www.tebe-trazim.com

Na ove homilije o Sv.Misi sam slučajno naišla. Moram priznati da neke stvari nisam znala o Sv.Misi
Potaknuta time odlučila sam ovo podijeliti s vama...možda netko nešto nauči, a najbitnije je da upoznamo ono što činimo !

P R E D G O V O R

"Upoznajte što činite!" To su riječi iz liturgije svećeničkog ređenja, kojima se ređenici pozivaju da sve više uranjaju u dubine otajstva spasenja koje im činom ređenja postaje tako blisko.
Te riječi stavljene su kao moto ovog niza katehetskih homilija o Svetoj misi, o slavljenju euharistijskog otajstva, tom izvoru, središtu i vrhuncu svega kršćanskog života, - a koje su namijenjene svećenicima i svim ostalim vjernicima.
I o ovoj zbirci homilija o svetoj misi može se reći "Habent sua fata libelli" - knjige imaju svoju povijest.
Euharistijsko gibanje je ovih zadnjih godina zahvatilo više-manje sve mjesne Crkve u hrvatskom narodu. Da bi plodovi tog hvalevrijednog gibanja bili što bogatiji i trajniji u našoj banjalučkoj Crkvi (i ne samo u njoj), smatrao sam potrebnim - između ostalog - pomoći vjernicima da aktivno, svjesno i plodonosno sudjeluju kod svakog euharistijskog slavlja u svojim župskim odn. liturgijskim zajednicama. Ta bi im se pomoć mogla pružiti i preko prikladnih katehetskih homilija o važnosti mise u njihovom životu, te o smislu svakog pojedinog dijela misnog slavlja.
Uvjeren i sam u opravdanost cijele zamisli, naš se Ordinarij, Alfred Pichler rado odazvao molbi da osobno preuzme na sebe ovaj ni malo lagan posao, na čemu mu od srca zahvaljujem. - Kao član saborskih i posaborskih Vijeća za provođenje liturgijske reforme II. vatikanskog sabora i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog liturgijskog vijeća pri našoj BK, on je bez sumnje jedan od najpozvanijih za pravilno tumačenje ne samo liturgijskih odredaba nego i samog duha obnovljene liturgije misnog slavlja.
Ove homilije o. Biskup održao u svojoj katedrali, u Banjaluci, u radne dane Došašća 1982, te od četvrtka iza Pepelnice do utorka iza III. korizmene nedjelje 1983. Sabrane sada u jednu knjigu, homilije ne mogu, niti žele biti stroga znanstvena obrada i tumačenje misnog slavlja. Ali, to ne znači da one nisu utemeljene na - uglavnom najnovijim rezultatima istraživanja liturgije mise, te postulatima liturgijskog pastorala.
Po svojoj tematici, koncepciji, pastoralno-praktičnoj usmjerenosti i nadasve po svojoj originalnosti, ova zbirka homilija o misi svakako je jedinstvena - i to ne samo u nas. Vrijednost zbirke je i u tome, što njezina aktualnost nije vremenski ograničena.
Budući da su ove homilije slobodno govorene (tj. bez ikakvog pisanog predloška) prisutnim vjernicima, (a i predviđene su u prvom redu kao pomoć svećenicima u tumačenju mise), to se kod skidanja teksta s magnetofonske vrpce nastojalo ostaviti netaknutom propovjednikovu živu riječ - koliko je to god bilo moguće. Možebitne specifičnosti vremena i mjesta održavanja ovih homilija prilagodit će veoma lako svakoj konkretnoj situaciji svi oni, koji se njima budu služili. Svatko tko ih bude čitao i o njima razmatrao, imat će u njima izvanredno duhovno štivo, istinsku duhovnu okrepu.
Braći svećenicima, msgru Josipu Galešiću, Vladi Lukendi, dru Anti Orlovcu i Ivanu Peri Grgiću, kao i banjalučkim bogoslovima na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu iskreno zahvaljujem na njihovoj pomoći prilikom snimanja ovog vrijednog katehetsko-homiletskog materijala i njegovog pripremanja za tisak. Isto tako zahvaljujem i rektoru Bogoslovije dru Mati Zovkiću na korisnim sugestijama, te dru Zvonimiru Baotiću, uredniku "Vrela života", koji je ovu publikaciju uvrstio u niz edicija "Vrela života" i pružio veoma rado raznovrsnu tehničku pomoć.
T
ijelovo, 1983.
Dr. Franjo Komarica,
referent za liturgiju
banjalučke biskupije

P R E D G O V O R I I . I Z D A N J U

Prvo izdanje ove zbirke katehetskih homilija o sv. misi vrsnog propovjednika i liturgičara, blagopokojnog biskupa banjalučkog mons. Alfreda Pichlera zacijelo je donijelo bogate plodove. Odavno se osjećala potreba za novim izdanjem. Zahvaljujem mojim vrijednim suradnicima mons. dr. Anti Orlovcu i mons. Ivici Božinoviću što su našu domaću katoličku javnost u ovoj godini Velikog Jubileja kršćanstva i euharistijskih kongresa obradovali ovim drugim izdanjem. Tako će još mnogi moći bolje upoznati i zavoljeti najveće blago svoje svete vjere - svetu misu.
Mons. dr. Franjo Komarica,
banjalučki biskup


Mons. Alfred Pichler rođen je 18.12.1913. na Oštrelju, župa Bos. Petrovac od oca Antona i majke Matilde, r. Helk. Pučku školu polazio je u Prijedoru, gimnaziju u Travniku, a bogosloviju u Sarajevu. Za svećenika ga je zaredio sarajevski nadbiskup Ivan Šarić u sjemenišnoj crkvi sarajevske bogoslovije 13.03.1937.
Svećeničko djelovanje započeo je kao kapelan u Banjaluci (1937 – 1941.), a zatim je župnik u Novom Martincu (1941 – 1946.). Po završetku rata proveo je skoro deset mjeseci u logoru, tj. od 28.05.1945. do 17.03.1946. Nakon toga bio je župnik u Novoj Topoli (1946 – 1952.) odakle je upravljao i susjednim župama Bos. Aleksandrovac i Mahovljani. Zatim je osuđen na zatvorsku kaznu od 25 mjeseci koju je i izdržao u Banjaluci i Vareš Majdanu od 13.03.1952. do 14.04.1954.

Po izlasku iz zatvora bio je još tri mjeseca župnik u Staroj Rijeci, a zatim je premješten za župnika u Prnjavor (1954 – 1959.), odakle je i dvije godine upravljao i župom Kulaši. Nakon smrti banjalučkog biskupa Čelika izabran je 12.08.1958. za kapitularnog vikara banjalučke biskupije.

Imenovan je banjalučkim biskupom 27.07.1959. Posvećen je u Zagrebu 18.10.1959.

Sudjelovao je veoma aktivno na II. vatikanskom saboru. Istaknuo se kao liturgijski stručnjak, te je bio član saborske Liturgijske komisije.

Kasnije je bio predsjednik Liturgijske komisije BKJ, a papa ga je izabrao za člana Međunarodne biskupske komisije za dijalog s pravoslavnima. Bio je veliki pobornik ekumenizma, veoma obljubljen propovjednik i čovjek široke kulture.

Umirovljen je 15.07.1989. Umro je 17.05.1992. i pokopan je u kripti banjalučke katedrale.

1. Š T O J E S V E T A M I S A ?

1.1. SPOMEN NA KRISTA

Moja draga braćo i sestre!
Jedanput je Isus pričao usporedbu o zakopanom blagu. Siromašan seljak orao je tuđu njivu. Orući otkrio je blago. Recimo, velik ćup pun zlatnih dukata. Što će seljak tada? Najprije se osvrnuo je li ga tko vidio, a onda je brzo zatrpao ćup i orao dalje. Sutradan je rasprodao sve što je imao: kuću i bašču i njivicu i živad i stoku. Onda je sa svim onim novcem otišao vlasniku njive i zamolio ga da mu proda ovu njivu. Vlasnik, ne znajući da je u njivi blago, proda mu njivu. Naš seljak radostan ode kući. Dao je sve što je imao, a postao je najveći bogataš u svojoj okolini.
Na što je Isus mislio kad je ovu priču pričao? Mislio je na kraljevstvo Božje, na milost. On kaže: "Kraljevstvo je Božje kao blago sakriveno u njivi" (usp. Mt 13, 44). To je blago koje mnogi ljudi, čak ni mnogi kršćani, ne poznaju. A čim netko jedanput shvati što je to kraljevstvo nebesko, onda on ode i dade sve što ima da se domogne toga blaga.
Mi kod toga pomišljamo na svete mučenike koji su dali sve što su imali, i svoj život, samo da osiguraju sebi kraljevstvo Božje. To je i Isus mislio.
A ja znam jedno drugo blago koje je također zakopano i koje mnogi kršćani ne poznaju, a vrijedno je da sve damo za nj. To blago je sveta misa. Svake nedjelje idemo na misu. Mnogi i radnim danom dolaze na nju. Ali vidjet ćete kod ovih propovijedi koje ću držati o misi da ima mnogo toga što vi ne znate. I kad budete jedanput razumjeli veličinu, uzvišenost i divotu svete mise, onda ćete cijeniti misu više nego sve drugo.
Što je sveta misa? Kakvo je ustrojstvo svete mise? Koja je povijest svete mise? Zatim ćemo ići po redu od početka prema kraju razmatrajući o svakom dijelu svete mise da upoznamo ljepotu i dubinu toga najkrasnijega i najsvetijega obreda što ga imamo na ovoj zemlji.
Tko će nas voditi? Otkud ću ja uzimati ovu nauku o sv. misi? Iz tri izvora. Prvi izvor je sam Isus Krist koji najbolje zna što je sv. misa. On ju je dao nama. Drugi izvor su njegovi apostoli koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali knjige Novog zavjeta pa ću ja iz tih knjiga uzimati nauku o sv. misi. A treći izvor će biti: učiteljstvo Crkve: papa i biskupi s njim sjedinjeni, koje vodi Duh Sveti, i to bilo običnim propovijedanjem, bilo svečanim proglašavanjem vjerskih istina. I oni će govoriti istinu o sv. misi.
Dakle, mi danas postavljamo prvi put pitanje: Što je sv. misa?
To ćemo pitanje ponoviti još tri-četiri puta. Danas ja to pitam Isusa Krista. Vodim vas na Zadnju večeru na Veliki četvrtak uvečer uoči Kristove smrti, gdje vidite Isusa za stolom i oko njega njegove apostole. Isus drži kruh u svojoj ruci i kaže: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati" (Mt 26,26). A onda uzme čašu i kaže: "Uzmite i pijte iz nje svi, ovo je moja krv." (Mt 26,28). A onda dodaje vrlo važnu rečenicu: "Ovo činite meni na spomen!" (1 Kor 11,24).
To je Isus govorio. To je dakle sveta misa: spomen na Isusa Krista. I kad god vi dođete na misu, kad god svećenik vrši ove svete obrede, onda vršimo spomen Isusa Krista. To je prvi odgovor na pitanje: Što je sveta misa? A tu ćemo stati i razmotriti taj odgovor.
Kad sam bio župnik za vrijeme zadnjeg rata, poznavao sam jednu mladu katoličku obitelj. Imali su dvoje male djece. Bili su to pošteni, vrlo dobri, prijazni ljudi. Nažalost, muž je u ratu poginuo, a žena je dobila službenu obavijest da je muž mrtav, i dobila je njegove stvari: prsten, sat, novčanik. Nastade velika tuga i žalost. Srećom je ona imala neku fotografiju. Kad sam jedanput došao u njenu kuću, ona je stajala pred tom fotografijom i imala krunicu u ruci, te je molila za njegovu dušu gledajući u tu fotografiju. To je sve što je ona od njega imala, to je bio spomen na njezina muža. Ali jel'te braćo i sestre, taj spomen je mrtav, to je samo komad papira, njegova slika, to nije on.
Druga jedna majka, koja je izgubila sina, odlazi na groblje. Svaki dan ondje pali svijeće i moli. Taj grob je spomen njezina sina. Samo njegovo mrtvo tijelo ispod one zemlje leži.
Je li sveta misa takav spomen? Nije! Kad svećenik uzme onaj kruh po nalogu Kristovu, tada Krist sa svećenikom govori riječi: "Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!" (Mt 26,26). Onda se taj kruh pretvori u živo, preobraženo, uskrslo tijelo Isusovo, onakvo kakvo je tijelo Isusovo sada. I ono vino, na Kristove riječi koje svećenik izgovara, pretvara se u živu krv, ne u prolivenu mrtvu krv, nego u krv kakva je sada u žilama Kristovim zajedno s tijelom. To je spomen sv. mise, živi spomen, Isus je tu živ. To je prvi odgovor.
Nećemo nikad zaboraviti: Sveta misa je živi spomen na Isusa Krista. Iz toga ćemo naučiti da uvijek s dubokim strahopoštovanjem slavimo sv. misu.
Jedan musliman iz Doboja mi je jedanput rekao: "Kada bih ja vjerovao da je ovdje moj Bog, ja ne bih nikada ustao s koljena." Tako osjeća jedan musliman. Mi ne moramo stalno klečati, mi smo djeca Božja, ali ćemo uvijek sa dubokim poštovanjem i sa žarkom vjerom klečati kad svećenik izgovara ove riječi i kad Krist silazi s neba na naš kruh i u ovo naše vino. Jer, misa je spomen Kristov. Amen.

1.2. SPOMEN KRISTOVE SMRTI I USKRSNUĆA

Moja draga braćo i sestre!
U prvoj polovini 16. stoljeća engleski kralj Henrik VIII. otpao je od katoličke vjere i povukao za sobom čitavu Veliku Britaniju. Razlog je bio taj, što ga papa nije mogao rastaviti od njegove žene. Jer, katolička je ženidba nerastavljiva. Kralj, silovit čovjek, odmah je sve katoličke crkve oduzeo od katolika i dao svojim vjernicima anglikancima, pa su se katolici morali sastajati u privatnim kućama. A onda je kralj naredio da svaki domaćin u čijoj se kući čita katolička misa mora platiti dvije tisuće zlatnih dukata ili ići dvije godine u zatvor. Tko je bio siromah, išao je u zatvor. Međutim, bogati lord Mc. Kinsley nije išao u zatvor nego je plaćao. Nakon prvog plaćanja ubrzo su ga drugi put pozvali, osudili i on je opet platio. Kad je treći put platio globu od 2.000 zlatnih dukata, reče mu sudac: "Vaše Lordstvo, kako Vam se isplati za jednu misu dati 2.000 dukata?" A on odgovori: "Što je 2.000 dukata? Misa vrijedi više nego čitav svemir, a ne 2.000 dukata! Ja vrlo rado dajem 2.000 dukata i ponosim se time što za misu plaćam 2.000 dukata." Tako je taj lord cijenio sv. misu.
Mi smo u jučerašnjem našem razmatranju također upoznali jedan dio vrijednosti sv. mise. Jučer smo rekli: Sv. misa je spomen-čin Isusa Krista, ali ne mrtav spomen nego živi, jer je Krist uskrsli, preobražen i nazočan u sv. Misi.
Danas idemo korak dalje i ponovo postavljamo pitanje: Što je sv. misa? Ovaj put pitamo sv. Pavla apostola. A apostol nam odgovara svojom prvom poslanicom Korinćanima, 11. poglavlje. Ta poslanica Korinćanima i to 11. poglavlje je najstariji kršćanski dokument o sv. misi. Napisan je davno prije evanđelja, još u 55. godini. Tamo apostol Pavao ima jedno čudno tumačenje sv. mise. On piše Korinćanima ovako: "Kad god blagujete ovaj kruh, (misli se na sv. Pričest) i kad pijete čašu smrt Gospodnju (Kristovu) naviještate dok on (ponovo) ne dođe" (1 Kor 11,26) na sudnji dan. To je njegovo i to je nešto novo. I ja se danas pitam, kako to? Kako je apostol došao do toga da se u misi naviješta Kristova smrt? Kad svećenik poslije podizanja kaže: "Tajna vjere", onda vi odgovorite: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, smrt tvoju, Gospodine, naviještamo, tvoj slavni dolazak iščekujemo". Vidite, to je uzeto od sv. Pavla i time vi izražavate bitnost sv. mise. To je smrt Kristova. Ali kako je Pavao došao do toga? Ja mislim ovako: Pavao je znao onaj događaj Zadnje večere. Samo, morate dobro paziti! Zadnja večera je bila na Veliki četvrtak uvečer, na Veliki petak Isus umire, a po židovskom računanju sa zalaskom sunca u četvrtak već je počeo petak. Za nas je to četvrtak, jer brojimo dane od ponoći do ponoći. I što Isus kaže na Zadnjoj večeri? "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje će se predati za vas". Što je to "predati"? Šta će se predati?
Isus. U smrt! Kada? Za nekoliko sati. Sad, na Veliki petak. Gdje? U Jeruzalemu. To znači, ovo je moje tijelo koje se sad predaje u smrt, i moju smrt ja vama dajem. Moje tijelo koje umire za vas. I ovo je čaša, ovo je krv koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ista stvar! Dakle, Pavao je već naznačio da u sv. misi nije samo spomen Kristov, nego je spomen Kristove smrti, ali tako živ spomen, da je taj spomen na neki način tu, da je ta smrt Kristova na neki način nazočna u sv. misi. Isusove riječi nad razlomljenim kruhom i razlivenim vinom su proročka gesta zbiljskog uprisutnjenja skore nasilne smrti. Crkva obavljanjem te geste Isusove uprisutnjuje njegovu smrt.
A sad idemo korak dalje. Nakon podizanja, odmah nakon: "tajna vjere" svećenik moli u svim kršćanskim liturgijama jednu molitvu koja se zove anamneza (molitva spominjanja). U toj molitvi svećenik moli: "Gospodine, mi sluge tvoje, i tvoj sveti narod (to ste vi!) slaveći spomen blažene muke Krista tvoga Sina, njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu, prikazujemo" (1. Euharistijska molitva). Dakle, ovdje se također spominje smrt. Ali ne samo smrt, nego i uskrsnuće od mrtvih i uzašašće u nebesku slavu. Sv. misa nije samo doživljaj Kristove smrti, nego je i doživljaj Kristova uskrsnuća i Kristova uzašašća na nebo. A ima anamneza u starim kršćanskim liturgijama koje spominju ne samo uskrsnuće i uzašašće nego i rođenje i Bogojavljenje i propovijed Kristovu. Dakle, možemo ovako kazati: U sv. misi se događa tajanstveno, nevidljivo, ali stvarno i istinito, smrt Kristova, njegovo uskrsnuće i čitav spasiteljski život Isusov, osobito ono glavno čim nas je spasio, tj. smrt, uskrsnuće i uzašašće. To je nova poruka koju smo danas dobili.
A sada dolazi jedno pitanje koje vam je sigurno na pameti: Dobro, molim vas. kako to? Krist je živio prije 2.000 godina. I umro je skoro prije 2.000 godina. Pa kako to da je sad njegova smrt nazočna? Da li to znači da u svakoj misi Krist ponovo umire i uskrisuje i uzlazi na nebo? Ne! Krist je samo jednom umro, prije 2.000 godina. Jednom uskrsnuo živ iz groba. Jednom uzašao na nebo. Ali ta jedna smrt i to jedno uskrsnuće i uzašašće postaje u sv. misi nazočno. Kako to može biti? Ja sada propovijedam i kada svršim propovijed, moja propovijed pripada prošlosti. I ne može postati nazočnom poslije deset dana. E to je, jer smo mi ljudi, smrtni, prolazni. Sve naše prolazi. A Krist je Bog. On nije prolazan. Njegova smrt i njegov život sadrže u sebi vječnost i to je razlog zašto Bog može tu Kristovu vječnost, taj njegov život i smrt, staviti u obred svete mise. Ja bih to usporedio s nekim magnetofonom što su ga metnuli da hvata moju propovijed. Kad ja svršim propovijed netko će ga isključiti, ali kad god hoće poslije pritisne određeno dugme i čut će moj glas. Samo ima i razlike! Vi ćete čuti samo moj glas, a ja neću biti tamo. A u misi ćete doživjeti muku i smrt i uskrsnuće Kristovo, ali on će biti tamo, onaj, koji je muku trpio i uskrsnuo i uzašao.
Braćo i sestre, kad je Mojsije na sinajskom brdu prvi put sreo Boga, Bog reče: "Mojsije, izuj obuću svoju, jer mjesto na kojem stojiš sveto je". I Mojsije izuje obuću i pade na koljena da se pokloni Bogu. To važi i za misu. Kršćanine, izuj obuću svoju, jer mjesto na kojem stojiš sveto je! Amen.

1.3. GOSPODNJA VEČERA

Draga moja braćo i sestre!
Isusovac, misionar među Eskimima koji stanuje blizu Sjevernog pola, p. Bernard u knjizi svojih doživljaja iznosi i ovaj događaj:
Jedno eskimsko selo imalo je otprilike 2.000 duša. Godinama su vapili biskupu da im pošalje svećenika. Ali biskup nije imao svećenika, pa im ga nije mogao ni poslati. Onda su oni kazali: "Sagradit ćemo crkvu i župni stan." I zamislite, bez svećenika, na svoj trošak, sagradili su lijepu crkvu i vrlo udoban župni stan. Sad biskup mora poslati svećenika. No biskup još uvijek nije imao svećenika. A onda se desilo nešto dirljivo: Svake nedjelje oko 9 sati prije podne ti su se Eskimi svi sabrali u crkvi i onda su molili svetu misu bez svećenika, bez ikoga. Molili su: Gospodine, smiluj se, Slava Bogu na visini; tada je netko pročitao Evanđelje, a zatim su svi molili: Vjerujem u jednoga Boga, onda: Svet, svet, svet; poslije toga: Jaganjče Božji. Na koncu su još svi zajedno izmolili sve molitve koje kršćanin mora znati napamet i onda su pozdravili Gospu te se razišli kućama. Ti Eskimi su znali daje sv. misa najveće blago koje nam je Bog na ovoj zemlji dao.
Time se mi bavimo u ovim propovijedima. Mi smo već vidjeli da je sv. misa živi spomen na Isusa Krista. Vidjeli smo i još nešto više: da je sv. misa mistični, ali stvarni doživljaj Kristove muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća kao i čitavog Isusova djelovanja. A danas postavljamo pitanje: Kakav je vanjski oblik ovog dragocjenog bisera što nam ga je Isus dao - sv. mise?
Mogao je Isus uzeti razne oblike. Mogao je, na primjer, napraviti ovakav oblik sv. mise: da se kod sv. mise zakolje jedno janje i da se stavi na oltar. To zaklano janje, to bi bila krasna slika Jaganjca Božjega koji je za nas umro na križu. Ili druga mogućnost: Mogao je narediti da se usred crkve stavi jedna posuda sa živim ugljevljem, sa žeravicom, pa kad dođe obred mise, onda se pod obrednim molitvama pospe tamjana po toj žeravici, a onaj tamjan gori i miris se penje prema krovu crkve. I to bi bila slika: kao što tamjan širi miris, ugodan miris, tako Isusova smrt širi milost za svakog čovjeka. I to bi bila zgodna slika! Ali zanimljivo, Isus nije uzeo ni jednu ni drugu od tih slika. Uzeo je jednu, koju mi ne bismo nikako očekivali, sliku večere. Spomen na Krista, njegova žrtvena smrt, bit će prikazana pod likom jedne večere. Zašto večere? Jeste li čuli današnje čitanje? (srijeda I. nedjelje Došašća) Izaija prorok, čak u 4. stoljeću prije Krista prikazuje buduće Kristovo kraljevstvo na zemlji, njegovu Crkvu i kaže: "U one dane (tj. kad dođe Isus), spremit ću svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline" (Iz 25,6). Gozbu na ovoj gori. Kojoj gori? Na Sionu, gdje je sagrađen hram. I zaista, na toj gori Sionu Isus je održao svoju Zadnju večeru, svoju jedinu, prvu i zadnju misu. Htio je ostvariti proročanstvo Izaije proroka. Zato je za oblik svoje najveće svetinje izabrao oblik večere. Budući da mi misu slavimo i izjutra, pa je nezgodno kazati večera, mi ne običavamo kazati: Gospodnja večera, nego: gozba, sveta gozba. To je oblik sv. mise.
Ja ću ukratko iznijeti:
1) oblik Zadnje večere što ju je Isus održao, i
2) apostolsku misu, koja je također bila sasvim slična Isusovoj Zadnjoj večeri, a onda ćemo bolje shvatiti neke stvari.
Veliki je četvrtak uvečer. Već je mrak. Isus i njegovi apostoli su u dvorani Zadnje večere na gori Sionu. Najprije su blagovali obrednu, vazmenu večeru. Jelo se pečeno janje. Kruh se zamakao u gorak umak koji se zove haroset. Kruh je bio beskvasan, jer su na Vazam Židovi jeli samo beskvasni kruh. (Ne smijete zamisliti kruh kao naš, nego kao prst debeo, kao jednu deblju prevrtu, takav je bio taj kruh. Takav je kruh i danas kod Izraelaca i Arapa).
Kad je ta večera bila gotova, oprao je Isus učenicima noge za znak: sad će doći nešto veliko gdje morate biti čisti. A onda je opet sjeo s njima za stol, održao vrlo dug govor. Zatim je uzeo kruh u ruke, pretvorio ga u svoje tijelo riječima: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati." Potom ga je razlomio na komade i dao apostolima. Svaki je apostol uzeo jedan zalogaj kruha. Zatim je uzeo čašu, a to je zapravo bio manji glineni ili metalni vrč, i rekao: "Uzmite i pijte, ovo je moja krv koja će se za vas proliti". Potom je dao vrč apostolima i svatko je otpio pojedan gutljaj i dao ga je dalje. Otišli su zatim na Maslinsko brdo. To je bila prva misa. Sveta večera.
Apostolska je misa bila ovoj sasvim slična. Sve ono od početka mise pa do onoga "Molite braćo", toga nije u toj misi ni bilo. To se počinje uvoditi istom u 2. stoljeću, dok su apostoli živjeli u 1. stoljeću. I oni su se najprije sastajali i molili neke molitve, onda su imali jednu skromnu večeru kršćanske ljubavi kao i Isus na Zadnjoj večeri: malo mesa, malo kruha, malo vina. Ta se večera zvala agape - večera kršćanske ljubavi. A onda su donijeli onaj kruh koji će se posvetiti. Apostol je nad kruhom izrekao riječi posvete, nad kaležom izrekao riječi pretvorbe i svi su stojeći izmolili "Oče naš" kao molitvu prije jela, prije pričesti. Zatim su se svatko sa svakim zagrlili: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, i tada su primili sv. pričest. Od onoga kruha otkidalo se komad po komad i davalo vjernicima te su oni jeli. Zatim je svaki uzeo čašu i pio iz te čaše. To je bila najstarija apostolska misa.
Kakva je razlika između današnje mise i apostolske? Nema mnogo razlika!
a) Onaj prvi dio do "Molite braćo" otpada, to je poslije dodano. A što je još bilo drukčije? Isus i apostoli pričešćuju običnim kruhom, otkidaju od kruha. Mi imamo specijal-no pečene, tanke, bijele hostije. A zašto hostije? Zato što je naš kruh s kvascem, a onaj Isusov je bio bez kvasca. Zato i mi pečemo hostije od vode i brašna, bez kvasca.
b) Druga je razlika ta, što su u prvoj Crkvi uzimali svaki dan pričest i pod prilikom vina. U nas je to nekako zapušteno. Pričešćuje se pod prilikom vina, na primjer, kad je krštenje odraslih zajedno s krizmom, kad je vjenčanje, kad su jubileji i kad su neke posebne svečanosti; onda se dijeli pričest pod obje prilike: pod prilikom kruha i prilikom vina. Međutim, redovito se to čini samo pod prilikom kruha. Kako je došlo do toga da se ne pričešćuje pod prilikom vina? Jedan od uzroka jest to što su u Srednjem vijeku nastajale one užasne bolesti, npr. kuga, koja zarazi čovjeka strahovito brzo, pa su ljudi počeli bježati od pričešćivanja pod prilikom vina, da se ne zaraze, jer iz iste čaše piju. Onda je Crkva to stvarno dokinula. Imala je za to još jedan razlog. Kruh se, naime, pretvara u cijeloga živoga Isusa, zajedno s krvlju, a vino se pretvara u krv, ne prolivenu, nego živu, zajedno s tijelom, tako da pod prilikama kruha i pod prilikom vina primaš isto, tj. cijeloga Krista.
c) i još jedna razlika! Onda su se svi pričešćivali, a danas, nažalost, ne. Eto, vidite kako su prvi kršćani shvaćali misu! Samoj misi, najljepšem biseru kršćanstva, Isus je dao oblik večere. I u svakoj misi Isus kaže: "Uzmite i jedite!" A ti kažeš: "Hvala, neću!" Tu nešto nije u redu! Recimo, bude 500 ljudi na misi, a 50 ih se pričesti. Znam, ne smiješ se pričestiti s teškim grijehom na duši, to je jasno, ali zar kršćani koji redovno idu na misu ne mogu ostati dulje vremena bez smrtnoga grijeha? To ja ne mogu shvatiti. I zato, ako nemaš na savjesti težak grijeh, ako si sat prije pričesti bez jela i pića, osim vode, dođi na pričest! Dođi jer te Krist zove. Misa na kojoj se ti ne pričešćuješ nije potpuna misa za tebe. Toj misi nešto nedostaje. Upotpuni je svetom pričešću! Amen.

1.4. ŽRTVA KRISTOVA I NAŠA

Moja draga braćo i sestre!
Evo, mi već četvrti put postavljamo pitanje: Što je sv. misa? Dosad smo dobili tri različita odgovora, koji se nadopunjuju. Najprije smo Krista pitali: "Što je sv. misa?" A on nam je rekao: "To je spomen čin." Vidjeli smo da to nije mrtav spomen, nego živ, jer je Krist živ na našim oltarima u svakoj misi. Onda smo pitali sv. Pavla: "Što je sv. misa?" A Pavao nam je kazao daje misa mistični, nevidljivi, ali stvarni doživljaj Kristove muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća i uopće čitavog Kristova spasiteljskog djelovanja. A onda smo ponovo pitali: "Što je sv. misa?" i rečeno nam je daje sv. misa po svome vanjskom izgledu večera, Gospodnja večera.
Danas posljednji put postavljamo pitanje: Što je sv. misa? I odgovor nam je najvažniji, najdublji. Sv. misa je žrtva Kristova na križu. To bih vam sada morao objasniti, a to je jako teško. Teško je zato, jer naši vjernici u svom religioznom životu gotovo nemaju pojma žrtve. U svjetovnom, profanom, životu, oni upotrebljavaju riječ "žrtva". Tako npr. jedna majka žrtvuje svoj san, to znači: bdije čitavu noć uz bolesno dijete. Jedan otac žrtvuje godišnji odmor jer hoće da pomogne školovanje svoje kćeri. Ili, kad je rat, onda se svi moramo žrtvovati za spasenje domovine. To mi razumijemo. U tom smislu je žrtva nekakvo djelo povezano s odricanjem koje činimo da bismo postigli neki veći cilj. Ali žrtva po svom postanku i po samoj riječi nije svjetovna riječ. To je čisto bogoslužna, liturgijska riječ. I sve su poganske religije imale žrtvu, imaju je i danas. I židovski narod u Starom zavjetu imao je mnoge žrtve. Što je žrtva u religioznom pogledu? Žrtva u religioznom pogledu je stvar, meni draga, koju ja poklanjam Bogu (božanstvu), da bih izrazio svoje potpuno predanje Bogu i da bih postigao sjedinjenje s Bogom. Samo što to žrtvovanje mora izvesti svećenik, ne može svaki čovjek. Evo jedan primjer.
Oko 1200. godine prije Krista, kažu povjesničari, završio se trojanski rat. Jedan od grčkih vojskovođa nakon trojanskog rata, stari Nestor, vratio se kući i grizla ga je savjest, što je u ratu pobio tolike ljude. Počeo se moliti bogu - nije koristilo, počeo postiti - nije koristilo! Onda mu je jedan svećenik rekao da prikaže bogu Zeusu žrtvu od deset tovljenih volova. Dakle, skupa žrtva. I Nestor nabavi deset tovljenih volova. Još ih odvede zlataru da im pozlati rogove, da budu vredniji. Mislio je: "Bog će se smilovati kad im pozlatim rogove, jer su mu draži i skuplji." A onda je dotjerao te volove u hram i svećenik boga Zeusa mu je rekao neka raširi ruke nad volovima, da njegovi grijesi prijeđu na volove. I on je raširio ruke nad volovima. Poklali su volove. Jednog vola su potpuno spalili na oltaru, to je žrtva paljenica. Sad su volovi bili Zeusovo vlasništvo. Njih su ispekli, pa je svaki od nazočnih ljudi dobio jedan obrok pečenog vola. To je Zeus njih častio. To vam dođe kao neka pričest kod pogana. I Nestor se sretan vratio kući, uvjeren da su mu grijesi oprošteni po žrtvovanju deset volova.
Braćo i sestre, da li može život deset volova biti naknada Bogu za makar samo jedan grijeh, jer Bog je neizmjeran? Zato je i svaki grijeh neizmjerna uvreda. A i jedan vol i stotinu volova vrlo je ograničena žrtva. Ne doseže onu neizmjernost.
Sad ćete razumjeti Kristovu žrtvu na križu. Krist je Bog, i zato je njegova žrtva također neizmjerna, neizmjerna kao što je neizmjeran grijeh. I kad je Krist dragovoljno primio na sebe svoju smrt za naše grijehe, on je preobilno zadovoljio, naknadio za sve grijehe cijeloga svijeta.
Sad dolazi jedno "ali". Krist je umro za mene, ali ja kroz to još nisam spašen. Nije dosta izumiti lijek protiv raka. Treba taj lijek i popiti, ako hoćeš ozdraviti. Tako isto, Krist je za mene umro da me spasi, ali ja kroz to nisam spašen, jer moram tu Kristovu žrtvu uzeti u sebe, ja moram s njom doći u kontakt. Ona, ta Kristova žrtva, mora ući u mene, onda sam ja spašen. Ona ulazi u mene kroz euharistiju, sv. misu. Ta Kristova žrtva nalazi se u sv. misi na tajanstven način. Ista je žrtva ona na križu i ova žrtva sv. mise. Ima samo jedna razlika između mise i žrtve na križu, i ta je razlika za nas jako važna. Na križu je sam Isus žrtvovao svoj život i sama sebe. U misi je Janje Božje dano u naše ruke, u tvoje ruke. I ti se moraš spojiti s Kristom. I ti moraš zajedno s Kristom prinijeti Bogu žrtvu na križu, ali ne samo Krista, nego i sebe. Dakle, ti i Krist zajedno, vi ste euharistijska žrtva. Amen.

1.5. PREGLED POVIJESTI MISE

Moja draga braćo i sestre!
Evo mi, danas je već peti dan, govorimo o sv. misi, ali svaki put smo zapravo govorili o onoj misi što ju je Isus slavio na Veliki četvrtak. To je misa Gospodnje večere. A danas misa ima dvadesetak dijelova. Kako je do toga došlo?
Braćo i sestre, večeras bih htio da vam u kratkim crtama iznesem povijest sv. mise. Osobito me zanima jedna stvar, a sigurno i vas. Isusova misa je imala dva bitna dijela i jedan nebitni. Dva bitna dijela, to je pretvaranje kruha u tijelo Isusovo i pretvaranje vina u krv Isusovu. To je prvi dio. Pričest sviju nazočnih, to je drugi dio. Nebitni dio je bio pranje nogu. Kako se iz ta dva dijela razvila ova današnja misa, osobito ovaj prvi dio sv. mise koji se zove služba Božje riječi?
Dozvolite da vam prikažem tu službu Božje riječi na početku sv. mise. Prvi dio mise. Služba Božje riječi, ili poučna misa, ili - ako hoćete - škola Isusova, ne služi se na oltaru. Ona se služi na sjedištu i ovdje za ovim ambonom. Isus je najsvetiji dio mise predao svojim apostolima, Crkvi. Kao što se dijamant uokruži, uokviri u zlato i srebro da ispadne ljepši, tako tu Isusovu jezgru sv. mise Crkva uokviruje u lijepe molitve da bude ljepša, da se narod time bolje pripravi na pretvorbu i na pričest. Što mi ljudi uvedemo, to smijemo i mijenjati, ali onu jezgru Isusovu ne smije nitko dirati; ona mora u svakoj misi ostati nepromijenjena. Crkva je, dakle, uokvirila pretvorbu i pričest u lijepe molitve i obrede. Odakle ih je uzela? Uzela ih je iz židovskog bogoslužja. Isus je bio Židov. I svi su apostoli bili Židovi. I prvi kršćani u Jeruzalemu su bili Židovi. Isus je išao svake subote (Židovi slave subotu!) na židovsko bogoslužje, apostoli također, a išli su i prvi kršćani. Mi znamo točno kakvo je bilo to bogoslužje. Sv. Luka u 4. poglavlju svoga Evanđelja opisuje jedno takvo bogoslužje u Nazaretu kad je Isus bio tamo. Ja ću vam sad ispričati kakvo je bilo to bogoslužje, i vi ćete odmah u tom bogoslužju prepoznati naš prvi dio mise, našu Službu Božje riječi.
Kad bi se Židovi sabrali, najprije su molili molitve. Onda se čitalo Sveto pismo i to najprije jedan dio iz Mojsijeva zakona. Taj se dio zvao paraša. Kad se on svršio, molio se ili pjevao psalam. Nakon psalma bilo je drugo čitanje iz Svetog pisma, iz Proroka. Taj se dio zvao haftara. Nakon čitanja Proroka bila je propovijed. Zatim je slijedila molitva. Time je bogoslužje bilo gotovo.
Jeste li vidjeli kako je to kod nas u sv. misi? Najprije se čita jedan dio Sv. pisma, onda se moli odnosno pjeva psalam, a zatim se čita drugi dio Sv. pisma - evanđelje. Poslije evanđelja se drži propovijed, a onda slijedi sveopća molitva. To je prvi dio sv. mise. Uzeli smo ga točno iz židovskog bogoslužja. Ali kroz stoljeća su dolazile kojekakve promjene. Tako su na primjer u 2. stoljeću uveli ono: Ispovijedam se Bogu svemogućemu, slično kao što mi danas molimo na početku mise. U 4. stoljeću su prvi put molili: Slava Bogu na visini i to na Božić, jer je to božićna pjesma, ispočetka su to smjeli moliti samo papa i biskupi, ali poslije je to dopušteno svim svećenicima. U 5. stoljeću su prvi put u Antiohiji u misi molili: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, da bi u 11. stoljeću čitava Crkva preuzela ono prvo Vjerovanje. I tako su razne promjene dolazile u sv. misu.
Ne smijemo zaboraviti: nikad Crkva nije dirnula u onu jezgru, u Zadnju večeru, u pretvorbu i pričest. To smrtnik ne smije dirati. A ono drugo se može i sutra promijeniti; to su nebitne stvari.
Ja ne znam, braćo i sestre, jeste li čuli za blaženog Johna Ogilvie-a iz Škotske. To je bio protestant koji se kasnije obratio na katoličku vjeru. Postao je isusovac. Kao svećenika poslali su ga natrag u Škotsku da tamo širi katoličku vjeru, jer je sva Škotska silom, kraljevom naredbom, prevedena na protestantizam. On je ondje radio. Već ga je policija zamijetila, a on je ipak četiri godine izvrdavao racije i policijske zamke. Najzad su ga uhvatili. Mučili su ga u zatvoru i objesili 10. ožujka 1565. godine. Kad je bio na sudu, pita ga sudac: "Kako si se usudio ovdje u protestantskoj zemlji protiv zapovijedi našega slavnoga kralja Jakova Prvog slaviti katoličku misu?" A svetac mu odgovori: "Jakov Prvi, kralj Škotske kaže: 'Ne smiješ slaviti misu.' Isus na Zadnjoj večeri kaže: 'Ovo činite meni na spomen.' Koga da slušam? Bog mi mora biti veći nego kralj."
To ćemo danas upamtiti: kad god dođete na sv. misu uvijek slavite samo Gospodnju večeru, a svi drugi dijelovi mogu se katkada promijeniti i zamijeniti drugima. Amen.

2. U V O D N I O B R E D I

2.1. ULAZNA PJESMA I POZDRAV

Moja draga braćo i sestre!
Čuo sam da u Beogradu ima jedan sveučilišni profesor koji nikad ne ide u crkvu i nije vjernik. Jedino kad patrijarh ima liturgiju, onda on dođe, ali samo na početak. On hoće da vidi svečano oblačenje patrijarhovo na početku liturgije. Za vrijeme tog oblačenja vodi se dijalog između đakona i pjevačkog zbora na koru. Đakon pozdravi svaki komad odjeće što ga patrijarh stavlja na sebe, a zbor odgovori. Kad svrši oblačenje patrijarha, profesor odlazi iz crkve. Njega liturgija na zanima.
Naš početak sv. mise nije tako svečan i raskošan kao arhijerejska liturgija u Istočnoj crkvi. Nekada se i kod nas biskup svečano oblačio pred vjernicima u crkvi. Danas se to rjeđe čini. Ali i ovako, kako je sada, početak sv. mise ima svoju ljepotu i, što je najvažnije, svoju preglednost. Svećenik i ministranti se obuku u sakristiji. I točno u određen sat izađu i upute se prema oltaru. To se zove misni ulaz. Za to vrijeme se pjeva ulazna pjesma. Ulaznu pjesmu pjevaju ili sami pjevači ili pjevači naizmjence s narodom. Želim naglasiti da vjernici treba da dočekaju svećenika u crkvi, a ne da svećenik čeka kada će vjernici doći. Velika je nekultura i nepristojnost zakašnjavati na sv. misu. (Kod nas nedjeljom zakašnjava do 10 posto vjernika). A na ulaznu pjesmu vjernici, nažalost, premalo paze. Ta pjesma ima svoje značenje. Ona je isto što je uvertira kod opere. Na početku opere, prije nego se digne zavjesa, muzika svira sve one motive koji se javljaju u operi; koja je opera žalosna, već tada uvodi slušaoca u žalosno raspoloženje, ako je opera radosna - u radosno. Tako je kod većine ulaznih pjesama. Kod vjernika se želi stvoriti raspoloženje za taj blagdan i za taj dan. Na primjer, sada u nedjelju ulazna pjesma glasi: "Radujte se u Gospodinu, opet velim radujte se"... To je treća adventska nedjelja, tzv. radosna nedjelja, i jer je to radosna nedjelja, treba vjernik da se uživi u to da na temelju svoje vjere i svoje ljubavi prema Bogu osjeti duhovnu radost.
Ima ulaznih pjesama koje nisu tako općenitog raspoloženja. Na sv. Nikolu Tavelića, na primjer, pjeva se: "Evo pravog mučenika koji je život dao za Boga". To se odnosi na Nikolu Tavelića. A u onoj povorci, u svećeniku i ministrantima koji ga prate, rimska Crkva vidi svečani ulazak sveca u nebo.
Katkad ulazna pjesma govori o samoj povorci kao simbolu našeg putovanja prema nebu. Npr., u nedjelje kroz godinu pjeva se katkad: "Obradovah se kad mi rekoše: 'Hajdemo u dom Gospodnji'" (Ps 122,1). Povorka koja ulazi iz sakristije slika je čitave Crkve koja ide prema nebu. A mi smo svi ta Crkve koja putuje kroz ovaj život u dom Gospodnji, u nebo.
Kad svećenik dođe do oltara, prvo mu je pozdraviti oltar. Ako je Presveti sakrament u svetištu ili na oltaru, onda svećenik i ministranti s njime moraju pokleknuti. To je carski pozdrav euharistijskom Kristu. Ako svetohraništa nema u svetištu i na oltaru, nego je sa strane (kao kod nas), onda se samo duboko naklone oltaru koji predstavlja Krista. To je prvi čin pozdrava.
Svećenik se zatim popne i poljubi oltar. To je opet pozdrav oltaru. Dakle, vidite, oltar mora daje nešto silno sveto kad ga Crkva trostruko pozdravlja na početku svete mise. (Treći je način kađenje, koje u nekim misama otpada).
Kad je oltar pozdravljen, dolazi pozdrav narodu. Najprije se svećenik prekriži. Kaže: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", i rukama napravi križ. Zašto? Što to znači? To je početak mise. Sjetite se, mi smo također kršteni na početku svoga života u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Mi smo se u životu mnogo puta prekrižili. Mi smo sve sakramente primili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I kad budemo otišli s ovoga svijeta, ako zovnemo svećenika, on će nas ispratiti odavde u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Taj znak križa čini se na početku mise i zato što je misa posadašnjenje one žrtve Isusove na križu. Sad počinje Kalvarija i zato se svi križamo na početku mise. A zato što je početak, govorimo: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", a vi odgovorite: "Amen". Ali, molim vas, recite, kad bude vrijeme, gromko: "Amen". Nije pošteno da svećenik nešto započne, a vi to ne prihvatite.
Sada svećenik pozdravi narod. Ima nekoliko mogućnosti. Evo na primjer: Prvi pozdrav: "Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" To je pozdrav. Svećenik raširi ruke i tako vas pozdravlja. A vi treba da prihvatite pozdrav i da mu odzdravite: "I s duhom tvojim". Otkuda taj pozdrav? Točno tako je sv. Pavao pozdravio Korinćane u svome pismu. U drugoj poslanici Korinćanima imate zapisan baš taj pozdrav (2 Kor 13,13).
Može svećenik uzeti i drugi: "Milost vam i mir od Boga Oca našega, i Gospodina Isusa Krista." (Rim 1,7 i 2 Sol 1,2) I na to se odgovara: "I s duhom tvojim." Taj pozdrav je opet uzet iz jedne knjige Sv. pisma. Ivan apostol u svojoj knjizi Otkrivenja pozdravlja svoje čitatelje na koncu: "Neka milost Gospodina Isusa bude sa svima" (Otk 22,21).
A treći je pozdrav: "Gospodin s vama." Tako je, ako se sjećate, anđeo pozdravio Mariju: "Zdravo, milosti puna. Gospodin s tobom." I to je tada bio običan židovski pozdrav. On je još stariji nego kršćanstvo. Još prije Krista Židovi su se pozdravljali sa: "Gospodin s vama." To znači: Neka Bog bude s vama ili s tobom. A odgovor je: "I s duhom tvojim".
Poslije pozdrava svećenik u malo riječi uvede narod u razumijevanje dotičnog misnog slavlja i pozove ga na sudjelovanje.
Braćo i sestre, mi smo danas vidjeli početak, samo početak sv. mise. Ali primijetili ste već i u tom početku da je u misi sve tako starodrevno, tako časno. Kad počne misa, vi se već prenosite duhom u ono vrijeme kad su još rimski carevi stolovali na Kapitolu i kad su rimske legije stupale kroz Rim. Dvije tisuće godina ima od tada. Vi slavite misu s apostolima, s Kristom. I u vas gleda dvadeset stoljeća kako je slavite. Amen.

2.2. POKAJNIČKI ČIN

Moja draga braćo i sestre!
Čitao sam u jednom romanu kako je neki talijanski pjesnik bio pozvan od pape u audijenciju. A evo kako se on spremao za tu audijenciju! Najprije se dobro okupao, onda je otišao brijaču da se obrije i ošiša, zatim je obukao novu košulju, novo odijelo i nove cipele. Najzad, sat prije određenog vremena već je čekao na vatikanskim vratima.
Sv. misa je audijencija kod Boga. Mi smo pozvani u audijenciju. Zato se na početku mise moramo očistiti za tako veliku audijenciju. To spremanje, to čišćenje duše od grijeha na početku sv. mise zove se pokajnički čin. Odmah poslije pozdrava naroda, svećenik i narod moraju izvršiti pokajnički čin. Za taj čin imaju u misalu tri obrasca. Svećenik može upotrijebiti jedan ili drugi ili treći po volji, kako misli da je zgodnije. Mi ćemo sada proći sva tri obrasca i to je današnja moja propovijed.
Prva formula je: "Ispovijedam se Bogu svemogućem"Mi je ovdje upotrebljavamo nedjeljom i blagdanom. Dakle, ja se ispovijedam Bogu i vama braćo. Zašto Bogu i vama? Zato, jer je svaki grijeh uvreda Boga. Zato molimo Boga priznajući mu grijehe i moleći da nam ih oprosti. Ali grijeh nije samo uvreda Boga. Svaki grijeh ranjava mistično Kristovo tijelo, tj. Crkvu. Ranjava nas sve u duši. To mi ne vidimo, ali je lako. Pavao kaže: "Svako dobro djelo čini da Kristovo mistično tijelo - Crkva napreduje i raste, a svaki grijeh joj škodi i ocrnjuju je." I zato: "Ispovijedam se Bogu i vama braćo" jer sam ja svojim grijesima i vas povrijedio, i vama nanio štetu. Sagriješio sam "vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom".
Međutim, poteškoća je kod obrasca: "Ispovijedam se" u tome, što mi nismo naučili da se tako kajemo. Kad smo išli na vjeronauk, nas je svećenik ili časna sestra učila da kažemo: "Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe...", itd. To nama odgovara. Mi izričito Bogu kažemo da nam je žao. A ovo: "Ispovijedam se", te ono "vama braćo", pa "Blaženoj Djevici Mariji", pa "svima svetima", što je s tim?
To je stari način, tako je prva Crkva apostolska izvršavala pokajanje. A taj je način vrlo lijep. Kad se moli: Ispovijedam se Bogu svemogućemu, uvijek zamisli jedan veliki prijestol i Boga na prijestolju. Oko prijestolja stoje Blažena Djevica Marija, anđeli i sveci. Ti se približavaš sav u grijesima i kažeš: "Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo da sam sagriješio". A Bog, Blažena Djevica Marija i anđeli te mrko gledaju jer si kriv. Zatim kažeš: "Zato molim Blaženu Mariju vazda djevicu". U tom času presveta Djevica sklopi ruke i klekne pred Boga te moli za tebe. "I sve anđele i svete". Sad anđeli i sveti kleknu i mole za tebe da ti se Bog smiluje, da ti oprosti grijehe. Ovako dramatski zamišljeno i izmoljeno pokajanje postaje vrlo lijepo i korisno.
Druga formula pokajanja je puno jednostavnija i kraća. Ali i ona je vrlo stara. Uzeta je iz psalama. To su molitve koje je sam Bog nadahnuo, a pjesnici ispjevali. To su molitve koje je Bog nama dao da nam pokaže kako treba moliti. Iz dva psalma uzet je po jedan redak. Prvu polovinu retka govori svećenik a drugu narod. Vidjet ćete, reci su vrlo lijepi. Psalmi su spjevani nekoliko stoljeća prije Krista. Dakle, kad molite ovaj drugi način pokajanja, onda se duhom prenosite u treće tisućljeće prije ovoga časa.
"Smiluj nam se Gospodine", kaže svećenik. To je vapaj. A narod kaže: "Jer smo sagriješili tebi." Vidite, mi ispovijedamo Bogu da smo grešni. Onda svećenik kaže: "Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje", to znači: Oprosti nam grijehe. Narod odgovori: "I spasenje svoje daj nam." Tu smo naučili jednu dobru pouku: nema spasenja bez oproštenja grijeha. To je važno. Nemoj se nadati nebu, ako ti Bog ne oprosti grijehe.
Treći način pokajanja jest zapravo: "Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se; Gospodine, smiluj se". Ja ću sutra govoriti o ta tri zaziva. Oni dolaze poslije pokajničkog čina, a ovdje je uzeto samo ono "Gospodine, smiluj se" prošireno za jednu rečenicu. To su vapaji. Sva tri vapaja idu Kristu. On je Gospodin i on je Krist. Kažemo: ''Gospodine, koji si poslan izliječiti srca slomljena, smiluj se!" To je uzeto iz Sv. pisma. Isus kaže da je njega Otac pozvao da izliječi srca slomljena. (usp. Lk 4,18-19) Mi kažemo: "Mi smo ta slomljena srca, nas izliječi! Nama pomozi!" Drugi je vapaj: ''Kriste, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se!" I to kaže Isus u Evanđelju: "Došao sam pozvati grešnike, a ne pravedne." Mi kažemo: "Pa mi smo grešnici, zato dođi, pozovi nas!" I treći zaziv: "Gospodine, koji sjediš s desne Ocu da nas zagovaraš, smiluj se." To je iz poslanice Rimljanima gdje Pavao kaže da Isus stalno sjedi s desne Ocu da zagovara za nas, da se moli za nas (usp. i Mk 16,19). I mi takvim vapajem molimo oproštenje.
Na sva tri ova pokajnička čina dobivamo oproštenje. Svećenik zaključi: "Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni." To Bog govori na usta svećenika, on nas odrješuje od grijeha. Samo, moram nešto spomenuti: Ovaj pokajnički čin daje oproštenje malih grijeha. Ako netko ima na duši poslije zadnje ispovijedi učinjen a još neispovjeđen teški grijeh, smrtni grijeh, njemu ovaj pokajnički čin ne može oprostiti grijeha. On radi toga grijeha mora ići na ispovijed. Samo sakrament ispovijedi oprašta teške smrtne grijehe. A za one svakidašnje, male grijehe, pogreške, može se dobiti oproštenje i u pokajničkom činu.
A na kraju još dvije molbe. Prva: Kad bude pokajnički čin molim vas, pokajte se. Nemojte samo ustima govoriti! Zaista zamislite da ste pred Bogom. Prihvatite one zazive, pa svim srcem recite onaj zaziv pokajanja i molbe za oproštenje. A druga molba: Nemojte se samo u srcu kajati. I ustima treba glasno i gromko govoriti, jer to je javno bogoslužje. Amen.

2.3. GOSPODINE, SMILUJ SE I SLAVA

Moja draga braćo i sestre!
Gospodine, smiluj se i Slava Bogu na visini, to su molitve o kojima ćemo danas razmatrati.
Otkud je molitva "Gospodine, smiluj se"? Činjenica je da je katolička misa sve do 4. stoljeća počinjala čitanjem Svetog pisma. Čim bi se narod okupio, odmah bi se počinjala čitati riječ Božja iz Svetog pisma. Onda se vidjelo da to nije zgodno. Ljudi dolaze rastreseni, ulaze u crkvu, nisu spremni da čuju Božju riječ, nisu se ni sabrali, nisu duševno ni stali pred Boga. Zato je određeno da se nešto nadoda na početku mise, da se prije čitanja govori jedna molitva, gdje će se ljudi malo sabrati, doći do sebe. I složili su jednu liturgijsku molitvu koja i danas postoji u grkokatoličkoj i pravoslavnoj liturgiji. To je prva jektenija, dvadesetak đakonovih zaziva. Poslije svakog zaziva narod odgovori: "Gospodine, pomiluj!", što znači: "Gospodine, smiluj se!" Poslije, u 6. stoljeću, sveti je papa Grgur reformirao čitavu liturgiju pa je uklonio tu jekteniju, a ostavio samo ono "Gospodine, smiluj se!" Smanjio je i broj zaziva, pa je odredio da se moli samo triput "Gospodine, smiluj se!". Tako je bilo do Drugog vatikanskog sabora, koji je odredio da bude šest zaziva umjesto devet: dvaput "Gospodine, smiluj se!", dvaput "Kriste, smiluj se!" i još dvaput "Gospodine, smiluj se!" Tako imamo i danas.
A sada dolazi tumačenje značenja toga "Gospodine, smiluj se!" Najveći glazbenici svijeta: Beethoven, Mozart, Schubert, Gounod, Verdi i mnogi drugi, svi su se oni takmičili da to "Gospodine, smiluj se!" uglazbe, da mu dadnu glazbeni izraz. I ja bih vam najradije ovdje pustio odsvirati jednu gramofonsku ploču s jednim od tih "Kyrie, eleison" "Gospodine, smiluj se!" pa biste vidjeli koliko duboka čežnja, vapaj ljudskog srca leži u tom "Gospodine, smiluj se!" U nebu je Bog, svjetlo, sreća. A mi smo vani, izvan vrata, na zemlji, mi smo izvan svoje domovine, mi smo tuđinci i mi vapijemo Bogu. Nas biju nevolje, mi smo ugroženi sa svih strana, smiluj nam se, Gospodine, obrani nas i čuvaj nas. To je smisao molitve "Gospodine, smiluj se!"
A poslije toga dolazi "Slava Bogu na visini". Vi znate, to su anđeli pjevali u Betlehemu kad se Isus rodio. Evanđelje sv. Luke u drugom poglavlju ima ovo: Kad se Isus rodio u Betlehemu, onda su pastiri čuvali stada u okolici i grijali se, jer je bilo hladno. Naje-danput ih je obasjalo svjetlo s neba i anđeo im nebeski reče: "Naviještam vam veliku radost. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Krist, Spasitelj. Idite u štalu i naći ćele dijete, povijeno u pelene i položeno u jaslice." (usp. Lk 2, 10-12). I u tom času anđelu se pridružila čitava vojska anđela koji su pjevali: ''Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje." (Lk 2,14)
Time su anđeli iskazali čitav program Kristova života. Isus je došao na ovaj svijet zato da Bogu vrati grijehom okrnjenu slavu, a da čovjeku vrati izgubljeni mir.
Što je mir? Kad Sv. pismo kaže "mir" ne misli se samo na mir od ratova i revolucija, nego se misli na sve ono što je Isus nama donio. To je mir s Bogom, to je oproštenje grijeha, to je duboka nutarnja radost, to je vječno blaženstvo. Sve je to mir: i milost i sakramenti i Evanđelje. Dakle, to je nama Isus donio i to izričemo kada kažemo "I na zemlji mir ljudima dobre volje". Zato je Isus došao na zemlju. To je samo taj prvi redak.
Od toga prvog retka prvi su kršćani ispjevali pjesmu. To je današnja "Slava Bogu na visini". Poznaje se već po onom oduševljenju da su to spjevali kršćani koji su puni radosti zbog svoga spasenja, kršćani koji se ponose svojim mučeništvom, koji su zaneseni svojom vjerom.
Pjesma se dijeli na tri dijela:
a) Prvi dio govori Bogu Ocu, drugi dio Bogu Sinu, Isusu Kristu, a treći dio Duhu Svetom. U prvom dijelu, koji govori Bogu Ocu imate razrađenu misao "Slava Bogu na visini". U drugom dijelu imate obrađenu drugu misao: "Mir ljudima na zemlji", tako da čitava pjesma jest zapravo obrađena misao "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!" To je naslov. A onda dolazi: "Hvalimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se, slavimo te, zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje".
To je nešto čudno. Mi smo uvijek zahvaljivali za nešto što smo dobili, za neki dar. Ovdje zahvaljujemo radi velike slave Božje. Mi zahvaljujemo zato, da ta slava Božja kroz našu zahvalu postane još veća. "Gospodine Bože, kralju nebeski, Bože Oče svemogući" - to je prvi dio usmjeren Bogu Ocu i govori o njegovoj slavi.
b) Sad dolazi drugi dio od "I na zemlji mir ljudima dobre volje". "Gospodine, Sine Jedinorođeni, Isuse Kriste." Ovdje se, dakle, obraćamo Kristu. "Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev." Jaganjac Božji je Isus koji je umro na križu. "Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se." Navodi se izvor mira. To je oproštenje grijeha. Ti koji oduzimaš grijehe, ti nam daješ mir. "Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu. Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se. Jer ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste." To je drugi dio.
c) A sad dolazi još pohvala Duhu Svetom, trećoj osobi Presvetog Trojstva. Samo je jedna rečenica: "Sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca. Amen."
Eto, to je "Slava Bogu na visini". Vi ste već primijetili da se Slava ne pjeva svaki dan. Ona se pjeva na sve blagdane i na sve nedjelje, osim u Adventu i Korizmi. Advent i Korizma vrijeme su ozbiljnosti, nosi se ljubičasto misno odijelo u znak kajanja i obraćenja i tu ne spada radosna pjesma "Slava Bogu na visini".
A kako je ta pjesma ušla u liturgiju? Poznato je iz povijesti liturgije da se "Slava Bogu na visini" spočetka pjevala kao jutarnja molitva. Tek početkom 6. stoljeća spominje se da je papa Simah u Rimu na jednoj božićnoj misi prvi put upotrijebio tu pjesmu. Pjevači su zapjevali "Slava Bogu na visini", čitavu ovu pjesmu. To se ljudima toliko svidjelo i bilo je tako svečano da su mislili kako je to šteta pjevati svaki dan. Zato su ovu pjesmu ispočetka koristili samo biskupi i to na velike blagdane. Tako je to bilo do 11. stoljeća. U 11. stoljeću već ju je svaki svećenik pjevao u misi.
A što znači "Gospodine, smiluj se!" i "Slava Bogu na visini" kad se uklope u cjelinu sv. mise? Jučer sam vam rekao da je sv. misa kao audijencija kod Boga. Prije nego što dođemo Bogu, mi se operemo od grijeha; to je pokajnički čin, a onda dođemo do Božjih vrata i kucamo na vrata: "Gospodine, smiluj se!" Unutra je Bog, unutra je vječna sreća, a mi smo još vani u mraku. "Gospodine, smiluj se!" Onda se vrata otvore i mi stojimo pred Presvetim Trojstvom i pozdravljamo ga. Pozdravljamo najprije Oca "Slava Bogu na visini", zatim Sina, onda Duha Svetog. Sad smo spremni da Bogu iznesemo ono, zbog čega smo došli, onu svoju dnevnu molbu, a to će biti u zbornoj molitvi. O tom ćemo govoriti idući put. Amen.

2.4. ZBORNA MOLITVA

Moja draga braćo i sestre!
Kad svećenik izmoli s narodom "Gospodine, smiluj se!" i "Slava Bogu na visini", dolazi molitva koja se zove zborna molitva. To je svečana molitva Crkve toga dana. Ona se ne moli samo u misi nego i u časoslovu. O toj ćemo molitvi danas razmatrati. Pogledat ćemo:
1. zašto se zove zborna molitva?
2. kakva je struktura te molitve?
3. koji su dijelovi te molitve?, i
4. kakav joj je početak i svršetak?

1. U ono staro doba, u početku 4, stoljeća, nije bilo građenih crkava, nije bilo zvona, nego su se kršćani sabirali u privatne kuće. Katkad su morali čekati čitav sat dok se svi skupe. Kad su se svi skupili, onda je biskup izgovorio tu molitvu. To se zvalo zborna molitva, molitva nad sabranim narodom.
2. A stil tih zbornih molitava koje su u misnoj knjizi sasvim se razlikuju od onih molitava koje smo mi naučili moliti. Naše su molitve često čuvstvene, sa mnogo riječi, a nama odgovaraju jer su lijepe. Sasvim su drugačije ove zborne liturgijske molitve. One su sažete, kratke; duga je ako ima 20 riječi! Pravi onaj rimski, pravnički duh, kao da izriče neki zakon, pa nema ni jedne suvišne riječi. Takvo je ustrojstvo tih molitava.
3. Svaka molitva ima tri dijela. Da vam ih pokažem, najbolje je da uzmem jednu od tih starinskih molitava pa je rastavim na dijelove. Uzet ćemo molitvu iz jedne od najstarijih misa, od mise na Bogojavljenje. To je uzorna, stara rimska molitva. Evo kako ona glasi:
Prvo dolazi zaziv: "Bože", ili "Svemogući vječni Bože". To znači da se stara liturgijska molitva većinom upravlja Bogu Ocu. Liturgijske molitve se rijetko upravljaju Kristu. Ima himana i molitava koje se upravljaju Kristu, ali liturgijska molitva rijetko. Dakle: "Bože, ti si po zvijezdi prethodnici objavio narodima svoga Jedinorođenca." To je drugi dio. Sjeti se toga blagdana! Sjeti se onih mudraca sa istoka! Negdje u Kaldeji su živjeli. Kad su ugledali na nebu čudesnu zvijezdu, pošli su za njom, jer su znali da se rodio Spasitelj, i da će ih zvijezda dovesti do Krista. Stala je upravo iznad kuće gdje je bilo dijete. Tu su se oni poklonili Kristu. To je ono: "Ti si po zvijezdi prethodnici objavio narodima svoga Jedinorođenca", tako kratko izraženo.
Sad dolazi treći dio. To je blagdanska molba koja izvire iz blagdanske misli: "I mi smo te već upoznali po vjeri", kaže molitva "dovedi i nas do gledanja tvoje uzvišene krasote". Sad se mi pretvaramo u mudrace s istoka. I mi imamo svoju zvijezdu. To je naša vjera, koja svijetli kao zvijezda za kojom moramo ići. Ona će i nas dovesti do Krista. Ne do Krista u jaslicama, nego do Krista u nebu, gdje ćemo ga gledati licem u lice. Kako duboka i krasna molitva!
4. Sad još imamo početak i završetak. Na početku svećenik kaže: "Pomolimo se!" Što to znači? To znači: ti si pozvan, tebe zove, ti se moraš priključiti svećenikovoj molitvi. Ti moraš svojom pažnjom pratiti ono što svećenik moli. Ono što svećenik ustima govori, ti moraš srcem reći Bogu. Nemoj samo stajati i gledati! Moli se!
Poslije: 'Pomolimo se' ima jedna stanka, šutnja od par sekundi. To znači: tebi se daje vremena da se sjetiš da si sad pred Bogom, da se sabereš, da priznaš svoju nedostojnost, pa da onda pažljivije pratiš molitvu. To je početak.
A svršetak je uvijek kod onih starih molitava koje se upravljaju Bogu Ocu: "Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen." Vi ste to toliko puta čuli i zato posebno i ne pazite kad se to moli. A baš kod ovih riječi bi trebalo da vaša pobožnost bude najveća. Znate zašto? Ja se molim Bogu, ali ja sam čovjek grešnik. Hoće li me Bog uslišiti? I sva Crkva se sastoji od grešnika. Ima samo jedna osoba koja je naš brat, a koja je nevini Jaganjac pred Bogom, koji nikad nije sagriješio, a koji ima božanske dostojanstvo. To je Isus Krist. Zato, kad iznesemo svoju molitvu, onda ne ostajemo samo kod naše molitve. Onda ja Bogu kažem: "To ja tebe molim po Kristu, on za mene moli, on mene zastupa, on će mene zagovarati i radi njega usliši moju molitvu. Ne zbog mene, jer ja nisam dostojan."
Da bi to bilo jasnije, ja ću sada izmisliti jedan slučaj, i to će biti svršetak propovijedi. Zamislite jednog našeg Banjalučanina, dobrog kršćanina. Taj čovjek se oženio ženom koja je donijela u brak jedno nezakonito dijete. Kod obične nezakonite djece, djeca se pozakonjuju vjenčanjem. Ali ima jedna vrsta nezakonitosti, koja se ne može tako pozakoniti. Jedino papa može pozakoniti takvo dijete svojom odlukom, odredbom. Taj naš vjernik odluči da ode papi. Naravski, njemu ja napišem pismo na latinskom jeziku sa svim podacima i štambiljima i stavim u omot. On to metne u džep i krene u Rim. I dođe pred papu. Kraj pape stoji svećenik koji govori našim jezikom. Počne iznositi papi svoj slučaj. Zatim se maši u džep i izvadi pismo. Kad papa otvori pismo, tu vidi sve. "A", kaže, "u redu je, odmah ćete dobiti sve". I dadne mu pozakonjenje.
Vratimo se našoj usporedbi o misi kao audijenciji papi. Kad mi, pošto smo kucnuli na vrata s "Gospodine, smiluj se!" i pozdravili Oca i Sina i Duha Svetoga, iznosimo svoje potrebe Bogu Ocu, izvadimo onu preporuku biskupovu, to znači Kristovu, i priložimo Bogu: "Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvojem", odmah se rješava čitava stvar, odmah se uslišava molitva, jer je Krist molio za nas. Amen.

3. S L U Ž B A R I J E Č I

3.1. PRVO ČITANJE

Moja draga braćo i sestre!
Devetog prosinca 1941. umro je u Parizu vječni kandidat za Nobelovu nagradu ruski književnik Dmitar Sergejevič Mereškovski. Njegove su knjige vrlo slavne, prevedene gotovo na sve jezike. U jednoj knjizi u kojoj govori o sebi, Mereškovski kaže: "Ja svaki dan čitam Sveto pismo. I čitat ću ga dokle god budem imao oči da gledam. Čitat ću ga pri svakom svjetlu, bilo pri danjem, sunčanom svjetlu, ili makar samo uz svjetlo onoga ognjišta koje gori. Čitat ću ga i zdrav i bolestan. I kad sam pun vjere i kad sam pun očaja. I kad sam pun zanosa i kad sam klonuo. Šta ćete mi metnuti u grob? Metnite mi Sv. pismo. I kad budem uskrsnuo, da se pojavim pred Bogom sa svojim Sv. pismom. I ako vas ljudi budu pitali, šta je taj Mereškovski veliko učinio, recite im samo ovo: 'Čitao je Sv. pismo'." Tako govori jedan od velikih umova ruske književnosti.
I mi smo u svome tumačenju sv. mise došli do Sv. pisma. Naime, sve ono što smo do sada tumačili: pokajnički čin. Gospodine, smiluj se. Slava Bogu na visini i zborna molitva, sve je to naša riječ upravljena Bogu. Mi smo govorili što molimo od Boga, a Bog je slušao. Sad će Bog govoriti u čitanju Sv. pisma, a mi ćemo slušati. I zato dozvolite da u prvom dijelu današnje propovijedi kažem što je Sv. pismo, a u drugom da vidimo kako se Sv. pismo čita u našoj misi.
Što je Sveto pismo? Evo, ova knjiga u našem jeziku ima 1.300 stranica. Može se kupiti ili naručiti. To je knjiga od 73 razna književna djela koja su napisali razni ljudi u razn¬im stoljećima, na raznim mjestima. Najstarije knjige napisane su na starohebrejskom jeziku. Onda ima nekoliko koje su napisane na aramejskom jeziku. Novi zavjet je sav napisan na starogrčkom jeziku. Stari zavjet sadrži onu Božju objavu koju je Bog učinio do rođenja Isusa Krista, a Novi zavjet sadrži život i nauku Isusa Krista, te prve Crkve. Događaji objave prenosili su se u židovskom narodu nekoliko stoljeća usmeno. Najstariji dijelovi Staroga zavjeta zapisani su u 10. stoljeću prije Krista, u vrijeme kralja Salomona, kad je počela književna aktivnost kod Židova. Posljednje knjige Novoga zavjeta pisane su oko 100. godine po Kristu.
Zašto se Biblija zove Svetim pismom? Zašto se kaže da je to Božja riječ i da to Bog govori? Evo zašto: Kad je Bog htio da objavi ljudima svoju nauku, svoju misao, onda je izabrao pogodnu osobu, npr. Mojsija ili apostola Pavla. To su bile svete, čestite i poštene osobe. Zatim je taj Duh Božji ušao u toga čovjeka, u njegov um, u njegovu volju, pa mu je rasvijetlio um onom svojom svjetlošću, onom svojom naukom koju je htio pokazati, a potaknuo mu je volju da napiše ono što Bog od njega traži. I dok je pisac pisao, Bog je stalno bdio uz njega da napiše točno ono što Bog od njega traži, da ne bi pogriješio. Tako je Bog zapravo autor Sv. pisma, njegov pisac, i mi s pravom kažemo da je to Božja riječ i Crkva je to uvijek poštovala.
Ali nije u Sv. pismu sve od Boga. I onaj zemaljski pisac ima svoju ulogu. Bog je htio da sv. pisac iznese samo Božju nauku, a koju će književnu vrstu upotrijebiti da tu nauku iznese, u tom je pisac slobodan. Ako je pjesnik, on će tu nauku iznijeti kao pjesmu, kao neki psalam. Ako je dramaturg, on će tu istu nauku napisati u obliku dramskog komada, kao što je Pjesma nad pjesmama. Ali ako je historičar, on će tu nauku iznijeti u obliku povijesnog prikaza, kao Mojsije i sl. Dakle i onaj zemaljski pisac je pisac Sv. pisma, a i Bog je pisac Sv. pisma; dakle, dva su pisca-autora. Mi poštujemo Sv. pismo zato što je tu izražena nauka koju je Bog htio nama reći radi našeg spasenja i mi kažemo: to je Božja riječ, to Bog nama govori.

A sad pogledajmo kako se to Sv. pismo čita u misi. Do Drugog vatikanskog sabora su u svakoj misi, osim malo izuzetaka, bila dva čitanja: poslanica i evanđelje. A na tom Saboru su biskupi rekli da je u misi premalo Sv. pisma. Što su ta 52 odlomka za godinu dana?! Treba više Sv. pisma dati narodu. Zato je Sabor odredio da se u misu stavi više Sv. pisma. A komisija koja je provodila tu saborsku naredbu napravila je ovako: od sada u svim nedjeljama i velikim blagdanima bit će tri čitanja Sv. pisma: jedno iz Starog zavjeta, jedno iz apostolskih pisama, jedno iz Evanđelja. I ta tri čitanja neće se ponavljati svake godine, nego svake četvrte godine. To znači: tri godine uzastopce bit će svake godine drugačija čitanja. Mi danas imamo godinu "C", to je treća godina. Kad se ona svrši, počinje godina "A", onda dolazi godina "B", pa opet "C". Radnim danom, kroz sve sedmice Adventa, Božića, korizmenog i uskrsnog vremena ponavljat će se čitanja svake godine. Bit će uvijek dva čitanja. Tako je narod dobio puno više Svetog pisma i puno širi izbor. U vrijeme "kroz godinu" odabrana su dva niza za prvo čitanje, tako da parne godine dolazi jedno čitanje, a neparne drugo.

Kad čitač stane pred ovaj ambon da vam pročita Sv. pismo, prvo što vas treba moliti jest da pazite i slušate. To Bog govori, govori nama danas. I nemoj kazati: "Ne razu-mije se!" Ona vjerska pouka što je Bog želi reći razumije se skoro u svakom čitanju. I u današnjem čitanju (utorak III. nedjelje Došašća) govori se o narodu koji nije htio slušati Boga, koji se nije htio dati poučiti od Boga. Odmah znaš: Bog traži da ga slušamo i da nas poučava. Svatko razumije ono što Bog hoće da kaže.
Kad se svrši prvo i drugo čitanje, onda narod kaže: "Bogu hvala!" Reci: "Bogu hvala!" Da ti je Bog dao zlata i dragulja, ne bi to vrijedilo toliko koliko ona njegova riječ. Zato od srca zahvalimo Bogu. I ako budete pažljivo slušali Božju riječ, ako još budete čitali Sv. pismo i kod svojih kuća, postat ćete mudri u Božjim očima.
Ja sam jedne godine, bilo je to davno, u jednom našem bosanskom selu ispovijedao u Korizmi. Među ostalim ljudima došla mi je jedna stara bakica. U ispovijedi ona poče govoriti o providnosti Božjoj. Tako je govorila, da sam se ja zadivio. Ja nisam nikada čitao takve stvari koje je ona govorila. Nikada takvo nešto nisam čuo. I kad je ona svršila, ja kažem: "Majko, a gdje ste to čitali?" A ona: "Bog s tobom, ujače, ja ne umijem čitati." Ona ne zna čitati. Pa kako je došla do te visoke nauke? Ona je stalno pratila što se čita u Sv. pismu, pa je to slagala u svojoj glavi. Pratila je pažljivo i propovijedi. I te je propovijedi pamtila. I kroz to je došla do znanja na kojem joj može pozavidjeti svaki teolog i svećenik. Amen.

3.2. PRIPJEVNI PSALAM

Moja draga braćo i sestre!
Mi smo jučer u tumačenju sv. mise došli do vrlo važnog poglavlja, do vrlo važne točke: Kako razumjeti Božju riječ koja se čita u misi, u misnim čitanjima? Ako dozvolite, ponovit ću. Prije Službe riječi mi smo govorili Bogu, a on nas je slušao. Sada u Službi riječi Bog nama govori, a mi ga moramo slušati. Ta Božja riječ mora biti svjetlo u našem životu, naša duhovna hrana u nevoljama, snaga u našoj borbi. Ali kako će to biti kad mi to katkad ne razumijemo? Najlakše se razumije sv. evanđelje, treće čitanje. Apostolske poslanice i spisi već su malo teži. Tu ima mjesta koja je teže razumjeti. Ali, najteže je razumjeti Stari zavjet. Te su knjige napisane u pradavno doba kad su bile sasvim drugačije države sa sasvim drukčijim narodima i drukčijim vjerama. Tad su bili sasvim drugi zakoni, drugi običaji, drugo gledanje na ljudske probleme... Kako ćemo to razumjeti? Ja sam zadnji put rekao da ono što je vezano za ona stara vremena, geografija, povijest, literatura, to mi ne moramo baš sve razumjeti, mi moramo razumjeti samo Božju poruku.
Da to bude lakše, Crkva je uvela jednu novost u našoj sv. misi. Poslije prvog čitanja uvijek se umeće jedan psalam, jedna pjesma, a zove se pripjevni psalam, jer se pjeva pri prvom čitanju, pripjeva se prvom čitanju. A taj psalam je često lakše razumjeti nego prvo čitanje. Onaj glavni redak tog pripjevnog psalma je osnovni sadržaj prvog čitanja. I taj redak mora narod ponavljati. Ako ne uspije od prve da mu prodre do uma, prodrijet će drugi, treći, četvrti... put.
Da vam to pokažem, izabrao sam današnje čitanje i današnji pripjevni psalam (srijeda III. nedjelja Došašća) da vidite kako Bog svojim riječima u pjesmi tumači i razrješava one riječi koje se nalaze u prvom čitanju. Čitanje je Izaije proroka, iz glave 45. Prema tome možemo se uživjeti u to, koje je to vrijeme: to je vrijeme 6. stoljeća prije Krista, otprilike 550. godina. Babilon je još svjetska sila na Prednjem istoku, ali već se opažaju znakovi raspadanja i propasti. U Babiloniji je kralj Nabonid. To je predzadnji babilonski kralj. Iza njega će sasvim kratko vladati Baltazar, njegov nećak. A u Perziji već se zna tko je kralj Kir. On je već sjeo na prijestol Medije i Perzije. On će poslije satrti babilonsko kraljevstvo, Židovi su još u babilonskom ropstvu, ali već je tome ropstvu blizu kraj. Oni znaju: još desetak, petnaestak godina i ropstvo će se svršiti, jer tako im je obećao prorok Jeremija. Sad se među njima nalazi prorok Izaija. I on njima govori. Prva rečenica je: "Ovo govori Gospodin Bog." Prvo što Bog govori jest, da je on svemoguć. Jer ono što on danas naviješta, to može samo svemogući Bog izvršiti, nitko drugi. "Ja sam Gospodin i nema drugog. Ja stvaram svjetlost i tamu. Ja stvaram sreću i nesreću. Ja mogu sve" (Iz 45, 7). Sad dolazi ona glavna rečenica: "Rosite nebesa odozgor i oblaci daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje. Ja Gospodin stvaram sve" (Iz 45, 8 ). Židovi slušaju. Kakva to pravednost mora doći? Kakvo spasenje, izbavljenje? Ne može biti drugo nego oslobođenje od ropstva. Tako Židovi misle. Ali prorok nastavlja da odmah vide da to nije ispravno shvaćeno. Ne radi se o izbavljenju iz babilonskog ropstva, jer on kaže: "Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje" (Iz 45, 22a). Aha, to nije više Izraelac u ropstvu, to su svi krajevi zemlje. "Jer ja sam Bog i nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno i svaki će me jezik priznati" (Iz 45, 22b-23). Dakle, dolazi neko spasenje za sve ljude, za sve narode, za sve jezike. To ne može biti izbavljenje iz babilonskog ropstva. Onda i ono: "rosite nebesa odozgor" znači da će doći Spasitelj. Oni znaju za Spasitelja odavno. Dakle, ove riječi: "Rosite nebesa odozgor i oblaci daždite pravednošću" znače spasenje iz ropstva grijeha za sve ljude, a ne samo za njih. To je sadržaj prvog čitanja.
A sad čujte pripjevni psalam, rečenicu koja se ponavlja: "Rosite nebesa odozgor i oblaci daždite Pravednika." Ne piše više kao u onom čitanju "pravednošću", nego Pravednika s velikim P. To je Isus Krist, to je Spasitelj svijeta. Odmah je narod upućen na što se odnose riječi "rosite nebesa". Odnose se na Krista jer on treba doći. A onda slijedi psalam.
Psalam je mistična krasna molitva o pravdi i svetosti koju će Krist donijeti na svijet za sve one koji njega prihvate. On kaže: "Da poslušam što mi to Gospodin govori, Gospodin obećava mir narodu svome." Sjećate se kad je Isus uskrsnuo da je kazao: "Mir vama." - "Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje ", koji ga prihvaćaju. "Ljubav će se i vjernost sastati" kada dođe Krist u dušama onih koji ga prihvate "i pravda i mir će se zagrliti, vjernost će nicati iz zemlje, pravda će gledati s nebesa" (Ps 85, 9-12 djelom). Ima li ljepšeg tumačenja za ono prvo čitanje?
Vidjeli smo, dakle da je prvo čitanje i psalam Božja riječ upravljena nama. I drugo i treće čitanje govori nam Bog. Mi smo u jednoj školi. Bog drži nastavu, poučava, a mi smo njegovi učenici i treba da ga slušamo. On nam daje svaki dan svoju riječ. Jesmo li pazili, jesmo li prihvatili, jesmo li je proveli u život? Amen.

3.3. EVANĐELJE

Moja draga braćo i sestre!
Među misnim čitanjima najodličnije mjesto zauzima evanđelje. Kao što sunce svojim sjajem nadilazi električnu sijalicu, tako evanđelje u misi nadilazi svojim dostojanstvom druga čitanja. Da to pokaže i istakne, Crkva je naredila da prije evanđelja bude posebna priprava. A samo evanđelje okružila je posebnim obredima. Mi ćemo najprije pogledati pripravu na evanđelje, a onda samo evanđelje.
a) Priprava naroda: to je onaj dio mise koji se zove Aleluja. Ovdje stoji čitač ili pjevači koji čitaju ili pjevaju: "Aleluja" i mi svi ponovimo: "Aleluja". Onda čitač pročita jedan redak, to je ta priprava, i onda sav narod iznova klikne: "Aleluja".
Što znači "aleluja"? Riječ "Aleluja" dolazi od hebrejske riječi "halelu-Jah". "Halelu" znači "hvalite", a "Jah" je skraćeno od "Jahve" - "Bog". Dakle, "hvalite Gospodina". Ali već u Starom zavjetu pod tim "Aleluja" nitko nije mislio na uobičajeno značenje, nego je to bio kliktaj dobrodošlice, kao kad netko viče: "Živio govornik!" ili "Živio kralj!", ili tko već bude. Tako su ljudi klicali "Aleluja" kao izraz dobrodošlice, potvrđivanja, veselja, radosti. A znate li zašto mi govorimo taj "Aleluja"? Pozdravljamo Krista koji dolazi u evanđelju. To se vidi osobito lijepo u velikim blagdanima, npr. na polnoćki, kad bude misa o Isusovu rođenju. Tada onaj redak Aleluja kaže: "Javljam vam veliku radost. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin" (usp. Lk 2,10-11). Sjećate li se tih riječi? To je anđeo rekao pastirima. Ova crkva se pretvara u Betlehem. Vi ste pastiri, a ovaj čitač je anđeo i on kaže: "Javljam vam veliku radost..." Krasna priprava za evanđelje koje će sad doći. To je priprava naroda.
b) A priprava svećenika? Svećenik koji hoće da pročita evanđelje, mora se duboko sagnuti prema oltaru i sklopljenih ruku kazati: "Svemogući Bože, očisti mi srce i usne, da dostojno mogu navijestiti tvoju blagu vijest." Što to znači? Taj je svećenik na ređenju polaganjem biskupovih ruku dobio vlast da oprašta ljudima grijehe. Kralj i car mora kleknuti pred njega, ako hoće oproštenje. A taj svećenik moli sada da bude dovoljno čist da pročita sveto evanđelje. Taj svećenik može pretvoriti kruh i vino u tijelo i krv Kristovu, a sad pokajnički moli da ga Bog očisti, da ne bi na svoju osudu pročitao evanđelje. Eto, to je priprava svećenika. Narod ustane i stoji jer će sada govoriti sam Krist. I svećenik i biskup, svi stoje pred Kristom.
2. Sad dolazi evanđelje. Svećenik kaže: "Gospodin s vama." To više nije onaj pozdrav: neka Bog bude s vama. Ne! To je izjava. Sad je Gospodin tu među nama, u ovoj knjizi, u evanđelju. Vi odgovarate: "I s duhom tvojim." Jest, iz tvoje će duše, iz tvoga srca govoriti taj Krist, jer ćemo čuti prave Kristove riječi. Onda svećenik kaže: "Čitanje svetog evanđelja po", recimo, "Ivanu". I napravi tri križa. Taj se križ pravi samo u evanđelju. Palcem desne ruke napravi križ na čelu, na usnama i na prsima. I vjernici treba da tako naprave. Oni odgovaraju: "Slava tebi, Gospodine!" Vas vjernike molim da taj križ napravite dostojno i lijepo. Taj križ, to je Krist i njegova riječ. Ta riječ koju ćemo sada čuti u evanđelju nek bude u mojoj pameti, na mojim usnama i u mome srcu, da zagospodari svim mojim bićem. To je obred evanđelja. A onda se čita evanđelje.
O tom evanđelju trebao bih vam govoriti mnogo, ali nemamo toliko vremena, iznijet ću samo tri tumačenja evanđelja, tri načina razumijevanja. Možemo evanđelje razumjeti ili dogmatski, ili moralno ili mistički.
a) Dogmatski, kad se u evanđelju iznosi neka vjerska istina. To moramo prihvatiti i kazati: "Gospodine, vjerujem da je to tako!" Na pr. današnje evanđelje (četvrtak III. tjedan Došašća): Isus drži govor i hvali Ivana Krstitelja. Vrhunac te pohvale jesu riječi: "Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja." To znači: Ivan je veći od svih svetaca. To Krist kaže, i mi to prihvaćamo. A onda Krist dodaje: "a ipak, najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od Ivana Krstitelja" (Lk 7,28). Kako je veći? Ivan Krstitelj je bio silno velik svetac, ali nikad nije čuo Isusovu propovijed. A mi svaku večer možemo čuti Isusove riječi u evanđelju. To Ivan nije mogao i u tom si veći od Ivana Krstitelja. Ivan je bio velik isposnik, silno velik, ali on nije nikada mogao slaviti svetu misu kao ti. To je ono: "i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od Ivana Krstitelja."
b) Drugo značenje evanđelja može biti moralno. To je obveza koju Krist naređuje, to je zapovijed Kristova. Ukratko, npr. kad se slavi blagdan crkvenog učitelja, Isus u evanđelju govori: "Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta. Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca koji je na nebesima" (usp. Mt 5, 13-16). To je naređenje. Ti kršćanine, moj učeniče, moraš tako živjeti da svijetliš kao uzor u ovome svijetu. I to treba pokazati i ostvarivati u životu.
c) A ima i treće tumačenje. To je mistično tumačenje. I to bih vam htio pokazati na jednom primjeru. Ona čudesa koja je Krist činio dok je hodao po zemlji, na slijepima, hromima, gluhima, nijemima, itd. zapisana su u evanđelju. Zašto? Zar samo zato da to sto puta čuješ, da je Krist svemoguć i da može sve izliječiti? Ne! To znači da onaj Krist koji je na zemlji tjelesno liječio one zemaljske bolesti, u misi duhovno liječi te iste bolesti.
Uzmimo, recimo, evanđelje o slijepcu Bartimeju u 30 nedjelji kroz godinu u godini "B" (Mk 10, 46-52). Bartimej je godinama slijep. Čuo je negdje da Isus izlječuje sve bolesti, pa se ponadao da će ga negdje sresti, ali nije, jer Isus onuda nije nikako nailazio. Jednog su ga dana doveli na put i on je prosio. Čuo je tapkanje mnogih nogu, pa je pitao tko prolazi i kažu mu: "Isus iz Nazareta." Kao struja proletjele je kroz njega i on pomisli: sad ili nikad! Počeo se derati: "Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!" (Mk 10, 47b). I Isus je doista stao i dozvao ga k sebi i dao mu vid. Progledao je. To se evanđelje čita u crkvi. Zašto? Jer ja i ti, mi svi smo taj Bartimej, mi smo taj slijepac koji sjedi na putu i prosi. Mi smo prosjaci pred Bogom. I u misi Isus prolazi kraj nas, a mi vičemo: "Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se. Gospodine smiluj se!", a on kaže: "Što hoćeš da učinim?" Mi kažemo: "Gospodine, da progledam." Svi smo mi, braćo i sestre, duhovno slijepi. Ne vidimo veličinu Božjeg kraljevstva, ne vidimo da je jedino potrebno spasiti dušu. I u svakoj misi nam Krist svojom pričešću, svojom žrtvom popravlja onaj naš duhovni vid i mi malo bolje gledamo ljepotu onoga evanđelja, ljepotu Kristove nauke i naš jedini cilj - spasenje duše.
Kad svećenik svrši čitanje evanđelja, onda ga s poštovanjem poljubi i tiho kaže: "Evanđeoskom riječju uništili se naši grijesi", a narod kliče: "Slava tebi Kriste!" Zar to nije lijepo?
Zašto ja to uopće govorim? Samo zato da ja i vi budemo bolji poštovaoci svetog evanđelja, da bolje pazimo, da pobožnije slušamo, da shvatimo da je ono evanđelje riječ Kristova koja se nama upućuje i da onda to primijenimo na život. Amen.

3.4. PROPOVIJED I VJEROVANJE

Moja draga braćo i sestre!
Godine 1926. umro je u Rottenburgu čuveni njemački biskup Pavao Wilhelm Keppler, jedan od najvećih njemačkih propovjednika u ono doba. Za njega je bilo poznato da je išao u samostanske i župske crkve da ondje sluša propovijedi običnih svećenika. Svijet se čudio što taj veliki propovjednik hoda po malim, seoskim crkvicama da sluša propovijedi za seljake. Onda su ga jednoć pitali o tome. On reče: "Da, da, ja slušam propovijedi za seljake jer u svakoj propovijedi ja nešto naučim." Tako je o propovijedi govorio taj veliki propovjednik.
Braćo i sestre, mi smo u tumačenju sv. mise danas došli do propovijedi i vjerovanja, pa ću u prvom dijelu govoriti o propovijedi, a u drugom o vjerovanju.

Na sve nedjelje i na sve velike blagdane dušobrižnici: župnici, kapelani, samostanski svećenici... dužni su propovijedati. Moraju iznositi vjernicima nauku Kristovu. U toj propovijedi ili se govori o značenju toga dana, te nedjelje, ili se tumači jedan dio sv. mise, recimo jedno čitanje, ali može govoriti i nešto drugo, npr. po nalogu pape ili biskupa moraju narod upokoriti na neki problem za koji se traži rješenje.
Meni svaka propovijed nekako sliči zlatu. Vi znate da ima propovjednika koji znaju interesantno, suvremeno, zabavno govoriti. A ima propovjednika koji to ne umiju. I jednu i drugu propovijed ja bih usporedio sa zlatom. Samo, ona suvremena, moderna propovijed je kao zlato kovano na današnju valutu, recimo dinar, i odmah u prodavaonici možeš za nj nešto kupiti. A ona malo staromodna, starinska propovijed je kao zlato kovano na one stare dukate. Onda moraš otići u banku da ga promijeniš, da bi ga mogao koristiti, ali i jedna i druga propovijed su zlato.
U vezi s propovijeđu imao bih dvije molbe: prvo: Nemojte u propovijedi tražiti zanimljivosti i zabavu. Tražite vjersku pouku, pa ćete se uvjeriti da je onaj biskup Keppler imao pravo. Druga je molba: Kad slušate propovijed, nemojte je primjenjivati na druge: "Danas je župnik onoj rekao kako joj treba!" Svaki neka mete pred svojim pragom! Propovijed treba primijeniti na sebe a ne na drugoga.

Sad možemo prijeći na Vjerovanje. Na sve nedjelje, na sve velike blagdane poslije propovijedi govori se vjerovanje. Vi znate da vjerovanje ima dva obrasca. Jedno je apostolsko i počinje riječima: "Vjerujem u Boga Oca Svemogućega", a drugo je Nicejsko-carigradsko, mi bi rekli misno vjerovanje: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga." Oba su ova vjerovanja dobra i ispravna. I slična su. Ono nicejsko-carigradsko je malo prošireno, svečanije, a apostolsko je starijeg porijekla. Predaja kaže da su apostoli prije nego su se razišli sastavili dvanaest članaka naše vjere koje svaki kršćanin mora znati i vjerovati. To je kratak sažetak čitave vjere. To je apostolsko vjerovanje. Najstariji zapis apostolskog vjerovanja već je iz drugog stoljeća, negdje oko 150. godine. A ono drugo, nicejsko-carigradsko vjerovanje sastavljeno je na dva crkvena sabora.
U 4. stoljeću je jedan župnik u Aleksandriji, zvao se Arije, počeo narodu o Isusu propovijedati: "On je čovjek kao i mi." Narod je odmah po gradu počeo širiti te čudne vijesti da Isus nije Bog. Biskup je Arija odmah skinuo sa službe, zabranio mu čitati misu, zabranio mu propovijedati. Arije nije poslušao, nego je obilazio po svijetu i uvjeravao svijet da Isus nije Bog. Onda su biskupi odlučili sazvati sabor. Sastali su se u Niceji, nekoliko kilometara južno od Carigrada 325. godine. Sabor je osudio Arija i napravio novo vjerovanje. To vjerovanje kaže: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno." Dakle jasno je izraženo - ne može jasnije - da je Isus pravi Bog, i da je on druga božanska osoba.
Tek što je Arije osuđen na tom saboru i to novo vjerovanje izašlo, javi se novo krivovjerje protiv Duha Svetoga. Tvrdilo je: "Duh Sveti nije Bog!" Opet se sastao sabor, ovaj put u Carigradu 381. godine. Na tom saboru osuđeno je i to krivovjerje, a u nicejsko vjerovanje dopisano je: "Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima." Tu je iznesena vjera u božanstvo Duha Svetoga. I tako se ovo vjerovanje zove nicejsko-carigradsko i govori se u misi.
U misi se smije govoriti i apostolsko vjerovanje, ne mora biti ono nicejsko-carigradsko. Koje će se govoriti, zavisi o svećeniku. Svećenik poslije propovijedi treba da kaže: "Braćo i sestre, ispovjedimo svoju vjeru onako kako su nam je predali apostoli", onda se moli apostolsko vjerovanje. Ako svećenik kaže: "Ispovjedimo svoju vjeru kako su nam je predali sveti Oci" (ili ne kaže ništa), onda se moli nicejsko-carigradsko vjerovanje. Važno je kod svega toga da se sjetimo da je vjera temelj čitavog našeg kršćanstva i da tu vjeru moramo dobro čuvati i upoznavati koliko god je moguće.
Shvatimo ono vjerovanje poslije propovijedi vrlo ozbiljno! Molimo ga iz svega srca i ako nešto nije jasno, pitajmo. Ti nisi nepismen, ti si čovjek pametan, ti moraš znati što vjeruješ.
Tako se završava ova pouka koju u svakoj misi Bog drži nama. Tri čitanja, propovijed, a naš odgovor je najljepši koji se može zamisliti: "Vjerujemo u jednoga Boga." Amen.

3.5. SVEOPĆA ILI VJERNIČKA MOLITVA

Moja draga braćo i sestre!
Kad smo zadnji put govorili o sv. misi, govorili smo o propovijedi i o vjerovanju. Nakon vjerovanja dolazi sveopća molitva ili molitva vjernih, kojom se zapravo svršava I. veliki dio mise: - Služba riječi.
Sveopća ili vjernička molitva je litanijska molitva koja je vrlo stara. Potječe iz prvog kršćanskog stoljeća. Već sv. Justin, mučenik, koji je umro 165. godine, spominje da se za njegova vremena molila ta molitva vjernih ili sveopća molitva. Zašto se ona zove molitva vjernih, i kakvu ulogu ima u sv. misi - to je predmet moga nagovora.
Moramo se duhom vratiti natrag u prva kršćanska stoljeća. U prvim stoljećima se kršćanstvo jako brzo širilo. U svakom većem mjestu bila je velika grupa vjernika sa svojim biskupom na čelu. Ali je u svakom mjestu bila još i pozamašna grupa ljudi - još nekrštenih, koji su tražili da budu primljeni u kršćansku vjeru. Kad bi se takav jedan kandidat javio biskupu za krštenje, onda bi ga biskup upisao u knjigu oglašenih. Upamtite tu riječ: oglašeni, grčki katekumeni. Zašto oglašeni? Jer će ga biskup oglasiti kod iduće mise narodu. Oglašeni su bili na misi sve do propovijedi i vjerovanja. Nakon vjerovanja, đakon bi došao pred oglašene i glasno viknuo u crkvi: "Oglašeni, iziđite!" Onda su oglašeni izašli, jer oni koji nisu bili kršteni nisu mogli, odnosno nisu smjeli biti kod žrtvene mise.
Sada su ostali sami vjernici. I vjernici su počeli moliti za sve potrebe svijeta. Zato se i zove molitva vjernih, jer su je molili vjernici bez oglašenih. A zove se i sveopća molit¬va zato što su molili za sve potrebe čitavog svijeta.
Danas mi također molimo tu molitvu vjernika nedjeljama i blagdanima (i kad god nas je više u crkvi), samo vrlo skraćenu. Ali se još i danas zamjećuju četiri nakane: Crkva, sav svijet, bolesni i siromasi i ova, konkretna zajednica. - Uvodnu riječ daje misnik, tj. predvoditelj misnog slavlja, isto tako i završnu riječ. Ono drugo, tj. pojedine prošnje, čita čitač. - Ako je potrebno za zajednicu, može biskup ili dotični svećenik dodati molitvi vjernika jedan ili dva zaziva.
Kako vidite, molitva vjernika, koja je danas zadnji čin Službe riječi, bila je u prošlosti most za prijelaz u drugi veliki dio mise, u misnu žrtvu. Da vam to malo konkretnije rastumačim, poslužit ću se jednom poredbom. - Zamislite, recimo godinu 1970., i jednog našeg župnika koji odluči otići u SR Njemačku da posjeti svoje vjernike koji su tamo na privremenom radu. I pročuje se: župnik ide u Njemačku! Već se počinju javljati ljudi i mole župnika: "molim Vas kupite mi to i to". Župnik zapiše. Onda dođu časne sestre pa kažu: "treba nam tri metra brokatne svile". Župnik i to zapiše. I tako dolazi treći, četvrti... njih petnaestak nešto moli, jer župnik ide u Njemačku. "Tamo ima svega, a mi ćemo platiti koliko bude trebalo." I dakako, ako župnik to kupi, bude velika radost kad se povrati i donese.
Sv. misa je posadašnjenje Kristove žrtve na križu. U misi se izvršuje Kristova muka i smrt, uskrsnuće i uzašašće. S ovoga svijeta Krist kroz svoju muku i smrt ide na drugi svijet k svome Ocu. Isus, da tako reknem, putuje u inozemstvo. I jer će on otići svome nebeskom Ocu koji može dati sve darove, mi mu dolazimo sa svojim molbama, i kažemo: dragi Isuse, molim te, smiluj se za ovo, za ono. Kao onaj župnik, koji je morao kupiti one stvari za svoje župljane. - Krist onda u žrtvenoj misi sve te naše potrebe sjedini u svoju patnju, u svoje bičevanje, u svoju smrt i sve to stavi u svoj kalež i preda nebeskom Ocu da usliši njegovu molbu. I tako je to jedna od najmoćnijih molitava, jer ih je Krist uključio u svoju muku. - To je dakle ta - molitva vjernih ili sveopća molitva.
A sada bih imao još jednu molbu. Kad bude molitva vjernika, molim vas, nemojte samo ustima ponavljati onu "Gospodine, smiluj se" ili "Gospodine, usliši nas", nego iz tvoga srca neka se vine molitva Bogu. Jer, Bog daje rado darove, ali traži da ti osjetiš potrebu za njima, da vapiš za njih, da moliš za te darove. On neće dati darove onima koji tek iz dosade ponavljaju riječi. Neka dakle, ni naša misa ni ijedna molitva nikad ne bude samo nedostojna igra ili gluma. Amen.

4. E U H A R I S T I J S K A S L U Ž B A

4.1. PRIIKAZANJE - PRIPREMANJE DAROVA

Moja draga braćo i sestre!
U jednoj sam propovijedi kazao da je čitava prva polovina mise, ona polovina koja se sastoji od Uvoda u misu i Službe riječi, zapravo jedna izmjena naših i Božjih riječi. U uvodnim obredima mi se obraćamo najprije Bogu, a on sluša; mi se kajemo, mi vapimo "Gospodine, smiluj se", kličemo "Slava Bogu na visini", molimo onu zbornu molitvu. A onda Bog govori nama a mi slušamo. Bog govori u misnim čitanjima i u propovijedi. U vjerovanju i molitvi vjernih mi prihvaćamo Božju riječ i preporučujemo sebe i sav svijet Božjoj dobroti.
Danas započinjemo s tumačenjem drugog glavnog dijela misnog slavlja koji se zove Euharistijska služba ili još Žrtvena misa. - Kao što je to bio slučaj u prvom dijelu mise, tako je slično i ova žrtvena misa, odn. Euharistijska služba jedna međusobna izmjena. Ali ne izmjena riječi, nego izmjena međusobnog darivanja. U prvom dijelu žrtvene mise - prikazanju, mi sebe darujemo Bogu. U drugom dijelu žrtvene mise - sv. pričesti Bog sebe daruje nama. U sredini između ta dva dijela je Kristova žrtva na Kalvariji, žrtva na križu. I napokon, konačni i životni naš odgovor na cijelu žrtvenu misu i cjelokupno misno slavlje jest: - uzorni kršćanski život, kao dokaz naše zahvalnosti Bogu, kao i najsigurniji put našeg spasenja. - To bi bila ukratko čitava Žrtvena misa odn. Euharistijska služba. Moja je dužnost da vam danas objasnim onaj prvi dio: naše darivanje vlastitog bića Bogu.

Kako je bilo na Zadnjoj večeri? - Isus je uzeo kruh i vino. To je simbol. Zato i svećenik na ovom mjestu isto tako uzima kruh i vino, te popratnim riječima - molitvi izričito kaže: "od Tvoje (Bože) darežljivosti primismo kruh... (odnosno)... vino." Ali kruh i vino su ujedno plodovi našeg, ljudskog rada. I to svećenik u molitvi ističe. A rad, to je ono najvrjednije u ljudskom životu. I u tim simbolima našeg rada, u kruhu i vinu, Krist je sebe darivao Bogu, ali tako realistično kako mi ne možemo, naime, pretvorio je kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv i onda je izvršio u srcu ono prikazanje koje će sutradan izvršiti na križu, na Kalvariji.
I u prvim stoljećima Crkva je imitirala Krista. Ona ga je oponašala, pa su na početku žrtvene mise, na đakonov poziv svi vjernici dolazili pred oltar, kao kad sada vi dolazite na pričest. Svatko bi od nazočnih nosio u ruci jedan kruh i vrč vina. Netko bi nosio još i komad voska, netko vune, netko svile, netko zlatni novčić ili srebrni novac. I kad bi došli, đakon, odn. svećenik bi primio te darove. A zatim bi ih razdijelio: na oltaru bi ostalo onoliko kruha i vina koliko mu treba za misu, a drugo je bilo spremljeno u posebnu prostoriju da bude za uzdržavanje crkve, svećenika i siromaha.
Što to znači kad čovjek dolazi pred oltar sa svojim kruhom i sa svojim vinom? On daruje Bogu svoj kruh i vino, on daruje svoj život. Zašto život? - Kad mladić daruje djevojci ružu ili kakav broš, on hoće da joj kaže: "ja te volim!" On hoće da kaže: "ja sam tvoj, ja se tebi predajem." - To je značenje onog njegovog dara. - Tako je ona cijela prikazna povorka u ranoj Crkvi bila zapravo glasno vikanje vjerničkog sebedarja Bogu. To vrijedi i za nas. Mi smo svojim darom rekli: "Bože, ja se tebi predajem." I time su vjernici sebe predavali Bogu. Još više: oni su time ulazili u Kristovu žrtvu, stapali se s Kristom i s njime se penjali na križ, s njime duhovno umirali - jer to je zapravo ono predanje samog sebe. Poslije toga, kad je svećenik razdijelio te darove, prao bi ruke. Sad znate zašto svećenik u ovom dijelu mise pere ruke. Danas više, takoreći, nitko ne dira te darove, jer ih u redovitim slučajevima nitko niti ne donosi. Ali i danas svećenik pere ruke i tome se pridaje simbolika duhovne čistoće. Prije nego pristupiš presvetoj žrtvi, moraš biti čist. - To je i takvo je bilo prikazanje u početku 2. i 3. stoljeća.

A kako je danas, u sadašnjem obredu misnog slavlja? Danas, na posebne svečanosti još ima povorka s darovima. Sjećate se kad smo slavili stogodišnjicu naše biskupije, onda su tu dolazili u narodnim nošnjama, pa je netko donio veliki kruh, drugi bačvicu vina, jedna je djevojka donijela misnicu. Drugdje se daruju i slike, ili bilo što drugo što voliš, što se može dati. Ali je najvažnije pritom ono: dar zastupa tvoje srce, dar zastupa tebe. Ali to je uglavnom rijetko. U obične nedjelje i blagdane nema toga, ali ima nešto drugo: ima kupljenje novca. To je ostalo od onog starog prikazanja. Lakše je naime ponijeti malo novca u džepu. A da to ne moraš nositi čak do oltara, dođu zato prakaraturi ili ministranti do tebe i ti dadneš svoj prilog. O tom sakupljanju novca htio bih vas upozoriti na dvoje: prvo: shvatite da onaj novac nije samo za uzdržavanje crkve, iako jest i za to (za svijeće, za popravak, krov itd.), nego je on u prvom redu tvoje prikazanje. To je tvoj dar koji ti daješ Bogu da naznačiš da ti sebe daruješ Bogu. To je ono najvažnije! Drugo: - župnici i svećenici bi trebali paziti da se novac ne kupi predugo. Novac se smije kupiti od molitve vjernih pa do "Molite braćo i sestre". I onda je gotovo. Ne možeš ti vršiti prikazanje, a već je prošla i pretvorba! To više ne ide!
Novac se kupi nedjeljom i blagdanom. A što je s radnim danom kad se ne kupi novac? Što onda? Onda nema druge, nego se moramo ujediniti sa svećenikom i njegovim prikazivanjem i prikaznim molitvama, koje ćemo sada ukratko proći. - Svećenik u naše ime prikazuje Bogu kruh i vino kao naš dar. Najprije hvali Boga radi njegove darežljivosti, radi osjetnog Božjeg blagoslova (jer da Bog nije zalijevao usjev, ne bi bilo tih darova koji se sada prinose). To je ono kad svećenik kaže: "Blagoslovljen si Gospodine, Bože svega svijeta, od tvoje darežljivosti primismo kruh odn. vino, što ti ga prinosimo!" Jeste čuli: "prinosimo"! Ujedini se sa svećenikovim molitvama, zahvaljuj Bogu za sve darove u svom životu i prinesi sebe sama Bogu! - Zatim svećenik tiho moli jednu vrlo lijepu molitvu: "Primi nas Gospodine duhom ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine Bože." Vidi se da je čitav smisao obreda samo naše prikazanje. - Onda svećenik opere ruke za znak čistoće i potom dodaje: "Molite braćo i sestre da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu." To je priprava na najsvetije. Sad dolazi žrtva na križu. I zato svećenik, kao da se ne usuđuje pristupiti toj presvetoj žrtvi, moli vas da i vi molite, da to bude primljeno kod Boga. Vi mu odgovorite i svećenik samo izmoli molitvu nad darovima da Bog primi te darove i da ih pretvori u svoje tijelo i krv.
Eto, sve te molitve, svi ti obredi imaju samo jednu svrhu: da nas potaknu na predanje Bogu. Amen.

4.2. PRIKAZANJE - PRINOS NAS SAMIH

Moja draga braćo i sestre!
Ja sam vam jučer počeo tumačiti onaj drugi, bitni i važni dio sv. mise: Euharistijsku službu ili Žrtvenu misu. Pokušao sam iznijeti pred vas prvi čin tog dijela, prvi čin Žrtvene mise, a to je prikazanje, odn. pripremanje darova. Vidjeli smo da je Crkva kroz duga stoljeća tražila izraz kako da iskaže ono što mora reći Bogu, pa je uvodila razne procesije s darovima. U nekim stoljećima bili su to kruh i vino i na koncu novac. Ali, svi ti darovi samo su zastupali osobu darovatelja. Svi ti darovi značili su zapravo naše predanje, naše darivanje svog bića Bogu. Budući da je to darivanje samoga sebe Bogu vrlo važan dio žrtvene mise - a s druge strane, budući da je to dosta nepoznato našim vjernicima, odlučio sam vam o tom darivanju samog sebe Bogu govoriti još jednom.
Uzet ću jedan biblijski primjer, da shvatite što je to predanje Bogu, što je to sebedarje. Za primjer će mi poslužiti Abraham, i to dva njegova životna događaja. Prvo: kad je napustio svoj zavičaj na Božju zapovijed, a drugo: - kad je žrtvovao svoga sina, opet na Božju zapovijed.
Abraham je bio ugledan, imućan građanin u Haranu, u Mezopotamiji, okružen brojnom i moćnom rodbinom. Nastojao je da bude pravedan prema Bogu, a pošten prema sugrađanima. Jednog dana njega je Bog pozvao. Rekao mu je: "Iziđi iz svog zavičaja u zemlju koju ću ti ja pokazati i ja ću biti s tobom" (usp. Post 12, 1-3). Mi danas ne možemo shvatiti što to znači napustiti svoj zavičaj u ono doba, kad nije bilo ni milicije, ni suda, ni zakona koji štiti tuđince. Čitava sigurnost čovjekova bila je njegova moćna rodbina i oni sugrađani koji ga poznaju i brane. A otići u tuđinu i biti došljak gdje nemaš nikakvih prava, gdje te svatko može opljačkati ako se sam ne možeš obraniti od njega?! - Ja ne znam, je li se Abraham zaprepastio nad tom Božjom željom. Sv. pismo samo kaže da je spakirao svoje stvari i da je pošao u tuđu zemlju, u nepoznato. Znao je, Bog je apsolutni gospodar čovjekov, i nijedno stvorenje nam ne smije biti preče od Boga, ni naša sloboda, ni naš život. To je odanost Bogu. I Abraham je otišao, Bog ga je pratio i čuvao i blagoslovio ga i njegovo se blago umnožilo.
Ali, u svoj toj sreći bila je samo jedna gorka kap: Abraham nije imao djece. Vapio je on svaki dan, i Bog mu je obećavao da će dobiti dijete. No, njegova žena Sara bila je nerotkinja, a godine su prolazile. Sara je starila, i kad već ni jedna žena ne može više dobiti djece, tada, zamislite: njemu Bog ispuni svoje obećanje. Abraham od Sare dobije sina i nadjene mu ime Izak.
I taj Izak je rastao na sreću svojih roditelja. Ali jedne noći javi se opet Bog i zovne Abrahama: "Uzmi svog sina koga voliš, Izaka, i prinesi mi ga za žrtvu na brdu koje ću ti pokazati" (usp. Post 22,2). Je li se Abrahamu srce ukočilo od groze, je li kriknuo od bola, ne znam. Sv. pismo to ne kaže. Ono samo kaže da je pokupio drva, natovario na magarca, probudio dijete, uzeo kantu sa žeravicom i onaj sveti obredni nož kojim se kolju žrtve, da je poslao dijete neka se oprosti s majkom i onda je s djetetom otišao. Put je bio dug i kad je zora svitala još je bio na putu. Dječak pita oca: "Tata, ovdje su drva, ti nosiš žeravicu i tebi je o pojasu žrtveni nož, a gdje je žrtva ?" A ocu krvari srce i on kaže: "Sinko, Bog će se već pobrinuti za žrtvu" (usp. Post 22, 7-8). I kad su došli na mjesto, Abraham sagradi od kamenja oltar, metne drva na oltar, a onda sveže dječaka. Dječak je shvatio: on je ta žrtva. I počeo je tiho plakati. A otac je zatvorio oči da ne vidi te suze dječakove, uzeo onaj kameni, žrtveni nož i podigao ruku. To je Bogu bilo dosta. Ruka nije zaklala dječaka. Jedan anđeo je ustavio ruku. I reče Bog Abrahamu: "Sad vidim da si mi odan" (usp. Post 22,12).
Eto, to je predanje svoga bića Bogu. To znači - reći Bogu: "Gospodine, ti si sve, a ja nisam ništa! Što god mi pošalješ, prihvatit ću. Kad god me pozoveš, ići ću, što god od mene zaišteš, dat ću ti!" - A to je ono najteže i najljepše i Bogu najugodnije, što čovjek može učiniti: predati svoje biće Bogu. To je i srčika onog svećeničkog ređenja, kad stojiš pred biskupom, a on polaže ruke na tebe, a ti kažeš: "Gospodine, evo me, što god od mene zaišteš učinit ću!" - To je predanje Bogu.
To je učinila i presveta Djevica. Kad joj je anđeo rekao da će postati majka Mesijina, a ona je znala da Mesija, kao Sluga Božji, mora strašno trpjeti, i da ona prima najveću čast ali ujedno i život najvećeg bola, ipak nije ustuknula nego je kazala: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1 ,38)
Sada, kad to znaš, možeš se ujediniti s Kristom u njegovu predanju; onda se možeš s njim popeti na križ, možeš s njime umrijeti duhovno na križu, jer - nemojte zaboraviti: Krist i mi, mi smo euharistijska žrtva. Amen.

4.3. PREDSLOVLJE

Moja draga braćo i sestre!
U našem tumačenju sv. mise stigli smo do samog srca sv. misne žrtve, do Gospodnje Zadnje večere, do obnavljanja žrtve na križu. Narod to zove pretvorba, a službene crkvene knjige zovu euharistijska molitva ili misni kanon. Svaka euharistijska molitva ima svoj uvod koji se zove predslovlje. I ja bih vam danas govorio o predslovlju.
Da biste razumjeli predslovlje moramo se vratiti duhom natrag na Kristovu Zadnju večeru. Sveta evanđelja nam kažu da je Isus uzeo u svoje ruke kruh, da je zahvalio (to je važno), kod nekih kaže da je blagoslovio (= odao Bogu dužno hvalu), onda je razlomio, podijelio apostolima i rekao: "Uzmite i jedite ovo je moje tijelo" (Mk 14,22). Do prije 70 godina se smatralo da ono "blagoslovio" znači da je blagoslovio kruh. Međutim, potanja istraživanja hebrejskih običaja sigurno danas dokazuju da Isus nije blagoslovio kruh, nego je Boga blagoslovio. I - ako se vi čudite pa kažete da Bog može blagosloviti čovjeka, ali kako čovjek može blagosloviti Boga - onda vam mogu reći, da blagosloviti znači dobro govoriti, blago-sloviti, to znači hvaliti. I prema tome: blagosloviti Boga i zahvaliti Bogu to otprilike izađe na isto. - Čovjek zaista može blagosloviti Boga. Imamo sigurne podatke da je svaki židovski domaćin, npr. prije večere blagoslovio Boga. Rekao bi: "Blagoslovljen Gospod Bog svemogući koji je dao da zrnje žita raste na našim poljima, pa od toga imamo kruh. Neka učini da ovaj kruh što ga jedemo bude na spasenje duši i tijelu." - To je blagoslivljanje Boga, zapravo hvaljenje Boga.
Danas (četvrtak IV. nedjelje Došašća) smo čitali o rođenju Ivana Krstitelja. Vi se sjećate, kad je Ivan Krstitelj rođen, onda je otac Zaharija od dragosti kazao: "Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, jer je pohodio i otkupio narod svoj" (usp. Lk 1,68). Dakle, čovjek može Boga blagosloviti u tom smislu da ga hvali. Kad evanđelja kažu: "Isus zahvali Bogu", "Isus blagoslovi Boga", to je isto. Znači - hvalio je Boga. I zato su od početka kršćanstva misnici pokušavali zahvaliti Bogu prije pretvorbe, kao što je Isus zahvalio prije Zadnje večere.
Danas sve ima štampano u misnoj knjizi i svećenik čita onako kako je u knjizi, ali, u početku kršćanstva tako nije bilo, pa su neki biskupi govoreći napamet otegli tu zahvalu; bila je duga i svidjela se ljudima i oni su je pamtili.
Na grčkom jeziku se kaže euharistomen = zahvaljujemo ti, pa je narod čitavu misu pamtio kao zahvalu = euharistija. Toliko se upečatilo ljudima ono zahvaljivanje. I danas ima u misi svečana zahvala. Svećenik npr. kaže: "Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože, po Kristu našem Gospodinu." To je svečana zahvala, uvod u euharistijsku molitva. Po njoj je čitava molitva dobila svoje ime, euharistijska molitva.
A kad svrši ta zahvala, onda Crkva, kao da vidi da ona nije moćna da dostojno zahvali, da bi trebalo još nekoga zvati u pomoć, pa zove anđele, arkanđele da zajedno s njom hvale Boga bez prestanka; stoga se svako predslovlje svršava riječima: "I zato, s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka." - Ono "gospodstvo", nemojte misliti da su to neka zemaljska gospoda. Katkad se spominju i "vlasti", ali to nisu državne ili neke druge zemaljske vlasti, ni "prijestolja" nisu kraljevska - sve su to zborovi anđela. Po crkvenoj tradiciji ima devet korova anđeoskih: anđeli, arkanđeli, poglavarstva, prijestolja, vlasti, moći, sile, kerubi i serafi. Dakle, da znate, to su sve skupine anđela. I kad predslovlje svrši, narod pjeva ili kliče: "Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot, puna su nebesa i zemlja slave tvoje."Otkud je uzeta pjesma "svet, svet, svet"? Tko ima kod kuće Bibliju neka otvori proroka Izaiju, šesto poglavlje. Tamo će naći kako je Bog pozvao Izaiju u proročku službu. Izaija je bio mlad svećenik, molio se u hramu. Najedanput se zanio i u viđenju je nestalo krova hramskog - vidio je otvorene dubine neba i ogroman prijestol i Onoga koji sjedi na prijestolju, pa kaže kako su serafi zastirali oči da ne gledaju Gospodnje lice, jer nisu vrijedni da ga gledaju i stalno su dovikivali: ''Svet! Svet! Svet! Gospodin Bog Sabaot! Puna je sva zemlja slave njegove!" (Iz 6,3).
A onda, što dalje pjevamo, odn. kličemo? - "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" Kako je to nastalo? To je iz evanđelja. Kad je Isus na Cvjetnicu ulazio u Jeruzalem, onda su ga apostoli i učenici dočekali radosno riječima: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!" (Mt 21,9). Što je to "hosana"? Hosana je stara hebrejska riječ koja znači: "De, pomozi!" - Ali već u Starom zavjetu nije imala taj smisao nego je to jednostavno bio kliktaj, koji je značio: "Slava tebi"; "Hosana u visini" - znači dakle: "Slava tebi u visini!"
Sada pogledajmo kako se ovo predslovlje uklapa tajanstveno djelovanje u misi. Došao je najsvečaniji čas. Nalazimo se u svetinji nad svetinjama misne žrtve. Sad će Krist stići s neba; sada će njegovo žrtveno tijelo biti položeno na oltar i njegova žrtvena krv biti u kaležu - sada će on s nebeskog prijestolja sići na naš oltar. A Crkva, zahvaljujući za taj veliki, sveti čas, poziva svoje vjernike: "Gospodin s vama", znači, sad će biti Gospodin među vama! Narod kaže: "I s duhom tvojim." "Gore srca", znači - pustite iz srca sve zemaljske misli i želje, podignite srca prema nebu i napunite ih nebeskim mislima! - Narod odgovara: Već smo ih digli, tj. "Imamo kod Gospodina." "Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu" - (euharistomen = hvalu dajmo!). Narod kaže: "Dostojno je i pravedno." - Onda svećenik raširi ruke i svečano pjeva ili govori predslovlje i na koncu poziva anđele i sve ostale stanovnike neba u pomoć da svi zajedno slavimo Boga.
I sada, kao da se nebo otvara, Krist se počinje spuštati, a sva nebeska vojska anđela i svi sveci i blaženici ga ispraćaju s pjesmom: "svet, svet, svet'' - a mi s njima udružujemo svoje glase i dočekujemo Krista na oltaru riječima: "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Hosana u visini!"
Kako divno Crkva zna dramatizirati svoje svete obrede! - Sada može odmah doći pretvorba, ali o tome, ako Bog da, idući put. Amen.

4.4. EUHARISTIJSKA MOLITVA

Moja draga braćo i sestre!
Mi stojimo večeras pred velikom tajnom. Mi slavimo Božić. Onaj Bog, koga nebo i zemlja ne mogu obuhvatiti, onaj Bog koji je stvorio sve, on je, zamislite, odlučio da postane čovjek i da dođe među nas kao dijete rođeno u štali. To čovjek ne može shvatiti, toliku ljubav!
I evo, mi danas idemo tu pred "Betlehem", gdje su slike toga događaja. A ima jedan "Betlehem" puno svetiji od ovoga što je tamo napravljen. To je naš oltar, na kome zaista Krist dolazi k nama u sv. misi. Ja sam jučer vama govorio da je srce sv. mise, jezgra čitave misne žrtve ono što se u liturgijskim knjigama zove euharistijska molitva. Narod to zove pretvorbom. Vi, koji često slavite sv. misu sa svećenikom, sigurno ste već primijetili da sve euharistijske molitve nisu jednake. Svećenik danas ima kratku euharistijsku molitvu, sutra ima dugačku. Danas ima jednostavnu i jasnu, a drugi put ima nekakvu svečanu, ali ne tako jasnu. Zato sam odlučio da vam prikažem četiri euharistijske molitve rimokatoličke Crkve koje su danas kod nas u praksi.

Prva euharistijska molitva zove se rimski kanon. Kanon je grčka riječ, a znači nepromjenjivo pravilo, jer euharistijska molitva ili kanon je tako sveta molitva da ni biskup ni svećenik ne smije ni jednu riječ u njoj promijeniti, ne smije izostaviti ni dodati. Onako mora čitati kako je napisano. Zato se euharistijske molitve i zovu kanoni. Taj rimski kanon upotrebljava se eto, od početka Crkve do II. vatikanskog sabora kao jedini. Nije bilo drugoga. Taj rimski kanon bio je s početka vrlo jednostavan, kratak. Ali s vremenom, tijekom dugih stoljeća, ovaj papa je dometnuo ovu molitvu, onaj je umetnuo onu, tako da je danas rimski kanon najduži od svih. I on je svečan, vrlo svečan, ima divne molitve, ali nije svagdje jasan. Kad je II. vatikanski sabor odlučio da se misa reformira, kako bi bila jasnija narodu, htjeli su neki stručnjaci promijeniti rimski kanon, ali papa Pavao VI. nije dao. On je kazao: "Ne! Još od prvih stoljeća kršćanstva mi molimo taj kanon, to je časna starost! Ostavite ga kakav jest. A možete još tri druga kanona napisati, tri druge euharistijske molitve, kraće, jasnije - pa kome je draže neka moli ovo drugo, ali ovaj ima ostati." Tako je taj rimski kanon ostao i u današnjoj misi.

Druga euharistijska molitva je sastavljena poslije II. vatikanskog sabora, ali nije originalno sastavljena. Nisu stručnjaci nju izmislili, nego su uzeli jedan stari kanon od sv. Hipolita, oko 220. godine poslije Krista. Taj Hipolit, svećenik i mučenik, bio je učenik čuvenog sv. Ireneja. Bio je i sam vrlo učen čovjek. Znao je biblijsku nauku, teologiju i crkveno pravo. U ono doba, kad je on sastavljao taj kanon, nije još bilo misnih knjiga, nego su biskupi onako, napamet govorili euharistijsku molitvu. Zato je on, da bude pri ruci biskupima, napravio jedan mali uzorak. Ta euharistijska molitva sv. Hipolita je najkraća i najjasnija od sve četiri koje mi upotrebljavamo.

Treća euharistijska molitva je sasvim novog datuma. Nju su napisali i sastavili papinski stručnjaci za reformu mise. Ta treća molitva je malo dulja od onog Hipolitovog kanona, ali je vrlo jednostavna, vrlo razumljiva. I nju zato narod voli.

Četvrta euharistijska molitva je starodrevna. Napisao ju je sv. Bazilije Veliki, jedan od najvećih likova katoličke Crkve četvrtog stoljeća. Napisao ju je oko 350. godine. Taj Bazilije Veliki nije uzalud dobio nadimak "veliki" jer, doista je bio velik čovjek i biskup. Napisao je prva redovnička pravila na svijetu. Također je napisao još jednu euharistijsku molitvu koja se u pravoslavnoj Crkvi upotrebljava i danas. Kad je Bazilije napisao tu našu četvrtu euharistijsku molitvu, htio je u njoj izraziti čitavu povijest spasenja, počevši od Adama i Eve pa do smrti i uskrsnuća Kristova. Zato se ta molitva, taj kanon zove kanon povijesti spasenja. Sadrži otprilike ono što sadrži naše vjerovanje. Euharistijska molitva sv. Bazilija je vrlo otmjena stila, elegantna, i zato nekima nije tako razumljiva. Ali, onima koji dobro znaju kršćansku vjeru, koji su mnogo čitali katoličke knjige, njima je ona najljepša od svih.
Eto, braćo i sestre, večeras sam vam govorio o četiri euharistijske molitve koje se kod nas upotrebljavaju u sv. misi.

Godine 1909., u Moskvi je od carske ruske policije uhapšen grof Panijatovski, zato što je pripadao nekim revolucionarnim udruženjima. I sud ga je protjerao na doživotni prisilni rad u Sibir. Tamo je radio u rudniku, na što on kao plemić, nije bio navikao. Ondje je upoznao mladu plemkinju Natašu. Zavolio je i zaručio se s njom, onako kao robijaš. Jednog dana je grof pronašao u rudniku ogroman dijamant i sakrio ga u svoje odijelo. Tako ga je iznio iz rudnika. Teški rad i oskudica tako su na njega djelovali da je ubrzo bio na umoru. Kad je umirao, pozvao je svoju Natašu i kazao joj: "Evo ti ovaj dijamant. Tako velikog nema na svijetu. Ako ikada pobjegneš iz Rusije u zapadne zemlje, onda daj da se ovaj dijamant uokviri u jedan zlatni okvir, recimo u jedan broš ili jedan medaljon. Bit ćeš jedna od najbogatijih žena na svijetu." I žena je zbilja izbjegla iz Rusije i majstori su zbilja izbrusili onaj dijamant da se počeo blistati; uokvirila ga je u zlatni okvir i postala je vrlo bogata žena. Dijamant je mogla prodati za basnoslovne novce.
Gospodin Isus Krist je na Božić napustio nebo i došao među nas u ovaj "Sibir". Tu je svojoj Zaručnici, Crkvi, pred samu smrt svoju, ostavio svoj dijamant. To je sv. misa. Rekao je Crkvi: Evo ti najdraže što imam. Ja umirem, i daj to uokviri u zlatne obrede i molitve. Neka to bude nešto najsvetije, najljepše što postoji. I Crkva je uzela taj dijamant, tu Zadnju večeru, Kristovu smrt na križu, i uokvirila u molitve. To se sada zove euharistijska molitva ili misni kanon. I mi ćemo ga uvijek poštivati, ne samo zato, što ga je Crkva sa svom pomnjom izradila, nego još više zato, što sadrži onaj Kristov dijamant, njegovu smrt na križu. Amen.

4.5. PRETVORBA

Moja draga braćo i sestre!
Kad smo se lanjske godine pripravljali na Božić, ja sam počeo tumačiti sv. misu. Ali nije doteklo vremena da rastumačim do kraja. Došao je Božić, kada smo upravo došli do samog srca sv. mise, do najstarijeg i najsvetijeg dijela koji se zove pretvorba. Zato sam odlučio sada, u Korizmi, nastaviti ta tumačenja i danas govoriti o pretvorbi, o pretvaranju kruha u tijelo Isusovo i vina u krv Kristovu.
Braćo i sestre, pretvorba ima tri dijela. Prvi dio je zaziv Svetoga Duha, drugi dio je pripovijedanje Isusove posljednje večere, a treći dio je molitva spominjanja. Sva tri dijela su vrlo stara, a ovaj srednji dio je baš od samog Isusa Krista.
Pogledajmo najprije zaziv Svetoga Duha. - Kad god Crkva nešto važno počinje, kad god odlučuje u crkvenom životu nešto sudbonosno, onda zaziva Svetoga Duha. Misa je nešto vrlo važno i sudbonosno, i zato prije najsvetijeg dijela mise Crkva zaziva Duha Svetoga. Ona kaže: "Neka tvoj Sveti Duh posveti ove darove", to znači kruh i vino neka pretvori u tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, "koji nam je povjerio slaviti ova otajstva", znači: koji nam je odredio da slavimo sv. misu. Vrlo je znakovit obred svećenikov. On drži ruke raširene nad kruhom i vinom, a to uvijek u Crkvi znači neki blagoslov, koji treba od svećenika da pređe na osobu ili na stvar. Kad biskup krizma, širi ruke da punina Duha Svetoga, koju je biskup primio, može preći na krizmanike. Kada biskup zaređuje mladića za svećenika, on polaže također ruke na njegovu glavu, da ona punina svećeničkog reda pređe na onog mladića koji se redi za svećenika. Tako i ovdje. Svećenik drži raširene ruke da Duh Sveti, koga je u svećeničkom ređenju primio, pređe na kruh i vino i da ga pretvori u tijelo i krv Kristovu.
Sada dolazi srce sv. mise. Svetinja nad svetinjama čitave mise, Kristova žrtva na Kalvariji. Zanimljivo je da se ta pretvorba ne vrši nekom svečanom molitvom niti nekom svečanom svećeničkom izjavom, nego pripovijedanjem. Pripovijeda se Isusova Zadnja večera. Svećenik stupa u pozadinu, a na njegovo mjesto stupa sam Krist. "One večeri prije nego će podnijeti muku uze Isus kruh i reče: 'Uzmite i jedite ovo je moje tijelo, koje će se prinijeti za vas'." - I svećenik uzme kruh, a poslije izgovorenih riječi nije više kruh u njegovim rukama nego Kristovo tijelo. Zatim svećenik podigne to presveto tijelo Kristovo da svi padnu na koljena i poklone se. Onda on sam poklekne da se pokloni. Isto tako uzme kalež, pa izgovori Kristove riječi: "Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha." To su Kristove riječi Zadnje večere. Sad u kaležu nije više vino nego Kristova krv. Opet svećenik podigne taj kalež da se ljudi klečeći poklone Gospodinu, onda i sam poklekne da se pokloni. To je žrtva sv. mise. Tu se sastaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Jer, čim svećenik završi Zadnju večeru riječima: "Ovo činite meni na spomen" – vi kažete: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, Tvoju smrt Gospodine naviještajmo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo." "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež", to je sadašnjost. Mi smo svi pozvani na pričest. "Tvoju smrt Gospodine naviještamo", to je prošlost, koja se ponazočuje u ovom času. "Tvoj slavni dolazak iščekujemo", to je budućnost koja također postaje nazočna u ovom času. Jer, na sudnji dan će isti ovaj Krist, sa istim ovim preobraženim tijelom doći. Samo ćemo ga onda vidjeti, a u misi ga ne vidimo.

Još samo nekoliko riječi o molitvi spominjanja. Ja sam o njoj već govorio u drugoj svojoj propovijedi o sv. misi. Crkva izvršuje zapovijed Kristovu. Krist je rekao: "Ovo činite meni na spomen." I sada Crkva nastavlja: "kako si ti naredio, evo, mi tebe spominjemo". Izvršili smo što si naredio, pretvorili smo kruh u Tvoje tijelo i vino u Tvoju krv, i sad se spominjemo Tvoje muke i smrti, Tvoga uskrsnuća i uzašašća, Tvoga drugog dolaska na sudnji dan.
Braćo i sestre, kad je sv. Toma Mor još bio ministar predsjednik golemog britanskog imperija, onda je svaki dan slavio sv. misu u najbližoj crkvi da dobije snagu za svoje teške poslove i brige. I kad su mu prigovorili da to ne dolikuje tako velikom dostojanstveniku, da svaki dan ide na misu, onda je on rekao: "Za mene je najveća čast da se poklonim najvećemu od najvećih, svome Gospodinu Bogu, Isusu Kristu." - To ćemo upamtiti za cijeli život. I mi ćemo tako kazati: "Za mene je najveća čast da svoje poklonstvo darujem najvećem od najvećih, svome Bogu i Spasitelju, Isusu Kristu." Amen.

4.6. MOLITVA POSLIJE PRETVORBE

Moja draga braćo i sestre!
Mi smo prije mise molili pobožnost križnoga puta. Taj križni put je imitacija onog pravog križnog puta, kojim je Isus nosio svoj križ u Jeruzalemu prije 2000. godina, kada je padao pod križem, bio razapet i umro. To je vrlo lijepa i dirljiva korizmena pobožnost, i Crkva je ne može dovoljno preporučiti.
Ali ima nešto u našoj Crkvi što je neizmjerno dragocjenije od križnog puta, a to je sveta misa. Misa nije imitacija, misa je stvarnost križnog puta i smrti Isusove. Po pretvorbi kruh se zaista pretvorio u živo Kristovo tijelo, i vino u krv Kristovu. I na našem oltaru se nalazi Kalvarija. Onaj križni put se vrši nevidljivo pred našim očima. Stvarno je nazočna njegova muka, njegova smrt i njegovo uskrsnuće. Mi smo o tom jučer razmišljali.
Danas postavljamo pitanje: "Što Crkva moli poslije pretvorbe?'' Kako ona iskorištava one najdragocjenije časove kad je Krist na oltaru? Danas bih odgovorio na to pitanje.
Prvu molitvu koju Crkva poslije pretvorbe moli protumačili smo već zadnji put. To je molitva spominjanja. A onda Crkva moli da Bog primi žrtvu Kristovu, koju prikazujemo. Može netko pitati: "Zašto Crkva moli da Bog primi žrtvu Kristovu kad je Krist ljubljeni Sin Božji, bez grijeha, a njegovu žrtvu Bog uvijek prima?" - Istina, njegovu žrtvu prima, ali misa je i naša žrtva. Mi sebe i Krista prikazujemo zajedno Bogu. A mi nismo uvijek čisti. Mi možda nemamo pobožnosti kod sv. mise, jer smo rastreseni. Možda imamo čak i grešnih misli. I zato Crkva moli da Bog ne gleda na naše grijehe i slabosti, nego da ovu našu misu primi milostivo kao žrtvu svoga Sina.
Potom dolazi šest raznih nakana za koje Crkva moli.
Najprije moli za sav narod Božji, za katolike, ali naziva ih čudnim imenom - kaže "pričesnici". "Da nas, pričesnike Duh Sveti sabere u jedno." Mi smo pričesnici. Crkva želi naglasiti, kako je prirodno da kod svake svete mise primimo pričest. Naravski, tko je u teškom grijehu ne smije doći na pričest. Ali Crkva pretpostavlja da se kršćani čuvaju teškog grijeha, pa da kod svake mise dođu na pričest, pa nas zato i opravdano naziva "pričesnici". A zašto moli "da nas Duh Sveti sabere u jedno?" Ja sam primio živog Krista u sebe u pričesti, ti si primio živoga Krista u sebe. Kako ćemo biti neprijatelji kad je u tebi Krist i u meni isti Krist?! To je ono: "Neka Duh Sveti sabere pričesnike u jedno.''
Zatim moli za papu, biskupe i svećenike. Vi znate koliko je to važno da imamo svete pape, svete biskupe i svete svećenike, čestite, poštene svećenike. Bez svećenika, biskupa i pape nema Crkve. Gdje god nema svećenika, tu se kršćani osipaju i propadaju. I zato je vrlo važno moliti na tu nakanu. Zato se i tu uvijek uključite kad molimo za papu, za biskupe i za svećenike.
Sad dolazi treća molitva, jedna sasvim kratka rečenica: "svi koji prinose." - "Svi koji ti prinose", njih ti preporučujemo, moli Crkva. Koji su to što prinose? To su oni koji su naručili misu, oni koji su platili taksu za sv. misu. Onaj koji je platio taksu za sv. misu zavrijedio je da se poseban plod svete mise na njega primijeni. Vidite kako Crkva na sve misli!
U slijedećoj molitvi Crkva moli za sve vas koji ste nazočni kod slavlja svete mise, te za sve kršćane po cijelom svijetu.
Zatim dolaze i oni koji nisu kršteni, koji ne vjeruju; možda su bezbošci, možda su pogani ali traže Boga. Kaže se u molitvi: "sviju koji te traže iskrena srca." Može jedan bezbožnik zaista bez svoje krivnje biti bezbožan, pa on razmišlja, traži Boga; on se pita ima li Boga, te je iskrena srca pripravan prihvatiti Boga ako ga upozna i nađe. Eto, za njih Crkva također moli da i njih Bog blagoslovi. Na koncu dolaze još pokojnici. Oni koji su u čistilištu, koji su nekada bili s nama ovdje na zemlji, ali su svršili svoj život pa su došli u čistilište. Mi im možemo pomoći svojom molitvom.
Sada dolazi pitanje: Što za sebe i za sve spomenute molimo? - Molimo to, da s blaženom Djevicom Marijom, svetim apostolima i drugim svetima dobijemo vječnu baštinu. To znači da dođemo u nebo. To je jedini i glavni cilj ljudskog života. "Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a dušu svoju izgubi!" (Mt 16,26). Ako ne dođemo u nebo, onda je sve uzalud što smo na zemlji trpjeli i radili. Moramo u nebo doći!
I na kraju, braćo i sestre, dolazi svečani završetak cijele euharistijske molitve. Svećenik uzme, ako je sam, u jednu ruku ovaj položeni tanjur sa Kristovim tijelom, u drugu ruku uzme kalež sa Kristovom krvi; ako su dvojica, jedan uzme kalež, drugi uzme pliticu i govori: "Po Kristu i s Kristom i u Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava." - To je jedno svečano: "Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu", svečana zahvala Bogu. Prvo: što mi želimo? - Da se Bogu vrati svaka čast i slava - sjećate se, zato je Isus došao na zemlju. Kad se Isus rodio, anđeli su pjevali: "Slava Bogu na visini." Sada, po ovoj žrtvi, po svojoj žrtvi na križu Krist je zaista vratio Bogu slavu koja je bila zagađena svim našim grijesima, psovkama, ružnim riječima, mržnjama i lažima. Po žrtvi Kristovoj mi možemo Bogu vratiti slavu. Ali mi ne možemo to sami napraviti. Mi smo sami oni krivci pred Bogom i zato mi vraćamo Bogu slavu po Kristu, s Kristom i u Kristu. Po Kristu, jer sve naše molitve šaljemo Bogu po Kristu.
Znate, kad bude sudnji dan, pa već bude presuda izrečena, oni prokletnici su bačeni u pakao, mi smo otkupljeni oko Krista, milijuni i milijuni, a onda Krist stupa pred nebeskog Oca i kaže: "Oče nebeski, po meni, sa mnom i u meni vraćena je tebi u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava u sve vijeke vjekova." - A milijarde anđela i svetaca kliknu: "Amen!" - Taj "Amen" izgovorite u svakoj svetoj misi na koncu euharistijske molitve, to je vaš najvažniji pristanak! Recite taj "amen" svaki puta glasno i iz svega srca! Amen.

4.7. PRIČEST

Moja draga braćo i sestre!
Riječima "Po Kristu, s Kristom i u Kristu…" završava se euharistijska molitva ili misni kanon. Sada dolazi treći, odn. posljednji dio euharistijske službe. Zove se pričest. U ranoj Crkvi nije se toliko često govorilo - pričest, koliko lomljenje kruha, gozba. A u ovim zadnjim stoljećima Crkve kaže se opet najčešće pričest. Riječ pričest je prijevod s latinskog "communio", i kad moderni vjernik kaže pričest, onda misli na zajedništvo između Krista i nas. Mi blagujemo, jedemo Kristovo živo preobraženo tijelo i Krist se stapa s nama jer "communio" znači zajedništvo. Međutim, rana Crkva je također vjerovala da prima Kristovo tijelo u sv. pričesti, ali je ona više pazila na jedno drugo zajedništvo, "communio". Kod nje je zajedništvo bilo zajedništvo među vjernicima, među nama. Ja primam Krista u sebe, ti primaš Krista u sebe. (U starini su se svi vjernici pričešćivali). U tebi je Krist, u meni je Krist. Kroz Krista se mi međusobno stapamo u zajedništvo. To je "communio". To je značenje pričesti u ranoj Crkvi. I sada možemo razumjeti zašto Crkva ne da pričesti nikome ako ima ikakvu mržnju ili zlovolju na svoga bližnjega. Ne može primiti pričest, jer pričest stvara, produbljuje i pokazuje zajedništvo vjernika između sebe.
Sada isto tako razumijete zašto se u sv. misi prije pričesti tako često, nekolika puta moli za mir. Mir! To je jedinstvo među vjernicima. Za to se moli - da smijemo ići na pričest. Zato Crkva traži da ti pružiš ruku svoju svome bližnjemu. To pružanje ruke jest znak da ti svim ljudima opraštaš, da si sa svim ljudima u miru, inače ne bi smio pružiti ruku. A još nešto ćete razumjeti. Razumjet ćete da dokumenti Drugog vatikanskog sabora kažu i ovo: "Euharistija izgrađuje Crkvu." To je to! U krštenju mi postajemo članovi Kristove Crkve. Postajemo jedno Mistično Tijelo Kristovo, a u pričesti se to zajedništvo kršćana između sebe produbljuje i pokazuje. Pričest izgrađuje Crkvu, naše zajedništvo. I tako kroz pričest svi postajemo jedno, počevši od pape pa do onog zadnjeg kršćanina na svijetu.
Od kada Crkva sa sv. Pavlom vjeruje da je misa žrtva, otada se i pričest pokatkada zove žrtvena gozba. Ali, ta riječ žrtvena gozba nije potekla od kršćana. Ona je starija od kršćanstva. U žrtvama Starog zavjeta, ja ću reći u poganskim žrtvama, postojala je žrtvena gozba. A, budući da su sve te starozavjetne žrtve samo blijeda slika jedine prave žrtve, sv. mise, to je i njihova žrtvena gozba blijeda slika naše pričesti.
Ja ću vam sada ispričati kako se to izvršavalo kod starih Židova. Jedna porodica hoće da zahvali Bogu za nešto. Onda domaćin kupi besprijekorno janje. Cijela porodica ide u hram s onim janjetom, noseći sa sobom janje. Svećenik u hramu, uz obrede i obredne molitve zakolje janje, odere ga i očisti. Sada se salo spali na oltaru - to je Božje! To se zove hrana Božja, ili "vatrena hrana Svevišnjeg". To spaljivanje bilo je znak da je Bog prihvatio žrtvu "na ugodan miris". Njime, tj. spaljivanjem, Bog postaje vlasnik onog janjeta. Ostali dio janjeta se peče. I kad bude ispečeno, onda Bog, koji je sada domaćin (jer je on gospodar onog janjeta), poziva svoje vjernike na objed. Svećenik odsječe od onog pečenog janjeta svakome po jedan komad, koji oni onda pojedu. Time su vjerovali da se stapaju sa Božanstvom a i između sebe. To je pričest starozavjetnih žrtava - žrtvena gozba se to zvalo.
Uspoređujući s našom, novozavjetnom žrtvenom gozbom vidi se koliko je blijeda slika ona starozavjetna gozba. Jer, u misi, u pričesti, mi primamo uistinu živoga, pravoga Boga. Mi se stapamo s Bogom i svi postajemo nekako jedno jedinstvo, stopljeno s Bogom i u Bogu. To je naša pričest, naša žrtvena gozba, koju nam Krist priređuje, a mi, njegova Crkva slavimo.
Sada bih vam još naveo pojedine dijelove samog obreda pričesti, a onda ćemo za danas svršiti. Obred pričesti se dijeli na tri dijela. Prvi dio je priprava, drugi dio je pričešćivanje, a treći dio je zahvala. - Priprava na pričest ima četiri točke. Prvo je molitva prije jela, gozbe: "Oče naš" s uvodom i zaključkom; onda dolazi molitva za mir, zatim pružanje znaka mira, pružanje ruke za znak da si u miru sa cijelim svijetom i sa svakim čovjekom, inače nemoj pružati ruku i ići na pričest, i konačno lomljenje kruha, hostije i spuštanje jednog dijela hostije u kalež, u presvetu krv. Zatim dolazi samo pričešćivanje. A poslije pričesti zahvala, kao u jednom domaćinstvu poslije objeda.
Ja vam još, na kraju, želim od srca da vam Božje svjetlo i Božja milost dadnu veliko zanimanje i veliko poštovanje i ljubav prema svetoj pričesti. Amen.

4.8. PRIPRAVA NA PRIČEST

Draga braćo i sestre!
Prvi čin naše priprave na pričest u svetoj misi jest molitva Oče naš. Zove se i Gospodnja molitva, jer je sam Gospodin Isus Krist svoje učenike tu molitvu naučio. To je najvrjednija, najuzvišenija od svih molitava na svijetu, jer, prvo: učio ju je sam Bog; drugo: ona u sebi sadrži skraćeno sažeto evanđelje Kristovo, i treće: Bog nam u usta stavlja svoje vlastite misli, svoje vlastite riječi. Trebalo bi zapravo da vam o svakoj riječi Očenaša održim jednu ili više propovijedi, ali naše bi se tumačenje svete mise tada odveć rasteglo i zato ćemo se zadovoljiti time da u jednoj propovijedi rastumačim čitav Očenaš.
Najprije dolazi naslov: "Oče naš koji jesi na nebesima". "Oče", svemogući Bog je htio da nam bude ljubazan otac. I mi, kao njegova djeca zovemo ga ocem. Ali taj otac živi u našoj očinskoj kući, u nebesima. Mi smo na zemlji samo u prolazu, kao turisti, dolazimo i odlazimo. Živimo neko vrijeme i odlazimo. A tamo, u vječnosti, u nebu, on nas čeka. Tamo je naša domovina, za njom moramo težiti.
Zatim dolazi sedam molbi. Prve tri molbe se tiču vječnosti. Te su najvažnije.
Najprije molba: "Sveti se ime tvoje". Što to znači? Bog je stvorio svijet u prvom redu radi svoje slave. Isus je došao i izvršio svoju muku na križu u prvom redu zato da Bogu vrati slavu. Zato su anđeli na Božić pjevali: ''Slava Bogu na visini!" To je Isusov program. A to je označeno ovdje riječima: sveti se ime tvoje. Neka svi ljudi u tebe vjeruju, neka te svi ljudi poštuju, neka ti se svi ljudi mole. To znači: "sveti se ime tvoje", slavimo Boga jer je on to zaslužio.
Druga molba je drugi cilj Isusova dolaska. Isus je došao najprije da vrati Bogu slavu, a onda da spasi naše duše. I Bog je stvorio svijet i ovu zemlju, i zato da mi, njegova djeca, dođemo u vječno blaženstvo. Zato mi molimo: "Dođi kraljevstvo tvoje". Dođi vječno blaženstvo! Da spasimo dušu, da svi dođemo jedanput u vječnu sreću, da dođe to Božje kraljevstvo, gdje će Bog kraljevati i gdje neće biti ni jada, ni bola, ni bolesti, gdje će Bog svaku suzu obrisati s naših očiju. Neka dođe najprije u moju dušu, u moje srce, onda u moju obitelj, u naš narod, onda u cijeli svijet.
Zatim dolazi treća molba. Jedino sredstvo da se postigne slava Božja i spasenje duše jest vršenje Božje volje. Zato kažemo: "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji". Mi molimo Boga da vršimo njegovu volju. Nije lako uvijek vršiti Božju volju. Katkad je to lako i ugodno. Lijepo je čitati lijepu molitvu u ugrijanoj sobi, ali katkad je to vrlo teško. Katkad se sve urotilo protiv nas da nas odvrati od Boga. Onda je teško vršenje Božje volje. I mi za ove časove molimo da nama Bog pomogne da uvijek vršimo njegovu volju, onako točno na zemlji kao što ga anđeli slušaju na nebu. - To su tri glavne molbe u Očenašu.
A sad se spuštamo s neba, takoreći na zemlju i molimo za "kruh naš svagdanji". Mi smo danas na zemlji. Živimo ovdje među ljudima. I zato molimo Boga da nam dadne ono što nam je potrebno za ovaj zemaljski život: "Kruh nas svagdanji daj nam danas". Nemojte zaboraviti: u Kristovo vrijeme taj svagdanji kruh je bio grubi, crni, ječmeni kruh. Mi molimo Boga da nam dadne ono što je najnužnije za život, dakle, kruh, odijelo, ogrjev, stan i zdravlje koje je potrebno; sve se to razumijeva pod onim kruhom. Sve što nam je potrebno za zemaljski život. A ne mislimo na luksuz, raskoš; i ne molimo za mjesec dana nego samo danas. Kruh naš svagdanji daj nam danas!
Sada dolaze još tri molbe. Sve tri govore o grijehu. Isus je znao da je jedino pravo zlo na svijetu grijeh. Ništa nas ne može isključiti iz neba i baciti u pakao, samo grijeh! Kad čovjek izgubi svoj imutak mnogo izgubi; kad ti u operaciji odsijeku ruku, onda si još više izgubio; ali kad izgubiš Boga u grijehu, onda si sve izgubio. Zato Isus ne jednoć nego tri puta moli da nas sačuva od grijeha. Prvo se spominju prošli, već počinjeni grijesi: "Otpusti nama duge naše kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima". Pazite, to je strašna molba! To znači: "dragi Bože, ako ja svojim dužnicima, svojim neprijateljima ne oprostim sasvim, nemoj ni ti meni sasvim oprostiti. Ako im ja sasvim oprostim, onda ti meni sasvim oprosti''. To je molitva koja nas osuđuje - ako mi nismo dobro oprostili svakome koji nam je nešto kriv. I tu je prvi put unesena ideja ljubavi prema svome bratu, koja će se sve do pričesti stalno ponavljati. Jer, ako ti Krista ne sretneš, ne prepoznaš u svome bratu, u svojoj sestri, ne smiješ ga primiti ni u pričesti. Zato molimo tu molitvu: "otpusti nama duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim". I Bog nama sve oprašta, ali ta njegova ljubav mora se prelijevati iz nas na svakoga našeg brata i sestru.
Sada dolaze budući grijesi koje još nismo učinili. Mi molimo da ih ne učinimo: "Ne uvedi nas u napast". To ne znači da ne bude napasti, to je nemoguće. Pun je svijet napasti. Prođeš ulicom i naiđeš na napast. Nego, važno je da u napasti ne padneš, da ne sagriješiš, da odoliš, da u napasti ostaneš vjeran zakonu Božjem.
"Nego izbavi nas od zla." Pazite, "izbavi nas od zla" - to nije od svake nevolje! Mora biti nevolja! Isus kaže: "Tko hoće da bude moj učenik, neka se odreče sebe, neka uzme svoj križ na se, pa nek pođe za mnom" (usp. Mt 16,24). Trpljenjem ćemo steći svoje nebo. Dakle, nije svaka nevolja zlo; jedino pravo zlo je nevjerovanje u Boga, oholost i prkos protiv Boga, očaj da za nas više nema spasenja. To je zlo! Na ovome mjestu: 'nego izbavi nas od zla' mnogi sveti oci ovo zlo ne smatraju apstraktnim zlom nego osobnim zlim bićem. To je sotona. U istočnoj, grkokatoličkoj Crkvi glasi na ovom mjestu: "no izbavi nas ot lukavago". To je đavao. Dakle, izbavi nas od đavla i njegove vlasti. A u grčkom i latinskom jeziku može se razumjeti oboje: i zlo i zli. - Izbavi nas od zloga duha!
Eto, to je molitva Očenaš.
A sada ima još jedan dodatak. Crkva moli proširenje toga "izbavi nas od zla". To je molitva: "Izbavi nas Gospodine od svih zala, daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda." Čuli ste: "... i sigurni od sviju nereda." Što je to? To su klanja, ratovi, revolucije, prevrati, paleži, potresi. Ta je molitva naime, nastala za vrijeme seobe naroda, kada su u Europu nahrupili milijuni i milijuni divljih Germana i Slavena koji su palili i rušili sve pred sobom i uništavali sve što im je smetalo. Tada je bio opći nered u Europi, pa je Crkva molila da Bog nju nekako sačuva, da je ne uništi ta poplava seobe naroda. Zato moli da budemo sigurni od nereda. A narod odgovara: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove." "Tvoje je kraljevstvo - ti si kralj svega, ti možeš sve. Učini nam ovo što te molimo. Tvoja je slava - ti si gospodar cijeloga svijeta. Tvoja je moć - ti možeš to učiniti.'' Vidite, s kolikim pouzdanjem Crkva vapi Bogu da je sačuva od zla!
Braćo i sestre, stara tradicija kaže da je Isus učio svoje učenike molitvu Očenaš na dan posvete hrama. To je bilo u prosincu mjesecu. Zadnji prosinac prije njegove smrti! A mjesto bila je Maslinska gora. Tamo je Isus učio učenike Očenašu. Poslije, u IV. stoljeću, majka cara Konstantina, carica sveta Jelena, sagradila je ondje crkvu na čast Očenašu. To je raskošno lijepa crkva. Danas su tamo neke časne sestre. A oko crkve ima zid sa svodovima. Na tom zidu imaju 32 ploče, a na svakoj ima napisana molitva Očenaš, svaki put na drugom jeziku, među ostalima i na hrvatskom. Ljudi iz daljine, čak iz Amerike dolaze vidjeti to mjesto gdje je Zemlja prvi put čula najljepšu molitvu svijeta: OČENAŠ! - A mi ćemo je moliti uvijek s dubokom sabranošću, nikada brzajući i nemarno! Amen.

4.9. PRIPRAVA NA PRIČEST - MOLITVA ZA CRKVU I ZNAK MIRA

Draga braćo i sestre!
Mi smo počeli s tumačenjem posljednjeg, trećeg dijela euharistijske službe. To je sv. pričest. Jučer sam počeo tumačenje priprave na pričest koju ima sama misa, i tom prigodom sam rekao jednu rečenicu koja je vrijedna da se pred vama ponovi: Ako tko ne prepozna Krista u svome bratu ili u svojoj sestri, to znači u bilo kojem čovjeku, ne smije ga primiti ni u svetoj pričesti! Potvrda toj rečenici nalazi se u molitvi i u obredu što ga danas mislim rastumačiti. To je molitva što je svećenik moli poslije proširenog Očenaša. Molitva glasi: "Gospodine, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve. Smiri je molimo i saberi u jedno kako je volja tvoja." Tu ćemo molitvu najprije danas razmotriti.
"Gospodine, ti si rekao svojim apostolima; mir vam svoj dajem, mir vam svoj ostavljam." Kad je to Isus rekao? Na Zadnjoj večeri. To je bilo one zadnje noći prije nego će on poginuti. Dakle, te riječi: "mir vam ostavljam, mir vam svoj predajem" sačinjavaju kao neku oporuku Isusa Krista pred njegovu smrt. Što je on to rekao? "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem." - Što to znači? Mir, to je sve ono, što nam je Isus svojim životom i svojom smrću pribavio. To je osobito ona njegova beskrajna ljubav koja je gorjela u njegovu srcu. To on nama ostavlja. A ta ljubav išla je dotle da je za nas poginuo. I tu ljubav do smrti na križu on nama predaje kao neki amanet.
Sad mi nastavljamo dalje molitvu. Svećenik moli: "Ne gledaj naše grijehe nego vjeru svoje Crkve." Tu je pred njim, pred Kristom, njegova Crkva, a on je tu na oltaru. Mi smo grešnici; grijeh smeta da i mi primimo i dajemo tu ljubav koju nam je Krist ostavio. Svaki grijeh je zapravo povreda ljubavi: ili ljubavi prema Bogu ili ljubavi prema čovjeku. Zato mi molimo Boga da odvrati glavu od naših grijeha. Neka ne gleda naše pogreške, nego neka gleda ono što mu se sviđa kod nas, a to je vjera Kristove Crkve. Mi smo ta Crkva i mi se svi slažemo u jednoj vjeri. I zato Krist neka i nama dadne tu svoju ljubav.
Mi molimo dalje: "Smiri je, molimo, i saberi u jedno." A što to znači? To znači: daj nama, svojoj Crkvi sada taj svoj mir do smrti na križu. Beskrajnu ljubav daruj nam i daruj nam jedinstvo da među nama ne bude razmirica i nesloge, svađe i neprijateljstva, mržnje. Toga ne smije biti među nama jer mi ćemo sad primiti presveto Kristovo tijelo. To je ta molitva.
Kao odgovor Kristov na tu molitvu svećenik širi ruke i kaže: "Mir Gospodnji bio vazda s vama." Kao da kaže: "Evo vam taj mir Kristov do smrti na križu, da volite Boga i braću do žrtve života." Bog nam je dao tu ljubav i ta ljubav se sada mora preliti na moga brata, na bližnjega, i zato svećenik ili đakon kaže: "Pružite mir jedni drugima." - I ti se rukuješ s lijeve i rukuješ se s desne strane sa svojim susjedom. Što znači ta ceremonija? Ima katolika koji ne vole to rukovanje. Možda su zatvoreni u sebe. Ja ne znam. Ja sam čuo čak jednog biskupa koji govori protiv tog rukovanja. On kaže: "Nije dobro to rukovanje, jer u mojoj biskupiji ima ljudi koji su godinama zavađeni, krvno zavađeni. I takav jedan čovjek dođe u crkvu, ali ne stane kraj onog svoga zavađenog komšije, susjeda, nego stane kraj prijatelja pa se s njim rukuje, a za onoga komšiju, susjeda on neće niti da zna." Na taj prigovor odgovaram da je to rukovanje znak. To rukovanje znači da ti svima opraštaš, svakog voliš, sa svim ljudima želiš živjeti u miru. I ako ti to nećeš, onda se nisi ni trebao rukovati, a na pričest i onako ne smiješ ići. To je jasno. Isus kaže: "Ako dođeš u crkvu da mi prineseš svoj dar." Znate kakav je to dar? - To je molitva. To mi darujemo Bogu. To je misa! - "Pa se sjetiš pred oltarom", kaže Isus, "da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar, otiđi najprije pa se pomiri sa svojim bratom, onda dođi i prinesi dar" (usp. Mt 5, 23-24). To znači: mi se ne bismo zapravo smjeli ni moliti Bogu ako imamo neku mržnju protiv nekoga i ako nismo u miru sa svakim. To je Kristova nauka.
Braćo i sestre, godine 1870. bio je prusko-francuski rat. Taj je rat bio težak, osobito za Francuze. U Parizu je buknula još i epidemija pa su bolnice bile krcate. Onda je žena francuskog cara Napoleona III, carica Eugenija, počela obilaziti bolnice da ljude tješi, da im olakša njihove muke. I došla je do jednog kreveta, na kojem je ležao jedan slijepi vojnik. Na frontu je izgubio oči. Razgovarala je s njim, a onda mu je blago namjestila jastuk. A vojnik kaže: "Hvala sestro." Nije vidio, pa nije znao tko je. A predstojnica časnih sestara, koja je pratila caricu kaže: "Nije to sestra, to je carica s kojom ti razgovaraš." Carica će na to: "Molim vas, ostavite ga! Ima li ljepši naziv nego što je sestra?"
Carica je imala pravo. A mi ćemo završiti ovo razmatranje riječima Kristovima: "Po tom će se poznati da ste moji učenici, ako se ljubite među sobom." (usp. Iv 15, 9-10). Amen.

4.10. PRIPRAVA NA PRIČEST - JAGANJČE BOŽJI I LOMLJENJE HOSTIJE

Draga braćo i sestre!
U ovim poukama o sv. misi sve se više približujemo drugom vrhuncu mise, drugom najsvetijem činu u misi. To je sveta pričest. Već smo razmotrili molitvu prije jela - Očenaš; isto tako i najvažniji uvjet bez kojega nitko ne smije na pričest - to je Kristov mir i ljubav prema svakom čovjeku, praštanje svima. Danas sam odlučio da vam opet rastumačim jednu molitvu i jedan obred. Molitva je "Jaganjče Božji" koja prati obred lomljenja hostije.
Najprije ćemo pogledati što znači ona molitva ili pjesma "Jaganjče Božji", a zatim - što znači obred lomljenja hostije.
"Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se." To se redovito moli dva puta, a treći put se kaže "daruj nam mir".
Moramo se vratiti duhom 3200 godina natrag, oko 1250. prije Krista. Židovi se nalaze u egipatskom ropstvu i moraju vršiti prisilni rad, svi muškarci. Uz njih su čuvari Egipćani, s bičem u ruci. Ako tko ne radi dovoljno brzo, onda ih čuvari tuku bičevima. Ljudi su očajni, vapiju Bogu da ih oslobodi. I Bog pošalje Mojsija da oslobodi Židove od njihova ropstva. Mojsije dolazi pred kralja egipatskoga i kaže: "Pusti moj narod na slobodu. Mi hoćemo da odemo kroz pustinju u svoju zemlju." Egipatski kralj neće ni da čuje. Zato Bog šalje na Egipćane razna zla, jedno zlo teže od drugoga, da prisili faraona da pusti narod. Faraon katkad dadne pa opet povuče riječ. Uglavnom Židovi nisu otišli. I onda dolazi odlučni čas. Četrnaestoga dana mjeseca nizana Bog preko Mojsija kaže narodu: "Noćas ćete biti oslobođeni. Noćas će vas egipatski kralj moliti da odete, jer će moj anđeo proći kroz Egipat i pobiti sve što je prvorođeno, od prvorođenog konja i vola do prvorođenog kraljevog sina. Ali, da ne bi anđeo Gospodnji i među vama Izraelcima napravio pomor, zato evo što morate napraviti: morate uzeti jedno janje, muško, zaklati ga i krvlju toga janjeta namazati znak na vratima, da anđeo zna: ovdje ne smije nikoga pobiti. A janje oderite i očistite i ispecite i morate ga pojesti. Ali, žurite, jer dotle će kralj egipatski već reći: 'Idite, otiđite iz moje zemlje!'" (usp. Izl 12,31 sl.; 12.21-22 sl.)
Tako je i bilo. Ali, kad su Židovi bili već poodmakli od Egipta i došli duboko u pustinju, dolazi Božji glas ponovo preko Mojsija: "Pazite, svake godine, 14. dan mjeseca nizana morate klati ono janje. I svake godine toga dana morate ispričati svojoj djeci što se to zbilo, i zašto se kolje ovo janje" (usp. Izl 13,3-10). Tako su Židovi svake godine klali to janje. Zvalo se "vazmeno janje", jer je Bog rekao prve noći 14. nizana: "Noćas je vazam." To znači "prolaz". "Moj će anđeo proći kroz Egipat." To je vazam - prolaz. A nije prošao samo anđeo kroz Egipat. I Židovi su prošli iz ropstva kroz pustinju u slobodu. Dakle, zbog prolaza Židova u slobodu i prolaza anđela Gospodnjeg kroz Egipat, ono zaklano janje se zvalo "vazmeno janje". Svake godine kad su na spomen svog izlaska iz Egipta klali to vazmeno janje, Židovi su slutili da to janje ima još neko dublje značenje. Poslije su došli proroci i počeli narodu tumačiti kako će Mesija - Spasitelj, kada dođe, biti pravo vazmeno janje.
Kad se Isus pojavio među ljudima prvi put, bio je tamo Ivan Krstitelj, koji odmah upre prstom u njega i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29). A ljudi su odmah znali: Krist je Spasitelj. On će biti ubijen, zaklan za spasenje svijeta, i to baš točno 14. nizana. Nisu još znali da ga neće samo zaklati nego i pojesti. Da će on biti pričest. A mi to sada znamo i zato vapimo: "Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!" Krist je dao svoj život za nas i ta se žrtva obnavlja baš u misi. Krist je i hrana, jer vazmeno janje treba jesti i onda mi zazivamo s ta dva značenja obilježeno novozavjetno vazmeno Janje-Krista.
Sad pogledajmo obred lomljenja kruha, hostije. Svećenik razlomi hostiju na dvoje. To je njegova hostija. Nju će on blagovati. A za ostale vjernike imamo manje hostije izrezane i stavljene u posebnu posudu. U prvoj Crkvi nije bilo tako. Bila je jedna hostija, to jest pravi kruh debeo kao moj mali prst i velik kao jedan veći tanjur. Takav je bio židovski kruh. I onda je Isus na Zadnjoj večeri od toga kruha izlomio 12 komada i dao svakom apostolu jedan komad od toga istog kruha. Isti kruh su jeli i zato su ujedinjeni tim jednim kruhom, a taj jedan kruh nije kruh nego Kristovo tijelo. To je značenje lomljenja kruha. I sada mi doduše, imamo isto značenje sa svojim malim hostijama, ali mi se čini da bi bilo ljepše, kad bismo mi imali jednu veliku hostiju pa se od te jedne hostije svi pričestili. Ali, eto, sada to nije takav propis. Mi imamo, svejedno, isto značenje, jer isti kruh, tj. isto tijelo i ista krv Kristova je u svakom od nas, pa ako je Krist u meni, i u tebi i u svakome od nas, onda mora da smo nekako bliski kao braća i sestre.
Bila je godina 1943. U ratu, u Banjaluci, priča mi jedan liječnik, bolnica je bila krcata ranjenicima i bolesnicima, a on sjedi pored jednog kreveta nekog ranjenika, i nemoćan gleda kako ranjenik umire. Liječnik kaže: "Krvi, krvi bi mi trebalo!" On to govori sam sa sobom na glas: "Krvi mi treba da vas spasim, a gdje ću sad dobiti krvi?" Pogleda po sali i vidi samu bijedu. U to naiđe jedan mladi vojnik koji je čuo njegove riječi i kaže: "Doktore, pa ja imam krvi." Ovaj ga upita: "Koja grupa?" A on kaže: "Nula." "Odlično, sjedi tu!", veli mu liječnik. I kad je prelio krv u ranjenika odmah se vidjelo da je krenulo na bolje. Ono smrtno bljedilo je nestalo, obrazi se zarumenili, oči se zasjale. Ranjenik je počeo opažati oko sebe, i zapita liječnika: "Doktore, što ste vi to sa mnom uradili? Meni je mnogo bolje!'' A liječnik mu veli: "Evo, ovaj vojnik ti je dao svoju krv." A ranjenik pogleda vojnika pa kaže: "Pa kad imamo istu krv valjda smo braća. Dođi da te poljubim!" – I poljubiše se.
U svetoj pričesti se događa još nešto veće. Ne samo da istu krv imamo, nego imamo i isto tijelo Kristovo. Onda smo bliski kao braća i sestre. Ili još više: mi smo udovi istoga Tijela. Amen.

4.11. POZIV NA PRIČEST

Moja draga braćo i sestre!
Čovjek bi očekivao da će Crkva kod najsvetijih časova bogoslužja, kod najvećih vrhunaca svojih sakramenata, upotrebljavati najjače, najsvečanije i najsilnije riječi. A vidite, nije tako. Crkva, valjda, zna da ljudski jezik uopće nije u stanju izraziti nebesku visinu sedam svetih sakramenata i svete mise. Zato, kad već ne može nikako to izraziti dostojno, onda uopće ne upotrebljava svečane i kićene riječi nego sasvim skromne, male, siromašne riječi. I kao što se Isus, Sin Božji u Betlehemu rodio u štali, tako se i u svetim sakramentima on rađa ispod sasvim siromašnih i skromnih riječi. Mi ćemo to vidjeti sada, jer smo u svom razmatranju svete mise došli do same svete pričesti.
Svećenik, prije nego što će pričešćivati sebe i druge mora pokleknuti. Svi svećenici koji slave euharistiju, ako ih je više, moraju pokleknuti. Zašto? Oni moraju izraziti svoje poklonstvo Bogu pod prilikama kruha i vina. To je propis. To tako dolikuje, to tako treba da bude. A onda on, svećenik, uzme razlomljenu veliku hostiju, pokaže je narodu i kaže: "Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu."
Ovo "Evo Jaganjca Božjeg", to sam već jučer rastumačio, a danas bih htio da vam prikažem ljepotu rečenice: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu."
Ali da to bude moguće, moram vas malo povesti - u mislima - u život Palestinaca za vrijeme Krista. Stanovnici Palestine, Židovi i Arapi, zapravo su vrlo siromašno i skromno živjeli u Kristovo vrijeme. Njihova redovna hrana bilo je prženo zrnje od ječma i malo vode. Ili ječmeni kruh s malo vode. Samo kad je bila sezona, onda bi uz to došla koja smokva ili koji grozd ili koji komad sira. Ali, kad bi bila gozba, osobito svatovska gozba, onda se nije žalilo potrošiti. Onda je bilo kruha od boljeg brašna, onda je bilo masnoće i pečenog mesa i vina i slatkih stvari koliko ti duša želi. I zato su ti jadni stanovnici Palestine, u Kristovo vrijeme, čeznuli za takvom svadbenom gozbom. Katkad bi je dočekali, katkad i ne bi. I još nešto moram reći. Palestinac je nebo zamišljao kao neprestanu gozbu, on ljepše nešto nije mogao ni zamisliti. Dakako, u nebu nema gozbe, ni stolova, ni pečenja, ni jela... Toga nema na drugom svijetu. Ali, Palestinac sebi nije mogao u svojoj fantaziji dočarati nešto ljepše, nešto uzvišenije i slađe od gozbe. I zato je nebo zamišljao kao neku svadbenu gozbu. Imate za to mnogo primjera i u Sv. pismu. Ja ću samo tri spomenuti. Npr., kad je Isus jednom bio gost kod nekog farizeja, pa im je govorio o kraljevstvu nebeskom, o ljepotama neba. Onda jedan gost reče: "Blago onima koji budu dionici gozbe u kraljevstvu nebeskom!" (usp. Lk 14,15). Vidite, farizej, učen čovjek, zamišljao je nebo, kraljevstvo nebesko kao gozbu. Na drugom mjestu učenici pitaju Isusa: "Mi smo sve ostavili, pošli smo za tobom. Kakvu ćeš nam nagradu dali?" - Onda zamislite, čak i Isus kaže: "Kao nagradu sjest ćete za stol u kraljevstvu nebeskom sa Abrahamom, Izakom i Jakovom i sudit ćete 12 plemena Izraelovih" (usp. Mt 12,28). Isus je htio reći: "Doći ćete u nebo", pa se prilagodio onom palestinskom mišljenju i prikazao nebo također kao nebesku gozbu. Zato se ne treba čuditi da u zadnjoj knjizi Sv. pisma, u Otkrivenju sv. Ivana Apostola, također ima slika o gozbi. Nebeski glas kaže Ivanu: "Piši: Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!" (Otk 19,9). Ivan mora napisati: "Blago onima koji dođu u nebo", ali i to je izrečeno pod likom svadbene gozbe. Eto, to Crkva hoće da kaže. Samo Crkva to upotrebljava kod pričesti, dok je u Otkrivenju Ivana apostola to bilo nebo. Iz dva razloga: pošto je pričest zaista gozba (ti ćeš jesti živo tijelo Kristovo), a drugo, što je ta pričest predokus neba. Mi ćemo biti beskrajno sretni time što se naše biće stopi, sjedini s Bogom koji je beskrajna ljubav i pravda. Dakle, pričest je predokus neba. Zato Crkva kaže: "Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!"
Sada narod odgovara: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj." Vi znate tu molitvu, ja je ne moram govoriti. Ona je uzeta iz evanđelja. Jedanput je jedan poganski oficir došao Kristu i zamolio ga: "Moj sluga se muči kod kuće u bolima. Molim te, ozdravi ga." A Isus ga pita: "Da dođem pa da ga ozdravim?" - A on ponizno odgovori: "Gospodine, pa nisam ja vrijedan da ti dođeš u moju kuću, pod moj krov. A ti možeš sve, ti si Bog, ti ne moraš doći k njemu da ga ozdraviš, ti možeš odavde zapovjediti. Reci samo jednu riječ, sada ovdje, i ozdravit će sluga moj!" - Isus se zadivio tolikoj vjeri i rekao: "Nisam našao toliko vjere ni kod Židova" (usp. Mt 8,5-13). Eto, to nas prati kod pričesti. Mi moramo također biti ponizni kao i ovaj oficir. Moramo imati vjeru kao onaj oficir. I tako kod svake pričesti onaj poganski oficir ide s nama na pričest. I mi se ugledamo u njega i govorimo: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.''
A zatim svećenik pričesti sebe, a onda pričesti narod.
Pričest može biti na jezik, kao što je običaj po cijelome svijetu ili kao u nekim biskupijama - na dlan. Ima biskupija koje ne dopuštaju pričest na dlan ruke. Npr., u Rimu se ne pričešćuje na ruku. U đakovačkoj biskupiji nije dozvoljena pričest na ruku. Nemojte se sablazniti, ako negdje naiđete da vam ne daju pričest na ruku. Onda lijepo primite pričest na jezik. Ali prije nego što dođete od pričesti, treba pokleknuti, isto onako kao što je svećenik morao pokleknuti prije svoje pričesti da izrazi poklonstvo Bogu. Zato, kad staneš u red za pričest poklekni, dužan si, ako se nećeš klečeći pričestiti. A svatko se može i klečeći pričestiti, i tko se klečeći pričešćuje u onom klečanju ima poklonstvo. Taj ne mora pokleknuti prije pričesti. Ali onaj koji se stojeći pričešćuje, mora najprije pokleknuti prije pričesti.
Onda još, kako se pričešćuje na ruku? - Ispruži desnu ruku s dlanom uvis, a na nju položi lijevu ruku, također s dlanom uvis. Svećenik (ili đakon) metne hostiju na lijevi tvoj dlan, a ti uzmeš prstima hostiju, izmakneš se da se drugi mogu pričestiti, i tu pred svećenikom moraš se pričestiti. Ne smiješ otići tamo na svoje mjesto pa se ondje pričestiti, nego tu, gdje svećenik vidi, moraš se pričestiti, da ne bi bilo kakvih zloporaba. Svećenik, prije nego ti dadne posvećenu hostiju, tj. tijelo Kristovo, pokaže hostiju i kaže: "Tijelo Kristovo", a ti moraš odgovoriti "Amen". Amen znači: "Jest, ja vjerujem, to je tijelo Kristovo.'' Ako ti ne odgovoriš "amen", zapravo bi svećenik smio da ti uskrati svetu pričest. Ne prihvaćaš da je to tijelo Kristovo. To treba glasno reći, a ne samo micati usnama, pa svećenik onda nekako očima pogađa je li rekao ili rekla "amen" ili nije. Reci stoga lijepo i glasno "amen". To se tiče sviju.
Braćo i sestre, prije nekoliko godina, u jednoj našoj župi umrla je jedna djevojčica u devetoj godini života. Djevojčica s našeg vjeronauka. Ne, u Banjaluci, nego u drugom jednom mjestu. I vjeroučitelj da utješi roditelje, otišao je njihovoj kući dva dana poslije sprovoda i tom prigodom mu majka priča: "Kad je Anica - tako se zvala djevojčica - već bila sasvim blizu smrti, rekla je meni: 'Mama, pod mojim jastukom naći ćeš bilježnicu. Molim te, izvadi je kad ja umrem i stavi je meni u sanduk. Ja hoću da je pokažem Isusu kad dođem k njemu.' I kad je mala Anica umrla, ja sam - kaže - uzela bilježnicu i stavila je u sanduk, ali sam prije toga pogledala što sve unutra piše. Na prvoj stranici piše: 'Isuse, tebi živim, Isuse, tebi umirem, Isuse, tvoja sam živa i mrtva.' A onda dolazi jedna čitava stranica i onom djetinjom rukom je napisano: 'Moja prva sveta pričest', stavljen je datum. A onda je na drugim stranicama zapisana svaka pričest. I najzad, drhtavom, umirućom rukom na jednom listu na koncu bilo je napisano: 'Moja zadnja sveta pričest, poputbina za nebo.' I metnula je datum.
Ta mala Anica je znala što je najvažnije u životu, a mi katkada ne znamo! Najvažnije je u životu: kako stojiš pred Bogom, kako stojiš sa svetom misom i sa svetom pričešću! Amen.

4.12. PRIČEŠĆIVANJE KOD SVAKE SVETE MISE

Moja draga braćo i sestre!
Ja sam u posljednjoj propovijedi tumačio obred sv. pričesti u svetoj misi. Ali, mi se ne smijemo zadovoljiti samo s tom jednom propovijedi o svetoj pričesti. Ima toliko stvari, važnih stvari, koje treba iznijeti kad se govori o svetoj pričesti. Ja bih ovdje istaknuo osobito tri točke, od kojih bi za svaku točku trebala barem po jedna propovijed. Prva je - o tome ću danas govoriti - želja Krista i Crkve da se kod svake svete mise pričestimo. Druga je velika opasnost da se sveta pričest primi svetogrdno, nedostojno, sa teškim grijehom na duši. Protiv toga treba upozoriti vjernike. O tome ću sutra govoriti. A treća, još jedna važna stvar, jest - da zahvaljujemo poslije svete pričesti, svaki put. O tome ću govoriti prekosutra.
Poslušajmo dakle, danas želju Krista i Crkve da se pričestimo kod svake svete mise.
Pričao mi je preosvećeni pravoslavni episkop Andrej (koji je nekad bio u Banjaluci), da je jedna vrlo pobožna žena u Beogradu, koja svaki dan posti, željela da često prima svetu pričest. I primila je jedanput u crkvi Ružici u Beogradu, primila je drugi dan također sv. pričest, primila je i treći dan; ali je već nastala buna kod onih drugih žena u crkvi. Mal' je nisu raskinuli. Kažu one njoj; "Čuješ ti, Zoro, nije ovo pura, ovo je pričešće, ovo je tijelo Kristovo!" I ustrašena Zora prestala je dolaziti na sv. pričest.
Ja bih danas postavio pitanje: tko zapravo ima pravo: ovi, koji iz nekog strahopočitanja odustanu od svete pričesti - ili oni, koji dolaze na svetu pričest? Koga ćemo pitati? - Pitat ćemo najprije Isusa Krista, a zatim Crkvu; nju vodi Duh Sveti i ona nam mora govoriti istinu. Ona se ne može prevariti.

Najprije Krist! - Godinu dana prije svoje smrti Isus Krist je držao vrlo znamenit govor. Najbolje bi bilo da vi, kad dođete kući, otvorite Sv. pismo i nađete evanđelje po Ivanu, šesto poglavlje. U tom važnom govoru Isus obećava Židovima pričest koju će on njima poslije dati. Isus kaže: "Ovo je kruh koji je sišao s neba", i pokazuje na sebe; "kruh koji ću ja dati svijetu, to je za život svijeta " (usp. Iv 6,50-51). Vidite, Isus je htio da svoje tijelo nama pruži u obliku kruha, ne u obliku nekakve rijetke skupocjene hrane. U obliku onoga što jedemo svaki dan, u obliku kruha. Zar iz toga ne smijemo zaključiti da je Krist želio da, kao što svaki dan jedemo kruh, tako svaki dan jedemo i njegovo tijelo. On dalje u istom govoru kaže: "Oci naši, kad su prolazili iz Egipta kroz pustinju u obećanu zemlju, jeli su manu" (usp. Iv 6,31) U pustinji nije bilo žita, nije bilo kruha. Onda su Židovi molili Boga i Bog im je 40 godina svaki dan davao manu. To je bijelo zrnje koje se moglo jesti. Isus kaže: "Nije vama Bog u pustinji dao pravu manu. Ovo je prava mana" (usp. Iv 6, 32-33). A i manu su jeli svaki dan. Dakle, čini se da je Isusova želja da jedemo i pričest svaki dan.
Onda je došla Zadnja večera, uoči smrti, onoga sudbonosnog četvrtka uvečer. Već ste toliko puta čuli kako je tekla Zadnja večera i nije potrebno da vam ponovno to izlažem. Za večerom Isus uzima kruh i kaže: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo." Onda uzme čašu vina i kaže: "Pijte iz ovoga svi, ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen." Pazite, to je prva misa. Kad je Isus slavio sv. misu, od mise ništa drugo nije opstojalo nego ta večera. Misa ima oblik večere i misa jest Gospodnja večera. I sad zamislite, vi ste pozvani na Gospodnju večeru. Ima li smisla da dođeš na Gospodnju večeru i fino gledaš, a ništa ne jedeš? Ako si pozvan na večeru, onda treba jesti. To je jasno. To znači ono "uzmite i jedite". Ti na tu riječ ne možeš kazati: "Hvala Isuse, ja osjećam da nisam dostojan."
To je Isusov odgovor.

A sada upitajmo Crkvu. - Najprije bih vam prikazao neke obrede iz najstarije misne liturgije iz prvih stoljeća kršćanstva. Ti najstariji obredi sačuvani su do danas u istočnoj, pravoslavnoj i grkokatoličkoj Crkvi. Prije pričesti izlazi đakon pred narod pa kaže: "Sveto svetima." To znači: samo tko je svet, bez teškog grijeha taj smije primiti svetinju, pričest. Onda izlazi svećenik pa kaže: "Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest!" I znate kako to žalosno izgleda kad još danas svećenik u liturgiji narodu kaže: "Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest", a nitko ne pristupa! Čemu onda služi taj obred? Prva Crkva je shvaćala: kod svake mise se treba pričestiti. I zato je taj obred ušao u Crkvu, jer su se zaista pričešćivali kod svake mise i to ne samo neki nego gotovo svi.
A onda imate i papina pisma. Tu ne bih našao kraja, kad bih vam sve nabrojio. Papa Leon XIII. oko 1880. godine piše jedno pismo i kaže: "Dokinite te neosnovane strahove, uklonite predrasude. Na pričest treba ići kod svake svete mise." A to još nije ništa prema onome što je papa Pio X. rekao par godina kasnije, kad je u jednoj svojoj enciklici pozvao svijet da djeca rano prime pričest, da se vjernici svaki dan pričešćuju, a ne samo koji put. I ne treba svaki put sv. ispovijed za svaku sv. pričest. Zamislite, jedne godine, kad su njemački katolici htjeli da papa njemačkoj djeci dadne prvu pričest, (papa je znao da Nijemci ne slušaju ono što je on naredio), on je bio pristao ali im je poručio: "Da, ali nijedno ne smije biti starije od osam godina." Onda su Nijemci odustali. Tako je papa strogo pazio da sv. pričest prime svi kod sv. mise, a da djeca čim dođu razumu, dakle sa sedam godina prime pričest.
Eto, to je Isusova i crkvena odredba. O njoj nema sumnje. Božja je želja da se pričestimo svaki put kad slavimo euharistiju.
Jedino, ako imaš na savjesti težak grijeh koji još nisi okajao i ispovjedio, onda ne smiješ ići na sv. pričest bez ispovijedi. Ali, o tome ćemo sutra govoriti malo više.
Još nešto bih vam želio rastumačiti glede pričešćivanja. Ima ovdje sigurno pobožnih ljudi koji često budu na dvije, tri i četiri mise, jedne nedjelje. Ja znam ovdje naših starih vjernika koji odu prvo u župsku crkvu izjutra u 8 sati, pa onda dođu ovdje u 9 sati; dakle budu dva puta na misi. To ne znači da se kod svake mise treba pričestiti. - Ali, zan-imljivo, novi crkveni zakon kaže da svaki kršćanin kad slavi dvije mise istoga dana može pod obje mise i pričestiti se!
Braćo i sestre, jedna časna sestra, koja je umrla na glasu svetosti (a vjerujem da će biti proglašena sveticom), piše u svom životopisu kako je njoj došao poticaj da se posve preda Bogu i da bude sveta. Ona kaže: "Bilo mi je 12 godina, kad sam išla na ispovijed i svećenik me pita: 'A radnim danom ne ideš na misu?' Ja odgovorim: 'Gotovo svaki dan.' 'Pa zašto se ne pričestiš?' 'Velečasni, nisam dostojna.' A on najprije zašuti, pa mi reče: 'Dijete moje, papa se svaki dan pričešćuje - nije dostojan, biskupi se svaki dan pričešćuju - nisu dostojni, ja se svaki dan pričešćujem, a nisam dostojan. Upamti, nitko na ovoj zemlji nije dostojan da primi svetu pričest. Pričest je takva svetinja da bi možda presveta Djevica i anđeli Božji smjeli svetu pričest dostojno primiti, ali njima Bog nije dao svete pričesti. Njima ne treba. Dostojnima ne treba pričest. Treba nama, koji nismo dostojni. Ovo je lijek za naše bolesti, a naše bolesti su naše strasti, srditost, lijenost i takve stvari. Tu je jedini najjači lijek sveta pričest. I zato, djevojčice, od sada kod svake mise idi na svetu pričest. Najprije se ponizi, a onda se pobožno pričesti'!"
Što još da kažem? - Slijedi primjer ove časne sestre! Amen.

4.13. NEDOSTOJNA PRIČEST

Moja draga braćo i sestre!
U jednoj staroj crkvi u Njemačkoj postoji čudna pričesna ograda. Vi znadete što je pričesna ograda. Između oltara i naroda se pruža poprijeko i uz tu ogradu se pričešćuje, pa se zove pričesna ograda. Ali, u toj crkvi je pričesna ograda posebna. Na oba kraja ograde stoji po jedan kip anđela. Na jednom kraju stoji anđeo vesela, prijazna lica i pokazuje na ogradu, kao da ti veli: "Dođite k meni svi!... Tko jede od ovoga Kruha, živjet će uvijeke" (usp. Iv 6,51). Na drugom kraju ograde stoji anđeo ozbiljna lica, s platnenim mačem u ruci. Kao oni kerubi, što su stajali na vratima zemaljskog raja kad su naši praroditelji zbog grijeha istjerani van, pa su čuvali ulaz da nitko više ne uniđe. Ovaj anđeo kao da kaže: "Tko nedostojno jede tijelo Sina čovječjega osudu sebi jede" (usp. 1 Kor 11,29).
Zaista, sveta pričest, najveći dar Božji, može za nekoga postati najstrašniji otrov. Sveta pričest, koja je najveće dobročinstvo Božje, može biti najstrašnija kazna. Pakao. I time smo došli do onoga što ja danas želim govoriti o nedostojnoj, svetogrdnoj svetoj pričesti.
Ali, prije nego što počnem tumačiti, ja bih vas, braćo i sestre, htio utješiti. Vas koji se strašite svake rastresenosti u molitvi svake napasti, svake hladnoće u srcu i mislite: "Ne smijem ići na svetu pričest." Samo onaj ne smije ići na pričest, koji sigurno zna da ima smrtni grijeh na duši i zna pouzdano da taj grijeh nije nikad dostojno ispovjedio i da mu se nikad taj grijeh nije oprostio. A nemojte misliti vi pobožni, dobri kršćani, da bi se vama moglo dogoditi da vi imate možda smrtni grijeh a da i ne znate. Vama se to ne može dogoditi. Može jednom čovjeku, koji se godinama nije ispovijedao, pa ima preko sto smrtnih grijeha na sebi. Njemu se može dogoditi da ima jedan ili dva ili više, a on za to ne zna. Ali tebi se to ne može dogoditi. Kad ti upadneš, ne daj Bože, u teški grijeh, ti ćeš sigurno znati da si u teškom grijehu i onda lijepo idi na ispovijed.
A sad pređimo na stvar. Što se tiče one rastresenosti, nemojte se plašiti. Rastresanost sama sobom nikad nije teški grijeh, a osim toga, tko god pravo moli, zna što je to. Nego, borimo se protiv rastresenosti i naša će molitva biti odlična. Isto tako neki se plaše ići na pričest, jer nemaju osjećaja ljubavi prema Kristu. Nekako su prazni i hladni se osjećaju, nemaju žara, nemaju revnosti. Nemojte se plašiti, to nije težak grijeh. To je tek neki osjećaj. Sveci su znali godinama trpjeti radi te duhovne suhoće, kako se to službeno u duhovnim knjigama zove. Od te hladnoće, od te praznine. A bili su sveti. Imali su oni ljubavi, samo je nisu osjećali. Isto tako što se tiče napasti: recimo, napast ga uzbudi unutra i on misli sad je u najtežem grijehu. Ne tako, napast nije grijeh. Kad je đavao mogao Isusa napastovati, kad su sveci mogli trpjeti teške napasti, a bili su sveti, zašto onda ti ne bi mogao ili mogla podnijeti napast? Napast nije grijeh. Tek kad ti svojevoljno i potpuno pristaneš na napast onda to može biti težak grijeh.
Sad možemo preći na sam predmet svetogrdne pričesti. Otkud ja znam da postoji svetogrdna pričest i da je to teški grijeh? Znam iz Sv. pisma. Ovdje sam donio Sv. pismo Novoga zavjeta. Otvorit ćemo knjigu: Prvu poslanicu Korinćanima, sv. Pavla, glava 11, redci 26-29, i ja ću ga čitati, a vi sami prosudite. Pavao piše Korinćanima ovako: "Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe. Zato tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju."
Iz tih riječi sv. Pavla možemo zaključiti tri ozbiljne istine. Prva istina: - postoji ne samo spasonosna pričest, postoji i jedna svetogrdna, grešna, prokleta pričest. Sveti Pavao je to vidio u Korintu. Njemu su javili da neki kršćani u Korintu dolaze pijani na vjerske sastanke, dok drugi, gladni, nemaju čime da se nahrane. To su teški grijesi. I radi njih Pavao to piše. I koji je taj historičar koji može izbrojiti koliko je tih strašnih svetih pričesti bilo i koliko to boli Krista?! I je li Krist predvidio kad je naredio ovu pričest, je li predvidio da će ga neki svetogrdno primati? On kaže sv. Mariji Margareti Alacoque, koja ga je gledala u svojim viđenjima: "Gledaj ovo srce koje je toliko voljelo ljude, a za uzvrat prima samo nezahvalnosti i nemarnosti!" Toliko ga je to boljelo! Što kaže Pavao: "Tko nedostojno jede tijelo Kristovo i pije čašu, krv Kristovu, krivac je tijela i krvi Kristove." Što to znači: "krivac je tijela i krvi Kristove?" - Ako ja tebi otmem svu tvoju ušteđevinu, ja sam razbojnik. Ja sam krivac za tvoju imovinu i to je smrtni grijeh. A ako netko dođe pa te sasvim namjerno ubije iz puške, pištolja, on je ubojica, krivac je tvoje krvi. I tvoja krv viče sa zemlje Bogu da kazni krivca. To je teški grijeh. Ali ako ti nečist, pun prljavštine dođeš na pričest i još ti svećenik kaže: "Tijelo Kristovo", i ti to primiš, onda si krivac za tijelo i krv Kristovu. Ti si svetogrdnik. Pogazio si Božju svetinju. I to je također teški grijeh. - To je prva činjenica, prva istina. Postoji svetogrdna pričest. Druga istina: takva svetogrdna pričest je teški grijeh. To Pavao sasvim jasno kaže: "Krivac je tijela i krvi Kristove." I onda on još kaže: "Zato neka ispita svatko sebe prije nego što dođe na pričest!" - To je treća istina! Pavao hoće da se ispitaš. Pogledaj u svoju dušu, sjeti se; ako imaš teški grijeh, onda idi na ispovijed! Lijepo, jednostavno bez izmotavanja i bez uljepšavanja i bez pogoršavanja ispovjedi fino svoj grijeh i okaj ga. I dobit ćeš oproštenje i onda smiješ doći na pričest. Dobro si došao i sretna ti sveta pričest! Amen.

4.14. PRIČEŠĆIVANJE I KRŠĆANSKI ŽIVOT

Moja draga braćo i sestre!
Ja vas pozivam da sa mnom u duhu odete u šesto kršćansko stoljeće. Vladao je papa Grgur Veliki koji je reformirao liturgiju. Slavi se nedjelja poslije Uskrsa, Bijela nedjelja. Idemo u ogromnu crkvu sv. Petra u Rimu... Ona je već krcata ljudima i onda doživljavamo ulaz papin i onoga svećenstva. Slušamo evanđelje. U evanđelju: Isus se na Uskrs javio apostolima. Toma nije bio s njima. I kad je Toma poslije došao k njima, oni mu rekoše: "Vidjeli smo Gospodina." A on neće da vjeruje. A kad su ga ukorili, kako to da ne vjeruje ni Majci Božjoj, ni apostolima, on tvrdokorno i očajno viknu: "Dok ne metnem ruke na rane od čavala, dok ne stavim prste na onu ranu na prsima neću vjerovati." I osam dana kasnije, a to je baš Bijela nedjelja, dođe Isus ponovo, a i Toma s njima, tj. apostolima. Isus se odmah uputi Tomi i kaže: "Toma, pruži ruku svoju i metni na ranu od čavala, stavi svoje prste na ranu mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran!" A Toma proplače i kaže: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 25-28). Misa se nastavi i dođe do pričesti. Papa se pričestio, svećenici se pričestili i sad se pravi povorka, svi idu na pričest. Najedanput pjevači zapjevali: "Pruži ruku svoju i stavi na mjesto od čavala, i stavi svoje prste na ranu mojih grudi i ne budi nevjeran nego vjeran." - A pričest se primala tada na ruku. I kako koji dođe, pruži ruku, a narod s pjevačima ponavlja: "Pruži ruku svoju i stavi na mjesto od čavala i ne budi nevjeran nego vjeran!" I jedan po jedan primaju pričest, psalam se pjeva, a u međuvremenu narod ponavlja: "Pruži ruku svoju i metni prste na mjesto od čavala i ne budi nevjeran nego vjeran."
Ja ne znam, da li ste vi shvatili dramatiku toga pričešćivanja. Ono evanđelje u kom smo slušali kako se nekoć dogodilo, sad postaje moj život. Evanđelje se ostvaruje u meni. Ja sam taj "Toma". I meni Krist kaže: "Pruži ruku i stavi u mjesto čavala", jer hostija je na mojoj ruci, i ja takoreći rane Kristove mogu opipati prstima "i ne budi nevjeran nego vjeran!" a meni samo preostaje da padam na koljena i kažem: "Gospodin moj i Bog moj!" - Tako se u onoj staroj pričesti evanđelje ostvarivalo u životu kršćana. Program i snaga kršćana prešla je u vjernike i vjernik je od tada predstavljao Krista. Od tada su prohujali vjekovi. Nestalo je onog svečanog pjevanja: "Pruži ruku svoju", ali, u misnim knjigama je ostala ta pričesna pjesma. Tako se zove - pričesna pjesma.
I danas, kad se svećenik pričešćuje, pjevači govore ili pjevaju taj redak. Tako će i danas, na Bijelu nedjelju biti ona ista pjesma, kao i nekoć: "Pruži ruku svoju", u drugim zgodama bit će druge pjesme. Nažalost, ta se pričesna pjesma ne ističe dovoljno, ni kad se pjeva, a pogotovo kad se samo izrecitira, jer se obavlja dosta površno, tako da ne ostavlja skoro nikakva traga. A osobito na velike blagdane te su pričesne pjesme prekrasne, veoma sadržajne, i ti ih možeš i trebaš primijeniti na sebe. Npr., na Marijine blagdane ima u Došašću: "Djevica će začeti i roditi Sina i zvat će se ime njegovo Emanuel, Bog s nama." Pa, ti si ta "Djevica", ti dolaziš tu i u času pričesti Krist je u tebi! Ti si začela, ti si začeo Krista! I on je sada Bog s tobom, Emanuel, s nama Bog. Ti izlaziš van s mise kao presveta Djevica puna Krista, puna božanstva i snage. I sada ti pred¬stavljaš pred Bogom i pred anđelima i pred ljudima presvetu Djevicu Mariju. Kako je to snažno!
Današnja misa - da uzmem još nju! - U prvom se čitanju (srijeda nakon II. korizmene nedjelje), sveti prorok Jeremija tuži Bogu kako neprijatelji njega hoće da ubiju. Hoće da ga otruju. On je tu pralik Isusa Krista u Starom zavjetu, jer, u evanđelju Isus kaže također: "Sina čovječjeg", a to je on "razapet će, bičevati i ubiti ga, a treći dan će on uskrsnuti" (usp. Mt 20,19). A onda dolazi priča sa majkom Zebedejevih sinova, a to je prigoda da Krist kaže: "I ti moraš biti takav! Ako hoćeš sa mnom biti u mojoj slavi, moraš piti moju čašu bola, patnje i trpljenja"; a vrhunac se dobiva u ovim riječima: "Sin čovječji", kaže Isus za sebe, "nije došao da bude služen, nego da služi i svoj život dadne kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Ta rečenica se ponavlja i u pričesnoj pjesmi današnje mise. Shvaćate, bili smo u Isusovoj školi. Isus nam je rekao: "Moraš i ti biti kao ja, ako hoćeš sa mnom u nebo moraš sa mnom na križ!" I ti dolaziš na pričest, a ovdje čitaju: "Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge". I ti primiš svetu pričest. Otiđi na svoje mjesto, sjedi i zamisli se: - Sin čovječji, to je Krist, to je Bog! U milijardama stoljeća, jedan jedini put je došao Bog na ovu zemlju, i taj jedan put je mogao tražiti da ga cijeli svemir služi. A on nije došao da mu služe drugi, on je došao da on nama služi. Bog - nama! To njegovo služenje je išlo dotle, da sebe dadne u smrt, da bude ubijen, dragovoljno, iz ljubavi prema nama. To je bila lozinka njegova života. I sada, u pričesti ta lozinka njegova života prelazi u tebe. I ti kažeš: "Gospodine, pa ja moram biti kao ti! I moj život mora biti služenje! I ako moj život nije služenje, on ništa ne vrijedi; jer nemam zašto živjeti ako neću služiti." I papa služi svim kršćanima. I biskupi i svećenici služe, čak i djeci kad ih ispovijedaju i kad im predaju vjeronauk, i odraslima i mladencima i mladeži. Svima služimo i moramo služiti. To je jedino što vrijedi u našem životu. Ono drugo i ne vrijedi ništa. A i ti moraš služiti! Svatko u svom staležu! Moraš služiti muža, odnosno ženu svoju, djecu moraš služiti; pa kad im kuhaš ručak, kad im daješ opomenu, kad im spremaš kuću - to je služenje! Nemoj zaboraviti: ti si sluga i sluškinja svoje djece. Nisi im gospodar. Gospodar je samo Bog!
I sada ti, sluga sviju, sa pričešću u sebi, praviš program služenja poslije ove svete mise! Vidite, tako program evanđelja prelazi u naš život preko svete pričesti! Da u jednoj rečenici sažmem sve ono što smo danas kazali: Primaj Krista u svetoj pričesti s dubokim poštovanjem i velikom vjerom, koju nije dosta samo ustima priznavati, nego se ona mora odražavati i u tvome svakodnevnom životu! Amen.

5. SVRŠETAK EUHARISTIJSKE SLUŽBE - ZAVRŠNI OBRED

5.1. ZAHVALA IZA PRIČESTI - BLAGOSLOV I OTPUST

Moja draga braćo i sestre!
Jedan dobar kršćanin, Nijemac, za vrijeme drugog svjetskog rata, bio je zatvoren u nacistički logor Dachau. Vi ste čuli za taj logor. I jedan od malobrojnih koji su preživjeli bio je on. Poslije rata je napisao knjigu o svojim doživljajima u nacističkom logoru. U tim doživljajima opisuje kako je primao u zatvoru svetu pričest. Kad se razbolio od upale pluća, premjestili su ga u bolničku baraku, gdje je zajedno sa dvadesetak drugih bolesnika tavorio dane. Tih dana svaki dan ga je posjećivao njegov prijatelj, logoraš kao i on, svećenik Ziegler. Kad bi Ziegler ušao u baraku, najprije bi ga pozdravio, upitao za zdravlje i govorio nekoliko minuta o nevažnim stvarima. A onda bi iz svoje robijaške bluze izvadio nacističke novine "Voelkischer Beobachter" i kazao: "Donio sam vam nešto da čitate", oprostio se s njim i otišao. A bolesnik se pravio da čita te novine, a sve ispod oka gleda da li ga tko promatra. Onda polako povuče te novine i gurne ih pod deku. Pod dekom lijevom rukom odvrne dva lista i okrene, a desnom rukom se maši unutra i izvadi u papir zamotanu svetu hostiju, pričest. I onda, dobro pazeći da ga nitko ne primijeti, on tu hostiju odmota i kao da zijeva zakloni usta rukom i pričesti se. "Da su me uhvatili, to bi me stajalo života. Bio bih strijeljan na mjestu." - Tako priča taj čovjek da je primao pričest.
Interesantna stvar: neki uz opasnost života traže da prime Kristovo tijelo u svetoj pričesti, a neki, kojima je to najlakše ne mare za to!
I još nešto veoma važno: nikako ne smijem propustiti da naglasim potrebu zahvale za svetu pričest, bilo pod misom, bilo iza mise. Crkva predviđa da poslije dijeljenja pričesti svećenik s narodom nekoliko minuta u tišini zahvaljuje na svetoj pričesti. Krist je došao u posjet; zar mu nemaš ništa kazati?! Nemoj ga primiti neprijateljski, nego mu reci da ti je dobro došao, da u njega vjeruješ, da mu zahvaljuješ za posjet. Zamoli ga za sebe, svoju porodicu, za vječno spasenje i za sve što je potrebno. Obećaj mu dobar kršćanski život! - Mjesto šutnje mogu se pjevati euharistijski himni. Onda se barem u mislima udruži s pjevačima (ako sam ne znaš pjesme) i srcem prati one riječi kojima Crkva pozdravlja Krista. - Međutim, ako svećenik ne uvede zahvalu iza pričesti pod misom, što ti preostaje, nego da tu zahvalu obaviš poslije mise.
Poslije zajedničke zahvale neposredno iza pričesti moli se popričesna molitva. Ona je jednako građena kao i zborna, kao i darovna molitva. Jezgrovita, kratka, sadržajna. Ali ima nešto interesantno u popričesnoj molitvi, ja vas upozoravam da pazite na to. Gotovo svaka popričesna molitva pretpostavlja da su se svi koji su slavili euharistiju, misu i pričestili. Ona to ne kaže izričito, ali pretpostavlja. Kaže: "Primili smo Gospodine tvoj dar", to je pričest. Ili "Okrijepio si nas Gospodine, svojim tijelom i krvlju". Ili: "Nahranio si nas, Gospodine, svojim nebeskim darom." Uvijek tako. To znači da je ta molitva sastavljena u vrijeme kad su zaista svi pristupali, svi prisutni išli na sv. pričest. Ako i mi danas upotrebljavamo tako sastavljenu molitvu, onda je to znak da Crkva i danas želi da što veći broj prisutnih na misi (ili bolje rečeno svi, osim izuzetaka) idu na svetu pričest i da od te svete pričesti prožeti, donose plodove u svakodnevnom svom životu.
Sa pričesnom molitvom završava ujedno drugi glavni dio misnog slavlja - euharistijska služba.
Kad je pričesna molitva gotova onda svećenik smije proglasiti neke stvari koje baš bitno ne spadaju na misu; npr. ženidbene oglase, navještaje, onda župske naredbe, druge oglase; smije moliti s narodom one molitve koje smatra da treba s narodom ponavljati: Očenaš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Deset zapovijedi ili pozdraviti Gospu kao što mi činimo u svojim misama. A kad je sve to gotovo, onda slijedi još završni obred i kraj mise. Može se zapjevati i koja Gospina pjesma ili pjesma u čast pojedinom svecu, odn. koja druga prikladna pjesma. - Svećenik zatim rekne narodu: "Gospodin s vama", a to vam dođe kao pozdrav - znači: zbogom, doviđenja! - Gospodin s vama! — A vi otpozdravite: "I s duhom tvojim" - i tebi doviđenja, zbogom! - Onda svećenik blagoslovi narod: "Blagoslovio vas svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti." A svi odgovore: "Amen!" Na koncu svećenik ili đakon kaže: "Idite u miru!" A vi odgovorite: "Bogu hvala!"
Meni je cijeli taj završni obred, taj blagoslov i "idite u miru" drag. Ja se uvijek sjetim uzašašća Kristova. Znate, kako je ono bilo na uzašašće! Isus je s apostolima i učenicima došao na Maslinsko brdo i s njima razgovarao. Tamo im je dao svoje zadnje pouke i zadnje upute, a onda je digao ruke na blagoslov, blagoslovio ih i digao se pred njihovim očima, dok ga oblak nije zaklonio. Apostoli i učenici su zaneseni gledali za njim, kao da se ne mogu otrgnuti od njega dok nije anđeo došao i kazao: "Ljudi, Galilejci, što vi stojite tu? Idite! Izvršite Kristov nalog, propovijedajte evanđelje! Sada je vaše da širite Kristovu nauku" (usp. Dj 1,11). I onda su se oni razišli da propovijedaju.
Nešto slično je i sveta misa. U misi mi drugujemo s Kristom. Krist nama govori u čitanjima mise, u evanđelju, propovijedi, a onda još Krist izvršuje svoju žrtvu i dolazi k nama u svetoj pričesti. Sada, na koncu, on se rastaje s nama i dijeli svoj blagoslov svećenikovom rukom. I mi gledamo zaneseno za njim. Najednoč nas budi kao iz zanosa svećenikova riječ: "Idite u miru!" - I kao da hoće reći: Ljudi, sad je misa gotova, sada počinje misa života, misa rada, misa svjedočenja za Krista! Krista ponijeti sa sobom u svoju školu, u svoju kancelariju, u svoj ured, u svoju tvornicu... Krista ponijeti u obiteljski život, u odnose sa majkom, ocem, ukućanima, susjedima!
Tako ti predstavljaš Krista svojim vladanjem, svojom dobrotom, svojim poštovanjem, svojim razumijevanjem.
Ovim smo, draga braćo i sestre, zapravo svršili homilije o svetoj misi. Imam još nekoliko homilija općenitog značenja o svetoj misi. Ali, uglavnom, ono najvažnije što se tiče misnog slavlja, prošli smo u ovim dosadašnjim homilijama, propovijedima.
A sada, ostaje na vama, da što pobožnije, sa što većim poštovanjem molite sve molitve i pjevate ono što na vas spada, sve slušate što morate slušati, prikažete srcem Bogu Krista i sebe u svetoj žrtvi i konačno se u svetoj pričesti sjedinite s Bogom i Spasiteljem našim Isusom Kristom. Amen.

6. PREDMETI, STAV TIJELA, ULOGE I PRIPRAVA ZA SVETU MISU

6.1. NEKI VAŽNI LITURGIJSKI PREDMETI ZA SLAVLJE EUHARISTIJE - SVETE MISE

Moja draga braćo i sestre!
Ove četiri iduće večeri razmotrit ćemo još neke važne elemente za naše svjesno i plodonosno slavljenje svete mise, tog najvećeg blaga kojeg posjedujemo. - Ja ću odmah večeras početi s najvažnijim priborom koji se upotrebljava u sv. misi. Npr. zašto svećenik nosi kod mise ovakvo liturgijsko odijelo? Zašto gore svijeće? Zašto se upotrebljava tamjan? Čemu služi oltar i čemu služi svetohranište?
Nastojat ću biti kratak i jasan.

Neki nam moderni ljudi prigovaraju što svećenik kod bogoslužnih čina oblači ovo čudno, po izgledu prastaro odijelo. Ja mislim da je najbolje objasniti na taj način, što uzmemo odijelo npr. ambasadora, rektora sveučilišta ili gradonačelnika itd. Ne znam, da li ste vidjeli: ambasadori u svečanim zgodama nose frak izvezen zlatom. Neki rektori sveučilišta nose lanac oko vrata, neki još imaju neku čudnu kapu na glavi i nekakav plašt. Gradonačelnici starih gradova, recimo, nose također lance i kape na glavi. Zašto? Razlog je taj, što ti službenici nisu u tim časovima privatne osobe. Oni zastupaju nekoga drugoga. Onaj ambasador zastupa svoju zemlju i suverenost svoga naroda. Kad ga pogledaš, onda se sjetiš: to je država, a ne Marko Petrović. Tako i onaj rektor sveučilišta zastupa svoje sveučilište; tako i onaj gradonačelnik svoj grad.
Slično i svećenik, kad služi bogoslužje-liturgiju, nije privatna osoba. On pred narodom zastupa Isusa Krista; on govori Kristovu nauku, on izgovara Kristove riječi, kruh pretvara u tijelo Kristovo, a pred Bogom zastupa svoj narod. Onda nije pravo da on nastupa u onom istom uličnom odijelu u kojem hoda i po pijaci i po ulici. On nosi posebno posvećeno, liturgijsko odijelo koje zaista potječe iz prvih vremena kršćanstva i prešlo je već u neku simboliku. Tako npr. ljubičasto odijelo znači pokajanje, bijelo odijelo radost, zeleno nadu, crveno znači krv mučenika, njegovu ljubav radi koje je poginuo za Kristovu vjeru (itd.).

Zašto se pale svijeće? - Često i usred bijela dana! Možda netko smatra da je i to neopravdano i smiješno? Svjetlo, paljenje svijeća, to je starije od kršćanske vjere. U starim poganskim religijama palile su se svijeće osobito kod mrtvaca. Time su htjeli da otjeraju zle duhove koji bi se mogli domoći duše onoga mrtvaca. A onda su došli kršćani, pa su kod svojih pokojnih mučenika, koji su poginuli za Krista palili svijeće, ali ne više radi zlih duhova nego zato, da pokažu kako je taj mučenik samo prividno mrtav; on je kod Boga, i njegova vjera sada gori pred Bogom. I od tada je liturgijsko svjetlo postalo simbol Božje nazočnosti. Kad se u svečanim misama pjeva evanđelje, tu je Krist i on vama govori, onda dvije svijeće stoje kraj onoga svećenika koji pjeva evanđelje. I tako, kod svih liturgijskih čina, jer je Bog nazočan, pale se svijeće.
Uvijek ćemo imati duboko poštovanje prema obredu kod kojega svijeće gore.

Sada o tamjanu. - Tamjan je vrlo star. Nastao je na Istoku. Morate znati, to je potreba za mirisom. Na Istoku vrlo lako trunu stvari. A higijena se tamo nije nikada visoko cijenila, zato nastanu zadasi, neugodni mirisi. I radi toga je Istok upotrebljavao tamjan, čak i u kućama. Ne samo kod mrtvaca gdje se zadah mrtvačev osjeti, nego i u uglednim kućama su imali tave sa žeravicom na koju se stavljao tamjan, pa je čitava kuća, cijeli dan mirisala tamjanom.
I kršćanska je Crkva preuzela tamjan da izrazi poštovanje pred predmetima ili pred osobama. Npr. kad počne svečana misa, svećenik stavi tamjan u kadionicu i kadi oltar. Što je to? To je pozdrav oltaru, poštovanje prema oltaru koji označava Krista. Ili npr. kod prikazanja: okadi se svećenik. Kad biskup dolazi svečano u neku crkvu, onda ga imaju svećenici dočekati na vratima i okaditi. To je pozdrav, počast biskupu. Eto, to znači za nas tamjan. To je pozdrav, počast izražena osobama ili stvarima.

Želim vam još dvoje - ukratko protumačiti. To je svetohranište i oltar. U početku nije bilo u crkvama svetohraništa, nego se presveti sakrament čuvao u posebnim malim kapelicama, u sakristijama, u sobicama. Tada je glavna stvar u crkvi bio oltar. I vi ste sigurno zapazili: kada mi dolazimo na početku mise do oltara, duboko se naklonimo oltaru i onda svi svećenici poljube oltar. Oltar zastupa Krista, on je simbol Krista, i mi pozdravljamo oltar time što se naklanjamo. Ako se presveti sakrament nalazi na oltaru, onda se poklekne, jer je živi Krist na oltaru. Ja bih volio da to znate. Nemojte prolaziti kroz crkvu kao kroz gostionicu ili kao kroz kino dvoranu. Kad prođete kroz sredinu crkve okrenite se k oltaru, naklonite glavu i tako odajte počast oltaru koji predstavlja Krista. To, kad nema na njemu presvetog oltarskog sakramenta.
Tamo, u onoj posebnoj maloj kapeli je presveti oltarski sakrament u svetohraništu. - To je onaj mali ormarić od mramora, sa ukrašenim metalnim, pozlaćenim vratima. Zove se svetohranište. To je stari hrvatski izraz, kad je "hraniti" značilo čuvati. Gdje se "Sveto" čuva ondje je svetohranište. Iznad njega mora gorjeti dan i noć svjetiljka za znak da svi vjernici znaju: ovdje se čuva presveti sakrament. I pred tim presvetim sakramentom se pozdrav izvršava poklecanjem. Desno koljeno se spusti do lijeve pete. Molim vas, izvršujte to kad uđete u crkvu gdje ima presveti oltarski sakrament. Nemojte onako samo trgnuti koljenima, nego zbilja pokleknite pred svetohraništem, tj. pred Kristom u presvetom oltarskom sakramentu.
Na koncu ovog svega postavljam pitanje: da li mi pravo pokleknemo kad uđemo u crkvu? Da li prije mise ili poslije mise odemo pred svetohranište, pred presveti sakrament da se Kristu poklonimo, zahvalimo, da mu izrazimo svoju vjeru, pokajanje i ljubav? Je li pravo da ti, kad uđeš u crkvu odeš najprije npr. sv. Anti, njega pozdraviš, pred njega klekneš, a svemogućega Boga, kome je Anto tek sluga, zanemariš, kao da ga nema u crkvi? Da li pred svetohraništem zamoliš Krista za njegovu pomoć? On je tu i čeka dok ti dođeš. A ti možda nikad ne dođeš, nikad ga ništa ni ne zamoliš.
Mi ćemo postati onda istom dobri kršćani, kad postanemo euharistijski kršćani. Amen.

6.2. STAV TIJELA U MISNOM SLAVLJU

Moja draga braćo i sestre!
Kad god sam išao u inozemstvo, nedjeljom sam rano izjutra znao slaviti svetu misu, sam ili s drugim svećenicima. A onda sam preko dana još jedanput ili dvaput, kao običan vjernik, slavio sv. misu u drugim crkvama mjesta u kojem sam boravio. To ima svoju prednost; jer sa vaše vjerničke strane misa izgleda drugačije nego s oltara. Ja sam mogao tu, prvo, pobožno slaviti sv. misu - nisam morao paziti na neke obrede; a drugo, mogao sam vidjeti pogreške svećenika, pa naučiti da ih ja ne činim. Mogao sam vidjeti i kod naroda bolje nego s oltara, koje se lijepe, a koje nezgodne stvari čine.
Sjećam se dobro, jednog dana sam ušao u jednu bečku crkvu. Ušao sam u klupu i misa je započela. Desno od mene klečao je jedan gospodin i molio krunicu. Lijevo od mene sjedila je jedna gospođa. Ja sam pogledao po crkvi. Jedni stoje, drugi sjede, a drugi opet kleče. Vrlo ružna pojava. Sveta misa je žrtva koju svećenik s narodom prikazuje. Sam svećenik bez naroda uopće ne smije slaviti svetu misu. Mora barem jedan od naroda biti s njim. Narod kao da je u ovoj crkvi bio odijeljen od svećenika. Svećenik slavi misu, a u narodu je svatko molio nešto svoje privatno. Za vrijeme svete mise mora narod misu moliti, ne krunicu, ne litanije, ne bilo kakve molitve, nego baš misu. - Među 325 propisa Rimskog misala ima jedan propis, točka 20., 21. i 22., u kojima piše kako se narod mora vladati kod svete mise. - Stoga sam ja danas nakanio s vama proći propise: kada ćemo u misi stajati, kada ćemo sjediti, a kada klečati.

Da počnemo s klečanjem! - Kleči se u crkvi samo jedanput, i to za vrijeme pretvorbe. Vi znate što je pretvorba. Kada svećenik nad kruhom izgovara riječi: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo: uzmite i pijte, ovo je moja krv." Onda se kruh pretvara u Kristovo tijelo, a vino u Kristovu krv. Samo onda treba klečati. Klečanje je stav poklonstva. Tu prvi put Bog silazi na oltar, a mi, njegova stvorenja, kažemo: "Gospodine Bože, priznajem te, ti si moj Bog, moj Spasitelj, moj sudac, moj gospodar. Ja ti se klanjam, priznajem te svojim Bogom." To je stav klečanja u svetoj misi.
Dakako, braćo i sestre, može se dogoditi da je crkva tako krcata, da ne možeš kleknuti. I kad bi pokušao, udario bi nogom čovjeka iza sebe. U tom slučaju se ne kleči. Onda ostanite stajati. Može se dogoditi i to, da je misa izvan crkve, na dvorištu, kao što se događa kod velikih zborova, ili na groblju, ili kod blagoslova polja. Onda ti stojiš i baš pred tobom nekakva lokva ili nekakvo blato. Dakako Crkva ne traži da ti oštetiš svoje lijepo nedjeljno odijelo, pa da klekneš u ono blato. Onda nemoj kleknuti, ako se ne možeš izmaknuti, pa kleknuti na neko ljepše mjesto. Inače, kod podizanja, pretvorbe, ćemo klečati. To naši vjernici, Bogu hvala, i rade.

Sada ćemo govoriti o sjedenju. Što znači sjedenje u crkvi? Sjede đaci kad slušaju nastavnika kad im predaje, sjede u kinu i kazalištu kad promatraju i razmišljaju o onom komadu što ga gledaju, sjede u kućama kod zajedničkog ručka kad se jede. To su ta tri stava koja znače sjedenje. Sjedenje znači dakle: slušanje - kao đaci; znači razmišljanje i zajednički objed. I zato se u misi tri puta sjedi. Prvo se sjedi kad se sluša Sveto pismo. To Bog nama govori, a mi sjedeći treba da slušamo. To Crkva želi. Nije red da se stoji kad se čita Sveto pismo. Tako isto i kod onog pripjevnog psalma i kod drugog čitanja nedjeljom. I kod propovijedi se sjedi. Jedino kod evanđelja se stoji iz poštovanja. Krist nam u evanđelju govori i mi stojeći slušamo.
Drugo se sjedi poslije propovijedi ili poslije molitve vjernih, kada svećenik sprema svetu žrtvu. Ministrant donosi kalež, suđe, hostije, vino, vodu. Knjiga se stavlja na oltar, vi sjedite, promatrate i razmišljate o svetoj misi. Sve do: "Molite braćo i sestre". Kad svrši "Molite braćo i sestre", onda svi ustajete.
Treće sjedenje je poslije pričesti. Neki to ne mogu shvatiti, i ja, naravski, ne mislim natjerati da netko sjedi, ako hoće da kleči. Ali, nije red. Primiš svetu pričest klečeći ili stojeći, kako hoćeš, na jezik ili na ruku, a onda se vratiš na svoje mjesto i sada si gost u Božjoj kući. Zadnja večera se događa. Ti sa apostolima i Kristom sjediš za gozbom Gospodnjom i zahvaljuješ Bogu na onome daru što si ga primio, sjedeći, jer to je stav onih koji jedu kod zajedničkog stola.

Sve ostalo vrijeme se stoji. Stav stajanja kod svete mise je svećenički stav. Braćo i sestre, ja sam vama već tumačio i moram ponovo reći: u krštenju i u krizmi svi ste vi posvećeni za pučko svećenstvo. Svaki od vas je dobio vlast i moć da zajedno sa zaređenim svećenikom prikazuje Bogu molitve i žrtve. I odvajkada, otkako svijet stoji, svećenik je za oltarom uvijek stajao kad je molio ili kad je žrtvovao. I zato vi stojite kad molite i kad žrtvujete. To je vaš stav.
Dakako, što se tiče sjedenja, ima slučajeva (nedjeljom ili velikim blagdanima) kad ne možemo nabaviti dosta stolica za sve koji dođu. I onda, ako nemaš gdje sjesti, onda se stoji. Ne možemo drugačije. Ali, molio bih, kad je radni dan, kad ima mjesta u klupama, onda nemojte stajati tamo otraga, nego nađite sebi mjesto, stolicu ili klupu i sjedite da možete izvršiti propis, pa sjedite kad se čita Božja riječ, pripravlja sveta žrtva i kad se poslije pričesti zahvaljuješ na pričesti.
Od godine 1945. do 1955. mnogo je naših svećenika bilo po zatvorima, u kazneno popravnim domovima. I događalo se čak i u kazneno-popravnim domovima da se misa čitala, slavila. Dakako, tu se nije smjela čitati-slaviti sveta misa kao u crkvi, jer, vidio bi onaj sobni starješina, javio bi poglavarima i nastala bi nova poteškoća, nove kazne. Zato je - pričali su mi svećenici koji su dugo godina bili po zatvorima - sveta misa u tim kazneno-popravnim domovima bila ovakva: Tu su katolički svećenici, tu su pravoslavni svećenici, tu su muslimanski vjerski službenici, svi su bili zajedno. Nisu ih smjeli miješati sa drugim kažnjenicima. Katolički svećenici znadu kad će biti misa. Na jednom krevetu što nije zapravo pravi krevet, zvala se to "palača" - drvena neka naprava sa slamaricom, leži svećenik. Pred sobom drži knjigu, kao da čita, a on slavi svetu misu. Drugi svećenici katolički, jedan čita nešto, drugi nešto piše, tobože piše, i onaj treći čita. I tako svi ostali, po redu, a svi prate onoga koji leži na palači i slavi svetu misu. Vi ćete pitati: odakle vino? Kupovali su grožđe, pa su grožđe cijedili u čašu i tu su pustili da provre, da fermentira, onda je bilo vino. A hostije? - Hostije su dobivali u paketu, krišom tako da kontrola nije znala. I onda kad bude podizanje, pretvorba, onaj svećenik što slavi misu zagrebe noktom po onoj dasci. Čuje se tiho. Svi svećenici znaju sad je pretvorba. Nitko ne kleči. Ne smije se kleknuti, upalo bi u oči. A jedan se žrtvuje pa sa sobnim starješinom igra šah, samo da sobni starješina bude koncentriran na šah, a ne da gleda što tamo drugi rade. I kad bude pričest, opet zagrebe noktom. Onda jedan po jedan svećenik tobože, ravnodušno, dođe, sagne se i uzme onu hostiju, pričesti se. Onda se svaki vrati na svoje mjesto.
Tu se nisu mogli obdržavati nikakvi liturgijski propisi. Nije bilo ni liturgijskog odijela, nego samo ono robijaško. Ali, to su izuzetni slučajevi. A kad god se može, vršimo liturgijske propise Crkve. Amen.

6.3. U MISI SVATKO NEKA VRŠI SVOJE

Moja draga braćo i sestre!
Prije dvadeset godina, točno 11. listopada 1962., sabrali su se u Rimu na poziv pape Ivana XXIII. svi biskupi katoličke Crkve koji su mogli doći. Bilo ih je preko dvije tisuće. Tako je započeo II. vatikanski sabor, koji je vijećao o teškim vjerskim problemima katoličke Crkve. I premda je bilo raznih teških pitanja, najprije su počeli raspravljati o pitanjima bogoslužja, liturgije. Ne samo zato, što je bogoslužje najsvetije, što je vrhunac svega djelovanja Crkve, nego i zato što je za reformu bogoslužja bilo pripravljeno već mnogo prijedloga. Već odavno se prigovaralo tadašnjem latinskom bogoslužju i svi su prijedlozi bili izrađeni, spremljeni i pripravljeni. Ipak je trebalo još mnogo uraditi, održati mnoge sjednice i vijećanja prije nego je tek iduće, 1964. godine, 4. prosinca Sabor izglasao tzv. "Uredbu o svetom bogoslužju". Koje su zamjerke bile staroj misi? Moglo se svesti sve zapravo na jedno: misa je latinska, a zato što je latinska, nju razumije samo onaj koji zna latinski, a to je svećenik. A narod? Narod nije sudjelovao u misi. On se duhom sjedinjavao sa svećenikom, to je istina, ali misa je bila čisto svećenička, dok je narod molio iz molitvenika nešto deseto. Bio je pobožan, pričešćivao se, ali nije sudjelovao, a to ne smije biti, to Isus tako nije naredio. Naprotiv, prva Crkva koja je najbolje shvatila Isusa, jako je naglašavala sudjelovanje vjernika u svetoj misi. Jedan dio liturgije spada na vjernike, ne spada sve na svećenika.
Ja bih danas pred vama spomenuo osobito 28. točku one saborske Uredbe o svetoj liturgiji. Ona glasi ovako: "U liturgijskim obredima svatko, bio svećenik, bio vjernik, neka vrši svoju službu i čini ono i samo ono što na njega spada, bilo po naravi obreda, bilo po liturgijskim propisima." - To je jedno od temeljnih pravila obnovljene liturgije! Tu je rečeno što vjernik treba da čini u misi. Ne može, dakle, samo sjediti ili stajati u uglu i gledati što drugi kršćani rade. On mora vršiti svoju službu, kaže Sabor, sve ono i samo ono što na njega spada. Drugu ulogu ima svećenik. On mora vršiti sve ono i samo ono što na svećenika spada. I zato sam ja danas htio vama izložiti: prvo: - što zapravo u svetoj misi spada na svećenika; drugo: - što spada na sam narod, i treće: - što spada zajedno i na svećenika i narod. Mislim da će vam biti korisno da to čujete.
Svećenik u svetoj liturgiji, kaže obredna knjiga, predsjeda slavljenju svete mise, on je predsjednik, predvodnik. On vodi. I zato svećenik zapravo počinje svetu misu: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga." To na njega spada. A onda narod prihvati i potvrdi sa "Amen". To je uloga naroda. Isto tako svećenik, odn. đakon završi sv. misu: "Idite u miru", a narod prihvati i kaže: "Bogu hvala." I tako i oni i svi drugi pozivi spadaju na predstojnika, svećenika, a na narod spada da mu odgovara. Tako npr. svećenik poz¬dravlja narod i kaže: "Gospodin s vama", a narod otpozdravlja, prihvaća i kaže: "I s duhom tvojim." To, dakle spada na svećenika. Drugo što na svećenika spada jest da - ako nema đakona - proglasi sveto evanđelje, inače, druga čitanja Svetog pisma kod mise može svatko od vas čitati. Nek mi se javi, i ako vidim da lijepo glatko i jasno čita, ja ću mu dozvoliti i zamoliti ga da dođe ovamo pa da čita. Ali evanđelje je posebno čitanje! Tu sam Krist govori, i iz poštovanja pred Kristovom riječju, evanđelje čita zaređeni svećenik ili đakon. Nadalje, zaređeni svećenik, jedini može pretvoriti i kruh u tijelo Isusovo i vino u krv Isusovu. Zato pretvorba spada isključivo na svećenika i sve one molitve koje uokviruju pretvorbu, to je od predslovlja pa do "Po Kristu i s Kristom i u Kristu''. To sve sačinjava jednu euharistijsku molitvu, i to sve spada na svećenika.
Vidite, ja sam čuo da u nekim crkvama narod zajedno sa svećenikom govori riječi pretvorbe: "Uzmite i jedite ovo je moje tijelo koje se za vas predaje." To je zloporaba! Ja mislim da su za to krivi neki svećenici koji su ili krivo shvatili Vatikanski sabor ili ga nisu dobro proučili. To ne smije biti. Nemojte se dati zavesti da biste vi to negdje govorili! To smije govoriti samo zaređeni svećenik. Isto tako sam čuo da u nekim crkvama narod pjeva ili govori sa svećenikom i ono: "Po Kristu i s Kristom i u Kristu tebi Bogu Ocu sve-mogućemu" itd. Ni to ne spada na narod. To spada na svećenika. Tu se nemojte dati zavesti da biste govorili! Narod u čitavoj pretvorbi daje potvrdu: "Tvoju smrt Gospodine naviještamo...", ili "Kad god blagujemo...", odn. "Spasi nas..."; a nakon što je svećenik rekao ili otpjevao: "Po Kristu, s Kristom..." narod daje svoj pristanak, potvrđuje s "amen"! To je, taj "amen" je vjernička uloga!
Pogledajmo sada što još spada na vjernike. Već sam rekao u prvom dijelu da na vjernike spada da otpozdrave svećeniku, odgovaraju na njegove pozive i poklike. Toga ima puno, i to je služba vjernika. To je tvoja služba. I, ako ti to ne vršiš, ti ne vršiš ono što na tebe spada, ne vršiš svoju službu. Ti činiš propust! - Zatim spada na vas vjernike npr. "Slava Bogu na visini", onda "Jaganjče Božji", to morate vi moliti (ili pjevati), to ne spada na svećenika. Na vjernike spada i donošenje darova na prikazanje i davanje novčanih priloga kad se kupe u crkvi.
I sad još ono treće: što svećenik i vi zajedno molite (ili pjevate). Na primjer svećenik na početku mise mora se isto tako pokajati kao i vi. Kad on kaže "Ispovijedam se" onda i on govori čitavu molitvu kajanja i udara se također u prsa na riječi: "moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh." To spada zajedno na vas i na svećenika. Onda "Vjerovanje", ispovijest vjere! I to molite i vi i svećenik zajedno; i svećenik i vi morate izraziti svoju vjeru pošto ste svi čuli Božju riječ. Onda ima još i ona molitva prije same pričesti: "Gospodine, nisam dostojan", to isto govori svećenik zajedno s vama. Također i "Svet, svet, svet" i '"Blagoslovljen" mole, odn. pjevaju i svećenik i svi prisutni vjernici, pozdravljajući tako svi zajedno Krista koji dolazi ispraćen od anđela i dočekivan od svojih učenika, svih nas.
Eto, to neka bude sve za danas. Molim vas, vršite svoju službu u slavlju svete mise! Nemojte propuštati da govorite ono što spada na vas; nemojte propuštati da pjevate ono što na vas spada kao članove pjevačke grupe ili zbora ili cijele zajednice vjernika što se okuplja na svetu misu. I smatrajte propustom ako propustite jedan dio ili sve od onoga što na vas spada da govorite, pjevate ili činite kod svete mise. Amen.

6.4. PRIPRAVA ZA NEDJELJNU SVETU MISU

Moja draga braćo i sestre!
Tridesetprvog siječnja 1888. umro je u talijanskom gradu Torinu sveti Ivan don Bosco, osnivač jednog muškog samostanskog reda i jedne ženske družbe. Sv. Ivan don Bosco se odlikovao i nečim drugim. Bio je čudesan odgojitelj mladeži. Okupljao je oko sebe onu zapuštenu mladež, šegrte bez roditelja, podivljale dječake, potencijalne kriminalce, džepare i provalnike. Za njih je gradio domove i iskazivao im ljubav sa tolikim uspjehom da su se ti podivljali, zapušteni dečki vrlo brzo pretvorili u pristojne, dobro odgojene dječake i mladiće. Iz čitave Europe dolazili su ugledni ljudi da se dive tome pedagoškom čudu. Ministri su dolazili da vide kako on to radi. Jedan engleski ministar je pogledao taj njegov zavod za mladež, a onda je na koncu kazao: "Svi su dječaci bili tako pristojni, tako umiljati, tako mili. Recite, velečasni, kako Vi to postižete?" A svetac odgovori: "Tajna moga uspjeha je u svakidašnjoj sv. misi i sv. pričesti." To je odgovorio sv. Ivan don Bosco. I nad tim ćemo se odgovorom malo večeras zamisliti.
Kad je sv. Ivan don Bosco osnovao svoje zavode za mladež, onda je u cijelom svijetu katolička misa bila skroz latinska. U Italiji se samo evanđelje katkada čitalo na nar-odnom jeziku, a katkada nije ni toga bilo. Sigurno sv. Ivan don Bosco nije svoje dečke slao samo u crkvu da slušaju latinsku misu koju ne razumiju, nego ih je poučavao, pripravljao na misu. On im je unaprijed prije mise govorio, tumačio značenje pojedinih čitanja, pojedinih molitava, i time postigao svoje uspjehe.
Ovo je zadnja naša homilija o svetoj misi. Mi danas svršavamo tu čitavu seriju i kao zadnje pitanje postavljam problem: Kako da se mi pripravimo barem za nedjeljne i blagdanske mise?! Ja imam za to dva pokušaja, dva prijedloga.
Evo prvog! - Ovdje ima jedna grupa mladih djevojaka i mladića koja je bila u Lurdu na euharistijskom kongresu i mene zamolila da im svake sedmice, recimo, petkom uvečer ili subotom, rastumačim nedjeljnu ili blagdansku misu. To je mala grupa. Svatko od njih dobije mali misal na hrvatskom jeziku. Ta misna knjiga izvadak je ove velike na oltaru što se nalazi kod mise. Onda čitamo molitve i čitanja. Ja to tumačim, sve bude gotovo za pola sata, do 40 minuta, ali su dečki i djevojke pripravljeni na svetu misu i mogu sa nekim znanjem, sa nekim predznanjem, puno plodnije pratiti i slaviti svetu misu nedjeljom, nego što bi to bio slučaj bez te priprave. To bi bila jedna mogućnost da se i drugi pridruže tome. Dakako, nećemo imati za svakoga misal, ali će barem čuti čitanja i čuti njegovo tumačenje, pa će to biti od koristi da se plodnije i bolje i pobožnije proslavi nedjeljno euharistijsko slavlje, sveta misa.
Drugi način bi bio ovaj: Mogli biste pokušati da u Zagrebu naručite sami onaj mali nedjeljni misal. To je knjiga dosta malog formata, ali ima 940 stranica. Dakle, neće biti sasvim jeftina. I pitanje je, nije li naklada već rasprodana, jer oni prave novo izdanje te knjige, pa možda je baš sada nestašica tih knjiga dok ne dođe novo izdanje. Ali, ja govorim - ne za danas, ni za sutra niti za ovu godinu, nego za stalno. Pokušajte da dobijete tu knjigu! Onda u subotu uvečer sjedite, lijepo pročitajte one uvode, vrlo su dobri uvodi u toj knjizi. Pročitajte one uvode, pročitajte čitanja, malo zaklopite knjigu pa razmišljajte o Božanskoj riječi, što nam Bog želi kazati u tim misnim čitanjima i tako se pripravite za svetu misu. I to je bolje nego da bez ikakve priprave onako, banemo i onda sa pola razumijevanja (i interesa) pratimo svetu misu.

A sada, da završimo čitavu seriju ovih homilija o misi!

Sveta misa je najveće blago koje imamo ovdje na zemlji. To je posadašnjenje i ponazočenje Kristove žrtve na križu. To je naša duhovna hrana. Najbolja duhovna hrana na putovanju kroz pustinju ovoga života. To je predokus neba! I zato, od čitave ove serije propovijedi napravite samo jednu dobru i čvrstu odluku: da nećete nikada nemarno slaviti svetu misu, nego ćete uvijek s velikom pažnjom, s dubokom pobožnošću, sa živom vjerom i s velikom ljubavlju štovati onu Božju riječ koja se čuje u svetoj misi, a još više cijeniti onu Kristovu žrtvu na križu i nastojati da se s njome sjedinite. Amen.

Evo, to je to što sam htjela podjeliti s vama.
Bilo bi mi drago čuti da li ste naučili nešto što dosada niste znali o sv. Misi, odnosno da li vam je ovo bilo korisno... meni je bilo jako korisno da popunim neke praznine i moram priznati da sada s puno više pažnje sudjelujem u svakoj sv. Misi.
Za one koji sve to znaju nije zgoreg da se podsjete ...

BVB !!!