www.tebe-trazim.com

ma: kupi dva-dobiješ tri, nauči jezik bez muke, smršavi u 15 dana i tome slično…

Kršćanin je pozvan darivati drugačije i drugo. Darivati ne lagane i površne stvari, već novu stvarnost koja od nas traži žrtvu, radikalno okretanje Bogu jer samo Bog može napraviti put u pustinji a to nije lako, samo on može dati rijeke u stepi, učiniti da milošću provru presušeni izvori naših životnih nadanja. Darivati, dakle, za kršćanina znači ne zadržati zatvorenom u svetištu vlastitog srca primljenu ljubav nego dogorjeti ljubeći Boga prisutnog u krhkosti čovjekova bića.

Svjedočiti se može jedino ako smo zaista bili svjedoci nečega ili nekoga. Svjedoči se uvijek za nekoga ili protiv nekoga. Za kršćanina svjedočiti znači riječima i životom staviti se na stranu Boga. Svojim djelima, ponašanjem, molitvom činiti da stvarnost neba bude prisutna i vidljiva među nama.

Danas su čovjeku potrebni svjedoci, hrabri i vjerni, koji su kao putokaz prema Gospodinu. Zamka je da koji put umjesto da budemo putokaz postavimo sebe kao put ili kao cilj. Svi smo mi putokazi: neki doduše putokazi za auto cestu, neki tek za običnu cestu, ali ipak samo putokazi jer jedini istinski put je sam Gospodin. Stoga kršćanin kao svjedok mora upućivati na Krista koji nam u istini pokazuje put života.

Žrtvovati se može samo ako u srcu nismo tjeskobno zabrinuti za same sebe. Tjeskobni nismo samo onda kad s pouzdanjem u Očevu ljubav i njegovu zaštitu kročimo makar i umornim korakom po vrućem asfaltu naše kršćanske svakodnevnice. Od kršćanina se danas ne traži da se žrtvuje u smislu da doslovno umre. U našoj prošlosti bilo je i takvih hrabrih svjedoka ljubavi koja se žrtvuje do kraja. Sveti Pavao nam je primjer.

Danas je kršćanin pozvan žrtvovati se i umirati svaki dan za one i zajedno sa onima koji makar živi umiru - pritisnuti bolešću, strahom, tjeskobom, zarobljeni drogom, kockom… Ne može se žrtvovati za druge ako se misli samo na sebe. Ako kršćanin strahuje nad svojim vlastitim životom neće imati hrabrosti boriti se za živote onih koje mu Očeva ljubav daruje u baštinu.

Molimo, po zagovoru svetog Pavla, da se u našoj ljudskoj krhkosti uvijek očituje nova snaga Božja. Da se zaista možemo darivati, da možemo svjedočiti i da se svakog dana žrtvujemo za Boga ali i brata čovjeka u potrebi.

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 27. siječnja 2010.
[ 27.1.2010 ]

Pripremio: don Božo Barišić
ČITANJA:

2 Sam 7,4-17
Ps 89
Mk 4,1-20

U današnjem evanđelju Isus poučava mnoštvo iz lađe. Govori im prispodobu o sijaču koji izlazi sijati i o sjemenu čija je sudbina različita. Isto sjeme riječi u nekim situacijama uspije proklijati i donijeti plod, dok drugo isklija i ne donese plod. Važna je zemlja, kao uvjet na koju ono pada da bi zaživjelo. Je li to tlo, ta zemlja uz put, je li kamenito tlo ili trnjem obraslo. Ipak. samo ono koje padne na dobru zemlju raste, umnaža se i donosi plodove, neko više, neko manje, ali rađa, živi...

Ipak, mnogi ne razumiju Isusove riječi, pa ni sami učenici, često ne mogu shvatiti što Isus govori, ne mogu ga slijediti jer im je njegov govor previše tvrd, previše zahtjevan, ne shvaćaju ga... Ipak, učenici ga mole da im objasni, traže ga dodatna objašnjenja, pitaju ga i on im odgovara, tumači im, jer Isus zna da ga traže iskrena srca i da žele ići za njim, zato im on otkriva svoju volju, objavljuje im svoje otajstvo, otvara im kraljevstvo Božje.

Onaj tko ne želi živjeti Isusov govor, evanđelje, teško ga može shvatiti, jer ono često puta nije logično po našoj ljudskoj pameti, po tijelu, tek živeći po Duhu isusovu njegove riječi za nas postaju iskustvo istinskog života, postaju istina. Isus kaže da oni 'vani' ne mogu razumjeti njegove prispodobe, a onda ih i ne mogu primjeniti na svoj život i živjeti po Riječi Božjoj.

Tumačeći učenicima prispodobu o sijaču, Isus govori o napastima koje čovjeka čine različitom zemljom koja prima njegovu riječ. Te napasti su Sotona, nevolje, zapreke na putu i zavodljivost bogatstva, odnosno požude koje riječ uguše i ona u njima ne donosi plodove. Koliko nas često oduševi primljena riječ Božja i kad je čujemo odlučujemo živjeti po njoj, ali kad se nađemo u konkretnoj situaciji u svojoj svakodevici nije nam se lako odlučiti za Isusa i sliejditi njegov nauk. Nije nam lako ljubiti neprijatelje, voljeti bez interesa, opraštati beskrajno, davati od svoga imetka drugima, bilo materijalnu ili duhovnu pomoć...

U takvim trenucima nešto proradi u nama ono ljudsko koje ne želi biti povrijeđeno, ismijano, iskorišteno i koje prvo misli na sebe, na svoj opstanak, na vlastitu sreću i zadovoljstvo, koje ne želi biti razapeto s Isusom, koje ne želi nepravedno biti osuđeno.
To ljudsko u nama ima svoje razloge, nalazi svoje isprike, svoja prava i guši onu riječ koju je primilo i za koju se odlučilo. Ipak, Bog je dobar i uvijek nam iznova daje priliku da se odlučimo živjeti po njegovoj riječi. Govori nam uvijek iznova svakog dana, poučava nas u našoj savjesti i tako on obrađuje i kultivira zemlju našeg srca da bi postala plodno tlo i da bi mogla donositi plodove i rasti po nama i širiti dobro ovom zemljom, našim obiteljima, našim zajednicama.

Isus, sijač riječi Božje, i danas baca sjeme svoga evanđelja na tvoje i moje srce u moj i tvoj život. Ti i ja moramo odlučiti hoće li ono biti samo usput bačeno ili će isklijati na kamenu, ili će ga ugušti trnje, ili će pak naš život biti dobra zemlja, plodno tlo i dopustiti da u nama dozrijevaju plodovi Kraljevstva Božjeg. Ne zaboravimo na napasti svakodnevice koje nas lako zavaraju u našim odlukama, jer sve velike stvari satkane su od sitnica koje čine naš život. Važno je sve, naše misli, naša djela, naše riječi, ali i naši propusti u ljubavi, koji nas čine osobama kakve jesmo i koji nas mogu učiniti još boljim ljudima.

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 25. sijecnja 2010.
[ 25.1.2010 ]

[ 25.1.2010 ] Pripremio: don Božo Barišić ČITANJA: Dj 9,1-22 Ps 117 Mk 16,15-18 Danas se, dragi prijatelji, Crkva spominje obraćenja sv. Pavla. Pavlovo obraćenje bio je snažni prodor Isusovog duha u svijet osobe koja je do tada u svojoj iskrenosti služila Bogu misleći da čini dobro djelo progoneći Crkvu Kristovu.

Isusov Duh nalazi u Pavlu vjernog, upornog i osposobljenog suradnika, koji će se u svoj iskrenosti suprotstaviti prvim strukturama vlasti u Crkvi, ali ujedno i poštivati tu vlast šireći uz njezin blagoslov Crkvu po svem ondašnjem svijetu, da bi krvlju posvjedočio ono što je naučavao i u što je vjerovao.

Što možemo, braćo i sestre, naučiti iz života svetog Pavla? Kako mi kao kršćani možemo svoj život staviti na raspolaganje Bogu? Evo, dakle, što možemo učiniti, što znači stavit svoj život na raspolaganje Bogu: znači darivati se, svjedočiti i žrtvovati se… i sve to jer smo susreli Isusa, sve to jer je On postao naša stvarnost, sve to ne samo jer nam drugi o tome rekoše, već i jer smo Ga uistinu susreli kao našeg životnog suputnika i srcem prepoznali da od Njega dolazi život našeg života. Biti kršćanin znači biti spreman istrošiti život za spas ljudi, i tako nasljedovati Učitelja i Gospodina

Darivati se može jedino ako se ima što darovati. Kršćanin je pozvan darivati ono što je primio. Darivati ljubav kojom je ljubljen, milost kojom je zamilovan, blizinu koja mu je blizu – darivati Boga kojim je ispunjeno njegovo biće, njegov život. Vrijeme u kojem živimo obasipa nas stalno nekakvim darivanjima: kupi dva-dobiješ tri, nauči jezik bez muke, smršavi u 15 dana i tome slično…

Kršćanin je pozvan darivati drugačije i drugo. Darivati ne lagane i površne stvari, već novu stvarnost koja od nas traži žrtvu, radikalno okretanje Bogu jer samo Bog može napraviti put u pustinji a to nije lako, samo on može dati rijeke u stepi, učiniti da milošću provru presušeni izvori naših životnih nadanja. Darivati, dakle, za kršćanina znači ne zadržati zatvorenom u svetištu vlastitog srca primljenu ljubav nego dogorjeti ljubeći Boga prisutnog u krhkosti čovjekova bića.

Svjedočiti se može jedino ako smo zaista bili svjedoci nečega ili nekoga. Svjedoči se uvijek za nekoga ili protiv nekoga. Za kršćanina svjedočiti znači riječima i životom staviti se na stranu Boga. Svojim djelima, ponašanjem, molitvom činiti da stvarnost neba bude prisutna i vidljiva među nama.

Danas su čovjeku potrebni svjedoci, hrabri i vjerni, koji su kao putokaz prema Gospodinu. Zamka je da koji put umjesto da budemo putokaz postavimo sebe kao put ili kao cilj. Svi smo mi putokazi: neki doduše putokazi za auto cestu, neki tek za običnu cestu, ali ipak samo putokazi jer jedini istinski put je sam Gospodin. Stoga kršćanin kao svjedok mora upućivati na Krista koji nam u istini pokazuje put života.

Žrtvovati se može samo ako u srcu nismo tjeskobno zabrinuti za same sebe. Tjeskobni nismo samo onda kad s pouzdanjem u Očevu ljubav i njegovu zaštitu kročimo makar i umornim korakom po vrućem asfaltu naše kršćanske svakodnevnice. Od kršćanina se danas ne traži da se žrtvuje u smislu da doslovno umre. U našoj prošlosti bilo je i takvih hrabrih svjedoka ljubavi koja se žrtvuje do kraja. Sveti Pavao nam je primjer.

Danas je kršćanin pozvan žrtvovati se i umirati svaki dan za one i zajedno sa onima koji makar živi umiru - pritisnuti bolešću, strahom, tjeskobom, zarobljeni drogom, kockom… Ne može se žrtvovati za druge ako se misli samo na sebe. Ako kršćanin strahuje nad svojim vlastitim životom neće imati hrabrosti boriti se za živote onih koje mu Očeva ljubav daruje u baštinu.

Molimo, po zagovoru svetog Pavla, da se u našoj ljudskoj krhkosti uvijek očituje nova snaga Božja. Da se zaista možemo darivati, da možemo svjedočiti i da se svakog dana žrtvujemo za Boga ali i brata čovjeka u potrebi.

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 13. veljace 2010.
[ 13.2.2010 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić, gvardijan franjevačkog samostana u Bjelovaru
ČITANJA:

Danas oko Isusa, i evanđelist tako zapisuje, opet silan svijet i to ni manje ni više nego u pustinji. Tri dana ga pratili, a zatim na vidjelo dolazi milosrdno božansko Srce, koje je puno sućuti za narod i nema ga snage otpustiti da ne klonu putem! Isus, duboko odgovoran prema mnoštvu, kao da želi tu odgovornost podijeliti sa svojim apostolima pa prebacuje inicijativu na njih. Oni na prvu u čuđenju, reagiraju po ljudski pa govore Isusu: 'Otkuda bi ih ovdje u pustinji mogao tko kruhom nahraniti?'

Sada ponovno Isus preuzima inicijativu. Uzima sedam kruhova i koju ribicu, ono što je i u ljudskim očima bilo premalo, zahvali, razlomi i davaše učenicima da posluže. I svi su jeli i nasitili se i od preteklih ulomaka napuniše čak još sedam košara, a bilo je oko četiri tisuće ljudi. Prva impresija na ovaj evanđeoski događaj nedvojbeno nas upućuje i podsjeća na preveliko otajstvo i presveti sakrament euharistije kojega kao vrhunski izraz Božje ljubavi i sebedarja ovaj događaj nagoviješta.

S druge strane, donosi nam nacrt djelovanja, ne samo pojedinaca nego i čitave Crkve, u vremenu nakon Isusova uzašašća u slavu Očevu pa sve do njegova ponovnog slavnog dolaska. Kroza sva stoljeća Isusova Crkva zapadala je u neprilike svih mogućih vrsta. Svako vrijeme donosilo je sa sobom nova neriješena i nerješiva pitanja. No, kao što Isus nije očekivao od učenika da oni nasite mnoštvo, na koncu nisu to niti bili kadri, tako niti od Crkve – od nas danas – ne traži Isus da učinimo ništa drugo, nego samo ono što možemo, ono što je do nas, što je u našoj moći, a sve ostalo učinit će On sam!

Tako je to već evo dvije tisuće godina! Isus živ, uskrsli i prisutan u svojoj Crkvi trajno je sabire i krijepi ne samo svojom riječju, nego nam i sama sebe – kruh života – daje za hranu. No, nije to sve! Ne želi Isus da se Crkva bavi sama sobom! Kada pogledamo Isusa i promotrimo njegovo djelovanje onda ćemo odmah vidjeti kako je da tako kažemo Isusovo radno mjesto u svijetu, na cesti, među mnoštvom. A budući da je svojoj Crkvi Isus povjerio da nastavi ono što je on započeo, iz toga možemo zaključiti da je i naše mjesto danas na ulici.

Mnogi kršćani upravo u ovome ne razumiju i ne shvaćaju svoje poslanje. Lijepo je da se sabiremo i okupljamo i na sva moguća slavlja, seminare, obnove i sve ostale moguće i nemoguće oblike zajedništva. Ali sve to ima smisla i može biti blagoslovljeno samo ukoliko tim susretima pristupamo kao onima u kojima prikupljamo snagu za evangelizacijsko djelovanje na ulicama ovoga svijeta.

A upravo je to jedan od naših najvećih problema. Uzmimo samo našu domovinu. Vjernici smo samo kad smo u crkvi, čim završi misa, izlazimo na ulice naših gradova i postajemo neki drugi ljudi! Očito nismo shvatili ne samo Isusovu logiku nego i euharistijsku logiku, koja nam nalaže da ono što smo slavili sada moramo nastaviti živjeti u svijetu. Zato, kršćanski brate i sestro, Isus te zove, ne boj se, ne skrivaj se sada sam po sakristijama i crkvama ma kako ti ondje bilo lijepo, iziđi na ulice ovoga svijeta, ondje ti je mjesto, i ondje poput svoga božanskoga Učitelja naviještaj ljubav i blizinu Božju svemu stvorenju!

Molitva za naš brak

Nebeski Oče, zahvaljujemo ti za Tvoj pregolemi dar sakramenta braka. Omogući nam rasti u prisnosti s Tobom i jedno s drugim. Pouči nas ljepoti opraštanja kako bismo sve više i više postajali jedno u srcu, umu i tijelu. Ojačaj našu međusobnu komunikaciju i pomozi nam da postanemo živim znakovima Tvoje ljubavi. Pomozi nam da budemo primjeri predanja, ljubavi i služenja našim obiteljima i djeci. Učini nas znakovima jedinstva za koje Isus moli na Posljednjoj večeri. Otvaramo se vodstvu Tvoga Svetoga Duha koji nas osnažuje ljubiti u Isusovo ime slijedeći Njegove stope. Amen.