4.7. PRIČEST
Moja draga braćo i sestre! Riječima "Po Kristu, s Kristom i u Kristu…" završava se euharistijska molitva ili misni kanon. Sada dolazi treći, odn. posljednji dio euharistijske službe. Zove se pričest. U ranoj Crkvi nije se toliko često govorilo - pričest, koliko lomljenje kruha, gozba. A u ovim zadnjim stoljećima Crkve kaže se opet najčešće pričest. Riječ pričest je prijevod s latinskog "communio", i kad moderni vjernik kaže pričest, onda misli na zajedništvo između Krista i nas. Mi blagujemo, jedemo Kristovo živo preobraženo tijelo i Krist se stapa s nama jer "communio" znači zajedništvo. Međutim, rana Crkva je također vjerovala da prima Kristovo tijelo u sv. pričesti, ali je ona više pazila na jedno drugo zajedništvo, "communio". Kod nje je zajedništvo bilo zajedništvo među vjernicima, među nama. Ja primam Krista u sebe, ti primaš Krista u sebe. (U starini su se svi vjernici pričešćivali). U tebi je Krist, u meni je Krist. Kroz Krista se mi međusobno stapamo u zajedništvo. To je "communio". To je značenje pričesti u ranoj Crkvi. I sada možemo razumjeti zašto Crkva ne da pričesti nikome ako ima ikakvu mržnju ili zlovolju na svoga bližnjega. Ne može primiti pričest, jer pričest stvara, produbljuje i pokazuje zajedništvo vjernika između sebe. Sada isto tako razumijete zašto se u sv. misi prije pričesti tako često, nekolika puta moli za mir. Mir! To je jedinstvo među vjernicima. Za to se moli - da smijemo ići na pričest. Zato Crkva traži da ti pružiš ruku svoju svome bližnjemu. To pružanje ruke jest znak da ti svim ljudima opraštaš, da si sa svim ljudima u miru, inače ne bi smio pružiti ruku. A još nešto ćete razumjeti. Razumjet ćete da dokumenti Drugog vatikanskog sabora kažu i ovo: "Euharistija izgrađuje Crkvu." To je to! U krštenju mi postajemo članovi Kristove Crkve. Postajemo jedno Mistično Tijelo Kristovo, a u pričesti se to zajedništvo kršćana između sebe produbljuje i pokazuje. Pričest izgrađuje Crkvu, naše zajedništvo. I tako kroz pričest svi postajemo jedno, počevši od pape pa do onog zadnjeg kršćanina na svijetu. Od kada Crkva sa sv. Pavlom vjeruje da je misa žrtva, otada se i pričest pokatkada zove žrtvena gozba. Ali, ta riječ žrtvena gozba nije potekla od kršćana. Ona je starija od kršćanstva. U žrtvama Starog zavjeta, ja ću reći u poganskim žrtvama, postojala je žrtvena gozba. A, budući da su sve te starozavjetne žrtve samo blijeda slika jedine prave žrtve, sv. mise, to je i njihova žrtvena gozba blijeda slika naše pričesti. Ja ću vam sada ispričati kako se to izvršavalo kod starih Židova. Jedna porodica hoće da zahvali Bogu za nešto. Onda domaćin kupi besprijekorno janje. Cijela porodica ide u hram s onim janjetom, noseći sa sobom janje. Svećenik u hramu, uz obrede i obredne molitve zakolje janje, odere ga i očisti. Sada se salo spali na oltaru - to je Božje! To se zove hrana Božja, ili "vatrena hrana Svevišnjeg". To spaljivanje bilo je znak da je Bog prihvatio žrtvu "na ugodan miris". Njime, tj. spaljivanjem, Bog postaje vlasnik onog janjeta. Ostali dio janjeta se peče. I kad bude ispečeno, onda Bog, koji je sada domaćin (jer je on gospodar onog janjeta), poziva svoje vjernike na objed. Svećenik odsječe od onog pečenog janjeta svakome po jedan komad, koji oni onda pojedu. Time su vjerovali da se stapaju sa Božanstvom a i između sebe. To je pričest starozavjetnih žrtava - žrtvena gozba se to zvalo. Uspoređujući s našom, novozavjetnom žrtvenom gozbom vidi se koliko je blijeda slika ona starozavjetna gozba. Jer, u misi, u pričesti, mi primamo uistinu živoga, pravoga Boga. Mi se stapamo s Bogom i svi postajemo nekako jedno jedinstvo, stopljeno s Bogom i u Bogu. To je naša pričest, naša žrtvena gozba, koju nam Krist priređuje, a mi, njegova Crkva slavimo. Sada bih vam još naveo pojedine dijelove samog obreda pričesti, a onda ćemo za danas svršiti. Obred pričesti se dijeli na tri dijela. Prvi dio je priprava, drugi dio je pričešćivanje, a treći dio je zahvala. - Priprava na pričest ima četiri točke. Prvo je molitva prije jela, gozbe: "Oče naš" s uvodom i zaključkom; onda dolazi molitva za mir, zatim pružanje znaka mira, pružanje ruke za znak da si u miru sa cijelim svijetom i sa svakim čovjekom, inače nemoj pružati ruku i ići na pričest, i konačno lomljenje kruha, hostije i spuštanje jednog dijela hostije u kalež, u presvetu krv. Zatim dolazi samo pričešćivanje. A poslije pričesti zahvala, kao u jednom domaćinstvu poslije objeda. Ja vam još, na kraju, želim od srca da vam Božje svjetlo i Božja milost dadnu veliko zanimanje i veliko poštovanje i ljubav prema svetoj pričesti. Amen.
4.8. PRIPRAVA NA PRIČEST
Draga braćo i sestre! Prvi čin naše priprave na pričest u svetoj misi jest molitva Oče naš. Zove se i Gospodnja molitva, jer je sam Gospodin Isus Krist svoje učenike tu molitvu naučio. To je najvrjednija, najuzvišenija od svih molitava na svijetu, jer, prvo: učio ju je sam Bog; drugo: ona u sebi sadrži skraćeno sažeto evanđelje Kristovo, i treće: Bog nam u usta stavlja svoje vlastite misli, svoje vlastite riječi. Trebalo bi zapravo da vam o svakoj riječi Očenaša održim jednu ili više propovijedi, ali naše bi se tumačenje svete mise tada odveć rasteglo i zato ćemo se zadovoljiti time da u jednoj propovijedi rastumačim čitav Očenaš. Najprije dolazi naslov: "Oče naš koji jesi na nebesima". "Oče", svemogući Bog je htio da nam bude ljubazan otac. I mi, kao njegova djeca zovemo ga ocem. Ali taj otac živi u našoj očinskoj kući, u nebesima. Mi smo na zemlji samo u prolazu, kao turisti, dolazimo i odlazimo. Živimo neko vrijeme i odlazimo. A tamo, u vječnosti, u nebu, on nas čeka. Tamo je naša domovina, za njom moramo težiti. Zatim dolazi sedam molbi. Prve tri molbe se tiču vječnosti. Te su najvažnije. Najprije molba: "Sveti se ime tvoje". Što to znači? Bog je stvorio svijet u prvom redu radi svoje slave. Isus je došao i izvršio svoju muku na križu u prvom redu zato da Bogu vrati slavu. Zato su anđeli na Božić pjevali: ''Slava Bogu na visini!" To je Isusov program. A to je označeno ovdje riječima: sveti se ime tvoje. Neka svi ljudi u tebe vjeruju, neka te svi ljudi poštuju, neka ti se svi ljudi mole. To znači: "sveti se ime tvoje", slavimo Boga jer je on to zaslužio. Druga molba je drugi cilj Isusova dolaska. Isus je došao najprije da vrati Bogu slavu, a onda da spasi naše duše. I Bog je stvorio svijet i ovu zemlju, i zato da mi, njegova djeca, dođemo u vječno blaženstvo. Zato mi molimo: "Dođi kraljevstvo tvoje". Dođi vječno blaženstvo! Da spasimo dušu, da svi dođemo jedanput u vječnu sreću, da dođe to Božje kraljevstvo, gdje će Bog kraljevati i gdje neće biti ni jada, ni bola, ni bolesti, gdje će Bog svaku suzu obrisati s naših očiju. Neka dođe najprije u moju dušu, u moje srce, onda u moju obitelj, u naš narod, onda u cijeli svijet. Zatim dolazi treća molba. Jedino sredstvo da se postigne slava Božja i spasenje duše jest vršenje Božje volje. Zato kažemo: "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji". Mi molimo Boga da vršimo njegovu volju. Nije lako uvijek vršiti Božju volju. Katkad je to lako i ugodno. Lijepo je čitati lijepu molitvu u ugrijanoj sobi, ali katkad je to vrlo teško. Katkad se sve urotilo protiv nas da nas odvrati od Boga. Onda je teško vršenje Božje volje. I mi za ove časove molimo da nama Bog pomogne da uvijek vršimo njegovu volju, onako točno na zemlji kao što ga anđeli slušaju na nebu. - To su tri glavne molbe u Očenašu. A sad se spuštamo s neba, takoreći na zemlju i molimo za "kruh naš svagdanji". Mi smo danas na zemlji. Živimo ovdje među ljudima. I zato molimo Boga da nam dadne ono što nam je potrebno za ovaj zemaljski život: "Kruh nas svagdanji daj nam danas". Nemojte zaboraviti: u Kristovo vrijeme taj svagdanji kruh je bio grubi, crni, ječmeni kruh. Mi molimo Boga da nam dadne ono što je najnužnije za život, dakle, kruh, odijelo, ogrjev, stan i zdravlje koje je potrebno; sve se to razumijeva pod onim kruhom. Sve što nam je potrebno za zemaljski život. A ne mislimo na luksuz, raskoš; i ne molimo za mjesec dana nego samo danas. Kruh naš svagdanji daj nam danas! Sada dolaze još tri molbe. Sve tri govore o grijehu. Isus je znao da je jedino pravo zlo na svijetu grijeh. Ništa nas ne može isključiti iz neba i baciti u pakao, samo grijeh! Kad čovjek izgubi svoj imutak mnogo izgubi; kad ti u operaciji odsijeku ruku, onda si još više izgubio; ali kad izgubiš Boga u grijehu, onda si sve izgubio. Zato Isus ne jednoć nego tri puta moli da nas sačuva od grijeha. Prvo se spominju prošli, već počinjeni grijesi: "Otpusti nama duge naše kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima". Pazite, to je strašna molba! To znači: "dragi Bože, ako ja svojim dužnicima, svojim neprijateljima ne oprostim sasvim, nemoj ni ti meni sasvim oprostiti. Ako im ja sasvim oprostim, onda ti meni sasvim oprosti''. To je molitva koja nas osuđuje - ako mi nismo dobro oprostili svakome koji nam je nešto kriv. I tu je prvi put unesena ideja ljubavi prema svome bratu, koja će se sve do pričesti stalno ponavljati. Jer, ako ti Krista ne sretneš, ne prepoznaš u svome bratu, u svojoj sestri, ne smiješ ga primiti ni u pričesti. Zato molimo tu molitvu: "otpusti nama duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim". I Bog nama sve oprašta, ali ta njegova ljubav mora se prelijevati iz nas na svakoga našeg brata i sestru. Sada dolaze budući grijesi koje još nismo učinili. Mi molimo da ih ne učinimo: "Ne uvedi nas u napast". To ne znači da ne bude napasti, to je nemoguće. Pun je svijet napasti. Prođeš ulicom i naiđeš na napast. Nego, važno je da u napasti ne padneš, da ne sagriješiš, da odoliš, da u napasti ostaneš vjeran zakonu Božjem. "Nego izbavi nas od zla." Pazite, "izbavi nas od zla" - to nije od svake nevolje! Mora biti nevolja! Isus kaže: "Tko hoće da bude moj učenik, neka se odreče sebe, neka uzme svoj križ na se, pa nek pođe za mnom" (usp. Mt 16,24). Trpljenjem ćemo steći svoje nebo. Dakle, nije svaka nevolja zlo; jedino pravo zlo je nevjerovanje u Boga, oholost i prkos protiv Boga, očaj da za nas više nema spasenja. To je zlo! Na ovome mjestu: 'nego izbavi nas od zla' mnogi sveti oci ovo zlo ne smatraju apstraktnim zlom nego osobnim zlim bićem. To je sotona. U istočnoj, grkokatoličkoj Crkvi glasi na ovom mjestu: "no izbavi nas ot lukavago". To je đavao. Dakle, izbavi nas od đavla i njegove vlasti. A u grčkom i latinskom jeziku može se razumjeti oboje: i zlo i zli. - Izbavi nas od zloga duha! Eto, to je molitva Očenaš. A sada ima još jedan dodatak. Crkva moli proširenje toga "izbavi nas od zla". To je molitva: "Izbavi nas Gospodine od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda." Čuli ste: "... i sigurni od sviju nereda." Što je to? To su klanja, ratovi, revolucije, prevrati, paleži, potresi. Ta je molitva naime, nastala za vrijeme seobe naroda, kada su u Europu nahrupili milijuni i milijuni divljih Germana i Slavena koji su palili i rušili sve pred sobom i uništavali sve što im je smetalo. Tada je bio opći nered u Europi, pa je Crkva molila da Bog nju nekako sačuva, da je ne uništi ta poplava seobe naroda. Zato moli da budemo sigurni od nereda. A narod odgovara: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove." "Tvoje je kraljevstvo - ti si kralj svega, ti možeš sve. Učini nam ovo što te molimo. Tvoja je slava - ti si gospodar cijeloga svijeta. Tvoja je moć - ti možeš to učiniti.'' Vidite, s kolikim pouzdanjem Crkva vapi Bogu da je sačuva od zla! Braćo i sestre, stara tradicija kaže da je Isus učio svoje učenike molitvu Očenaš na dan posvete hrama. To je bilo u prosincu mjesecu. Zadnji prosinac prije njegove smrti! A mjesto bila je Maslinska gora. Tamo je Isus učio učenike Očenašu. Poslije, u IV. stoljeću, majka cara Konstantina, carica sveta Jelena, sagradila je ondje crkvu na čast Očenašu. To je raskošno lijepa crkva. Danas su tamo neke časne sestre. A oko crkve ima zid sa svodovima. Na tom zidu imaju 32 ploče, a na svakoj ima napisana molitva Očenaš, svaki put na drugom jeziku, među ostalima i na hrvatskom. Ljudi iz daljine, čak iz Amerike dolaze vidjeti to mjesto gdje je Zemlja prvi put čula najljepšu molitvu svijeta: OČENAŠ! - A mi ćemo je moliti uvijek s dubokom sabranošću, nikada brzajući i nemarno! Amen.
4.9. PRIPRAVA NA PRIČEST - MOLITVA ZA CRKVU I ZNAK MIRA
Draga braćo i sestre! Mi smo počeli s tumačenjem posljednjeg, trećeg dijela euharistijske službe. To je sv. pričest. Jučer sam počeo tumačenje priprave na pričest koju ima sama misa, i tom prigodom sam rekao jednu rečenicu koja je vrijedna da se pred vama ponovi: Ako tko ne prepozna Krista u svome bratu ili u svojoj sestri, to znači u bilo kojem čovjeku, ne smije ga primiti ni u svetoj pričesti! Potvrda toj rečenici nalazi se u molitvi i u obredu što ga danas mislim rastumačiti. To je molitva što je svećenik moli poslije proširenog Očenaša. Molitva glasi: "Gospodine, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve. Smiri je molimo i saberi u jedno kako je volja tvoja." Tu ćemo molitvu najprije danas razmotriti. "Gospodine, ti si rekao svojim apostolima; mir vam svoj dajem, mir vam svoj ostavljam." Kad je to Isus rekao? Na Zadnjoj večeri. To je bilo one zadnje noći prije nego će on poginuti. Dakle, te riječi: "mir vam ostavljam, mir vam svoj predajem" sačinjavaju kao neku oporuku Isusa Krista pred njegovu smrt. Što je on to rekao? "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem." - Što to znači? Mir, to je sve ono, što nam je Isus svojim životom i svojom smrću pribavio. To je osobito ona njegova beskrajna ljubav koja je gorjela u njegovu srcu. To on nama ostavlja. A ta ljubav išla je dotle da je za nas poginuo. I tu ljubav do smrti na križu on nama predaje kao neki amanet. Sad mi nastavljamo dalje molitvu. Svećenik moli: "Ne gledaj naše grijehe nego vjeru svoje Crkve." Tu je pred njim, pred Kristom, njegova Crkva, a on je tu na oltaru. Mi smo grešnici; grijeh smeta da i mi primimo i dajemo tu ljubav koju nam je Krist ostavio. Svaki grijeh je zapravo povreda ljubavi: ili ljubavi prema Bogu ili ljubavi prema čovjeku. Zato mi molimo Boga da odvrati glavu od naših grijeha. Neka ne gleda naše pogreške, nego neka gleda ono što mu se sviđa kod nas, a to je vjera Kristove Crkve. Mi smo ta Crkva i mi se svi slažemo u jednoj vjeri. I zato Krist neka i nama dadne tu svoju ljubav. Mi molimo dalje: "Smiri je, molimo, i saberi u jedno." A što to znači? To znači: daj nama, svojoj Crkvi sada taj svoj mir do smrti na križu. Beskrajnu ljubav daruj nam i daruj nam jedinstvo da među nama ne bude razmirica i nesloge, svađe i neprijateljstva, mržnje. Toga ne smije biti među nama jer mi ćemo sad primiti presveto Kristovo tijelo. To je ta molitva. Kao odgovor Kristov na tu molitvu svećenik širi ruke i kaže: "Mir Gospodnji bio vazda s vama." Kao da kaže: "Evo vam taj mir Kristov do smrti na križu, da volite Boga i braću do žrtve života." Bog nam je dao tu ljubav i ta ljubav se sada mora preliti na moga brata, na bližnjega, i zato svećenik ili đakon kaže: "Pružite mir jedni drugima." - I ti se rukuješ s lijeve i rukuješ se s desne strane sa svojim susjedom. Što znači ta ceremonija? Ima katolika koji ne vole to rukovanje. Možda su zatvoreni u sebe. Ja ne znam. Ja sam čuo čak jednog biskupa koji govori protiv tog rukovanja. On kaže: "Nije dobro to rukovanje, jer u mojoj biskupiji ima ljudi koji su godinama zavađeni, krvno zavađeni. I takav jedan čovjek dođe u crkvu, ali ne stane kraj onog svoga zavađenog komšije, susjeda, nego stane kraj prijatelja pa se s njim rukuje, a za onoga komšiju, susjeda on neće niti da zna." Na taj prigovor odgovaram da je to rukovanje znak. To rukovanje znači da ti svima opraštaš, svakog voliš, sa svim ljudima želiš živjeti u miru. I ako ti to nećeš, onda se nisi ni trebao rukovati, a na pričest i onako ne smiješ ići. To je jasno. Isus kaže: "Ako dođeš u crkvu da mi prineseš svoj dar." Znate kakav je to dar? - To je molitva. To mi darujemo Bogu. To je misa! - "Pa se sjetiš pred oltarom", kaže Isus, "da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar, otiđi najprije pa se pomiri sa svojim bratom, onda dođi i prinesi dar" (usp. Mt 5, 23-24). To znači: mi se ne bismo zapravo smjeli ni moliti Bogu ako imamo neku mržnju protiv nekoga i ako nismo u miru sa svakim. To je Kristova nauka. Braćo i sestre, godine 1870. bio je prusko-francuski rat. Taj je rat bio težak, osobito za Francuze. U Parizu je buknula još i epidemija pa su bolnice bile krcate. Onda je žena francuskog cara Napoleona III, carica Eugenija, počela obilaziti bolnice da ljude tješi, da im olakša njihove muke. I došla je do jednog kreveta, na kojem je ležao jedan slijepi vojnik. Na frontu je izgubio oči. Razgovarala je s njim, a onda mu je blago namjestila jastuk. A vojnik kaže: "Hvala sestro." Nije vidio, pa nije znao tko je. A predstojnica časnih sestara, koja je pratila caricu kaže: "Nije to sestra, to je carica s kojom ti razgovaraš." Carica će na to: "Molim vas, ostavite ga! Ima li ljepši naziv nego što je sestra?" Carica je imala pravo. A mi ćemo završiti ovo razmatranje riječima Kristovima: "Po tom će se poznati da ste moji učenici, ako se ljubite među sobom." (usp. Iv 15, 9-10). Amen.
4.10. PRIPRAVA NA PRIČEST - JAGANJČE BOŽJI I LOMLJENJE HOSTIJE
Draga braćo i sestre! U ovim poukama o sv. misi sve se više približujemo drugom vrhuncu mise, drugom najsvetijem činu u misi. To je sveta pričest. Već smo razmotrili molitvu prije jela - Očenaš; isto tako i najvažniji uvjet bez kojega nitko ne smije na pričest - to je Kristov mir i ljubav prema svakom čovjeku, praštanje svima. Danas sam odlučio da vam opet rastumačim jednu molitvu i jedan obred. Molitva je "Jaganjče Božji" koja prati obred lomljenja hostije. Najprije ćemo pogledati što znači ona molitva ili pjesma "Jaganjče Božji", a zatim - što znači obred lomljenja hostije. "Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se." To se redovito moli dva puta, a treći put se kaže "daruj nam mir". Moramo se vratiti duhom 3200 godina natrag, oko 1250. prije Krista. Židovi se nalaze u egipatskom ropstvu i moraju vršiti prisilni rad, svi muškarci. Uz njih su čuvari Egipćani, s bičem u ruci. Ako tko ne radi dovoljno brzo, onda ih čuvari tuku bičevima. Ljudi su očajni, vapiju Bogu da ih oslobodi. I Bog pošalje Mojsija da oslobodi Židove od njihova ropstva. Mojsije dolazi pred kralja egipatskoga i kaže: "Pusti moj narod na slobodu. Mi hoćemo da odemo kroz pustinju u svoju zemlju." Egipatski kralj neće ni da čuje. Zato Bog šalje na Egipćane razna zla, jedno zlo teže od drugoga, da prisili faraona da pusti narod. Faraon katkad dadne pa opet povuče riječ. Uglavnom Židovi nisu otišli. I onda dolazi odlučni čas. Četrnaestoga dana mjeseca nizana Bog preko Mojsija kaže narodu: "Noćas ćete biti oslobođeni. Noćas će vas egipatski kralj moliti da odete, jer će moj anđeo proći kroz Egipat i pobiti sve što je prvorođeno, od prvorođenog konja i vola do prvorođenog kraljevog sina. Ali, da ne bi anđeo Gospodnji i među vama Izraelcima napravio pomor, zato evo što morate napraviti: morate uzeti jedno janje, muško, zaklati ga i krvlju toga janjeta namazati znak na vratima, da anđeo zna: ovdje ne smije nikoga pobiti. A janje oderite i očistite i ispecite i morate ga pojesti. Ali, žurite, jer dotle će kralj egipatski već reći: 'Idite, otiđite iz moje zemlje!'" (usp. Izl 12,31 sl.; 12.21-22 sl.) Tako je i bilo. Ali, kad su Židovi bili već poodmakli od Egipta i došli duboko u pustinju, dolazi Božji glas ponovo preko Mojsija: "Pazite, svake godine, 14. dan mjeseca nizana morate klati ono janje. I svake godine toga dana morate ispričati svojoj djeci što se to zbilo, i zašto se kolje ovo janje" (usp. Izl 13,3-10). Tako su Židovi svake godine klali to janje. Zvalo se "vazmeno janje", jer je Bog rekao prve noći 14. nizana: "Noćas je vazam." To znači "prolaz". "Moj će anđeo proći kroz Egipat." To je vazam - prolaz. A nije prošao samo anđeo kroz Egipat. I Židovi su prošli iz ropstva kroz pustinju u slobodu. Dakle, zbog prolaza Židova u slobodu i prolaza anđela Gospodnjeg kroz Egipat, ono zaklano janje se zvalo "vazmeno janje". Svake godine kad su na spomen svog izlaska iz Egipta klali to vazmeno janje, Židovi su slutili da to janje ima još neko dublje značenje. Poslije su došli proroci i počeli narodu tumačiti kako će Mesija - Spasitelj, kada dođe, biti pravo vazmeno janje. Kad se Isus pojavio među ljudima prvi put, bio je tamo Ivan Krstitelj, koji odmah upre prstom u njega i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29). A ljudi su odmah znali: Krist je Spasitelj. On će biti ubijen, zaklan za spasenje svijeta, i to baš točno 14. nizana. Nisu još znali da ga neće samo zaklati nego i pojesti. Da će on biti pričest. A mi to sada znamo i zato vapimo: "Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!" Krist je dao svoj život za nas i ta se žrtva obnavlja baš u misi. Krist je i hrana, jer vazmeno janje treba jesti i onda mi zazivamo s ta dva značenja obilježeno novozavjetno vazmeno Janje-Krista. Sad pogledajmo obred lomljenja kruha, hostije. Svećenik razlomi hostiju na dvoje. To je njegova hostija. Nju će on blagovati. A za ostale vjernike imamo manje hostije izrezane i stavljene u posebnu posudu. U prvoj Crkvi nije bilo tako. Bila je jedna hostija, to jest pravi kruh debeo kao moj mali prst i velik kao jedan veći tanjur. Takav je bio židovski kruh. I onda je Isus na Zadnjoj večeri od toga kruha izlomio 12 komada i dao svakom apostolu jedan komad od toga istog kruha. Isti kruh su jeli i zato su ujedinjeni tim jednim kruhom, a taj jedan kruh nije kruh nego Kristovo tijelo. To je značenje lomljenja kruha. I sada mi doduše, imamo isto značenje sa svojim malim hostijama, ali mi se čini da bi bilo ljepše, kad bismo mi imali jednu veliku hostiju pa se od te jedne hostije svi pričestili. Ali, eto, sada to nije takav propis. Mi imamo, svejedno, isto značenje, jer isti kruh, tj. isto tijelo i ista krv Kristova je u svakom od nas, pa ako je Krist u meni, i u tebi i u svakome od nas, onda mora da smo nekako bliski kao braća i sestre. Bila je godina 1943. U ratu, u Banjaluci, priča mi jedan liječnik, bolnica je bila krcata ranjenicima i bolesnicima, a on sjedi pored jednog kreveta nekog ranjenika, i nemoćan gleda kako ranjenik umire. Liječnik kaže: "Krvi, krvi bi mi trebalo!" On to govori sam sa sobom na glas: "Krvi mi treba da vas spasim, a gdje ću sad dobiti krvi?" Pogleda po sali i vidi samu bijedu. U to naiđe jedan mladi vojnik koji je čuo njegove riječi i kaže: "Doktore, pa ja imam krvi." Ovaj ga upita: "Koja grupa?" A on kaže: "Nula." "Odlično, sjedi tu!", veli mu liječnik. I kad je prelio krv u ranjenika odmah se vidjelo da je krenulo na bolje. Ono smrtno bljedilo je nestalo, obrazi se zarumenili, oči se zasjale. Ranjenik je počeo opažati oko sebe, i zapita liječnika: "Doktore, što ste vi to sa mnom uradili? Meni je mnogo bolje!'' A liječnik mu veli: "Evo, ovaj vojnik ti je dao svoju krv." A ranjenik pogleda vojnika pa kaže: "Pa kad imamo istu krv valjda smo braća. Dođi da te poljubim!" – I poljubiše se. U svetoj pričesti se događa još nešto veće. Ne samo da istu krv imamo, nego imamo i isto tijelo Kristovo. Onda smo bliski kao braća i sestre. Ili još više: mi smo udovi istoga Tijela. Amen.
4.11. POZIV NA PRIČEST
Moja draga braćo i sestre! Čovjek bi očekivao da će Crkva kod najsvetijih časova bogoslužja, kod najvećih vrhunaca svojih sakramenata, upotrebljavati najjače, najsvečanije i najsilnije riječi. A vidite, nije tako. Crkva, valjda, zna da ljudski jezik uopće nije u stanju izraziti nebesku visinu sedam svetih sakramenata i svete mise. Zato, kad već ne može nikako to izraziti dostojno, onda uopće ne upotrebljava svečane i kićene riječi nego sasvim skromne, male, siromašne riječi. I kao što se Isus, Sin Božji u Betlehemu rodio u štali, tako se i u svetim sakramentima on rađa ispod sasvim siromašnih i skromnih riječi. Mi ćemo to vidjeti sada, jer smo u svom razmatranju svete mise došli do same svete pričesti. Svećenik, prije nego što će pričešćivati sebe i druge mora pokleknuti. Svi svećenici koji slave euharistiju, ako ih je više, moraju pokleknuti. Zašto? Oni moraju izraziti svoje poklonstvo Bogu pod prilikama kruha i vina. To je propis. To tako dolikuje, to tako treba da bude. A onda on, svećenik, uzme razlomljenu veliku hostiju, pokaže je narodu i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu." Ovo "Evo Jaganjca Božjeg", to sam već jučer rastumačio, a danas bih htio da vam prikažem ljepotu rečenice: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu." Ali da to bude moguće, moram vas malo povesti - u mislima - u život Palestinaca za vrijeme Krista. Stanovnici Palestine, Židovi i Arapi, zapravo su vrlo siromašno i skromno živjeli u Kristovo vrijeme. Njihova redovna hrana bilo je prženo zrnje od ječma i malo vode. Ili ječmeni kruh s malo vode. Samo kad je bila sezona, onda bi uz to došla koja smokva ili koji grozd ili koji komad sira. Ali, kad bi bila gozba, osobito svatovska gozba, onda se nije žalilo potrošiti. Onda je bilo kruha od boljeg brašna, onda je bilo masnoće i pečenog mesa i vina i slatkih stvari koliko ti duša želi. I zato su ti jadni stanovnici Palestine, u Kristovo vrijeme, čeznuli za takvom svadbenom gozbom. Katkad bi je dočekali, katkad i ne bi. I još nešto moram reći. Palestinac je nebo zamišljao kao neprestanu gozbu, on ljepše nešto nije mogao ni zamisliti. Dakako, u nebu nema gozbe, ni stolova, ni pečenja, ni jela... Toga nema na drugom svijetu. Ali, Palestinac sebi nije mogao u svojoj fantaziji dočarati nešto ljepše, nešto uzvišenije i slađe od gozbe. I zato je nebo zamišljao kao neku svadbenu gozbu. Imate za to mnogo primjera i u Sv. pismu. Ja ću samo tri spomenuti. Npr., kad je Isus jednom bio gost kod nekog farizeja, pa im je govorio o kraljevstvu nebeskom, o ljepotama neba. Onda jedan gost reče: "Blago onima koji budu dionici gozbe u kraljevstvu nebeskom!" (usp. Lk 14,15). Vidite, farizej, učen čovjek, zamišljao je nebo, kraljevstvo nebesko kao gozbu. Na drugom mjestu učenici pitaju Isusa: "Mi smo sve ostavili, pošli smo za tobom. Kakvu ćeš nam nagradu dali?" - Onda zamislite, čak i Isus kaže: "Kao nagradu sjest ćete za stol u kraljevstvu nebeskom sa Abrahamom, Izakom i Jakovom i sudit ćete 12 plemena Izraelovih" (usp. Mt 12,28). Isus je htio reći: "Doći ćete u nebo", pa se prilagodio onom palestinskom mišljenju i prikazao nebo također kao nebesku gozbu. Zato se ne treba čuditi da u zadnjoj knjizi Sv. pisma, u Otkrivenju sv. Ivana Apostola, također ima slika o gozbi. Nebeski glas kaže Ivanu: "Piši: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!" (Otk 19,9). Ivan mora napisati: "Blago onima koji dođu u nebo", ali i to je izrečeno pod likom svadbene gozbe. Eto, to Crkva hoće da kaže. Samo Crkva to upotrebljava kod pričesti, dok je u Otkrivenju Ivana apostola to bilo nebo. Iz dva razloga: pošto je pričest zaista gozba (ti ćeš jesti živo tijelo Kristovo), a drugo, što je ta pričest predokus neba. Mi ćemo biti beskrajno sretni time što se naše biće stopi, sjedini s Bogom koji je beskrajna ljubav i pravda. Dakle, pričest je predokus neba. Zato Crkva kaže: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!" Sada narod odgovara: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj." Vi znate tu molitvu, ja je ne moram govoriti. Ona je uzeta iz evanđelja. Jedanput je jedan poganski oficir došao Kristu i zamolio ga: "Moj sluga se muči kod kuće u bolima. Molim te, ozdravi ga." A Isus ga pita: "Da dođem pa da ga ozdravim?" - A on ponizno odgovori: "Gospodine, pa nisam ja vrijedan da ti dođeš u moju kuću, pod moj krov. A ti možeš sve, ti si Bog, ti ne moraš doći k njemu da ga ozdraviš, ti možeš odavde zapovjediti. Reci samo jednu riječ, sada ovdje, i ozdravit će sluga moj!" - Isus se zadivio tolikoj vjeri i rekao: "Nisam našao toliko vjere ni kod Židova" (usp. Mt 8,5-13). Eto, to nas prati kod pričesti. Mi moramo također biti ponizni kao i ovaj oficir. Moramo imati vjeru kao onaj oficir. I tako kod svake pričesti onaj poganski oficir ide s nama na pričest. I mi se ugledamo u njega i govorimo: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.'' A zatim svećenik pričesti sebe, a onda pričesti narod. Pričest može biti na jezik, kao što je običaj po cijelome svijetu ili kao u nekim biskupijama - na dlan. Ima biskupija koje ne dopuštaju pričest na dlan ruke. Npr., u Rimu se ne pričešćuje na ruku. U đakovačkoj biskupiji nije dozvoljena pričest na ruku. Nemojte se sablazniti, ako negdje naiđete da vam ne daju pričest na ruku. Onda lijepo primite pričest na jezik. Ali prije nego što dođete od pričesti, treba pokleknuti, isto onako kao što je svećenik morao pokleknuti prije svoje pričesti da izrazi poklonstvo Bogu. Zato, kad staneš u red za pričest poklekni, dužan si, ako se nećeš klečeći pričestiti. A svatko se može i klečeći pričestiti, i tko se klečeći pričešćuje u onom klečanju ima poklonstvo. Taj ne mora pokleknuti prije pričesti. Ali onaj koji se stojeći pričešćuje, mora najprije pokleknuti prije pričesti. Onda još, kako se pričešćuje na ruku? - Ispruži desnu ruku s dlanom uvis, a na nju položi lijevu ruku, također s dlanom uvis. Svećenik (ili đakon) metne hostiju na lijevi tvoj dlan, a ti uzmeš prstima hostiju, izmakneš se da se drugi mogu pričestiti, i tu pred svećenikom moraš se pričestiti. Ne smiješ otići tamo na svoje mjesto pa se ondje pričestiti, nego tu, gdje svećenik vidi, moraš se pričestiti, da ne bi bilo kakvih zloporaba. Svećenik, prije nego ti dadne posvećenu hostiju, tj. tijelo Kristovo, pokaže hostiju i kaže: "Tijelo Kristovo", a ti moraš odgovoriti "Amen". Amen znači: "Jest, ja vjerujem, to je tijelo Kristovo.'' Ako ti ne odgovoriš "amen", zapravo bi svećenik smio da ti uskrati svetu pričest. Ne prihvaćaš da je to tijelo Kristovo. To treba glasno reći, a ne samo micati usnama, pa svećenik onda nekako očima pogađa je li rekao ili rekla "amen" ili nije. Reci stoga lijepo i glasno "amen". To se tiče sviju. Braćo i sestre, prije nekoliko godina, u jednoj našoj župi umrla je jedna djevojčica u devetoj godini života. Djevojčica s našeg vjeronauka. Ne, u Banjaluci, nego u drugom jednom mjestu. I vjeroučitelj da utješi roditelje, otišao je njihovoj kući dva dana poslije sprovoda i tom prigodom mu majka priča: "Kad je Anica - tako se zvala djevojčica - već bila sasvim blizu smrti, rekla je meni: 'Mama, pod mojim jastukom naći ćeš bilježnicu. Molim te, izvadi je kad ja umrem i stavi je meni u sanduk. Ja hoću da je pokažem Isusu kad dođem k njemu.' I kad je mala Anica umrla, ja sam - kaže - uzela bilježnicu i stavila je u sanduk, ali sam prije toga pogledala što sve unutra piše. Na prvoj stranici piše: 'Isuse, tebi živim, Isuse, tebi umirem, Isuse, tvoja sam živa i mrtva.' A onda dolazi jedna čitava stranica i onom djetinjom rukom je napisano: 'Moja prva sveta pričest', stavljen je datum. A onda je na drugim stranicama zapisana svaka pričest. I najzad, drhtavom, umirućom rukom na jednom listu na koncu bilo je napisano: 'Moja zadnja sveta pričest, poputbina za nebo.' I metnula je datum. Ta mala Anica je znala što je najvažnije u životu, a mi katkada ne znamo! Najvažnije je u životu: kako stojiš pred Bogom, kako stojiš sa svetom misom i sa svetom pričešću! Amen.
4.12. PRIČEŠĆIVANJE KOD SVAKE SVETE MISE
Moja draga braćo i sestre! Ja sam u posljednjoj propovijedi tumačio obred sv. pričesti u svetoj misi. Ali, mi se ne smijemo zadovoljiti samo s tom jednom propovijedi o svetoj pričesti. Ima toliko stvari, važnih stvari, koje treba iznijeti kad se govori o svetoj pričesti. Ja bih ovdje istaknuo osobito tri točke, od kojih bi za svaku točku trebala barem po jedna propovijed. Prva je - o tome ću danas govoriti - želja Krista i Crkve da se kod svake svete mise pričestimo. Druga je velika opasnost da se sveta pričest primi svetogrdno, nedostojno, sa teškim grijehom na duši. Protiv toga treba upozoriti vjernike. O tome ću sutra govoriti. A treća, još jedna važna stvar, jest - da zahvaljujemo poslije svete pričesti, svaki put. O tome ću govoriti prekosutra. Poslušajmo dakle, danas želju Krista i Crkve da se pričestimo kod svake svete mise. Pričao mi je preosvećeni pravoslavni episkop Andrej (koji je nekad bio u Banjaluci), da je jedna vrlo pobožna žena u Beogradu, koja svaki dan posti, željela da često prima svetu pričest. I primila je jedanput u crkvi Ružici u Beogradu, primila je drugi dan također sv. pričest, primila je i treći dan; ali je već nastala buna kod onih drugih žena u crkvi. Mal' je nisu raskinuli. Kažu one njoj; "Čuješ ti, Zoro, nije ovo pura, ovo je pričešće, ovo je tijelo Kristovo!" I ustrašena Zora prestala je dolaziti na sv. pričest. Ja bih danas postavio pitanje: tko zapravo ima pravo: ovi, koji iz nekog strahopočitanja odustanu od svete pričesti - ili oni, koji dolaze na svetu pričest? Koga ćemo pitati? - Pitat ćemo najprije Isusa Krista, a zatim Crkvu; nju vodi Duh Sveti i ona nam mora govoriti istinu. Ona se ne može prevariti.
Najprije Krist! - Godinu dana prije svoje smrti Isus Krist je držao vrlo znamenit govor. Najbolje bi bilo da vi, kad dođete kući, otvorite Sv. pismo i nađete evanđelje po Ivanu, šesto poglavlje. U tom važnom govoru Isus obećava Židovima pričest koju će on njima poslije dati. Isus kaže: "Ovo je kruh koji je sišao s neba", i pokazuje na sebe; "kruh koji ću ja dati svijetu, to je za život svijeta " (usp. Iv 6,50-51). Vidite, Isus je htio da svoje tijelo nama pruži u obliku kruha, ne u obliku nekakve rijetke skupocjene hrane. U obliku onoga što jedemo svaki dan, u obliku kruha. Zar iz toga ne smijemo zaključiti da je Krist želio da, kao što svaki dan jedemo kruh, tako svaki dan jedemo i njegovo tijelo. On dalje u istom govoru kaže: "Oci naši, kad su prolazili iz Egipta kroz pustinju u obećanu zemlju, jeli su manu" (usp. Iv 6,31) U pustinji nije bilo žita, nije bilo kruha. Onda su Židovi molili Boga i Bog im je 40 godina svaki dan davao manu. To je bijelo zrnje koje se moglo jesti. Isus kaže: "Nije vama Bog u pustinji dao pravu manu. Ovo je prava mana" (usp. Iv 6, 32-33). A i manu su jeli svaki dan. Dakle, čini se da je Isusova želja da jedemo i pričest svaki dan. Onda je došla Zadnja večera, uoči smrti, onoga sudbonosnog četvrtka uvečer. Već ste toliko puta čuli kako je tekla Zadnja večera i nije potrebno da vam ponovno to izlažem. Za večerom Isus uzima kruh i kaže: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo." Onda uzme čašu vina i kaže: "Pijte iz ovoga svi, ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen." Pazite, to je prva misa. Kad je Isus slavio sv. misu, od mise ništa drugo nije opstojalo nego ta večera. Misa ima oblik večere i misa jest Gospodnja večera. I sad zamislite, vi ste pozvani na Gospodnju večeru. Ima li smisla da dođeš na Gospodnju večeru i fino gledaš, a ništa ne jedeš? Ako si pozvan na večeru, onda treba jesti. To je jasno. To znači ono "uzmite i jedite". Ti na tu riječ ne možeš kazati: "Hvala Isuse, ja osjećam da nisam dostojan." To je Isusov odgovor.
A sada upitajmo Crkvu. - Najprije bih vam prikazao neke obrede iz najstarije misne liturgije iz prvih stoljeća kršćanstva. Ti najstariji obredi sačuvani su do danas u istočnoj, pravoslavnoj i grkokatoličkoj Crkvi. Prije pričesti izlazi đakon pred narod pa kaže: "Sveto svetima." To znači: samo tko je svet, bez teškog grijeha taj smije primiti svetinju, pričest. Onda izlazi svećenik pa kaže: "Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest!" I znate kako to žalosno izgleda kad još danas svećenik u liturgiji narodu kaže: "Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest", a nitko ne pristupa! Čemu onda služi taj obred? Prva Crkva je shvaćala: kod svake mise se treba pričestiti. I zato je taj obred ušao u Crkvu, jer su se zaista pričešćivali kod svake mise i to ne samo neki nego gotovo svi. A onda imate i papina pisma. Tu ne bih našao kraja, kad bih vam sve nabrojio. Papa Leon XIII. oko 1880. godine piše jedno pismo i kaže: "Dokinite te neosnovane strahove, uklonite predrasude. Na pričest treba ići kod svake svete mise." A to još nije ništa prema onome što je papa Pio X. rekao par godina kasnije, kad je u jednoj svojoj enciklici pozvao svijet da djeca rano prime pričest, da se vjernici svaki dan pričešćuju, a ne samo koji put. I ne treba svaki put sv. ispovijed za svaku sv. pričest. Zamislite, jedne godine, kad su njemački katolici htjeli da papa njemačkoj djeci dadne prvu pričest, (papa je znao da Nijemci ne slušaju ono što je on naredio), on je bio pristao ali im je poručio: "Da, ali nijedno ne smije biti starije od osam godina." Onda su Nijemci odustali. Tako je papa strogo pazio da sv. pričest prime svi kod sv. mise, a da djeca čim dođu razumu, dakle sa sedam godina prime pričest. Eto, to je Isusova i crkvena odredba. O njoj nema sumnje. Božja je želja da se pričestimo svaki put kad slavimo euharistiju. Jedino, ako imaš na savjesti težak grijeh koji još nisi okajao i ispovjedio, onda ne smiješ ići na sv. pričest bez ispovijedi. Ali, o tome ćemo sutra govoriti malo više. Još nešto bih vam želio rastumačiti glede pričešćivanja. Ima ovdje sigurno pobožnih ljudi koji često budu na dvije, tri i četiri mise, jedne nedjelje. Ja znam ovdje naših starih vjernika koji odu prvo u župsku crkvu izjutra u 8 sati, pa onda dođu ovdje u 9 sati; dakle budu dva puta na misi. To ne znači da se kod svake mise treba pričestiti. - Ali, zan-imljivo, novi crkveni zakon kaže da svaki kršćanin kad slavi dvije mise istoga dana može pod obje mise i pričestiti se! Braćo i sestre, jedna časna sestra, koja je umrla na glasu svetosti (a vjerujem da će biti proglašena sveticom), piše u svom životopisu kako je njoj došao poticaj da se posve preda Bogu i da bude sveta. Ona kaže: "Bilo mi je 12 godina, kad sam išla na ispovijed i svećenik me pita: 'A radnim danom ne ideš na misu?' Ja odgovorim: 'Gotovo svaki dan.' 'Pa zašto se ne pričestiš?' 'Velečasni, nisam dostojna.' A on najprije zašuti, pa mi reče: 'Dijete moje, papa se svaki dan pričešćuje - nije dostojan, biskupi se svaki dan pričešćuju - nisu dostojni, ja se svaki dan pričešćujem, a nisam dostojan. Upamti, nitko na ovoj zemlji nije dostojan da primi svetu pričest. Pričest je takva svetinja da bi možda presveta Djevica i anđeli Božji smjeli svetu pričest dostojno primiti, ali njima Bog nije dao svete pričesti. Njima ne treba. Dostojnima ne treba pričest. Treba nama, koji nismo dostojni. Ovo je lijek za naše bolesti, a naše bolesti su naše strasti, srditost, lijenost i takve stvari. Tu je jedini najjači lijek sveta pričest. I zato, djevojčice, od sada kod svake mise idi na svetu pričest. Najprije se ponizi, a onda se pobožno pričesti'!" Što još da kažem? - Slijedi primjer ove časne sestre! Amen.
4.13. NEDOSTOJNA PRIČEST
Moja draga braćo i sestre! U jednoj staroj crkvi u Njemačkoj postoji čudna pričesna ograda. Vi znadete što je pričesna ograda. Između oltara i naroda se pruža poprijeko i uz tu ogradu se pričešćuje, pa se zove pričesna ograda. Ali, u toj crkvi je pričesna ograda posebna. Na oba kraja ograde stoji po jedan kip anđela. Na jednom kraju stoji anđeo vesela, prijazna lica i pokazuje na ogradu, kao da ti veli: "Dođite k meni svi!... Tko jede od ovoga Kruha, živjet će uvijeke" (usp. Iv 6,51). Na drugom kraju ograde stoji anđeo ozbiljna lica, s platnenim mačem u ruci. Kao oni kerubi, što su stajali na vratima zemaljskog raja kad su naši praroditelji zbog grijeha istjerani van, pa su čuvali ulaz da nitko više ne uniđe. Ovaj anđeo kao da kaže: "Tko nedostojno jede tijelo Sina čovječjega osudu sebi jede" (usp. 1 Kor 11,29). Zaista, sveta pričest, najveći dar Božji, može za nekoga postati najstrašniji otrov. Sveta pričest, koja je najveće dobročinstvo Božje, može biti najstrašnija kazna. Pakao. I time smo došli do onoga što ja danas želim govoriti o nedostojnoj, svetogrdnoj svetoj pričesti. Ali, prije nego što počnem tumačiti, ja bih vas, braćo i sestre, htio utješiti. Vas koji se strašite svake rastresenosti u molitvi svake napasti, svake hladnoće u srcu i mislite: "Ne smijem ići na svetu pričest." Samo onaj ne smije ići na pričest, koji sigurno zna da ima smrtni grijeh na duši i zna pouzdano da taj grijeh nije nikad dostojno ispovjedio i da mu se nikad taj grijeh nije oprostio. A nemojte misliti vi pobožni, dobri kršćani, da bi se vama moglo dogoditi da vi imate možda smrtni grijeh a da i ne znate. Vama se to ne može dogoditi. Može jednom čovjeku, koji se godinama nije ispovijedao, pa ima preko sto smrtnih grijeha na sebi. Njemu se može dogoditi da ima jedan ili dva ili više, a on za to ne zna. Ali tebi se to ne može dogoditi. Kad ti upadneš, ne daj Bože, u teški grijeh, ti ćeš sigurno znati da si u teškom grijehu i onda lijepo idi na ispovijed. A sad pređimo na stvar. Što se tiče one rastresenosti, nemojte se plašiti. Rastresanost sama sobom nikad nije teški grijeh, a osim toga, tko god pravo moli, zna što je to. Nego, borimo se protiv rastresenosti i naša će molitva biti odlična. Isto tako neki se plaše ići na pričest, jer nemaju osjećaja ljubavi prema Kristu. Nekako su prazni i hladni se osjećaju, nemaju žara, nemaju revnosti. Nemojte se plašiti, to nije težak grijeh. To je tek neki osjećaj. Sveci su znali godinama trpjeti radi te duhovne suhoće, kako se to službeno u duhovnim knjigama zove. Od te hladnoće, od te praznine. A bili su sveti. Imali su oni ljubavi, samo je nisu osjećali. Isto tako što se tiče napasti: recimo, napast ga uzbudi unutra i on misli sad je u najtežem grijehu. Ne tako, napast nije grijeh. Kad je đavao mogao Isusa napastovati, kad su sveci mogli trpjeti teške napasti, a bili su sveti, zašto onda ti ne bi mogao ili mogla podnijeti napast? Napast nije grijeh. Tek kad ti svojevoljno i potpuno pristaneš na napast onda to može biti težak grijeh. Sad možemo preći na sam predmet svetogrdne pričesti. Otkud ja znam da postoji svetogrdna pričest i da je to teški grijeh? Znam iz Sv. pisma. Ovdje sam donio Sv. pismo Novoga zavjeta. Otvorit ćemo knjigu: Prvu poslanicu Korinćanima, sv. Pavla, glava 11, redci 26-29, i ja ću ga čitati, a vi sami prosudite. Pavao piše Korinćanima ovako: "Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe. Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju." Iz tih riječi sv. Pavla možemo zaključiti tri ozbiljne istine. Prva istina: - postoji ne samo spasonosna pričest, postoji i jedna svetogrdna, grešna, prokleta pričest. Sveti Pavao je to vidio u Korintu. Njemu su javili da neki kršćani u Korintu dolaze pijani na vjerske sastanke, dok drugi, gladni, nemaju čime da se nahrane. To su teški grijesi. I radi njih Pavao to piše. I koji je taj historičar koji može izbrojiti koliko je tih strašnih svetih pričesti bilo i koliko to boli Krista?! I je li Krist predvidio kad je naredio ovu pričest, je li predvidio da će ga neki svetogrdno primati? On kaže sv. Mariji Margareti Alacoque, koja ga je gledala u svojim viđenjima: "Gledaj ovo srce koje je toliko voljelo ljude, a za uzvrat prima samo nezahvalnosti i nemarnosti!" Toliko ga je to boljelo! Što kaže Pavao: "Tko nedostojno jede tijelo Kristovo i pije čašu, krv Kristovu, krivac je tijela i krvi Kristove." Što to znači: "krivac je tijela i krvi Kristove?" - Ako ja tebi otmem svu tvoju ušteđevinu, ja sam razbojnik. Ja sam krivac za tvoju imovinu i to je smrtni grijeh. A ako netko dođe pa te sasvim namjerno ubije iz puške, pištolja, on je ubojica, krivac je tvoje krvi. I tvoja krv viče sa zemlje Bogu da kazni krivca. To je teški grijeh. Ali ako ti nečist, pun prljavštine dođeš na pričest i još ti svećenik kaže: "Tijelo Kristovo", i ti to primiš, onda si krivac za tijelo i krv Kristovu. Ti si svetogrdnik. Pogazio si Božju svetinju. I to je također teški grijeh. - To je prva činjenica, prva istina. Postoji svetogrdna pričest. Druga istina: takva svetogrdna pričest je teški grijeh. To Pavao sasvim jasno kaže: "Krivac je tijela i krvi Kristove." I onda on još kaže: "Zato neka ispita svatko sebe prije nego što dođe na pričest!" - To je treća istina! Pavao hoće da se ispitaš. Pogledaj u svoju dušu, sjeti se; ako imaš teški grijeh, onda idi na ispovijed! Lijepo, jednostavno bez izmotavanja i bez uljepšavanja i bez pogoršavanja ispovjedi fino svoj grijeh i okaj ga. I dobit ćeš oproštenje i onda smiješ doći na pričest. Dobro si došao i sretna ti sveta pričest! Amen.
4.14. PRIČEŠĆIVANJE I KRŠĆANSKI ŽIVOT
Moja draga braćo i sestre! Ja vas pozivam da sa mnom u duhu odete u šesto kršćansko stoljeće. Vladao je papa Grgur Veliki koji je reformirao liturgiju. Slavi se nedjelja poslije Uskrsa, Bijela nedjelja. Idemo u ogromnu crkvu sv. Petra u Rimu... Ona je već krcata ljudima i onda doživljavamo ulaz papin i onoga svećenstva. Slušamo evanđelje. U evanđelju: Isus se na Uskrs javio apostolima. Toma nije bio s njima. I kad je Toma poslije došao k njima, oni mu rekoše: "Vidjeli smo Gospodina." A on neće da vjeruje. A kad su ga ukorili, kako to da ne vjeruje ni Majci Božjoj, ni apostolima, on tvrdokorno i očajno viknu: "Dok ne metnem ruke na rane od čavala, dok ne stavim prste na onu ranu na prsima neću vjerovati." I osam dana kasnije, a to je baš Bijela nedjelja, dođe Isus ponovo, a i Toma s njima, tj. apostolima. Isus se odmah uputi Tomi i kaže: "Toma, pruži ruku svoju i metni na ranu od čavala, stavi svoje prste na ranu mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran!" A Toma proplače i kaže: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 25-28). Misa se nastavi i dođe do pričesti. Papa se pričestio, svećenici se pričestili i sad se pravi povorka, svi idu na pričest. Najedanput pjevači zapjevali: "Pruži ruku svoju i stavi na mjesto od čavala, i stavi svoje prste na ranu mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran." - A pričest se primala tada na ruku. I kako koji dođe, pruži ruku, a narod s pjevačima ponavlja: "Pruži ruku svoju i stavi na mjesto od čavala i ne budi nevjeran nego vjeran!" I jedan po jedan primaju pričest, psalam se pjeva, a u međuvremenu narod ponavlja: "Pruži ruku svoju i metni prste na mjesto od čavala i ne budi nevjeran nego vjeran." Ja ne znam, da li ste vi shvatili dramatiku toga pričešćivanja. Ono evanđelje u kom smo slušali kako se nekoć dogodilo, sad postaje moj život. Evanđelje se ostvaruje u meni. Ja sam taj "Toma". I meni Krist kaže: "Pruži ruku i stavi u mjesto čavala", jer hostija je na mojoj ruci, i ja takoreći rane Kristove mogu opipati prstima "i ne budi nevjeran nego vjeran!" a meni samo preostaje da padam na koljena i kažem: "Gospodin moj i Bog moj!" - Tako se u onoj staroj pričesti evanđelje ostvarivalo u životu kršćana. Program i snaga kršćana prešla je u vjernike i vjernik je od tada predstavljao Krista. Od tada su prohujali vjekovi. Nestalo je onog svečanog pjevanja: "Pruži ruku svoju", ali, u misnim knjigama je ostala ta pričesna pjesma. Tako se zove - pričesna pjesma. I danas, kad se svećenik pričešćuje, pjevači govore ili pjevaju taj redak. Tako će i danas, na Bijelu nedjelju biti ona ista pjesma, kao i nekoć: "Pruži ruku svoju", u drugim zgodama bit će druge pjesme. Nažalost, ta se pričesna pjesma ne ističe dovoljno, ni kad se pjeva, a pogotovo kad se samo izrecitira, jer se obavlja dosta površno, tako da ne ostavlja skoro nikakva traga. A osobito na velike blagdane te su pričesne pjesme prekrasne, veoma sadržajne, i ti ih možeš i trebaš primijeniti na sebe. Npr., na Marijine blagdane ima u Došašću: "Djevica će začeti i roditi Sina i zvat će se ime njegovo Emanuel, Bog s nama." Pa, ti si ta "Djevica", ti dolaziš tu i u času pričesti Krist je u tebi! Ti si začela, ti si začeo Krista! I on je sada Bog s tobom, Emanuel, s nama Bog. Ti izlaziš van s mise kao presveta Djevica puna Krista, puna božanstva i snage. I sada ti pred¬stavljaš pred Bogom i pred anđelima i pred ljudima presvetu Djevicu Mariju. Kako je to snažno! Današnja misa - da uzmem još nju! - U prvom se čitanju (srijeda nakon II. korizmene nedjelje), sveti prorok Jeremija tuži Bogu kako neprijatelji njega hoće da ubiju. Hoće da ga otruju. On je tu pralik Isusa Krista u Starom zavjetu, jer, u evanđelju Isus kaže također: "Sina čovječjeg", a to je on "razapet će, bičevati i ubiti ga, a treći dan će on uskrsnuti" (usp. Mt 20,19). A onda dolazi priča sa majkom Zebedejevih sinova, a to je prigoda da Krist kaže: "I ti moraš biti takav! Ako hoćeš sa mnom biti u mojoj slavi, moraš piti moju čašu bola, patnje i trpljenja"; a vrhunac se dobiva u ovim riječima: "Sin čovječji", kaže Isus za sebe, "nije došao da bude služen, nego da služi i svoj život dadne kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Ta rečenica se ponavlja i u pričesnoj pjesmi današnje mise. Shvaćate, bili smo u Isusovoj školi. Isus nam je rekao: "Moraš i ti biti kao ja, ako hoćeš sa mnom u nebo moraš sa mnom na križ!" I ti dolaziš na pričest, a ovdje čitaju: "Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge". I ti primiš svetu pričest. Otiđi na svoje mjesto, sjedi i zamisli se: - Sin čovječji, to je Krist, to je Bog! U milijardama stoljeća, jedan jedini put je došao Bog na ovu zemlju, i taj jedan put je mogao tražiti da ga cijeli svemir služi. A on nije došao da mu služe drugi, on je došao da on nama služi. Bog - nama! To njegovo služenje je išlo dotle, da sebe dadne u smrt, da bude ubijen, dragovoljno, iz ljubavi prema nama. To je bila lozinka njegova života. I sada, u pričesti ta lozinka njegova života prelazi u tebe. I ti kažeš: "Gospodine, pa ja moram biti kao ti! I moj život mora biti služenje! I ako moj život nije služenje, on ništa ne vrijedi; jer nemam zašto živjeti ako neću služiti." I papa služi svim kršćanima. I biskupi i svećenici služe, čak i djeci kad ih ispovijedaju i kad im predaju vjeronauk, i odraslima i mladencima i mladeži. Svima služimo i moramo služiti. To je jedino što vrijedi u našem životu. Ono drugo i ne vrijedi ništa. A i ti moraš služiti! Svatko u svom staležu! Moraš služiti muža, odnosno ženu svoju, djecu moraš služiti; pa kad im kuhaš ručak, kad im daješ opomenu, kad im spremaš kuću - to je služenje! Nemoj zaboraviti: ti si sluga i sluškinja svoje djece. Nisi im gospodar. Gospodar je samo Bog! I sada ti, sluga sviju, sa pričešću u sebi, praviš program služenja poslije ove svete mise! Vidite, tako program evanđelja prelazi u naš život preko svete pričesti! Da u jednoj rečenici sažmem sve ono što smo danas kazali: Primaj Krista u svetoj pričesti s dubokim poštovanjem i velikom vjerom, koju nije dosta samo ustima priznavati, nego se ona mora odražavati i u tvome svakodnevnom životu! Amen.
|