www.tebe-trazim.com

Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 30. kolovoza 2010.
[ 30.8.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

1 Kor 2,1-5
Ps 119
Lk 4,16-30

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji pisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: 'Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.' I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: 'Nije li ovo sin Josipov?'

A on im reče: 'Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.' I nastavi: 'Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izrćlu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izrćlu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.' Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.''

Istina zaista boli, mogli bismo zaključiti iz ovog današnjeg evanđelja. Prvi dio evanđelja opisuje kako su se ljudi divili Isusovim riječima, a drugi dio evanđelja opisuje kako su ga ti isti ljudi par trenutaka kasnije htjeli kamenovati. Zašto? Zato što im je Isus rekao istinu.

Naime, Isus se zatekao u svome rodnom zavičaju, propovijedao je na isti način kao i bilo gdje drugdje, ali njegovi zemljaci stalno su se pitali: 'Nije li ovo sin Josipov? Pa kako onda sada ovako govori?' Još su mu se možda i divili, ali kada ih je proglasio nevjernicima, onda su se na njega naljutili. Vjerojatno su mislili: 'Što se tu ovaj sin Josipov pravi pametan? Znam ga od malena, a sada mi govori da sam bez vjere. Od kuda mu to pravo?' Jer im je Isus, kako smo čuli u drugom dijelu evanđelja, kroz primjere obraćenja nežidova, predbacio što mu ne vjeruju. Tako iz ovog primjera evanđelja izlazi da Isus među njima nije mogao učiniti čuda baš zbog toga što je cijeli život s njima živio, bio njihov mještanin i zemljak. Zašto je tome tako?

Razmišljajući na temelju osobnog iskustva i iskustva svojih kolega svećenika, mogu zaključiti na ovu temu nekoliko stvari. Ljudi s kojima odrastaš dobro te poznaju i prihvaćaju kao nekog za koga se podrazumijeva da je tu i da je dio njihova života. K tome još te smatraju sebi ravnim, iz tih istih razloga. Ne razmišljaju o tebi kao o Božjem poslaniku, kao o nekome kome se mogu povjeriti da im pomogne i izvede ih na pravi put. Ako o tebi tako ne razmišljaju, onda ti ne mogu ni vjerovati. Često osjećaju možda i određenu ljubomoru ili čak zavist, koja proizlazi iz ponosa i razmišljanja: 'Sad je postao svećenik, pa mi tu pametuje, a kao da ga ne znam'. A zapravo zaista ne zna.

Nitko ne zna što se s čovjekom dogodi kada dobije Božji poziv. To zna samo onaj koji ga osjeti i na njega se odazove. A Bog kad te zove, onda te i mijenja. Ljudi ne razumiju da taj sada, koji je svećenik, a s njima odrastao i živio, više nije isti. On se promijenio. On se deset godina formirao kroz crkvene odgojne institucije, učio kako biti bolji, kako izlaziti na kraj sa kušnjama i kako drugima pomoći da to isto čine. A još k tome ona Božja milost sadržana u sakramentima, a posebno u ovom slučaju u sakramentu svećeničkog reda, utječe da njegovo srce kuca požrtvovnošću za Božju stvar.

Takav čovjek onda više nije onaj iz vašeg djetinjstva. On je postao nešto drugo. Možda i dalje ima iste mane i vrline, ali svrha njegova života je služiti Bogu i čovjeku, i to ga s pravom razlikuje od drugih i kao takvoga ga treba prihvatiti bez osuda i nevjerice. Jer ako ga je Bog pozvao i prihvatio, tko si ti da kažeš: nije on za to? Ako je iz tvoga zavičaja, ništa nije lošiji od drugog. Još i više trebaš biti ponosan što Bog uslišava molitve tvoje župne zajednice i iz tvoje životne sredine odabire svoje sluge. Zato i dalje moli Gospodina da što više mladih ljudi pozove da se okrenu Bogu i u Njegovo ime služe ljudima.

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 31. kolovoza 2010.
[ 31.8.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

1 Kor 2,10-16
Ps 145
Lk 4,31-37

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''I siđe u Kafarnaum, grad galilejski. I poučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. A zatekao se u sinagogi čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: 'Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.' Isus mu zaprijeti: 'Umukni i iziđi iz njega!' Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: 'Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!' I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.''

