www.tebe-trazim.com

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 16. ožujka 2010.
[ 16.3.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković
ČITANJA:

Ez 47,1-9.12
Ps 46
Iv 5,1-16

Svanuo je novi dan. Zahvalni smo Bogu što nam je darovao život i novu priliku da uživamo u njegovoj blizini i milosti. Milost je i ovaj trenutak u kojem na HKR-u promišljamo njegovu poruku.

Liturgijska čitanja pred nas stavljaju proroka Ezekiela koji živi i djeluje u najtežem razdoblju izraelske povijesti, u godinama progonstva. Kad je Ezekiel pisao prispodobu koja govori o vodi što izviraše ispod praga hramskih vrata, Jeruzalemski hram je bio razvalina. Pred očima mu je bio budući hram. Ispod njegova praga teče voda koja će biti izvorom života. Ezekielovo viđenje će se potpuno ostvariti u NZ. Voda koja ozdravlja je Isusova Radosna vijest. To je krsna voda koja preporađa ljude u djecu Božju. To je sakrament ispovijedi po kojemu nam se otpuštaju grijesi. Ta je voda potekla iz Isusova srca, te zajedno s Njegovom predragocjenom krvlju otkupljuje svijet.

Ivan piše da se to dogodilo u Jeruzalemu, u kupalištu, a bila je subota. Ozdravljenik je čovjek koji je trpio od svoje bolesti 38 godina. Tog čovjeka Isus ozdravi samo riječima. U Isusovim očima bolesniku nije trebalo samo ozdravljenje, već i svijest da se netko o njemu brine. Židovi su zbog tog ozdravljenja bili ljuti na Isusa. Nisu se obazirali na činjenicu da je dotični čovjek dugo bolestan i da se nije našao nitko tko bi ga uronio u kupalište. A kad se našao netko tko mu je pomogao i ozdravio ga, ozdravljenik je odjednom privukao njihovu pažnju. Umjesto da se vesele zbog njegova ozdravljenja, obrušavaju se na čovjeka zato što subotom nosi postelju, a na Isusa zato što je riječi ozdravljenja izgovorio na dan subotnji.

Dragi vjernici! Okrenimo se oko sebe. Vidjet ćemo ljude koji i danas razmišljaju na isti način. Koliko je okrutnosti u svijetu. Ljudi su postali siluete koje se guše u svojim problemima, koji ne vjeruju u bolju budućnost. Čitajući tiskovine, gledajući televiziju primjećuje se sve više nasilja, golotinje i tame koja izlazi iz čovjeka. Ljudi su zaboravili da postoji život s Bogom. To je svjetlo, dobrota, ljubav, spremnost pomoći u svakoj prilici. Gdje je nestao čovjek pun Božje milosti. Gdje je nestao osmijeh čovjeka koji u sebi nosi Boga? Prepoznajemo li svoj lik u osobi Krista Gospodina?

Ako ga prepoznajemo, što činimo da bi njegovo sveto lice obasjalo našu ljudsku narav i dalo nam osjetiti prisutnost Boga koji govori jezikom poštovanja, čestitosti, poniznosti i bezgraničnog darivanja u ljubavi? Možda danas možemo priznati Gospodinu da nam je teško pomagati, da se ne trudimo oko dobra, da nam je lakše ići linijom manjeg otpora i reći da ima drugih koji će pomoći čovjeku u potrebi.

Tko je taj čovjek? Ovo će se pitanje o Isusu postavljati sve do svršetka svijeta. Ozdravljenik nije znao. Znam li ja tko je za mene Isus? Zar samo izvanredan čovjek? Ako u njega ne vjerujem kao u Božjeg Sina, kao u Boga, onda ne vjerujem ni da mi on može pomoći, da me može izliječiti.

Kako ću onda vjerovati u sakramente koje je ustanovio da bi mi po njima darovao svoju milost! Uvjereni u vlastitu malenost s blagoslovom poslušnosti usudimo se pristupiti Gospodinu i ne smijemo sumnjati ni u što, jer je s Bogom sve moguće. Povjerimo Gospodinu svoje planove za budućnost jer je jučer prošlo, sutra još nije stiglo, a danas je jedina prilika kako bismo Gospodina bolje upoznali, ljubili i služili. Zahvalni za tisuće prigoda koje nam Isus otvara, pomozimo utučenom i očajnom svijetu otkriti smisao života i umiranja s mirom i osmijehom na usnama. Isus je ozdravljenika upozorio da treba surađivati s milošću koju je primio, da treba napredovati u obraćenju, jer bi mogao pasti u gore zlo. Time je želio reći da je došao uništiti grijeh koji paralizira čovjeka.

Isus danas i nas pita: Što tebe paralizira, od čega trebaš biti izliječen? Novi dan, novi je izazov u kojem ćemo odgovoriti Gospodinu na ova pitanja svojim životom. Dopustimo mu da nas dotakne, da nam pomogne izliječiti se od samih sebe. Kad prihvatimo poslanje koje nam je povjereno, spoznat ćemo koliko smo toga propustili učiniti i koliko puta ljudi nisu u nama prepoznali lik Otkupitelja svijeta.

Zamolimo Gospodina da nam pomogne shvatiti smisao našeg postojanja i da s pomoću Božjom ozdravimo od prolaznosti na ovom svijetu te se obratimo i obnovimo za život koji nam je obećan na nebesima.

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda 17. ožujka 2010.
[ 17.3.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković
ČITANJA:

Iz 49,8-15
Ps 145
Iv 5,17-30

Poštovani prijatelji, Bog vas blagoslovio i udijelio vam da danas možete oko sebe širiti radost zajedništva kojim nas povezuje i vodi putem prema nebu. Smeta nam kad je netko uporan u svojem izlaganju. To nas čini nervoznima i željeli bi smo zaustaviti taj govor i reći da je dosta. U situacijama kad sami to isto činimo kao da zaboravimo da to nije u redu i da drugi imaju pravo reći što i mi – dosta je.

Tako se događalo u Ivanovom izvješću koje nas danas upućuje na Isusove slušatelje koji ne odustaju da nakon ozdravljenja čovjeka obezvrjeđuju njegov čin svojim praznim argumentima. Ivan nam želi iznijeti duhovnu dimenziju događaja. Kad su ga Židovi upitali zašto subotom radi, On odgovara da i njegov Otac trajno radi. Boga je nazvao svojim ocem. Izjednačio se sa samim Bogom. Time je još više navukao na sebe njihovu mržnju i neprijateljstvo.

Bog je prisutan u događanjima u svijetu, u mom osobnom životu. Bog to čini u blagosti, poniznosti i ljubavi. Time želi da budemo dobri i prikladni suradnici u spasenju svijeta. Ovo ozdravljenje koje je postalo kamen spoticanja nagovještaj je još većeg čuda. Isus će imati vlast nad smrću i životom. Samo Bog može uskrisiti i dati vječni život. Tajna Isusova života u potpunu je jedinstvu s njegovim Ocem. On sve usmjerava prema Ocu.

Izrael je čekao mesijanske dane kao dane uskrsnuća, kada će biti uklonjena svaka bolest, slabost i smrt. Isusovim dolaskom je to vrijeme počelo. Svatko se već sada odlučuje na uskrsnuće života ili uskrsnuće osude, prema tome prihvaćam li Isusa ili ne, činim li dobro ili zlo. Kaže Isus: 'Doći će dani kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i oživjet će. Tada će se vidjeti kako je i koliko tko u životu činio dobro ili zlo. Gospodin će suditi po pravdi jer je to Očeva volja'.

Korizmeno vrijeme stavlja pred nas muku Isusovu koja govori snažnije od svake riječi. To je govor Boga i čovjeka koji prodire duboko u svako ljudsko srce. Razmišljamo li o trenutku našeg konačnog susreta s Gospodinom? Živimo li u lažnoj nadi da će Bog sve oprostiti i sve ljude spasiti bez čovjekova odgovora? Vjerujem da smo toliko naučili da bez našeg čestitog života s Bogom i s ljudima nema spasenja.

Nadam se da smo i danas došli do spoznaje da nas Gospodin nikad ne ostavlja. On nas toliko ljubi da nam uvijek nanovo daje mogućnost obraćenja. Ako je on činio sve što je volja njegovog Oca na nebesima to je putokaz svima nama da molimo Oca na nebesima kako bi nas sačuvao od zla i učvrstio na putu prema njemu. Bog ima vremena za ostvarivanje svojih planova. Nama su ta vremena nepoznata, ne možemo na njih utjecati, promijeniti ih, ubrzati ili usporiti. Ono što možemo jest pripremati se za njih, da bismo ih, kad jednom nastupe, mogli što bolje iskoristiti.

U tom nastojanju potrebno nam je puno ljubavi. Bog je ljubav. Ljubav ima izvor u vječnoj ljubavi Oca i Sina u Duhu. Dajmo Duhu Svetom vlast nad sobom kako bi nas, pomičući granice našega ega, otvorio prema drugima i osposobio za istodobno prihvaćanje Boga i čovjeka. Kristova će nam ljubav dati snage i poticat će nas da mu se sami darujemo. Budimo svjesni da tamo gdje je Bog da je tamo i ljubav. A gdje je ljubav, tamo je i služenje. Mi, kršćani, stvoreni smo za velike stvari, stvoreni smo za svetost jer nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Svaki dan je nova prilika spoznati ovu divnu istinu koja nas obnavlja na putu ljubavi i spasenja.

Činimo dobro svima, osobito onima koji su najpotrebniji. Posljednji sud bit će očitovanje naših odnosa s Isusom Kristom u ovom životu, naše vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka nas danas ohrabre riječi psalmiste koji izriče pohvalu Bogu riječima: Milostiv je Gospodin i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim i svet u svim svojim djelima.

Neka nam srce nahrane ove pohvale koje nas potiču da danas budemo raspoloženi za susret s Kristom u ljudima koji nam dolaze ususret. Gospodine, molim Te da Tvoja ljubav bude moja volja i da svu svoju ljubav podčinim Tvojoj volji.

Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 21. ožujka 2010.
[ 21.3.2010 ]

Pripremio: fra Martin Jaković

ČITANJA:

Iz 43,16-21
Ps 126
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11

Peta je korizmena nedjelja u godini C. Liturgija riječi pred nas stavlja evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako su farizeji i pismoznanci priredili Isusu novu zamku. Doveli su pred njega ženu uhvaćenu u preljubu. Pitali su Isusa što da se učini s njom? Bio je to dvosjekli mač. Ako je Isus osudi i dopusti da je kamenuju, izgubit će glas o svojoj dobroti, blagosti i milosrđu. Ako je ne osudi doći će otvoreno u sukob s Mojsijevim zakonom, koji je za takav slučaj predviđao smrtnu kaznu.

Svjedoci smo sukoba u kojemu se odlučuje o životu i smrti. Ako taj događaj razmotrimo malo dublje, vidjet ćemo da su pismoznanci i farizeji ženu i njezin grijeh iskoristili samo kao sredstvo za ponovno sukobljavanje s Isusom. Isus je prozreo njihovo lukavstvo i s nekoliko riječi događanje temeljito preusmjerio. Tužiteljima je dao jasno do znanja da područje istinskog sukoba nije odnos između njih i žene, nije ni odnos između njih i njega, već nešto sasvim drugo – stanje u njihovim srcima.

Isus djeluje čudesno. Izgovara riječi koje prodiru u dubinu njihova srca: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!' Nakon kratkog vremena tužitelji počeše odlaziti postiđeni zbog svoje pravednosti i bezgrešnosti. Isus ne osuđuje grešnicu, nego grijeh. Zato joj na koncu reče: 'Idi i od sada više nemoj griješiti!'

Dragi vjernici! Isus nikoga ne osuđuje, nego poziva na obraćenje. Njegov je stav prema preljubnici stav oca koji s ljubavlju i praštanjem dočekuje izgubljena sina. Ljubav Božja, koju nam je Krist Gospodin objavio, nema granica. Bog čeka grešnika sve do kraja njegova života da se obrati. Samo čovjek može definitivno odbaciti Božju ljubav i na taj način sam sebe osuditi. U tome su nam primjer dva razbojnika koji su zajedno s Isusom bili raspeti na Kalvariji.

Svi se vrtimo u tom začaranom krugu grijeha i nitko ne može iz njega. Zlo je svakoga od nas primoralo na vlastito sklonište. Iz svojih skloništa obrušavamo se jedni na druge. Nabacujemo se kamenjem, misleći da ćemo na taj način izbjeći zlo, a u biti tonemo još dublje u njega. I ne bi nam bilo izlaza da se nije našao Netko koji nam govori: „Ja sam pobijedio zlo, pobijedite ga i vi! Prestanite se nabacivati kamenjem, jer će prije ponestati kamenja negoli vaših grijeha. Ja sam bez grijeha i mogao bih baciti kamen u vas, ali to ne želim. Otvorit ću radije vrata utočišta.“

Današnji moderni čovjek nerado se ispovijeda, nesklon je sakramentalnom susretu s Bogom kroz ispovijed. Toliko puta čujemo kako ljudi govore: Stalno ispovijedam iste grijehe, zašto se ispovijedati? Nepromišljeno se kaže da su uvijek isti grijesi. Neka su isti. Zar ne treba Bogu zahvaliti što ih nije više ili što nisu teži? Što češće idemo na svetu ispovijed bit ćemo bolji i otkrit ćemo milost koju je doživjela i žena iz današnjeg evanđeoskog odlomka. U susretu s Kristom počinje nova stranica života u kojem otkrivamo dostojanstvo svoga bića.

Dragi prijatelji! Ovo Božje smilovanje pretpostavlja dvije stvari. Prvo da taj novi početak prihvatimo kao izraz naše zadivljene zahvalnosti, jer upravo onaj koji je mogao osuditi, govori riječi praštanja. Drugo, da i sami svojoj grešnijoj braći i sestrama izmolimo Božju ljubav koja oprašta.

Veliki bibličar sv. Jeronim misli kako se Isus sagnuo prema zemlji da bi prstima ispisao grijehe onih što su htjeli kamenovati ženu. Potrebno je, dragi kršćani, svaki put kad se spremamo osuditi drugoga, predočiti sebi Isusa kako, sagnut prema zemlji, ispisuje naše grijehe.

Odbacimo kamenje što ga prebrzo želimo podići na druge i onda ćemo, kao i ova preljubnica, iskusiti kako nam milosrdni Bog ovih dana otvara novi put, novi polazak u vlastitu slobodu. U tom trenutku čut ćemo Gospodinovu riječ: 'Ni ja te ne osuđujem. Čak sam dopustio da me zbog tebe osude. Spoznaj milosrdnu ljubav Božju upravo u tome što sam listu tvojih grijeha prikovao na križ i prebrisao je svojom krvlju.'

Zahvaljujemo Bogu za ove dane u kojima smo razmišljali o Kristu koji nam želi pomoći da plemenitim i čestitim životom ostavimo svjedočanstvo Božje ljubavi u svijetu. Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Svetoga Duha bila sa svima vama!

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
[ 22.3.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

Dn 13,1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23
Iv 8,12-20

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Isus nas danas potiče na preispitivanje koliko smo brzo spremni osuditi druge oko sebe. Poslušajmo evanđelje:

''A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: 'Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?' To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: 'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.' I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: 'Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?' Ona reče: 'Nitko, Gospodine.' Reče joj Isus: 'Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.'''

Koliko puta smo bili u situaciji da smo nekoga u razgovoru osudili? Naizgled bezazleni razgovori uz jutarnju kavu, prepričavanje svega što smo čuli i vidjeli može biti ugodna razbibriga, ali koja sa sobom donosi i mnogo otrova, osuda, predrasuda i često nenamjernog činjenja zla.

Isus nam danas u evanđelju daje primjer kako je lako osuditi grešnika. Taj ili ta je napravio to i to, to djelo je loše, idemo ga kamenovati. Nitko se nije sjetio pomoći grešniku. Štoviše, nitko se nije sjetio da bi se baš sutra svaki od nas mogao naći u istoj situaciji. Različiti ljudi reagiraju na različite situacije. Dok netko vrlo lako počini grijeh preljuba, netko drugi to nikada ne bi učinio, ali će zato zgriješiti na nekom drugom planu gdje je onaj možda puno čvršći.

Iz toga proizlazi da mi nikada ne možemo biti objektivni kada je u pitanju analiziranje nečije grešnosti. Iako znamo da su neka djela uvijek za osudu i u sebi znamo da su sama po sebi grešna, ne možemo suditi objektivno, jer ne znamo zašto, iz koje situacije ili poriva je taj netko učinio to djelo. Zato su naši sudovi o pojedinim postupcima drugih ljudi uvijek manjkavi.

Samo Bog može biti pravedan sudac jer ima uvid u svaku pojedinost duše svakoga od nas i djela koje čovjek čini. Zato Isus nije htio osuditi ovu ženu. Želio nas je podsjetiti koliko smo manjkavi u našim vlastitim naravima. Želio nam je dati do znanja da naše osude ne mogu biti ispravne dok mi sami nosimo terete svojih grijeha na leđima.

Koliko god znali da je netko nešto učinio krivo, osuda je zadnja stvar koju možemo upotrijebiti protiv te osobe. Prvo treba moći oprostiti, zatim pomoći, zatim upozoriti. Treba iskoristiti sve mogućnosti da se ta osoba, ta duša izvede na pravi put. Isus nije ovu ženu samo tako otpustio. Upozorio ju je da više ne smije griješiti. Jer ako bude ponovno isto griješila, snaći će je gorka sudbina, kako ju je i mogla snaći da je nisu doveli pred Isusa.

Ako želimo nasljedovati Isusa, moramo biti svjesni da nikada ne smijemo osuđivati druge. Mi smijemo jedino osuditi sami čin koji je loš, ali nikada osobu. Moramo uvijek upozoravati da su pojedini čini određenih ljudi loši i nepoželjni, a sami ljudi da trebaju pomoću u raspoznavanju onoga što su učinili i da trebaju pomoći da se izdignu iznad tog stanja grešnosti. Nikada ne smijemo od nikoga odustati, već trebamo se truditi pomoći koliko god je u našoj moći. Naravno da nailazimo na stuacije gdje mi ne možemo pomoći određenoj osobi jer ne znamo kako, ili nam ta osoba ne dopušta da joj se pomogne. U takvim situacijama najbolje se odmaknuti, a ne osuditi.

Često, kada ljude na brzinu osudimo, sprječavamo ili zakidamo sebe da ih bolje upoznamo. Npr. upoznamo nekoga i neki postupak te osobe nam se nije svidio i mi odlučimo da se nećemo s njom družiti. Ta osoba na kraju se iskaže kao dobra i pozitivna jer se može dogoditi da joj je to bio jedan od rijetkih propusta koji su joj se dogodili u životu. Tako bivamo zakinuti za moguće vrijedno prijateljstvo samo zato što nismo htjeli pružiti drugu priliku, što nismo htjeli oprostiti. Nemojmo se na takav način zakidati za dobrotu ljudi oko sebe. Ako već ne poradi Krista, a onda barem poradi nas samih...

njega.'''

U današnjem evanđelju Isus predskazuje kako će ljudi u Njega početi uistinu vjerovati tek kada Ga budu uzdigli, prikovali na križ. Ostajem duboko zamišljen nad tom neporecivom činjenicom. Kad je Isus bio uzdignut nad križ, ljudi su započeli vjerovati u Njega. Bez križa se nije moglo ništa dogoditi. Bog je morao dati primjer čovjeku što zapravo znači biti čovjek. Zanimljivo je kako smo mi ljudi prevrtljivi. Kroz povijest našega spasenja iščitavamo kako smo stalno željeli biti kao bogovi.

Autori Svetog pisma stalno su to naglašavali. Od Rajskog vrta i Kule babilonske do zlatnog doba kraljeva, ljudi su se opirali Božjem vodstvu jer nisu htjeli priznati da im vodstvo uopće treba. Htjeli su biti slobodni, a Božja prisutnost kao da im je umanjivala tu slobodu. U Božjoj prisutnosti osjećali su se manje bogovima.

Oholost u želji za uzdizanjem odvodila je ljude u propast. Zato Bog okreće tu našu oholost na dobro. Kao da misli: 'Ako već žele biti kao ja, moj Sin će im pokazati kako to mogu postići.' I zaista, Isus nam pokazuje primjerom što znači biti Bog i otkriva da čovjek upoznaje sebe kada slijedi Boga. Biti čovjek znači slijediti primjer Isusa Krista.

Čovjek bi tako pomislio da je ovdje kraj našoj oholosti, ali ne. U tolikoj želji da budemo bogovima nije nam se svidio Isusov primjer kojim nam pojašnjava što to zapravo sa sobom donosi. Kada smo iz Isusovih riječi i djela uvidjeli da biti Bog je zahtjevna stvar, da to nije uzvišeno na onaj način na koji smo mi to sebi zamislili, odlučili smo ovaj put otići jednom drugom stranputicom. Odlučili smo potpuno negirati Boga.

Tko želi biti Bog kojega svi pljuju i ponižavaju? Jednostavno nema smisla. Danas više ne želimo biti bogovi. Danas želimo biti ljudi, jer vjerujemo da je biti čovjek najuzvišenije što možemo postići. Zato treba uživati, iskoristiti od života sve što se pruža, biti bez ikakvih granica, biti potpuno slobodan. U ovom modernom vremenu tome težimo.

Isuse! Kako smo mi ljudi smiješni. Nismo htjeli u Tebe vjerovati dok Te nismo prikovali na križ. Sada se mnogima takav ne sviđaš pa Te žele maknuti s križa. Maknuti tebe i tvoj križ. Do kada ćemo biti neodlučni u svojim traženjima? Kroz čitavu našu povijest nudiš nam se kao ljubav, a mi Te stalno želimo mijenjati i prilagođavati svojim strastima, oblikovati prema svojim htijenjima. Nikako nismo u stanju prihvatiti Te onakvim kakav zaista jesi, sama ljubav i dobrota.

Stalno Ti se opiremo, jer prihvatiti Te znači priznati da smo slabi, a tko želi to izreći na glas. Slabići se danas gaze i izbacuju na ulicu. Opstaju samo moćni i jaki. Svijet voli pobjednike, a ne gubitnike. I dok se opiremo Tvome milosrđu, nad našim se glavama, kao jeka koju nosi blagi povjetarac, čuju Tvoje riječi: 'Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.'

Želimo li zaista umrijeti zauvijek u svojim grijesima? Zar je tako teško vjerovati u Krista? Ako misliš da ima vremena za obraćenje, sjeti se poruke na početku korizme: 'Evo, sad je vrijeme milosti, evo, sad je vrijeme spasa!'. Ne odgađaj za sutra, počni vjerovati sada. Osjeti pravu slobodu u nasljedovanju Krista i otkrij istinu u njegovim riječima: Tko se ponizuje, bit će uzvišen!