www.tebe-trazim.com • Pogledaj temu

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema

Početna » Teologija » c) Liturgija, sakramenti...

Vrijeme na UTC [LJV]

Duh liturgije

Moderatori: ita, Božja ovčica

Strana 2 od 7

[ 62 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1, 2, 3, 4, 5 ... 7 Sljedeće

Prethodna tema | Sljedeća tema

Autor

Poruka

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 25 lip 2015 19:01

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Prije nego pokušamo sve to pobliže objasniti, moramo pripaziti još i na drugu, u mnogim vidovima važniju alternativu koja se krije u shemi exitusa i reditusa, izlaska i povratka. Naime, tu je ponajprije predodžba koju je možda najdojmljivije razradio kasnoantički filozof Plotin, a u različitim oblicima određuje široka prostranstva nekršćanskih kultova i religija. Exitus, s pomoću koga se na pozornici svijeta uopće uprizoruje ne-božanski bitak, ne shvaća se kao izlazak, već kao pad, kao sunovraćivanje iz visina božanskoga. To onda, sukladno zakonitostima pada, odvlači i sili prema sve većim dubinama, prema sve većoj udaljenosti od božanskoga. To znači da je nebožanski bitak i sam, kao takav, pali bitak. Prolaznost kao takva u sebi je samoj neka vrsta grijeha, negativnost koju treba liječiti povratkom u beskonačnost, vječnost. Povratak - reditus - sastojao bi se u tome da se negdje u dubinama provalije zaustavi urušavanje i pad te da se putanja strijele usmjeri prema gore. I na kraju nestaje "grijeha", nestaje smrtnoga, prolaznoga, onoga ne-Božjeg-bitka. U tome smislu onda postaje i biva "Bog sve u svemu". Put povratka - reditus - znači otkupljenje, a otkupljenje je istovjetno s oslobađanjem od smrtnosti i prolaznosti koja je kao takva onaj iskonski teret naše egzistencije. Kult u tome slučaju ima udjela u tome povratu i obratu gibanja i kretanja. Kult je osvješćivanje strmoglavljivanja u provaliju, doslovce trenutak kajanja izgubljenoga sina, ponovno usmjeravanje pogleda prema vlastitome iskonu. Budući da po mnogima od tih filozofija imamo podudarnost ili istoznačnost spoznaje i bitka, nova je spoznaja i pogled prema početku istodobno već i novi uspon prema njemu. Kult kao usmjeravanje pogleda prema onome što prethodi svakome bitku te što je iznad svakoga bitka jest u svojoj biti spoznaja, a kao spoznaja istodobno i gibanje, povratak u zavičaj, otkupljenje. Dakako, tu se onda razilaze putovi filozofija kulta. Sad imamo na jednoj strani teoriju da su samo filozofi, samo duhovi osposobljeni za uzvišenije mišljenje, sposobni za spoznaju koja je ujedno i taj put. Navodno su oni jedini sposobni za uspon, za puno pobožanstvenjenje koje se sastoji u otkupljenju i oslobođenju od prolaznosti. Za druge, jednostavnije duše, koje još nisu sposobne za potpuni pogled prema gore, postoje razni oblici liturgija koje su im kadre ponuditi stanoviti oblik otkupljenja, ali ih ne mogu dovesti do vrhunaca, naime, u visine božanskoga. Što se tiče tih razlika, često se na pozornici javlja i nauk o seljenju duša kao utjeha koja pruža samo nadu da će jednom u budućnosti seljenje duša i egzistencija dosegnuti onu točku na kojoj će napokon uspjeti izlazak i iskorak iz prolaznosti i njezinih nevolja i muka. Budući da je ovdje spoznaja (gnosis) iskonska moć otkupljenja te time ujedno i vrhunski oblik uzdignuća, naime, sjedinjenja s božanstvom, svi takvi ili slični misaoni ili religijski sustavi - u svojim pojedinostima veoma različiti - nazivaju se zajedničkim imenom "gnoza". Za rano kršćanstvo, u njegovoj prvoj fazi nastajanja, kontroverza i raščišćavanje s gnozom bijaše odlučna bitka za vlastiti identitet. Jer privlačnost i zamamnost takvih svjetonazora zbilja je velika i lako ih se dade poistovjetiti s kršćanskom porukom. Primjerice "istočni grijeh", zbiljnost oduvijek teško razumljiva, postaje istovjetan s padom u prolaznost, pa onda biva jasno da se taj veže uza sve koji se nalaze u kružnom toku prolaznosti. Otkupljenje kao oslobođenje od tereta prolaznosti postaje zornom zbiljom. I danas ponovno imamo na djelu i pozornici na mnogostruke načine opčinjenost gnostičkim spoznajama. Religije s Dalekoga istoka nose u sebi istu temeljnu misaonu osnovicu. Zato su krajnje dojmljivi oblici primijenjenoga nauka o otkupljenju koje te religije nude. Vježbanje tjelesne opuštenosti i duhovne praznine nude se i pokazuju kao putovi do otkupljenja. One smjeraju na oslobađanje od prolaznosti, štoviše, one ga trenutno anticipiraju te tako nude svoju iscjeljujuću snagu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 26 lip 2015 11:00