Čitajući ovaj odlomak evanđelja, odmah mi je zapela za oko rečenica: 'A zatekao se u sinagogi čovjek s duhom nečistoga đavla'. Na svetom mjestu, u sinagogi, zatekao se čovjek sa duhom nečistoga đavla. Nije ga Isus sreo na putu, negdje u nekoj pustoši, ili u krčmi, na pijaci ili nekom drugom sličnom mjestu gdje bismo mogli očekivati da đavao zalazi, već baš u sinagogi, na svetom mjestu. Daje nam to zaista razmišljati kako je đavao prisutan gdje god se našli. Odnosno, pod kušnjama smo u bilo kojem trenutku dana. Nikada ne znamo kada se može od nas tražiti svjedočenje za Boga, odnosno nikada ne znamo kada nas to đavao vreba. To može biti bilo koji trenutak i bilo koje mjesto. Kako se zaštititi od zla? Isus snagom svoje riječi istjeruje đavla iz ovoga čovjeka. Time nam daje do znanja da je On onaj koji nas jedini može zaštititi od zla. Druge zaštite nema. On pobjeđuje zlo.

Zato si danas postavljam pitanje: koliko sam svjestan činjenice da samo sa Isus Kristom mogu očuvati svoj život od bilo kakvih negativnih utjecaja? Samo sa Isus Kristom mogu se boriti protiv svega što truje moj život i živote mojih bližnjih. Svi mi kažemo da vjerujemo.
Dapače, polazimo u crkvu i primamo sakramente. Pa ipak nam se dogodi da zlo prodre u naš život. Onda se pitamo: Bože, a zašto baš ja? Zašto se to meni dogodilo? Događa nam se to zato što sumnjamo. Događa nam se zlo zato što se opiremo Bogu i Njegovoj riječi. Opiremo se Isusovom utjecaju u našem životu kao i ovaj opsjednuti čovjek iz evanđelja. Mislimo da ćemo si, prihvatimo li Isusovu riječ, time uništiti lagodnost života. Da ćemo si uskratiti slobodu htijenja i prihvaćanja svega onoga što mi želimo, a ne da nam netko drugi govori što smijemo ili ne smijemo.

Ako tako mislimo, onda živimo u zabludi. Sloboda nije život u kojem mogu činiti što želim i kada želim, sloboda nije život u kojemu svemu govorim 'da'. Sloboda je upravo obrnuto. Moći i znati reći 'ne'. Moći i znati odbiti stvari koje me zarobljavaju. Moći i znati odbaciti stvari koje u meni pobuđuju otpor prema Isusu Kristu i svemu onome što je sveto. Kada smo to u stanju učiniti, tada zaista računamo i sa Božjom pomoći. Tada u nama može djelovati milost Božja na ovako snažan način kako je djelovala na opsjednutog čovjeka u evanđelju. Tada i mi svojom molitvom i aktivnom vjerom možemo obraćati druge oko sebe. Jer nas Bog tada uslišava i koristi se nama da bi pridigao pale i nevjerne i priveo ih k svome stadu.

Bog računa na svakoga od nas. Računajmo i mi s Njime, da u svome životu mognemo činiti velika djela spasenja.

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 1. rujna 2010.
[ 1.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc

ČITANJA:

1 Kor 3,1-9
Ps 33
Lk 4,38-44

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: 'Ti si Sin Božji!' On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: 'I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.' I naučavaše po sinagogama judejskim.''

Kako je lijepo kad u životu imamo nešto ili nekog tko za nas predstavlja trajno bogatstvo. Uživamo u društvu takve osobe zadovoljni i sretni što imamo tako dobrog prijatelja. Isto tako sretni smo kada nas okružuju osobe u našoj zajednici koje su milosrdne i spremne pomoći. Znamo biti sretni i kad imamo nekog majstora koji je dobar i koji kvalitetno obavlja svoj posao i naplaćuje realno. Takve osobe nastojimo zadržati u svojoj blizini jer znamo da od njih uvijek možemo očekivati pomoć, odnosno, takve osobe nam koriste u životu. I život nas je naučio da je takvih osoba malo.

U današnjem evanđelju primjećujemo da su ovi ljudima kojima je Isus pomagao i kojima je liječio bolesti isto tako htjeli zadržati Isusa u svojoj blizini. Htjeli su ga imati samo za sebe. Nisu razmišljali da taj čovjek koji ima toliku moć i koji je njima učinio toliko dobra može i drugim ljudima isto tako pomoći. Oni su vidjeli samo svoje živote i to da je njima pomogao i ako ga zadrže bit će im stalno tako dobro. Nije li to malo sebično od njih? Nisu li gledali usko na život?

I mi često znamo tako zarobljavati ljude oko sebe. Pogledajmo samo pitanje prijateljstva. Koliko se prijateljstva sklapaju zbog istinskih vrijednosti, a koliko zbog osobnih interesa? Koliko nas ima nekog prijatelja na visokom položaju s kojim održava dobre odnose samo zato što bi nam jednog dana mogao zatrebati? Koliko nas uopće funkcionira na taj način da kada nešto trebamo ne idemo pravilnim putem već odmah tražimo neku vezu?

Ovo društvo nas je zarazilo vezama i vezicama jer stalno se naglašava kako moraš poznavati 'nekoga' da bi bio 'nešto' ili nešto postigao. Zapravo, imati vezu postaje životni imperativ jer ti omogućuje lakše snalaženje u životu. Čovjek s mnogo veza čak se ističe u zajednici i penje na staleškoj ljestvici. Često primjećujem kako u karijerama lakše napreduju oni koji imaju dobre veze i koji se znaju bolje dodvoriti, nego oni koji su zaista sposobni i kvalitetni.

Do kada će u društvu vladati takvo izopačeno poimanje vrijednosti? Zar ne primjećujemo kako nas sve to negdje u pozadini onesposobljava za gajenje pravih ljudskih vrijednosti? Čak i oni koji bi htjeli pošteno kročiti kroz život, na temelju svojih sposobnosti i svoga truda, ne mogu doći na takav način do izražaja. Sve je okrenuto naopako. Kada ćemo stvari prihvatiti onako jednostavnima kakve su bile za Isusa? On je vidio bolesnog čovjeka i ozdravio ga. Nije tu bilo pitanja i premišljanja hoće li mi taj znati vratiti uslugu. Isus je jednostavno činio dobro.

Kada ćemo mi biti u stanju tako činiti dobro? Bez opterećenosti usluga i veza, bez uvjetovanja i koristoljublja, jednostavno činiti dobro zato što je to ispravna i potrebna stvar. Kada razmislimo koliko nam nedostaje u blizini netko tko će nas na to podsjećati, možemo li onda zamjeriti ljudima iz evanđelja što su Isusa htjeli samo za sebe?

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 2. rujna 2010.
[ 2.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

1 Kor 3,18-23
Ps 24
Lk 5,1-11

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: 'Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.' Odgovori Šimun: 'Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.' Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše. Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: 'Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!' Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: 'Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!' Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.''

Ova tako rado čitana i čujna rečenica upućena od Isusa Petru i dan danas hrabri mnoge ljude kojima je upućen poziv služenja u imenu Isusa Krista. Sjećam se dok sam bio osnovnoškolac koliko su me ovakve situacije iz evanđelja fascinirale. Doživljavao sam Isusov poziv upućen apostolima kao poziv na jednu veliku avanturu. Poziv na nešto neodređeno, nesigurno i nepoznato.

Sličilo je to osjećaju iz mnogih romana i knjiga koje sam kao dijete doslovno gutao. Od Toma Sawyera i Huckleberry Finna do Julesa Vernea, pa kasnije Isaaca Asimova, pustolovni duh u meni je rastao, potkrepljujući odgovor na Božji poziv koji se polako u meni stvarao. Kao dijete bio sam željan pustolovine, kad sam odrastao shvatio sam da sam u nju i krenuo. Odazvati se Božjem pozivu jest krenuti u pustolovinu života.

Dok pri nekim općeprihvaćenim normama u društvu prihvaćamo ona zanimanja koja nam se nude i stavljamo se u okvire potrebe društva, prihvatiti biti svećenik stavljanje je sebe izvan tih okvira. Dok je život vjernika laika s jedne strane zacrtan traženjem posla, gradnjom kuće ili stvaranjem obitelji, a time poprima određenu pravocrtnu liniju, život svećenika stavlja te u neizvjesno i neodređeno. Nikad ne znaš koju ćeš službu dobiti, na kojoj ćeš župi završiti, s kakvim ljudima ćeš raditi.

Ono što je jedino izvjesno jest ono što nosiš u srcu, a to je ljubav prema čovjeka koju crpiš od Boga odazivajući se iznova, svakoga dana, na Njegov poziv. Volim tako razmišljati. Volim razmišljati da je Bog jedino izvjesno u mome životu. On je ono što se ne mijenja. On je putokaz koji me usmjerava na mojim putovima pustolovine i životnih izazova. Sve ostalo može se promijeniti.

Čovjek te može razočarati, mogu razočarati samoga sebe svojim nesavršenim i nepromišljenim postupcima, ali Bog je tu da zaliječi sve rane. Isto tako, svećenik kroz svoj život susretne toliko ljudi, spozna toliko ljudskih sudbina, da svakom novom godinom koja dolazi raste u iskustvu komunikacije i shvaćanja ljudskog života. Kroz sakrament ispovijedi duboko se povezuje sa ljudskim intimama i dok dopušta da kroz njega djeluje blagost Božjeg milosrđa, on sam uči, shvaća i unapređuje svoju otvorenost, produbljuje svoje emocije, iskazuje suosjećanje za svakog potrebitog u svakoj situaciji.

Takav rast u duhu i karakteru, prožet svakodnevnom molitvom, doprinosi da svećenik zaista bude pratitelj ljudskih duša na putu prema traženju Božjeg milosrđa i Njegove ljubavi. To je ono veliko što svećeništvo čini tako primamljivim mladom ljudskom srcu. Jer tražiti put do Boga istražujući i unaprjeđujući svoje srce zaista jest jedna velika životna pustolovina. Činiti to, i u isto vrijeme pomagati drugome da to isto čini, pustolovina je na kvadrat. Odvaži se i ti! Prihvati izazov pustolovine ljubavi!

Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 3. rujna 2010.
[ 3.9.2010 ]

Pripremio vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

1 Kor 4,1-5
Ps 37
Lk 5,33-39

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''A oni mu rekoše: 'Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.' Reče im Isus: 'Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!' A kazivao im je i prispodobu: 'Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.' 'I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!' 'I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: 'Valja staro!''

U današnjem evanđelju nas Isus podsjeća kako za post i žrtvu uvijek treba imati razlog. Izvršavati tako nešto iz pukih principa očito nema smisla. Ako postiš, onda posti s nakanom. Kada dođe petak nemoj postiti zato što je petak već zato što si Bogu obećao da ćeš to učiniti zbog svega dobra što ti čini u životu. Isto je i sa molitvom. Kada moliš, moraš znati zašto moliš i što moliš. Puko nabrajanje riječi i ponavljanje istih gubi smisao jer tada molitva postaje automatizam, a znamo da je molitva razgovor s Bogom. Razgovor pretpostavlja dvoje, što znači da je molitva tvoj govor Bogu i osluškivanje Božjeg odgovora u srcu.

Danas je prvi petak. Mnoge će crkve danas biti pune ljudi koji obavljaju prve petke, tj. redovito se na prvi petak u mjesecu ispovijedaju. Hvalevrijedan je to običaj, pri kojem treniramo svoj osjećaj za samokritiku, podsjećamo se koliko nam je potrebna ispovijed, ali prije svega time pokazujemo svoju odanost Bogu.

Prošli tjedan trajala je devetnica Gospi od suza u Pleternici. Devet dana dolazili su ljudi na svetu misu, hodočastili i molili. Svaki dan bilo je između dvadeset i trideset svećenika koji su sjedili od 18 do 20 sati i ispovijedali na platou ispred crkve. Svaki dan je bilo ljudi u redovima, pokoji put se moralo ispovijedati do pola devet, čak i do devet. Raduje me vidjeti kako se ljudi mire s Bogom. Toliko ljudi na jednom mjestu u isto vrijeme kroz sakrament ispovijedi preispituje svoje postupke, moli za oproštenje grijeha i obećava Bogu da će biti bolji. Snažan je to trenutak, koji svjedoči kako čovjek ipak Boga ne zaboravlja. Koliko god grešan čovjek bio, koliko god skrenuo s puta, ipak bez Boga ne može, ipak se Bogu vraća.

Raduju me takva hodočašća jer, uz milost Božju koja njima struji, ulijevaju hrabrost svim vjernicima, govoreći nam da nismo sami. Nismo osamljeni u slavljenju Boga. Nismo jedini u traganju za istinom. Mnogo još ljudi želi čuti tko je to Isus Krist, mnogo ljudi želi razumjeti Njegovu riječ. Mnogo ljudi želi utjehu i savjet kako dalje kada se nađu u životnom problemu. Mnogo ljudi želi zahvaliti na svemu dobrome što Bog daje.

I čini se da se na taj način pronalazimo u Isusovom primjeru današnjega evanđelja. Ako je mješina stara i pušta, to ne znači da je vino loše, potrebno je samo mješinu malo zakrpati. Ako li želiš novo vino uliti, onda i novu mješinu nabavi. To znači: očisti se od grijeha da na potpuno nov način možeš prihvatiti Božju riječ i početi nanovo stvarati život ljubavi oko sebe. Svima nam je to potrebno s vremena na vrijeme.

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 4. rujna 2010.
[ 4.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:

1 Kor 4,9-15
Ps 145
Lk 6,1-5

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:

''Jedne je subote prolazio Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: 'Zašto činite što subotom nije dopušteno?' Odgovori im Isus: 'Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?' I govoraše im: 'Sin Čovječji gospodar je subote!'''

Dobro nam znana problematika dana Gospodnjeg i odmora danas je možda više nego ikad izrazito aktualna. Isus nam govori kako je čovjek gospodar subote. Možemo proširiti smisao ove rečenice pa reći: čovjek je gospodar svojega života. Isus je želio farizejima objasniti kako ne može biti grijeha u činjenju nužnoga za život. Prehraniti sebe, pobrinuti se za marvu, koliko god dan bio svečan i svet, ne može biti grijeh. Ako danas želimo nasljedovati ovaj Isusov primjer i Njegovu riječ, mogli bismo zapasti u teškoću razumijevanja problematike. Stalno se mnogo govori o tome treba li se u trgovinama raditi nedjeljom ili ne treba. Božji zakon je jasan: osim onoga nužnoga što moraš učiniti, potrebno je svetkovati Dan Gospodnji. Ne samo da bismo odali dužnu hvalu Bogu, već i zbog nas, našega zdravlja i našega vlastitoga mira.

Prvo pitanje koje si trebaju postaviti oni koji ne moraju raditi nedjeljom jest: suosjećaju li s onima koji rade? Zar tu ne bi trebalo biti pravednosti? Dok možemo priznati da ima pojedinih zanimanja koja moraju raditi nedjeljom radi nužnosti našega življenja, ima isto toliko zanimanja koja ne moraju. A ipak se radi. Kada su u pitanju trgovine, držim da je problem u nama koji kupujemo. Ostavljamo kupnju za nedjelju jer tada imamo najviše vremena i onda odlazimo u shopping centre i po cijele dane lutamo između polica, a na kraju kupimo dvije ili tri stvari.

Ima li to smisla? Zar se ne može naći vremena u tjednu za kupnju onoga što je potrebnu za kuću ili život? Prije su se nedjeljom djeca odvodila poslije ručka u šetnju prirodom, odlazilo se na utakmice, bavilo se sportom, a danas se šeta po ogromnim hodnicima trgovačkih lanaca. Na dan kad bismo se trebali odmarati, opterećujemo se gledajući svu tu ponudu raznih potrepština i mislimo: kada ću si moći kupiti ovo ili ono?

Potrebno je ostaviti takav način života, odnosno takve navike. Mi smo zemlja u kojoj još uvijek oni koji moraju raditi nedjeljom ne dobivaju dostojnu naknadu za taj rad, a kamoli oni što ne moraju, a rade zbog naših loših navika i neuviđavnosti. Zato ovo pitanje nikada neće biti riješeno dok se promatra kroz slovo zakona. Mogu se donijeti zakoni koji zabranjuju ovakav ili onakav rad nedjeljom, ali dok god u našem srcu nema uviđavnosti i osjećaja ljudskog odnosa i pomaganja, nijedan takav zakon neće zaživjeti ili opstati.

Dakle, dok god svaki od nas ne bude toliko discipliniran da nedjeljom ne čini one stvari koje u tom trenutku nisu nužne za život, imat ćemo problem rada nedjeljom, a to je problem netolerancije, to je problem nesuosjećanja. Uvijek ima onih koji žele profit i oni idu tamo gdje ga mogu ostvariti. Kao kršćanska braća i sestre nemojmo dopustiti da ga ostvaruju preko naših srca, koja su pretvrda da bi osjetila želju radne majke da bar jednu nedjelju provede sa svojom djecom u tišini obiteljskog doma.

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 8. rujna 2010. - Mala Gospa
[ 8.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš
ČITANJA:

Mih 5,1-4a
Ps 13
Mt 1,1-16.18-23

Danas, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije - Malu Gospu, evanđeoski tekst donosi nam izvještaj o rodoslovlju Isusa Krista. Niz je to od tri puta po četrnaest imena koji se nižu jedan do drugoga. Želja je evanđeoskom piscu pokazati slijed predaka od Abrahama, preko kralja Davida do Isusa i na taj način mu dati još jedno utemeljenje njegovoga mesijanskog poslanja.

Sva imena koja se navode su kršćanima kojima Matej piše vrlo dobro poznata. Znaju oni puno o svakome - njihove osobine, kvalitete, uspjehe, pogreške, mane. Također im je poznato kakvu je ulogu svaki od njih odigrao u povijesti izabranoga naroda i koliko je njihova uloga bila važna. Jednako tako, poznata im je i njihova vjernost Bogu. Ali i njihova nevjernost.

Popis ovih pedeset i dva imena je popis ljudskih osobina, naših povijesti, naših dobrih i svetih djela i naših grijeha. Bog preko tih osoba, baš takvih kakvi oni jesu, gradi nešto novo - gradi novi svijet, svijet koji ima samo jednoga pretka, jednoga praoca - Isusa.

Zna Bog tko su i kakvi bili ti ljudi. Zna on što su oni u svojem životu dobroga ili zla učinili. Zna i koliko su mu bili vjerni. Ne trebamo ovdje razmišljati ili proučavati koliko je koji od njih bio svet; koliko je koji od njih bio vjeran Bogu i njegovu Zakonu. Ne trebamo. To čak nije ni želja evanđelista. On samo želi prikazati i pokazati kršćanima da Bog djeluje preko ljudi i po ljudima i da je ljudska povijest, povijest svijeta ujedno i povijest Božja - povijest spasenja. Mogao je on izabrati i neke druge ljude - pobožnije, svetije, uvaženije - ali nije. Htio ih je upravo takve kakvi oni jesu. I preko njih stvara novo. Želi da iz toga roda potekne Isus - po navještaju proroka 'A ti, Betleheme Efrato...iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom...'

Čitajući upravo ovo rodoslovlje, progoni me jedna misao. Često u posljednje vrijeme čujemo kako se govori o iscjeljenju obiteljskoga stabla, čišćenju rodoslovlja ili nečem sličnom. I mi ljudi razmišljamo o našim precima, koliko su to oni bili vjerni Bogu, koliko su bili kršćani - vjernici, koliko su bili sveti ili koliko su bili grešni. Molimo se da im Bog oprosti njihove grijehe da bismo mi mogli živjeti u vjeri. Pitam se samo, koliko bi to Isus morao moliti da iscijeli svoje obiteljsko stablo? Koliko je tu bilo vjernih, a koliko nevjernih? Koliko samo grešnika koji su u želji svojega egoizma naštetili drugome i njemu naudili i time izgubili svoje dostojanstvo čovjeka? Koliko je Bog dopustio da se među pretke njegovoga Sina upišu i neki pogani - oni koji ga nikada nisu poznavali i nisu slijedili put njegovoga Zakona? Što je to trebao učiniti Isus, što njegov i naš Otac?

Ali Bog nije učinio ništa. Samo je izabrao jednu pobožnu i neznatnu ženu i njoj povjerio veliko djelo. Stvorio je nov temelj za jednu veliku zgradu koju gradi u povijesti - Božju zgradu Božje povijesti. Nove povijesti. Nije se previše ogledao u povijest i Isusove pretke, nego je posadio nov korijen - Blaženu Djevicu Mariju - Roditeljicu njegovoga Sina - našega Spasitelja. Našu Majku. Sretan ti rođendan, Majko!

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 9. rujna 2010.
[ 9.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš
ČITANJA:

1 Kor 8,1-7.11-13
Ps 139
Lk 6,27-38

'Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje... blagoslivljajte one koji vas proklinju... Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan... Ne sudite i nećete biti suđeni... mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.'

Evo nam možda najtežeg i najproblematičnijeg dijela evanđelja koji prenosi Isusove riječi i poruku. Nema toga čovjeka koji nad ovim tekstom neće ostati zatečen, iznenađen i u čudu. Nisu ovo nečije sladunjave riječi kojima netko želi privući sebi slušatelje. Nije ovo govor poput mnogih govora koje smo slušali i koje slušamo na raznim mjestima i na mnogim govornicama ovoga svijeta. Nije to poruka koja bi privlačila govornicima toliko željene mase. NE! To je tvrd govor koji današnjega čovjeka lako obeshrabri i pokoleba u slušanju i nasljedovanju toga čovjeka i toga govornika.

Nema veze što je ovaj govor Isus uputio učenicima i slušateljima koji su se okupili oko njega u ondašnja vremena, prije dvije tisuće godina. Nipošto nije zbog toga govor zastario. Kao što je u ono vrijeme to bio težak govor, tako je i danas. Ni onda ni danas nije popularno postupati prema Isusovim riječima. Nama, koji živimo ovo vrijeme čini se još težim čuti i slijediti ga u njegovoj pouci. Vapimo - KAKO?! Kako to možemo slušati i slijediti Gospodina?!

Danas, zaista, vrijedi drugačije. Postupa se drugačije. Govori se drugačije. Važe neke druge vrijednosti nego što je to Isus izrekao i poručio čovjeku. Čovjek današnjice živi prema pravilu - neka je meni dobro, a za drugoga me ne zanima ništa. Neka mene nitko ne dira i osjećat ću se ugodno na ovome svijetu. Nemoj me napadati i onda ja tebi neću uzvratiti. Mlakonja je onaj koji ne uzvrati. Kukavica je onaj koji se ne bori svim sredstvima da bi ostvario svoje ideje i svoje namjere. Pod svaku cijenu je potrebno nametnuti drugima ono što ja mislim, makar bio i u manjini - onda ću biti glasniji, prodorniji, upotrijebiti opasnije riječi i sredstva i natjerati na taj način i druge da prihvate ono što ja mislim. Drugačije ne ide. U stvari, mislimo da ne ide drugačije.

A Isus nam govori o jednoj drugoj taktici, o jednom drugom postupanju, o posve novom načinu života. Života koji ne nameće nego ostvaruje; života koji ne ide na silu, nego miroljubivo; života koji nije ratoboran, nego mirotvoran; života koji je prodoran ali ne silom, oružjem, ružnom riječi, nego kvalitetnim i dobrim životom u skladu s Božjim zakonom.
Ako živiš kako ti Isus govori, znaš li čovječe da će ismijati i izrugati? Naravno da znaš. Vjerojatno si to već i iskusio. Doživio si da si bio u manjini gdje se tvoj život drugačije gledao, nepopularan, često proglašen promašenim, glupim, zatucanim. Smatrali su te da ne znaš živjeti i savjetovali su ti kako to trebaš raditi, govoriti i postupati da bi živio u skladu s ostalima. Samo da se ne ističeš, da ne budeš drugačiji.

Je li tako da si već doživio da ti je bilo i neugodno kada su secirali tvoj život ili život nekoga koga poznaješ - Kristovog učenika koji živi po ovim načelima? I da nisi znao što bi rekao? A kada si nešto i rekao, da si bio čudno i prezrivo pogledan, ismijan. Bilo je toga i bit će. Možda i sve češće. Ali ne boj se. Hrabri nas Isus u takvim trenucima - i bit će vam plaća velika, mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. Nisu li to ohrabrujuće riječi? Nisu li to riječi koje mogu odvažiti svakoga od nas da živi prema ovome pravilu koje Isus donosi?

Ne slušaj što ti drugi govore. Poslušaj samo svoga Gospodina. I vidjet ćeš da će ti biti dobro.