|
EUHARISTIJA: DAR NAJVEĆE LJUBAVI
Čitav Kristov život evanđelja prikazuju u svjetlu Uskrsa. U njemu, istinskom Božjem izabraniku, u potpunosti se ispunila Božja spasenjska namisao koja je već bila zacrtana u Starome zavjetu. To se osobito jasno nazire u Matejevu evanđelju. U tom izvještaju, Gospodinov bijeg u Egipat i njegov privremeni boravak u toj zemlji prikazani su kao ponavljanje prilika u kojima se našao izraelski narod kad se bio dogodio zahvat Božji koji ga je spasio iz ropstva. Isusovo krštenje u vodama Jordana je potom povezano s Izraelovim prijelazom preko Crvenoga mora. Nakon tog događaja, narod je ušao u pustinju gdje je proživio razdoblje stroge discipline kako bi naučio štovati jedinoga Boga i služiti mu; na isti se način Isus, nakon krštenja - prijelaza povukao u pustinju i ostao ondje četrdeset dana (koji upućuju na četrdeset Izraelovih godina u pustinji), provodeći ih u vjernom posluhu Božjoj riječi, koja je bila njegova "hrana", i u savršenom klanjanju Ocu. A onda, kao što je Izrael ušao u obećanu zemlju, tako Isus u svojemu javnome životu propovijedanjem i čudesima naviješta dolazak Kraljevstva Božjega. U njegovoj se muci i smrti, naposljetku, ispunjava istinska Pasha, tj. oslobođenje čovječanstva od ropstva grijehu. Pasha, Vazam, je dakle vrhunac njegova spasenjskog poslanja.
Znakovito je da se u četvrtom evanđelju, onom Ivanovom, Isusov javni život odvija u okviru triju židovskih Pashi, koje čine pozadinu njegovih čudesa i njegova nauka.
Kad se Krist prvi put pojavio na obalama Jordana, Ivan Krstitelj ga predstavlja mnoštvu kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1, 29). Prigodom svog prvog čuda na svadbi u Kani (usp. Iv 2, 1-11), Isus izrijekom spominje svoj čas, a riječ je o času njegove žrtve i slavnog povratka Ocu. Pretvarajući vodu u vino, Krist predskazuje dar novoga vina na vazmenoj gozbi. Na toj će gozbi darovati svoju krv, koja daje život vječni i čovjeka grešnika preobražava te on postaje ud otajstvenoga Kristova Tijela.
Čudo umnažanja kruhova (usp. Iv 6, 1-58), koje je - evanđelist to nipošto slučajno ne spominje - učinjeno neposredno prije Pashe, sam Isus prikazuje kao znamenje koje naviješta euharistiju. On se, naime, proglašava pravim Kruhom koji je s neba sišao. Kruh o kojemu govori jest njegovo žrtvovano tijelo, koje je neposredno povezano s njegovom krvlju: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6, 56).
Isus je, dakle, svjestan vazmenog značaja svojega života i svojega poslanja na zemlji. Njegov je život u potpunosti prožet tim vazmenim smislom i sva su njegova djela u savršenom skladu s njime. Ništa ne čini slučajno: svaki čin u svom životu, od djetinjstva do smrti, vrši kao prinos, kao žrtvu samoga sebe u posvemašnjem prihvaćanju Očeve spasenjske namisli.
Sinov ulazak u svijet jest čin poslušnosti: "Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla". Isto vrijedi i za njegov odlazak s ovoga svijeta: "Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!" (Mt 26, 42). Između tih graničnih trenutaka njegova zemaljskoga života sva su druga njegova djela učinjena u duhu ljubavi i sinovske odanosti volji Očevoj te kao takva predstavljaju apsolutno pozitivan odgovor na Savez kojega je Bog ponudio svojemu narodu. Taj savez u njemu postaje novim i vječnim, jer je savršen i jer je izraz najveće moguće ljubavi.
Ljubitelj svoju ljubav najradije izražava darom; ne samo darivanjem nečega, nego darom samoga sebe kako bi postigao zajedništvo s ljubljenom osobom. Nije moguće izračunati vrijednost Božjih darova počevši već od samog stvaranja pa do dana u kojem živimo. No djelo otkupljenja je u tom pogledu potpuno iznenađenje. "Crkva je - piše Sveti Otac u enciklici Ecclesia de Eucharistia - od Krista, svojega Gospodina primila euharistiju ne kao dar među drugim darovima, koliko god oni vrijedni bili, nego kao izvanredni dar, jer je to dar njega samoga, njegove osobe u njezinu svetom čovještvu kao i njegova spesenjskog djela" (br. 11).
Da bi ostvario svoju namisao, Bog je odabrao put Utjelovljenja; koristio se najjednostavnijim ljudskim sredstvima. Zato je također sjeo s ljudima za stol.
"Kad dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, posla Isus Petra i Ivana i reče: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu."
Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke"" (Lk 22, 7-8. 14-15).
Posljednja pashalna večera koju je Isus blagovao sa "svojima" odvijala se kao i druge pashalne večere, prema židovskom obredu, ali je ozračje u kojemu se odvijala bilo još intenzivnije prožeto prisnošću i osjećajem bratstva. Bila je to, naime, i oproštajna večera. Posred apostola Isus zauzima mjesto oca obitelji. Stoga on, na upit najmlađeg apostola, objašnjava sadržaj pashalnog obreda spominjući se silnih Božjih djela za narod, počevši od Izlaska. Izgovara također uobičajene blagoslove, tj. hvalbene i zahvalne molitve nad beskvasnim kruhom i nad čašom. No - ono što apostoli nisu očekivali - on daje obredu novo, zapravo stvarno značenje, kojemu je židovska pashalna večera bila tek predokus.
Hrana i piće na stolu - beskvasni kruh i vino - koje on blagoslivlja i posvećuje, postaju znakom njegova tijela koje će se žrtvovati i njegove krvi koja će se proliti.
Dok se približavao presudni čas, dakle posljednja borba, Isus snagom svoje ljubavi unaprijed prinosi žrtvu samoga sebe, skršenoga na križu, i daje se svojim apostolima, tj. Crkvi, kako bi se mogao prikazivati do kraja vremena.
"I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26, 26-28).
Tako je nastupila nova ekonomija spasenje, kult Novoga saveza. Taj Savez nije zapečaćen samo prolivenom krvlju, nego i krvlju koja se pije; upravo zato u dubinu ljudskoga srca uvijek iznova unosi samu ljubav Kristovu. Pričešćivati se Kristom jedući njegovo tijelo i pijući njegovu krv znači, dakle, pričešćivati se njegovom voljom, a ta je volja istovjetna volji Očevoj -da se sav ljudski rod spasi.
Kad je Krist kao jedini i vječni Svećenik slavio prvu gozbu-žrtvu novoga Vazma, dao je apostolima izričit nalog da je prenose novim pokoljenjima u spomenu: "Ovo činite mani na spomen" (Lk 22, 19). On ih čini dionicima svoje moći da kruh i vino pretvaraju u njegovo tijelo i krv kako bi, nakon njegova uzašašća na nebo, u obredu mogli uprisutnjivati njegovo djelo spasenja te ljudima svakoga vremena omogućiti zajedništvo s njime. "Ta je žrtva - kaže nadalje Sveti Otac - tako presudna za spasenje ljudskoga roda da ju je Isus Krist izvršio i vratio se Ocu tek pošto nam je ostavio sredstvo da u njoj sudjelujemo, kao da smo joj sami nazočili. Svaki vjernik može u njoj neiscrpno sudjelovati i ubirati njezine plodove... Veliko je to otajstvo. Otajstvo milosrđa. Što je još Krist mogao učiniti za nas?" (br. 11).
U novoj vazmenoj gozbi ispunjavaju se sva stara obećanja, jer je sada sam Krist naša Pasha. Ipak, ta gozba, kao i ona stara, i dalje ostaje spomen, "znak" i "zalog" budućih dobara. Doista, budući da nam je dana dok smo još hodočasnici na zemlji, ona je navještaj i predokus eshatološke gozbe u nebeskom Jeruzalemu, kad će sakramentalni znakovi prepustiti mjesto otvorenoj stvarnosti, a mi ćemo se sititi izravnim gledanjem Boga.
Stoga želja Gospodina Isusa da na ovome svijetu sa "svojima" blaguje prvu novu Pashu otvara novo vrijeme čežnje i iščekivanja. To će vrijeme završiti na vječnome pragu "budućega svijeta": "Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 16). "Euharistija je stremljenje ka cilju, predokus potpune radosti koju je Krist obećao; u određenom smislu, ona je uprisutnjenje raja, zalog buduće slave. Sve u euharistiji izražava vjerno iščekivanje da se ispuni blažena nada i dođe Spasitelj naš, Isus Krist. Onaj tko se u euharistiji hrani Kristom, ne treba čekati drugi svijet da primi život vječni: posjeduje ga već na zemlji, kao prvinu buduće punine" (Ecclesia de Eucharistia, br. 18).
Između Kristove Posljednje večere i vazmene gozbe u Kraljevstvu nebeskome nalazi se vrijeme Vazma Crkve, koja živi u svijetu pozvana da bude odsjaj Krista Uskrsloga. Predajući joj spomen na Posljednjoj večeri, Krist joj je dao i novu zapovijed: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje... Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane... Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge" (Iv 15, 12-13. 16-17). Nema drugog načina da se donese dobri plod, osim da ljubimo; kao što je Krist ljubio Oca, da i mi ljubimo svoju braću. Svoje euharistijsko tijelo nam daje upravo zato da, pritjelovljeni njemu i uz njegovu pomoć, ne bismo posustali u našemu služenju te da se izgrađujemo kao Crkva, tj. kao zajedništvo ljubavi koje pridonosi ispunjenju Kraljevstva Božjega.
Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag
|
Login
FAQ
Chat
Traži
Marte