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Kršćansko je mišljenje dakako preuzelo, kako smo već kazali, shemu o exitusu i reditusu, ali je pri tome razlikovalo dva gibanja i smjera. Exitus nije ponajprije (ot)pad iz beskonačnoga, razdvajanje bitka te time uzrok sve nevolje i bijede na zemlji, nego je exitus ponajprije nešto posve pozitivno: slobodni stvarateljski čin Stvoritelja koji pozitivno želi da stvorena zbiljnost (op)stoji kao nešto pozitivno naspram njemu, iz čega bi onda mogao doći k njemu, Stvoritelju, povratni odgovor slobode i ljubavi. Nebožanski bitak nije stoga nešto samo u sebi negativno, nego je on naprotiv pozitivni plod božanske volje i htijenja. Taj bitak ne počiva na padu, nego na Božjoj promisli, koja je dobra i dobro stvara. Božji egzistencijalni čin kojim on stvara stvoreni bitak jest čin slobode. Utoliko je u samome bitku već u temeljima nazočan princip slobode. Exitus - ili bolje rečeno, slobodni stvarateljski čin Božji - u stvarnosti smjera prema reditusu, povratku. Time se ne misli na ponovno uzimanje stvorenoga bitka, već kao što smo gore opisali: nakana je da osvješćivanjem bitka, koji u sebi opstoji u slobodi, stvorenje odgovori na Božju ljubav, da prihvati svoju stvorenost kao Božju ljubavnu ponudu te da se iz toga rodi dijalog ljubavi, ono posve novo jedinstvo koje jedino može (s)tvoriti ljubav. U toj se ljubavi bitak, biće onoga nasuprot ne apsorbira, ne upija, već postaje posve i do kraja ono samo, sebe svjesno, u svome sebedarju. Tako se rađa jedinstvo koje je veće od jedinstva u sebi nedjeljive elementarne čestice. Taj reditus je povratak u zavičaj, doma. Međutim, on ne dokida stvorenje, nego mu daruje u potpunosti njegovu konačnu vrijednost. To je kršćanski smisao onoga "Bog sve u svemu". Ali, sve je to vezano uz slobodu, a sloboda stvorenja odsad je takva da nasilno preokreće i prelama pozitivni exitus stvorenosti, štoviše, čak svršava u padu, naime, u onome htjeti-ne-biti-ovisan, u jasnome "Ne" reditusu, povratku. U tom se odnosu ljubav poima kao ovisnost te se odbacuje. Na njezino mjesto stupa autonomija i autarhija, naime, opstojati i biti samo i jedino iz sebe i u sebi, vlastitim snagama biti kao Bog. Tako se lomi luk od exitusa prema reditusu. Čovjek više ne želi povratak, a uspon vlastitim snagama pokazuje se nemogućim. Ako je "žrtva" u svojoj biti jednostavno povratak u ljubav te time pobožanstvenjenje, nužno je da u kult stupi značajka iscjeljenja ranjene slobode, ispaštanja, pročišćavanja i oslobađanja od otuđenosti. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 26 lip 2015 11:25

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Bit kulta - "žrtve" - kao procesa postajanja sličnim, kao procesa u kome sve prerasta u ljubav, te time puta u slobodu, ostaje nepromijenjena. Međutim, kult sad preuzima u sebe značajku iscjeljenja, ljubljene preobrazbe slomljene slobode u propaćeni oblik pomirenja. Na nj također spada - budući da je prije sve bilo usmjereno prema onom: "biti sam", "biti svoj", prema neovisnosti o drugome, da mi drugi nije potreban- upućenost na drugoga koji me mora osloboditi iz omče kojoj uzlove nisam više sposoban sam od sebe razvezati. Otkupljenje sad treba Otkupitelja. Stari su crkveni oci to pronašli ocrtano i izraženo u prispodobi o zalutaloj ovci. Za njih je ta ovca, koja se zaplela u trnje i ne zna više puta natrag, slika čovjeka općenito koji više nije sposoban izići iz svoga trnja te sam po sebi ne može pronaći put do Boga. Pastir koji je nalazi, uzima i nosi doma za njih je sami Logos, vječna Riječ, vječni smisao svemira koji prebiva u Sinu Božjemu. On se sam zaputio, sam uzima ovcu na svoja ramena, tj. uzima na sebe ljudsku narav te kao Bogočovjek nosi u Očev dom stvor čovjeka. Tako je omogućen reditus koji daruje povratak u zavičaj. Žrtva sada poprima oblik Kristova križa, oblik ljubavi koja se razdaje u smrti, koja nema više ništa s razaranjem, već je ona čin novoga stvaranja koji ponovno vraća stvorenje samome sebi. Time je cjelokupni kult odsada sudjelovanje u toj Kristovoj pashi, u tome njegovu "prijelazu" s božanskoga na ljudsko, iz smrti u život, u jedinstvo Boga i čovjeka. Kršćanski je kult po tome konkretno ispunjenje i ozbiljenje riječi koju je Isus izrekao prvoga dana Velikoga tjedna, na Cvjetnicu, u jeruzalemskome Hramu, uzvikujući: "Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (Iv 12,32). Kozmički i povijesni krug sada su različiti. Povijesna značajka ima darom slobode kao jezgre božanskoga ali i ljudskoga bitka svoju vlastitu i neopozivu vrijednost i značenje. Međutim, time se ne odvaja nasilno od kozmičkoga počela. Oba kruga ostaju, unatoč svojim različnostima, u konačnici isti krug bitka: povijesna liturgija u kršćanstvu jest i nadalje - nepodijeljeno i nepomiješano - kozmička, i samo kao takva opstoji ona u svoj svojoj cjelini, postoji kao jedinstvena novina kršćanske dimenzije. Unatoč tome kršćanstvo ne odbacuje od sebe traganja ili slutnje povijesti religija, već preuzima u sebe sve postojeće motive svjetskih religija i na taj način ostaje s njima povezano. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 26 lip 2015 11:37

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

UVODNA PITANJA O ODNOSU IZMEĐU LITURGIJE, PROSTORA I VREMENA

Može li zapravo u svijetu kršćanskog vjerovanja biti izdvojenih svetih prostora i svetih vremena? Tvrdi se, naime, da je kršćansko bogoslužje u biti kozmička liturgija koja obuhvaća nebo i zemlju. Krist je trpio "izvan zidina" Grada, kako naglašava poslanica Hebrejima, te na to nadovezuje i usklik: "Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku..." (Heb 13,13) Nije li odsada cijeli svijet njegovo veliko svetište? Ne ozbiljuje li se svetost upravo u ispravno življenu svagdanu? Nije li naše bogoslužje postajati i biti osobe ljubavi u svakodnevnom životu koje time bivaju Bogu slične te tako pristupaju istinskoj žrtvi? Može li biti neke druge ili veće sakralnosti od nasljedovanja Krista u trijeznoj strpljivosti svakodnevnoga života, može li biti nekakvog drugog svetog vremena od vremena življene ljubavi prema bližnjemu, kad god i gdje god to zatraže od nas naši vijugavi životni putovi? Tko tako pita, dotiče se bitne dimenzije kršćanskoga pojma bogoštovlja i klanjanja, ali istodobno zaboravlja trajnu ograničenost ljudske egzistencije u ovome svijetu, zaboravlja ono "još ne" koje spada na kršćansku egzistenciju te proglašava da su već nastupili novo nebo i nova zemlja. Događaj i povijest Isusa Krista te rast Crkve iz svih naroda, prijelaz s hramskih žrtava prema sveopćem klanjanju u "duhu i istini" jest prvi važni prijelaz, korak prema ispunjenju obećanja Staroga zavjeta. Ali očito je da nada još uvijek nije u potpunosti stigla do svoga cilja i ozbiljenja. Još uvijek nije sišao od Boga s neba novi Jeruzalem koji ne treba više hrama, budući da je njemu Bog Svevladar, a Jaganjac hram je njegov, nit Grad kome ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle budući da ga osvjetljava Slava Božja, a svjetiljka mu je Jaganjac (usp. Otk 21,22sl.). Crkveni su oci zato stupnjeve ispunjenja opisivali ne jednostavno u suprotstavljenosti Staroga i Novoga zavjeta, nego u tri stupnja: sjena - slika - zbiljnost. U Crkvi Novoga zavjeta sjenu je zamijenila slika: "Noć poodmače, dan se približi!" (Rim 13,12). Međutim, još je uvijek, kako se lijepo izražava sveti Grgur Veliki, tek vrijeme zore, praskozorja u kojem se miješaju tama i svjetlost. U tom praskozorju izlazi Sunce. Međutim, ono još uvijek nije potpunoma izišlo. Tako vrijeme Novoga zavjeta tvori neobično pomiješano "međuvrijeme" onoga "već" i onoga "još ne", u kome još uvijek i nadalje vrijede empirijski uvjeti, ali su već načeti i moraju se sve više razvijati prema onoj zadnjoj vrijednosti koja je već započela s Isusom Kristom. Iz toga shvaćanja Novoga zavjeta kao međuvremena, kao slike između sjene i zbiljnosti, rezultira poseban oblik liturgijske teologije. To nam biva još jasnije ako imamo pred očima tri razine bitne za konstituiranje kršćanskoga bogoslužja. Postoji središnja, izvorno liturgijska razina, nama dobro poznata. Očituje se u Isusovim riječima i radnjama na Posljednjoj večeri. Te riječi i radnje tvore jezgru kršćanskoga liturgijskog slavlja kojega je uostalom struktura rezultat sinteze hramskoga i sinagogalnoga bogoslužja, pri čemu namjesto žrtvenih radnja u Hramu stupaju euharistijska molitva kao ulazak u ono što Isus čini na Posljednjoj večeri te dijeljenje pretvorenih darova. Međutim, ta izvorno liturgijska razina nije u sebi autohtona. Ona ima uopće samo onda smisla jer je u odnosu na realni događaj te je u svojoj biti zbiljnost koja ostaje uvijek prisutna i su-dobna. Inače bi to bila valuta ili mjenica bez pokrića, bez realnoga sadržaja. Gospodin je mogao nazvati svoje Tijelo "predanim" samo zato što ga je on zaista predao. Mogao je ponuditi Krv, koja se kao za sve prolivena nudi u kaležu, samo zato što ju je on zbilja prolio. U konačnici, to tijelo nije tijelo jednoga umrloga, tijelo koje bi bilo zauvijek mrtvo, krv nije životno počelo koji bi postalo mrtvo u smrti, nego predanje postaje darom, budući da su tijelo (koje se predalo iz ljubavi) i krv (koja je prolivena iz ljubavi) prešli po uskrsnuću u vječnost ljubavi, nadmoćniju i jaču od same smrti. Bez križa i uskrsnuća kršćanski je kult ništavan, a teologija liturgije koja bi taj odnos isključivala, zbilja bi svjedočila i zborila još samo o praznoj igri. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 26 lip 2015 11:43

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Kad promišljamo o tom nosivom realnom temelju kršćanske liturgije, još je jedan vid važan. Kristovo razapinjanje, smrt na križu te u nešto drukčijemu načinu i obliku čin uskrsnuća iz groba, koji daruje raspadljivome neraspadljivost, jedincati su povijesni događaji i kao takvi dio su prošlosti. Za njih vrijedi u strogom smislu ono "semel", "jednom zauvijek", što tako zorno ističe poslanica Hebrejima naspram množini žrtava Staroga zavjeta koje je trebalo uvijek iznova prinositi. Kad bi to bile samo činjenice iz prošlosti, poput svih ostalih podataka i nadnevaka što ih učimo iz udžbenika povijesti, ne bi moglo biti s njima nikakve istodobnosti. Za nas bi ostali u konačnici nedohvatljivi. Vanjskome činu raspetosti odgovara nutarnji čin predanja (tijelo se "za vas predaje"): "Nitko mi ga (život) ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem" (Iv 10,18). Taj čin predanja nipošto nije samo nekakav duhovni čin ili događaj. On jest duhovni čin koji u sebe uzima tjelesnost, koji obuhvaća cijeloga čovjeka, da, to je istodobno čin samoga Sina: ljudska podložnost i poslušnost Isusove volje uronjena je u trajno Da Sina Ocu, kako je to veličajno prikazao sveti Maksim Priznavatelj. Tako to "davanje", koje u pasivu razapetosti uključuje muku čovještva u čin ljubavi, obuhvaća sve dimenzije zbiljnosti: tijelo, dušu, duh, logos. Kao što se tjelesna bol uključuje u pathos (muku, patnju) duha te postaje Da posluha, tako se i vrijeme uključuje u ono što seže s onu stranu vremena. Izvorni nutarnji čin, koji ne bi opstojao bez izvanjskog čina, nadilazi vrijeme. Međutim, budući da dolazi iz vremena, vrijeme se može uvijek iznova u nj slijevati. Zato je moguća istodobnost. Na to misli Bernard iz Clairvauxa kad kaže da istinsko "semel" (jednom zauvijek) nosi biljeg onoga "semper" (uvijek) u sebi. U jedincatome i jedinstvenome događa se ono trajno. U Bibliji "jednom zauvijek" izrazito je naglašeno veoma snažno u poslanici Hebrejima. Tko čita taj spis pomno, pronaći će u njemu da njegovu pravu nakanu izražava upravo gore navedena misao svetog Bernarda. Ono (jednom zauvijek) povezano je s (trajno, vječno). Ono "danas" obuhvaća cijelo vrijeme Crkve. Budući da je tome tako, u kršćanskoj se liturgiji ne nudi samo prošlo, nego se događa istodobnost, sudobnost s onim što tu liturgiju utemeljuje. To je prava jezgra i istinska veličina euharistijskoga slavlja koje je uvijek više od gozbe. Ona je posvemašnja uključenost u istodobnost s Kristovim vazmenim otajstvom, u njegovu prijelazu iz šatora prolaznosti u nazočnost Božjega lica. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 27 lip 2015 18:47

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Vratimo se ishodištu. Kazali smo da postoji razina događaja koji utemeljuje liturgijski čin te kao drugo da postoji liturgijsko posadašnjivanje, izvorna liturgijska razina. Pokušao sam predočiti kako su obje razine međusobno isprepletene. Ako se prošlost i sadašnjost do te mjere prožimaju, ako ono bitno u prošlome događaju nije jednostavno prošlost, nego je dalekosežna snaga svih potonjih sadašnjosti, onda to znači da je i budućnost nazočna u tom događaju, te da se prema svojoj biti može smatrati svojevrsnom anticipacijom budućega, dolazećega. Međutim, tu ne smijemo ni u čemu prenagliti. Jer odmah se nameće pomisao na eshaton, na Krista koji će ponovno doći, što je posve ispravno. Ali, tu se moramo osvrnuti i na drugu dimenziju. Ta liturgija nije, kao što smo vidjeli, nikakav nadomjestak, već zamjena. Ovdje biva jasno što se misli s tim razlikovanjem. Više se ne žrtvuju niti se prinose životinje, ne prinosi se "nešto", što mi u biti ostaje strano. Ta liturgija počiva na propaćenoj muci jednoga Čovjeka koji svojim ja seže u misterij samoga živoga Boga i koji je "Sin". Tako liturgija nikada ne može biti puka actio liturgica, liturgijska radnja. Njezin izvir nosi u sebi i svoj uvir u onome smislu što zamjena, zastupanje prihvaća u sebe sve one koje Isus zastupa. Ne ostaje izvan njih, već ih sam oblikuje. Istodobnost s Kristovom pashom, istodobnost koja se zbiva u liturgiji Crkve, jest ujedno i antropološka realnost. Slavlje nije samo puki obred, nije samo liturgijska "igra", ono želi biti logike latreia, "logiziranje", činjenje logičnom moje vlastite egzistencije, nutarnja istodobnost između mene i Kristova predanja. Njegovo predanje želi biti moje predanje da bi se ozbiljila istodobnost te da bi se u nama dogodilo suobličavanje s Bogom. Zato je u ranoj Crkvi mučeništvo smatrano zbiljskom euharistijskom žrtvom i slavljem. To je krajnje ostvarivanje istodobnosti s Kristom, onoga biti-jedno s Kristom. Liturgija u stvari smjera prema svakidašnjici, smjera na mene u mojoj osobnoj egzistenciji, u mome biću. Ona smjera, kako još jednom Pavao veli u spomenutome tekstu, na to da prinesemo "svoja tijela" (tj. svoju tjelesnu, zemaljsku egzistenciju) kao "živu žrtvu", sjedinjenu s Kristovom "žrtvom" (usp. Rim 12,1). Samo s toga motrišta možemo pojasniti naglašenu vapijuću usrdnost molitava kod prinošenja darova (darovnih molitava), koje su znakovite za svaku kršćansku liturgiju. Teologija koja ne vidi gornje promišljane odnose i sklopove može sve to smatrati proturječnim ili recidivom, ponovnim padom u pretkršćansko razdoblje, jer je Kristova žrtva davno već prihvaćena. Međutim, kao žrtva za sve nas, u zamjenu za sve nas, ona nije došla do svoga kraja. Ta je žrtva tek onda potpuna i posvemašnja kad svijet postane prostorom ljubavi, kako to vidi Augustin u svojoj Državi Božjoj. Tada nastupa - a o tome smo uvodno govorili - dovršeni kult, dovršenje događanja na Golgoti. Stoga molimo u ofertorijalnim, darovnim molitvama da to zastupanje, odnosno zamjena za nas postane stvarnošću i sve nas zahvati. Zato se u molitvama u Rimskome kanonu sjedinjujemo s velikim žrtvovateljima pretpovijesti: s Abelom, Melkisedekom, Abrahamom. Oni su išli ususret dolazećem Kristu, bili su anticipacije Krista ili -kako su govori sveti oci - typoi Krista. Tako oni koji su Kristu prethodili mogahu stupiti u istodobnost s njime, koju mi sada prosimo za sebe. Netko bi mogao doći u kušnju pa reći da ta treća dimenzija liturgije, njezina rastegnutost između Kristova križa i našega životvornoga ulaska u njega, koji nas je zastupao i koji želi biti "Jedan" s nama (usp. Gal 3,28), izriče njezin moralni imperativ. Nedvojbeno, u kršćanskome bogoslužju sadržan je i moralni imperativ, ali tu se radi o daleko višem od običnoga moralizma. Gospodin je išao ispred nas, on nam je pred-hodio, on nas je preduhitrio, on je već učinio sve što bismo morali mi učiniti, on je već otvorio put koji mi ne bismo mogli nikako otvoriti, budući da naše snage i sile ne bi bile dostatne sagraditi most prema Bogu. On je sam postao tim mostom. I sad sve ovisi o tome da dopustimo Njemu da nas prihvati u taj bitak "za", da dopustimo da nas obujme njegove raširene ruke koje nas žele povući prema gore, prema nebesima. On, Sveti, posvećuje nas onom svetošću koju svi mi zajedno nikada ne bismo mogli podariti sami sebi. Bivamo uključeni u veliki povijesni proces u kome svijet korača prema obećanju kad će "biti Bog sve u svemu". U tome smislu je ono što se na prvi mah čini kao moralna dimenzija zapravo istodobno eshatološka dinamika liturgije: "Punina" Kristova o kojoj zbore Pavlove poslanice iz sužanjstva postaje zbiljom. Tek tako se dovršuje pashalno otajstvo i događanje kroz povijest: do svršetka svijeta traje Kristovo "danas" (usp. Heb 4,7sl.). Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 27 lip 2015 18:54

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Kad se sad osvrnemo na dosadašnja razmišljanja u ovome poglavlju, očito je da smo se dvaput - u različnim područjima - susreli s tri stupnjevita koraka. Liturgija je, kako smo vidjeli, obilježena napetošću koja je nazočna u povijesnoj Isusovoj pashi (križu i uskrsnuću) kao u svome realnome temelju. U jedincatosti i jednokratnosti toga događaja oblikovalo se ono trajno, vječno, što kao drugi korak ili stupanj ulazi u liturgijsku radnju u našu sadašnjost te odatle želi - a to je treći stupanj - zahvatiti život slavljenika i konačno cjelokupnu povijesnu zbiljnost. Ono što se neposredno događa - naime liturgija - ima samo onda smisao i važnost za naš život budući da u sebi nosi obje druge protege. Prošlost, sadašnjost i budućnost prožimaju se i dodiruju u vječnosti. Prethodno smo upoznali tri stupnja povijesti spasenja koji, prema formulaciji crkvenih otaca, napreduju od sjene prema slici do stvarnosti. Pritom smo vidjeli kako se mi u svome vremenu, vremenu Crkve, nalazimo na toj srednjoj razini povijesnoga gibanja. Hramski je zastor razderan, otvorila su se nebesa po sjedinjenju čovjeka Isusa Krista te time i svekolikoga ljudskog bitka sa živim Bogom. Međutim, ta nova otvorenost posreduje nam se tek preko znakova spasenja. Nama treba posredovanje. Gospodina još uvijek ne vidimo "onakvim kakav on jest". Kada pak stavimo jednu na drugu obje trojne sheme - povijesnu i liturgijsku - očito je da je liturgija pravi izričaj upravo te povijesne situacije, izražavajući ono "između" vremena slika u kome se nalazimo. Teologija liturgije je na poseban način "simbolična teologija", teologija simbola koji nas povezuju sa skriveno-nazočnim. Iz do sada iznesenog napokon proizlazi odgovor na pitanje od kojega smo se zaputili: Trebamo li mi, nakon što je hramski zastor razderan te nam je otvoreno Božje srce u probodenom srcu Raspetoga, još sveti prostor, trebamo li sveto vrijeme, trebaju li nam simboli posrednici? Da, trebamo ih, upravo da bismo preko "slike", kroz znakove, naučili promatrati otvoreno nebo. Trebaju nam da bismo bili sposobni u probodenom srcu Raspetoga prepoznati tajnu samoga Boga. Kršćanska liturgija nije više nikakav nadomjestak bogoštovlja, već je ona dolazak k nama onoga koji se za nas predaje, ona je za nas ulazak u onoga koji se za nas predaje te time pristup u samu zbilju. Liturgijom imamo udjela u nebeskoj liturgiji. Da, to nam se sudjelovanje posreduje zemaljskim znakovima na koje nas je uputio sam Otkupitelj kao prostor i vid svoje nazočnosti među nama. U liturgijskome slavlju događa se istodobno obrat eritusa u reditus, izlazak, egzodus, postaje povratak, Božji silazak postaje našim uzlaskom, usponom. Liturgija posreduje i prenosi naše zemaljsko vrijeme u vrijeme Isusa Krista te u njegovu nazočnost. Liturgija je točka obrata u procesu otkupljenja: Pastir uzima izgubljenu ovcu na svoja ramena i nosi je doma. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 27 lip 2015 19:06

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

SVETA MJESTA - ZNAČENJE CRKVENE ZGRADE

I najodlučniji protivnici sakralnoga, u našemu slučaju svetoga prostora, priznaju da kršćanska zajednica treba mjesto okupljanja te s toga stajališta definiraju ulogu crkvene zgrade u strogo namjenskome, a ne u sakralnome smislu: Taj prostor omogućuje liturgijsko zajedništvo. To je nesporno bitna funkcija crkvene zgrade, ono po čemu se ona razlikuje od klasičnoga oblika hrama kakva nalazimo u većini religija. Obred okajanja i zadovoljštine za grijehe obavljao je u Svetištu u Starome zavjetu jedino Veliki svećenik. Nitko osim njega ne smije stupiti u taj prostor, a i on samo jednom tijekom godine. Slično je i u drugim religijama. Hramovi obično nisu prostori za skupljanje vjernika i molitelja, već su to svetišta namijenjena isključivo bogovima i božanstvima. Kršćanski bogoštovni prostor doskora je kršten imenom Dotnus Ecclesiae (kuća "Crkve", sabrane zajednice Božjega naroda) te se tijekom vremena u obliku kratice riječ Ecclesia (sabrana zajednica, Crkva) primjenjivala ne samo na živu zajednicu vjernika, nego i na zgradu u kojoj vjernici borave. Već se time nazire posve drukčije poimanje s obzirom na hram. Naime, "bogoslužje" vrši sam Isus Krist, koji stoji zdesna Ocu. Bogoštovlje postaje bogoštovlje njegovih koji se oko njega skupljaju i s njime sabiru na slavljenje Boga. Ta bitna razlika kršćanskoga bogoslužnog prostora u odnosu na "hramove" ne smije prerasti u krivu ili pogrešnu suprotstavljenost, u kojoj bi se prerezala nutarnja susljednost i neprekinutost religijske povijesti čovječanstva, jer ta nikada nije do kraja dokinuta ni u Starome ni u Novome zavjetu, unatoč svoj svojoj različitosti. Ćiril Jeruzalemski s pravom u svojoj 18. katehezi (23-25) upozorava da je convocatio (synagoge - Ekklesia = zbor okupljenoga Božjeg puka) na odnosnome mjestu za prvoga svoga spomena u knjizi Petoknjižja, naime, kad je uveden i postavljen Aron u službu, usmjerena prema kultu, prema bogoslužju. Sveti Ćiril jasno pokazuje da to vrijedi i za sva druga mjesta u Tori, Petoknjižju, a ta usmjerenost nije se izgubila ni na prijelazu u Novi zavjet. Sazivanje, skup, zborovanje, sveti zbor ima svoje čemu i zašto. To čemu jest bogoslužje iz koga dolazi i prema kome smjera poziv. Bogoslužje je ono što okupljene ujedinjuje, što njihovome zajedništvu daje dostojanstvo i značenje, naime, biti jedno u onome "miru" što ga svijet ne može dati. To biva također jasno i kod starozavjetnoga i novozavjetnoga pralika ekklesiae - skupa, zbora, sabora, a to je zajednica na Sinaju: Ona se okuplja i sabire da čuje Božju riječ, da tu Božju riječ zapečati u žrtvi te da tako nastane "savez" između Boga i čovjeka. Međutim, namjesto daljnjih načelnih promišljanja pogledajmo malo podrobnije konkretno oblikovanje crkvenoga prostora. Louis Bouver - ponajviše slijedeći istraživanja E. L. Sukenika - zorno je pokazao da kršćanska bogomolja, Božja kuća, nastaje u posvemašnjoj neprekinutosti odnosa sa sinagogom, te da bez dramatičnih lomova, zahvaljujući zajedništvu s Isusom Kristom, Raspetim i Uskrslim, poprima potom svoju specifično kršćansku novinu. Taj tijesni priključak na sinagogu, njezin arhitektonski oblik i njezinu bogoslužnu formu nipošto ne protuslovi onome što smo prije kazali, da naime kršćanska liturgija u sebe uključuje i Hram, te time nije samo nastavak sinagoge. Jer i sinagoga je sebe razumijevala u posvemašnjem odnosu prema Hramu. Sinagoga nikada nije bila jednostavno samo mjesto puke pouke, nešto poput vjeronaučne učionice, kako se izražava Bouver, već je bila uvijek usmjerena prema Božjoj nazočnosti. Ta je Božja nazočnost bila (i još uvijek jest) za Židova neraskidivo povezana s Hramom. Sukladno tome, sinagoga je bila obilježena dvama žarištima. Jedno je žarište Cathedra Mosis, Mojsijeva "katedra", stolica, o kojoj govori i sam Gospodin u Evanđelju (Mt 23,2). Rabin ne govori od sebe niti iznosi svoje vlastite ideje, on nije ni nekakav akademski učitelj koji bi intelektualistički raščlanjivao i promišljao Božju riječ. On ponazočuje Riječ koju je Bog upravio preko Mosija Izraelu te je i danas upravlja. Bog govori i danas preko Mojsija. Cathedra Mosis - Mojsijeva stolica jest i trajni znamen da Sinaj nije puka prošlost, da se ovdje ne odvija običan ljudski govor, već da sam Bog govori svome narodu. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 27 lip 2015 19:13

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Mojsijeva stolica nije tu samo zbog sebe niti je samo u sebi. Ona nije jednostavno usmjerena odnosno okrenuta prema puku, slušateljstvu, već rabin - učitelj, kao i inače svatko od nazočnih u sinagogi, upravlja pogled prema Kovčegu saveza, ili bolje rečeno, prema škrinji u kojoj je pohranjena Tora. Ta škrinja jest tu namjesto izgubljenoga Kovčega saveza. Kovčeg saveza je do babilonskoga sužanjstva bio jedini "predmet" koji je smio imati svoje mjesto u Svetinji nad svetinjama te je taj kovčeg davao posebno značenje tome mjestu. Kovčeg se shvaćao kao prazno prijestolje na koji se spušta šekina -oblak Božje nazočnosti. Kerubini u kojima su predočena i nazočna takoreći počela svijeta nastupaju kao "asistencija na prijestolju". Oni nisu samosvojna božanstva ili božanske sile, nego su izričaj stvarateljskih sila koje se klanjaju jedinome Bogu. "Ti koji stoluješ nad kerubima" - tim se riječima imenuje i zaziva Bog toliko puta u psalmima, Bog koga ne mogu obuhvatiti nebesa, a koji je pak izabrao Kovčeg saveza kao "podnožje" svojoj nazočnosti, svojim nogama. U tom smislu Kovčeg saveza utjelovljuje u sebi nešto poput realne, zbiljske nazočnosti samoga Boga među svojima. On je istodobno dojmljiva slika bezličnosti starozavjetnoga bogoštovlja (sukladno prvoj zapovijedi sa Sinaja, da se ne pravi nikakav lik ni slika samoga Boga), koje ne dira Boga u njegovoj suverenosti, već pruža, takoreći, jedino podnožje njegovu prijestolju. Kovčeg saveza se za babilonskoga sužanjstva izgubio, Svetinja nad svetinjama ubuduće je prazna. Takvom ju je pronašao Pompej kad je, ušavši u Hram, odgrnuo zastor te u silnoj radoznalosti stupio u Svetinju nad svetinjama. Upravo u tome praznome prostoru susreo se sa svom vlastitosti i svojstvenosti biblijske religije. Prazna Svetinja nad svetinjama odsad je postala činom i simbolom očekivanja, iščekivanja, činom nade, naime da Bog sam ponovno podigne svoje prijestolje. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Fran26

Naslov: Re: Duh liturgije

Postano: 28 lip 2015 14:49

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala

Ako sinagoga u škrinji za Toru skriva ili sadrži nešto poput Kovčega saveza, onda je ona time i prostor za neki oblik "realne, stvarne prisutnosti", budući da se u njoj čuvaju svitci Zakona, koji je živa Božja riječ po kojoj Bog stoluje u Izraelu među svojima. Stoga je škrinja optočena znakovima strahopoštovanja koji su primjereni tajanstvenoj Božjoj nazočnosti: Škrinja se prekriva koprenom pred kojom su gorjela svjetla menore, sedmokrakoga svijećnjaka. To opremanje sinagoge "Kovčegom saveza" nikako ne znači da je svaka mjesna zajednica time postala samosvojna, neovisna, da je sama sebi dostatna, nego je upravo sinagoga mjesto vlastitoga samoiskoraka prema Hramu, prema zajedništvu jednoga Božjeg naroda koji je potekao iz jednoga Boga i smjera prema jednome Bogu. Tora je uvijek jedna i ista. Time ta sinagogalna škrinja smjera onkraj sebe, prema jednome mjestu njegove nazočnosti - što ga je sam Bog sebi izabrao - a to je Svetinja nad svetinjama u Hramu u Jeruzalemu. Ta Svetinja nad svetinjama ostala je, kako se Bouyer izražava, "posljednje žarište bogoslužja u sinagogi". "Tako su sve sinagoge u vrijeme našega Gospodina i ubuduće bile prema tome usmjerene." Rabin i narod usmjeruju pogled prema "Kovčegu saveza" i - čineći to - okreću se prema Jeruzalemu, usmjeruju pogled prema Svetinji nad svetinjama u Hramu kao prema mjestu Božje nazočnosti za svoj narod. Tako je ostalo i nakon razorenja Hrama. Ako je već prazna Svetinja nad svetinjama bila izričaj nade, odsada je razoreni Hram onaj koji iščekuje ponovni povratak Šekine, naime, svoju ponovnu gradnju za dolaska Mesije. Ta usmjerenost prema Hramu i povezanost bogoslužja riječi u sinagogi sa žrtvenim bogoslužjem u Hramu očituje se i u molitvenim oblicima. Molitve pri razvijanju i čitanju svitaka Pisma razvile su se iz obrednih molitava koje su izvorno bile u svezi sa žrtvama u Hramu. Te su se molitve odsada smjele promatrati - sukladno predaji u razdoblju kad nema Hrama - i same kao ekvivalenti za žrtve. Prva od dvije molitve u sinagogalnom obredu ima svoj vrhunac u recitiranju kiduša, u kojeg ulaze himan serafa iz Izaije (pogl. 6) te himan kerubina iz Ezekijela (pogl. 3). Bouyer primjećuje: "Vjerojatno se odvijalo tako da uključivanje ljudi u taj nebeski poj, u bogoštovlje Hrama, bijaše središnja značajka kadione žrtve koja se prinosila dnevno, ujutro i uvečer". Koga to ne podsjeća na trishagion kršćanske liturgije, ono trostruko "svet" na početku misnoga kanona, u kome ne iznosi zajednica svoje misli ili svoje poetske tvorbe, nego se izdiže iznad sebe te joj je dopušteno zapjevati kozmički hvalospjev kerubina i serafina? Druga velika molitva u sinagogi ima svoj vrhunac u "recitiranju avode koja je prema rabinima bila posvetna molitva tijekom prinošenja dnevnih žrtava paljenica u Hramu". Na nju se nadovezuje molitva za dolazak Mesije i konačnu uspostavu Izraela. Prema Bouyeru to bi se moglo smatrati "izražajem prave biti žrtvenoga čina". Prisjetimo se na ovome mjestu prijelaza sa životinjskih žrtava na "Logosu primjereno klanjanje", što karakterizira prijelaz iz Staroga u Novi zavjet. I na kraju spomenimo još i to da za sinagogu nije konstruiran nikakav vlastiti, posebni arhitektonski tip. Za nju je poslužio "tipično grčki oblik građevine za javna okupljanja, naime, tip bazilike", u kojoj su sporedne lađe, odvojene redovima stupaca, omogućavale protok onih koji su ulazili i izlazili. Dosta dugo sam se zadržao kod opisivanja sinagoge jer su već tu vidljive sve bitne konstante, odrednice bogoslužnoga prostora kršćanske Crkve te time još jednom zorno biva bitno jedinstvo obaju zavjeta. Ne čudi što se uglavnom održala u svom izvornome obliku nutarnja povezanost sinagoge i crkvene građevine, neprekinutost i novina u duhovnoj dimenziji kod građevina u semitskome, dakle negrčkome kršćanstvu, tj. u područjima monofizitskih i nestorijanskih Crkava prednje Azije, koje su se tijekom kristoloških raspri u petom stoljeću odcijepile od bizantske carske Crkve. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"

Vrh

Strana 2 od 7

[ 62 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1, 2, 3, 4, 5 ... 7 Sljedeće

Početna » Teologija » c) Liturgija, sakramenti...

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 15 gostiju

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Idi na: