www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 20:57

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 28 srp 2015 18:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Kao što smo prethodno utvrdili trinitarnu, trojstvenu protegu ikone, sada moramo obuhvatiti i njezinu esencijalnu, bitnu dimenziju: Božji Sin se mogao u čovjeku utjeloviti budući da je čovjek prema njemu uplanjen, prema Kristu ima svoj prednacrt, kao slika onoga koji je sa svoje strane slika samoga Boga. Svjetlost prvoga dana i svjetlost osmoga dana dotiču se u ikoni, kako to oštroumno veli Evdokimov. U stvaranju je već nazočno ono svjetlo koje potom osmoga dana, u Gospodnjem uskrsnuću, i u novome svijetu dolazi do svoga punog sjaja te nam omogućuje da vidimo Božju slavu i sjaj. Utjelovljenje se samo onda pravilno shvaća ako se promatra u širokom rasponu između stvaranja, povijesti i novoga svijeta. Upravo tada biva jasno da i osjetila spadaju na vjeru, da novo gledanje ne dokida osjetila, već ih vodi prema njihovom izvornom određenju. Ikonoklazam - ikonoborstvo - u konačnici se oslanja na jednostrano apofatičnu (tj. negativnu, neizrecivu) teologiju koja poznaje samo i isključivo Božju različitost, onu koja je onkraj svih predodžaba i riječi, tako da se u njoj promatra i sama objava kao ljudski nedostatno zrcaljenje (tj. reflektiranje) trajno nespoznatljivoga i nezamjetljivoga. No tako se i sama vjera urušava u sebe. Naš današnji oblik sjetilnosti, koji nije više sposoban obuhvatiti transparentnost duha u osjetilima, nosi sa sobom gotovo nutarnjom nužnošću bijeg u čisto "negativnu" (apofatičnu) teologiju: Bog je onkraj svega mišljenja, i stoga su u konačnici svi izričaji o njemu i svi oblici Božjih slika i likova u istoj mjeri i važeći i nevažeći. Ta samo naizgled krajnja poniznost u odnosu na Boga postaje sama po sebi ohološću, ne dopuštajući Bogu da progovori ijednu riječ, ne dopuštajući Bogu da realno, zbiljski stupi u ljudsku povijest. S jedne se strane materija apsolutizira, dok ju se istodobno proglašava sasvim nepropusnom za Boga. Ona je puka i čista materija, tvar, te joj se time oduzima njezino dostojanstvo. Međutim postoji, kao što veli Evdokimov, i jedno apofatično da, a ne samo apofatično ne, koje niječe bilo kakvu sličnost s Bogom. S Grgurom Palamasom podvlači on da je Bog radikalno transcendentan u svojoj bitnosti, ali da se u svojoj egzistenciji i htio i mogao predočiti i očitovati kao živući. Bog je i posve drugi, ali on je dovoljno moćan da se može pokazati. A svoje je pak stvorenje stvorio takvim da je ono sposobno njega i "vidjeti" i ljubiti. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 srp 2015 18:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
S tim razmišljanjima dotičemo se neprestano svoje sadašnjosti te time dotičemo ujedno i razvoj liturgije, umjetnosti i vjere u zapadnome svijetu. Je li ona teologija ikone što se razvila na Istoku prava i istinita, te vrijedi li i za nas, ili je to samo istočna inačica kršćanstva? Pođimo ponovno od povijesnih činjenica. U starocrkvenoj umjetnosti sve do nestanka romaničke umjetnosti, dakle, do praga 13. stoljeća, nema nikakve bitne razlike između Istoka i Zapada što se tiče pitanja slika. Jamačno, Zapad je zacijelo naglašavao i podvlačio - sjetimo se samo Augustina ili Grgura Velikoga - sa stanovitom isključivošću didaktičko-pedagošku ulogu slike. Takozvani Libri Carolini kao i sinode u Frankfurtu (g. 794.) i Parizu (g. 824.) usmjeruju se protiv krivo shvaćenoga sedmog ekumenskog sabora, odnosno Drugoga nicejskog, koji kanonizira nadilaženje ikonoklazma te naglašava inkarnacijsku utemeljenost ikone. One nasuprot tome inzistiraju na jednostavno pukoj poučnoj i odgojiteljskoj ulozi slike: "Krist nas nije otkupio slikarstvom", poručuje te sinode i njihovi zaključci (Evdokimov, 144). Međutim tematika i temeljno usmjerenje likovne umjetnosti ostali su isti premda se sada u romanici ističe plastična umjetnost koja se nije mogla uvriježiti na Istoku. Međutim uvijek je - pa i na samom križu - uskrsli Krist onaj prema kojem je kao prema pravom Orijentu usmjeren pogled zajednice. Umjetnost je trajno obilježena jedinstvom stvaranja, kristologije i eshatologije: od prvoga dana stvaranja na putu do osmoga dana, koji u sebe preuzima prvi dan. Umjetnost ostaje podređena misteriju koji u liturgiji postaje nazočnost. Ona je usmjerena prema nebeskoj liturgiji. Likovi anđela u romaničkoj umjetnosti ni po čemu se bitno ne razlikuju od onih iz bizantske umjetnosti, i upravo oni pokazuju da svi mi imamo u zajedništvu s kerubima i serafima te svim nebeskim silama udjela u Jaganjčevu hvalospjevu te da se u liturgiji razdire zastor između neba i zemlje, a svi mi bivamo uključeni u liturgiju koja obuhvaća cijeli kozmos. Dolaskom i zamahom gotike obrat se lagano i postupno dovršava. Mnogo toga ostaje kao konstanta, napose nutarnja nosiva upućenost i sukladnost obaju zavjeta, Staroga i Novoga, koji su sa svoje strane uvijek smjerokaz prema onome što još predstoji u eshatonu. Međutim središnja slika postaje drukčijom. Ne prikazuje se više Pantokrator - Gospodar svijeta koji bi nas uvodio u osmi dan. Namjesto njega dolazi slika Raspetoga u svojoj patničkoj boli i umiranju. Pripovijeda se povijesni proces, slijed Isusove muke. Uskrsnuće je postupno iščeznulo, više nije vidljivo. U prednji plan stupa povijesno-pripovjedačko. Govorilo se: sliku misterija zamijenila je slika pobožnosti, slika misterija ustupila je mjesto slici pobožnosti. Mnogi su čimbenici utjecali na tu promjenu perspektive i u njoj imali udjela. Evdokimov misli da je u 13. stoljeću zapadni zaokret od platonizma prema aristotelizmu odigrao stanovitu ulogu. Platonizam promatra osjetne stvari kao sjene vječnih praslika, u njima moramo i trebamo prepoznati te praslike (praideje) te se preko njih vinuti do njihova originala. Aristotel odbacuje nauk o idejama. Stvar satkana od materije i forme opstoji sama po sebi. Apstrahiranjem prepoznajemo vrstu kojoj pripada. Namjesto gledanja, u kojem nadosjetno biva vidljivo u osjetnome, imamo apstrakciju. Promijenio se i odnos između duhovnoga i materijalnoga te time i čovjekov stav prema vlastitoj pojavnoj zbiljnosti. Za Platona odlučujuća bijaše kategorija lijepoga. Kod njega se lijepo i dobro, u konačnici sam Bog, podudaraju. Pojavom lijepoga bivamo u svojoj nutrini ranjeni. Ta nas rana ne pušta na miru, tjera nas iznad nas samih, pokreće u nama let čežnje i time nas sili prema istinski lijepome, prema samome dobru. U teologiji ikona ostalo je živo nešto od platonske podloge, makar se odsad platonska ideja lijepoga i gledanja preoblikuje mišlju na svjetlo s Tabora. Jednako je suodnosom između stvaranja, kristologije i eshatologije stubokom preinačena platonska koncepcija te je materijalnom kao takvom podareno i novo dostojanstvo, nova vrijednost. Taj inkarnacijom preoblikovani platonizam na Zapadu od 13. stoljeća uvelike nestaje, tako da odsad likovna umjetnost nastoji ponajprije i prije svega prikazati događaje koji su se zbili. Povijest se spasenja promatra manje kao sakrament, a više kao povijest koja se odvijala u vremenu. Time se mijenja i odnos prema liturgiji. Ona se, moglo bi se reći, poima kao simbolička imitacija ili odljevak događaja na Kalvariji. Pobožnost na to odgovara ponajprije okretanjem ka promatranju otajstava Isusova života. Umjetnost nalazi svoju inspiraciju više u pučkoj pobožnosti, negoli u liturgiji, dok se pučka pobožnost hrani slikama iz povijesti u kojima može zorno promatrati vlastiti put prema Kristu, sam Isusov put i nastavak toga puta u okvirima života svetaca. Razdioba koja se između Istoka i Zapada dogodila na području slika najkasnije u 13. stoljeću seže nedvojbeno veoma duboko: Sad se otvaraju posve različiti motivi duhovnih putova. Pobožnost prema križu u svojoj povijesnoj dimenziji nadomješta usmjerenje prema Istoku, prema Uskrslome koji nam prethodi. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 srp 2015 19:07 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Unatoč tome ne bi valjalo precjenjivati razliku koja se tako iskristalizirala. Prikazivanje Krista koji umire na križu u patnjama zacijelo je novina, ali ono ipak prikazuje onoga koji je na sebe uzeo naše boli, nosio naše boli, onoga čijim smo modricama mi izliječeni. Ono predočava u tom krajnjem trpljenju i Božju otkupiteljsku ljubav. Ako Grunewaldova slika Krista raspetoga na oltaru u Isenheimu do krajnosti radikalizira zbiljnost patnje, ostaje činjenicom da je to bila slika utjehe, koja je oboljelima od kuge - onima koje su njegovali redovnici antoniti - omogućavala prepoznati i spoznati poistovjećivanje samoga Boga s njihovom patnjom i sudbinom; vidjeti da je sam Bog sišao u njihovu patnju te da je njihova patnja smještena u njegovu. Odlučni zaokret prema onom ljudskom, čovječnom, povijesnom u Isusu Kristu živi od toga što su njegova ljudska patnja i nevolja dio njegovog otajstva. Slike tješe budući da one zorno prikazuju nadilaženje naših muka u supatnji utjelovljenoga Boga te time u sebi nose poruku uskrsnuća. I tim slikama izvorište je u molitvi, one se rađaju u intimnom meditiranju i preživljavanja Kristova puta. One su slike poistovjećivanja s Kristom, a ta poistovjećivanja temelje se na činjenici što se Bog s nama poistovjećuje. One otvaraju realizam otajstva, ali se nikako ne udaljuju od njega. Nije li s pomoću njih moguće s još snažnijom zornošću i prodornošću razumjeti što je to sveta Misa kao uprisutnjenje samoga križa? Otajstvo se u svojoj krajnjoj konkretnosti razastire, a pučka pobožnost može upravo i na taj novi način uvoditi u srž liturgije. Ni te nove slike nisu puka "epiderma", vanjski osjetni svijet. I one žele voditi kroz pojavnost te nam tako osloboditi vid i pogled za samo Božje srce. To - što je ovdje samo naznačeno za sliku križa -vrijedi također za svu ostalu "narativnu" umjetnost gotike. Koja samo silina pounutrašnjenja počiva u slikama Majke Božje! U njima se pojavljuje nova čovječnost vjere. Takve slike pozivaju na molitvu jer su iznutra prožete molitvama, jer su sasvim "promoljene". One nam pokazuju pravu sliku čovjeka kako ga je njegov Tvorac zamislio i u Kristu obnovio. Te slike uvode u pravu ljudskost. Ne zaboravimo također konačno ni predivnu umjetnost gotskih vitraja! Prozori u gotskim katedralama zaustavljaju vanjsko jako svjetlo, usnopljuju ga i omogućuju da kroz njega postane prozračnom cijela povijest Boga s ljudima, od stvaranja do Kristova ponovnoga dolaska. Sami zid u suigri sa suncem postaje slikom, postaje ikonostasom Zapada koji prostoru daje takvu sakralnost koja u srce dira čak i same agnostike. Renesansa je dakako učinila jedan posve novi korak. Ona čovjeka "emancipira". Sada nastaje estetika u modernom smislu - promatranje ljepote koja ne želi smjerati nekamo onkraj sebe, već je kao ljepota pojavnoga u konačnici dostatna samoj sebi. Čovjek doživljava samoga sebe u svoj svojoj veličini, u svojoj autonomiji. Umjetnost govori o toj čovjekovoj veličini, ona je njome čak i iznenađena. Ona ne treba više tražiti nikakvu drugu ljepotu. Jedva je moguće povući razdjelnicu i prepoznati razliku između predstavljanja poganskih mitova i kršćanske povijesti. Zaboravljen je tragični teret antike, odsad se promatra samo njezina božanska ljepota, javlja se nostalgija za bogovima, za mitovima, za svijetom bez straha od grijeha, za svijetom bez boli i patnje križa, koja je možda premoćno stajala na slikama kasnoga srednjega vijeka. Sad se doduše još uvijek predstavljaju kršćanski sadržaji, ali takva "sakralna umjetnost" nije nikako sakralna umjetnost u pravom smislu riječi. Ona se ne uklapa u poniznost sakramenta niti u njegovu dinamiku koja nadilazi vrijeme. Ta umjetnost želi uživati u ovom trenutku, ovo danas, i otkupiti samu sebe čistom ljepotom. Možda je ikonoklazam u reformaciji moguće shvatiti, imajući na umu i ovu pozadinu, premda on nedvojbeno ima dalekosežne korijene. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 srp 2015 19:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Umjetnost se baroka nadovezuje na renesansu i očituje mnogostruka motrišta i načine svoga ozbiljenja. U svome najboljem obliku počiva ona na katoličkoj obnovi koja je započela s Tridentskim saborom te je, dakako, opet samo - vjerna zapadnoj tradiciji - isticala didaktičko-pedagoški karakter umjetnosti. Međutim, ona je kao zamah obnove iznutra ponovno vodila prema novome gledanju iznutra i prema unutra. Oltarska je slika nešto poput prozora kroz koji k nama stupa Božji svijet. Zastor se vremenitosti podiže i mi ponovno smijemo baciti pogled u unutrašnjost Božjega svijeta. Ta nas umjetnost želi iznovice uključiti u nebesku liturgiju, pa mi baroknu crkvu neprestano doživljavamo kao jedan jedincati fortissimo radosti, kao trajno aleluja koje se pretočilo u sliku. Radovanje u Gospodinu izvor je naše snage - ta starozavjetna riječ (usp. Ezra 8,10) izražava temeljno čuvstvo od koga i iz koga takva ikonografija živi. Prosvjetiteljstvo je potom potisnulo vjeru u neku vrstu intelektualnoga i društvenoga geta, izolacije. Aktualna se kultura odvratila od vjere i pošla posve drugim putem, tako da je vjera potražila pribježište ili u historicizmu, oponašanju prošloga, ili se pokušala prilagoditi, ili se pak izgubila u rezignaciji i kulturnoj apstinenciji, što je onda opet iznova vodilo do novoga ikonoklazma, koji se počesto čak i smatrao tobožnjim nalogom Drugoga vatikanskog sabora. Ikonoborstvo, kojega prve naznake sežu u Njemačku dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, uklonilo je mnogo toga nedostojnoga i kiča, ali je u konačnici iza sebe ostavilo pustoš i prazninu, čiju bijedu i siromaštvo u međuvremenu svi veoma zorno i bolno osjećamo. Kako dalje kročiti? Danas ne doživljavamo samo krizu sakralne umjetnosti, već i krizu umjetnosti uopće u do sada nepoznatom i neviđenom razmjeru. Kriza je umjetnosti ujedno i simptom za krizu čovječnosti, koja je upravo uslijed silnog povećanja ovladavanja svijetom u materijalnom smislu zapala u neku vrstu zaslijepljenosti glede orijentacijskih pitanja samoga čovjeka, onih pitanja koja nadvisuju čisto materijalno. Tu je zaslijepljenost moguće okarakterizirati kao zaslijepljenost duha. Na pitanje kako trebamo živjeti, kako ovladati umiranjem, ima li naš bitak neko zašto i čemu, i kakvo je to čemu, na sva ta pitanja ne postoje više nikakvi zajednički odgovori. Pozitivizam, formuliran u ime znanstvene ozbiljnosti, sužuje obzor na dokazivo, na ono što se može pokazati eksperimentom. On čini svijet neprozirnim netransparentnim. Taj svijet sadrži još doduše matematiku, ali na vidiku nema više logosa koji bi bio preduvjet te matematike i njezine primjenjivosti. Tako se naš likovni svijet i svijet slika ne izdiže više iznad osjetne pojavnosti, a nabujalost slika koja nas okružuje istodobno je i kraj slike. Nije moguće ništa više vidjeti onkraj onoga što se dade fotografirati, zabilježiti fotografskom kamerom. Time je ne samo onemogućena umjetnost ikona, sakralna umjetnost, koja počiva na gledanju koje seže dalje i dublje. Sama je umjetnost, koja je najprije još jednom u impresionizmu i ekspresionizmu iskušala svoje krajnje mogućnosti osjetnoga gledanja, postala bespredmetnom u doslovnome smislu riječi. Umjetnost postaje eksperimentiranjem sa samostvorenim svjetovima, prazna "kreativnost" u kojoj se više ne zapaža Duh Stvoritelj - Creator Spiritus. Ona pokušava zauzeti njegovo mjesto, a pritom je sposobna proizvoditi samo samovolju, proizvoljnost i prazninu, te čovjeku posvješćivati apsurdnost njegova stvaralaštva. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 srp 2015 20:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Još jednom: Kako ići dalje? Pokušajmo još jednom, sažimajući izneseno, spoznati temeljne principe umjetnosti koja odgovara i koja je primjerena bogoslužju:

1. Posvemašnja nelikovnost nije spojiva s vjerom u Božje utjelovljenje. Bog je svojim povijesnim djelovanjem stupio u svijet naših osjetila da bi taj svijet bio prema njemu transparentan - prozračan. Kršćanskom bogoslužju - kultu pripadaju i slike lijepoga u kojima se kuša učiniti vidljivim tajna nevidljivoga Boga. Zacijelo će biti uvijek plima i oseka u vremenima, uspona i padova, pa i vremena stanovite oskudice u slikama. Međutim, slike ne mogu nikada posve nedostajati. Ikonoborstvo (ikonoklazam) nije kršćanska opcija.
2. Sakralna umjetnost pronalazi svoje sadržaje u slikama povijesti spasenja, počevši od stvaranja, s prvim danom, pa do osmoga dana - dana uskrsnuća i ponovnoga dolaska, u kojem se u krugu dovršava crta povijesti. Na tu umjetnost spadaju ponajprije slike iz biblijske povijesti, ali isto tako i povijest svetaca kao razvijanje i razastiranje povijesti Isusa Krista, kao plodotvornost pšeničnoga zrna koje umire kroz cijelu povijest. "Ti se ne boriš samo protiv ikona, ti se boriš protiv svetaca", suprotstavljao se Ivan Damaščanski ikonoboračkom caru Leonu III. Papa Grgur III. iz istog je razloga u to doba uveo u Rimu svetkovinu Svih svetih (Evdokimov, 141sl.).
3. Slike Božje povijesti s ljudima pokazuju ne samo susljednost proteklih događaja, već se u njima očituje i nutarnje jedinstvo Božjeg djelovanja. One smjeraju prema sakramentu - ponajviše prema krštenju i euharistiji. Sakrament ih, smjerajući prema sebi, iznutra povezuje te su istodobno i smjerokaz prema sadašnjosti. One stoje iznutra u suovisnosti s bogoslužnim događanjem. Povijest postaje sakramentom u Kristu Isusu, koji je izvor svih sakramenata. Stoga je Kristova ikona središte sakralne likovne umjetnosti. Središte Kristove slike jest pashalno otajstvo. Krist se prikazuje: kao raspeti, kao uskrsli, kao onaj koji ponovno dolazi i kao onaj koji već sada tajanstveno gospodari. Svaka Kristova slika mora nositi u sebi ta tri bitna vida otajstva Isusa Krista. U tome smislu slika mora biti uskrsna slika. Pritom su naravno mogući različiti naglasci. Slika može snažnije isticati križ, muku i u njoj nevolju i patnju naše današnjice. Ona može u prednji plan snažnije stavljati uskrsnuće ili ponovni dolazak. Samo se nikada ne smije posve izolirati jedan vid. S različitim naglascima mora se pojavljivati uvijek cijeli pashalni misterij. Slika Raspetoga na kojoj ne bi bilo prozračnosti uskrsnuća bila bi promašaj jednako kao i slika Uskrsloga koja ne bi nosila na sebi rane Raspetoga te time zaboravljala sadašnjost i trajnost patnje. Kristova slika, budući da je usredotočena na pashalno otajstvo, uvijek je ikona euharistije. Drugim riječima, ona uvijek smjera na sakramentalnu prisutnost pashalnog otajstva.
4. Kristova slika, kao ni slike svetaca, nije nikakva fotografija. Njihova je bit izvoditi iz čisto materijalnoga i pojavnoga, buditi nutarnja osjetila, učiti novom gledanju koje u vidljivome zapaža nevidljivo. Sakralnost slike sastoji se upravo u tome da dolazi iz nutarnjega gledanja te da vodi prema nutarnjem gledanju. Slika mora biti plod nutarnje kontemplacije, vjerničkoga susreta s novom zbiljnošću Uskrsloga te tako ponovno uvoditi u nutarnje gledanje, u molitveni susret s Gospodinom. Slika služi liturgiji. Molitva i promatranje u kome se oblikuju slike mora stoga biti su-molitva i su-gledanje s gledajućom vjerom Crkve. Za sakralnu umjetnost bitna je eklezijalna dimenzija te time i nutarnja povezanost s poviješću vjere, s Pismom i Predajom. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 srp 2015 20:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
5. Zapadna Crkva ne treba nijekati svoj specifični put kojim je krenula od 13. stoljeća naovamo. Ali ona mora zbilja u potpunosti prihvatiti Sedmi ekumenski sabor, tj. Drugi nicejski, koji je jasno formulirao načelno značenje i teološko mjesto slike u Crkvi. Ona se ne mora podvrgavati svim pojedinačnim propisima koji su donošeni glede pitanja slika na potonjim saborima i istočnim sinodama i koji su svoj konačni oblik dobili godine 1551. na saboru u Moskvi, na tzv. Stoglavom saboru. Međutim, i zapadna bi Crkva temeljna obilježja te teologije slike trebala smatrati normativnima i za sebe. Zacijelo, ne smije biti ukočenih propisa. Nove pobožnosti, nova religijska iskustva te nova nadahnuta zrenja trebaju pronaći svoje mjesto i u Crkvi. Međutim, mora postojati razlika između sakralne (liturgijske umjetnosti, umjetnosti za crkveni prostor) i općenito religiozne umjetnosti. Nemoguća je u sakralnoj umjetnosti čista proizvoljnost. Nespojivi su sa smislom slike u Crkvi umjetnički stilovi i oblici koji niječu logos u stvarima te čovjeka fiksiraju na pojavnu sjetilnost. Iz izolirane subjektivnosti ne može se roditi nikakva sakralna umjetnost. Umjetnost pretpostavlja subjekt koji je iznutra oblikovan Crkvom te otvoren prema mi, tj. prema zajedništvu. Samo tako čini umjetnost zajedničku vjeru vidljivom i samo tako umjetnost ponovno govori vjerničkom srcu. Sloboda umjetnosti, koja treba postojati i u uže opisanome području sakralne umjetnosti, nije nikakva proizvoljnost. Ona se razvija prema mjeri i kanonu koji je naznačen u prve četiri točke ovih zaključnih razmišljanja. Oni su samo pokušaj sažimanja nepromjenjivih veličina vjerničke (s)likovne tradicije. Bez vjere ne postoji umjetnost primjerena liturgiji. Sakralna umjetnost stoji pod imperativom Druge poslanice Korinćanima: Očiju uprtih u Gospodina, "otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu" (2 Kor 3,18). Što sve to praktično znači? Umjetnost se ne može "producirati" - proizvoditi, kao što je prema narudžbi moguće proizvoditi tehničke aparate. Ona je uvijek dar. Nemoguće je također naručiti inspiraciju, nju se može samo primiti - kao dar. Nemoguće je novcem ili kojekakvim odborima i povjerenstvima izazvati ili proizvesti obnovu umjetnosti u vjeri. Ta obnova uvijek pretpostavlja prije svega dar novoga gledanja. Stoga se isplati napor da ponovno dosegnemo, dospijemo do takve kontemplativne vjere, vjere koja gleda. Gdje takva vjera postoji, i umjetnost će pronaći svoj pravi izražaj. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 kol 2015 10:19 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
GLAZBA I LITURGIJA


Koliko se značenje pridaje glazbi u biblijskoj religiji, moguće je vidjeti iz jednostavne činjenice što je riječ pjevati (s povezanim riječima poput pjesma, poj itd.) jedna od najčešće rabljenih riječi u Bibliji uopće. U Starome zavjetu pojavljuje se 309 puta, u Novome 36 puta. Kad čovjek stupi u dodir s Bogom, nije više dostatan obični govor. U njegovoj se egzistenciji bude i titraju područja koja sama od sebe postaju pjesmom. Da, ono vlastito čovjeku nije dovoljno za ono što se mora izraziti, tako da čovjek poziva cjelokupno stvorenje da postane pjesma zajedno s čovjekom: "Probudi se, dušo moja! Probudite se, harfo i citro! Probudit ću zoru jutarnju! Slavit ću te, Gospodine, među narodima, među pucima pjevat ću tebi: jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja! Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek je nad svom zemljom!" (Ps 57,9-11) Prvi spomen pjevanja pronaći ćemo u Bibliji nakon prolaska kroz Crveno more. Odsad je Izrael definitivno oslobođen iz ropstva, on je na premoćan način iskusio Božju spasiteljsku (po)moć u bezizlaznoj situaciji. Kao što je Mojsije kao dojenče izvučen iz Nila te tek tako uistinu darovan životu, tako se sada osjeća i Izrael, gotovo iščupan iz vode, slobodan, darovan samome sebi iznova vlastitom Božjom rukom. Reakcija puka na taj temeljni događaj spašavanja i izbavljenja opisana je u biblijskom izvješću rečenicom: "Vjerovali su Gospodinu i Mojsiju, njegovu sluzi" (Izl 14,31). Međutim, nakon toga slijedi druga reakcija koja iskonskom snagom izbija iz prve: "Tada zapjeva Mojsije s Izraelcima ovu pjesmu Gospodinu u slavu..." (Izl 15,1) U slavlju uskrsne noći pjevaju kršćani iz godine u godinu tu istu pjesmu, pjevaju je nanovo kao svoju pjesmu jer znaju da su i oni Božjom snagom i moći "izvučeni iz vode", da ih je Bog oslobodio za stvarni život. Ivanovo Otkrivenje napinje još jednom luk za stupanj više. Nakon što su i posljednji neprijatelji Božjega naroda stupili na pozornicu povijesti, naime, sotonsko trojstvo, koje tvore Zvijer, njezin kip i broj njezina imena, te se čini da je u sučeljenju s takvom premoći sve izgubljeno za sveti Izrael, vidiocu se daruje vizija pobjednika: "Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu..."(Otk 15,2-3) Paradoks je još veći: Ne pobjeđuju divlje i grabežljive zvijeri sa svojom medijskom moći i svojom tehničkom snagom. Pobjednik je žrtvovani Jaganjac. I tako odjekuje još jednom konačno i zauvijek, pjesma Božjega sluge Mojsija, koja u tom trenutku postaje pjesmom Jaganjčevom. U tom velikom povijesnom rasponu smješteno je liturgijsko pjevanje. Za Izrael je zauvijek ostao događaj prolaska kroz Crveno more temeljni razlog za hvalospjev Bogu, osnovna tema njegova pjevanja pred Bogom. Za kršćane bijaše uskrsnuće Isusa Krista - koji je sam prošao "Crveno more" smrti, sišao u svijet sjene i Podzemlja i otvorio vrata tamnice - pravi egzodus, izlazak, koji je u svakom krštenju postajao nova sadašnjost. Krštenje je ulazak u istodobnost s Kristovim silaskom u Had i s njegovim uzlaskom, u kojem nas uzima u zajedništvo novoga života. Već prvoga dana nakon radosti i sreće zbog izlaska i spašavanja Izraelci su morali spoznati da su izloženi pustinji i njezinim strahotama, a ni sami ulazak u Obećanu zemlju ne bijaše kraj ugrozama. Međutim, uvijek iznova bijaše novih Božjih silnih djela zbog kojih se ponovno stvarno pjevala Mojsijeva pjesan. Ta su djela očitovala da Bog nije Bog prošlosti, već i sadašnjosti i sutrašnjosti. Jamačno, u svakoj novoj pjesmi bijaše i svijest i znanje o njezinoj provizornosti, privremenosti te čežnja za konačno novom pjesmom, za spasenjem nakon kojega ne će više slijediti ni jedan trenutak straha, već samo trajni hvalospjev. Tko je povjerovao u Kristovo uskrsnuće, poznavao je uistinu to konačno spasenje i znao da su kršćani koji se nalaze u "Novom savezu" pjevali posve novu pjesmu, koja je konačno i zbilja bila "nova" zbog svega onoga što se dogodilo u Kristovu uskrsnuću. Ono što smo kazali u prvome dijelu o onome "između" kršćanske zbiljnosti - ne dakle više sjena, ali ne ni puna zbiljnost, već "slika" - vrijedi i ovdje. Intonirana je nova, konačna pjesma, ali potrebno je i moraju se pretrpjeti sve patnje povijesti, moraju se takoreći u posudu skupiti sva patnja i bol te položiti u žrtvu hvale, da bi se ondje pretvorila u vječni hvalospjev. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 kol 2015 16:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Svim tim naznačen je teološki temelj bogoslužnog pjevanja. Potrebno se sada približiti njegovom praktičnom ostvarenju i zbiljnosti. Knjiga psalama onaj je pravi izvor na koji se ovdje možemo osloniti, pored drugih različitih svjedočanstava o pjevanju pojedinaca i zajednice u Izraelu kao i o glazbi u Hramu, što ih možemo pronaći uzduž i poprijeko u Svetim spisima. Premda nam nije moguće zbog pomanjkanja glazbenih notnih zabilješki rekonstruirati "svetu glazbu" u Izraelu, ipak možemo imati kakvu-takvu predodžbu o bogatstvu instrumenata te o različitim načinima pjevanja (napjevima) koji su se u Izraelu prakticirali. Knjiga nam psalama očituje u svojoj (pro)moljenoj poeziji cijeli raspon iskustava koja su pred Bogom postala molitvom i pjesmom. Tuga i žalovanje, štoviše, optužnica, strah, nada, povjerenje, zahvalnost, radost - cjelokupni se život zrcali u psalmima, život kakav se odvija u dijalogu s Bogom. Upadno je da čak i jadikovka u bezizlaznoj nevolji svršava gotovo uvijek s izričajem ili molitvom povjerenja, takoreći s anticipacijom Božjega spasiteljskog čina. Utoliko je moguće u stanovitom smislu sve te "nove pjesme" označiti kao inačice Mojsijeve pjesme. Pjevanje pred Bogom izranja s jedne strane iz nevolje iz koje ne može spasiti nikakva zemaljska moć pa u konačnici ostaje jedino Bog kao utočište. Ono dolazi istodobno i iz pouzdanja koje i u najtamnijoj noći zna da je događaj na Crvenom moru ono obećanje kojem pripada zadnja riječ u životu i u povijesti. Na kraju je važno spomenuti da psalmi često izviru iz posve osobnih iskustava patnje i uslišanja, a na kraju se ipak redovito slijevaju u zajedničku molitvu cijeloga Izraela, kao što se i hrane te napajaju iz zajedničkog izvora minulih Božjih silnih djela. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 kol 2015 16:17 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Što se tiče raspjevane Crkve, moguće je i ovdje promatrati istu poveznicu kontinuiteta i obnove što smo je mogli slijediti u biti same liturgije, a potom u crkvenoj arhitekturi i slikama: Psaltir sam od sebe postaje molitvenik Crkve u rađanju i širenju, a Crkva samim time po sebi postaje Crkvom koja - moleći - pjeva. To vrijedi ponajprije za psaltir. Psaltir se moli dakako zajedno s Kristom. Ako je Izrael u kanonu svetih knjiga psalme općenito pripisivao kralju Davidu te im time davao stanovitu povijesnospasenjsku i teološku interpretaciju, odsad je kršćanima jasno da je Krist pravi i istinski David, da David u Duhu Svetome moli po njemu i s njime, koji je trebao biti njegov Sin, a istodobno i pravi Božji Sin. S pomoću toga novoga ključa kršćani su zakoračili u Izraelovu molitvu i znali da po njima ta molitva postaje novom pjesmom. Skrenimo pozornost na činjenicu da je time dat trinitarni, trojstveni tumač psalama: Duh Sveti koji je Davida nadahnjivao na pjev i molitvu ulijeva mu da govori o Kristu, da postaje sama Kristova usta. Tako mi u psalmima molimo i govorimo Ocu po Kristu u Duhu Svetome. Taj istodobno i pneumatološki i kristološki tumač psalama ne odnosi se samo na tekst, nego uključuje i glazbene sastavnice. Duh je Sveti onaj koji uči moliti najprije Davida, a onda preko njega Izraela i cijelu Crkvu. Štoviše, pjevanje kao nadilaženje običnoga govorenja već je kao takvo pneumatski događaj. Crkvena glazba se rađa kao "karizma", kao dar Duha Svetoga. Ona je prava "glosolalija" (govor u jezicima), novi "jezik" koji dolazi od Duha. U njoj se prije svega događa "trijezna opojenost" vjere - opojenost, jer se nadilaze sve mogućnosti puke racionalnosti. Trijeznom ostaje ta "opojenost" jer su i Krist i Duh Sveti u stalnom suodnosu, jer taj opijeni govor ostaje sasvim u stezi Logosa, u novoj racionalnosti koja služi onkraj svih riječi jednoj pra-riječi, koja je temelj sveg razuma. Morat ćemo se još na to kasnije osvrnuti. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 kol 2015 16:24 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Već smo u knjizi Otkrivenja otkrili s priznanjem i vjerom u Krista proširenje obzora gdje se pobjednička pjesma označuje kao pjesma Božjega sluge Mojsija i Jaganjca. Time se razotkriva još jedna daljnja dimenzija pjevanja pred Bogom. U Izraelovoj Bibliji dosad smo otkrili dvije glavne pobude za pjev pred Bogom: nevolju i radost, tjeskobu i izbavljenje. Odnos prema Bogu odveć je snažno definiran strahopoštovanjem pred vječnom moći Stvoritelja, a da bi se pojedinac usudio pjesme Gospodinu smatrati ljubavnim pjesmama. Premda je u povjerenju - kojim su te pjesme iznutra opečaćene - skrivena u konačnici ljubav, ona ipak ostaje plaha, upravo skrovita. Povezanost ljubavi i pjevanja ušla je u Stari zavjet možda na neobičan način, naime, preuzimanjem Pjesme nad pjesmama u kanon svetih knjiga. Ta je knjiga - Pjesma nad pjesmama - zbirka sasvim ljudskih ljubavnih pjesama. Međutim, prilikom preuzimanja te zbirke u kanon svetih knjiga imamo zacijelo već i jedno u biti dalekosežnije i dubokosežnije tumačenje. Te najljepše ljubavne pjesme Izraela bijaše moguće prepoznati i razumjeti kao nadahnute pjesme Svetoga pisma budući da je prevladavalo uvjerenje da kroz ljudsku ljubav, o kojoj se tu pjeva, prosijava ljubavni odnos Boga s Izraelom. U proročkom govoru štovanje je tuđih bogova osuđivano kao bludničenje i preljub (što je zapravo imalo sasvim konkretan smisao, budući da su se uz kultove plodnosti posvuda redovito vezali i obredi plodnosti, hramska prostitucija, hijerodulija). Za razliku od toga izabranje Izraela pojavljuje se kao ljubavna priča samoga Boga sa svojim narodom. Savez se tumači prispodobama zaruka i braka, kao vezivanje Božje ljubavi s čovjekom i čovjekovo vezivanje s Bogom. Time je mogla ljudska ljubav postati zbiljskom prispodobom za Božje djelo u Izraelu. Isus je preuzeo tu Izraelovu predaju te je u jednoj svojoj veoma ranoj prispodobi dao prepoznati sebe samoga kao zaručnika. Na pitanje, zašto njegovi učenici - za razliku od Ivanovih učenika i farizeja - ne poste, odgovorio je: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!" (Mk 2,19-20) To proroštvo pretkazuje njegovu muku, ali je ujedno i najava svadbene svečanosti, koju ćemo pronaći kao čest motiv u Isusovim prispodobama o svadbenim gozbama. Također, u zadnjoj knjizi Novoga zavjeta, u Otkrivenju, svadba postaje središnjom temom. Sve prolazi kroz patnju prema svadbenoj svečanosti Jaganjčevoj. Budući da se čini kako je gotovo uvijek euharistija sadašnja anticipacija vizija nebeske liturgije, u kršćanskom je poimanju stoga euharistija i nazočnost zaručnika te time i prethodnica, predznak Božje svadbene svečanosti. U njoj se zbiva ono zajedništvo koje odgovara bračnom sjedinjenju muža i žene. Kao što muž i žena postaju "jedno tijelo", tako i mi bivamo po pričesti "jedan Duh", "jedno" s Kristom. Najavljeno u Starome zavjetu, svadbeno otajstvo sjedinjenja Boga i čovjeka zaista se događa, posve stvarno, u sakramentu Kristova tijela i krvi, upravo kroz njegovu muku (usp. Ef 5,29-32; 1 Kor 6,17; Gal 3,28). Pjev Crkve izvire u konačnici iz ljubavi: Ljubav je ona najdublja zbiljnost iz koje se rađa pjevanje. "Cantare amantis est", veli Augustin. Pjeva onaj koji ljubi. Time smo ponovno kod trinitarnoga tumačenja crkvene glazbe: Duh Sveti je ljubav i on stvara pjesmu. Taj Duh je Duh Isusa Krista, on nas uvodi u ljubav prema Kristu te nas tako vodi k Ocu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr