www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 15:56

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 23 srp 2015 18:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Ta se tri simbolizma prožimaju, zahvaćaju jedan drugoga. Od njih je najvažniji svakako onaj koji određuje taj dan prvim danom u sedmici. Na području Mediterana, na kojem se kršćanstvo kao religija oblikovalo, prvi je dan u tjednu smatran danom Sunca, dok su svi ostali dani dodjeljivani različitim tada poznatim planetima. Kršćansko bogoslužje bilo je određeno spomenom na Božje djelo, danom Isusova uskrsnuća. Sad je samo po sebi iz toga rezultiralo da je taj datum nosio u sebi istu simboliku koja je određivala i kršćanski molitveni smjer. Sunce naviješta Krista, svemir i povijest pripovijedaju zajednički o njemu. Tome se pridružuje još jedna značajka: Prvi dan je dan početka stvaranja. Novo stvorenje preuzima staro stvorenje. Kršćanska je nedjelja također i svetkovina stvaranja, zahvalnost za dar stvorenja, za ono "neka bude", čime je Bog uspostavio bitak svijeta. Nedjelja je istodobno i zahvala za činjenicu što Bog ne dopušta da se stvorenje uništi, već ga nakon svih ljudskih uništavanja i razaranja ponovno uspostavlja. U nadnevku prvoga dana sadržana je i Pavlova misao da cjelokupno stvorenje iščekuje objavljivanje sinova Božjih (Rim 8,19). Kao što grijeh gazi i uništava stvorenje (svi mi to zorno vidimo!), tako se ono liječi i ozdravlja kad stupaju na pozornicu "Božji sinovi". Nedjelja je ujedno i tumač naloga iz izvješća o stvaranju: "Podložite sebi zemlju!" (Post 1,28) To ne znači: Porobite je! Iskorištavajte je! Činite s njome kako vam se prohtije! Nego, to će reći: Spoznajte je kao Božji dar! Čuvajte je i njegujte onako kako se sinovi brinu za očevu baštinu. Obrađujte je i njegujte da postane istinski Božji perivoj te da se ispuni njezin nutarnji smisao, da i za nju vrijedi te jednom bude "Bog sve u svemu". Upravo tu orijentaciju htjeli su crkveni oci izraziti kad su dan uskrsnuća nazvali i osmim danom. Nedjelja ne gleda samo unatrag, nego unaprijed. Gledati u uskrsnuće znači gledati prema dovršenju. S danom uskrsnuća na dan nakon subote Krist je takoreći prekoračio vrijeme i izdignuo ga iznad njega samoga. Crkveni su oci povezivali s time ideju da je potrebno sveukupnu povijest svijeta kao cjelinu promatrati gotovo kao jednu veliku sedmicu - sedam dana, sukladno čovjekovim životnim dobima. Osmi dan bi tako značio novo doba, novo vrijeme koje je započelo s uskrsnućem. I taj dan slijedi i protječe već sada s poviješću. U liturgiji već posežemo za tim danom. Međutim, taj je dan istodobno i ispred nas: Znamen konačnoga Božjeg svijeta u kome su sjena i slika iskoračili u završno zajedništvo Boga sa svojim stvorenjem. Sukladno tom simbolizmu osmoga dana baptisteriji - krstionice rado su građene u obliku oktogona, u osmerokutnom obliku, da bi i tako tumačili krštenje kao rađanje u osmi dan i za osmi dan, za uskrsnuće te time i za otvoreno novo doba. Nedjelja je tako za kršćane prava mjera vremena, vremensko mjerilo njihova života. Ne počiva ona na nekoj proizvoljno zamjenjivoj konvenciji, običaju, već ona nosi u sebi jedinstvenu sintezu povijesnog sjećanja, sjećanja na stvaranje i teologiju nade. Ona je tjedno slavljenje kršćanske svetkovine uskrsnuća, ne čineći time suvišnim ni specifično sjećanje na Isusovu pashu. U Novome zavjetu rezultira gotovo samo iz sebe s punom jasnoćom da je Isus posve svjesno išao prema "svomu času". Taj "Isusov čas", što ga tako zorno ističe Ivanovo evanđelje, ima zacijelo višeslojno značenje. Ali, taj čas ponajprije smjera na jedan datum: Isus nije htio umrijeti u bilo koji dan. Njegova je smrt imala značenje za povijest, za čovječanstvo, za svijet. Stoga je ta smrt morala biti isprepletena s jednim posve određenim kozmičkim i povijesnim časom. Taj se Isusov čas poklapa sa židovskom Pashom, kako je ta svetkovina opisana i propisana u Knjizi Izlaska (12. poglavlje). Napose Ivan i Poslanica Hebrejima pokazuju da "Isusov čas" preuzima u sebe i sadržaj drugih svetkovina, napose pomirbenog dana (Jom kippur), ali njegov pravi datum je Pasha. Njegova smrt nije nikakva nesreća, to je prava "svetkovina" - on dovršuje ono što je u Pashi na simboličan način otvoreno. I on vodi, kako smo vidjeli, iz nadomjestka u stvarnost, službu kojom se predaje za sve nas. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2015 15:20 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Pasha je Isusov "čas". Upravo vezivanjem uz taj datum očituje se univerzalno-povijesno značenje Isusova umiranja. nastPasha je najprije bila nomadska, pastirska svetkovina. Od Abela pa do Otkrivenja žrtvovano je janje predznak Otkupitelja, čistoga predanja. Ovdje nam nije potrebno slijediti daljnje značenje nomadske dimenzije na izvorištima biblijske religije. Za anak je monoteizma od velike važnosti sljedeće: Monoteizam nije mogao nastati u velikim gradovima ni u plodnim područjima uz velike rijeke. Monoteizam je mogao izrasti samo u pustinji, ondje gdje se jedno s drugim sučeljavaju nebo i zemlja. U nenastanjenosti putnika nomada u pokretu, koji nije ni jedno mjesto pobožanstvenjivao, već je uvijek morao polagati sve u Boga koji je s njime hodio. U novije se vrijeme također skreće pozornost na činjenicu da svetkovina Pashe vremenski pada redovito u zviježđe Ovna - Janjeta. Za određivanje datuma slavljenja Uskrsa jasno je da je to bilo, ako je uopće bilo, od rubne važnosti. Za to je bila bitna spojnica s datumom Isusove smrti i uskrsnuća, koje je po sebi uključivalo poveznicu sa židovskim kalendarom svetkovanja. Dakako, upravo je to povezivanje, u kome se ponovno radilo o suodnosu Staroga i Novoga zavjeta kao i novini kršćanstva, nosilo u sebi i zapaljivi sadržaj, koji je u 2. stoljeću doveo do rasprave glede slavljenja svetkovine Uskrsa. Ta se rasprava slegnula, barem na planu sveopće Crkve, na Nicejskom saboru godine 325. S jedne strane postojao je maloazijski običaj koji se ravnao prema židovskom kalendaru te uvijek slavio kršćanski blagdan Uskrsa 14. nisana, na blagdan "židovske Pashe". S druge strane postojao je, posebice u Rimu, običaj da se dan Uskrsa slavi nedjeljom. Kršćanski se Uskrs prema tome trebao slaviti uvijek u nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca. Nicejski je sabor unatoč zaprekama proveo tu odluku. Tom uredbom uvezani su sunčev i mjesečev kalendar, koji u sebe povezuje dvije velike forme kozmičkoga poretka vremena, polazeći i od izraelske povijesti i od Isusove sudbine. Vratimo se, međutim, još jednom slici janjeta (ovna). U petome stoljeću postojala je kontroverza između Rima i Aleksandrije glede pitanja, koji datum treba smatrati kao zadnji mogući termin za slavlje Uskrsa. Prema aleksandrijskoj predaji bio je to 25. travnja. Papa Leon Veliki (440.-461.) kritizirao je taj tako kasni datum s primjedbom da Uskrs prema biblijskom naputku mora padati u prvi mjesec. Time se nije mislilo eventualno na travanj, nego na vrijeme u kojem Sunce prolazi kroz prvi odsjek zodijaka, a to je zviježđe Ovna. Činilo se da zviježđe na nebu već unaprijed i za sva vremena govori o "Jaganjcu Božjem" koji oduzima grijeh svijeta (usp. Iv 1,29), o onome koji u sebi sažima sve žrtve nevinih te im daje smisao. Tajanstvena pripovijest o ovnu koji se zapleo u trnje i koji se namjesto Izaka našao kao žrtva što ju je propisao sam Bog - ta se zgoda shvaća odsad kao pretpovijest Isusa Krista. Račvasto drvo na kojem je ovan visio odslik je Ovna, znaka iz zodijaka, a taj je opet sa svoje strane shvaćan kao nebeski pralik raspetoga Krista. Uz to još treba primijetiti da židovska predaja Abrahamovu žrtvu smješta na 25. ožujka. Taj se dan smatrao - što ćemo morati i pobliže razmotriti - kao dan stvaranja svijeta, dakle dan kad je Bog izgovorio riječ: "Neka bude svjetlost!" Od ranih vremena vjerovalo se da je to i dan kad je Krist umro, ali je istodobno i dan Isusova začeća. Kao natuknicu na te suodnose smijemo smatrati riječ iz Prve Petrove poslanice koja Krista označava, sukladno Knjizi Izlaska (Izl 12,5), kao "Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas..." (1 Pt 1,20) Tajanstvena riječ iz Otkrivenja (usp. Otk 13,8) o Jaganjcu koji je bio zaklan od postanka svijeta mogla bi se shvatiti i s gornjega motrišta, premda su mogući i drugi prijevodi koji otupljuju paradoks izričaja. Stoga nam biva jasno da je na još nečuven način, polazeći od tih kozmičkih slika, kršćanima bilo zorno vidljivo kozmičko sveobuhvatno značenje Isusa Krista te razumljiva i veličina u vjeri opisane nade. Meni se čini jasnim, želimo li ponovno shvatiti i živjeti kršćanstvo u svoj njegovoj širini, da i mi moramo ponovno poprimiti to kozmičko motrište, kozmičko viđenje i sagledavanje stvari i odnosa. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 srp 2015 15:27 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Htio bio dometnuti te ukazati na dvije točke glede svetkovine Uskrsa. Za svojih dosadašnjih promišljanja vidjeli smo do koje je mjere kršćanstvo bilo svjesno i znalo da je obilježeno simbolikom Sunca. Zaključno datiranje svetkovine Uskrsa, koje je uslijedilo na saboru u Niceji, svrstalo je svetkovinu Uskrsa u sunčev kalendar, ali nije posve prerezalo ni poveznicu s mjesečevim kalendarom. U svijetu religija Mjesec se često pojavljuje sa svojim mijenama i fazama kao simbol ženstvenoga, ali također napose i kao znamen prolaznosti. Tako kozmička simbolika Mjeseca odgovara tajni smrti i uskrsnuća što se slavi u kršćanskom Vazmu. A kako se nedjelja nakon prvog proljetnog punog Mjeseca pojavljuje kao datum Uskrsa, time se povezuju simbolika Sunca i Mjeseca u nutarnji suodnos. Prolaznost se pruža prema neprolaznom. Smrt postaje uskrsnućem i uvire u vječni život. I na kraju moramo znati da već za stari Izrael Pasha nije značila samo jednu kozmičku svetkovinu, nego je i tada bila bitno podređena i povijesnom sjećanju. To je blagdan židovskoga izlaska iz Egipta, svetkovina oslobođenja Izraela, događaj kojim Izrael započinje svoj vlastiti put kroz povijest kao Božji narod. Izraelova je Pasha sjećanje na Božje djelovanje koje je bilo u bitnome oslobođenje i stvaranje zajednice. I taj je sadržaj ušao u kršćansku zbilju i pomogao da se shvati značenjska dubina Kristova uskrsnuća. Isus je svjesno svoje zadnje