www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 12:46

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 28 lip 2015 14:58 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Nasuprot upravo skiciranome obliku sinagoge, iz biti kršćanske vjere ishode tri novine koje istodobno obilježavaju vlastiti i novi profil kršćanske liturgije. Kao prvo: više se ne usmjerava pogled prema Jeruzalemu, razoreni Hram ne smatra se i nadalje mjestom zemaljske Božje nazočnosti. Kameni Hram ubuduće ne izriče niti odražava nadu kršćana. Njegov je zastor zauvijek razderan. Odsad se pogled upire prema istoku, prema izlazećem Suncu. Nije to nikakav kult Sunca, već cijeli svemir zbori o Kristu. Sad se tumači pjesan Suncu u psalmu 18. prema Isusu Kristu, gdje se veli: Sunce "k'o ženik iz ložnice ide. (...) Izlazi ono od nebeskog kraja, i put mu se opet s krajem spaja, ne skriva se ništa žaru njegovu" (Ps 18,6-7). Taj psalam prelazi neposredno iz veličanja stvorenja u hvalospjev Božjem Zakonu. Sve se to sada razumijeva u svjetlu Isusa Krista koji je Božja živa Riječ, vječni Logos te time istinito svjetlo povijesti koje je izišlo iz zaručničke ložnice djevičanske Majke u Betlehemu pa sad obasjava cijeli svijet. Istok kao novi simbol zamjenjuje jeruzalemski Hram, a Krist - predočen u Suncu - mjesto je Božje šekina, pravo prijestolje živoga Boga. U utjelovljenju Logosa ljudska je narav zbilja postala Božjim prijestoljem, mjestom gdje Bog stoluje, te je tako zauvijek povezan sa zemljom i dostupan našim molitvama. Molitva s usmjerenjem prema istoku smatrala se u staroj Crkvi dijelom apostolske predaje. Premda nije moguće vremenski točno datirati početak okretanja prema istoku, dakle, odmak od usmjeravanja pogleda prema Hramu, ipak je jedno sigurno: To seže u najranije vrijeme Crkve i smatralo se oduvijek bitnom značajkom kršćanske liturgije (kao i privatne molitve). U toj "orijentaciji" (oriens = istok; orijentacija je prema tome "istočenje", usmjeravanje prema istoku) kršćanske molitve povezuju se i stapaju mnoga značenja. Orijentacija (istočenje) ponajprije je jednostavno izričaj gledanja u Krista kao u susretište između Boga i čovjeka. Ona izražava temeljni kristološki oblik naše molitve. Međutim, to istodobno ukazuje i na eshatološki usmjerenu kristologiju time što je u izlazećem Suncu simboliziran Krist. Sunce simbolizira Krista koji ponovno dolazi, Krista u paruziji, taj završni Sunčev izlazak povijesti. Moliti okrenut prema istoku znači: ići u susret dolazećem Kristu. Liturgija koja je usmjerena prema istoku obavlja svojevrsni ulazak u mimohod povijesti prema vlastitoj budućnosti, prema novom nebu i novoj zemlji koji nam dolaze ususret u Kristu. To je molitva nade, molitva na putu u smjeru na koji nas napućuju Kristov život, njegova muka i njegovo uskrsnuće. Budući da je tome tako, već je veoma rano u dijelovima kršćanstva usmjerenost prema istoku podvučena križem. Moguće da je to proizašlo iz povezanosti i iščitava-nja Otkrivenja 1,7 i Mateja 24,30. U Ivanovu Otkrivenju veli se: "Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen." Pisac Otkrivenja ovome mjestu pronalazi uporište u Iv 19,32 gdje se na kraju prizora Isusova razapinjanja navodi tajanstvena proročka riječ iz Zaharije 12,10, koja u ovom trenutku dobiva iznenada posve konkretni smisao: "Gledat će onoga koga su proboli." I na kraju kod Mateja (Mt 24,30) zapisana je sljedeća Gospodnja riječ: "I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje (usp. Zah 12,10). I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim (usp. Dan 7,13) s velikom moći i slavom." Znak Sina Čovječjega, Probodenoga, jest križ koji je odsada postao pobjedničkim znamenom Uskrsloga. Tako se prelijevaju jedan u drugi simbolizam križa i orijenta-istoka. Oba su izričaj jedne i iste vjere u kome podsjećanje (anamneza) na Isusovu pashu stvara nazočnost te joj daruje dinamiku nade koja ide ususret Dolazećem. Napokon, to okretanje prema istoku znači također da su u suovisnosti kozmos i povijest spasenja. I svemir moli, i on čeka svoje otkupljenje. Upravo je ta kozmička dimenzija bitna za kršćansku liturgiju. Ta se liturgija nikada ne odvija samo u čovjekovu samostvorenome svijetu. Ona je uvijek kozmička liturgija, jer tematika stvaranja pripada kršćanskoj molitvi. Ta molitva gubi svoju veličinu ako zaboravi taj svoj kontekst. Stoga bi ponovno trebalo, gdje god je to moguće, bezuvjetno prihvatiti apostolsku predaju istočenja (usmjeravanja prema istoku) kod gradnje crkvenih zdanja kao i kod slavljenja bogoslužja. Na tu ćemo se tematiku ponovno vratiti kad budemo govorili o strukturi liturgijske molitve. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 lip 2015 15:08 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Druga novina u odnosu na sinagogu sastoji se u tome što se pojavljuje jedna posve nova točka koje nije moglo biti u sinagogi. Na istočnome zidu, odnosno na apsidi ubuduće se nalazi oltar na kome se sada slavi euharistijska žrtva. Euharistija je - kako smo vidjeli - stupanje u nebesku liturgiju, sinkronija-istodobnost s poklonstvenim činom Isusa Krista u koji on svojim Tijelom uzima i svijet te ga trajno izvodi izvan njega samoga, kidajući ga iz njega samoga uvodi ga u zajedništvo vječne ljubavi. Time oltar označava stupanje orijenta u okupljenu zajednicu te izlazak zajednice iz tamnice ovoga svijeta kroz odsad otvoreni zastor, sudjelovanje u pashi, "prijelazu" iz svijeta k Bogu što ga je otvorio Isus Krist. Jasno je da oltar u apsidi gleda prema "Orijensu" te da je i sam dio toga. Ako se u sinagogi preko "Kovčega saveza", škrinje Riječi, usmjeravao pogled prema Jeruzalemu, s oltarom imamo posve novo težište. U njemu je, da još jednom ponovimo, sada nazočno ono što je prije značio Hram. On unosi Nebo u okupljenu zajednicu ili, drugim riječima, oltar izvodi onkraj sebe, u općinstvo svetih svih mjesta i svih vremena. Također bismo mogli reći: Oltar je svojevrsno mjesto razderanih, otvorenih nebesa. On ne zaokružuje niti zatvara crkveni prostor, nego ga otvara prema vječnoj liturgiji. Još ćemo morati govoriti o praktičnim posljedicama takvog značenja kršćanskog oltara budući da je pitanje glede pravoga mjesta i položaja oltara u središtu rasprava nakon Sabora. Ponajprije moramo još upotpuniti preoblikovanja sinagoge što slijede iz biti kršćanske vjere. Ovdje treba spomenuti i treći element, naime, sačuvala se škrinja Riječi i što se tiče njezina mjesta u crkvenoj građevini. Međutim, i tu je nužno došlo do bitnih novina. Tori se pridružuju i Evanđelja te se tek u njihovu svjetlu otvara i otkriva pravi smisao Tore. Isus nam govori da je Mojsije pisao o njemu (usp. Iv 5,46). Škrinja, "Kovčeg saveza", postaje ubuduće prijestolje Riječi, Evanđelja, koje ne dokida jednostavno "Pisma", ne gura ih ni u stranu, nego ih tumači tako da ona i ubuduće tvore kršćanska "Pisma". Bez njih bi Evanđelje bilo bez svoga temelja. Zadržava se običaj iz sinagoge da se škrinja zastire koprenom kako bi se izrazila svetost Riječi. Iz toga samo po sebi slijedi da je također i novo, drugo sveto mjesto, oltar, obložen zastorom, prekrivačem. Iz toga se u istočnim Crkvama razvio vremenom ikonostas. Dvostrukost svetih mjesta postala je važna za slavljenje liturgije. Za liturgije Riječi zajednica je stajala okupljena oko škrinje svetih knjiga, odnosno oko stolice koja je tom prostoru pridodana. Ta je stolica sama po sebi iz Mojsijeve prerasla u biskupsku stolicu. Kao što ni rabin nije govorio iz vlastite punomoći, tako ni biskup. On sada u ime i po poslanju Isusa Krista tumači Bibliju tako da ta riječ od pisane i prošle postaje ono što ona zapravo jest: sadašnji, nazočni Božji govor nama. Nakon svršetka liturgije Riječi, tijekom koje vjernici stoje oko biskupske stolice, svi se zajedno zapute s biskupom prema oltaru. U tom trenutku odjekuje poziv: Conversi ad Dominum! Okrenite se prema Gospodinu! To znači: Uprite sada zajedno s biskupom pogled prema istoku, sukladno riječi iz poslanice Hebrejima: "Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa..." (Heb 12,2) Euharistijska liturgija obavlja se s pogledom u Krista, ona jest uprti pogled u njega. Dakle, liturgija ima u ranome crkvenom graditeljstvu dva bitna mjesta. Najprije imamo bogoslužje Riječi u sredini prostora, tijekom kojeg se vjernici okupljaju oko beme (uzvišeno be-sjedište, govornica), uzvišenog prostora na kome su se nalazili postolje za Evanđelje, biskupova stolica i stalci za čitanje. Pravo euharistijsko slavlje pak svoje mjesto ima u apsidi, kod oltara. Vjernici polukružno "stoje" oko oltara, svi zajedno sa slavljenikom (celebrantom) okrenuti prema istoku, prema dolazećem Gospodinu. Na kraju treba spomenuti i zadnju razliku između sinagoge i najranijih crkvenih građevina. U Izraelu je vrijedila nazočnost muškaraca kao konstitutivni element za bogoslužje. Samo se na muškarce odnosilo ono što je u Izlasku (19. pogl.) opisano kao sveopće svećenstvo. Žene su stoga u sinagogi mogle pronaći svoje mjesto samo na tribinama, sa strane, ili u ložama. U Kristovoj Crkvi nije bilo te razlike još od apostolskih vremena, pa ni od vremena samoga Isusa. Premda se ženama nije povjeravala nikakva javna služba Riječi, ipak su i one upravo kao i muškarci bile uključene u cjelovitost bogoslužja. Zato su sada i one - dakako, odvojene od muškaraca - imale svoje mjesto u svetom prostoru, i oko beme, ali i oko oltara. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2015 20:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
OLTAR I USMJERENOST U LITURGIJSKOJ MOLITVI


U prethodnom poglavlju opisano preoblikovanje sinagoge prema kršćanskom bogoslužju omogućuje nam da jasno uvidimo, kako već rekosmo, i kontinuitet i novinu između Staroga i Novoga zavjeta glede arhitekture bogoslužnog prostora. Time je stvoren prostorni oblik za istinsko kršćansko bogoslužje, za euharistijsko slavlje i prema njemu usmjerenu službu Riječi. Jasno je da su daljnji razvoji bili ne samo mogući, nego i nužni. Obred krštenja morao je pronaći sebi prikladan prostor. Sakrament pokore prošao je veoma dugi razvojni put, i na kraju je morao ishod toga puta pronaći mjesto u prostoru crkvene arhitekture. Pučka se pobožnost u svojim različitim oblicima trebala nužno izraziti i u bogoslužnome prostoru. Trebalo je pojasniti pitanje slika, također je trebalo uvrstiti u prostornu strukturu i crkvenu glazbu odnosno pjevanje. Međutim, arhitektonski kanon glede bogoslužja riječi i sakramenata, što smo ga netom upoznali, nije bio krut. Dakako, kod svih potonjih razvoja i preoblikovanja mora se postaviti pitanje: Što odgovara biti bogoslužja, a što odvraća i odudara od njega? Kriterije i mjerila u toj problematici određuje onaj oblik bogoslužnih prostora u kršćanstvu koji govori i misli semitski, kako smo već gore vidjeli, a ti se kriteriji i mjerila ne smiju prekoračiti ili zaobići. Ponajprije, neovisno o svim mogućim inačicama, sve do duboko u drugo tisućljeće cjelokupnom je kršćanstvu bilo razvidno jasno: Usmjerenost tijekom molitve prema istoku čvrsta je predaja od samoga početka te temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, izričaj usidrenosti u jednokratnost povijesti spasenja i izričaj hoda ususret Gospodinu koji dolazi. U toj predaji podjednako dolaze do izražaja vjernost već darovanome kao i dinamika hoda naprijed, u budućnost. Današnji čovjek ima malo razumijevanja za takvu "orijentaciju", tj. za okretanje prema istoku, istočenje. Dok je za židovstvo i islam oduvijek pa i danas posve naravno da se u molitvi okreću prema središnjemu mjestu objave - prema Bogu koji nam se objavio, kako se objavio i gdje se objavio - u zapadnome svijetu i mišljenju postalo je dominantno apstraktno mišljenje koje je u stanovitom smislu čak i plod kršćanskog razvoja. Bog je duhovan, Bog je posvudašnji. Ne znači li to onda da molitva nije vezana ni uz neko mjesto ni uz neki smjer? Zapravo, moliti je moguće posvuda, i Bog nam je svagdje dostupan. Ta univerzalnost pojma Boga posljedica je kršćanskog univerzalizma, kršćanskoga upiranja pogleda u Boga nad svim bogovima, u onoga koji obuhvaća sav svemir i koji je intimniji nama nego mi sami sebi. Međutim, ta svijest i znanje o univerzalnosti plod je Objave: Bog nam se očitovao, objavio. Samo to je razlogom da ga poznajemo, samo se zato možemo njemu moliti posvuda s punim pouzdanjem. I upravo je stoga uvijek primjereno da se u kršćanskoj molitvi očituje i okrenutost prema onome Bogu koji nam se objavio. Kao što je Bog sam uzeo tijelo, kao što je on stupio u prostor i vrijeme ove zemlje, tako je primjereno da i naša molitva - barem za zajedničkoga bogoslužja - da naše govorenje s Bogom bude "in-karnacijsko" (utjeloviteljsko), da bude kristološko, da se obraća trojedinom Bogu posredstvom (medijacijom) utjelovljenoga Sina Božjega, Bogočovjeka, Isusa Krista. Kozmički znamen izlazećega Sunca izražava univerzalizam onkraj svih mjesta, a ipak se čvrsto drži konkretnosti Božje objave. Naša se molitva uključuje u veliki mimohod svih naroda prema Bogu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2015 20:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
A što je s oltarom? U kojem se smjeru okrenuti molimo u euharistijskom bogoslužju? Dok je u bizantskom crkvenom graditeljstvu uvelike zadržana već opisana struktura, u Rimu se razvio nešto drukčiji ustroj. Biskupska je stolica premještena u sredinu apside. Sukladno tome oltar je pomaknut u crkvenu lađu. Čini se da je tako bilo u Lateranskoj bazilici i u Santa Maria Maggiore sve do 9. stoljeća. U Petrovoj crkvi u Rimu za pape svetog Grgura Velikog (590.-604.) oltar je smješten u blizinu biskupske stolice, vjerojatno zbog jednostavnog razloga što se trebao nalaziti što je moguće bliže nad grobom svetoga Petra. Time je dobilo i vidljivi izražaj slavljenje Gospodnje žrtve u općinstvu svih svetih, u zajedništvu koje nadilazi sva vremena. Običaj da se podižu oltari na grobovima mučenika seže duboko u same početke Crkve i odgovara istom motivu: Mučenici kroz cijelu povijest nastavljaju predanje Isusa Krista. Oni su takoreći živi oltar Crkve, ne od kamena, nego od ljudi koji su postali udovi Kristova tijela te time izražavaju novo bogoštovlje: Žrtva je cijelo čovječanstvo koje s Kristom postaje velika ljubav. Čini se da je nutarnje uređenje Petrove crkve u Rimu potom oponašano i u mnogim drugim rimskim crkvama. Sporne pojedinosti u tim razvojnim postupcima nisu uopće bitne za naše razmišljanje. Rasprava koja se vodi u našem stoljeću uzrokovana je jednom drugom novinom. Zbog topografskih okolnosti Petrova je crkva usmjerena prema zapadu. Ako je svećenik koji slavi euharistiju htio gledati prema istoku - što iziskuje kršćanska molitvena predaja - onda je on morao stajati iza naroda i gledati sukladno tome - što je logična posljedica - prema narodu. S raznoraznih razloga moguće je taj poredak zbog izravnoga utjecaja Sv. Petra slijediti u cijelome nizu crkava. Liturgijska je obnova u našem stoljeću prihvatila taj pretpostavljeni oblik i razvila iz njega novu zamisao bogoslužnoga oblika: Euharistiju treba slaviti versus populum (okrenut prema narodu). Oltar treba biti tako postavljen - prema normativnom uzorku iz crkve svetog Petra - da se svećenik i narod gledaju licem u lice te da zajednički tvore krug slavljenika. Jedino bi to odgovaralo smislu kršćanske liturgije i nalogu glede aktivnog sudjelovanja svih. Samo se tako, navodno, odgovara ili ostaje vjeran pra-uzoru Posljednje večere. Ti su se zaključci u konačnici činili do te mjere uvjerljivi da su nakon Sabora gotovo posvuda podignuti novi oltari, premda sam Sabor ne govori nigdje o okretanju prema puku. Smjer u slavljenju liturgije versus populum (prema narodu) čini se da je danas gotovo jedini plod liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog sabora. Zapravo, to je najvidljivija posljedica novooblikovanja koje ne uključuje samo vanjsko uređenje liturgijskih mjesta, već uključuje i novu ideju o biti liturgije kao zajedničke gozbe. Smisao rimske bazilike i položaj oltara u njoj tako su, dakako, krivo shvaćeni, a u najmanju je ruku i netočna predodžba glede Isusove Posljednje večere. Čujmo što o tome zbori Louis Bouyer: "Ideja daje slavlje versus populum izvorni oblik, a napose da je to bio oblik blagovanja na Posljednjoj večeri, počiva sasvim jednostavno na pogrješnoj predodžbi kršćanske ili nekršćanske gozbe u antici. Nikada nije predsjedavajući za stolom u ranokršćanskomu vremenu imao svoje mjesto nasuprot drugima. Svi su sjedili ili ležali na konveksnoj, tj. izbočenoj strani stola koji je imao oblik slova sigme ili potkovice... Nigdje se u kršćanskoj antici nije mogla roditi misao da je predsjedavajući za stolom morao zauzeti svoje mjesto versus populum - okrenut prema narodu. Zajedničarski karakter gozbe upravo je naglašen obrnutim, suprotnim poretkom, naime činjenicom da su se svi sudionici nalazili s iste strane stola" (54sl.). Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 02 srp 2015 20:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Toj raščlambi "gozbenog oblika", odnosno položaja, treba dakako dodati i činjenicu da je nemoguće u potpunosti i na zadovoljavajući način opisati euharistiju kod kršćana isključivo uz pomoć pojma "gozbe". Gospodin je, doduše, novinu kršćanskoga bogoslužja ustanovio u okviru židovske pashalne gozbe, ali je naredio da se čini na njegov spomen samo ono novo, a ne da se ponavlja gozba kao takva. To se novo stoga doskora odcijepilo od svoga staroga konteksta te pronašlo sebi primjerenu, vlastitu formu - oblik, koji je već zadan činjenicom što euharistija smjera na križ te time na pretvorbu hramskih žrtava u logosu primjereno bogoslužje. Iz toga je onda slijedilo i to da se sinagogama liturgija riječi, obnovljena i produbljena u kršćanskom duhu, stopila sa spomenom na Kristovu smrt i uskrsnuće u "Euharistiju", te je upravo time ostvarena vjernost Kristovu nalogu "činite ovo meni na spomen". Taj novi, cjeloviti oblik kao takav nije moguće izvesti jednostavno iz puke gozbe ili pashalnoga blagovanja, nego ga treba definirati u kontekstu Hrama i sinagoge, Riječi i sakramenta, kozmičke i povijesne dimenzije. Taj se oblik izražava upravo u onome što smo pronašli u liturgijskom ustroju rane Crkve u semitskom kršćanstvu. On je ostao naravno od temeljne važnosti i za Rim. Stoga za to navodim još jednom Bouyera: "Nikada i nigdje prije (tj. prije 16. stoljeća) nema spomena da je pitanju, slavi li svećenik euharistiju s narodom ispred sebe ili iza sebe, pripisivano ikakvo pa i najmanje značenje ili da mu je pridavana bilo kakva pozornost. Profesor Cyrille Vogel je dokazao: 'Ako se na nešto stavljao naglasak, onda upravo na činjenicu da je svećenik trebao izgovarati euharistijsku molitvu, kao i sve druge molitve, okrenut prema istoku... Pa čak i kad je položaj, orijentacija crkve dopuštala svećeniku da moli na oltaru okrenut prema narodu, ne smijemo ipak zaboraviti da se nije samo svećenik okretao prema istoku, nego i cijela zajednica sabrana s njime'". Ti su dakako konteksti u gradnji crkava kao i u liturgijskim činima u novije doba potamnjeli ili su posvema iščeznuli iz svijesti. Samo je tako moguće protumačiti da se u posljednje vrijeme zajedničko okretanje u istome smjeru i svećenika i naroda tijekom euharistijske molitve nazivalo "slavljenjem euharistije prema zidu" ili "okretanjem leđa puku". Time je, naravno, sve to moralo izgledati krajnje apsurdnim i potpuno neprihvatljivim. Odatle je onda moguće protumačiti činjenicu da je sada odjednom gozba - k tome još zamišljana u novodobnim slikama - postala normativnom idejom za liturgijsko slavlje. A zapravo je time nastupila klerikalizacija kakve do tada uopće nije bilo. Odsada postaje svećenik - predsjedavatelj, kako ga se sada radije naziva - prava odnosna točka u cijelome zbivanju. Sve ovisi o njemu. Njega se mora vidjeti, treba imati udjela u njegovoj akciji, mora se njemu odgovarati. Njegova kreativnost nosi cjelinu. Razumljivo da se sada pokušava tu tek stvorenu ulogu ponovno reducirati, stvarajući i podjeljujući mnogostruke aktivnosti i povjeravajući "kreativno" oblikovanje bogoslužja skupinama ili liturgijskim odborima koji pripremaju bogoslužje, te koji sa svoje strane nastoje i trebaju ponajprije "unijeti sami sebe" u bogoslužje. Sve manje je Bog u vidokrugu, neprestano je daleko važnije ono što stvaraju ili čine osobe koje se susreću na bogoslužju i koje se jednostavno ne žele podvrgnuti nikakvim "zadanim shemama". Okrenutost svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica nije više - polazeći od njezina oblika - otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe. Zajedničko okretanje prema istoku nije značilo "slavljenje euharistije prema zidu", nije značilo ni to da svećenik "okreće leđa narodu". Svećenik uopće nije smatran toliko važnim. Jer kao što se u sinagogi zajednički gledalo prema Jeruzalemu, tako se ovdje zajednički upire pogled "prema Gospodinu". Uvijek se naprotiv radilo - kako se izražavao jedan od otaca Konstitucije o božanskoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora J. A. Jungmann - o istosmjernoj usmjerenosti i svećenika i naroda. Svi su bili svjesni da se nalaze zajednički u hodu, u procesiji prema samome Gospodinu. Oni se ne zatvaraju u krug, ne gledaju jedan drugome u lice, nego su kao putujući Božji narod u egzodusu prema Orijentu, prema dolazećem Kristu koji nam ide ususret. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 srp 2015 19:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Međutim, nije li sve to romantika i zanošenje za prošlim? Može li nam danas još nešto značiti i zboriti izvorni oblik kršćanske molitve? Ne moramo li mi jednostavno pronaći svoj oblik, oblik za svoje vrijeme? Naravno da nije moguće htjeti jednostavno oponašati staro i prošlo. Svako vrijeme mora iznova otkriti bitno i to onda izraziti. Tako je današnja zadaća to bitno otkriti kroz promjenjive pojavnosti i fenomene. Zacijelo bi bilo promašeno nova oblikovanja našega stoljeća baciti u koš. Bilo je posve opravdano da se ponovno približi puku oltar koji je prečesto bio veoma daleko od vjernika, pri čemu bi se u stolnim crkvama ionako moglo posegnuti za tradicijom oltara u križištu, gdje je, naime, oltar imao svoje mjesto na prijelazu iz prezbiterija u crkvenu lađu. Važno je bilo također ponovno naglasiti i posve zorno i uočljivo izdvojiti mjesto za Službu Riječi od mjesta za euharistijsko bogoštovlje, jer se ovdje zbilja radi o govoru i odgovoru, te slijedom toga ima smisla međusobna okrenutost navjestitelja i slušatelja koji onda u psalmu prerađuju ono što su čuli, prihvaćaju u sebe, pretvaraju u molitvu, tako da molitva postaje pravi odgovor na riječ i poruku. Bitna je pritom zajednička okrenutost prema istoku u euharistijskoj molitvi. Tu se ne radi ni o kakvoj slučajnosti, nego o bitnome. Nije više važan pogled prema svećeniku, već zajednički pogled u Gospodina. Ne radi se više o dijalogu, nego o zajedničkom klanjanju, poklonstvu, o egzodusu, pokretu u hodu prema onome koji dolazi. Srži liturgijskoga događanja ne odgovara u sebi zatvoren krug, nego zajednički egzodus, izlazak, koji se izražava u zajedničkoj usmjerenosti prema istom cilju. Protiv tih mojih već otprije iznesenih ideja A. Haussling je iznio različite prigovore. Prvoga sam se već dotaknuo. Gornje su ideje, navodno, romantika prošloga, promašena nostalgija i čežnja za bivšim. I čudnovato mu je što govorim samo o starokršćanskome, a da navodno preskačem sva potonja stoljeća. Sa strane jednoga liturgičara to je spomena vrijedan prigovor jer problematiku većega dijela suvremene liturgijske znanosti vidim upravo u tome što bi ona htjela priznati izvornim, a time onda i mjerodavnim, samo ono staro. Ta ista znanost smatra da je otpad od izvornoga sve potonje što se razvijalo u srednjem vijeku i poslije Tridentskoga sabora. Tako se dolazi do problematičnih rekonstrukcija najstarijega, do nestalnih mjerila te time do stalno novih prijedloga s obzirom na liturgijska oblikovanja, do prijedloga koji u konačnici rastaču živo tkivo izrasle liturgije. Naspram tomu, potrebno je i nužno uvidjeti da ono staro, samo po sebi i kao takvo, ne može biti mjerilo te da se ono što je kroz povijesni slijed nastalo ne može automatski kategorizirati ili svrstavati kao nešto izvorniku strano i tuđe. Može postojati krajnje živi i snažni razvoj u kome sazrijeva sjeme početka te donosi svoj plod. Na tu ćemo se misao doskora morati još jednom povratiti. U našemu slučaju ne radi se, kako smo već pokazali, o romantičnom bijegu u staro, nego o ponovnom otkriću izvornoga i bitnoga, u kome i u čemu kršćanska liturgija izražava svoje trajno usmjerenje. Haussling misli da je danas nemoguće unijeti u liturgiju okretanje prema istoku, prema izlazećem Suncu. Zar zbilja nije moguće? Zar se nas ne tiče više kozmos? Zar smo to mi danas uistinu bezizlazno udomljeni samo u svome vlastitom uskom krugu i svijetu? Nije li upravo danas važno moliti s cjelokupnim stvorenjem? Nije li upravo danas krajnje važno podariti dimenziju budućnosti, podariti prostor nade ponovno dolazećem Gospodinu, iznovice prepoznati te živjeti kao bitni oblik liturgije dinamiku prema novome stvorenju? Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 srp 2015 19:52 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Daljnji je prigovor kako više nije potrebno gledati na istok ili upirati pogled u križ, već kad su svećenik i vjernici okrenuti jedni drugima licem u lice, u tome trenutku trebali bi gledati i vidjeti upravo u bližnjemu - u čovjeku - Božju sliku te je stoga okretanje jednih prema drugima pravilni molitveni stav i smjer. Teško mi je povjerovati da je poznati recenzent ozbiljno mislio s tim prigovorom. Jer, ne vidi se tako jednostavno u čovjeku Božja slika. "Božja slika" u čovjeku nije ono što se dade fotografirati ili što bi se moglo vidjeti pukim pogledom kroz leću fotoaparata. Zacijelo, moguće je vidjeti tu sliku, ali samo s novim gledanjem, naime očima vjere. Moguće je vidjeti tu sliku kao što je moguće vidjeti u čovjeku dobrotu, poštenje, nutarnju istinu, poniznost, ljubav - sve ono što ga čini bogolikim. Ali, za to je potrebno naučiti novo gledanje. A tome upravo služi i euharistija. Važniji mi se čini jedan praktičan prigovor. Treba li iznovice sve izokrenuti, preokrenuti? Za liturgiju ništa nije štetnije od neprestanog činjenja, "popravljanja", premda to izgleda kao da se radi o stvarnoj obnovi. Izlaz za to vidim u upozorenju koje je plod spoznaja Erika Petersona. Kao što smo čuli, smjer prema istoku dovodio se u svezu sa "znakom Sina Čovječjega", s križem koji najavljuje ponovni Gospodnji dolazak. Tako je istok već zarana povezivan sa znamenom križa. Gdje nije moguće izravno zajedničko okretanje prema istoku, tu bi mogao poslužiti križ kao duhovni, nutarnji istok vjere. On bi trebao stajati na sredini oltara te tako biti zajedničko gledište i žarište, točka u koju gledaju i svećenik i na euharistiju okupljena molitvena zajednica. Tako slijedimo stari molitveni uzvik koji je stajao na početku euharistijskoga slavlja: Conversi ad Dominum! Okrenite se prema Gospodinu! Time onda svi zajedno gledamo u onoga čija je smrt razderala hramski zastor, u onoga koji za nas stoji pred Ocem i grli nas svojim rukama, koji od nas stvara novi živi Hram. Zaista apsurdnim besmislicama posljednjih desetljeća pribrajam i to što se križ stavlja na stranu, da bi se oslobodio pogled prema svećeniku. Kome to smeta križ za euharistijskoga slavlja? Je li svećenik važniji od Gospodina? Tu bi zabludu trebalo što je moguće prije ispraviti. To bi išlo bez nekih novih preinaka u graditeljstvu. Gospodin je odnosna i žarišna točka. On je izlazeće Sunce povijesti. Stoga se tu može raditi i o križu koji ponazočuje Gospodina kao patnika, njegovu muku, koji daje da mu za nas probodu bok, iz kojega onda struje krv i voda - euharistija i krštenje. Može se postaviti i trijumfalni, slavodobitnički križ koji izražava misao na ponovni dolazak te usmjeruje pogled prema tome dolasku. Jer uvijek je to jedan te isti Gospodin: "Krist: jučer, danas i uvijeke..." (Heb 13,8). Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 srp 2015 19:37 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
SVETO VRIJEME


Kad se sada pitamo glede značenja svetih vremena u strukturi kršćanske liturgije, pretpostavljamo da znamo sve ono što smo već promišljali u prvom poglavlju ovoga dijela knjige o značenju vremena i prostora u kršćanskom bogoslužju. Svako je vrijeme Božje vrijeme. Vječna je Riječ u svome utjelovljenju, uzimajući ljudsku egzistenciju, preuzela u sebe također i vremenitost, vremensku dimenziju, uključivši vrijeme u protegu vječnosti. Krist je sam u svojoj osobi most između vremena i vječnosti. Ako se u prvi mah čini da ne može biti nikakva odnosa između onoga "uvijek" vječnosti i vremena u protjecanju, sad je u Isusu Kristu samo Vječno povuklo vrijeme k sebi. U Sinu koegzistira (su-postoji) vrijeme s vječnošću. Božja vječnost nije jednostavno nevremenitost, negacija vremena, već sposobnost (moć) za vrijeme, koja se ozbiljuje u su-bitku s vremenom, te u bitku-u-vremenu. U utjelovljenome Isusu Kristu, koji zauvijek ostaje i čovjek, taj su-bitak postaje tjelesan i konkretan. Svako je vrijeme Božje vrijeme. Međutim, ponovno vrijedi da posebna struktura vremena Crkve, što smo je upoznali kao jedno "između" - između sjene i čiste zbiljnosti - zahtijeva znak, jedno na poseban način izabrano i istaknuto vrijeme koje u Božje ruke treba unijeti čitavo vrijeme kao cjelinu. Značajka je biblijskoga univerzalizma što on ne počiva na nekoj općenitoj transcendentalnoj čovjekovoj ustrojenosti ili konstitutivnosti, već želi doći do cjeline s pomoću izbora. Sad se nameće pitanje: Što je to zapravo vrijeme? To pitanje, koje je pokretalo sve velike mislioce u svim povijesnim razdobljima, ne možemo, naravno, kao takvo istražiti na ovome mjestu do kraja ili do svih njegovih dubina. Međutim, nekoliko je kratkih smjernica ipak nužno da bi bio shvatljiv specifičan odnos liturgije prema vremenu. Vrijeme je ponajprije kozmička realnost, datost. Putanja Zemlje oko Sunca (ili, kako su stari mislili, Sunca oko Zemlje) daje ritam bitku što ga mi nazivamo vremenom - od ure do ure, od jutra do večeri i od večeri do jutra, od proljeća preko ljeta i jeseni do zime. Pored toga Sunčeva ritma imamo i kraći ritam Mjeseca - od polaganoga i postupnoga rasta do njegova nestanka u mlađaku te ponovnoga rađanja. Oba su ritma stvorila dvije mjere koje se u kulturnoj povijesti čovječanstva pojavljuju u izmjeničnim poveznicama. Oba su ritma izričaj čovjekove utkanosti u svemir. Vrijeme je ponajprije kozmički fenomen. Čovjek živi sa zvijezdama. Putanja Sunca i Mjeseca utiskuje svoj biljeg čovjekovu vlastitom životu. Pored toga i ispod toga postoje i drugi daljnji ritmovi s vlastitim mjerama kod drugih stupnjeva bitka. Biljka ima svoje vrijeme. Godovi kod stabala primjerice pokazuju nutarnje i vlastito vrijeme nekoga stabla koje je, dakako, nerazdvojivo isprepleteno s kozmičkim vremenom. Čovjek sa svoje strane ima na putu svoga sazrijevanja i uvenuća svoje vlastito vrijeme. Mogli bismo reći da je njegovo srčano bilo nešto poput nutarnjega ritma njegova vlastitoga vremena u kome se neprestance stapaju slojevi organskoga i duševno-duhovnoga u tajanstvenu sintezu, koja je onda sa svoje strane uključena u veličinu svemira, ali i u zajedništvo povijesti. Put čovječanstva što ga nazivamo poviješću jest jedan vlastiti način vremena. Sve je to nazočno u liturgiji i u njezinu vlastitom specifičnom načinu odnosa i upućenosti na vrijeme. Sveti prostor kršćanskoga bogoštovlja sam je već po sebi otvoren prema vremenu: Okretanje prema istoku, istočenje, znači da je molitva usmjerena prema izlazećem Suncu koje odsad postaje nositeljem određenoga povijesnoga značenja. Istočenje smjera prema pashalnom otajstvu Isusa Krista, prema smrti i novom izlasku. Ono smjera prema budućnosti svijeta i dovršenju cjelokupne povijesti u konačnome dolasku Otkupitelja. Tako se u kršćanskoj molitvi jedno u drugo prelijevaju prostor i vrijeme. Prostor sam postaje vremenom, a vrijeme postaje takoreći prostorom, stupa u prostor te kao što se isprepliću prostor i vrijeme, tako se isprepliću povijest i kozmos. Kozmičko vrijeme, određeno Suncem, postaje predodžbom ljudskoga vremena i predodžbom povijesnoga vremena, koje smjera prema jedinstvu Boga i svijeta, povijesti i svemira, materije i duha, jednom riječju, prema "Novome gradu", kojem je sam Bog svjetiljka, tako da vrijeme postaje vječnost, a vječnost se posreduje vremenu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 srp 2015 20:05 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 lip 2014 22:48
Postovi: 1297
Lokacija: juzno od mjest gdje sjevera nema
Podijelio: 152 zahvala
Zahvaljeno je: 76 zahvala
Fran26 napisao:
[color=indigo]SVETO VRIJEME


Kad se sada pitamo glede značenja svetih vremena u strukturi kršćanske liturgije, pretpostavljamo da znamo sve ono što smo već promišljali u prvom poglavlju ovoga dijela knjige o značenju vremena i prostora u kršćanskom bogoslužju.


Ne, to nije istina

Fran26 napisao:
Svako je vrijeme Božje vrijeme.

Konačno da se slažemo :D

Fran26 napisao:
Okretanje prema istoku, istočenje, sve do Iloka.



O čemu ti pričaš?!?


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 srp 2015 19:38 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
U starozavjetnoj pobožnosti pronaći ćemo dvostruku raščlambu vremena: jedno određeno tjednim ritmom, koji ide prema suboti, i drugo koje se definira svetkovinama, a one su jednim dijelom iz tematike stvaranja - sjetva i žetva, a drugim pak dijelom svetkovine iz nomadske, pastirske tradicije, kao spomen na Božje djelovanje u povijesti. Često se oba ishodišta povezuju u jedinstvenu cjelinu. Taj temeljni oblik vrijedi i u kršćanstvu koje upravo u poretku i slijedu vremena stoji u dubokom nutarnjem kontinuitetu i sraslosti sa židovskom baštinom, u kojoj je pak prihvaćena i preuzeta baština svjetskih religija, namijenjena i posvećena jednome Bogu, a koju je taj isti Bog pročistio i prosvijetlio. Započnimo s tjednim - sedmičnim ritmom. Vidjeli smo da subota, sabat, unosi znamen saveza u vrijeme te povezuje stvaranje i savez. Taj temeljni poredak, koji je ušao i u Dekalog - Deset zapovijedi, naravno da je kao takav zadržan i u kršćanstvu. Međutim, u kršćanstvu je savez utjelovljenjem, križem i uskrsnućem podignut na veći i novi stupanj do te mjere da se odsad mora govoriti o "Novom savezu". Bog je još jedanput i na posve novi način djelovao da bi podario savezu njegovu univerzalnu širinu i njegov konačni oblik. To djelovanje odvija se u tjednome ritmu. Vrhunac je toga ritma, prema kojem je sve drugo usmjereno, Isusovo uskrsnuće "trećega dana". Za naših promišljanja o Posljednjoj večeri vidjeli smo da su u istom sklopu Posljednja večera, križ i uskrsnuće te da je Isusovo predanje do smrti -smrti na križu - ostvarenje Isusovih riječi na Posljednjoj večeri. To bi međutim predanje bilo besmisleno kad bi smrt imala zadnju riječ. Tako se tek u uskrsnuću upotpunjuje i dovršava taj novi savez, ubuduće je čovjek zauvijek sjedinjen s Bogom. Odsad su obojica - i Bog i čovjek - zauvijek zbiljski međusobno nerazdvojivo povezani. Tako dan uskrsnuća postaje nova subota - novi sabat. To je dan kad Gospodin stupa među svoje, kad ih poziva na svoju "liturgiju", u svoje veličanje i proslavu Boga te kad se svojima razdjeljuje. Jutro "trećega dana" postaje kairos, pravi trenutak, pogodno vrijeme za kršćansko bogoslužje. Augustin je iz suodnosa između Posljednje večere, križa i uskrsnuća jasno pokazao kako je njihovim nutarnjim jedinstvom Posljednja večera postala posve samorazumljivo jutarnjom žrtvom i prinosom te se upravo time i tako ispunjava Isusova zapovijed s Posljednje večere. Prijelaz sa Staroga u Novi savez zorno se očituje upravo u prijelazu sa subote na dan uskrsnuća - znak Novog saveza. Nedjelja sama po sebi preuzima sadržaj i smisao subote. Za taj dan imamo tri različita naziva. Promatrano iz perspektive križa to je treći dan. U Starome zavjetu treći dan jest dan teofanije, bogojavljenja, dan za koji se smatralo da Bog stupa u svijet nakon vremena iščekivanja. Promatrano iz kuta sheme sedmice to je prvi dan u tjednu. I na kraju, crkveni su oci dodali i jedno drugo promišljanje, naime da je to, s obzirom na minulu sedmicu, osmi dan. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 9 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr