|
Korisnik s preko 1000 postova |
|
Pridružen: 10 lip 2008 20:55 Postovi: 3438 Lokacija: Santa Fe (New Mexico) Podijelio: 0 zahvala Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
Belive napisao: Meni ti je uvik srcu drag bio Rousseau. Hegel ili Rousseau, Kant ili Schopenhauer, sve ti je to isto. Ja ih pamtim samo kao bitange na koje sam potrošio popriličan dio života. Sada mi je žao zbog toga ali vrijeme vratit nemereš. Dobro mi je internet-učitelj govorio; Trebao bi više čitati svece i klasike kršćanske duhovnosti, a manje sve te suvremene teologe, psihologe, filozofe, itd. Ja osobno sam se u pola njih poprilično razočarao. Zapravo, u puno više od pola. Jest, svi su oni pametni i svašta znaju, ali pamet i znanje nikoga neće spasiti. Ni njih same, a pogotovo ne tebe i mene. Jobica (zvani Timotej) "Pravovjerje" 7.3.2012.
No, dragi moj Frane, tebi moram prigovoriti na račun tvog idealiziranja (gotovo idoliziranja) znanja i učenosti. Moraš shvatiti da su znanje i učenost moralno neutralne kategorije, i ništa ne govore o svetosti osobe koja ih posjeduje. Dapače, ukoliko veliko znanje ne prati i duboka poniznost (kakvu su svi sveci imali), rezultirajuće samozadovoljstvo takve ljude može odvesti ravno u pakao, zajedno sa svim njihovim beskorisnim znanjem. Jedan od mojih ispovjednika isusovaca nekoliko puta mi je već rekao (pomalo s gorčinom) kako mnogi ljudi uludo potroše cijele živote trčeći za znanjem i učenošću, te da ih je takvih pun Mirogoj. Što se mene osobno tiče, od malih nogu sam bio vrlo radoznao, već u osnovnoj školi sam znao provesti sate i sate čitajući Opću enciklopediju JLZ-a. Tačkama sam donosio knjige iz knižnice i čitao. Karikiram, ali uistinu sam hlepio za znanjem cijelu svoju mladost i nadimao se poput žabe. Uglavnom sam proučavao prirodne znanosti (ponajviše biologiju i astronomiju, uvjeren da potpuno objašnjavaju nastanak svemira i života u njemu), ali volio sam i povijest, geografiju, lijepu književnost itd. Nakon srednje škole upisao sam medicinu i bio sam pun sebe. Toliko samozadovoljan da me uhvati mučnina kad se toga sjetim. Jobica (zvani Timotej) "Pravovjerje" 16.2.2012.Je! Ali reči ti to oholici par excellence. Bude te slušal, moreš si misliti. Danas žalim zbog toga i mnogo čega. Belive napisao: Svakako - ako me ti ne razumiješ - zamisli kako je meni. Pretpostavljam- jako teško. Belive napisao: Ovo je zanimljivo jer ja stvarno znam lupit i ostat živa - no ovoga puta nisam. Nisi ništ lupila. Niti je ovaj čovjek Lorenzo Montecalvo kaj krivo napisao, niti pa je Moritz Menschler nešto zabrljao. Oholost je početak svakog grijeha (usp. Ps 19,14; Izr 16,18). Ako netko napiše da je ubojstvo, laž, silovanje ili krađa dijete oholosti, sigurno neće pogriješiti. I da svaki grijeh ima svoj korjen u oholosti smo davno utvrdili. Pardon! Ne mi! Utvrdili su crkveni naučitelji. Ako bi cjepidlačili oko rečenice: "Rodoslovlje obitelji oholosti glasi ovako: prababa je sebeljublje, a njezina su djeca oholost i sjetilnost." onda bi rekli da je kriva jer oholost nema prababe. I kad pogledaš da je sebeljublje oholost (i to kakva oholost!), onda opet dođeš na isto od kud si krenuo. Sasvim sigurno Moritz Menschler to zna bolje od mene i tebe. Vjerovatno je tako slikovito i pomalo komično napisao jer je to i želio- da tak izgleda: pomalo komično i slikovito. Belive napisao: Možda je samo stvar prijevoda - da imam vremena pogledala bih što kaže Klaić. Ovde je to sasvim nebitno jer sve dobro razumijemo šta je tko htio reći. A obojica govore isto. Moram priznati da dosad nisam čuo za tog svećenika kojeg navodiš. A opet, za mnoge nisam čuo. Nije da ih nema. Belive napisao: Ma, ne razumiješ me. Najlakše se sakriti od svijeta. Jučer je jedna žena/cura rekla - bojimo se odgovornosti, ali to je istina i znaš onda kako živimo? Deset posto od onoga što jesmo. Ili uopće ne živimo. Živimo na dane. Zakopani ispod površine, izgubljeni i uplašeni od sebe samih. Ovaj tjedan me čekala jedna obveza za koju bi učinila ne znam što samo da je izbjegnem. Jednostavno, 3 noći nisam spavala od muke. A Bog, zamisli Njegovu tugu dok nas gleda takve jer nas je stvorio da obaramo barijere, a mi obaramo sebe. Znam, najteže ne suočavati sa sobom, a najlakše je govoriti da je Njegova volja, naša volja. Današnji i sutrašnji možda neće biti dovoljni da postanemo sigurani u to što sada činimo, ali ako ne krenemo... 1800ti ili 2000-ti put. Iako danas nismo svjestni svega kroz što prolazimo, ne vrijedi li ona da Bog nas ne ostavlja same. Mislim da Gospodin nas nikada ne ostavlja bez oruđa, samo vrlo često mi ga ne znamo upotrijebiti. Jasno se sjećam kad mi je jedan tip na forumu napisao da sam "nedonošće duhovno". Točno tak mi je napisao. To mi je trebala biti kao uvreda. Možda još danas ne kuži koliko je bio u pravu kad mi je to napisao. Prošlo je devet i pol godina od početka mog obraćenja i zato si dajem za pravo da više nisam "nedonošće duhovno". Sada bi se svrstao u "duhovni vrtić", ako smo već krenuli tom terminologijom. Zake ti to pišem?! Ti mi sada tak izgledaš, ko "duhovno nedonošće". Ili, kak je ovaj tip meni napisao: "nedonošće duhovno". Ne sad da to temeljim na tome jer si do "jučer" branila koncerte Severine, ples po disko klubovima, čitala 50 nijansi ili nisi znala za onu prispodobu iz evanđelja o slijepcu koji vodi slijepca (usp. Mt 15,14; Lk 6,39). Nego zato što djeluješ ko i svaki tipični novoobraćenik. Osim onih koji su oduvijek živjeli pobožno u izrazito religijski obilježenim okolnostima, većina ljudi prolazi buđenje, tj. jedan ili niz upečatljivih iskustava stvarnosti nedohvatljivoga. To iskustvo može biti utješno, prijeteće ili oboje. Nerijetko se događa u okolnostima koje djeluju posve uobičajeno: u susretu s neznancem, na vjenčanju, pogrebu, pri posjetu crkvi ili bolnici, ili pak za ljetnoga odmora na moru. Vidovi stvarnosti koje dotad nismo opažali sada dolaze u prvi plan. Posrijedi može biti vrlo snažna svijest o osobnoj prisutnosti Oca, Sina ili Duha Svetoga, ali i iznenadno i zastrašujuće suočavanje sa samim sobom. Stvarnost toga iskustva osobi je posve jasna, dok je ona ujedno i svjesna kako posrijedi nije niti autosugestija niti pjesničko nadanuće. Buđenju mogu trebati godine kako bi se "primilo" te ono može biti često ponavljano. Kada napokon bude prihvaćeno, pojedinac mora dovesti svoj život u određeni odnos s tim pozivom. Unatoč pojedinačnim okolnostima, jedno je sigurno: kada se buđenje dogodi u osobi koja posjeduje istinsku dubinu i širinu te ono bude prihvaćeno ili odbačeno, ona više nikada ne će biti ista. Benedict J. Groeschel "Psihologija duhovnoga razvoja"Mnogi su ovo prošli. Ništa tu nema nepoznatog. Spašavali smo svijet, hranili gladne diljem Afrike, pomagali bakicama preko ceste, izmolili smo tisuće copy/paste krunica i borili se za prava nerođenih putem fejsbuk peticija. Ali kako godine prolaze, prolazi i ta prvotna opijenost sa spašavanjem svijeta. Kako dobro moj internet-učitelj Jobica (zvani Timotej) opisuje njegovo iskustvo nakon toga; "... ima više od 10 godina da sam iskusio prve znakove one početne i uobičajene noći osjeta, predvorja duboke i teške noći duha. Dogodilo se to u vrijeme kad mi je najjasnije sjalo sunce vjere, u vrijeme kad sam najviše uživao u pobožnostima svih vrsta i nisam imao gotovo nikakvih tjelesnih i inih napasti. Odjednom je sve to nestalo, gotovo u trenutku, i posve nevezano za neki moj konkretni i spoznati grijeh ili pad. I tad je započelo mučno razdoblje koje i danas traje, uz rijetke i kratkotrajne pauze, kad mi Bog priušti kakvu duhovnu utjehu. Znam što bih trebao činiti sa svoje strane - prvenstveno redovito i ustrajno moliti. No, tko misli da je lako moliti u stanju trajne duhovne suhoće, taj posve sigurno ne shvaća prirodu tog stanja." Jobica (zvani Timotej) "Pravovjerje" 1.2.2012.I dodaje; Iskusnog vjernika je malo teže prepoznati, ali je zato vrlo lako prepoznati one koji to nisu, jer se "na putu Božjem ponašaju na vrlo nizak način, koji pogoduje njihovom ukusu i sebeljublju". Tvrdoglavi su, nepoučljivi, uvredljivi, podrugljivi, skloni raznim maštarijama, itd. I uopće nema dvojbe, tko nema iskustvo pustinje/noći taj je i više nego početnik, jer kaže sv. Ivan od Križa da se "početnici uvode u tamnu noć većinom ne mnogo poslije negoli što su se predali Gospodinu." Doduše, kaže i da se to prije dogodi "sabranim i povučenim osobama", kakvi većina ipak nisu. Znam ih par takvih, koji lebde u oblacima, žude za duhovnim mlijekom, a na tvrdu hranu frkću nosom, pa sveudilj ostaju početnici i "djeca pameću". Jobica (zvani Timotej) "Pravovjerje" 31.1.2012.Imao sam poprilične sreće kaj sam naletio na tako trijeznog i razboritog učitelja. Kaj ne piše lijepo? A opet, lako za to kaj je lijepo pisano, glavno da je točno u skladu sa naukom Crkve. Pustimo sad to. Ono šta želim napisati jest: očito da svi to moramo proći. Heb 5,12 Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane.Da! Baš tak. Mlijeka nam još uvijek treba a ne tvrde hrane. No! Nemoj se žalostiti poslije ovih riječi. Nakon 1-2 godine koliko je prošlo od početka tvog obraćenja, nemereš ni drugačije gledati na vjeru i na sve što ide uz to na duhovnom putu. Trebaju se žalostiti oni koji su nakon 2-3 godine stigli u "vrtić" i to je sve šta su postigli u duhovnom odrastanju (sedam-osam punih godina). Kao da nema dalje od toga. Nikakva uvjeravanja tebe sad nemereju uvjerit u ovo šta sam sada napisao, baš kao što mene niti bilo kojeg novoobraćenika nisu mogle uvjerit. Tvoji padovi bit će tvoji učitelji. Svaki tvoj pad, ponovo i ponovo bit će ti najbolja duhovna škola. Već sam ti stavio ovo, nije na odmet ponovit gradivo; Bez mene ne možete ništa učiniti. Da bismo shvatili za kršćanski život bitnu važnost napora da se postigne i u najvećoj mogućoj mjeri sačuva unutarnji mir, prva činjenica u koju moramo biti uvjereni jest da sve dobro koje možemo učiniti dolazi od Boga i od njega jedinoga. „Bez mene ne možete ništa učiniti", rekao je Isus (Iv 15,5). Nije rekao: ne možete učiniti ništa posebno, nego „ne možete ništa učiniti". Za nas je od bitne važnosti da budemo duboko uvjereni u tu istinu. Trebat će nam mnogi, Bogom dopušteni, neuspjesi, kušnje i poniženja da bi nam se ta istina nametnula, i to ne samo na intelektualnom planu, nego u obliku iskustva koje prožima cjelokupno biće. Kad bi mogao, Bog bi nam prištedio sve te kušnje, no one su potrebne da bi nas uvjerile u našu potpunu nesposobnost činiti dobro vlastitim snagama. Po svjedočenju svih svetaca, neophodno je potrebno doći do tog saznanja. Ono je nužno potreban uvod za sve velike stvari koje će Gospodin u nama učiniti snagom svoje milosti. Zato je Mala Terezija govorila da je najveća stvar koju je Gospodin učinio u njezinoj duši to što joj je „pokazao njezinu malenkost, njezinu nemoć". Ako ozbiljno uzmemo riječ evanđelja koju prenosi sveti Ivan, shvatit ćemo da osnovni problem našeg duhovnog života postaje pitanje: kako dopustiti Isusu da u meni djeluje? Kako dozvoliti Božjoj milosti da slobodno djeluje u mojem životu? Ne valja nam, dakle, težiti za tim da sebi namećemo brojne aktivnosti, ma kako one bile dobre, slijedeći vlastitu pamet, vlastite planove, vlastite sposobnosti. Valja nam, naprotiv, pokušati otkriti kakvo duševno stanje, kakav stav u dubini srca, koji duhovni uvjeti dozvoljavaju Bogu da u nama djeluje. Samo na taj način moći ćemo donositi roda, „roda koji ostaje" (Iv 15,16). Na pitanje: "Što nam je činiti da bismo dozvolili milosti Božjoj da slobodno djeluje u našem životu?" nema jednoznačnog odgovora niti recepta koji uvijek uspijeva. Da bi se na njega u potpunosti odgovorilo, trebalo bi napisati cijeli traktat o kršćanskom životu... Jacques Philippe "Traži mir i idi za njim"Belive napisao: Ne mogu plakati jer nemaju milosti? Zar opet?! Izraz "grijeh na smrt" odnosi se na svaki smrtni grijeh, odnosno, na svako ozbiljno kršenje božanskoga zakona. Ovdje taj pojam rabim u jednom uglavnom ograničenu, doslovnu smislu, kako bih opisao da grijeh može izazvati duhovnu smrt. To je istinski "neoprostiv grijeh", jer se niječe njegovo postojanje kao grijeha te se stoga za nj nemoguće pokajati. Postoji i "grijeh na žalost", poznat svakome duhovniku koji je radio s osobama pritisnutim ozbiljnim grješnim navikama. Jedna osoba prepoznaje grijeh kao lanac koji je svezuje, ostavljajući je potištenu i u boli. Druga ga, pak, prihvaća kao neizbježno ropstvo. Možda je pokušala sve od svakodnevna klanjanja do psihoterapije te se napokon smirila opravdanjem kako ju je "Bog stvorio takvom". Živi u nadi kako će je neko providonosno skretanje puta, poput neizlječive bolesti, ili pak mučeništva, osloboditi od toga ropstva. Nada se i vjeruje kako će je Otac milosrđa prije ili kasnije izbaviti. Međutim, poput ljudi u Levinsonovim Životnim razdobljima, zarobljena je nedosljednim ponašanjem i neplodnim navikama te se može dogoditi da joj naposljetku ponestane snage. Takve osobe mogu sebi, kao i onima što o njima ovise, nanijeti ozbiljnu štetu te protratiti dobar dio jedinoga života što će ga ikada imati. Benedict J. Groeschel "Psihologija duhovnoga razvoja"
In the classical theology of the Church, acedia is understood to mean “tristitia saeculi”, that “sorrow according to the world” of which Paul says, in the Second Epistle to the Corinthians (7:10), that it “produces death”. This sorrow is a lack of magnanimity; it lacks courage for the great things that are proper to the nature of the Christian. It is a kind of anxious vertigo that befalls the human individual when he becomes aware of the height to which God has raised him. One who is trapped in acedia has neither the courage nor the will to be as great as he really is. He would prefer to be less great in order thus to avoid the obligation of greatness. Acedia is a perverted humility; it will not accept supernatural goods because they are, by their very nature, linked to a claim on him who receives them. Something similar exists in the sphere of mental health and illness. The psychiatrist frequently observes that, while a neurotic individual may have a superficial will to be restored to health, in actuality he fears more than anything else the demands that are made, as a matter of course, on one who is well. The more acedia advances from the region of emotion into that of intellectual decision, the more it becomes a deliberate turning away from, an actual fleeing from God. Man flees from God because God has exalted human nature to a higher, a divine, state of being and has thereby enjoined on man a higher standard of obligation. Acedia is, in the last analysis, a “detestatio boni divini”, with the monstrous result that, upon reflection, man expressly wishes that God had not ennobled him but had “left him in peace”. As a capital sin, sloth is man’s joyless, ill-tempered and narrow-mindedly selfseeking rejection of the nobility of the children of God with all the obligations it entails. As a genuine possibility and necessity, however, this “being a child of God” is an irrevocable fact that no one can alter. And since this irrevocable fact, which is not to be compared with the external offer of some gift or other, is precisely the renewal of man’s whole nature at the center of his being, acedia means, in the last analysis, that man will not be what God wants him to be—in other words, that he will not be what he really is. Acedia is what Kierkegaard, in his book on despair (Sickness unto Death), has called the “despair of weakness”, which he considers a preliminary stage of despair proper and which consists in the fact that an individual “is unwilling, in his despair, to be himself”. Josef Pieper "Faith, Hope, Love"
As stated above (II-II:17:1; I-II:40:1), the object of hope is a good, difficult but possible to obtain by oneself or by another. Consequently the hope of obtaining happiness may be lacking in a person in two ways: first, through his not deeming it an arduous good; secondly, through his deeming it impossible to obtain either by himself, or by another. Now, the fact that spiritual goods taste good to us no more, or seem to be goods of no great account, is chiefly due to our affections being infected with the love of bodily pleasures, among which, sexual pleasures hold the first place: for the love of those pleasures leads man to have a distaste for spiritual things, and not to hope for them as arduous goods. On this way despair is caused by lust. On the other hand, the fact that a man deems an arduous good impossible to obtain, either by himself or by another, is due to his being over downcast, because when this state of mind dominates his affections, it seems to him that he will never be able to rise to any good. And since sloth is a sadness that casts down the spirit, in this way despair is born of sloth. Now this is the proper object of hope—that the thing is possible, because the good and the arduous regard other passions also. Hence despair is born of sloth in a more special way: though it may arise from lust, for the reason given above. Sv. Toma Akvinski "Summa Theologiae"Zato ti kažem: nigdar ne znaš kaj je u nekome. Koje drame se odvijaju u pojedinom čovjeku samo dragi Bog zna. Zašto je netko ovakav a onaj drugi onakav?! Mi to nemremo znati. Ljudi nisu roboti ni mašine, nisu neoborive trvđave koje prolaze kroz ovaj život kao od šale, već su sasvim nešto suprotno. "Smijem biti slab" naslov je knjige Antona Tamaruta. To je čovjekovo pravo. To je radosna ili bolna istina o čovjeku. Zavisi kako gledaš. Koliko duša toliko vjera? Možda bi bolje bilo reći: Stupnjevi vjere! Spektar vjere! Jasnoća i nejasnoća, sigurnost i nesigurnost, cjelovitost i manjkavost vjere. Jedno je sigurno: vjera je u ljudima uza svu svoju identičnost veoma raznolika. Ni dva čovjeka ne vjeruju jednako. Što god se prima, prima se prema načinu i mogućnosti čovjeka koji prima- izražava temeljnu istinu da je čovjek u sebi i neizreciv, i nepredvidiv i apsolutno zaseban. Vjera je, vidjeli smo, najosobniji čovjekov čin i stav. Stoga je nužno izražena i obojena njegovim osobnim proživljavanjem, njegovim usvajanjem, njegovim radom i marom, njegovom savjesnošću i odanošću. Njegovim predajama i promjenama, rastom i duševnom snagom. Čovjek bi mogao reći: Koliko ljudi, toliko vjera! A to znači da svaki čovjek mora izreći vjeru i proživjeti je na svoj osebujni i naponovljiv način. Mijo Škvorc "Vjera i nevjera"
Svaki život ima vlastiti poziv. Svaki život ima vlastitu šifru i svoj put. Nijedan život nije jedan od mnogobrojnih istovrsnih primjeraka. Joseph Ratzinger "Bog i svijet"Mi tu tajnu nigdar nemremo znati. Zato se nemoj čuditi ako netko "nema" dovoljno milosti da krene napred. Netko možda danas trči napred. Ne da ide napred duhovnim putem nego trči. A već sutra?! Mt 21,28-31 »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?«
A i ovo neka ti ne ostane nepoznato, pa ćeš se čuvati da ne osudiš ljude koji se spotaknu: dok je Juda pripadao Kristovim učenicima, desni je razbojnik pripadao ubojicama; i gledaj čudo kako se u jednom trenu zbila s tom dvojicom takva promjena! Sv. Ivan Klimak "Ljestve ili trideset stuba do raja"p.s. Nastojim uistinu biti onaj koji očekuje milost. Očekujem i gledam. Možda će ona doći, a možda i neće. Možda je već i samo ovo katkada spokojno, a katkada nestrpljivo iščekivanje znak milosti. Ne znam. Franz Kafka (cit. Prema: "Crkva u svijetu", prosinac 1966.)p.p.s. Belive napisao: ...nemam pojma što Bog traži od mene jer sve ono u što sam prije vjerovala se srušilo nekoliko puta kao kula od karata pa više ne želim biti isti onaj čovjek od jučer, ali nemam ni pojma koji ću biti sutra jer pobjeći od samog sebe je nešto najteže na svijetu. I još ti se bude srušilo, bezbroj puta. Nužno je to i za naše dobro. Božja pedagogija. Da nije tako, tko bi stao na kraj našoj oholosti?! Heb 12,6 Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.
Pnz 8,1-5 Držite i vršite sve zapovijedi koje vam danas naređujem da biste živjeli i raznmožili se i da biste ušli i zaposjeli zemlju koju je Jahve pod zakletvom obećao ocima vašim. Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom - za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci - da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina. Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga.
|
|