www.tebe-trazim.com

Otvaram ovu temu jer sam od jednog svećenika čula da je u svojoj molitvi za ozdravljenje molio i protiv radoholičarstva ... Zanima me kako se treba gledati na to? Nisam ni znala da je radoholičarsvo grijeh? Ja trenutno radim na dva posla i jedan ću definitivno napustiti ukoliko se moje sumnje potvrde...

Ja sam bila strašan radoholičar prije nego sam se obratila. Samo sam razmišljala o poslu, pričala o poslu. Radila sam i danju i noću i vikendima. Ljudi oko mene su se žalili da o ničem drugom ne znam pričati. Ja sam mislila kako su moji doma nezahvalni, ja se trudim da ih prehranim, a oni se žale kako se ne družim dovoljno s njima, kako sam dosadna i sl. To je bilo prije ove krize, bilo je para, stalno smo išli po restoranima, na hranu trošili daleko veći iznos od nečije prosječne plaće, što god smo poželili to smo kupili, nije se štedilo... Ta rasipnost je dovodila do još veće radoholičnosti, jer što više radim to više para (tako je bar u mom poslu jer sam plaćena po odrađenom projektu). Najviše je patilo dijete. Bila sam ja tu, ali je pogled uvijek bio usmjeren na kompjuter. Sve osim posla mi je u mojoj glavi bilo gubljenje vremena. Uvijek ti trebaju pare i uvijek ti se čini da moraš imati ovo, moraš imati ono... Ali nisu toliko ni pare bile pitanju već i onaj osjećaj samodopadnosti kad završiš projekt, pa se diviš kako si to lijepo i pametno odradio, pa te svi hvale, pa klijenti postanu praktični ovisni o tebi, pa ih tetošiš kao svoju djecu, javljaš se čim zazvoni, skačeš za komp čim zakukaju. Pravi prijatelji druženje 0 bodova, obitelj kvalitetno druženje 0 bodova, da nazovem neku dragu osobu koja nema veze sa poslom i popričam nevezano o poslu 0 bodova... Ja sam mislila da su drugi nenormalni. Da zašto oni ne rade koliko i ja. Da što me sad smetaju sa nebitnim stvarima kad moram raditi. Svima bi sigurno bilo bolje da svi rade kao ja. A meni nije bilo dobro uopće. Neispavana, koža katastrofa, samo trošenje i trošenje na besmislice. Jedva da sam koju kunu dala sirotinji. Stres i stres i stres.

I onda STOP. Dragi ljubljeni voljeni Isus me izliječio. Hvala i slava Gospodinu. Svaki dan mi idu suze radosnice. Koja sloboda, koja sreća. On je taj koji me hrani i oblači, on je taj koji se brine o meni. Moje bjesnomučno radoholičarstvo nije bilo to što me hranilo i oblačilo, koliko god se čini da je. Mogla sam bez hrpe tih stvari na koje sam trošila. Danas imam pet puta manje, a živim pet puta bolje i pet puta više pomažem. Jučer sam poslije posla išla sa obitelji gledati životinje. Satima smo se družili i igrali bez jedne sekunde razmišljanja o poslu. Prekjučer smo isto gledali neke zečeve kod jednog prijatelja kojeg smo ja i sin (3) tek upoznali. Hvala ti Bože na svim udarcima štapom i hvala ti Bože na tvojoj palici koja me usmjerila na ovaj Put. Teško je u dugovima sam, ali ne bih misu propustila sve da umirem. Prevelika je to radost u srcu i čežnja za Bogom. Neopisiva milost. Nikakvo zadovoljstvo sa obavljenim projektom, nikakva svjetska nagrada mi više nije privlačnija od Božje milosti.

pa mislim da ko i u svemu drugome treba biti umjeren. kolko samo ima takih koji rade po 10 poslova samo radi love, statusa u društvu, i da se hvale kako su uspješni. pa ovi koji se nedaju u penziju a imaju sve uvjete da odu, nedaju mladima priliku da se dokazu, da budu zadovoljni i da zarađuju.
neznam dali to spada u radoholičarstvo: natjecanje u tome tko nekaj moze brze i bolje (podizanje norme) što je čest primjer u našim firmama (više privatnim a manje u državnim). u vrijeme kad sam radil bio je jedan moj kolega koji je delal 20% posto više od svih nas ostalih, i šef ga je non stop istical kak on sve moze, stigne, dok jednog dana nije skrahiral i završil u bolnici. a često takve priče čujem i od ostalih ljudi.

ispada da najbolje prolaze oni koji su radoholičari i oni koji nikaj ne rade, ne postoji srednji umjereni sloj radnika.

To su ljudi koji misle da se u životu mogu pouzdati samo u sebe i svoje snage. Ne znaju da se mogu jedino pouzdati u Boga. Ja sam bila takva pa znam kako je to kad misliš da ako popustiš samo malo da će se sve oko tebe raspasti.

Nije mi jasna ova tvoja zadnja rečenica. Gore kažeš kako takvi ljudi uvijek nastradaju po pitanju zdravlja, a dole kažeš da oni najbolje prolaze u životu?

mozda sam malo nespretno napisal, trebalo je ovako: oni mozda trenutno prolaze bolje al kad tad ih stigne bolest po pitanju fizickog, duhovnog i psihičkog zdravlja. zamisli samo koliko je dobrih i pametnih ljudi ostalo nezamijeceno samo zato jer eto nisu bili radoholičari i nisu radili 24h na dan, u tom smislu je ova moja "nespretna" recenica i zato ispada ko da takvi ljudi bolje prolaze u zivotu.

Vjerojatno misliš da dobro prolaze na poslu, to je istina, ali ne u životu, a život je puno više od posla, samo radoholičaru je eto posao sav njegov život.
Sigurno im ne treba zavidjeti, ali razumijem što želiš reći, njih se toliko cijeni na poslu da se onda i drugim radnicima nameće njihov tempo rada. Da nije došla ova kriza ja bih bila sigurno zaposlila nekoliko ljudi i nametala im svoj tempo rada. Smatrala bih da se trebaju truditi bar upola koliko ja. Sad znam da život ima puno većeg smisla od puke trke za novcem i poslom i samo želim služiti Gospodinu.

moram reći da to bas nije tako uglavnom iz mog iskustva oni koji rade i trude se njima se još više nameće dok drugi samo kafenišu.