www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 tra 2024 23:33

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
PostPostano: 08 kol 2011 03:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Slika

Euharistija liječi strasti, zle sklonosti, obnavlja i posvećuje

Zar dragocjena Krv Isusa Krista što teče u našim žilama i Njegovo uzvišeno Tijelo što se povezuje s našim, mogu učiniti manje nego uništiti ili barem jako oslabiti sklonost prema zlu?... Čovjek, primivši Isusa Krista, osjeća novu želju za nebeskim stvarima i nov prijezir prema prolaznima.

Recite mi, kako da oholost uđe u srce koje je primilo Boga, ponižena do uništenja? Zar bi ono moglo pristati na to da se po sebi smatra nečim velikim? Naprotiv, ono neće moći naći načina kako da se ponizi i da se prezire.

Zar srce, koje je primilo Boga tako čista, koji je sama svetost, ne osjeća kako se u njemu rađa neodoljiva odvratnost prema svakom nečistom grijehu i zar ono ne bi prije pristalo da ga se na komadiće sasiječe nego da pristane, ne velim na zlo djelo, nego na samu zlu pomisao?

Zar će se jezik, usta koja su čas prije imala sreću da nose svog Stvoritelja i svog Spasitelja, moći usuditi izgovarati nedolične riječi i pokvareno ljubiti? Ne, bez sumnje, nikad se to neće usuditi činiti.

Zar će oči, koje su čas prije tako živo željele promatrati svoga Spasitelja, koji je čišći od sunčanih zraka, moći, iza takve sreće, gledati nedolične predmete? To izgleda nemoguće.

Uzvišeni euharistijski Sakramenat je vino koje stvara djevičanstvo... Kako da čovjek ne bude čist primajući Kralja čistoće? Pričešćujte se često i sačuvat ćete ili steći lijepu krjepost koja čovjeka čini sličnim anđelu.

Srce, koje je u Sv. Pričesti primilo Onoga kome sve pripada i koji je sproveo svoj život u najvećem siromaštvu, koji nije imao ni Svoju svetu glavu gdje nasloniti, osim na malo slame, koji je umro na Križu - recite mi, zar ono može prionuti uz dobra ovoga svijeta vidjevši kako se Isus vladao?

Zar kršćanin, koji se sjedinio s Onim koji je za vrijeme Svoje muke trpio žarku, smrtonosnu žeđ, neće primiti u dodiru s Njim spasonosne učinke koji će ga izliječiti od neumjerenosti?

Zar bi kršćanin, koji je upravo primio Isusa Krista koji je umro za svoje neprijatelje, mogao i dalje gajiti prema onima koji su mu neko zlo učinili? Ne, sigurno ne! On će se veseliti da im može što više dobra učiniti.

Zar će srce koje je čas prije bilo prijestolje Isusa Krista, moći ponuditi Spasiteljevo mjesto grijehu ili bolje rečeno, samom đavlu?

Posjedujući, dakle, Euharistiju, ''čovjek ne može više uvrijediti Boga! Duša je sva prožeta dahom dragocjene Krvi Spasiteljeve... Divna li života!''

Moja djeco, tko bi vrijednost Sv. Pričesti uvidio, taj bi se čuvao i od najmanjih pogrješaka, taj bi sačuvao svoju dušu uvijek u nevinosti pred očima Božjim. Vi ste se danas, kako mislim, svi ispovjedili … Sada mislite na to da dobijete nad sobom. Sad vas usrećuje misao da ćete sutra ujutro primiti dragog Spasitelja u sebe. Sutra više nećete moći uvrijediti dragoga Boga, vaša će duša potpuno uroniti u dragocjenu Krv našeg Gospodina. Kako lijepo, jednog pravog kršćanina jedino dostojan život! Kad se spremamo da u Sv. Pričesti primimo Gospodnje Tijelo, moramo biti u takvom raspoloženju da možemo mirno umrijeti i s pouzdanjem stupiti pred sudačku stolicu Isusa Krista.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2011 03:15 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Slika

Nedostojna pričest

Neka čovjek ispita samog sebe prije nego se približi k svetom Oltaru, svetom Žrtveniku, pa tada 'neka jede od ovog Kruha i pije od ove Krvi, jer onaj koji blaguje ovaj Kruh i pije iz ovoga Kaleža nedostojno, jede i pije svoju vlastitu osudu, ne razlikujući kako se dostoji Tijelo Kristovo' (usp. 1 Kor 11, 28-29).

Prisupajući k stolu Gospodnjemu moramo biti uvjereni, da smo uložili svo potrebno vrijeme da se ispitamo kako bismo upoznali svoje smrtne grijehe, da nam je veoma žao što smo ih učinili i da naša Ispovijedbude potpuna. Treba nam čvrsto odlučiti, 'da ćemo, uz Božju pomoć, činiti sve što je do nas, da opet ne upadnemo u grijeh. Ako bismo nesrećom zatajili koji smrtni grijeh i primili Sv. Pričest, značilo bi, da samoga Isusa pogrđujemo. Kakve li strahote i grjehote!'

Oni, koji idu na Sv. Pričest, a nisu dobro pročistili svoja srca, neka se boje Božje osude... Isus će reći svima, koji se u grijehu smrtnom pričešćuju, kad im dođe smrt: ''Zašto ste se usudili primati Mene u Pričesti, kad ste bili uprljani tolikim grijesima. Nemojmo zaboraviti da za Pričest nevoljni kršćanin mora se obratiti, imati pravu odluku da će ustrajati!

Otresite se grijeha kad želite, kad dolazite na Pričest. Otresite se temeljito. Ne pogrđujte Isusa Krista...

Kad se približujemo da primimo Svetu Hostiju, moramo pročistiti svoj duh i učiniti dušu posve svetom!

Laki grijeh ne čini našu Pričest nedostojnom, ali taj grijeh uzrokom je, da se skoro nikako ne okorišćujemo. Vidite, koliko ste se puta pričestili, a niste postali bolji! Zašto? Zato što gotovo uvijek zadržavate iste navike. Sve one nestrpljivosti, mrmljanja, kad vam se štogod neugodno dogodi, kad vas stigne kakva žalost i protivština, sve one male neiskrenosti, to vam nije ništa! Vi nećete ni u čemu da trpite, nećete da vam se tko protivi. Vi biste željeli da o vama svatko najbolje misli i govori. Vi se ne trudite kako biste postali bolji, kako biste se popravili!

Nedostojne Pričesti nisu rijetkost. Koliko ih je koji drsko pristupaju k Svetom stolu s grijesima koje su sakrili i zatajili u Ispovijedi! Koliko ih je koji ne žale što su sagriješili, kako Bog traži od njih i zadržavaju potajnu želju da opet upadnu u grijeh te ne čine sve što je potrebno da se poprave! Koliki ne izbjegavaju grješne prigode iako mogu ili, idući čak na pričest, zadržavaju mržnju u svome srcu! Ako ste ikad u ovakvom stanju došli na pričest, učinili ste svetogrđe. Strašan grijeh... 'najstrašnije svetogrđe'...

Slagavši najprije Duhu Svetom na Ispovijedi, sakrivši ili zatajivši koji grijeh, taj nesretnik usuđuje se doći među vjernike koji se spremaju primiti ovaj Kruh, pretvarajući se da Ga i on poštuje! Ne, ne, ništa ga ne zaustavlja. On ide naprijed da dovrši svoju osudu. Uzalud mu dobri Spasitelj, videći ga da dolazi, dovikuje iz svetohraništa kao izdajničkom Judi: ''Prijatelju, zašto si došao? Što, prijatelju, ti ćeš izdati svoga Boga i svoga Spasitelja znakom mira? Stani, stani, sine! Iz milosrđa, poštedi me!'' Ali ne, ne, ni grižnja savjesti, ni ljubezno prigovaranje njegova Boga ne mogu zaustaviti njegove zločinačke korake... Oh, kakve li strahote! Možete li podnijeti, a da ne zadršćete, ovog nesretnog ubojicu svojeg Spasitelja? Zar to nije vrhunac zločina i užasa na svetom mjestu!

Dok je bio na zemlji, bilo je samo jedno mjesto gdje su Isusa razapeli, a sad ima toliko križeva koliko je svetogrdnih srdaca.

Veličina njihove nezahvalnosti pokazuje se u tome što vrijeđaju svoga Dobročinitelja u Njegovom najvećem dobročinstvu. Štoviše, oni se služe Njime samim da Ga uvrijede.

Što je uistinu smrt, pa i nasilna, u usporedbi s onim što čini grješnik koji hoće Isusa usmrtiti u Euharistiji?

Jedan od najtežih grijeha jest primanje Pričesti u smrtnom grijehu. U naše vrijeme mnogi se pričešćuju u smrtnim grijesima. Mladići i djevojke seksualno se iživljavaju i ne kazuju na Ispovijedi te grozne grijehe, za koje sveti Pavao veli, da neće takvi imati pristupa u Božje Kraljevstvo, ako se ne obrate. U braku bračni drugovi smrtno griješe spriječavajući začeće djece ili kako znaju reći, 'zbog čuvanja od djece'. Mnogi ubijaju začetu djecu, čine pobačaje, abortuse. Mnogi se u mržnji pričešćuju. Gaje osvetne misli! Ima bračnih drugova, koji čine preljube i krše zakletvu vjenčanja, da će biti vjerni jedno drugome. Mnogi do Svete Mise ništa ne drže. Do Ispovijedi ništa ne drže! Do molitve ništa ne drže. Žalosno, žalosno... Ima i još mnogih drugih smrtnih grijeha, u kojima se neki pričešćuju i spremaju sebi vječnu osudu. Sv. Pavao govori kako oni, koji se u grijesima smrtnim pričešćuju, potpisuju svoju vlastitu osudu (1 Kor 11, 29).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2011 04:16 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Slika

Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom

U Presvetom Oltarskom Sakramentu dragi Spasitelj je tu, sakriven i čeka da Ga dođemo pohoditi i izložiti Mu svoje molbe. Kako li je dobar On! On se prilagođuje našoj slabosti. U nebu, gdje kada budemo kao pobjednici proslavljeni, vidjet ćemo Ga u svoj Njegovoj slavi. Da se sad ukaže s tom slavom pred nama, ne bismo se usudili približiti Mu se; no On se sakriva kao osoba koja je u tamnici i veli nam: "Vi me ne vidite, ali to ne smeta; tražite od mene što god hoćete, ja ću vam to udijeliti".

Moja djeco, kad uđete u crkvu i kad uzmete blagoslovljene vode, kad stavite ruku na čelo da se prekrižite, gledajte svetohranište. Isus ga odškrinjuje da vas blagoslovi kao i da vam kaže: ''Dođite k meni, svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas utješiti.''
Jeste li žalosni? Dođite se baciti Njemu pred noge i osjetit ćete da ste utješeni.
Prezire li vas svijet? Dođite ovamo i naći ćete prijatelja koji vas nikad neće iznevjeriti.
Jeste li u napasti? Ovdje ćete naći jako i snažno oružje da pobijedite svoje neprijatelje.
Bojite li se strašnog suda pred kojim su drhtali i najveći sveci? Iskoristite vrijeme dok je vaš Bog Bog milosrđa i dok je tako lako zadobiti milost.
Tišti li vas siromaštvo? Dođite ovamo, naći ćete Boga neizmjerno bogata, Boga koji će vam reći da su sva Njegova dobra vaša, ne na ovom svijetu, nego na drugom: Tamo ti pripravljam neizmjerna dobra. Hajde, prezri ova prolazna dobra i imat ćeš druga koja nikada neće propasti.
Grješnici, molite Ga sa suzama i boli za oproštenje svojih grijeha i budite sigurni da ćete ga zadobiti... Kad se izmirite s Njime, molite dragocjeni dar ustrajnosti! Recite Mu samo da više volite umrijeti nego Ga opet vrijeđati...

Kakvim li se uvrjedama On nije izvrgnuo ostavši tako među nama! Mlako prisustvovanje Sv. Misi, svetogrdne pričesti, oskvrnjivanje Euharistije, napuštanje javne službe Božje nedjeljom, duga Njegova samoća u svetohraništu, nepristojno držanje, nemar prema Njegovoj uzvišenoj prisutnosti i daru kojim On sam Sebe daje ljudima - nema uvrjede kojoj On nije bio izvrgnut, i Njegovo Srce krvari gledajući tolika nedjela. Kako Mu je drago ono četvrt sata što ga otmemo svojim poslovima, kakvim nekorisnim stvarima da Ga dođemo utješiti! Kad On vidi kako čiste duše s revnošču dolaze, On im se veselo smiješi. One dolaze s onom jednostavnošću koja Mu se tako sviđa, moleći Ga oproštenje za tolike uvrjede što Mu ih nezahvalnici nanose...

Dođimo dakle i mi suosjećati s Njegovim bolima! Oni koji budu zbog Njega prolijevali suze na zemlji, veselit će se u nebu.

O, djeco moja, što je taj Sakramenat ljubavi! Srce je našega ljubljenoga Gospodina u Njemu prepuno lubavi za nas; potoci milosrđa i blagosti iz Njega teku kako bi izbrisali grijehe svijeta.

Za vrijeme Svoje smrtne muke u Getsemanskom vrtu, On se Krvlju znojio i kapi te Krvi padale su na zemlju. Ova ljubav u Krvi spasila je svijet te još izlazi iz svetohraništa. A kako bi nas sjedinio sa Svojim otkupljenjem, On hoće da Mu mi naznačimo duše za koje treba upraviti bujicu te otkupiteljske krvi. Molimo Mu se dakle za sirote grješnike i zahvalimo Mu što je za njih imao tako dobro srce. Mi Mu nismo za to dovoljno zahvalni.

Slika Slika

Kad smo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, mjesto da gledamo oko sebe, zatvorimo svoje oči, a otvorimo svoje srce. Bog će otvoriti Svoje. Mi ćemo ići k Njemu, On će ići k nama, jedan da dade, drugi da primi. Bit će to poput daška što ide od jednoga k drugome. Koliko slasti nalazimo kad zaboravimo sami sebe, a tražimo Boga!... Sveci su zaboravljali na se da vide samo Boga, da rade samo za Nj. Oni su zaboravljali na sve stvoreno da nađu samo Njega. Tako se dolazi u nebo.

Dragi Spasitelj boravi u Presvetom Sakramentu kao žrtva. Naviknite se na slijedeću molitvu koju Bog vrlo rado sluša: molite Preblaženu Djevicu da Ona vječnom Ocu za obraćenje grešnika prikaže svoga krvlju oblivenog i ranama pokrivenog božanskoga Sina. Od svih molitava ova je najbolja jer konačno uspjeh svih molitava ovisi od Imena i zasluga Kristovih. Ovo si dobro zapamtite djeco moja! Sve milosti što sam ih postigao, isprosio sam takvom molitvom. Ona nikad ne zataji.

Koliko kršćana ne zna što će s vremenom, a ne udostoje se doći samo nekoliko kratkih časaka pohoditi svoga Spasitelja. Kakve li sramote za nas! Desi li se kakva novost, sve se ostavlja i trči. što se Boga tiče, mi bježimo od Njega i vrijeme nam je dugo u Njegovoj prisutnosti! Kakve razlike između prvih vjernika i nas! Oni su provodili čitave dane i noći u crkvama pjevajući hvale Gospodinu i oplakujući svoje grijehe, a danas nije više tako. Isus je zanemaren, napušten u Sakramentu svoje ljubavi.

Kruh duša nalazi se u svetohraništu. Svetohranište je spremište kršćanske hrane... Oh, kako je to lijepo, moja djeco! Kad svećenik prikaže Hostiju i pokaže vam je, vaša duša može reći: "Evo moje hrane!"... On je tu, u svetohraništu... Što radi dobri Isus u Sakramentu Svoje ljubavi? On nas ljubi... Moja djeco, mi smo odveć sretni!... Mi ćemo to tek u nebu shvatiti.

Kakvu sreću osjećamo u prisutnosti Božjoj kad se nađemo sami, klečeći do nogu Njegovih pred svetohraništem!... Da imamo anđeoske oči, dok gledamo Gospodina Isusa Krista koji je ovdje na oltaru prisutan i koji nas promatra, kako bismo Ga ljubili! Htjeli bismo uvijek ostati uza Nj. To bi bio predosjećaj neba. Sve bi nam ostalo bilo bez okusa. Kako su časovi provedeni s Bogom dobrote slatki i utješni!

Kako je ugodno uživati u čistim zagrljajima Spasiteljevim! Ah! Vi to nikad nite osjetili. Da ste imali tu sreću, ne biste je više mogli napustiti. Ne čudimo se stoga što su tolike svete duše provodile život u Njegovoj kući i dan i noć. Nisu se više bile u stanju odijeliti od Njegove prisutnosti. One su iz svojih očiju izgubile same sebe, samo da Boga gledaju. One su zaboravile na sve stvorene stvari, samo da Njega nađu... Ima kršćana koji bi tako proveli čitav život, uronjeni u Boga. Kako su sretni!

Gospodin je u nebu; On je također u svetohraništu. Kolike li sreće! Zar je svecima dosadno u nebu promatrati Isusa Krista, klanjati Mu se i hvaliti Ga? Moramo osjećati isto takvu sreću uz svetohranište u kojem stanuje isti Isus.

Bog nas je za Se stvorio, i naše je srce nemirno dok u Njemu ne počine...
A mi možemo reći govoreći o Isusu u svetohraništu: ''Našao sam Onoga koga ljubim''.
On je tu, ocean neizmjerne dobrote i savršenstva, pozivajući nas da zaronimo u Nj, očaravajući naš duh i naše srce.
On je svjetlo koje nas obasjava.
On je žarka vatra koja budi plamen u nama...
On je život koji nas oživljava i uskrisuje.
On je put koji nam pokazuje kuda trebamo ići.
On je istina koja rastjeruje tamu zablude što nas okružuje.
On je snaga koja podržava našu slabost.
On je Providnost koja okreće događaje na dobro onih koji Ga ljube...
Blago nama kojima je Bog dao Sebe, nama s kojima Bog stanuje i koji Ga možemo pohoditi kad god hoćemo!

Dođite Mu se pokloniti!... Ponizite se pred Njim i hvalite Ga!

Dođite Mu činiti društvo!... Hajde, moja dušo, podvostruči žar! Ti si sada sama koja se klanjaš svome Bogu! Njegov pogled počiva samo na tebi!...

Slika

Znaš da je Bog u svetohraništu. Otvori Mu svoje srce, uživaj što si u Njegovoj prisutnosti. To je najbolji način moljenja.

To je kao u prvo vrijeme moga dolaska u Ars... Bio je u Arsu jedan čovjek koji nikad ne bi prošao pokraj crkve, a da u nju ne bi ušao. Ujutro, kad bi išao na posao, uvečer, kad bi se vraćao, ostavio bi pred vratima svoju lopatu i motiku i ostao bi dugo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Kako mi je to bilo drago!... Jednom sam ga pitao što govori Spasitelju za tih dugih pohoda. Znate što mi je odgovorio? "Eh, gospodine župniče, ja Mu ništa ne govorim. Ja promatram Njega, On promatra mene!...". Kako je to lijepo, moja djeco, kako je to lijepo!...

Srce ljudsko ne govori nikad tako savršeno kao kad se potpuno otvara i predaje Bogu. Izložiti se božanskom pogledu i prepustiti se posve Božjoj volji znači bez govora reći sve. Isto tako Bog rekne sve bez riječi kad pokaže Svoju istinu i Svoju ljubav. Ljubite, pa ste sve rekli. Predajte se neizmjernoj Ljubavi pa ćete sve čuti i sve ćete razumjeti!

(U Presvetom Sakramentu) Gospodin je naš kao dobri kralj među svojim podanicima, kao dragi otac u krugu svoje djece, kao dobri pastir koji dolazi svome stadu.

Dođite preda Nj zahvaliti Mu se! I tu se sjetite Njegovih dobročinstava: otkupljenja, posinjenja, posvećenja, prava na vječnu baštinu, toliko oproštenja, toliko primljenih Sv. Hostija koje su vam sve donijele višak nadnaravnog života...

Dođite Mu pokazati svoju ljubav. On će vam reći: Sine, daj mi svoje srce! Otvorite ga tada, raširite ga, vratite Mu ljubav za ljubav!

Gdjegod mi bili, upravimo radosno svoje misli, svoje želje prema onoj strani gdje u Presvetom Sakramentu prebiva Presveto Tijelo Isusa Krista, da se sjedinimo s anđelima koji Mu se sa toliko strahopoštovanja klanjaju.

Moja djeco, naviknite se na to: Kad se u noći probudite, premjestite se brzo duhom pred svetohranište i recite dragom Spasitelju: "Dragi Spasitelju, ja sam tu! Došao sam da Te hvalim, da Te slavim i zahvaljujem Ti se. Prinosim Ti moju ljubav i hoću da Ti sa svetim anđelima činim društvo". Molite se onako kako možete i znate. Kad vam nije moguće, sakrijte se iza svog anđela čuvara pa ga zadužite da moli mjesto vas.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 kol 2011 04:43 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Slika

POŠTIVANJE CRKVI

Kako je dostojno ovo mjesto! Doista su ovo kuća Božja i vrata nebeska... One (crkve) su obitavalište anđela i arkanđela, palača Božja, samo nebo...

Naše su crkve svete, dostojne poštivanja i posvećene jer Bog, koji je čovjekom postao, stanuje u njima dan i noć... Zar naše crkve nisu isto tako dostojne poštivanja kao i sveta mjesta (gdje su tolika čudesa za naše spasenje)? O sretni narode kršćanski, koji vidiš kako se svaki dan obnavljaju čudesa što ih je svemoć Božja nekoć na Kalvariji učinila!...

A ipak, mi se u svojim crkvama većinom držimo bez poštovanja, bez ljubavi prema Bogu, ni ne znajući čemu smo došli. Jedni puste da im srce i dušu zaokupi tisuću zemaljskih stvari; drugima je u crkvi dosadno i odvratno; ima ih, napokon, koji jedva da kleknu onda kad Bog prolijeva Svoju dragocjenu Krv za oproštenje njihovih grijeha; napokon, neki, jedva što je svećenik sišao od oltara, bježe. Bože, kako Te Tvoja djeca slabo ljube ili, bolje rečeno, kako Te preziru! Uistinu, kakvu lakoumnost i rastresenost pokazuju kad su u crkvama. Jedni spavaju, drugi govore, a gotovo nitko se ne bavi onim čime bi trebao...

Eto! Vjere nema. Mi smo siromašni slijepci, nama je magla pred očima. Samo bi vjera mogla tu maglu rastjerati...

Kako se Spasitelj ne pokazuje u Presvetom Oltarskom Sakramentu u svom Svojem veličanstvu, vi se ovdje držite bez poštovanja. Ali to je ipak On! On je među vama!...

S Tobom su, o Isuse, naše crkve zemaljski raj u kome čovjek unaprijed osjeća sreću odabranika.




(glavni izvor: H. Abbe Convert, Euharistijska razmatranja prema sv. Ivanu Vianneyu, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2004.)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 kol 2011 19:01 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 12 ožu 2011 23:52
Postovi: 585
Podijelio: 1 zahvala
Zahvaljeno je: 7 zahvala
ustinu prelijepi tekstovi!!! prebogati istinom..

Hvala Ti Maina jer si si dala truda i vremena da ovo postaviš.....
hvala od srca!!!

BB :grlim te:

sv. Ivane Vianney moli za nas da ustinu spoznamo vrijednost sv. misne žrtve.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 kol 2011 23:01 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
courage :grlim te:
samo nek je na korist svima nama... :P
Btb.... :grlim te:


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 16 stu 2011 02:36 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Slika


Kako prikazati Sv. Misu

Misa je najsavršenija molitva. Možemo je usporediti s najsuvremenijim računalom. No, o nama ovisi kako i koliko ćemo se tim istim računalom služiti. Sjetimo se odmah one rečenice sv. Augustina o veličini Božjoj: «Bog je toliko velik koliko mu tvoja vjera dopusti da bude velik!» Istu tvrdnju itekako možemo primijeniti i na svetu misu.

Prečesto misu shvaćamo kao nešto što se događa samo po sebi bez našega aktivnog duhovnog sudjelovanja. Ukoliko mislimo kako sudjelovanje na misi znači samo fizičko prisustvovanje uz izgovaranje točno određenih riječi, tada se najvjerojatnije nalazimo ispred računala koje znamo samo uključiti i isključiti.

Misa je duhovno sudjelovanje u stvarnoj žrtvi i uskrsnuću Isusa Krista. Misa se događa izvan vremena i u njoj sudjelujemo u prisutnosti čitave proslavljene, a isto tako i živuće Crkve (v. Enciklika o Euharistiji – Ivan Pavao II.). Misa je najozbiljniji događaj našega života. No, trebamo se odlučiti 'zaviriti iza zastora' i stvarno čitavim bićem, duhom, dušom i tijelom sudjelovati u njoj. To se počinje događati onoga trenutka kad se mi svojom slobodnom voljom za to stvarno odlučimo. Počinjemo s malim 'provirivanjem' iza zastora dok na posljetku u potpunosti, duhom, dušom i tijelom ne uđemo u tu okom nevidljivu stvarnost.

Misa je molitva u kojoj nam Duh Sveti pomaže moliti. Bez Njega je nemoguće ući u otajstvo mise. Misa je događaj za koji se trebamo ozbiljno pripremati. Misa je aktivno sudjelovanje u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Krist je žrtva. Jedan je vjernik ovako objasnio zašto mu je misa najvažnija: «Kad dođem na misu vidim Isusa kao žrtvu. Tada imam samo dvije mogućnosti: da promatram ili da sudjelujem. Kad izađem iz crkve, Isus gleda mene i vidi kako sam u svijetu ja žrtva. On također ima dvije mogućnosti: da promatra ili da sudjeluje.»

Sudjelovati prvenstveno znači doći pred raspetoga i uskrsnuloga Krista s vjerom u srcu. Kad u duhu stanemo pred križ na kojem se događa otkupljenje, spasenje, oproštenje, ozdravljenje, iscjeljenje, oslobođenje ovoga svijeta – mi možemo samo promatrati, a isto tako u toj žrtvi možemo i sudjelovati. Bog je za nas sve učinio ili nam je na neki način sve već dao (v. Iz 53,4-6). No, to 'sve' neće biti zaista naše ako ga vjerom ne uzmemo. Vjerom ulazimo u posjed blagoslova kojima smo već u Kristu blagoslovljeni. Dakle, prikazati misu znači svojom slobodnom voljom zahvaliti Kristu za trpljenje za sasvim konkretnu nakanu te tu istu nakanu u ime toga trpljenja staviti pred Boga kao Oca kako bi se ona u Duhu Svetome u potpunosti ispunila. Najčešće misne nakane koje prinosi svećenik su one za spasenje duša iz čistilišta, tj. mise za mrtve. No, mi ostali sudionici misnog slavlja pozvani smo 'prinijeti svoje žrtve'. Svećenik nas na jednome mjestu poziva da molimo da njegova i naša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu. Žrtva je ugodna ako ima smisla. Ako dođemo pred raspetoga Krista koji umire za grešnike, bolesnike i sve druge patnike – a u isto vrijeme mu ne vapimo za neke od njih i ne donosimo ih u njegovo milosrđe – mi tada pokazujemo sebičnost i nevjeru. Ako donosimo samo svoje potrebe tada pokazujemo svoju egocentričnost. Bog želi da se što više ljudi spasi od pakla, patnje, svezanosti i svih onih drugih stvari od kojih nas je svojom mukom otkupio. Koliko će se ljudi spasiti ovisi prvenstveno o nama, jer je On svoj dio već učinio. On nas je naime već sve spasio. No, mi smo ti koji vjerom trebamo uzeti spasenje koje nam po Kristu pripada i to ne samo za sebe već ga trebamo posredovati i, što je moguće više, drugim ljudima.


Svaku bi misu trebali započeti jasnom mišlju, otprilike ovako: «Ne, Gospodine, ti nisi uzalud umro. Tvoja muka za mene i za moju braću i sestre nije bila uzaludna. Zato ti danas u svojem srcu donosim ove svoje nakane (trebamo ih što jasnije u svojem srcu izreći) i molim te da me svojim Svetim Duhom nadahneš kako bih pridružio i one za koje nitko ne moli, a potrebni su tvoga milosrđa. Ja ih sada uključujem u tvoju pobjedu na križu i donosim ih, Oče, u tvoju silnu ljubav!» Ukoliko do sada nismo tako prikazivali misu, najbolje je da počnemo s jednom nakanom. Pretpostavimo kako misu prikazujemo za obraćenje jednoga nama poznatog grešnika kojega ćemo u daljnjem tekstu zvati grešnikom. Nikako nije dovoljno prije mise, ili u nekom dijelu mise, samo izgovoriti u srcu, ili na glas, kako misu prikazujemo na tu nakanu. To ni izdaleka nije ono što bi trebali činiti. Svaku riječ koju na misi slušamo ili je izgovaramo trebamo dovesti u vezu s tom nakanom.

Ulazna pjesma uvodi nas u svjesnost kako pristupamo žrtvi u kojoj sudjeluje čitava Crkva, nebeska i zemaljska, kojoj zapravo prisustvuju svi ljudi koji su ikad živjeli i koji će ikad živjeti. Ulazimo u duhovnu realnost koja nije ograničena prostorom ni vremenom. Započinjemo znakom križa gdje proglašavamo kako će se sve događati u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu već postajemo duboko svjesni kako smo u misu (žrtvu) u svojem srcu 'donijeli' i grešnika za kojega prikazujemo misu. On se, s nama i po našoj slobodnoj volji, nalazi pred križem i mi postajemo svjesni kako su oči svemogućeg Boga, svih anđela i svih svetih uperene u njega. Sveci su u jedinstvu s Bogom tako da i oni poštuju našu slobodnu volju kao što je poštuje i Bog. Oni prinose naše molitve Bogu, ali samo one koje im mi povjerimo da ih prinose. Dakle, već na početku mise 'povjeravamo' našeg grešnika svim anđelima i svecima, a posebno Mariji koja je iznad sviju njih. Za nebo nema veće radosti od spasenja grešnika i mi postajemo svjesni kako je naša nakana itekako prihvaćena i kako će se čitavo nebo priključiti da nam pomogne kako bi vjerom mogli prihvatiti obraćenje tog grešnika.

U činu pokajanja zatim se kajemo za svoje grijehe, ali isto tako i za grijehe našeg grešnika za kojeg misu prikazujemo. Molimo Blaženu Mariju, vazda djevicu, sve anđele i sve svete i braću okupljenu u crkvi da se mole Bogu Ocu svemogućemu da se smiluje i oprosti grijehe nama i našem grešniku.
Nakon svećeničkog odrješenja, za one koji ga mogu vjerom prihvatiti (v. Book br.1), dolazi molitva: Gospodine, smiluj se, u kojoj tri puta zazivamo Boga da se našem grešniku smiluje i podari mu obraćenje. Te molitve zaista trebaju proizlaziti iz našega htijenja za njegovo obraćenje. Zatim, kad je određeno, dolazi jedna od najsavršenijih molitava koju možemo za našega grešnika moliti. To je Slava Bogu na visini. Počinje sa slavljenjem, hvalom, blagoslivljanjem Boga, klanjanjem Bogu, opet klanjanjem te priznanjem Boga kao Oca svemogućega te Isusa kao jedinorođenoga sina Božjega. Sve to činimo iz ljubavi što je On našeg grešnika već na križu spasio. Nastavlja se sa tri zaziva za smilovanjem i za prihvaćanjem naše molitve koju upućujemo opet za našega grešnika. Završava sa proklamiranjem Božje svetosti. U duhu već tu možemo gledati kako ga Bog želi u svojoj svetosti. To je molitva koja nas nikako ne može ostaviti ravnodušnima ukoliko nam je zaista stalo do obraćenja našega grešnika.U službi riječi očekujemo da nam Bog progovori po dnevnim čitanjima i homiliji svećenika. Ta homilija nikako ne ovisi samo o svećenikovoj sposobnosti već uvelike i o želji prisutnih da im Bog zaista progovori. Ako takva želja postoji, Duh će svećenika nadahnuti da kaže ono što trebamo čuti. Nakon homilije može slijediti Vjerovanje u kojemu iskazujemo svoje povjerenje u Boga koji ljubi čovjeka i zbog toga je za nas i umro. Izražavamo svoje čvrsto uvjerenje kako će Otac po žrtvi svoga sina upotpuniti spasenje našega grešnika.

U sveopćoj molitvi u žrtvu priključujemo opće nakane za koje moli prisutna Crkva, ali dodajemo i druge svoje nakane. Euharistijska služba započinje prikazanjem darova u kojemu i mi prikazujemo svoj život te život našega poznanika grešnika. To je trenutak kada na poseban način postajemo svjesni uloge Boga u vlastitome životu te prikazujemo život našega prijatelja grešnika Bogu da ga u svoj punini zahvati svojom milošću. To je trenutak davanja milostinje kada se zaista zapitamo kakvu ulogu novac ima u našim životima i je li nam on sredstvo za posvećenje ili nam je postao idol ili čak gospodar. Slijedi molitva u kojoj molimo da prikazana žrtva bude na hvalu i slavu Božjega imena (što svakako jest obraćenje grešnika) te da bude na korist nama i čitavoj svetoj Crkvi. Naš obraćeni grešnik je svakako Božja slava i hvala, a isto molimo da od tog obraćenja bude doista višestruka korist nama i Crkvi.

Euharistijska molitva opet započinje priznanjem vjere da je Gospodin s nama i da su naša srca s njime. Molitvom predslovlja poziva nas da damo hvalu i slavu Bogu i ona završava riječima: 'I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima, i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet... Tu postajemo svjesni kako smo okruženi anđelima sa svim svojim razinama Božanske vlasti, sa svim svecima, tj. sa svom nebeskom vojskom. Kad dajemo slavu Bogu i kad Ga očitujemo svetim, mi ulazimo u samo središte Božje nebeske vojske (v. Ps 100). S nama ulazi i naš grešnik. Ta nas okruženost oslobađa od svakoga đavolskog tlačenja i to je trenutak velikoga oslobođenja. To je posebno važno za one koji prikazuju misu za nečije oslobođenje. Slavljenje i štovanje Boga općenito nas 'uvlači' u okruženost njegovim vojskama i silno je sredstvo oslobođenja svih vrsta. Na žalost, u mnogim župama je slavljenje više pokušaj umjetničkoga dojma nego stav srca prisutnih vjernika.

Slijedi pretvorba koja je prikazanje Isusove žrtve Ocu. To je naša molitva Ocu upućena s podnožja križa. Tu prikazujemo tijelo i krv, dušu i božanstvo Isusa Krista Ocu nebeskome. Donosimo sebe i našega grešnika pred križ, gledamo prema Ocu i u srcu molimo nešto poput ovoga: «Hvala ti, Oče, što si prihvatio žrtvu svoga sina za moje grijehe i grijehe (navesti ime)! Privuci ga, Oče, snažno svome Sinu kako bi ga upoznao i uzljubio i tako se pribrojio zboru spašenih!». Budimo u tim trenucima potpuno sabrani i donosimo i ostale nakane, no ostavimo dovoljno vremena za zahvaljivanje za našega grešnika.

Uključimo se zatim u molitvu koju svećenik moli u naše ime za opće potrebe! U tome trenutku postajemo svjesni Božje pobjede, tj. uskrsnuća Isusa Krista te upućujemo molitvu Očenaša Ocu nebeskome koji je prihvatio našu žrtvu. O Očenašu nekom drugom prilikom više. Slijedi molitva za mir u kojoj molimo neka nas Duh Sveti ispuni mirom koji će biti rezultat potpunog pouzdanja u Božju ljubav i providnost te rezultat oproštenja grijeha. Zamolimo Isusa da srce našega grešnika po svojoj providnosti, u svoje vrijeme i na svoj način, ispuni svojim mirom i zahvalimo mu već sada za to. Pružimo ruku bližnjima u znak svoje želje da i njih Gospodin ispuni mirom kao znakom prihvaćanja njihovih žrtava, a i znakom naše želje da sa svima živimo u miru! Slijedi molitva zaklanom i uskrslom Jaganjcu u kojoj posebnu pozornost imamo na Njemu koji je umro za nas i koji nam se sada daje za jelo. On koji uzima naše grijehe neka nam se smiluje u svakoj našoj potrebi. Posebno neka se smiluje našemu grešniku kako bi nakon obraćenja ustrajao u rastu u svetosti dok ne dođe u vječnost.

Blagovanjem Euharistije ulazimo u intimnu povezanost s uskrsnulim Kristom. U tu povezanost dovodimo i našega grešnika. To su trenuci naše spontane molitve, zahvaljivanja, slavljenja… U svojemu srcu trebamo mislima biti povezani s Bogom u nama. Svećenik najavljuje Krista kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Ponekad je jednostavno dovoljno prepustiti se spoznaji kako smo u Njemu i On u nama, ne moleći ništa. Dozvolimo mu neka On čini s nama što god hoće. Naše misli u tim trenucima trebaju pripadati samo Njemu. U tome nam može pomoći prigodna pričesna pjesma, no isto tako inzistirajmo na vlastitoj povezanosti u tišini svoga vlastitoga srca. To su trenuci kada na čudesan način možemo biti oslobođeni ropstva grijeha koji su nas zarobili, možemo biti oslobođeni bilo kakve vlasti đavla, možemo biti ozdravljeni i na svaki drugi način blagoslovljeni. Neka ta povezanost u duhu potraje što duže, a možemo je nastaviti i isti dan kod kuće.

Misa završava završnim obredom u koji je uključen blagoslov i pozdrav. Taj blagoslov zaista trebamo u vjeri prihvatiti kao rezultat našega sudjelovanja na misi, kao znak prihvaćanja onoga za što smo molili. Taj blagoslov Oca, Sina i Duha Svetoga vjerom prihvaćamo i za grešnika.

Svećenikov pozdrav: «Idite u miru!» znak je naše vjere kako je naša molitva prihvaćena i kako u vezi nje možemo imati potpuni mir i pouzdanje kako će Bog u svoje vrijeme i na svoj način učiniti najbolje.

Grešnik (naše prikazanje) može biti i bolesnik, ovisnik, siromah, zatvorenik…


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 stu 2011 23:10 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Koliko vrijedi jedna Sveta Misa (istinita priča)

U jednu trgovinu, u Luxemburgu, ušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa.
Rekla je da nema novca da plati.
Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini.
Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?"

Žena je mirno odgovorila: "Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu."

"Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa. "

Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: "Prikazala sam jednu svetu Misu za vas!"

Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao.
Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa.
Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage.
Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage.
Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio.
Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati.

Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio.

Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.

o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova
(iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu - Sav Tvoj, str 99.)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 18 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 16 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr