www.tebe-trazim.com

Uhh, ja ne postim da nebih izgubio mišiće...stalno jedem meso i jaja.
...kao da će mi šta biti od jednog posta.

Sorry, Mario, baš si me nasmijao!

Ja sam jedno vrijeme postila "sve u 16", kad sam tek otkrila Međugorje, pa jedno 2 godine. Jer Majka Božja kaže tako, a koga pametnijeg možeš slušati? Pa sam onda doživjela nešto neugodno u Međugorju.. Pa mi se stalno otvaralo u Bibliji ono iz Izaije "ne postite više kao danas...Ovo je post koji mi je po volji: Kidat spone jarmene.... ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi"
Pa sam stala. Potpuno. Mislim da nije jedini post onaj od hrane, da je Bog od mene tražio da svu svoju snagu usmjerim na neke druge stvari. Ako sam dobro protumačila, tko će znati sa sigurnošću?

Dok sam postila, spavalo mi se, bilo mi je hladno... Posao bi odradila besprijekorno, ali popodne sam zakazivala. A to baš nije ok.

Nedavno sam postila jedan dan, poticaj je bio jak. Ali nisam bila cijeli dan o kruhu i vodi, jela sam ujutro kruh, ručala ribu, večerala kruh. Možda nisam imala snage ni reći mojima da opet postim, nisam imala volje za "dobronamjerne" savjete tipa zašto to radiš, što se mučiš.. Ili samo prešutno čuđenje i zabrinutost, tipa "opet je zabrijala".
I da, taj dan kad sam postila sam baš bila živčana, i tako sam se bezveze osjećala zbog toga - baš krasan primjer za osuditi: posti, a živčana ka pas!
Želim opet postiti. Samo, puno ja želim, a...
Najradije bi se ja odrekla srditosti, sebičnosti, lijenosti... A što se tiče hrane rastrošnosti i razmaženosti.
Jako cijenim ljude koji poste, samo se ne osjećam baš sposobnom za post.
Oprostite na dužini. Molim malo savjeta i mišljenja.

Što Gospodin čini kad ja postim? Kako On gleda na moj post?

ja bi samo nadodao opet;
Bogu ne treba ničiji post..
nama služi za približiti se Bogu..a udaljiti se od sebe..
Isus je sve rekao;
kad postiš ne trubi po cijelom selu,Ja sad postim..
(to trubljenje može biti i živčanost i neki izdavajući znak)
posti radostan..jer je to put oslobođenju

tako je posti radostan. Ja sam prvi put to učinila 9 dana i bila radosna i posebice otvorena za molitvu, euharistiju. Sada znam da je to bila milost jer inače ja nisam sposobna postiti 1 dan a da nisam umorna i malaksala.

Slava Isusu

Niste me shvatili što pitam. Dok ja postim, ja nešto činim u odnosu prema Bogu. Podcrtavam upravo ovo: dok postimo, često mislimo što mi činimo. Važnije je razmatrati što Bog čini sa mnom dok ja postim, koji je njegov odgovor na moje djelo posta.

post kao svrha sama sebi nema smisla.tek kada postimo s nakanom,kad je ono samo vanjski pokazatelj onoga što želimo da se dogodi u nama po postu onda ima ploda.i naravno bez nakane,ljubavi to je za mene mrtvi čin.barem sam tako iskusila kada sam postila bez ljubavi,već iz navike-tada mi je plod bio nervoza,živčana preosjetljivost.a to nije nimalo ugodno kada oko tebe grintaju dječica.ali u ljubavi i nakani za nešto ili nekoga,u skrovitosti ono postaje blagoslov. fizička glad počela bi se pretvarati u glad za Bogom..
to je meni čin žrtve, patnje i nenavezanosti na sebe koja za cilj ima umrtvljivanje svojih tjelesnih požuda i odricanja samog sebe. ja npr jako teško postim ali kada ulazim u to svjesno,sa tom i tom nakanom ona postaje sredstvo preko koje Bog tebi daruje u duhovnom smislu ono što hrana daje u fizičkom...dakle ja vjerujem da nas time Bog čisteći od svjetovnih želja,fizičkih ljepila čisti i onda taj prostor pretvara u potrebu,glad, krik za Bogom-te ga onda time i ispunja..ljubavlju..samim sobom...hranom nebeskom...
lijepa vježba za izdizanje nad svojim navezanostima..za pobjeđivanje istih...
ili moćno sredstvo za uslišenje molitve-pogotovo ako je za drugoga...
ne znam..eto tako ja otprilike doživljavam

šta bi činio..?!??!
isto što i uvijek..
..
jedino što si ti tada slobodnijeg duha od tijela da primiš bolje ono što ti
On oduvijek čini.

A zašto ti je to tako smiješno?