korake i putove povezao s Izraelovom Pashom, odredio taj blagdan kao "svoj čas". Time je ostvaren nutarnji suodnos između Izraelova sjećanja i nove zbiljnosti i datosti triju svetih dana u kršćanstvu. Čovjekova posljednja ugroza je smrt. Čovjek će tek tada biti posvema slobodan kad bude oslobođen od smrti. Zapravo, već je tlačenje i ugnjetavanje Izraelaca u Egiptu bilo neka vrsta smrti koja je trebala i imala u konačnici namjeru uništiti narod kao takav. Nad svakim je muškim potomkom već bila izrečena smrtna presuda. Zauzvrat pak u pashalnoj noći prolazi kroz Egipat Anđeo smrti i pobija egipatske prvorođence. Oslobođenje je oslobođenje za život. Krist, Prvorođenac stvorenja, preuzima smrt na sebe i u svome uskrsnuću satire moć smrti. Smrt nema više zadnju riječ. Ljubav Sina iskazuje se i očituje snažnijom od smrti jer ona ujedinjuje čovjeka s ljubavlju Boga, koji je čisti Bitak. U Kristovu uskrsnuću ne priziva se u sjećanje samo neka individualna sudbina. Odsad je Isus, budući da živi, trajno tu - nazočan. On nas okuplja da bismo živjeli. "Jer ja živim i vi ćete živjeti!" (Iv 14,19). Od Uskrsa kršćani poimaju sebe kao one koji žive, koji su uzeti iz jednog stanja egzistiranja, što bijaše više stanje smrti nego života. Kršćani su oni koji su otkrili zbiljski život. "A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista" (Iv 17,3). Oslobođenje od smrti jest istodobno i oslobođenje iz ropstva individualizma, iz tamnice vlastitoga ja, iz nesposobnosti ljubiti, priopćavati se drugima, izići iz sebe. Tako Uskrs postaje velikom krsnom svetkovinom u kojoj čovjek takoreći osobno prolazi kroz Crveno more, izlazi iz svoga starog načina postojanja u zajedništvo s Kristom, Uskrslim, te tako u zajedništvo sa svima koji mu pripadaju. Uskrsnuće tvori zajednicu. Ono stvara novi Božji narod. Pšenično zrno koje je umrlo ne ostaje samo, nego donosi obilat, bogat rod. Uskrsli ne ostaje sam, on privlači čovječanstvo k sebi te time stvara novo, univerzalno zajedništvo svih ljudi. Cjeloviti se smisaoni sadržaj židovske Pashe ponazočuje u kršćanskome Uskrsu. Pritom se ne radi o sjećanju na neki prošli i neponovljivi događaj, nego - kao što smo već vidjeli - ono jedanput postaje uvijek: Uskrsli živi i daruje život, živi i tvori zajednicu, živi i otvara budućnost, živi i pokazuje put. Međutim, ne zaboravimo također da ta prema naprijed, prema budućnosti otvorena svetkovina povijesti spasenja vuče svoje korijene iz kozmičkog zbivanja te ne odbacuje ni te svoje korijene. Mjesec koji umire i iznova se rađa postaje kozmičkim znamenom za smrt i uskrsnuće, Sunce prvoga dana postaje Kristovim glasnikom, koji "k'o ženik iz ložnice ide, k'o div kliče kad prelijeće stazu. Izlazi ono od nebeskog kraja, i put mu se opet s krajem spaja" na krajnjim točkama prostora i vremena (usp. Ps 19,6 sl.). Stoga nije moguće postupati s kršćanskim svetkovinama vremenski ili kalendarski proizvoljno, kako se kome prohtije. Isusov nam se "čas" očituje uvijek i u jedinstvu kozmičkoga i povijesnoga vremena. Po svetkovini stupamo i mi u ritam stvaranja i u ritam Božje povijesti s ljudima. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2015 09:19 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Na ovome se mjestu nameće pitanje koje bih htio samo ukratko razmotriti prije nego prijeđemo u božični krug svetkovanja. Predstavljena kozmička simbolika ima svoju pravilnost i vremensku točnost isključivo na prostoru Sredozemlja i Bliskog istoka, gdje su nastale židovska i kršćanska religija. Ta pravilnost uvelike vrijede i za cijelu sjevernu hemisferu (poluloptu) zemljine kugle. Međutim, na njezinom južnom dijelu sve je obrnuto: kršćanski Uskrs ne pada u proljeće, već u jesen; Božić nije za zimske obratnice, već pada točno usred ljeta. Tu se sada nameće pitanje liturgijske "inkulturacije" sa svom nužnošću i žurnošću. Jer, ako je kozmička simbolika toliko važna, ne bi li i ondje trebalo okrenuti kalendar svetkovanja? G. Voss je s pravom na to odgovorio kako bismo time čitavo otajstvo Isusa Krista sveli na stupanj obične kozmičke religije te da bismo ono povijesno podredili kozmosu. Međutim, u kršćanstvu ne služi povijesno kozmičkom, već kozmički element povijesnom, u kojem se tek kozmosu daruje središte i cilj. Inkarnacija znači upravo vezivanje uz iskon, njegovu jedinstvenost i njegovu - ljudski govoreći - slučajnost. Upravo je ona jamstvo da ne slijedimo mitove, nego da je Bog zbilja s nama djelovao, da je uzeo naše vrijeme u svoje ruke, i samo preko mosta tog "jedanput" možemo unići u "semper - zauvijek" njegovih smilovanja. Naravno da je potrebno premjeriti širinu simbola i širinu Božjega povijesnoga djelovanja. Voss je veoma lijepo upozorio i na "jesenske" vidove uskrsne tajne koji mogu produbiti, proširiti te tako podariti našemu razumijevanju svetkovine i njegovu posebnu fiziognomiju u drugim dijelovima zemljine hemisfere. Uostalom, Pismo i liturgija sami daju smjernice za nutarnju isprepletenost simbolizama. Već sam upozorio da Ivanovo evanđelje i Poslanica Hebrejima za tumačenje Isusove muke ne primjenjuju samo svetkovinu Pashe, koja je neposredno njegov datumski "čas", nego da je tumače istodobno i s pomoću obreda Dana velikoga pomirenja (Jom kippur) koji se slavi desetoga dana "sedmog mjeseca" (rujan-listopad). U Isusovoj pashi podudaraju se takoreći i Uskrs (proljeće) i Dan pomirenja (jesen). Ona povezuje proljeće i jesen svijeta. Jesen vremena, vremena što nestaje, postaje novim početkom, ali i proljeće kao čas njegove smrti postaje smjerokazom prema svršetku vremena, prema jeseni svijeta u kojoj je - prema crkvenim očima - Isus došao na ovaj svijet. Liturgijski kalendar poznavao je prije poslijekoncilske reforme jednu svojevrsnu isprepletenost vremena, koja se jamačno odavno više nije shvaćala te je poimana odveć izvanjski. Ovisno o tome kad se slavila svetkovina Uskrsa, moralo se produljivati ili skraćivati vrijeme nakon Bogojavljenja. Nedjelje koje bi prethodno ispale, prebacivale su se na kraj crkvene godine. Tko pomno promišlja onodobna čitanja tih nedjelja, uvidjet će da se uvelike radi o tekstovima koji su pribrojeni tematici sjetve, a to postaje usporedbom za sjeme Evanđelja što ga treba posijati. Upravo stoga ti tekstovi i odgovarajuće nedjelje mogu imati svoje mjesto i u proljeće i u jesen. Oba puta imamo doba sjetve. U proljeće sije ratar za jesen, u jesen za sljedeću godinu. Sjetva smjera uvijek prema naprijed, u budućnost, ona spada na godinu koja ili raste ili opada, jer upravo godina koja se smanjuje uprizoruje novu budućnost. Tajna nade oba je puta u igri te ima svoju dubinu upravo u godini što nestaje, koja izvodi preko svoga zalaska prema novome početku. Predstavljalo bi uistinu jedno golemo djelo istinske i zbiljske inkulturacije kad bi se dobro osvijetlila u kršćanskim svijestima na obje strane zemaljske kugle ta ishodišta, pri čemu bi Jug mogao pomoći nama na Sjeveru otkriti nove širine i dubine Otajstva, čime bismo onda i jedni i drugi mogli iznova primiti njezino bogatstvo. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2015 09:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Okrenimo se sada - u svoj kratkoći dakako - drugome težištu crkvene godine, Božićnome krugu svetkovanja, koji se oblikovao nešto kasnije od poretka što započinje s Uskrsom i prema njemu smjera. Nedjelja je - slično kao i usmjerenje prema istoku u kršćanskoj molitvi - izvorni datum kršćanstva koji je od samoga početka fiksiran te do te mjere definira oblik kršćanske egzistencije da Ignacije Antiohijski može reći: "Ne živimo više prema suboti, mi pripadamo nedjelji..." (Poslanica Magnežanima 9,1)- Međutim već u Novome zavjetu pogled se kršćana s događaja Uskrsa usmjeruje prema Kristovu utjelovljenju iz Djevice Marije. U Ivanovu evanđelju, kao završnoj sintezi novozavjetnoga vjerovanja, na istoj se razini nalaze teologija inkarnacije-utjelovljenja s teologijom Uskrsa. Ili, bolje rečeno, teologija inkarnacije i teologija Uskrsa ne stoje jedna pored druge, nego se pojavljuju kao dva nedjeljiva težišta jedne vjere u Isusa Krista, utjelovljenoga Božjega Sina i Otkupitelja. Križ i uskrsnuće pretpostavljaju utjelovljenje. Samo zato što je zbilja Sin, a u njemu i Bog sam "sišao s nebesa" i "utjelovio se u Djevici Mariji", Isusovi su smrt i uskrsnuće događaji koji su nam svima su-dobni te se tiču svih nas, otimaju nas prošlosti koja je obilježena smrću te nam otvaraju sadašnjost i budućnost. S druge pak strane, utjelovljenje smjera prema onome da ovo "tijelo", tj. ova zemaljska i prolazna egzistencija dospije do svojega nepromjenjivoga lika, tj. da uniđe u svoju uskrsnu preobrazbu. Nakon što se spoznalo i utjelovljenje kao težište i žarište kršćanske vjere, moralo se to izraziti i u liturgijskome slavlju, predočiti također i u ritmu svetih vremena. Teško je ustanoviti koliko daleko sežu u prošlost korijeni svetkovine Božića. Svoj je oblik svetkovina definitivno dobila u trećem stoljeću. Otprilike istodobno pojavljuje se na Istoku i svetkovina Bogojavljenja 6. siječnja, a na Zapadu Božić 25. prosinca, s različitim naglascima iz različitog religiozno-kulturnoga konteksta u kome su obje svetkovine nastajale, ali s konačno jednim zajedničkim osmišljenjem: Slaviti Kristovo rođenje kao početak novoga života, istinskoga Sunca povijesti. Komplicirani i dijelom prijeporni detalji pri oblikovanju obiju svetkovina nisu tematika ove male knjige. Ovdje bih htio samo naznačiti ono što mi se čini od pomoći za razumijevanje obiju svetkovina. Polazište za utvrđivanje datuma Kristova rođendana tvori začudno nadnevak 25. ožujka. Koliko je meni poznato, najstarija bilješka glede toga datuma nalazi se kod afričkoga crkvenoga pisca Tertulijana (cea 150.-207.), koji očito pretpostavlja kao poznatu predaju da je Krist podnio smrt na križu 25. ožujka. U Galiji je taj dan sve do 6. stoljeća slavljen kao nepomični datum Uskrsa. U jednome spisu koji je nastao godine 243., također u Africi, a tiče se izračuna datuma uskrsnuća, pronaći ćemo u sklopu s tumačenjem 25. ožujka kao datuma stvaranja svijeta i jedno posve svojevrsno računanje datuma Kristova rođenja. Prema izvještaju o stvaranju Sunce je stvoreno četvrtoga dana stvaranja, tj. 28. ožujka. Prema tome trebalo bi smatrati taj dan danom Kristova rođenja, danom izlaska istinskoga Sunca povijesti. Ta je misao još u 3. stoljeću i nadalje imala svoje inačice u smislu što se poistovjećivao dan Kristove muke s danom Kristova začeća te se tako 25. ožujka svetkovao i anđelov navještaj, Gospodinovo začeće snagom Duha Svetoga u Djevičinu krilu. Svetkovina Kristova rođenja 25. prosinca - dakle devet mjeseci nakon 25. ožujka - na Zapadu se ustalila tijekom 3. stoljeća, dok je na Istoku - vjerojatno zbog kalendarskih razlika - dan Kristova rođenja slavljen najprije 6. siječnja, što je zacijelo bio istodobno i kršćanski odgovor na mitsku svetkovinu rođenja bogova, koja se toga dana slavila u Aleksandriji. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2015 17:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Danas su neodržive stare teorije kako se u Rimu kao datum rođenja Kristova ustalio 25. prosinca kao opreka mitu o Mitri ili kao kršćanski odgovor na kult nepobjedivoga Sunca, što su ga promicali rimski carevi u 3. stoljeću kao pokušaj stvaranja jedne nove religije u carstvu. Od presudne važnosti za 25. prosinca bio je zacijelo odnos između stvaranja i križa, stvaranja i Kristova začeća, pri čemu su "od Isusova časa" ti datumi uključivali i kozmos, tumačili kozmos kao pred-navještaj Krista, Prvorođenca svega stvorenja (usp. Kol 1,15), o kome govori cijelo stvorenje i po kome se onda odgonetava i nijema poruka stvaranja. Prvorođenac svega stvorenja koji je stupio u povijest daruje odsad pravi smisao svemu stvaranju. Po Isusu Kristu biva jasno da pustolovina stvaranja, samosvojnoga i vlastitoga bitka svijeta različna od Stvoritelja, ne svršava u apsurdu i tragediji, već da je unatoč svim uzdrmanostima i razaranjima taj Božji čin u biti pozitivan. Božji blagoslov izrečen sedmoga dana stvaranja istinit je i konačno potvrđen. Dakle, s toga izvorno kozmičkoga sadržaja datuma Isusova začeća i rođenja mogao se prihvatiti i izazov Sunčeva kulta te ga na pozitivan način uključiti u teologiju svetkovine. Kod crkvenih otaca nalaze se veličanstveni tekstovi koji izražavaju tu sintezu. Primjerice Jeronim govori u jednoj svojoj božičnoj propovijedi: "Čak i samo stvorenje daje za pravo našoj propovijedi, kozmos je svjedokom istinitosti naše riječi. Sve do ovoga dana rastu mračni dani, od danas se smanjuje tama... Raste svjetlo, uzmiče noć." Augustin propovijeda svojim vjernicima u Hiponu na Božić: "Radujmo se, braćo! Ma koliko se pogani radovali, ovaj dan ne posvećuje vidljivo Sunce, već njegov nevidljivi Stvoritelj." Uvijek iznova posežu sveti oci za gore navedenom riječi iz 19. psalma koji je za staru Crkvu postao izvornim božičnim psalmom: "Ono (tj. Sunce, tj. Krist) k'o ženik iz ložnice ide." U tom se psalmu, koji se tumačio kao proročanstvo o Kristu, ćutjela također i tajna majke Marije. Između oba datuma, 25. ožujka i 25. prosinca, umeće se potom svetkovina Isusova Preteče, Ivana Krstitelja, 24. lipnja, na dan ljetnoga sun-costaja. Suodnos datiranja očituje se kao liturgijski i kozmički izričaj Krstiteljeve riječi: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (Iv 3,30). Svetkovina rođenja Ivana Krstitelja pada na datum kada dan počinje bivati kraći, kao što je svetkovina rođenja Isusa Krista početak novoga početka. Potka te svetkovine čisto je kršćanska, nema izravnoga uzora u Starome zavjetu, ali ipak stoji u kontinuitetu sa sintezom kozmosa i povijesti, sjećanja i nade koja je karakteristična za sve starozavjetne svetkovine te je ostala na novi način značajkom i za kršćanski kalendar svetkovina. Nutarnja protkanost utjelovljenja i uskrsnuća dolazi na vidjelo upravo u njihovom vlastitome, ali ipak i zajedničkom odnosu prema Sunčevu ritmu i njegovu simbolizmu. Samo bih kratko htio spomenuti svetkovinu Bogojavljenja - 6. siječnja - koja je u uskoj svezi sa svetkovinom Božića. Ostavimo ovdje po strani sve historijske pojedinosti kao i mnoge divne otačke tekstove kojih je uistinu mnogo. Pokušajmo svetkovinu shvatiti jednostavno iz njezina oblika što ga je taj blagdan dobio na Zapadu. Svetkovina interpretira utjelovljenje Logosa s pomoću antičke kategorije "epifanije", tj. samoobjave Boga koji se očituje svome stvorenju, te s toga motrišta povezuje u sebi različite epifanije, bogojavljenja: klanjanje mudraca s Istoka kao početak Crkve iz poganstva, zapućivanje svih naroda prema Bogu Izraelovu sukladno Izaiji (Iz 60), Isusovo krštenje na Jordanu tijekom kojega glas s neba proglašava Isusa javno kao Božjeg Sina te potom svadba u Kani Galilejskoj za koje Isus objavljuje svoju slavu. Zgoda o poklonu mudraca s Istoka za kršćansko je mišljenje bila važna budući da pokazuje nutarnju suovisnost između mudrosti naroda i proroštava Pisma te time pokazuje da govor kozmosa i čovjekovo mišljenje u potrazi za istinom dovode do Isusa Krista. Tajanstvena zvijezda mogla bi biti znamenom tih suovisnosti te još jednom podvući da i govor kozmosa i govor ljudskoga srca imaju svoje izvorište u "Riječi" Očevoj koja je u Betlehemu izronila iz Božje šutnje te fragmente naše ljudske spoznaje stapa u jednu cjelinu. Velike svetkovine koje strukturiraju godinu vjere svetkovine su Isusa Krista te su time usmjerene prema jednome Bogu koji se objavljuje Mojsiju u gorućem grmu te koji je izabrao Izraela za nositelja vjeroispovijesti u njegovu jedincatost. Pored Sunca, koje je slika Kristova, nastupa i Mjesec koji nema svoje vlastite svjetlosti, već ima svoj sjaj što potječe od Sunca. Time je već naznačeno da je nama ljudima potrebna uvijek i "mala" svjetiljka čije nam posuđeno svjetlo upravo pomaže spoznati i uzljubiti stvarateljsko svjetlo, jednoga i trojstvenoga Boga. Stoga i svetkovine svetih od najranijih vremena ulaze u oblik kršćanske godine. Već smo se susreli s Marijom, čiji je lik veoma usko isprepleten s Kristovim otajstvom, tako da je oblikovanje božičnoga kruga svetkovina nužno unijelo i marijansku značajku u crkvenu godinu. Postala je vidljivom marijanska dimenzija kristoloških svetkovina. Tome se onda pridružuju spomeni na apostole, mučenike te naposljetku sjećanje na svece svih stoljeća. Moglo bi se zapravo kazati da su sveci nešto poput novih kršćanskih zviježđa u kojima se zrcali bogatstvo Božje dobrote. Njihovo svjetlo koje potječe od Boga pruža nam mogućnost da bolje spoznamo nutarnje bogatstvo Božjega velikoga svjetla, koje ne bismo mogli obujmiti sami u sjaju njegove čiste slave. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 26 srp 2015 17:49 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
PITANJE SLIKA


U prvoj zapovijedi Dekaloga koja ističe Božju jedincatost, komu jedinome pripada poklon, čitamo i uputu: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom" (Izl 20,4; Pnz 5,8). Postoji dakako jedna spomena vrijedna iznimka od te zabrane pravljenja lika ili slike, i to u samome središtu Staroga zavjeta, a odnosi se na njegovoj najsvetije mjesto, naime, na zlatni prekrivač Kovčega saveza, gdje bijaše mjesto Pomirilišta. "Tu ću se ja s tobom sastajati i (...) saopćavati sve zapovijedi namijenjene Izraelcima", veli Bog Mojsiju (usp. Izl 25,22). Glede ukrašavanja Pomirilišta primio je Mojsije sljedeći nalog: "Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište" (Izl 25,18-20). Dopušta se likovno predočavati tajanstvena bića koja pokrivaju i štite mjesto Božje objave, da bi upravo time oni sami skrivali tajanstvenost Božje prisutnosti. Kao što smo već čuli, Pavao je poimao Isusa Krista raspetoga kao živo i istinito "Pomirilište", na kojega je tzv. kaporet, prekrivač koji se izgubio od vremena babilonskog sužanjstva, mogao samo simbolički ukazivati. U Isusu Kristu Bog je, usuđujemo se reći, oslobodio svoje lice. Ikona Kristova uskrsnuća u istočnim Crkvama nadovezuje se na taj nutarnji suodnos između Kovčega saveza i Kristove pashe, prikazujući Krista kako stoji na prekriženoj ploči koja simbolizira i grob, ali nosi u sebi i aluziju na kaporet, pomirilište iz Staroga zavjeta. Krista zakriljuju kerubini, a prema njemu su se zaputile žene koje su došle na grob pomazati ga. Temeljna slika Staroga zavjeta je zadržana, ali je preoblikovana i poprima novo središte iz zbiljnosti uskrsnuća, naime, Boga koji nije više posve skriven, već se objavljuje u liku svoga Sina. Uočavanjem slike uskrsnuća u slici Kovčega saveza već je zapravo najavljeno ono bitno u razvoju i prijelazu sa Staroga u Novi zavjet. Međutim, da bismo pravilno shvatili cjelinu, moramo najprije malo izbližega slijediti velike razvojne crte. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 srp 2015 19:10 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Dok je zabrana slika u islamu i u židovstvu (od trećega ili četvrtoga stoljeća poslije Krista) radikalno tumačena, tako da su - kao ukrašavanje, ornamentika u svetištu - dopušteni samo nefigurativni, geometrijski prikazi, židovstvo je u Isusovo vrijeme pa sve do 3. stoljeća razvijalo daleko popustljivije i velikodušnije tumačenje pitanja slika. Paradoksalno, ali u slikama spasenja imamo točno isti kontinuitet između sinagoge i Crkve kakav smo već susreli pri promišljanju liturgijskoga prostora. Kao rezultat arheoloških istraživanja danas nam je moguće vidjeti da su stare sinagoge bile bogato ukrašene prikazima biblijskih prizora. Nisu to bile dakako samo slike prošlih događaja, neka vrsta slikovite, ilustrirane povijesne nastave, već pripovijedanje (hagada) koja s pomoću anamneze, tj. živoga spomena, stvara sadašnjost. U liturgijskim su svetkovinama nazočna prošla Božja djela. Svetkovine su sudjelovanje u Božjem djelovanju u vremenu, a slike su nešto poput spomena prerasla u lik, u formu, imale udjela u liturgijskom uprisutnjenju. Kršćanske slike što ih nalazimo u katakombama u pravilu jednostavno preuzimaju onaj kanon slika što ga je stvorila sinagoga, podarujući mu istodobno novi oblik nazočnosti. Odsad se pojedini događaji podređuju kršćanskim sakramentima i samome Kristu. Noina korablja kao i prolaz kroz Crveno more postaju znamenom krštenja. Izakovo žrtvovanje i gozba triju anđela s Abrahamom govore o Krsitovoj žrtvi i euharistiji. Događaji poput spašavanja onih mladića iz užarene peći ili Daniel u lavljoj jami bacaju svjetlo na Kristovo i na naše vlastito uskrsnuće. Vrijedi još i više nego za samu sinagogu da slike ne zbore niti svjedoče samo o prošlome. One preuzimaju i povijesne događaje u tajnu sakramenta. Sa svojom minulom poviješću Isus je Krist u svojim sakramentima na putu kroz vremena, kroz povijest. Mi smo uključeni u te događaje. Događaji sa svoje strane nadilaze vrijeme koje protječe te su u sakramentalnom obredu Crkve čista prisutnost posred nas. Kristološko usredištenje cjelokupne povijesti istodobno je i liturgijsko posredovanje iste povijesti te izražaj novoga iskustva vremena, u kome se dotiču prošlost, sadašnjost i budućnost, jer su sadržani u nazočnosti Uskrsloga. Liturgijska nazočnost u sebi nosi - to smo već vidjeli i stalno se iznova potvrđuje - uvijek istodobno i eshatološku nadu. Kako su, u stanovitom smislu, sve te slike sasvim i slike uskrsnuća, zapravo povijest koja se iščitava iz zbiljnosti uskrsnuća, time su te slike ujedno i slike nade koje nam posreduju sigurnost budućega svijeta, konačnoga Kristova dolaska. Ma koliko se te slike činile nama siromašnima u svojim početcima, s obzirom na svoju umjetničku vrijednost, ipak se u njima ostvario izvanredan duhovni proces, koji je jamačno u dubokoj nutarnjoj povezanosti i jedinstvu s ishodištem sinagogalnih umjetnina. Povijest se osvjetljava u posve novom svjetlu uskrsnuća te se poima kao put nade na koji nas vode slike. U tom smislu imaju slike rane Crkve i misterijski karakter, sakramentalno značenje, te sežu daleko iznad pukoga poučnoga, didaktičkoga elementa posredovanja i priopćavanja biblijskih zgoda, odnosno biblijske povijesti. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 27 srp 2015 19:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Nijedna od tih ranih slika ne pokušava ponuditi nešto što bi bila Kristova slika ili Kristov portret. Krist se, naprotiv, uvijek prikazuje u svome značenju, u "alegorijskim" slikama: kao pravi filozof, koji nam saopćava umijeće življenja i umiranja, zatim kao učitelj, a napose se pojavljuje u liku pastira. Ta slika uzeta iz samoga Svetoga pisma bijaše dragocjena ranome kršćanstvu upravo stoga što je pastir bio istodobno i alegorijski prikaz Logosa. Logos, po kome je sve stvoreno, koji nosi u sebi takoreći praslike svega bitka i svega što opstoji, čuvar je stvorenja. Svojim utjelovljenjem uzima on izgubljenu ovcu, ljudsku narav, čovječanstvo kao cjelinu, na svoja ramena i nosi ga doma. Tako slika pastira sažima cijelu povijest spasenja: ulazak Boga u povijest, utjelovljenje, potraga za izgubljenom ovcom te put kojim nas - od Židova i od pogana - vodi doma, u Crkvu. Obrat s dalekosežnim značenjem nastupio je u povijesti slika vjere u onome trenutku kada se po prvi puta pojavila tzv. aheripoietos, tj. slika nenačinjena ljudskom rukom, nerukotvorena, a koja je pokušala predočiti samo Kristovo lice. Dvije takve "nerukotvorene" slike, slike nenačinjene ljudskom rukom, pojavile su se otprilike istodobno sredinom 6. stoljeća na Istoku: tzv. kamulianij, otisak Kristove slike na ruhu neke žene, te kasnija slika, tzv. mandilion, koja vjerojatno potječe iz sirijske Edesse, a koja je donesena u Carigrad. Danas bi tu sliku mnogi istražitelji rado htjeli poistovjetiti s Torinskim platnom. I u prvom kao i u drugom slučaju mora da je riječ - slično kao i kod Torinskog platna - o tajanstvenoj slici, slici koja nije bila ljudski rad, već se činilo da je na neprotumačiv način utisnuta na tvar, te tako obećavala i nudila prikaz, odnosno predodžbu, pravoga lica Krista, raspetoga i uskrsloga. Ta je slika, sama njezina pojava, kod mnogih izazivala veliku očaranost. Sada napokon bijaše moguće vidjeti Gospodinovo - dotada skriveno - pravo i istinsko lice, te se vjerovalo da je ispunjeno obećanje: "Tko vidi mene, vidi i Oca." (Iv 14,9) Činilo se da je otvoren pogled na Bogočovjeka i kroz njega na samoga Boga, činilo se da se ispunila grčka čežnja za gledanjem Vječnoga. Tako je ikona morala zauzeti i formalno stupanj i razinu jednog sakramenta. Slika je omogućavala pričešćivanje koje ne bijaše ni po čemu manje snažno od euharistijskog. Ljudi su vjerovali da je pred njima neka vrsta stvarne prisutnosti Predočenoga, a slika u punome smislu poput te nerukotvorene podaruje udjela u samoj zbiljnosti, ona je živo ižarivanje i nazočnost onoga koji se daruje u slici. Lako je shvatljivo da su slike napravljene prema uzorku aheiropoietosa postale središtem i ishodištem cijeloga kanona slika, koji se u međuvremenu razvio te se sve više i dalje razvijao. Međutim, isto je tako jasno da je tu vrebala i opasnost u vidu pogrješne sakramentalizacije slike za koju se činilo da smjera s onu stranu sakramenta i njegove skrovitosti u neposrednost Božje motrive nazočnosti. Stoga je nadalje jasno zašto je ta sada otkrivena novina nutarnjom nuždom vodila u snažne protupokrete, do radikalnoga odreknuća od slike nazvana ikonoborstvo, ikonoklazam, do rušenja i razbijanja slika. Ikonoklazam je svoju žestinu vukao s jedne strane iz uistinu religijskih motiva, iz neporecivih opasnosti stanovite vrste klanjanja slikama, ali - s druge strane - i iz političkoga okruženja. Naime, bizantskim je carevima bilo neobično važno da ne izazivaju nepotrebno muslimane i Židove. Potiskivanje slika bi, prema njihovu poimanju, promicalo jedinstvo carstva i odnose s muslimanskim susjedima. Krist se ne smije slikati - tako je glasila teza. Njegov pečat i znamen može biti samo znamen križa bez lika. Sad nastaje alternativa: križ ili slika. U toj je borbi sazrela prava teologija ikone čija se poruka duboko tiče i nas na Zapadu, koji upravo danas živimo u vremenu krize slike. Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 srp 2015 18:38 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3438
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
Kristova je ikona - sad se sa svim posljedicama postalo toga svjesno - ikona Uskrsloga. Ne postoji nikakav portret Uskrsloga, ni njegovi sami učenici ne prepoznaju ga u prvi mah. Njih se mora tek uvesti u novo gledanje, pri čemu im se postupno iznutra otvaraju oči tako da ga ponovno prepoznaju i uzvikuju: "Gospodin je!" Najznakovitija je zacijelo zgoda učenika na putu u Emaus, kojima se najprije preoblikuje srce tako da sada preko vanjskih događaja Svetih spisa spoznaju njihovu nutarnju srž iz koje sve dolazi i prema kojoj sve smjera, a to su križ i uskrsnuće Isusa Krista. Potom moraju zadržati tajanstvenoga pratitelja, ponuditi mu gostoprimstvo, a tijekom lomljenja kruha događa im se na posve suprotan način ono što se dogodilo Adamu i Evi dok su blagovali sa stabla spoznaje dobra i zla: Oči im se otvoriše! Odsada ne vide oni više samo izvanjsko, osjetilno, već vide ono što nije dostupno niti vidljivo osjetilima, ali preko osjetila postaje transparentno, prozračno: Gospodin je to. Gospodin živi novim životom! U ikoni upravo crte lica nisu važne (premda se ikona u bitnome pridržava lika aheiropoietosa), u ikoni se radi o novome gledanju. Ikona mora doći iz otvaranja nutarnjih osjetila, iz gledanja koje iskoračuje i prekoračuje površinu empirijskoga, iskustvenoga, te promatra Krista na Taboru, kako veli potonja teologija ikona. Ikona sa svoje strane vodi promatrača s onu stranu, da on s pomoću nutarnjega zrenja, koje je poprimilo svoj lik u ikoni, u osjetilnome gleda s onu stranu osjetilnoga koje je ipak na stanovit način unišlo u osjetila. Ikona uvijek pretpostavlja, kako to lijepo veli Evdokimov, "post gledanja". Ikonografi - tako on veli - moraju naučiti postiti očima te se pripremati kroz dugi put molitvene askeze, što je razdjelnica prijelaza iz umjetnosti u sakralnu umjetnost. Ikona dolazi iz molitve i uvodi u molitvu. Ona oslobađa od zatvorenosti osjetila koja zapažaju samo izvanjsko, tvarnu površinu, a u zbiljnosti nisu sposobna zapaziti transparentnost Duha, transparentnost Logosa. Tu je u biti u igri sami iskorak vjere, i već imamo prisutan cjelokupni problem novovjeke spoznaje: Bog ostaje isključen iz našega vidnoga polja ako se ne dogodi u čovjeku nutarnje otvaranje, koje gleda više i dalje od mjerivoga i izmjerivoga i koje zapaža sjaj božanskoga u stvorenju,. Pravilno shvaćena ikona odvraća od krivo postavljenoga pitanja s obzirom na sjetilima (za)hvativi portret, te nam omogućuje upravo na taj način spoznati Kristovo lice i u njemu samo Očevo. Time i u ikoni imamo na djelu isti duhovni smjer što smo ga već upoznali dok smo naglašavali orijentaciju prema istoku u liturgiji: Ikona nas želi povesti na nutarnji put, na put prema "istoku", ususret Kristu koji ponovno dolazi. Njezina je dinamika u cijelosti istovjetna s dinamikom liturgije. Njezina je kristologija trinitarna: Duh nam sveti omogućuje gledanje, a njegovo djelovanje uvijek nas oslobađa za gibanje u smjeni Isusa Krista. "Opojeni Duhom pijemo Krista", veli sveti Atanazije (Evdokimov, 176). Ono gledanje koje nas uči gledati Krista ne "po tijelu" (tj. zemaljskog Isusa, svjetskim mjerilima i kategorijama), nego po Duhu (usp. 2 Kor 5,16), daruje nam istodobno i pogled na samoga Oca. Tek kad se shvati ta nutarnja usmjerenost ikone, moguće je pravilno shvatiti zašto je Drugi nicejski sabor, i svi potonji sabori koji su se bavili ikonama, promatrao u ikoni vjeru u inkarnaciju, utjelovljenje, te smatrao ikonoklazam nijekanjem inkarnacije, sumom svih mogućih zabluda - hereza. Inkarnacija znači ponajprije da Bog, Nevidljivi, stupa u prostor vidljivoga da bismo mi, uznici materijalnoga, mogli spoznati Boga. U tom je smislu inkarnacija u povijesnospasenjskom djelovanju i u povijesnom Božjem govoru uvijek na putu. Međutim, taj Božji biti-na-putu, njegov silazak (katabasis) jest zato da bi nas uključio u proces uzlaska (anabasis): Inkarnacija smjera prema preobrazbi snagom križa i prema novoj, uskrsnoj tjelesnosti. Bog nas traži ondje gdje mi jesmo, ali ne zato da bismo ondje i ostali, već da bismo prispjeli ondje gdje on jest, tj. da bismo izišli iznad sebe. Zato svođenje, redukcija Kristova lika na nekakva "historijskog Isusa", koji pripada povijesti, doslovce promašuje smisao njegova lika i osobe, promašuje ono o čemu je riječ u inkarnaciji - utjelovljenju. Ne treba se lišiti osjetila, već ih treba proširiti do njihovih krajnjih mogućnosti. Krista vidimo u potpunosti i pravilno tek onda kad s Tomom uzviknemo: "Gospodin moj, Bog moj." Joseph Ratzinger "Duh liturgije"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 62 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 10 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr