www.tebe-trazim.com

Klečanje pod Sv. Misom

Nova "Opća uredba Rimskog misala" od 20. travnja 2000. upotpunila je već postojeće uredbe i o stajanju, sjedenju i klečanju vjernika za vrijeme mise …Vjernici kleče samo za vrijeme posvećenja (pretvorbe); no ako je to neprikladno "zbog tijesnog prostora, velikog broja vjernika ili nekoga drugoga opravdanog razloga", onda stoje i duboko se naklone. Nova je preporuka da vjernici kleče za vrijeme čitave euharistijske molitve (kanona) u onim zajednicama gdje je to običaj. Nije prikladno da dio vjernika kleči za vrijeme čitavog kanona, a drugi dio opet samo za vrijeme pretvorbe ili se neki samo naklone za vrijeme pretvorbe. Ipak ne smije se inzistirati na striktnoj izjednačenosti.

Izvadak iz: RIMSKI MISAL OPĆA UREDBA Izdanje : Kršćanska sadašnjost 2004;

Kretnje i držanje tijela

43………….A neka sjede za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još – ako je zgodno – za vrijeme svete šutnje poslije pričesti.Neka pak kleče pri posvećenju /pretvorbe/, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja.

Ipak, zadaća je konferencije biskupa da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise – u skladu s pravnim propisima – prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih naroda. 53 Valjat će ipak pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati. Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se vjernici pouče napomenama koje, prema onome što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili služitelj laik ili svećenik.…………88. Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan.

O klečanju

Kao što je Gospodin na Posljednjoj večeri okupio dvanaestoricu, tako je i euharistija skup onih koji vjeruju u Krista. I već zbog te činjenice svatko se na njoj, bilo službenik na oltaru kao i svaki vjernik u klupi, mora s velikim poštovanjem odnositi prema svemu što se događa i čuvati dostojanstvo euharistijskoga slavlja. Za euharistiju mi katolici često rado kažemo da je "najsvetija radnja na svijetu na najsvetijem mjestu na svijetu". Nije li nam već samom tom tvrdnjom puno rečeno, pa i o načinu na koji bi se trebao ponašati svaki sudionik euharistijskoga slavlja?
… Kako je u više navrata poručivao i podučavao kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, znakovi strahopoštovanja mijenjali su se tijekom vremena. No, bitno je da naše ponašanje u crkvi i na tjelesni način izražava unutarnju sabranost i strahopoštovanje. Prije se i pričest primala klečeći, što je bilo potpuno smisleno. Danas se to radi stojeći. Ali, onda bi i to stajanje pred Gospodinom trebalo biti puno strahopoštovanja.

Što se klečanja tiče, možda je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve. To je po mnogima najuvjerljiviji način tjelesnoga prikaza kršćanske pobožnosti, zapravo položaj u kojem, s jedne strane, ostajemo uspravni, gledajući gore, gledajući u Boga, a, s druge strane, ipak se klanjamo. Spomenuta uredba iz Rimskog misala govori nam i o kretnjama i držanjima tijela pod misom. Tako kaže da vjernici kod svih misa trebaju stajati od početka ulazne pjesme, ili dok svećenik pristupa k oltaru, pa sve do zborne molitve uključivo; kod pjevanja "Aleluja" prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; kod ispovijesti vjere i sveopće molitve; zatim od darovne molitve do svršetka mise. Sjediti bi vjernici trebali za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnog psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prikazanje; i još ako je zgodno, za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Klečati bi vjernici trebali kod posvećenja, osim ako nije moguće zbog tijesna prostora, velikog broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Izvor: Glas Koncila; broj 27 (1567), 4.7.2004)

Jednako pobožno je primanje pričesti stojeći i iz ruke kao i primanje pričesti klečeći i na usta. O tome još uvijek traju i trajat će rasprave koje obično započinju tradicionalno usmjereni vjernici. Ono što je točno sadržano je u postkoncilskoj praksi da se može pričestiti na usta i na ruku; klečeći i stojeći. U redu za pričest može se, 2-3m prije nego se dođe pred samog svećenika, pokleknuti na jedno koljeno i pritom paziti da to ne bude tek nekakav neozbiljan „geg“. Prema liturgijskim pravilima, za vrijeme Sv. Mise zapovjeđeno je jedino i obavezno klečati za vrijeme pretvorbe (podizanja),osim u prilikama koje određuje Rimski Misal u članu 43. Klečanje kod izgovaranja ili pjevanja „Jaganjče Božji“ dodali su neki iz pobožnosti, ali to nije obvezujuće pravilo.

Nije razborito da svećenik ne dopušta, odnosno uskraćuje način na koji se vjernik hoće pričestiti, ali isto tako bi se vjernik koji se možda jedini od svih prisutnih želi pričestiti; recimo klečeći, dok svi stoje, trebao zapitati: Radim li ja to stvarno i isključivo iz pobožnosti ili ipak želim biti netko tko je pobožniji, savršeniji…..? To je moje osobno mišljenje, no siguran sam da ima i onih koji bi sve svrstali u sablazan, ili što je vjerojatnije u onu svoju lažnu-sablazan, a to je već njihov problem. Mir i dobro ! Zvonko Pavao Horvat.

Sami prosudimo, za pomoć imamo izvatke iz nadopune „Rimskog Misala-opće uredbe“ iz 2000.godine, „Rimski Misal-opće uredbe“ Biskupske komisije HBK za liturgiju, prenesen tekst ,tada kardinala Ratzingera pročelnika Kongregacije za nauk vjere;

Imam malu nedoumicu oko primanja Tijela Kristova.
Moj svećenik je naglasio na polnoćki da je primanje na ruku ili usta, ali ne klečeći. Nekako imam dojam (dojam, jer ne želim biti paranoičan) da je to išlo mene, jer nitko nikad primao Svetu Pričest na taj način osim mene u našoj crkvi. Nisam nikad vidio kod nas da je netko kleknuo. Ja sam se prvi put bojao da ne sablaznim ljude oko sebe tim činom, tj. da ne pomisle ružno te tako i sagriješe, a i sam se ispitivao da li sam možda jednostavno ohol.
Također naš velečasni ima problem s kukom, pa možda mu je teško ili se boji da će mu ispasti hostije ili zbog gužve...

Uglavnom, upitati ću ga nasamo da li ga smeta taj način. A što ako kaže da me neće pričešćivati na taj način? Da li da poštujem to što kaže?
Ja želim kleknuti pred Bogom dok ga primam. Malo sam zbunjen.

ja uvijek klečeći se pričestim. jednom mi je je jedan kvazi-fratar to zabranio pa sam otišao kod drugoga.
nema pravo to niko zabranit. ne dozvolimo masonima da nas slome. mi dugujemo prvenstveno poštovanje prema Bogu a tek onda njegovim slugama. onaj koji se postavlja iznad Boga taj đavla ima, a đavla ne slušam...