www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:18

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 24, 25, 26, 27, 28
Autor Poruka
PostPostano: 16 lis 2010 07:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 16. listopada 2010.
[ 16.10.2010 ]

Pripremio: vlč. Danijel Crnić
ČITANJA:

Ef 1,15-23
Ps 8
Lk 12,8-12

'Kažem vam, tko god mene prizna pred ljudima, i njega će Sin Čovječji priznati pred anđelima Božjim. Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se njega pred anđelima Božjim. Tko god rekne riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne pogrdu protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti. Kad god vas povedu pred sinagoge, poglavare i oblasti, ne budite zabrinuti kako ćete se i čime ćete se braniti ili što ćete govoriti, jer će vas u taj čas Duh Sveti poučiti što treba reći.'

Kada mi doživljavamo Duha Božjega? Kada nam to pada u dio iskustvo Duha Božjega u konkretnosti života, Duha koji nam je također dan u neobuhvatnom i beskonačnom obzoru u kojem se kreće naša spoznaja i sloboda? Kada ćutimo Duha Božjega?

Kada smo iskusili svoju slobodu i prihvatili je kao moć raspolaganja samima sobom, kao moć definitivnog određenja samih sebe, moć i zadaću koju nam nitko, nikakva prisila, nikada ne može oteti; kada smo se u toj moći na nešto obvezali.

Kada nam se u srcu probudila ili nam se darovala velika i obuhvatna nada, pouzdanje koje natkriljuje sve pojedinačne ciljeve naših nadanja i sve polete preko granica našega bića; kada ta nada natkriljuje i drži sve naše padove, neuspjehe i promašaje, te je sve to obuhvaćeno i nošeno blagim, šutljivim, nenametljivim i jedva primjetnim nedokazivim obećanjem u srcu: bit će dobro.

Kad smireno prihvaćamo pad u tamu smrti i sigurni smo da nam baš tu sviće zora nedokučivog obećanja novoga života. Kada sav zbroj svojih malih i velikih životnih računa razumijemo i doživljavamo unatoč svemu kao dobar – i to polazeći od Onoga koji nam je nedokučivo drugi i posve drugačiji od nas, naš Bog – a da nismo sami u stanju još jednom prekontrolirati račune i još manje bilo što dokazati. Kada smo iskusili dobrotu, ljubav, radost i ljepotu – razlomljeno i fragmentarno – i prihvatili to kao nedokazivo obećanje punine dobrote, ljepote, istine i radosti, a da nismo to cinično i skeptički gurnuli od sebe kao jeftinu utjehu pred neizbježnim očajem.

Kada smo mirno i vedro podnijeli i izdržali svoj svagdan koji nas tjera u očaj i prijeti osjećajem prevarenosti i uzaludnosti naših napora – i to sve dokraja, bez bijega, hranjeni nekom čudnovatom snagom koja nam je pritjecala iz nama nedokučivog izvora koji nam izmiče kad si ga god hoćemo učiniti raspoloživim.

Kad smo se odvažili moliti u šutnji, neizrecivo i neobjašnjivo sigurni da naša molitva nailazi na skriveno uho premda nam se čini da odande ne dolazi nikakav odgovor o kojem bismo još jednom mogli mudrovati i raspravljati.

Kad smo ispustili sami sebe iz grčevitoga kruženja oko sebe i grabljenja oslonca te smo se bezuvjetno predali šutljivoj Tajni koja nas okružuje – i doživjeli to kao pobjedu, izvor mira i radosti. Kada je naše padanje postalo pravim stajanjem, a da si to ničim nismo još jedanput mogli potkrijepiti i učiniti raspoloživim. Kada smo prihvatili svoj ili tuđi očaj, odbijajući svaku jeftinu utjehu i pritom u skrivenim dubinama svojega bića osjetili pouzdanje i sigurnost, a da to nismo mogli ni izreći.

Kad smo sva svoja pitanja i spoznaje, umor i zlovolju povjerili šutljivoj Tajni koja nas okružuje te sve prima i čuva, koju više volimo negoli sve naše spoznaje koje nam obećavaju moć i vladanje. Kad se u svojem svagdanu uvježbavamo u umiranju tako da nastojimo onako živjeti kako bismo željeli u smrti i umrijeti: mirno i predano – kao što dišemo, mirno uzimajući i predajući dah.

Kad smo se nečega odrekli, a da to nismo morali, mirno, bez zahvale i priznanja, čak i bez onog unutarnjeg osjećaja zadovoljstva koji nas nagrađuje kada nas nitko ne nagrađuje. Kada smo bili poslušni, ne stoga što bismo to morali biti ili bismo inače imali neugodnosti, nego naprosto zbog onog otajstvenog, šutljivog i neuhvatljivog što smijemo nazvati Božjom voljom i što se kao takvo ne može još jednom iskazati, a pogotovo ne dokazati. Kada smo jednostavno šutjeli makar smo se mogli braniti i makar smo doživjeli nepravdu; šutjeli smo, a da svoju šutnju nismo, još jednom, doživjeli kao svoj trijumf i nedodirljivost.

Kada smo bili uljudni i dobri prema nekome, a da od njega nismo osjetili ni trunka zahvalnosti ni priznanja, a u samima sebi nismo čak ni osjetili kako smo pri tom nesebični, dobri. Kada smo nešto odlučili slušajući glas svoje savjesti, a da to nikome nismo mogli dostatno obrazložiti te smo pri tom iskusili onu skrajnju osamljenost u kojoj sazrijevaju i padaju odluke koje nam nitko ne može pomoći nositi ili preuzeti na sebe i koje za svu vječnost moramo sami opravdati svojim životom.

Kada smo oprostili, premda nismo za to ništa dobili, a druga je strana uzela naše oproštenje kao samu po sebi razumljivu stvar ne pokazujući ni trunka nekog žaljenja za učinjenim ili propuštenim. Kada smo izvršili svoju dužnost uz osjećaj da smo sami sebe zanijekali i uz osjećaj da nas drugi zbog toga drže naivnima ili možda čak glupima, a mi smo bili samo vjerni svojoj savjesti.

Kada smo primijetili da se potočić našega života mučno probija i vijuga kroz pustinju banalnosti svagdana i ljudskih gluposti, naših i tuđih, kao da je bez cilja i u strahu da će presušiti – a ipak živimo u nedokazivom pouzdanju da će taj potočić naći svoje široko more, makar ga mi još ne vidjeli jer nam je obzor zastrt oblacima i pješčanim dinama ljudskih gluposti, prevarenih nadanja, trpljenja i slabosti.

Kada nastojimo voljeti Boga premda imamo osjećaj da iz njegove šutljive nedokučivosti ne dopire do nas nikakav odgovor ljubavi i premda nas ne nosi nikakav val čuvstva i oduševljenja jer nam ta naša ljubav izgleda kao skok u prazno gdje naše oči ništa ne vide niti uho išta čuje niti srce osjeća.

Tada je tu – ipak! – Bog i njegova milost koja oslobađa. Valja tražiti i otkrivati takva iskustva Duha u svojem životu jer nam ona bez tlapnje pokazuju da je ne samo naš duh nego i Duh Sveti beskrajno više od nekog komada ovog vremenitog svijeta, te da se smisao našeg ljudskog postojanja ne dohvaća i ne ispunja u sreći i smislu ovoga svijeta.
Tu stječemo iskustvo odvažnosti i pouzdanja koje je beskrajno veće od svih naših ljudskih razloga koje mukotrpno prikupljamo da bismo pred samima sobom i pred drugima opravdali svoje korake.

Budimo otvoreni za Duha jer ćemo s njime primiti snagu da ga primimo i učinimo svojim – a mi ćemo postati njegovima, ostvarit ćemo u razlomljenosti našega života i vremena ono što po krštenju u dnu svoga bića jesmo.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 lis 2010 15:50 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 19. listopada 2010.
[ 19.10.2010 ]

Pripremio: vlč. Marinko Mlakić
ČITANJA:

Ef 2,12-22
Ps 85
Lk 12,35-38

Isus je veoma često koristio usporedbe da bi svojim slušateljima što zornije predočio svoju viziju Boga, čovjeka i kakav stav prema Bogu i vlastitom životu čovjek treba imati. Te su usporedbe najčešće bile iz prizora svakodnevnog života, tako da su ih ljudi mogli lako razumjeti. U tim usporedbama zbilja je puno toga duboko i nedvosmisleno rečeno. Što je, međutim, razlog da su te priče ipak ostavile malo traga na većini slušatelja i da su ljudi odustali od Isusova nauka u većini i odbacili samoga Isusa onda kad je trebalo podnijeti žrtvu za dosljednost Isusu?

Možda ljudi nisu mogli shvatiti ili prihvatiti da je to sve tako jednostavno i tako stvarno. Čini se da je ljudima često draži nekakav neodređeni, daleki bog, koji se niti previše ponižava i približava ljudima, ali niti onda traži puno od njih. Teško je prihvatiti Božju blizinu. Iako ona puno nudi, ipak čovjeka i provocira, traži od njega puno.

Današnja usporedba, kojom se Isus služi, je budnost sluge koji čeka Gospodara da mu spreman odmah otvori i posluži ga primjereno. Sluge, koji su najčešće bili robovi, bili su uobičajena pojava u Isusovo vrijeme. No često su boravili u gospodarevoj kući, čak bili obrazovani te živjeli veoma pristojnim životom.

Ono što je najpoučnije u ovoj paraboli jest ponašanje gospodara. On veoma neobično nagrađuje slugu tako da mu sam poslužuje. Zbilja zvuči neobično da bi gospodar posluživao slugu. Kada uzmemo u obzir da je upravo to sam Isus i učinio kao Gospodin i Učitelj na Posljednjoj večeri, naglašavajući to kao uzor ljubavi prema bližnjem, onda ovaj neobični govor o Gospodaru, koji je naravno sam Bog, dobiva još više na svojoj uvjerljivosti.

Koliko god nas Isus uvijek iznova provocira svojim govorima o čovjeku koji evo ovdje kao sluga uvijek spremno treba čekati Gospodara, dakle sve podrediti onom svom glavnom cilju, onoj svojoj prvoj zadaći, toliko nas i zadivljuje svojim vrlo smjelim ponižavanjima samoga Boga, koji je spreman čovjeku toliko blizu prići da ga poslužuje, sjeda pored sebe, stavlja ga sebi ravnom.

Ma zapravo, to je već jasno rečeno već kod samog stvaranja, da je čovjek slika Božja. I kad je Bog stvorio čovjeka sam reče, bijaše veoma dobro. Valjalo bi prije svega povjerovati Isusu da je Bog zbilja takav. Da je toliko lud, zaljubljen u čovjeka da mu daje i svoje dostojanstvo, daje mu kao pomirnicu i svoga Sina.

Ali jedino što Bog ne može, ne može umjesto nas povjerovati u sve to, ne može nam uskratiti slobodu i razum kojima bismo Ga trebali takvoga prihvatiti i opredijeliti se za Njega. To jest, dopustiti Mu da prema nama zbilja bude takav.

Zato ne oklijevajmo! Dajmo Bogu onu čast-mjesto u životu koja Mu pripada i vidjet ćemo da će nas taj Bog oduševiti svojim pristupom. Omogućimo mu da nas posjedne pored sebe, da nam služi, jer stvorio nas je za sebe, sebi ravne i stalo mu je do našeg dostojanstva, do našeg vječnog spasenja. Takav je naš Bog.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 lis 2010 13:22 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 20. listopada 2010.
[ 20.10.2010 ]

Pripremio: vlč. Marinko Mlakić
ČITANJA:

Ef 3,2-12
Iz 12,2-6
Lk 12,39-48

Današnji evanđeoski odlomak donosi usporedbu o vjernom sluzi koji strpljivo čeka gospodara i nerazumnom sluzi koji u odsutnosti gospodara sebi prisvaja njegovu ulogu. Odaje se uživanju u jelu i piće te maltretira ostale sluge. Isus budnog slugu hvali, a ovom drugom predskazuje udes među nevjernicima.

Teško je ne osjetiti barem laganu tjeskobu slušajući Isusov govor o neizvjesnosti dolaska gospodara i potrebi za stalnom budnošću. Treba li proživljavati ovo naše zemaljsko vrijeme u napetoj neizvjesnosti, u paničnoj nesigurnosti i tjeskobnom preispitivanju što će se dogoditi. Zar je Isusu do toga da nas plaši i drži u stalnoj napetosti?

Svakako da nije. Međutim, s druge strane valja posvijestiti neke važne životne stvarnosti kako bi naš odnos prema vlastitom životu bio ispravan. Najprije treba znati da mi nismo vlasnici vremena i potencijala koje posjedujemo, već smo ih dobili na dar. Ali nismo niti po kazni sluge, koji onda 'hvataju krivine' gospodaru iza leđa kako bi barem na trenutak ukrali neku zamišljenu viziju 'pravog života' koju nam netko drugi uskraćuje. Ovakav odnos prema životu podsjeća me na čest izraz kada se odlazak na zabavu, a koji nerijetko znači opiti se ili uzeti neka druga stimulativna sredstva, naziva 'ići u život'. Jadan je taj život koji moramo krasti i tek na trenutke živjeti. Za koji moramo bježati od svoje prave stvarnosti i uzimati stimulativna sredstva kako bi stekli iskustvo 'pravog života'.

Ne pati čovjek od tjeskobe ako svoj život pravo shvati i živi. Naprotiv, ovdje se radi o sluzi koji jako dobro razumije svoju ulogu i svoj odnos prema gospodaru. Sluga razumije da je ipak sluga i da je u identitetu sluge biti na raspolaganju gospodaru. Da je njegova egzistencija bitno usmjerena na svoju ulogu ispunjavanja povjerene dužnosti te sigurno uvjerenje da će gospodar njegovu vjernost cijeniti i konačno nagraditi.

Usredotočenost sluge na dolazak gospodara označava narav našeg postojanja na zemlji koje se ne iscrpljuje u sadašnjem vremenu, nego se bitno ostvaruje u budućnosti koja se događa pri susretu s gospodarom, kada dođe. Mi nismo ono što sada jesmo, već ono što ćemo biti. A ono što ćemo biti ovisi o ovome što sada jesmo.

Koliko god dakle usporedba sa slugama bila našem uhu neprivlačna, ipak u cijelom kontekstu govora o budnosti sluge te završna rečenica o upozorenju na sud: 'Kome je mnogo dano, mnogo će se od njega tražiti', otkriva potpunu namjeru ove parabole. A ona je upozorenje da svojim odnosom prema životu ovdje utiremo put u svoju vječnost. Bog nam, iako nismo vlasnici života – niti vlastitog, povjerava u potpunosti brigu za vlastiti život. To je povjerenje koje gospodar daje slugi od povjerenja. U stvari mu ništa ne uskraćuje.

Svi mi imamo povjerenje samoga Životvorca kao najvjerniji sluge kojima je povjeren sam život. To povjerenje valja nam opravdati, a ne se neodgovorno ponašati kao da smo mi ti koji su gospodari i koji bez ikakve odgovornosti možemo živjeti i činiti kako nas je volja. Takav život ne samo da nije u skladu s Božjim planom već niti slugu duboko u duše ne čini zadovoljnim, a i druge ljude obično maltretira te podređuje vlastitom sebičnom užitku.

Nije loše zato da osjećamo odgovornost, pa čak i laganu tjeskobu kao zapitanost: 'Jesam li dovoljno odgovoran u življenju dara – života koji mi je povjeren? Jer, 'kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati'.

Ako jesam odgovoran, onda zbilja nemam razloga za strah, jer naš Stvoritelj je gospodar koji cijeni vjernog slugu. U prethodnom odlomku istog evanđelja Isus naglašava da vjernog slugu gospodar postavlja za svoj stol i čak da ga poslužuje. Drugim riječima, uzdiže ga na razinu vlastitog dostojanstva – čini ga sebi jednakim.

Mi smo sluge života koji su predodređeni sjesti za stol Gospodara. Euharistija je predokus te budućnosti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 lis 2010 08:29 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 21. listopada 2010.
[ 21.10.2010 ]

Pripremio: vlč. Marinko Mlakić
ČITANJA:

Ef 3,14-21
Ps 33,1
Lk 12,49-53

Iako je temeljna nakana Isusa da pomiruje, da oprašta, da poboljšava međuljudske odnose, ipak zalaganje za mir i pomirenje ne smije ići preko granice istine i morala. Blaženstva jesu njegov program, ali nikako poziv na popuštanje, na pasivizam, na zatvaranje očiju pred nepravdom i neredom. Mir se treba temeljiti na pravdi, ljubav na istini. 'Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!... Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.'

Postoje lažna pomirenja, a postoje i zdravi nemiri i izazovi. Isusov nauk izaziva nemir jer on nije bio nikakav samodopadni, slatkorječivi i simpatični kvazi-učitelj koji je ljude zabavljao svojim sposobnostima, nastojeći im udovoljiti, dodvoriti im se i pridobiti ih za sebe. Naprotiv, bio je istinski provokator krivo shvaćene ljudske slobode i odgovornosti. Njegova mudrost koja se sastoji od ljubavi do kraja i bez cijene provocira ljudsku logiku proračunatosti i interesa. Čovjeku nikako nije dao mira pozivajući ga da duboko zađe u se i da uvijek iznova preispituje svoju sliku o Bogu i o samom sebi.

Isusov nauk izaziva nemir, jer je zlo netolerantno prema dobru. Laž ne trpi istinu. Zlo nije prijatelj dobra. Tu borbu možemo vidjeti na svakom koraku u našoj životnoj stvarnosti.

Treba se čuvati lažnog mira. Na žalost, razdor je katkada itekako potreban da bi stvari izišle na vidjelo. Kršćanin ne smije bježati od suočenja s realnim. On ne zatvara oči pred izazovima i svaku stvar nastoji nazvati pravim imenom. Pravi mirotvorac je borac za istinu i pravdu, hrabri patnik, a ne oportunist koji zatvara oči pred grubom stvarnošću, pa svoj kukavičluk skriva iza lažnog pacifizma. Ili se pak sakriva iza manje ili više inteligentnog cinizma.

Razmislimo malo o ognju. Oganj je simbol snage kojoj se ništa ne može oduprijeti. Oganj sažiže sve što je lažno, patvoreno. Samo mu istinska vrijednost može odoljeti. Božja riječ će na kraju upravo kao oganj razobličiti i nadjačati svaku laž i zlo. Upravo to je i temelj naše nade. Taj oganj dolazi odozgo, bačen je upravo zato da se rasplamti među nama. Da očisti ljude od svakog bludništva, svake oholosti, zavisti, sebičnosti… To je oganj ljubavi koji pridiže pale, vraća nadu očajnima, a oholice ponižava, ne dajući im nikakvu nadu da će kao takvi kod njega proći.

Već za njegova života Isusov oganj je unio nemir u sve one koji su se uljuljali u uvjerenju da su ispravni jer vrše pravila, a milosrđe im je strano. Primjer su farizeji. Zapalio je nemir među svećenicima, narodnim glavarima i pismoznancima jer su zaboravili služiti narodu i Hramu već Hram i svoju službu podredili sebi i svojoj staleškoj komotnosti. Zapalio je nemir među svojim učenicima onda kad ih je opominjao da ne očekuju biti služeni već da služe.

Kad im je objelodanio da uz njega neće dobiti privilegije, časti i sl. već čašu patnje, osporavanja i progone. Zapalio je oganj nemira svima koji su mislili da Bog kažnjava, a ne oprašta, ali i traži osobno obraćenje svakoga. Zapalio je ponajviše nemir kad je umirući kao žrtva pomirnica za naše grijehe, opraštao te tako do dna uznemirio duše svih onih koji odbacuju ljubav i opraštanje kao najizvrsniji i jedini put do mira i pomirenja.

Zato oganj istine jest najbolji test za ljubav, za mir. Vjera se treba temeljiti na povjerenju u Boga i vjeru u istinitost njegovih obećanja, a nikako na kompromizmu koji bi nastojao 'ne talasati' samo za to da se ne izazove reakciju.

'Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!', kaže Isus. Nema mira čovjek dok god ne dopusti da ga dotakne Kristov oganj i ne sažeže sve ono što je obeščastilo i zatamnilo iskonsku sliku Božju u nama. Čovjek je stvoren za Boga. Zato dok god niječe Boga i svoju bogosličnost za njega će život biti muka.

Nema mira nikome dok Kristov mir, utemeljen na istinskoj ljubavi, ne ovlada srcem čovjeka.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 lis 2010 08:21 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 22. listopada 2010.
[ 22.10.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:

Ef 4,1-6
Ps 24
Lk 12,54-59

Upravo je nevjerojatno koliko mi ljudi znamo biti pronicljivi, maštoviti, uporni, lukavi, sposobni planirati, kombinirati, stvarati strategiju kada je u pitanju dobro na ovome svijetu. Npr. uspjeh u poslu, obrazovanju, u politici, u svijetu zabave… Kako znamo prepoznavati znakove, upozorenja, predviđati, upotrebljavati iskustvo, slušati savjete, izbjegavati pogreške koje su drugi učinili…

No, kada se pred nas stavi zahtjev za izgradnjom duhovnog života, briga za dušu, kako onda jednostavno ne želimo upotrijebiti niti razum, niti maštu, niti upornost. Zapravo, prilagođavamo sebi i svojim mjerama ono čemu bi se mi trebali prilagoditi i umjeriti. Koliko samozavaravanja, glupih opravdanja, izmigoljavanja, samo da bi se izbjeglo vlastito obraćenje, da bi se zatomio govor znakova koji na to pozivaju.

Božja pravednost nam se sama čini popustljiva, ona s kojom se lako izlazi na kraj. Međutim, velika je zabluda da Božje milosrđe isključuje pravednost. Jer ljubav bez pravednosti bila bi neozbiljna, pravednost bez ljubavi hladna, slijepa, bezosjećajna.

Današnji evanđeoski odlomak redovito naslovljujemo kao Isusov govor o znakovima vremena. ''Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: 'Kiša će!' I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: 'Bit će vručine!' I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?' Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?''

Čitati znakove vremena; znati gledati oko sebe; prepoznavati uzroke i pravila; uočavati zakonitosti u prirodi, napose u ljudskoj prirodi; analizirati vlastita iskustva i od njih učiti; suditi sam od sebe što je dobro, a nije; pripremiti se za ono što dolazi – to čovjek može i treba činiti.

Puno toga se može naučiti gledajući i slušajući svijet oko sebe: od ljudi, od događaja, od vremena koje neminovno prolazi i stavlja svoj pečat na događaje. Može se također puno naučiti od samog sebe. Ako pažljivo promatramo svoje biće, svoja iskustva, sklonosti i potrebe, možemo doći do važnih spoznaja o životu. Jer život, i onaj duhovni i moralni, ima svoje zakonitosti koje se mogu iščitati. Upravo tome nas uči Sveto pismo kada upozorava Adama i Evu da poštuju stablo spoznaje dobra i zla.

Međutim, kod nas ljudi često je problem što ne želimo istini pogledati u oči. Pogotovo onda kada nam ona osobno ne odgovara. Ljudi su skloni govoriti da je teško na području vjere nešto pouzdano znati. Skloni su relativizirati duhovne zakonitosti koje baš i nije teško iščitati iz života. Na području moralnog ponašanja to je danas veoma prisutno u javnosti. Licemjeri smo zato što se i te kako dobro znamo snalaziti kada se rado vlastitom dobitku i probitku u okvirima ovozemnih vrednota. No, kad takvu logiku valja prenijeti na područje duhovnog, odnosno moralnog, onda bježimo od toga.

Zašto je tome tako? Zašto ljudi ne žele prepoznavati znakove vremena i prema njima se ravnati? Vjerujem zato što nije lako prihvatiti izazov znakova vremena. To može dovesti u pitanje naše dosadašnje stavove, postupke, planove. Za to treba nutarnje hrabrosti, spremnosti na promjenu, na obraćenje. Lakše je zatvarati oči i praviti se da ne vidim, nego li se suočiti sa izazovom znaka vremena koji opominje. Međutim to je kratkoročno rješenje. Dok realnost neminovno nosi svoj sud: svoju nagradu i kaznu. Ne bih smio dopustiti da mi se u životu bilo što dogodi, a da se s time ne suočim, da to ne promislim, možda s drugim prodiskutiram. U svemu se može naći znak - mudra poruka koja mi može život učiniti smislenijim i lakšim.

Još jedna misao mi se javlja o ovoj temi. U prijašnja, ali i ne tako davna vremena kada se na selima živjelo bez javnih medija i suvremenih pomagala, prepoznavanje znakova vremena u prirodi, pogotovo u poljodjelstvu, bila je veoma važna sposobnost za kvalitetu života. Bilo je to jedno od presudnih pitanja opstanka. Mudrost čitanja znakova vremena stvarala se stoljećima i prenosila s generacije na generaciju. Učiti od starijih, poštivati iskustvo predaka, bio je jako važan čimbenik u životnom sazrijevanju čovjeka.

A danas: pitam se zašto tako olako odbacujemo mudrost prošlosti? Zašto zatvaramo oči pred poviješću, tom najiskusnijom učiteljicom života? Zašto odbijamo prepoznati i priznati one vrijednosti koje su nas očuvale? Europa odbacuje kršćanstvo i kršćanske korijene. Tako se bešćutno obezvrjeđuje prošlost. Obezvrjeđuje se pripadnost obitelji, narodu, kulturnoj i religioznoj tradiciji. Relativizam i individualizam potiskuju mudrost stoljećima građenu na znakovima vremena. Bojim se da nam budućnost zato nije blistava.

Na to posebno upozoravaju posljednji pape: Ivan Pavao II., kad je govorio o kulturi smrti, i Benedikt XVI., kada govori o opasnostima izbacivanja Boga iz javnosti. Pape upozoravaju da se iz vlastite povijesti trebaju iščitavati vrijednosti koje su stvorile i održale naše društvo i civilizaciju. Ukoliko se toga odreknemo – ukoliko ne iščitamo znakove vremena i povijesti – onda je zbilja upitan naš opstanak.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 lis 2010 08:06 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 23. listopada 2010.
[ 23.10.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:

Ef 4,7-16
Ps 122
Lk 13,1-9

Današnji odlomak sv. Pisma odnosi se na problem koji načelno često muči ljude i navode ga kao zapreku da prihvate vjeru u Boga. To su nesreće, nepravde, stradanja nevinih, teror silnika… Pilat je pomiješao krv Galilejaca s krvlju njihovih žrtava. To znači da ih je pobio u činu njihove najdublje pobožnosti prema Bogu. Isusovi sugovornici očito su očekivali od njega da na to reagira. On sam u razgovoru s njima spominje još jedan primjer kada se kula u Siloamu srušila i ubila nevine ljude.

Veliki problem kod nas ljudi jest taj što previše očekujemo od vlastite sposobnosti shvaćanja pojava i događaja. Mnogi će i danas navesti kao razlog vlastitog odbacivanja Boga patnju i stradanja nevinih, a drugi opet da Bog kažnjava i da su nesreće kazne za grijehe. Mi olako podrazumijevamo da život i njegove pojave trebaju nama biti shvatljive da bi bile istinite. Pa ako nešto ne razumijemo, onda to ne prihvaćamo.

Boga i Božje djelovanje pokušavamo svesti na naše mjere. Tako je s Božjom pravednošću. Ona je teško razumljiva s naše pozicije motrenja. Međutim, ako mi svojim razumom ne možemo pojmiti Božju pravdu, to ne znači da je trebamo dovoditi u pitanje. Moramo shvatiti da naš um nije svemoguć, da on ima svoje granice, pa možda čak i zablude. Ne smijemo robovati vlastitim mogućnostima razumijevanja stvari, jer naša sposobnost shvaćanja je ipak ograničena.

Isus ne pokušava dati neke smislene odgovore na pitanja koja nas golicaju. Vjerojatno zato što ih nema, tj. što nadilaze našu razumsku sposobnost. Daleko je važnije da sve prihvaćamo u svjetlu Božjeg djelovanja. Da nam to bude poticaj na obraćenje. Upravo tu je velika šansa za naše povjerenje u Boga. Tu treba dati prostora vjeri. Pozicija s koje mi gledamo je ipak ograničena vremenom i prostorom. Ograničeni smo vlastitim iskustvima i ne-sposobnostima. Pojave i događaji nas nadilaze. Upravo ono najvažnije o nama i životu ne možemo do kraja pojmiti.

Ne stvarajmo Boga po svojoj mjeri, već pokušajmo sebe prihvatiti Božjim mjerilima koliko god nam ona bila neshvatljiva pa možda i nepravedna ili nelogična.

Bitno jest truditi se sve gledati očima vjere, tj. očima obraćenja. Sve bi nam trebalo poslužiti da više prionemo uz Boga i njegova obećanja. Obraćenje je jedini put koji vodi u konačni život i nitko ga neće moći izbjeći. Sve u životu treba tomu podrediti. Sve nam treba biti poticaj na obraćenje: na povjerenje u Boga i u njegovu promisao koja nam je razumom često nedokučiva.

Prispodoba o suhoj smokvi, koja se donosi u nastavku današnjeg evanđeoskog odlomka, nedvojbeno govori kako za onoga koji ne donosi plodove, nema budućnosti. Tko nije spreman rađati taj nema budućnosti. Osuđen je na propast. Ovo je poruka svima koji sumnjaju da će Božja pravednost na kraju ipak doći. Ovo je također poruka modernom mentalitetu sebičnosti i hedonizma koji je u stvari kultura smrti.

Budućnost pripada onima koji su spremni na odricanje, na žrtvu, tj. koji su spremni rađati. Ne može se stalno i bez ploda iscrpljivati zemlju. Sebičnost čovjeka zatvara, onesposobljava za život, pa onda i za shvaćanje života. Naprotiv kada je čovjek otvoren plodnosti, kada rađa i stvara, kada se žrtvuje, onda drugačije gleda na stvarnost . Onda je puno bolje razumije i prihvaća.

Stvoreni smo za plodnost. Zatvoreni u vlastitu sebičnost podređujući život uživalaštvu, nikad nećemo doživjeti pravu radost koju donosi novost života. Jer novost života rađa se iz darivanja.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 24, 25, 26, 27, 28

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr