|
SVETA MISA
UVOD
Sveta misa je najveća dragocjenost koju kršćani katolici imaju. Službeno se sveta misa naziva euharistija. Pod riječju misa (missus=poslan) podrazumjevamo poslanje koje svaki kršćanin dobiva po evanđelju. A riječ euharistija znači zahvaljivanje i slavljenje. Zato kažemo da svetu misu slavimo. Ona je najveće slavlje, najveće zadovoljenje koje čovjek može Bogu dati. Zato što postoji sveta misa, možemo mirno prići Bogu Ocu. Zato što postoji sveta misa, vjerujemo da budućnost svijeta nije tragična već osmišljenja i Božjom rukom vođena.
Svetu misu ili euharistiju nazivamo i službom Božjom. To je služenje kojim Bog nama služi. Isus je rekao da nije došao da bude služen već da nama služi. (Mk 10,44-45). U tom leži bit čitave svete mise. To je ujedno najveličanstvenije služenje koje čovjek daje Bogu. Bog nas je spasio i po svetoj misi nam poslužuje taj spas. Jer u svetoj misi su sada prisutni Isusova smrt i njegovo uskrsnuće za nas. U svetoj misi sad od grešnika postajemo svetac, od djeteta čovječijeg postajemo djete Božje, od čovjek aprokletog postajemo blagoslovljeni čovjek, iz tame prelazimo u svjetlo.
U svetoj misi mi ujedno služimo Bogu zato što mu dajemo sebe i svoju vjeru da nas može poučiti i preobraziti. U svetoj misi izlaze sve milosti za kršćanina i Crkvu. Bez svete mise nema Crkve. Crkva se rodila iz Isusove smrti i uskrsnuća. Crkva se okuplja poslanjem Duha Svetoga. Duh Sveti je mogao doći tek kad je Isus bio uzdignut, a to znači nakon njegove smrti i uskrsnuća.
Sveta misa je preobražaj čitavog svijeta. Kršćami u nju unose sve što je njihov ljudski svijet, a odnose sve što je preobraženo, kao Božji svijet. Kad nebi bilo svete mise, ne bi bilo spasenja. Sve što je Bog učinio za čovjeka stavio je u svetu misu. Ona je Isusovo Tijelo koje se predaje za spas ljudi i Isusova Krv koja se prolijeva za oproštenje njhovih grijeha.
Autentični kršćani se zato prepoznaju po svetoj misi. Prvi kršćani su se sastajali da lome kruh, slave euharistiju. Kršćani čitavog svijeta okupljaju se po crkvama da slave tu istu euharistiju. Sve što Crkva ima i za čim svijet čezne nalazi se u euharistiji. Sveta misa je zato sposobna promjeniti svakog kršćanina i cijeli svijet. Pa zašto se to ipak ne događa? Jer ne poznajemo svetu misu i u nju ne ulazima! A cilj našeg napredovanja u kršćanskom životu jest: razumjeti misu , ući u misu. Misu je potrebno razumjeti jer nam je postala svagdašnja, kao dužnost, nešto što se mora odslužiti. Čak i u današnje vrijeme kad sve više vjernika pohađa misu i sve ih se više pričešćije, čini se da još uvjek nema onog pravog razumjevanja. Ako ne razumješ, recimo, kako se rukuje nekim aparatom, kako ćeš ga upotrebit? A sveta misa je ono što možemo koristiti da svakim danom rastemo. Čini nam se kao nešto svagdanje i nemoćno, jer smo sve crkveno pretvorili u nemoćno, pa tako i euharistiju. Ali sveta misa je nešto svemoćno.
Stoga ćemo ići korak po korak kako bismo razumili svetu misu i tako iskoristili sve ono što nam pruža. Svetu misu možemo podjeliti u pet djelova, možemo je promatrati kao prekrasan dvorac sa pet dvorana, a naš „hod“ kroz misu kao hod iz jedne dvorane u drugu. Opisat ćemo što činimo u svakoj od tih dvorana.
Prvi dio
Što je prvi dio, prva dvorana? Svećanik ulazi i kaže:“U ime Oca i Sina i Duha Svetog“. To znači : Pazite, ovdje smo u ime Oca, Sina i Duha Svetog, s nama su Otac i Sin i Duh Sveti. Bog je s nama. Ulazimo u njega. To je poziv da se pripremimo, jer ulazimo u Boga, koji je trojestvo.
Dalje keže:“Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetog sa svima vama.“ Milost, ljubav i zajedništvo su tri nosive riječi. Milost znači da nas je Bog pomilovao, amnestirao i da smo njegovi. Ljubav je njegova sa nama. To znači da nas ljubi kao majka svoju djecu. Zajedništvo Duha Svetog znači da smo svi zajedno. U Duhu Svetom smo jedno jer nas on čvrsto povezuje kao krvna veza. Ulazeči u veličanstvene Božje dvorane, u razne djelove svete mise, moramo se pripremiti. Kako? Tako da sa sebe skinemo grijeh i a jedni drugima oprostimo. Svećenik prvo traži: Obratimo se! Zaboravite sve ono što je iza vas. Drugo: Priznajte svoje grijehe. Treće: Oprostite. I četvrto: Molimo jedni za druge. To sve imamo u ovom djelu svete mise.
Zato molimo molitvu „Ispovjedam se…“. Između ostalog kažemo: „Ispovjedam se Bogu Svemogućemu i vama braćo“. Svoje grijehe govorimo Bogu i „vama braćo“. Dakle mi možemo jedni drugima priznavati grijehe. Sveti nam Jakov kaže: „ Ispovjedite grijehe jedan drugome (Jak 5,16) i dalje: „molite jedan za drugoga“. Zašto? “Da ozdravite“. Na početku svete mise je molitva za ozdravljenje. Moramo ozdraviti kako bismo sudjelovali u cijeloj misi. Bog nas mora ozdraviti. Da bi te ozdravio, moraš ispovjediti svoje grijehe. Zato: Ispovjedam da sam sagriješio. Kako? Mišlju, riječju, djelom i propustom. Kako proputom? Pa danima nisam molio. Kako još? Pa nisam volio vas, braću svoju. Kad si od mene tražio osmjeh, nisam ti ga dao. Kad si trebao moju toplu riječ, nisam ti je dao. Kad si tebao moj novac, nisam ti ga dao. Kad si trebao mojeg odjela i moje hrane, nisam ti ga dao. Žao mi je. Riječima sam te vrijeđao, ogovarao, klevetao, govorio protiv tebe, bio strog prema tebi. I jer sam to napravio, molim: Koga milim? Blaženu Djevicu Mariju, sve anđele, sve svete, sve koji su u nebu. I još: vas, braćo i sestre. Što molim? Da se molite za me. Dakle vidimo: Ispovjedam se vama braćo da se molite za mene.
Nakon ovoga bi trebali zastati u svetoj misi i moliti jedni za druge, upravo onako kako pozivamo jedni druge. Čudno je kako u svetoj misi olako prelazimo preko ovakvih dijela. A upravo to je preveliko njeno bogadstvo koje nam se stavlja na raspolaganje, a mi ga ostavljamo netaknuto. Na početku mise smo sa sebe skinuli staro, priznali i ispovjedili grijehe jedni drugima, i sad pozivamo jednoi druge:“…da se molite za me, Gospodinu, Bogu našemu“. Tad bi smo trebali moliti jedni za druge. I ozdravili bismo. To su molitve za ozdravljenje.
Nakon tog svećenik kaže.“Priveo nas Gospodin u život vječni“. Ne samo da nam je dano da smo ovdje zajedno, nego nas je Gospodin odveo u život vječni. Što sad? Kličemo „Gospodine, smiluje se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Zašto sad tako molimo kad nam je već oprošteno? Zato da više nikad ne činimo kao ranije. Time kažemo: Smiluj nam se da se nikad više ne vratimo u stari život. S nama se zapravo dogodilo ovo: Skinuli smo stari ruho, oprošteno nam je, izliječeni smo, imamo novo srce. Zato molimo, smiluj nam se da se više nikad ne vratimo u staro. Gospodine smiluj se da možemo naprijed. Oče, smijuj se! Duše Sveti, smiluj se!
Što sad možemo drugo nego kliknuti: „Slava Bogu na visini…..“. to bismo trebali činiti, tako Boga slaviti. Takva slavlja bi trebale biti naše mise. Kod prvih je kršćana „Slava Bogu“ bila spontana molitva. Izvikivali su: „Slavimo te, hvalimo te, …, Gospodine Bože, Kralju nebeski…“. Pljeskali su, dizali ruke, klicali Bogu- bila su to prekrasna slavlja.
Onada bi predvoditelj slavlja pozvao prisutene da se malo primire kako bi izmolili zajedničku molitvu. A to je zborna molitva. Tom molivom završava boravak u prvoj dvorani koja je zapravo bila samo priprema. Gospodin nas je pomilovao, smilovao nam se i obukao u novo ruho. Tako nas je pripravio da možemo ići u drugu dvoranu, u drugi dio svete mise.
Drugi dio
Drugi je dio mise služba riječi. Zapravp- to je dvorana u koju nas Bog poziva da nam saopći svoju riječ. Najprije nam progovara kroz starozavjetna čitanja. Govori nam o narodu svome, Izraelu, kako ga je vodio, proučavao i s njim hodio. Taj govor nije samo podsjećanje na negdašnja vremena. Ta je riječ aktualna jednako i za naša vremena i za sav Božji narod. To su riječi opomene, poziva i neprestanih Božji uvjeravanja da mu se njegov narod vrati, inova okrene. To je Božji vapaj za posluhom svoga naroda. Kad god je narod išao Bojim putovima, Bog je bio uz nj i narod je uspjevao svemu što je poduzimao. Čim je skrenuo s Božji putova, Bog ga poziva, šalje mu nedaće da bi mu narod zavapio i iznova ga potražio. U Starom se zavjet neprestano izmjenjuje Božji vapaj za svojim narodom i vapaj naroda za svojim Bogom.
Novozavjetna čitanja nam govore kako je nastajala kršćanska zajednica i kako je Božju riječ slušala, primjenjivala i po njoj živjela. Tu susrećemo pokušaj mlade zajednice da slijedi Put, ono u čemu su ih apostoli i svjedoci Isusova života poučavali i na što su ih upućivali
A ono što povezuje ova dva čitanja je psalam. On je također vapaj starozavjetnog psalmiste da Bog iznova pogleda na svoj narod, ili je to zahvala Bogu za učinjena djela. Često su psalmi puremuni dramatičnih situacija, silni vapaj da se Bog zauzme za svoj narod. Kao da se prepiru s Bogom, traže ga, ne nalaze. Ili su to hvalospjevi koji slave Boga radi njegove veličine, siline koji štite svoj narod, ili su prepuni utjehe, mira, blagoslova, spokoja u kojem se narod oslanja na svoga Boga.
Nakon novozavjetnih izvještaja kličemo: Aleluja! Aleluja znači: slavimo Gospodina! To je poklik zahvalnosti što smo čuli nemoč strarog Izrajela i novu svemoć novog Izrajela – Crkve. Još više je to klicanje zbog novog evanđelja – Radosne vijesti koju ćemo upravo čitati. Iz evanđelja nam progovara sam Bog! On neposredno dodiruje naše uši i srce i plijeni naš pogled – zato mu kličemo. Slijedi navještaj Riječi, evanđelja. Počinje „Gospodin s vama“ – što će reći da je potrebno da se Isus u svom Duhu nastani u slušatelju i navjestitelju kako bi ta riječ ušla u naš život i u njemu se ostvarila. Dok smo druga čitanja slušali sjedeći, sad ustajemo. Ponekad se evanđelje čita uz upaljene svijeće, a ponekad se pjeva. Katkad se kaže umjesto: „čitanje svetog evanđelja po…“ “Navještaj svetog evanđela po…“ jednom od četvorice evanđelista. Pisao je čovjek i sad to izgovara čovjek, ali to je Božja riječ! To Bog govori. Tebi upućuje. Ako propustiš ovu riječ, uzalud je dalje stajati. Koliko ovu riječ čuješ toliko si sudjelovao u misi. Ona je ulazna vrata za sudjelovanje u misi. Riječ koja ti se tu daje vječna je riječ. Nebo će i zemlja proći, ali moja riječ neće proći-kaže Isus. On sam je ta Riječ i vječna je.
Slušati riječ Božju znači pričestiti se njome. Kao što euharistiki Isus dolazi u hostiji u nas, tako ovdjeu glasu i riječi ulazi u naše srce i uši. To je, također, jedna vrsta pričesti. Zato se u misi ovori o dva stola – o stolu riječi i stolu euharistije. Ako se čovjek ne pričesti riječju, ne može se pričestiti euharistijom. A vjera dolazi iz navještaja- kaže sv.Pavao. ne čujem li riječ, ne mogu imati vjere pa prema tome ni uvjet za plodonosno primanje euharistije.
Svećenik nam riječ koju smo čuli još više posuvremeni, približi, konkretizira za naše prilike, situacije. On nam u propovjedi prenosi mentalitet te riječi iz židovskog podneblja onog vremena i prenosi u naš mentalitet. A naš odgovor na to je molitva vjernika. Tu mi možemo zavapiti Bogu da nam se iznova približi, da mu se vratimo s naših puteva na kojima smo zaboravili na njega, tu mu se zahvaljujemo za sva dobra koja nam čini, tu ga molimo za ino što svojom snagom ne možemo promjenuti u svijetu koji nas okružuje. To je naš pokušaj da se obratimo iznova našem Bogu, da uvidimo odakle smo pali i da se vratimo.
(Između propovjedi i molitve vjernika izričeš svoje Vjerovanje, svoj DA Božjoj riječi. U vjerovanju je sadržano cijelo Evanđelje.) Vidimo da i ovaj dio svete mise završava molitvom kao što je i prvi dio završio bornom molitvom.
Treći dio
Sudjelovanje u svetoj misi nastavljamo u trećoj dvorani. Euharistiskom službom počinjemo taj treći dio mise. To je priprava i prinošenje darova. Tu odgovaramo na Božju riječ koju smo slšali u prethodnoj dvorani, u službi riječi. U treću dvoranu možemo samo ako smo čuli riječ, ako smo odlučili prihvatit život koji nam naudi Isus Krist.
Svetopisamska čitanja su nam prenijela Božju poruku, priopćila nam njegovu volju za nas. Bog nas poziva da mu se potpuno predamo, da mu prenesemo sav svoj život, rad, sve situacije u kojima se nalazimo. On se želi utjeloviti u sve što smo mi, želi u to ući. A može tek kad mu dopustimo. Stoga ministranti koji prolaze između nas i prikupljaju naš prilog, samo nas posjećaju da darujemo sebe. U novcu koji darujemo prinosimo dio svog života, rada, truda – ali je i ta gesta ujedno i poziv: darujmo Bogu sve! Dati milostinju znači vjerovati da Gospodin daje. To j eza njegovo Tijelo-Crkvu, za zajednicu Crkve, za siromahe.
Svećenik stoji u službi Glave Crkve, Krista i u službi krćana. Krist nam je naložio da Bogu prikazujemo kruh i vino i svećanik to čini u ime svih nas. Ali i mi smo svećenici – „kraljevstvo svećenstvo, sveti puk Božji“ (usp. 1 Pt 2,9). Kad svećenik prinosi kruh – mi prikazujemo Bogu sav svoj materijalni život – svoje tijelo, imanje, obitelj, rad… A dok svećanik prinosi vino, mi prinosimo sav svoj duhovni i duševni život, misli, osjećaje, želje, htijenje. Prinosimo bogu sav bolni, mučni, tegobni dio nas, svoje padove, pogreške slabosti, jad i nemoć, sve ono što je u nama grijeh osakatio – da sve to Bog ponovno ozdravi, iscjeli, da njegov Duh obnovi, posveti i učuni savršenim kao što je to u Bogu. To je predanje života. Sve što prikazujemo Bogu, pobožanstvenjuje se, preobražava. Svećanik prikazuje kruh koje će postati tijelo Kristovo, a mi predajemo same sebe i sve što nas okružuje da postanemo Tijelo Kristovo – Crkva.
Ali prikazali smo to negativno, istrošeno u nama, bilo bi nepravedno prema Bogu. Zato mu također trebamo prikazati i svijetle, dobre, pozitvine stvarne, one što nas čine zdravim, snažnim. Prikazati mu ono najbolje, najdragocjenije što imamao i jesmo. Baš kao što su u Starom zavjetu prinosili Bogu žrtvu od prvina svojih plodova rada, stoke i svega što su imali.
Svećanik prinosi krv i vodu. Kao spomen žrtve, tj. sjećanje i posadašnje Novog saveza koji je Bog ustanovio prinijevši sebe kao žrtvu – Janje na oltar Bogu. Njegovom krvlju, njegovim tjelom Novi je savez, nova je pomirnica uspostavljena. Svećenik prima darove i stavlja ih na oltar. Zbog tog je svećanik nakon prinošenja darova prao ruke. Danas je ta gesta simbolična, a upućuje i na duhovnu stvarnost da se svećanik opere, da čist od „grijeha i bezakonja“ prinosi Bogu žrtvu. Prinoseći darove svećanik izgovara molitvu, blagoslivljajući Boga za darove koje smo primili po njegovoj darežljivosti. Narod odgovara blagoslivljajući Boga. Nakon pranja ruku svećenik poziva da zajedno milimo da prinešeni darovi budu ugodni Bogu Ocu Svemogućemu. Narod odgovara molitvom i slijedi darovna molitva koju svećenik moli ispruženih ruku nad dvoranom – kruhom i vinom.
Četvrti dio
Četvrta je dvorana najljepša, najintimnija, najtiša i najsvetija. U njoj se događa pretvorba. Darove koje smo prinjeli, kruh i vino, a s njima sve ono što mi jesmo o činimo, svu našu ljudskost, sve naše zemaljsko, sad Isus pretvara u svoje Tjelo i Krv, to jest sve naše prineseno postaje božansko, prožeto Nebom i Vječnošću. Ovaj veličanstveni događaj počimlje svećenikovim pozivom: „Gospodin s vama“. Odgovaramo „I s duhom tvojim“. „Gore srca“.“Imamo kod Gospodina“. Kažemo da su naša srca već kod Gospodina, a često su to prazne riječi jer naša su srca u grijehu ili smo rastreseni. Ali mi doista želimo uzdići srca Gospodinu. I zato: „Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu“. Zahvaljivanje Bogu je jedina mogućnost da povjerujemo u pretvorbu. Na to odgovaramo da je samo tako dostojno i pravedno. Svećenik u ime naroda slavi Boga, hvali ga i blagoslivlja za sve što nam je učinio, što je sve stvorio, što sve imamo od Oca po Sinu u Duhu Svetomu. To je Predslovlje, koje primjereno liturgijskom vremenu i blagdanima ističe osobne razloge hvale i spominjanja djela koja nam Otac čini. Zatim dostojanstveno kličemo: „Svet, svet, svet…“ i dok smo mi u tom veličanstvenom klicanju s nama slavi cijela nebeska Crkva, sva priroda. Nakon toga trenutak je velike tišine, iščekivanja, blagoslovljeni trenutak posvećivanja i spasenja svega svijeta. Tada svećanik polaže ruku na darove. To je znak izlijevanja Duha Svetoga na sve nas. Svećanik moli nad darovima, ali i nad svima nama, jer i svi mi sada moramo postati Tjelo Kristovo. Dva su tjela Kristova – euharistijsko tijelo, hostija, i Tijelo Kristovo, Crkva. To je dio mise u kojem se Duh Sveti izlijeva u svim darovima.
Nakon ovog polaganja ruku Isus nas vodi dalje. Svećanik sam ne može izvesti pretvorbu. On samo izriče Kristove riječi i opisuje Kristove geste. Po njima Krist pretvar darove u svoje Tijelo i Krv.
Nakon pretvorbe svećanik kaže:“Tajna vjere!“. Tada slavimo Boga, kličemo: „tvoju smrt, Gospodine, navješćujemo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Cijela Crkva, sav okpljeni narod zapravo Tijelo smo Kristovo. To je trenutak kada pada svaki zemaljski pogled, mržnja, nepraštanje, odjeljenost. One više nemaju mjesta.
Jer Isusovo je tjelo jedno, jedinstveno i savršeno funkcionira. Ti sam, kao sudionik mise sad si Isus. Čovjek do tebe je Isus. Tako svaki pojedini. Više nikog ne možeš pogledati „prljavim“, sebičnim, zavidnim, optužujućim, prijekornim pogledom. Tomu je kraj.
(četvrta dvorana završava: „Po Kristu, s Kristom i u Kristu…“.)
Peti dio
To se sve dogodilo na oltaru i sada prilaziš oltaru da uzmeš dio, da budeš i su-dionik toga i vidljivog. Tad te Isus zapravo vodi u prtu dvoranu. U nju se ulazi molitvom Oče naš. Svi smo sinovi i kćeri jednoga Oca i tako mu se obraćamo. Nakon toga na svećanikov poziv primamo Kristov mir i djelimo ga jedni drugima. Prije pričesti molimo: „Gospodine, nisam dostojan…“. Mnogi misle: zašto sad ponovno molimo za oproštenje grijeha kad smo na početku već to molili. Ne radi se o istome. Tamo smo molili da nam se oproste grijesi. Da bi smo pričest mogli primiti, trebamo biti sasvim otvoreni i izliječeni od svih rana. Ako si oprostio, a još čovjeka nemožeš pogledati u oči, u tebi je još rana. I stoga kažemo:“Reci samo riječ i ozdravit će duša moja“. Tada odlazimo na pričest. Primaš hostiju. U njoj primaš nove oči, novi govor, nove misli – primaš Isusa. Oblačiš se u njega. Nestaje tebe, ostaje Isus. Sad si više nego svetohranište, tebernakul. Sad bi pored tebe trebalo upaliti vječno svijetlo kakvo soji pored svetohraništa. I ovaj dio, peti dio mise završava molitvom – to je popričesna molitva.
Ovaj je tekst o svetoj misi po rimo-katoličkom obredu pripremljen prema predavanju koje je održao dr. Tomislav Ivančić na seminaru za evangelizaciju Crkve u studenom 1988. godine u Zagrebu. Predavanje je „skinuto“ s magnetofonske vrpce te je zadržalo govorni stil.
Napomena:
Pripremila: Katica Knezović.
Dijelovi u uglatim zagradama ( ) su dodaci uzeti iz knjige „Molitva koja liječi“
Istog autora (izdavač Teovizija Zagrab).
Nadam se da će mnogim od vas pomoći da osjetite bar djelć veličanstvene molitve.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
zahvaljujuci njemu danas sam dozivjela misu na jedan drugi nacin