 |
| Korisnik s više od 100 postova |
 |
Pridružen: 26 pro 2009 21:55
Postovi: 234
Lokacija: Rijeka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
|
 Euharistija - svagdanji kruh duše
Isus Krist, Spasitelj naš, nije za vrijeme svog zemaljskog života nikad prošao mimo kojeg mjesta, a da ne bi tamo iza Sebe ostavio svoj blagoslov, nikad se sastao s kojim čovjekom dobre volje, a da mu ne bi podijelio milost oproštenja grijeha, obdario ga zdravljem duše i tijela i dobročinstvima svake vrsti. Kako velika i dragocjena moraju biti dobročinstva spasa, što ih dobivaju oni koji imaju sreću da Isusa često i dostojno primaju u Sv. Pričesti!
Kada mi u Sv. Pričesti primamo Isusa Krista, primamo mi s Njim ujedno puninu svih duhovnih dobara i blagoslova. Mi vidimo, da je naša vjera jača, mi osjećamo, da nas prožimaju vječne istine naše svete vjere. Mi bolje spoznajemo rugobu grijeha i njegove opasnosti za spas duše. Više nas straši misao na sud, bolnije osjećamo gubitak Boga. Primanje Isusa Krista u Sv. Pričesti krijepi naš duh, mi smo ustrajniji u borbama, naše su nakane u svim našim činima čišće, i naša je ljubav prema Bogu i bližnjemu sve veća. Misao, da mi Isusa Krista u svom srcu posjedujemo, radost, koju mi u ovom sretnom času osjećamo, čini se, da nas toliko s Bogom sjedinjuje i povezuje, da duh naš više na ništa drugo ne misli, a srce naše više drugo ništa poželjeti ne može, nego samo Boga. Misao na potpuni posjed Boga toliko nas zaokuplja, da nam se život pričinja dugim, mi ne zavidimo toliko onima, koji dugo ovdje na zemlji smiju boraviti, nego više onima, koji su rano pozvani, da se zauvijek sa Bogom sjedine. Sve, što nas sjeća na nemoćnost i ništavost našeg tijela, prouzrokuje nam radost, mjesto tuge i straha.
Sva stvorena bića trebaju hrane za život; stoga je dobri Bog stvorio stabla i biljke: to je vrlo lijepo prostrti stol gdje sve životinje dolaze uzimati svaka svoju hranu što joj odgovara. Međutim i duša se mora hraniti... Kad je Bog htio dati hranu za našu dušu, da je pomaže na životnom putovanju, On je pogledao na stvorenja i nije našao ništa dostojnoga za nju. Onda, u Sebi misleći, On se odlučio dati samoga Sebe... O dušo moja, kako si velika od časa kad te je jedino Bog mogao zadovoljiti!... Hrana duše su Tijelo i Krv Božja! O lijepa hrano! Duša se može jedino hraniti Bogom! Samo Bog je može zadovoljiti! Samo Bog je može ispuniti! Samo Bog može utažiti njezinu glad! Na svaki način, Bog joj treba!
Sv. Pričest je svagdanji kruh duše. "Kruh naš svagdanji daj nam danas", tako molimo u Očenašu. Mi se sastojimo iz tijela i duše. Mi molimo dragog Boga da našemu tijelu dade svagdanju hranu. I On - dobrostiv - uslišava našu molbu. Godinu za godinom iz sjetve slijedi žetva, naša polja blagoslivlja i plodnost im daje, da iz majčinskih krila zemlje u izobilju niče sve što trebamo tijelu za hranu.
No mi Ga moramo i za to moliti da On s korisnom hranom opskrbi našu dušu koja je beskrajno vrjednija i važnija nego tijelo.
I dobri Bog je i ovu molitvu uslišao, visoko iznad našeg i najsmjelijeg očekivanja. Isus Krist, druga Božja Osoba, nije smatrao ispod Svog dostojanstva da s najvišeg nebeskog prijestolja siđe na ovu siromašnu zemlju i uzme ljudsko tijelo. I ovo Tijelo treba da bude hrana našoj duši koju je božanski Spasitelj, dok je još sa svojim učenicima hodao zemljom, jasno i svečano obećao ovim riječima: "Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji i umrli od gladi. Ovo je kruh koji s neba silazi, da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi, koji sam s neba sišao. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh, koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta... Zaista, kažem vam: Ako ne jedete Tijela Sina čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede Tijelo Moje i pije Krv Moju, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinito i Krv je moja piće istinito. Tko jede Tijelo moje i pije Krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji jede mene, živjet će po meni..." (Iv 6, 48-59)
 
Idite na Sv. Pričest, moja braćo, idite k Isusu s ljubavlju i pouzdanjem! Dajte, živite od Njega da biste mogli živjeti za Njega!
Ne recite da imate odveć posla... Zar nije božanski Spasitelj rekao: ''Dođite k meni svi koji radite i koji ste opterećeni i Ja ću vas utješiti; Ja ću biti vaša radost, vaša snaga i Ja ću olakšati vaše breme i vaš će posao biti plodonosan"!... Zar biste se mogli oprijeti takvom pozivu, punom nježnosti i prijateljstva?
Ne recite da niste toga dostojni. Kakva ludorija! Istina je da niste toga dostojni, ali vi Njega trebate. Da je Spasitelj gledao na naše dostojanstvo, On nikad ne bi ustanovio ovaj Sakramenat ljubavi, jer nitko na svijetu nije Njega dostojan, ni sveci, ni anđeli, ni arkanđeli, ni knezovi nebeski, ni Bl. Djevica Marija... Ali On je gledao na naše potrebe, a mi Ga svi trebamo.
Ne recite da ste grješnici, da ste odveć bijedni i da se stoga ne usuđujete približiti Isusu. Meni je to isto kao da mi kažete da ste odveć bolesni pa da stoga nećete uzeti lijeka i savjeta liječnikova.
Bez Presvete Euharistije ne bi bilo nikakve sreće na ovom svijetu, život ne bi bio podnosiv. Kad primamo Sv. Pričest, primamo našu radost i našu sreću.
Jer, što se smrtni čovjek, bijedni stvor, hraniti smije svojim Bogom i Njega kao svoju svagdanju hranu uzimati, to je zaista čudo iznad svih čudesa. O ljubavi bez mjere! O bezgranična srećo, koje niti nebeski anđeli ne poznaju! Tko će ikad shvatiti sreću kršćanina koji prima Isusa Krista u svoje srce, i time postaje malo nebo. On je sam isto tako bogat kao cijelo nebo skupa.
Sretne li kuće u kojoj ti kršćani prebivaju!... Kakvo li im poštovanje treba iskazivati, tijekom čitavog dana! Imati u kući drugo svetohranište u kome dobri Bog doista stanuje Tijelom i Dušom!...
Kad bismo samo malo shvatili kako je velika sreća Sv. Pričest, mi ne bismo željeli živjeti za drugo osim da je možemo svaki dan primati, da možemo primati Isusa Krista kao hranu. Ne, sve bi nam stvorene stvari bile ništa, mi bismo ih prezirali zato da prionemo uz Boga, i sve što bismo poduzimali, sva naša djela išla bi jedino za tim da Ga svaki dan možemo što dostojnije primati.
Najveće, što jest i može da bude, moja draga braćo, jest Presveti Oltarski Sakrament. Ako vi sva dobra djela cijeloga svijeta usporedite sa jednom dobrom i dostojnom primljenom Pričešću, to je onda tako, kao kad biste zrno pijeska stavili uz jedno brdo. Poslije Sv. Pričesti molite se! Dragi Bog će vam dati u srce, kako da se molite. On će vam u svojoj dobroti dati sve što Ga molite, ako Mu prikazujete Njegova Sina i zasluge Njegove muke i smrti.
Kad bi čovjek mogao razumjeti, kakva sve dobra sadržava Sv. Pričest, ne bi mu drugih više trebalo da se zadovolji njegovo srce. Škrtac ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepnik za slavom. Svatko bi napustio zemlju, otresao njezinu prašinu i odletio prema nebu.
Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao!
Primanjem Isusa Krista u Sv. Pričesti naš duh dobiva snagu, mi smo jaki u borbama, naše su nakane sve čišće kod svih naših djela i naša ljubav plamti sve više i više.
Ako se često i dostojno pričešćujemo, naše misli, naše želje i sva naša djela i pothvati imaju isti cilj koji su imale Isusove misli, želje itd. dok je bio na zemlji. Mi ljubimo Boga i ne mislimo ni na koji način kako prionuti uz zemaljske stvari. Naše srce i naša duša udišu samo dah nebesa. Kolike sreće! Ne, ne, tek u nebu ćemo to shvatiti. Moj Bože! Stvorenje, pa obogaćeno takvim darom!
Kako će duša koja često i dostojno bude primala dobroga Boga, biti lijepa u vječnosti! Ona će se sjediniti s dušom Spasiteljevom. Tamo će uživati čistu i potpunu sreću... jer će Bog Sebe vidjeti u njoj... Blago osobama koje prime Sv. Pričest na smrtnom času! Na posebnom sudu Bog Otac vidi u njima svoga Sina. On ih ne može osuditi na pakao. Oh, ne!...
Sv. Pričest je duši kao strujanje zraka vatri koja se počela gasiti, no u kojoj ima još mnogo žara: čovjek puše i vatra se rasplamti... Kad primite Spasitelja, osjećate da vam je duša pročišćena, da se kupa u ljubavi Božjoj. Kad je Bog u našem srcu, ono mora gorjeti. Srce učenika iz Emausa gorjelo je samo slušajući Ga.
Jedna dobro obavljena Sv. Pričest dovoljna je da rasplamti dušu ljubavlju prema Bogu i navede je da prezre zemaljsku prolaznost. O tomu jedan primjer: Neki velikaš ovoga svijeta došao je ovamo, nema tome dugo, da se pričesti. Imao je 300.000 franaka i dao je 100.000 za gradnju jedne crkve, sto za siromahe, sto svojim roditeljima i otišao je u trapiste... Oh! Jedna Sv. Pričest, jedna jedina, dovoljna je da čovjeku zemlju učini odvratnom i da mu dade predosjećaj nebeske slasti!
Kad se čovjek pričešćuje, osjeća nešto izvanredno, neku ugodnost koja prolazi čitavim tijelom i širi se do njegovih krajnjih granica. Što je ta ugodnost? To je Spasitelj koji se daje svim dijelovima našeg tijela i čini da oni drhću od sreće. Mi smo prisiljeni reći kao nekoć sv. Ivan: To je Gospodin.
Oh! Kako je sladak ovaj život u jedinstvu s Bogom! To je raj na zemlji. Nema više muka, nema više križeva!... Kad imate sreću primiti Boga, kroz neko vrijeme osjećate užitak i ugodu u svom srcu!... Čistim je dušama uvijek tako.
Doskora, djeco moja, kada budem budem držao Spasitelja u rukama, kad vas dobri Bog bude blagoslovi, zamolite Ga neka vam otvori oči srca; recite Mu poput slijepca iz Jerihona: "Gospodine, da progledam!" Sigurno ćete dobiti ono što tražite, jer On želi samo vašu sreću.
Njegove su ruke prepune milosti i traži kome će ih podijeliti, ali ih, nažalost, nitko ne želi...! O, ravnodušnosti! O, nezahvalnosti!... Djeco moja, jadni smo što to ne razumijemo! Jednoga ćemo dana itekako razumjeti, ali će tada biti prekasno!
Kad duša kršćanina koji je primio Spasitelja, uđe u raj, ona povećava nebesko veselje. Anđeli i nebeska Kraljica pođu joj ususret jer prepoznaju u toj duši Sina Božjeg! Tada su duši nadoknađene sve žrtve i muke koje je ona za vrijeme svog zemaljskog života prenijela i pretrpjela.
Kad se čovjek (dostojno) pričesti, duša se kreće u miomirisu ljubavi kao pčela u cvijeću.
Onaj tko se pričesti, izgubi se u Bogu kao kaplja vode u oceanu: oni se više ne mogu rastati.
Na jednoj duši, koja se dostojno nahranila Kristovim Tijelom i Krvlju, to se vidi. Ona se toliko promijeni u svojim činima i govorima, da je se ne prepoznaje. Prepuna ljubavi, ona je ponizna i prijazna, i ljubi samoodricanje, u svojoj dragosti podnosi sve ljude. Ta je duša sposobna podnositi i velike žrtve.
Kad smo se pričestili, da nas tko upita: "Što nosite kući?", mi bismo mu mogli odgovoriti: "Nosimo nebesa". Jedan je svetac rekao da smo mi 'bogonosci'. To je istina, ali mi nemamo dovoljno vjere. Mi ne shvaćamo svoga dostojanstva. Odlazeći od Svetog Stola, mi smo isto tako sretni kao što bi bili Mudraci da su mogli ponijeti Dijete Isusa.
O čovječja dušo, kako velika si, jer te samo Bog može zadovoljiti! Hrana duše je Tijelo i Krv Božja! Lijepa hrano! Duša može samo Bogom da se nahrani. Nema ništa izvan Boga. Što njoj dostaje, nema ništa izvan Boga, što nju ispuniti može, nema ništa izvan Boga, što njezinu glad može utažiti, to je samo Bog.
Ali - vi ćete mi reći - ako je Sv. Pričest tako nešto veliko i uzvišeno, zašto većina kršćana ima tako malo razumijevanja za nju, te mnogi od njih ovaj Božji dar preziru, omalovažavaju i pobožne duše, koje se češće pričešćuju, čak ismijavaju i ruže?
To dolazi nažalost odatle, što ovi bijedni, nesretni i zaslijepljeni, nesretni kršćani nikad nisu osjetili sreću čestog i dostojnog primanja dragog Spasitelja u Sv. Pričesti.
Vjerojatno, vi ćete mi još reći : ako je ta sreća toliko velika, zašto nam Crkva naređuje da se godišnje samo jedanput pričestimo? - Ta zapovijed nije donesena za dobre kršćane, ona postoji samo za mlake i nehajne kršćane, koji ne vode brigu oko spasenja svoje siromašne duše. U prvim počecima kršćanstva, bila je vrlo velika kazna za kršćane lišiti ih te sreće. Inače, kadgod su prisustvovali sv. Misnoj žrtvi, smjeli su se svaki put pričestiti. Moj Bože, kako li je moguće da kršćani ostaju tri, četiri, pet i šest mjeseci, a da uskraćuju svojoj duši ovu nebesku hranu? Dok postoje tolika sredstva za liječenje, i hrana tako prikladna, da dušu sačuvaju u zdravlju... zbog dugog zanemarivanja umiru bez nje... Moj Bože! Kolike li nesreće i kakvog li zasljepljenja!
O moj Bože, kolika šteta i kolika je zaslijepljenost da kršćanin preko zapovijedi traži svoju sreću!
Nažalost! Moramo to plačući reći: Čovjek ništa ne štedi na tijelu koje će prije ili kasnije biti uništeno i koga će crvi izjesti, dok dušu, stvorenu na sliku Božju, dušu neumrlu, čovjek prezire i postupa s njome s najvećom okrutnošću? Zar to uistinu ne znači biti nemilosrdan prema njoj kad je se pušta da umire od iznemoglosti, kad joj se uskraćuje kruh života koji bi joj jedini mogao dati snagu?
Vi se rijetko pričešćujete, vi ste kao osoba napola pospana. Znate da je Isus Krist doista u Sakramentu Euharistije, da je On hrana u svemu potrebna vašoj siromašnoj duši. A ipak kod vas nema puno želje za Njim... Tako Ga pogrđujete jer zanemarujete primiti Ga u svoje srce u Sv. Pričesti. Ne zaboravite da će nas već kod pojedinačnog suda Isus Krist suditi na temelju svega dobra što smo ga mogli učiniti, a nismo učinili. On će vam staviti pred oči sve Sakramente koje ste mogli primati za života. Koliko ste puta mogli primiti Njegovo Tijelo i Njegovu Krv da ste htjeli voditi svetiji život? Veliki Bože! Što će s nama biti?
Pošto je Bog u Sakramentu Svoje ljubavi sam Sebe htio dati, ulio je On u našu dušu beskrajno veliku čežnju koju može samo On zadovoljiti. Uz ovaj divni Sakramenat oni su kao čovjek koji umire od žeđi kraj rijeke. Trebao bi samo prignuti glavu! Poput čovjeka su koji ostaje siromašan pokraj blaga. Trebao bi samo pružiti ruku!
Sv. Magdalena Pacijska nam veli da bi jedna jedina Sv. Pričest, primljena čistim srcem i s ljubavlju, dostajala, da nas dovede do vrhunca savršenosti.
Sv. Terezija se ukazala, iza svoje smrti, skupa s Isusom jednoj redovnici. 'Zašto, o Isuse', zapita začuđena ova redovnica, 'pratiš Tereziju?' Spasitelj joj odgovori da je Terezija bila s Njime za života tako sjedinjena po Sv. Pričesti da se ne može odijeliti od nje.
Isus Krist će uskrisiti naše tijelo u to većoj slavi što Ga češće i dostojnije budemo primali. Ne, nema djela koje bi više uljepšalo naše tijelo za nebo od Sv. Pričesti... Na Sudnji dan Tijelo će Isusovo sjati kroz naše slavno tijelo a Njegova presveta Krv kroz našu krv onako kao što zlato sja na bakru ili srebro na okovu.
Ta kad je Isus još za svoga zemaljskog i smrtnog života uskrisivao mrtve samim dodirom, kako da ne uskrsnemo i mi koji blagujemo Njegovo Tijelo i pijemo Njegovu Krv?... Kako će biti lijepo na dan uskrsnuća. Vidjet ćemo kako one ljepše duše dolaze s neba kao sjajna sunca i sjedinjuju se s tijelima, kojima su na zemlji davale život. Što ta tijela budu više mrtvljena, to će jačim sjajem sjati.
Kad bismo mogli istinski shvatiti kako je Isusu drago doći u naše srce!... Kad je jednom u njemu, On ne želi nikad iz njega izaći. On se ne može odijeliti od nas ni za našega života ni iza naše smrti!...
'O moja djeco', govorila je blažena Viktorija, 'zašto se vučete putem spasenja? Zašto tako malo hrabrosti pokazujete u radu, u nastojanju da dođete sjesti za sveti stol i jesti s njega kruh anđeoski koji slabima daje toliku snagu? Kad biste znali kako ovaj nebeski kruh ublažuje bijedu života! Da ste jednom osjetili kako je Isus Krist dobar i dobrostiv onome koji Ga prima u Sv. Pričesti!... Dajte, moja djeco, blagujte ovaj kruh jakih, vratit ćete se puni veselja i hrabrosti. Željet ćete samo patnju, muku i borbu da se svidite Isusu Kristu.'
Jednom na Uskrsnu nedjelju, iza Sv. Pričesti, sveta Terezija zanese se duhom u Bogu; došavši k sebi, osjećala je da su joj usta puna Presvete Krvi Isusove, što joj je pružalo toliko slasti da je mislila umrijeti. "Vidjela sam, piše ona, ''svog božanskog Spasitelja koji mi je rekao: "Moja kćeri, hoću da ova Presveta Krv koja uzrokuje kod tebe toliku ljubav, bude upotrijebljena na tvoje spasenje. Ne boj se da će ti ikad uzmanjkati moje milosrđe. Kad sam prolijevao ovu dragocjenu Krv, osjećao sam samo bol i gorčinu. Ali tebi će Ona dati samo slast i ljubav''. Više puta, kad je imala sreću da se pričesti, anđeli su u četama silazili s neba kao da uživaju što se mogu s njom sjediniti u hvaljenju Spasitelja koga je nosila u svome srcu.
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
