www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:01

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 28  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: Propovijedi
PostPostano: 19 tra 2009 06:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Bijela nedjelja, 19. travnja 2009.
[ 19.4.2009 ]

Pripremio: fra Mario Cifrak

ČITANJA:

Dj 4,32-35
Ps 118
1 Iv 5,1-6
Iv 20,19-31

Ovako je opisana prva kršćanska zajednica: «U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao».

To je ideal koji nam autor stavlja pred oči u kasnim osamdesetim godinama prvoga stoljeća kad su Židovi napuštali Palestinu poslije židovsko-rimskog rata a među njima i kršćani koji su kao izbjeglice stizali u Malu Aziju i priključivali se postojećim Crkvama. Tu napetost dolaska novih članova treba da razriješi zajedništvo, osobito materijalnih dobara, zbog oskudice i neimaštine onih koji su sve svoje ostavili ili izgubili bježeći prema sigurnijim područjima.

Upravo takav primjer solidarnosti imamo u Barnabi koji dolazi iz dijaspore, s Cipra i sve svoje dijeli s Crkvom. I opet negativni primjer Ananije i Safire koji su bili u svojim nakanama neiskreni pa ih je zbog toga sustigla Božja kazna jer nisu slagali «ljudima, nego Bogu» (Dj 5,4). Očito da je ideal zajednice da budu «jedno srce i jedna duša» narušen.

Ananija i Safira željeli su ostaviti dobar dojam o svojoj potpunoj odlučnosti da sve svoje stave na raspolaganje Crkvi, ali su ustvari bili prevaranti odvajajući dio utrška za sebe jer im «Sotona ispuni srce» te su slagali Duhu Svetom (usp. Dj 5,3). Bog od nas traži da naše misli, govor i djela budu u skladu i da ne odaju privid svetosti, jer bolje bi bilo da se nisu ničeg odrekli: «Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti?» (Dj 5,4).

Traži se totalno odbacivanje laganja i prijevare, a ne posjedovanja!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 lis 2009 07:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 11. listopada 2009.
[ 11.10.2009 ]

Pripremio: fra Božo Barišić

ČITANJA:

Mudr 7,7-11
Ps 90
Heb 4,12-13
Mk 10,17-30

'Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?' Baštiniti nešto znači staviti se u odnos spram nekoga, a kada se radi o vječnom životu to znači staviti se u odnos prema Bogu. Naš kršćanski odnos s Bogom je sinovski. On je naš otac a mi njegova ljubljena djeca, stoga i baštinici njegova Kraljevstva.

Što nam je činiti dakle da budemo baštinici Očevi? Priznati se Božjim sinovima i kćerima, rasti u sinovskom predanju i povjerenju, ne biti tjeskobno zabrinuti, osobito ne oko materijalnih dobara ovoga svijeta. Sve materijalno što čovjek posjeduje, sve oko čega se tjeskobno brine zarobljava ga i umjesto da posjeduje i služi se dobrima, on često postaje sluga materijalnih stvarnosti. U takvom stanju naš duh se teško izdiže, pogled nam je rijetko uperen u nebo, i makar ponekad posjedujemo mnogo, osjećamo se tako siromašni jer našem je srcu više od ikakva bogatstva potreban Bog.

Katkad se znamo skriti iza vjernog vršenja zapovijedi, propisa, darovane milostinje – ali kad nas Isus pogleda pogledom punim ljubavi, često se smrknemo i odemo žalosni, baš kao mladić iz današnjeg evanđelja. Sve je već činio, poznavao i vršio sve zapovijedi – jedno mu je samo nedostajalo – posve se predati Bogu. Povjeriti svoj život, svoju sadašnjost, svoju budućnost Bogu. A to je bilo tako teško.

I nama je toliko puta tako teško jednostavno reći Bogu – neka bude tvoja volja! Teško nam je s povjerenjem prepustiti Njemu neki segment našeg života, naše svakodnevnice. Imamo potrebu svugdje staviti svoj prst, poput Tome, i tek tada smo sigurni – kada je sve pod našom kontrolom. Bog nas ne želi kontrolirati, On nas želi osloboditi, želi nam dati plodove svoga kraljevstva – jer Njemu je sve moguće.

Čovjek današnjice teško se nosi s vlastitom nemoći i ograničenošću, i makar posjedovao sva blaga ovoga svijeta, ima životnih situacija gdje ostaje zbunjen i nemoćan poput deve pred ušicama igle. Ima, uistinu, u našem životu trenutaka kad sve izgleda nemoguće. Bog sam nas podsjeća da kad smo s njim sve postaje moguće, da onda kada zbog njega i njegova evanđelja ostavimo sve, dobijemo stostruko više.

Baštinici smo Božji i subaštinici Kristovi. Pozvani smo baštiniti život vječni. Truditi nam se svakodnevno da ne prezremo taj Očev dar. Izvor svakog istinskog bogatstva je sam Bog. On nas uči dijeliti s bližnjima ono što imamo i to ne bilo što, već ono najvrjednije, kako je i On sam učinio. Darovao nam je svoga Sina, kako nam onda s njime neće sve darovati?

Molimo da budemo slobodni od navezanosti na dobra ovoga svijeta kako bismo pogled naše vjere mogli podići k nebu i susresti Isusov pogled pun ljubavi koji nam progovara: 'Dođi i idi za mnom!'


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 12 lis 2009 08:57 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 12. listopada 2009.
[ 12.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić
ČITANJA:

Rim 1,1-7
Ps 98
Lk 11,29-32

Evanđelja nam svjedoče da gdje god se pojavio Isus uz njega je bilo veliko mnoštvo. No, s druge strane evanđelja nam jednako tako svjedoče kako nisu svi koji su se okupljali oko Isusa imali jednake ili prave ciljeve. Jedni su tu bili zbog senzacije, zbog čuda koja je činio, drugi da provjere da li je istina sve što se govori o Njemu, drugi opet kao pismoznanci i farizeji često puta da ga iskušaju, a tek su rijetki bili koji su za Isusom išli zbog Njega samoga, zbog toga što su u njemu prepoznavali Sina Božjega – obećanog Mesiju i što su Njegovu riječ prepoznavali ne kao riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest – Riječ Božju.

Na žalost, moramo ustvrditi kako niti danas stvari nisu puno bolje. I danas se mnogi okupljaju oko Isusa. Svjedoci smo kako je iz dana u dan sve više duhovnih susreta, seminara, vježbi, hodočašća, toliki festivali, tolika često i masovna vjernička okupljanja u ovoj ili onoj prigodi, a teško se oteti dojmu da je Krist zapravo samo paravan za sva ta naša događanja. Kao da je u pozadini svega naša čežnja da mi ipak ponad Krista doživimo nešto 'više'.

S druge strane, ostaje i činjenica kao je kao plod svih tih naših projekata sve manje pravih, korjenitih, istinskih i dubokih obraćenja. Sve je manje onih koji su u jednostavnosti svakodnevice, noseći svoj križ spremni ići uskim i strmim putem Evanđelja rastući tako u svojoj vjeri. Sve je manje onih vjernika kojima je DOVOLJNA sveta euharistijska žrtva, koji euharistiju prepoznaju kao NAJVEĆE i ISTINSKO blago te sve ostalo u usporedbi s njom smatraju gubitkom, koji ponad Euharistije ne traže većeg čuda niti drugog, tobože dubljeg iskustva.

Promatrajući suvremenog čovjeka u svoj njegovoj čežnji za religioznim, za onostranim, nije moguće ne primijetiti upravo tu preočitu čežnju za znakovima. Pa se onda često i u našim vjerničkim krugovima čuje i to kako smo mi ipak samo ljudi i kako bismo ipak htjeli nešto iskusiti, vidjeti, doživjeti. Stoga je Isusov ukor njegovim suvremenicima danas upućen nama: 'Naraštaj ovaj, naraštaj je opak. Znak traži!' jer, htjeli mi to ili ne, sam Isus veli: 'Ali mu se neće dati doli znak Jonin' Znak je to Križa s kojega je za naše spasenje proizašao predivni sakrament Euharistije u kojoj je i po kojoj je Bog s nama i među nama u sve dane do svršetka svijeta.

Jesmo li toga svjesni? Jesmo li spremni onom vjerom za koju je Isus rekao da je blažena jer nije vidjela a vjeruje u jednostavnom znaku kruha i vina prepoznati Sina Božjega žrtvovana i prisutna među nama? Jesmo li svjesni da je najveći znak Božje ljubavi upravo Isusova žrtva na križu koja se u euharistiji uvijek iznova obnavlja za nas i za naše spasenje?

Stoga na koncu, prepoznajmo činjenicu da Bog nije mogao i ne može učiniti niti jedan veći znak do li znaka Križa - Euharistije i ne budimo više opaki, ne idimo za stvarima velikim niti za čudima koja su iznad nas, nego prepoznajmo Boga koji se među nama ušatorio.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 13 lis 2009 06:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 13. listopada 2009.
[ 13.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić
ČITANJA:

Rim 1,16-25
Ps 19
Lk 11,37-41

Koliko li puta evanđelja bilježe upravo ovakav scenarij? Bog govori. Čovjek dirnut Riječju Božjom poziva i prima Boga u svoj dom – u svoje srce, no onda se događa ona naša najveća tragedija: 'K svojima dođe i njegovi ga ne primiše' Naime, Bog dolazi u naš život, u naša srca sa svom zahtjevnošću svoje božanske prisutnosti, ali mi ljudi nismo kadri dopustiti Bogu da On bude Stvoritelj, a mi stvorenje.

Mi bismo, baš poput Adama, uvijek iznova htjeli biti mali bogovi i određivati Bogu što i kako bi On trebao činiti, ne samo u našem životu, nego u čitavom kozmosu. Tako redovito zadajemo Bogu vrlo striktne koordinate kako i što Mu je činiti, da Ga svojom slobodom zapravo onemogućavamo da, iako svemoguć, išta učini u nama i oko nas, a sve zbog naše nevjere, našeg nepovjerenja u Njegovu božansku svemoć i ljubav.

To je bezumnost o kojoj govori Isus u današnjem evanđelju. Mi ljudi, budući smo često licemjerni i podvojeni u odnosu prema drugima, u trajnoj smo napasti da i u odnosu s Bogom stvari dijelimo ili razlikujemo na ono izvanjsko i ono nutarnje, na ono javno i ono privatno, osobno. Bog je došao spasiti čitavog čovjeka, i samo čitavim predanjem svoga srca Bogu možemo biti dionici Njegove ljubavi koja se očituje u njegovu spasenju na i po križu.

Stoga Isusov današnji poziv da za milostinju damo ono iznutra nije drugo doli poziv da na ljubav Božju objavljenu na Križu i uvijek iznova potvrđivanu u sakramentu Euharistije i mi uzvratimo, odgovorimo, nesebičnim darom čitavog svoga bića, duhom, dušom i tijelom. Inače postoji opasnost da se kao i farizej iz današnjeg evanđelja zadržavajući se samo na izvanjskom – pranju ruku i ispiranju čaša – čitav život zavaravamo sami sebe, ne želeći vidjeti prljavštinu i podijeljenost svoga srca koja nas nuka na potpuno predanje i iskreni povratak Bogu…


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 lis 2009 06:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 14. listopada 2009.
[ 14.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić

ČITANJA:

Rim 2,1-11
Ps 62
Lk 11,42-46

Ljudi su uvijek, svjedoči nam osobito čitav Stari zavjet, nekako rado željeli svoj odnos prema Bogu urediti zakonom, tako da bude svima i sasvim jasno što je kome potrebno učiniti da ispuni ono što Bog traži od nas. No, kod zakona postoji uvijek opasnost da čovjek ispuni ono što je potrebno izvana, a onda iznutra ide dalje po svome.

Upravo to su činili revni vršitelji zakona, farizeji i pismoznanci. Do u tančine su poznavali zakon i trudili ga se držati do u milimetar, ali u svem tom vršenju zakona zaboravili su na pravednost i ljubav Božju. Tako je zakon kao sredstvo, da tako kažemo, uređenja odnosa s Bogom, postao ne više sredstvo nego cilj i kao takav prepreka osobnom, iskrenom i vjernom odnosu s Bogom. No budući da je čovjek uvijek samo čovjek, nismo niti mi danas – suvremeni vjernici – daleko napredovali u svom odnosu prema Bogu.

I mi često volimo svoje vjerničke obveze tako 'odraditi' da možemo biti sigurni da smo učinili što je potrebno i da onda više ne moramo brinuti, jer ako tako budemo činili, spasit ćemo se. Danas mnogi vjernici nedjeljnu euharistiju doživljavaju kao vjerničku obvezu, a ne kao vjernički susret s Kristom uskrslim. Sakramente kao nešto što se treba odraditi, da bismo se mogli smatrati 'pravim' kršćanima. Na taj način u trajnoj smo opasnosti da se naše katoličanstvo svede na kićenje jelke o Božiću i bojanje pisanica o Uskrsu, na nešto izvanjsko, a da je naša nutrina daleko od Boga.

Današnje evanđelje podsjeća da zakon – obveze – nisu cilj našeg vjerničkog života, nego sredstvo do cilja. Cilj našeg vjerničkog života je duboko i iskreno zajedništvo s Bogom. Stoga ako ne želimo da se današnji Isusov JAO i na nas odnosi ne zaboravimo nikad da biti Kristov – kršćanin – znači biti sav Božji, pripadati do kraja Bogu i slaviti Ga čitavim svojim bićem.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 15 lis 2009 06:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 15. listopada 2009.
[ 15.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić

ČITANJA:

Rim 3,21-29
Ps 130
Lk 11,47-54

Za onoga tko poznaje Isusa Krista kao onog tko je blaga i ponizna srca, koji je ljubav sama i milosrđe i koji je sućutan za svakog čovjeka, doista nemalo začuđuje Isusov nastup prema farizejima i pismoznancima. Jučer i danas pred nama stoji i odzvanja Isusov JAO upućen pismoznancima i farizejima kao ozbiljna i strašna opomena, no budući da se taj JAO tiče i nas, on tako postaje eshatološka opomena svim naraštajima čovječanstva. Nije dobro kad čovjek neozbiljno shvaća Boga, kad zaboravi da je samo kontingentno stvorenje, a Bog Stvoritelj, jer upravo tada u našoj grijehom ranjenoj ljudskosti bude se mnogi krivi putovi i načini kojima kao da pokušavamo nadmudriti i samoga Boga.

Bog je čitavu povijest spasenja postupno pripravljao put svome Sinu. Slao je mnoge izabranike – poslanike – svome ljubljenom narodu, no gotovo su svi redom bili odbačeni i nerijetko ubijeni. U punini vremena dolazi Sin Božji, no i Njega ne prihvaćaju, i Njega kojega su toliko iščekivali ne prepoznaju i na taj način dovode se u beznadnu situaciju. I sam Bog koji je u Isusu došao ususret čovjeku sa svim svojim milosrđem ostaje bespomoćan pred slobodom kojom se čovjek opire Bogu.

I da stvar bude gora, ne samo da ni sami ne ulaze u Božje kraljevstvo, nego još i priječe drugima koji htjedoše ući. Uočimo dakle bitnu poruku današnjeg evanđelja: upravo je taj okorjeli bezbožni stav pismoznanaca i farizeja iz srca koje će se domalo dati probosti i na križu čitavo predati za naše spasenje izmamio ovaj oštri JAO. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Kad je pao, Bog nije digao svoje ruke od čovjeka nego mu je pritekao u pomoć, u svome Sinu koji je kao milosrdni Samaritanac pridigao čitavo palo čovječanstvo i s drveta križa sve privukao sebi.

Zato je razumljivo da Isus ovako reagira kada se radi o vječnoj sudbini, o vječnom spasenju duša. To je tajna Božje ljubavi, to je tajna našega spasenja i pred tom tajnom trebamo dršćući klanjati se. A upravo je strahopoštovanje ono što je nedostajalo pismoznancima i farizejima Isusova vremena, upravo sveto strahopoštovanje – strah Božji – kao krepost nedostaje i nama danas u Crkvi. Ako pogledamo povijest Crkve i sve njezine velikane, vidjet ćemo da su svi od reda u svojoj duhovnosti, u svom odnosu prema Bogu bili maleni, ponizni, svjesni svoje bijede i krhkosti.

I upravo u tom temeljnom stavu čovjeka pred Bogom mogla se onda očitovati veličina i slava Božja. Stoga, brate i sestro, u poniznosti stvorenja dršćimo uvijek iznova pred prevelikom tajnom Božje ljubavi koja nam u svakoj svetoj misi progovara i dolazi u susret. Jer, tek kada zauzmemo takav stav, stav stvorenja pred Stvoriteljem, bit ćemo sposobni za bilo kakav rast i napredak u vjeri. Tek tada bit ćemo spremni krenuti, poput Sv. Terezije Avilske koju danas slavimo, u dubine kontemplativnog i mističnog zajedništva s Bogom već ovdje na zemlji…


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 16 lis 2009 06:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 16. listopada 2009.
[ 16.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić

ČITANJA:

Rim 4,1-8
Ps 32
Lk 12,1-7

Današnje evanđelje iz pera sv. Luke evanđelista vrlo slikovito izriče koliko se mnoštvo skupilo oko Isusa. Bilo ih je toliko da su jedni druge gazili. Isusu je po svom Duhu uvijek onaj koji sabire i okuplja u jedno stado u svoju Crkvu. Po završetku svog obraćanja pismoznancima i farizejima, Isus se danas okreće svojim učenicima i pozivajući da se čuvaju licemjerja, naviješta im da će i oni doživjeti velika suprotstavljanja i protivljenja u svom poslanju na ovoj zemlji, baš kao što su ga kroz čitavu povijest izabranog naroda doživljavali proroci, te da će i njih ubijati kao što su ubijali proroke.

Zapravo, ovime Isus poučava učenike kako je njihovo poslanje zapravo nastavak Njegovog – proročko. U tom smislu Isus poziva učenike koje naziva prijateljima da se ne boje onih koji ubijaju tijelo, nego naprotiv neka se boje onoga koji pošto ubije ima moć baciti u pakao. I na koncu kako je to mnogo puta Isus znao činiti, uzimajući sliku iz prirode tumači puno veće otajstvo, otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku. Ako je Bogu dragocjen svaki vrapčić, to će reći svako stvorenje, koliko mu je više dragocjenija kruna svih stvorenja – čovjek?

Brate i sestro, Riječ koja nam je danas naviještena podsjeća nas da smo po krštenju pozvani i poslani u svijetu nastaviti djelo koje je započeo Isus. No, jednako tako sasvim konkretno Isus nas podsjeća da nije učenik nad učiteljem. Da ako su njega progonili da će i nas, tj. da smo baš po krštenju pozvani na novi život u Kristu. Pa ipak, ponad svega, Isus nas poziva da se ne bojimo, jer ako smo s njime suukopani u njegovu smrt, onda ćemo zasigurno s njime i suuskrsnuti na novi život.

Sveti Leon Veliki dovikuje nam: 'Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo.' Upoznaj svoju čast, ali i svoju odgovornost u svijetu u kojem živiš. Odgovoran si da doneseš Boga u ovaj svijet, jer ako ti zakažeš, ako ne doneseš Svjetlo, odgovoran si za tamu koja zbog tvoga nemara vlada zemljom. Stoga, svjesni prevelikog blaga kojega smo u kršenju primili, neustrašivo pođimo na putove ovoga svijeta i donesimo čitavom svijetu i svakom čovjeku Radosnu vijest Evanđelja. Ne bojmo, se protivština, ta Bog je s nama…


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 17 lis 2009 06:43 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 17. listopada 2009.
[ 17.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić

ČITANJA:

Rim 4,13-18
Ps 105
Lk 12,8-12

Prva stoljeća povijesti Crkve mučenička su i postati kršćaninom tada značilo je prihvatiti veliku mogućnost da ću se morati poradi Krista i njegova Evanđelja odreći svoga života. Pa ipak, koliko god su progoni bili veći, to je još neustrašivije i snažnije bilo kršćansko svjedočanstvo zbog kojega su mirijade mirijada slobodno i spremno prihvatile mučeničku smrt. Ako pogledamo i čitavu povijest Crkve do danas, gotovo da nije bilo vremena u kojem barem u nekim dijelovima svijeta nije bilo neskrivenog neprijateljstva prema Kristu i njegovima. Postoje čak čitavi narodi kao što su poljski, ukrajinski, hrvatski koji bilježe tisuće i tisuće mučenika poradi Krista, Krsta i vjere nam svete.

Tako mi u Hrvatskoj imamo blaženog Alojzija Stepinca koji je bio glas savjesti u vremenu moćnih i opasnih ideologija. Kolika je mržnja na Crkvu bila u Rusiji, svjedoči podatak da je između dva svjetska rata mučki poubijano oko dvije stotine biskupa, što je gotovo sav episkopat Rusije i tisuće i tisuće redovnika i redovnica. Nasuprot tome, u Africi u Ruandi prije svega nekoliko godina u samo deset godina mučenički su ubijena tri nadbiskupa. Vidimo dakle, kako se ovaj svijet sa svojim sinovima i danas itekako opire Kristu.

Isusova riječ u današnjem evanđelju poziva nas da svojim životom svjedočimo, ispovijedamo njega kao Spasitelja, ne bojeći se nikoga. Nadalje, Isus nas poziva da u svom svjedočanstvu za njega ne brinemo što ćemo reći, ta nije to naše djelo i naš napor, Duh Sveti je onaj koji nam daje snagu i u nama izvodi djelo svjedočenja za Krista, stoga će nas On i poučiti što ćemo reći u taj čas.

Današnje evanđelje sa svojom porukom prekrasno se poklapa sa spomendanom Sv. Ignacija Antiohijskog, trećeg biskupa Antiohije, toga najvećeg središta prvih kršćanskih vremena na Istoku. Mučeničku smrt podnio je za progonstva cara Trajana. Dok je bio vođen prema Rimu gdje je bio mučen, ovako je pisao: 'Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo, bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči.'

Nebrojeno mnoštvo mučenika, kao i Sv. Ignacije koga danas slavimo uvijek iznova žele nam biti podsjetnik kako biti kršćanin – Kristov – znači biti svjedok. Kristovi smo dakle, samo onoliko koliko smo svjedoci Njegove ljubavi, ali i pobjede Boga nad zlom. Znamo, ta pobjeda koja se dogodila na križu, koja se kao u zametku od krštenja događa i u nama, a da bi se po nama sve više širila, doživjet će svoju puninu u posljednji – sudnji dan.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 18 lis 2009 05:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 18. listopada 2009.
[ 18.10.2009 ]

Pripremio: fra Siniša Paušić

ČITANJA:

Iz 53,10-11
Ps 33
Heb 4,14-16
Mk 10,35-45

Dvadeset i deveta je nedjelja kroz godinu. Današnje evanđelje svjedoči nam kako učenici uza sve vrijeme koje su bili s Isusom, uz to što su s njim proveli tri godine mnogo puta u bitnim stvarima nisu razumjeli Isusa. Osobito im je teško padao govor i patnji i križu kojega im je Isus neskriveno nekoliko puta naviješćivao. U tom smislu očito je i njihovo korjenito nerazumijevanje u čemu se sastoji istinska veličina. Evanđelje – Isus – donosi na Zemlju novost, obrnuti poredak, što je u ljudskim očima veliko pred Bogom je maleno i bez smisla. Stoga pravi Isusov učenik mora poznavati prave vrijednosti i imati ispravan stav znajući uvijek razlikovati bitno od nebitnog i prolazno od vječnog.

Današnju nedjelju Crkva slavi kao misijsku, jer želi pred svoje oči staviti misijsko poslanje svakog svoga člana, kao i čitave zajednice vjernika. Stoga se ponovno i danas prisjetimo kako smo po krštenju svi pozvani i poslani svoju vjeru, svoje prijateljstvo s Bogom – Isusom – svjedočiti bilo to zgodno ili nezgodno. Stoga je potrebno shvatiti kako misionarski poziv je zapravo poziv svakog kršćanina, pa i onoga koji će cijeli svoj život provesti u svom rodnom gradu, i cijeli svoj radni vijek na istom radnom mjestu. Naša vjera koja nam je dana kao dar nije nam dana za nas same. Nije moguće da onaj koji je sretan to bude samo u svojoj nutrini a da nitko drugi to na njemu ne primijeti. Isto tako nije moguće da netko bude istinski vjernik, da pripada Isusu Kristu i da ga želi životom slijediti a da se to naizvan jasno ne vidi. Autentično življeno kršćanstvo je zarazno i ne može ostati besplodno nego donosi stostruki plod.

Zato danas neka svatko zapita samog sebe: Jesam li svjedok, Jesam li misionar u sredini u kojoj živim? Može li moje življenje vjere postati privlačno za one koji ne poznaju Isusa Krista?

Brate i sestro, ovo nje puka retorika, ovo je ozbiljno preispitivanje naše kršćanske savjesti koja je možda utonula u neku vrstu zimskog sna. Stoga ugledajmo se danas u Krista ponizna i poslušna koji se radi nas ponizio i postao sluga svima i uputimo se obnovljenom revnošću donositi Krista čitavom svijetu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 20 lis 2009 09:48 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 19. listopada 2009.
[ 19.10.2009 ]

Pripremio: fra Martin Jaković
ČITANJA:

Rim 4,20-25
Lk 1,69-70.71-72.73.75
Lk 12,13-21

Poštovani prijatelji HKR-a! Mir vam i dobro!

Svaki dan našega života pun je raznih događaja i vrlo je malo vremena koje posvećujemo sebi, svom odnosu s Bogom i pitanjima smisla našeg života. Primjećujemo mnoge milosne darove koje nam Gospodin daruje. Oni se očituju u ljudima, u našim sposobnostima i svemu što nas okružuje. Dobro je dan započeti molitvom i otvoriti se providnosti Božjoj. To nas čini ljudima koji nose pozitivnu energiju koja čovjeka ispunjava radošću i potiče da čini dobro i tako bude nalik svome Spasitelju.

Krenimo u ovaj dan riječima sv. Pija X., pape: 'Moja je nada u Kristu koji pomaže i jača najslabije. Sve mogu u onome koji me jača. Njegova je moć bezgranična i oslonim li se na Njega i ja ću je steći. Njegova je mudrost bezgranična i obratim li se Njemu za savjet neću biti prevaren. Njegova je dobrota bezgranična i uzdam li se u Njega neće me napustiti!'

U današnjem čitanju Pavao nam naglašava Abrahamovu vjeru. Abraham se nije dvoumio pred Božjim obećanjem nego je vjerom ojačao i bio posve uvjeren da Bog može učiniti što je obećao. Svojom vjerom dao je Bogu najveću slavu.

Dragi prijatelji, takvu vjeru trebali bi imati kršćani u Isusovo uskrsnuće. Nije jednostavno biti uvjeren u uskrsnuće, pogotovo kad nemamo nikakvih drugih razloga osim vjere. Vjerujemo i u Isusovu veliku ljubav s kojom je pošao u smrt, predan za naše opačine i uskrišen radi našeg opravdanja.

Sv. Luka nam opisuje Isusa koji savjetuje ljude kako bi živjeli u miru, mudrosti i poštenju. Isus nam govori da se klonimo i čuvamo svake pohlepe. Prispodobom o bogatašu koji glasno razmišlja o svom bogatstvu Isus želi ukazati na čovjeka koji podliježe napasti videći pred sobom mogućnost stjecanja bogatstva. Toliko je obuzet bogatstvom da zaboravlja na sve drugo. Isus bogataša ne naziva grešnikom, nego bezumnikom. Njegovom nastojanju nedostaje mudrosti. Toliko se zanio onim što posjeduje da i ne pomišlja na ono što bi se moglo dogoditi. A dogodilo se da mu je smrt u hipu odnijela sve ovozemaljsko blago. Za nebesko blago, koje bi mu sada bilo najpotrebnije, nije u životu mario. U tome se očitovala njegova bezumnost. Evanđelje nam dalje govori: 'Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu'.

Dragi vjernici! Ovo je vrhunac Isusove pouke. Isus jasno ističe da se čovjekovi obzori ne zaustavljaju ovdje dolje, u horizontali ovoga života. Koliki među nama kažu: život treba iskoristiti, treba uzeti sve što nam pruža. Sve to može u hipu nestati. Isus nas upozorava na opasnost robovanja pukom egoizmu. To čovjeka uništava. Gospodin želi da sabiremo blago za vječni život. To blago je poštovanje, prijateljstvo, dobra djela, prihvaćanje i otvorenost za sve što nas istinski obogaćuje. Biti čovjek za druge poput Isusa.

Gospodine, otvori moje ruke za plemenito djelovanje da budem bogat u tebi. Da spoznam koje je to neprolazno bogatstvo. Da znam razlučiti neprolazne vrijednosti od prolaznih. Ti budi moje blago, Gospodine.

Moleći ovu molitvu, učinimo sve da neprolazno blago spasenja očitujemo pred ljudima već danas u malim djelima ljubavi. Gospodin će nas sigurno nagraditi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3, 4, 5 ... 28  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr