www.tebe-trazim.com • Pogledaj temu

Pogledaj neodgovorene postove | Pregled aktivnih tema

Početna » Biblija » a) Biblijska zajednica na forumu Tebe tražim

Vrijeme na UTC [LJV]

Propovijedi

Moderatori: ita, Božja ovčica

Strana 12 od 28

[ 276 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1 ... 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15 ... 28 Sljedeće

Prethodna tema | Sljedeća tema

Autor

Poruka

visnja

Naslov:

Postano: 14 vel 2010 08:32

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 14. veljace 2010.
[ 14.2.2010 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić, gvardijan franjevačkog samostana u Bjelovaru

ČITANJA:

1 Kr 12,26-32
13,33-34
Ps 106
Mk 8,1-10

Da bismo lakše shvatili evanđeosku poruku današnje, šeste nedjelje kroz godinu, recimo da blaženstva dolaze neposredno nakon izbora Dvanaestorice – kao zakonik nove zajednice Crkve – novog Izraela – kao i novoga svijeta koji su svi oni koji pođoše za Isusom dužni izgrađivati.

Prisjetimo se kako je noć prije izbora svojih učenika Isus svu noć proveo na gori, u molitvi. Dolazeći iz molitve, On bira Dvanestoricu, no u njima svojim božanskim pogledom obuhvaća čitavu povijest, sve one koji će za njim – Učiteljem života – krenuti na put. Kada ovako u evanđeoskoj cjelini promotrimo Isusova blaženstva, onda će nam razumljivijom biti i silna zahtjevnost samih blaženstava. Na prvu prirodna ljudska reakcija je: pa tko to može, no ljudima je nemoguće, ali Bogu je sve moguće.

Bog je čovjeka stvorio slobodnog i upravo iz te naše slobode koja je jedan od najvećih Božjih darova nama proizlazi i mogućnost izbora. Uvijek iznova zadivljuje Božja čudesna ljubav: Bog koji je svemoguć, Stvoritelj, stvara nas ograničene, stvorenja slobodne i to tako i toliko da njemu svome Bogu i Stvoritelju možemo slobodno reći ne! Sam Isus za sebe kaže kako ptice imaju gnjezda i lisice jazbine, a Sin Čovječji nema ni kamo bi glavu naslonio. Neminovno je da oni koji pođoše za Njim postanu i dionici Njegove sudbine. Stoga se i oni, budući da ne prepoznaju ništa drugo istinito osim Boga, nemaju na koga drugo osloniti nego na Boga.

Jedan od temeljnih problema našeg vjerničkog života jest zapravo taj što trajno pokušavamo po ljudsku, po tijelu živjeti svoje čovještvo, a vjera u Isusa Krista, traži od nas upravo obrnuto. Traži od nas da se izdignemo iz tijela i ovoga svijeta i da, oslanjajući se jedino na Krista, rastemo u Njemu do punine uzrasta mjere Kristove. Sveti Pavao će to jednostavno reći: 'Ako po duhu živite, po duhu se i ravnajte'. I zato je današnji Isusov 'Blago vama', zapravo blago nama jer je Bog s nama milosrdan, jer želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja Istine. Upravo zbog toga dok god smo na svijetu, još uvijek imamo vremena – mogućnosti – mijenjati sebe i svoje putove, rasti u čovještvu i Evanđelju, u dobru!

No, niti Isusov 'Jao vama!' ne smijemo prečuti jer nema ga tko se obogati svojim uspjesima svih vrsta, akademskim i inim titulima, i tko zna kojim sve radostima ovoga svijeta i za tren ne zaboravi da svaki dar dolazi odozgo, od Boga. Nema ga tko se nije na ovom svijetu nasitio njegovih radosti i barem na tren zaboravio slavu i ljepotu nebeskog Jeruzalema – naše domovine – prema kojoj idemo.

Upravo zato, zbog slobode naše i ljubavi Božje, današnja nas nedjelja ponovno podsjeća da u svom životu nailazimo na mnoga raskrižja, i da jedino ostajući u zajedništvu s Isusom i njegovom Crkvom, slušajući Riječ života i hraneći se njegovim Presvetim Tijelom možemo trajno ostati u Njemu.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 15 vel 2010 13:18

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 15. veljace 2010.
[ 15.2.2010 ]

Pripremio: fra Mario Cifrak
ČITANJA:

Jak 1,1-11
Ps 119
Mk 8,11-13

'Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: 'Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.' Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.'

Ovome se naraštaju neće dati znak. Znak su zatražili farizeji. Željeli su iskušati Isusa. Znak su tražili s neba. Naime u kojem odnosu prema nebu stoji Isus? Jesu li bili sigurni da neće biti takvoga znaka, koji bi inače mogao poremetiti njihove vjerske predrasude?

Primijetimo da je prije odgovora Isus uzdahnuo iz sve duše. Zapravo je Isus uzdahnuo u svome Duhu. Riječ je o poticaju Duha po kojem je Isus prozreo misli pri ozdravljenju uzetoga (usp. Mk 2,8). To je Duh koji je sišao na Isusa kod krštenja a glas s neba ga je pri tom potvrdio kao ljubljenog Sina (usp. Mk 1,10-1). Isusovo djelovanje, njegova ozdravljenja, njegova čuda imaju već tu potvrdu i znak su Božji. Jer je Isusov uzdah vezan uz pogled prema nebu kao kad gluhom mucavcu kaže 'Effata!' – 'Otvori se!' (usp. Mk 7,34).

U onih koji traže pomoć Isus vidi vjeru, pa im odmah otpušta i grijehe (usp. Mk 2,5). To je bilo najprovokativnije za farizeje. Bog jedini može otpuštati grijehe! Isus se ovdje legitimira kao Sin Čovječji koji ima vlast otpuštati grijehe (usp. Mk 2,10). Ovome se naraštaju neće dati znak. Iza davanja znaka stoji Gospodin Bog. Naraštaj koji traži znak je naraštaj preljubnički i grešnički (usp. Mk 8,38), nevjerni (usp. Mk 9,19), i taj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude (usp. Mk 13,30).

Upravo se u ovom zadnjem upozorenju misli na ispunjenje znaka (usp. Mk 13,4) i dolazak Sina Čovječjega. Možemo misliti na Isusove suvremenike i prve kršćane koji su iščekivali njegov skori dolazak, ali i na svaku generaciju koja Ga iščekuje i koja neće proći od davanja znaka pa do svršetka. Moramo se i mi, nažalost, prepoznati kao naraštaj preljubnički, grešnički i nevjerni.

Zato je nužno obraćenje i vjera kojoj nije potrebno dodatno iskušavanje i traženje znakova. Vjera je sama po sebi znak da sam prepoznao u glasu Očevu njegova ljubljenog Sina. Opasnost je da više ne čujemo jasno kad nebo govori jer se nismo obratili prema nebu, nego gledamo u drugim smjerovima koji ne nose božansku poruku nego ljudsku do koje nam je više stalo pa se, i ne hoteći, poistovjećujemo s farizejima. Ne želimo da nam se sruše 'naše vjerske' predrasude i zato od Božjega glasa bježimo. Nije li ono i Adam nekoć bježao, kao i Jona? A evo ovdje i više od Jone...

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 16 vel 2010 08:09

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 16. veljace 2010.
[ 16.2.2010 ]

Pripremio: fra Mario Cifrak

ČITANJA:

Jak 1,12-18
Ps 94
Mk 8,14-21

''A zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: 'Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!' Oni, zamišljeni, među sobom govorahu: 'Kruha nemamo.' Zamijetio to Isus pa im reče: 'Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka odnijeste?' Kažu mu: 'Dvanaest.' 'A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko punih košara ulomaka odnijeste?' Odgovore: 'Sedam.' A on će njima: 'I još ne razumijete?''

Vraćamo se s Isusom natrag, lađom. Zaboraviše ponijeti kruh. No radi se zapravo o tome da su učenici zaboravili ono što im je pokazano u čudesnom umnoženju kruha. Ostalo im je ondašnje nerazumijevanje. Današnja evanđeoska perikopa je upozorenje na nevjeru. Kvasac farizejski označava njihov način razmišljanja, a koji se stavlja uz bok kvascu Herodovu. Odatle zaključujemo da se radi o političkom mesijanskom iščekivanju i Herodovim političkim ambicijama. Kvasac je potreban za kruh. Jedini kruh koji svi trebaju je Isus sam. I gdje je On, nema 'gladi', jer u dva čudesna umnažanja kruha preteklo je dvanaest, odnosno sedam punih košara ulomaka.

Zato ozbiljan prijekor 'Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Zar se ne sjećate?' (usp. Mk 8,17-18), kroz jasno prizivanje teme o otvrdnuću (usp. Mk 4,11) ističe opasnost od gubitka vjere i govori o pitanju krivice kad upućuje na zaslijepljene oči. Ovo upozorenje nije pisano samo za učenike nekoć, nego vrijedi i za nas, današnje slušatelje evanđelja.

Kršćani su u svako vrijeme napadani i ugroženi zbog vjere. Izvanjski razlog se mijenja: onda je to bilo krivo predstavljanje Božje vladavine i mesijanskih iščekivanja; odlučujuću smetnju stvarao je tvrdi križ, o koji su se spoticali i držali ga ludošću, a koji je preokrenuo nadu u put proslave Krista i kršćana. Danas nam vjerska iskušenja dolaze sa drugih strana: vjera ništa ne postiže, kršćanstvo još nije promijenilo svijet, a poruka evanđelja je životu strana i nerealistična.

Za takav tip pitanja nema gotovih odgovora; svaki pojedinac i Crkva kao Isusova zajednica moraju izdržati kušnje, ne samo u strpljivom podnošenju nego prije svega i na prvom mjestu u snažnoj vjeri koja gleda naprijed jer se sjeća. I još ne razumijete?

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 17 vel 2010 12:48

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 17. veljace 2010. – Pepelnica
[ 17.2.2010 ]

Pripremio: fra Draženko Tomić
ČITANJA:

Jl 2,12-18
Ps 51
2 Kor 5,20-6,2
Mt 6,1-6.16-18

Vanjsko pokazivanje pokore ne može uroditi unutarnjim očišćenjem, baš naprotiv, to pokazivanje otkriva čovjekovo licemjerstvo te njegovu unutrašnjost čini još prljavijom. Jedino Bog vidi kako i čime je netko oskvrnuo svoju nutrinu, jedino On vidi koliko je čovjekovo obraćenje iskreno te će mu po mjeri te iskrenosti uzvratiti.

Zato valja moliti Gospodina da nam otvori oči duše da prepoznamo to u čemu griješimo, da ne čistimo na mjestu koje to ne traži, a sasvim u blizini nalaze se mnogo veće naslage prljavštine. Valja nam iskoristiti vrijeme čine dobra djela, ali uvijek s pravom nakanom i na pravom mjestu.

Pepelnica nije tek međaš u crkvenoj godini koji bi bio tek tako postavljen. Pepelnica je putokaz koji nas uvodi u tajnu otkupljenja. U tu tajnu trebao bi se u korizmeno vrijeme uključiti svaki kršćanin s posebnom revnošću.

Pepeo je znak prolaznosti svega zemaljskoga. Naš život će proći, sve što je čovjek uradio, završit će u prahu. Pepeo je također znak čovjekove grješnosti. Da će se u prah i pepeo pretvoriti, navijestio mu je Bog tek kada ga je uhvatio na djelu, kad je ubrao zabranjeni plod s drveta spoznaje dobra i zla.

Pepeo kojim će svećenik pomazati vjernicima tjeme prvo će blagosloviti znakom križa. Križ uništava grijeh i vodi k spasenju. Svemu što je po grijehu postalo na čovjeku prolazno i smrtno križ daje pečat vječnosti i neprolaznosti. Grijeh je čovjeka bacio u prah, križ ga iz praha diže u Božje naručje. Ali samo pod pretpostavkom da čovjek to želi. Korizma ga poziva na to. Pepelnica mu govori da ne odgađa s postom i pokorom. Neka posti i čini pokoru već danas.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 18 vel 2010 13:05

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 18. veljače 2010.
[ 18.2.2010 ]

Pripremio: fra Mario Cifrak
ČITANJA:

Pnz 30,15-20
Ps 1
Lk 9,22-25

Poslije prvog navještaja muke, smrti i uskrsnuća, Isus upućuje poziv za nasljedovanje. Koji su uvjeti?

1. 'Hoće li tko za mnom, neka zaniječe samoga sebe' (Lk 9,23). Čovjek se ne može odreći samoga sebe i smisao ove realne pogodbene rečenice i jest da Isus računa na stvarnu želju nasljedovanja, a ne na neku uvjetnu ili irealnu. Zanijekati samoga sebe znači upravo učiniti suprotno od onoga što je učinio Petar u dvorištu Velikog svećenika (usp. Lk 22,54-62), gdje je na upite o svojoj vezi s Isusom na sva tri pitanja odgovorio negativno, to znači da je zanijekao Isusa baš u trenutku kad je bilo potrebno da ga prizna svojim učiteljem.

Eto, tako smo mi pozvani zapravo zanijekati sebe pa i kad bismo bili u eventualnoj situaciji opasnosti poput Petra, ne smijemo dakle gledati da se 'izvučemo' i pri tom zaniječemo Isusa nego da ga ispovjedimo, tj. priznamo svojim učiteljem. Zanijekati sebe moguće je samo jedanput. Samo smo jedanput u prilici da se odlučimo za Isusa, ne možemo odluku o nasljedovanju mijenjati po svom nahođenju. Nasljedovanje ne trpi ne(o)zbiljnost i nestalnost.

2. Drugi je uvjet: 'neka danomice uzima križ svoj'. To znači da je svaki dan važan za naše spasenje. Priloška oznaka vremena 'danas' podsjeća nas: 'Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin' (Lk 2,11). Jer kad on ponovno dođe, bit će prekasno bilo što učiniti, kako kaže: 'Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje' (Lk 21,28). Uzeti svoj križ, pokazuje nam da se radi o Kristu Gospodinu koji je za nas raspet, ali mi smo pri tom pozvani na nasljedovanje njegovog križnog puta, tj. ako moramo svoju vjernost platiti i smrću. Znači zapravo na sebe preuzeti 'sudbinu' Kristovu.

3. I treći uvjet je 'I neka ide za mnom'. To znači neumorno hodanje za Učiteljem, bez odmora, bez stanke. To je imperativ prezenta, sadašnjeg vremena. Učitelj i mora ići naprijed, a učenik njegovim stopama (usp. Lk 5,11.27.28).

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 19 vel 2010 08:59

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 19. veljače 2010.
[ 19.2.2010 ]

Pripremio: fra Draženko Tomić

ČITANJA:

Iz 58,1-9a
Ps 51
Mt 9,14-15

U prvoj Crkvi post je shvaćen kao intenziviranje i produbljivanje molitve. S punim trbuhom – tako kažu crkveni oci – ne moli se dobro. Post nas čini sabranijima u molitvi. Post je ovdje shvaćen kao pojačavanje zagovorne molitve za drugoga. U prvoj Crkvi prakticirala se intenzivna molitva povezana s postom za one koji su bili u velikim nevoljama. Post za nekoga drugoga potiče me da cijeli dan mislim na njega. To je stvarna molitva za drugoga. Mnogo puta osjećam teret posta. Ali ne vrtim se oko sebe, nego u postu nosim drugoga čovjeka pred Boga. U postu priznajem da drugome ne mogu pomoći sam.

Izdržim li post, premda me drugog ili trećeg dana zaboli glava, doživljavam kako sam u unutrašnjosti slobodan. To me čini življim i budnijim. Jače osjećam miris prirode. I hrana odjednom drugačije miriše – više je cijenim i nije mi nešto samo po sebi razumljivo nego je dar. Post usporava moje pokrete, pa osjećam da nije moguće uokolo rovariti. Postom mogu raditi kao i inače, ali sam više svjestan onoga što činim.

Ne trebamo se bojati da će post naškoditi našem tijelu. Nećemo umrijeti od gladi ako jedan dan ne jedemo. Ako netko ima ozbiljne pritužbe na post, uvijek može jednostavno i ponizno prestati postiti. Nema smisla praviti nasilje nad sobom. Druga opasnost je u postu izdizati sebe iznad drugih koji ne poste, imati osjećaj da si bolji od njih. Tada u postu nisi kod sebe nego kod drugih. Ili si možda usredotočen na količinu posta. Ne isplati se odricati od običnog mesa, ako ćemo nastaviti žderati živo meso svoga bližnjega.

Mnogi misle da nakon trpljenja opet moraju jesti kao i prije, da čim prije nadoknade to što su propustili. Takvi jedva čekaju da post završi pa da se opet presele u hladnjak ili pod bačvu. Četvrti opet u postu gube mjeru. Oni su fascinirani slobodom od prisile jedenja, budniji su i svjesnije žive. Žele uvijek iznova postiti i ne zamjećuju trenutak pretjeranosti u postu. Stoga je dobro razgovarati s drugima o postu da se ne izgubi mjera.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 20 vel 2010 08:31

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 20. veljače 2010.
[ 20.2.2010 ]

Pripremio: fra Draženko Tomić
ČITANJA:

Iz 58,9b-14
Ps 86
Lk 5,27-32

Pravovjerni Židovi općenito, a posebno farizeji kao stranka najstrožih obdržavatelja zakona, budno su pazili koga primaju u svoju sredinu. Danas bismo rekli da su primali samo one koji su bili po njihovom mišljenju 'moralno besprijekorni', koji su imali iza sebe čistu i neokaljanu prošlost. Stoga je iz njihove sredine bio isključen svaki onaj tko je imao bilo kakvu vezu s Rimljanima, a pogotovo onaj koji je bio u službi Rimskoga carstva. Ako su s takvim čovjekom morali poslovno kontaktirati, činili su to na brzinu i vrlo složno, jer takvom poslovnom partneru nipošto nije bilo mjesto za židovskim stolom.

Stoga nije nimalo čudno što su farizeji i pismoznanci negodovali zbog toga što je Isus carinika Levija ne samo pozvao da pođe za njim, već se zajedno s apostolima odazvao njegovu pozivu i sjeo za svadbeni stol u njegovoj kući.

Isus nipošto nije opravdavao ono što su Levi i ostali carinici radili, i u svom odgovoru on ih neizravno naziva bolesnima i grješnicima. Upravo zato jer su takvi, oni zavrjeđuju njegovu pozornost. Ne daje im poticaja i ne druži se s njima zato da bi ih podržavao u grijesima, baš kao što liječnik bolesnih duša koji svakog čovjeka poziva na obraćanje i pravednost. Kamo sreće da su i farizeji ušli u njegovu ordinaciju i zamolili ga za lijek protiv svoje zaslijepljenosti i zaljubljenosti u svoju pravednost.

(Usp. Cerar, Franc: Po riječima Svetoga pisma, UPT, Đakovo 2002., str. 82.)

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 21 vel 2010 08:59

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 21. veljače 2010. –1. korizmena nedjelja
[ 21.2.2010 ]

Pripremio: fra Draženko Tomić
ČITANJA:

Pnz 26,4-10
Ps 91
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13

Đavao može na našu štetu upotrijebiti bilo suvišno mucanje o njemu, bilo pretjerano govorenje o njemu. U ovom zadnjem slučaju, mogu se lako dogoditi dvije nezgode: ili se varamo ili se zbunimo. Varamo se ako svaku svoju poteškoću ili pogrešku bacamo na đavla, a ne shvaćamo ozbiljno da u nama postoji zao korijen – zla volja, egoizam, pohota – i ne shvaćajući ozbiljno, to ne suzbijamo i ne krotimo. Na taj način naša borba protiv đavla postaje borba s vjetrenjačama; neprijatelj je na sasvim drugoj strani i neometan radi.

Zbunimo se ako, osim što đavlu osobno pripisujemo svoje pogreške, počinjemo pripisivati previše lako i druge pojave koje se događaju oko nas: bolesti, neprilike, duševne smetnje. Ne znači to da đavao ne zna raditi i to, ali je opasno odvažiti se na taj put. Pamet se pomuti, misli se pobrkaju, javljaju se sumnje o svemu i na kraju se vidi đavle na svakom uglu. Crkva je u tome veoma razborita. Stoga treba raditi s Crkvom i upotrebljavati 'razlikovanje duhova' (usp. l Kor 12,10).

Stoga, ne odlučivati se lako na egzorcizme, istjerivanje duhova. Bez sumnje, Evanđelje nas potiče na egzorcizam. 'Izgoniti đavle' trajna je povjera dana poslanicima Kraljevstva. Ali potvrdno, a ne obredno. Ne radi se toliko o vršenju obreda, koliko djela koja đavla nagone na bijeg. Propovijedati riječ istine iz Evanđelja, proglašavati Krista za Gospodina, živjeti blaženstva, ići u novini života, u čistoći i providnosti: sve je to istjerivanje đavla; sve to čini da bojni red svjetla ide naprijed, a nazad bojni red tmina i laži; sve to čini da đavao 'pada kao munja'; sve to obara idole iza kojih se redovito skrivaju drugi lažni bogovi, kao što su: filozofska laž, idol političke i vojničke sile, idol seksa, hedonizma. Kršćanin vrši pravi pravcati egzorcizam kad se zalaže za svoje i tuđe oslobođenje. U tome smislu sva je korizma vrijeme istjerivanja đavla, jer je vrijeme čišćenja.

Dakle, današnje nam Evanđelje kaže da Crkva, dokle god je ovdje na zemlji, živi u pustinji i da je kuša đavao. U tom položaju potrebna su joj nadasve dva ponašanja: bdjenje i borba. Oružja potrebita za jednu takvu borbu (koja je upotrijebio i Isus u pustinji) su: vjera, tj. potpuno i nepokolebivo pouzdanje u Boga, pa i onda kad se čini da sve govori protivno. Vjera je štit koji odbija sumnje koje pobuđuje đavao ('goruće strijele Zloga'); zatim Božja riječ kao jaki mač Duha, i napokon ustrajna molitva koja je naše oružje što se najviše preporučuje.

Moramo pridružiti i Euharistiju, koja je oružje nad oružjima. Tako smo, eto, zacrtali duhovni program za cijelu korizmu. Preostaje samo da u nju uđemo. U pustinji su još uvijek stope našega Učitelja koji nas čeka s druge strane da s nama slavi Pashu.

(Usp. Raniero Cantalamessa: 'Riječ i život', Propovijedi za nedjelje i blagdane; Godina C; Služba Božja, Makarska, 1989., str. 52-53)

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 22 vel 2010 17:13

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 22. veljače 2010. - Katedra sv. Petra
[ 22.2.2010 ]

Pripremio: don Marinko Duvnjak, župnik župe Turanj

ČITANJA:

Lev 19,1-2.11-18
Ps 19
Mt 25,31-46

''U ono vrijeme: Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: 'Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?' Oni rekoše: 'Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.' Kaže im: 'A vi, što vi kažete, tko sam ja?' Šimun Petar prihvati i reče: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.' Nato Isus reče njemu: 'Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.'

Danas Crkva slavi blagdan Katedre sv. Petra apostola. Ovaj blagdan se slavi kao znak jedinstva Crkve sazdane na apostolu Petru. Isus je Petru i njegovim nasljednicima povjerio jedinstveno poslanje u Crkvi.
Za Isusove suvremenike, kao i za nas danas nije lako dati odgovor na pitanje tko je Isus? Ljudi njegova vremena držali su ga za proroka uspoređujući ga s nekim od značajnijih likova Staroga zavjeta. I danas mnogi Isusa smatraju prorokom ili jednom od najznačajnijih ličnosti u povijesti čovječanstva. Do ove spoznaje nije bilo osobito teško doći: to je bilo prevladavajuće mišljenje o njemu. Ali Isusa zanima što njegovi učenici misle tko je on. Petar odgovara osobno: Ti si Mesija, Sin Božji.

Do ove vjeroispovijesti nije moguće doći snagom ljudske logike, kaže Isus Petru, nego samo milošću Očeve objave. Petar će imati potrebu iskusiti snagu i istinitost ovih Isusovih riječi u svom životu. Iskusit će svu slabost 'tijela i krvi' pred smrću: iz straha za svoj život, pred običnom sluškinjom neće moći ponoviti ove riječi – ti si Mesija, Sin Božji. Iskusit će da bez Isusa doista ne može učiniti ništa. Svojim silama ne može nadvladati vrata paklena. Vrata paklena su uosobljenje zlih sila koje su najprije uvukle čovjeka u smrt grijeha, a onda ga žele konačno uvući u vječnu smrt.

Isus je uskrsnuo, pobijedio smrt i otvorio nam vrata Božjega Grada. Isus je Petru povjerio ključeve toga Grada. Na njega spada otvarati ili zatvarati pristup u Kraljevstvo nebesko posredovanjem Crkve. Vezati i odrješivati su dva izraza koja označavaju da će Petar kao opunomoćeni upravitelj Božje kuće imati disciplinsku i doktrinarnu vlast: označuje autoritet opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauka i disciplinskih mjera u Crkvi (usp. KKC 553).

Petar je stijena. Na stijeni ne raste skoro ništa, ona neplodna, sterilna. I Abraham je neplodni starac koji snagom Božjom i snagom vjere postaje otac izabranog naroda. Tako i Petar unatoč svojoj slabosti, snagom Isusova uskrsnuća i snagom svoje vjere postaje temelj novog Božjeg naroda – Crkve.

Danas se od mnogih može čuti: Krist da - Crkva ne. Možda su sablažnjeni slabostima i grijesima mnogih Isusovih učenika kojima je bila povjerena ova služba. Od dvanaestorice apostola jedan ga je izdao za 30 srebrnjaka, jedan ga je zatajio, ostali su pobjegli. Samo je jedan bio sa ženama pod križem. Slično je bilo kroz povijest Crkve do naših dana. Mi, Isusovi učenici svojim slabostima i grijesima nismo uspjeli uništiti Crkvu. Ako se na Crkvu gleda samo kao ljudsku organizaciju, onda je neobjašnjivo da ona, unatoč svemu, još i danas postoji.
Petar je iskusio svoju slabost, ali i snagu Isusove opraštajuće ljubavi.

Crkva postoji jer je ona djelo Duha Svetoga, sazdana na nevidljivom temelju koji je uskrsli Krist i na onom vidljivom a to je Petrova Apostolska Stolica. To je najbolja i jedina garancija opstojnosti i nezabludivosti Crkve koja brodi kroz oluje morem vremena i povijesti.
Zato naše slabosti i grijesi ne mogu nikada u potpunosti u Crkvi zamračiti svjetlo Kristove preobražavajuće i milosrdne ljubavi koju su iskusili Petar i toliki ljudi do današnjega dana.

Vrh

visnja

Naslov:

Postano: 23 vel 2010 19:50

Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 23. veljače 2010.
[ 23.2.2010 ]

Pripremio: don Marinko Duvnjak, župnik župe Turanj

ČITANJA:

Iz 55,10-11
Ps 34
Mt 6,7-15

''U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 'Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite:

Oče naš, koji jesi na nebesima!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I opusti nam duge naše
kako i mi otpustismo
dužnicima svojim!
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od Zloga!

Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupa.''

Sv. Terezija od Djeteta Isusa kaže da je za nju molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti. Odakle govorimo moleći? S visine naše oholosti i vlastite volje, ili iz dubine ponizna i skrušena srca?

Poniznost je temelj molitve (KKC 2559). Molitva je susret s Bogom koji je naš dobri Otac. On nas poznaje i zna što nam treba i prije negoli tražimo. Znamo li mi što nam doista treba, koje su naše najdublje potrebe? Možda smo se otuđili od sebe samih i samo blebećemo. Ne blebećite kao pogani koji ne poznaju pravo Božje lice – kaže Isus.

Tko su pogani? Pogani su vrlo pobožni ljudi, vjeruju u mnoge bogove. Misle da svojim obredima i dugim molitvama trebaju i mogu utjecati na Boga da dobiju ono što traže. Otuda potreba za dugim kičastim molitvama. Tako molitva postaje čovjekova inicijativa, čovjekovo djelovanje na boga kojeg se predočava kao nekog ljudskog moćnika.

Bog Isusa Krista nije takav! On je dobri Otac koji nas voli i koji zna što nam treba. Zato da bi mogli istinski moliti, imamo potrebu najprije iskusiti Božju ljubav, otkriti Njegovo pravo lice. Susresti se s Njime! Molitva je susret s Bogom. Potrebno je povjerenje, jednostavnost, poniznost, zanos srca – kako reče sv. Terezija.

Moliti znači uzeti vremena za izgrađivanje jednog odnosa i uživati u tome. Ne po dužnosti niti iz interesa, nego iz ljubavi i zadovoljstva što sam sa svojim Bogom. Zbog svega što je On učinio za mene. Zbog svega što ja mogu postati uz Njega. Tako molitva otvara nove životne prostore ljubavi i zajedništva. Tada možemo moliti kako nas Isus uči, tada možemo Boga zvati Ocem.

Još je nešto neophodno da bi mogao moliti: oprostiti onima koji su tebe povrijedili, koji si ti nanijeli štetu, koji su ti nanijeli zlo. Zašto? Jer i tebi Otac nebeski oprašta tvoje prijestupe. Da bi Očevo oproštenje doprlo do tebe, zahvatilo tvoj život, preobrazilo ga.

Zato danas moli kako te Isus uči moliti! Oprosti. Pomiri se. I baci jednostavan pogled prema nebu. Ponizno.

Vrh

Strana 12 od 28

[ 276 post(ov)a ]

Idi na stranu Prethodni 1 ... 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15 ... 28 Sljedeće

Početna » Biblija » a) Biblijska zajednica na forumu Tebe tražim

Vrijeme na UTC [LJV]

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Idi na: