da još pristupaju i pričesnom stolu nedolično odjevene? Kako mu je tek neugodno kad zbog toga mora uskratiti pričest!
Ili je najbolje rješenje, kao što je to već slučaj u nekim primorskim mjestima, da na crkvenim vratima stoje župni suradnici koji ne puštaju u crkvu osobe koje nisu dolično odjevene. Ponegdje su obazriviji, pa ih zamole da stanu na dno crkve, da svojim ponašanjem barem ne izazivaju pozornost drugih sudionika na bogoslužju, ako ne i sablazan.
Nije li dobrano zakazao obiteljski odgoj kada svećenik s oltara mora upozoravati kako se treba odijevati za sudjelovanje u bogoslužju i da ne priliči u crkvu ulaziti u natikačama, šlapama, klompama, japankama, te da se ljeti ne moraju nositi postole već da su prihvatljive i sandale?
A slavlje na otvorenom neumitno za sobom povlači i »otvorenije« ponašanje. Stoga, ako bi bilo nemoguće postići potrebno zajedničko sudjelovanje u bogoslužju na otvorenom, tada bi, unatoč svim izvanjskim pogodnostima, prednost trebalo dati slavljenju euharistije u primjerenijem sakralnom prostoru, tj. u crkvi. I kad bi se uz česta upozorenja na trenutke uspjela i postići određena sabranost, ni to ne bi smjelo opravdati napuštanje crkvenog prostora. Jer, stalno upozoravanje na ono što se ne smije na neomeđenom bogoslužnom prostoru već bi narušilo glavni preduvjet dostojnog sudjelovanja na euharistijskom slavlju, u središtu kojega je susret zajednice vjernika s Gospodinom, koji im priređuje gozbu hraneći ih svojim Tijelom i Riječju.
Sve bi trebalo učiniti da nam liturgijska slavlja na otvorenom (kao i ona u crkvi) ne postanu više nalik kakvom sajmu (vašaru!) nego istinskom bogoslužju. Jer, ukoliko sudjelovanje u svetom činu ne bi proizlazilo iz življene vjere, a što iskazujemo i svojim ponašanjem, te bi se pretvorilo u kakvu puku obvezu ili dužnost koju valja obaviti, pa i bilo kako, tada bi bilo umjesno postaviti pitanje nije li tu možda više riječ o kakvu svetogrdnom, nego o bogoslovnom činu.
Treba li podsjetiti da je nedjeljno bogoslužje vrhunac svih vjerničkih okupljanja i svečanosti? Na njega vjernici dolaze sa svojim brigama, teškoćama, nevoljama i grijesima, ali i sa svojim nastojanjima da ih se uz Božju pomoć oslobode, te da ojačaju svoja nadanja, nahrane vjeru, učvrste ljubav i dobiju poticaj za odvažnije, postojanije i domišljatije služenje Isusu Kristu u svojoj braći i sestrama.
Kako je u vašim župama i što vas smeta ?
|
Login
FAQ
Chat
Traži
Kleknuti kao da nam je ponižavajuće i ne shvačamo da je čovjek najveći baš na koljenima.Pa zar mi nismo svjesni da je slavljenje Euharistije nešto največe i najsvetije.
)
nato se oblaći Kazula boja ovisi o liturgijskom vremenu (zelena, crvena, bijela, ljubičasta a nekada je bila i crna 
i na kraju štola (vrijede boje istokao i kazula) 
Nekada je postojala i molitva pri oblačenju ruha.