www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 01:57

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 19 kol 2010 06:55 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 19. kolovoza 2010.
[ 19.8.2010 ]

Pripremio: p. Andrija Wosko

ČITANJA:

Ez 36,23-28
Ps 51
Mt 22, 1-14

'Ja ću posvetiti ime svoje veliko koje vi oskvrnuste posred naroda u koje dođoste! I znat će narodi da sam ja Jahve ….. kad na vama, njima naočigled, pokažem svetost svoju…' (Ez 36,23)

Objavite svojim životom svetost svoga Boga! Ovo je poziv čovjeku, zapravo glavni cilj i smisao ljudskog postojanja. Zvanje. Sigurno se sjećamo što su nas učili naši roditelji. Sigurno znamo koje su prve i najvažnije premise našeg života: Gospodin Bog me stvorio, zato Ga želim upoznati i svojim Mu životom zahvaljivati. Želim Ga ljubiti i vjerno Mu služiti. Sve drugo možemo zaboraviti, no to ne bismo smjeli nikada!

Ali, kao i Židovi u Starom zavjetu, tako i mi danas veoma često zaboravljamo, ili čak odbacujemo, tu cjelovitu istinu o svom životu pred Bogom, o svom životu s Bogom. Zaboravljamo da smo svojim životom dužni proslaviti Božje Ime među narodima… I među domaćima, susjedima, u svojoj sredini, na poslu, u školi…

O tome vrlo jasno govori II. vatikanski sabor u Dekretu o laicima: 'Svi su dužni svima naviještati istinu o Bogu, o Kristu, o Crkvi i činiti sve da Krist živi u svima i da bude od svih slavljen.' Sigurno ne možemo ispuniti tu zadaću kako treba ako ne živimo Božje zapovijedi. Ni kao narod u cjelini, ni kao pojedinci. I to se onda odražava na cjelokupnom biću naroda.

Priča jedan bračni par: bili smo na kavi, naravno, u kafiću/restoranu je nekako ukusnija. I eto, vlasnik kafića priredio je predstavu. Učinio od kafića javnu kuću. Mislio je samo na zaradu, da privuče što više gostiju. No nije problem u tome, već u djevojci koja je nastupila. Jer priču treba čuti do kraja. Nedjeljna je sveta misa, a u redu za pričest stoji i ta djevojka… Pa je li to moguće? Kakav nered u glavi takve mlade osobe?! Krštena, a tako slobodnog vladanja i u konačnici – javna sablazan! Zar je to moguće? Jest, ako zaboravljamo na to da smo svojim životom dužni proslaviti Trojedinog Boga i jedino Njega. On nas je pozvao u život, nismo nastali i stvoreni sami od sebe, niti od svoje volje.

Ako pošteno radiš, imaš pravo na zasluženu plaću. Ako ponizno moliš, imaš pravo očekivati da Te Gospodin čuje. A ako činiš zlo, na kraju ćeš i baštiniti ono što si posijao – zlo!

Kako slavim Boga na svome radnome mjestu? Prepoznaje li se da si katolik, zapravo kršćanin? Molimo Gospodina da iz naših grudi uzme srce kameno, a daruje nam srce od mesa. Da živeći u ljubavi Njegova Srca koju ima prema nama, spoznamo i Njegovu žeđ za dušama kada nas poziva: 'Pripravio sam gozbu, junci su moji i tovljenici poklani i sve je gotovo. Dođite na svadbu!' (Mt 22,4).

Sveti Pio papa, moli za nas! Amen!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 21 kol 2010 21:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 21. kolovoza 2010.
[ 21.8.2010 ]

Pripremio: p. Andrija Wosko
ČITANJA:

Ez 43,1-7a
Ps 85
Mt 23,1-12

'I gle, Slava Boga Izraelova dolazi od istoka; šum joj kao šum velikih voda: i zemlja se sjala od slave njegove.' (Ez 43,2)

Bog ljubi svoj narod i nikada ga neće ostaviti, iako je grešan, iako je zapao u blud i bezakonje. Prorok Ezekijel prenosi nam Božje osjećaje – premda Bog nije čovjek, i ne osjeća kao čovjek – na ljudski način, on ipak izražava svoj osjećaje i srdžbu prema svom narodu zbog nedjela njihovih…

Poznajemo dobro osjećaj kada nakon dobrih odnosa, nakon prijateljstva, nakon osjećaja bliskosti i zajedništva odjednom čovjek postane neprijatelj drugome. Često prisežemo u Ime Božje, Bogu, često se zaklinjemo i pred ljudima, pa i pred samima sobom, da nećemo nikada oprostiti onome tko nas je izdao, pred kime smo ogolili svoju dušu, svoje biće, a drugi čovjek nas je ponizio, prezreo…

I takvo stanje, takvi osjećaj, nije nešto beznadno i nerješivo, ono je svojstveno ljudskoj grešnoj naravi i svatko se s njim sreo u svom životu. Kao i za sve naše životne prilike i muke, Gospodin i za to ima svoje rješenje, nudi nam svoje milosrđe: 'Čovječe, opraštaju ti se Tvoji grijesi…' (Lk 5,20).

Ali svojim sljedbenicima Isus postavlja beskompromisne zahtjeve, Njegova je riječ jasna: 'Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju! Udara li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti uzima ogrtač, ne brani mu ni košulje! Tko ti god ište, daj mu! A od onoga koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu nagradu zaslužujete? I grešnici ljube one koji njih ljube! I ako dobro činite onima koji vama dobro čine, kakva će vam biti nagrada? I grešnici čine to isto. Ako pozajmljujete onima od kojih se nadate da ćete natrag primiti, kakva će vam biti nagrada? I grešnici pozajmljuju grešnicima da jednako nazad prime. Nego, ljubite svoje neprijatelje, činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag! Tako će vaša plaća biti velika i bit ćete sinovi Previšnjega, jer je on dobar prema nezahvalnima i zlima. Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!' (Lk 6,27-36).

Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan! Kako je to lijepa nauka, odnosno poruka svima nama koji Ga slušamo. I tako, na temelju istine o Božjem Milosrđu, 'sav će se Izrael spasiti' (Rim 11,26).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 22 kol 2010 06:31 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 22. kolovoza 2010.
[ 22.8.2010 ]

Pripremio: mons. Mato Zovkić

ČITANJA:

Iz 66,18-21
Ps 117
Heb 12,5-7.11-13
Lk 13,22-30

U prvom čitanju danas čitamo odlomak iz zaključnog poglavlja Izaijine knjige. Građu trećeg dijela Izaijine knjige (poglavlja 56-66) čine propovijedi jednog proroka iz vremena obnove nakon povratka Židova iz babilonskog sužanjstva. Preko tog proroka Bog poručuje da će ne samo obnoviti svoj saveznički narod, nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode: 'Dolazim sabrati sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima' (r. 18b-19a). Doživjevši Božju dobrotu, vjernički narod postaje znakom i sredstvom te dobrote za druge narode.

U evanđelju Isus kritizira onovremene vjerske predstojnike svoga naroda što postavljaju ljudske granice Božjem djelovanju: cjepidlačarski raspravljaju koliki se broj ljudi spašava, a ne žele u Isusu prihvatiti znak Božje dobrote prema svima ljudima i narodima. Iako oni jesu i ostaju vjernici, Isus najavljuje da ih čeka kazna za nevjernike te izriče uvjerenje da će na temelju djelovanja njegova i njegove Crkve različiti narodi dolaziti u Kraljevstvo koje Isus naviješta i uprisutnjuje.

Uočimo na početku današnjeg odlomka kako je 'Isus prolazio i naučavao gradovima i selima'. U grčkom stoji ovdje imperfekt (dieporeueto) koji označuje trajnu radnju. Luka voli prikazivati Isusa kao putujućeg misionara koji naviješta kraljevstvo Božje. On je primjer crkvenim vjerovjesnicima.

Pitanje koje nepoznati čovjek postavlja Isusu bilo je raspravljano među židovskim teolozima Isusova vremena. Oni su tvrdili: 'Mnogo je stvorenih, ali će malo biti spašenih'. Ti su teolozi učili da će Židovi svakako imati udjela na budućem svijetu. Očito da je ovaj čovjek iz Isusova propovijedanja i vladanja naslutio da će Bog i poganima omogućiti uključivanje u Njegovo kraljevstvo.

Isus svojim odgovorom potiče na osobno zalaganje sada: ljudi se trebaju boriti ulaziti na uska vrata koja bi kasnije mogla biti zaključana. Svjestan svoga poslanja, Isus od sugovornika traži da se sada uključi u novi religijski pokret te da napusti teoretsku raspravu o konačnom broju spašenih ili osuđenih. Parabolom o uskim i zaključanim vratima Isus traži hitan odaziv, a ne zadovoljava teološku radoznalost.

Na tu parabolu nastavlja novu sliku o eshatonskoj gozbi u kraljevstvu nebeskom. Sama slika otkriva da kraljevstvo nebesko, koje počinje Isusovim djelovanjem, ima zemaljsku i eshatonsku fazu. Zemaljska je pridruženje Isusu u potpunom podlaganju Bogu i prihvaćanje darova koje Bog po Isusu dijeli. Tu zadaću u vremenu iza Uskrsa nastavlja Crkva koja služi kraljevstvu Božjem, olakšava ljudima ulazak u kraljevstvo, a ona sama u svom zemaljskom i povijesnom djelovanju nije isto što i kraljevstvo Božje.

Eshatonska faza Kraljevstva slikovito je prikazana kao gozba s Abrahamom, Izakom i Jakovom u Božjoj prisutnosti. Gozba je na Istoku, u Isusovo vrijeme, vrhunski iskaz povezanosti i prijateljstva među osobama. Biti pripušten s nekim na gozbu, znači biti uzdignut na razinu osobnog prijatelja. Domaćin na toj gozbi je Bog, Stvoritelj svih ljudi.

Na liniji starozavjetnih proroka uči da će se i poganski narodi sabrati na eshatonsku gozbu zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom – praocima starozavjetnog naroda Božjeg. Ovakvom najavom Isus je kritizirao preusko, nacionalističko tumačenje starozavjetne objave kod rabina njegova vremena. On sam bio je znak Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i drugi vjernici.

Današnje evanđelje završava paradoksalnom opomenom:
'Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima prvih koji će biti posljednji!' Kod Mateja ova izreka dolazi uz parabolu o radnicima jedanaestog sata koji dobivaju jednaku plaću kao i oni što su radili cijeli dan. Luka ju je ovdje utkao kao Isusovu opomenu ondašnjim Židovima, ali i kasnijim kršćanima: nitko nije već sada magijski spašen ili zauvijek isključen. Obraćeni trebaju činiti djela dostojna obraćenja te odražavati Božju dobrotu tako da se i drugi požele obratiti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 23 kol 2010 10:16 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 23. kolovoza 2010.
[ 23.8.2010 ]

Pripremile: sestre benediktinke iz samostana sv. Margarite na Pagu
ČITANJA:

2 Sol 1,1-5.11-12

Sa zajednicom kršćana u Solunu, Grčka je postala zemljom preko koje je kršćanska vjera prodrla u Europu. Malena zajednica rado i radosno prihvaća vjeru. No, Pavao saznaje da oni koji drugačije misle i vjeruju ne vole kršćane, čak ih ozloglašavaju. U velikome lučkome gradu kršćani se moraju odreći društvenog priznanja i integracije. Biti izabran ne znači biti pošteđen neuspjeha. No, kršćani su postojani i uzajamno se ohrabruju u nadi te se opiru trendovima duha vremena – jer za njih je njihova vjera najvrednije blago.

Mt 23,13-22

Kad je Matej za svoju zajednicu zapisao te Isusove prijetnje, nije mu bilo stalo prokleti i na uništenje osuditi farizeje i pismoznance, nego očuvati vlastitu zajednicu od loših religioznih stavova. 'Farizeji' su ljudi koji imaju vlast i autoritet za tumačenje zakona. No, neki od njih tumače ih tako da ljudima postaju teret. Govore o Božjemu milosrđu, a po njemu ne djeluju. Umjesto da razumiju ljude za koje tumače zakone te zajedno s njima po zakonima žive, oni radije zadržavaju svoj povlašteni položaj.

Isus, pak, jasno kaže 'ne' svim naslovima koje ljudi sami sebi dodjeljuju. Svi su ljudi, naime, pred Bogom jednaki. A ako netko ima vodeću ulogu, taj mora biti posebno ponizan, mora biti 'posljednji'. Kod Mateja nema nikakve sumnje: kršćani moraju odbaciti sve životne stilove koji bi ih mogli dovesti u opasnost da zaborave kako je Krist njihov jedini učitelj, a Bog jedini Otac.

Molitva:

Istiniti Bože, ti želiš da na putu u nebesko kraljevstvo jedni drugima pomažemo i jedni druge pratimo. Daj nam snage kako ne bismo bili drugima na smetnju i sablazan. Neka nas tvoje milosrđe učini snažnima i poniznima. To Te molimo po Isusu Kristu, koji nam je svojim životom pokazao kako valja birati posljednja mjesta. Amen.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 24 kol 2010 10:14 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 24. kolovoza 2010.
[ 24.8.2010 ]

Pripremio: don Marinko Mlakić
ČITANJA:

Otk 21,9b-14
Ps 145
Iv 1,45-51

Danas slavimo blagdan sv. Bartola ili Natanaela. Poput drugih apostola i on je išao širiti Radosnu vijest te je vjernost Kristu posvjedočio mučeničkom smrću. Po predaji, stigao je sve do Indije. Mučeničku smrt podnio je u današnjoj Armeniji. Bio je mučen na najokrutniji način, tako što su mu živome gulili koža te ga zatim razapeli.

Evanđelje opisuje susret Filipa i Natanaela te Natanaela i Isusa. Filip oduševljeno predstavlja Natanaelu Isusa: 'On je onaj o komu je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci.' Ovaj je najprije sumnjičav. Pita: 'Zar iz Nazareta može što dobra doći?' No umjesto da ga uvjerava, Filip ga poziva da se sam osvjedoči. 'Dođi i vidi!', veli mu. U susretu s Isusom, Natanael se uvjerava u ono što mu je Filip rekao. Priznaje da je on Isus Krist – Mesija, očekivani Spasitelj. Zanimljivo: Isus Natanaelu ne spočitava sumnjičavost prema Nazarećanima. Čak ga naziva 'istinitim Izraelcem u kojem nema prijevare'.

Sam Isus vrlo neslavno je prošao u pokušaju da u Nazaretu navijesti Radosnu vijest. Gotovo je izgubio glavu. Prigovorio im je stav s kojim su ga dočekali očekujući od njega čudesa, kao što su čuli da je činio u Kafarnaumu. On im se predstavio kao od Boga poslan, kao onaj u kome se obistinjuje Pismo.

Kad im je zatim počeo naviještati potrebu osobnog obraćenja i kako kod Boga nema privilegija radi same činjenice da pripadamo određenoj skupini, pa makar ona bila Izabrani narod, Nazarećani su se razgnjevili. Pograbili su ga i htjeli baciti sa stijene na kojoj se nalazio njihov grad. To im ipak nije uspjelo. Isus se nakon toga više nije vraćao u grad svoga djetinjstva. Vjerojatno je Nazarećane pratio glas da su popustili u pravoj vjeri radi toga jer im se grad nalazio na raskrižju putova, te su padali pod kojekakve utjecaje.

Kad Isus naziva Natanaela istinskim Izraelcem u kome nema prijevare, ovaj se tomu čudi i pita ga: 'Odakle me poznaješ?' Isus mu kaže: 'Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.' I to je bilo presudno za Natanaela. On u tom trenutku Isusa bezrezervno priznaje Sinom Božjim. Što se to Natanaela tako jako dojmilo u ovim Isusovim riječima? Što je on to činio pod smokvom? Smokva je stablo koje, pored vrlo vrijednih plodova, nudi čovjeku debeli hlad. Omogućava čovjeku da pod njom provede ugodno vrijeme, da dobro otpočine, da možda u miru moli i razmišlja. Zato je bila simbol Božjeg mira i blagoslova.

Isus otvara oči Natanaelu i predstavlja mu se kao onaj kojeg je ovaj u svojoj nutrini tražio, dok je molio i razmatrao Pisma. Ovdje nam evanđelje predstavlja Isusa kao onoga koji do kraja poznaje našu nutrinu: poznaje naše traženje, naš nemir. Prati naše molitve i objavljuje nam se ako onaj koji može do kraja ispuniti našu težnju za osobnim Bogom Spasiteljem, Tješiteljem.

To je važna dimenzija vjere. Čovjek treba u sebi tražiti Boga, meditirati o pismima. Treba se osposobiti da prepozna onoga o kome pisma govore, onoga koji može odgovoriti na našu potrebu za Bogom, za osobnim Učiteljem i Spasiteljem. Kad ga je prepoznao, Natanael nimalo ne oklijeva poći za Isusom i čitav svoj život posvetiti njemu. On nam tako primjerom pokazuje da se treba opredijeliti za Isusa kakav on uistinu jest, a ne kao Nazarećani koji ga odbacuju, jer nije bio Mesija po njihovim plitkim ljudskim mjerilima i očekivanjima.

Da bi postao čovjekov Spasitelj, Isus treba njegovu suradnju, njegovo traženje, njegovu neispunjenost. Treba njegovu intimu, njegovu samoću, njegovu iskrenost… Drugačije on ne može postati naš osobni Bog, koji do kraja ispunjava prazninu našeg bića. Naprotiv, kada je čovjek neobrativ, kada poput Nazarećana traži 'boga čudotvorca' po nekim svojim mjerama i prohtjevima, onda nastaje sukob. Pravi Bog postaje nepoželjan. Treba ga ukloniti da nas 'ostavi na miru'.

Nije li današnji sve glasniji govor o uklanjanju vjerskih simbola, koji su duboki znak cijele naše civilizacije, a koja je iznjedrila najviši standard razumijevanja i poštivanja ljudskog dostojanstva, upravo ista pojava? Odbacuje se Boga koji poziva na obraćenje. On postaje nepoželjan. A traži se nekakvog 'boga' koji će biti nama po volji.

Druga činjenica u današnjem evanđelju vrijedna naše pažnje jest da je Bartol došao vidjeti Isusa na nagovor Filipa, očito svoga dobrog prijatelja. Svjedočanstvo drugoga zna biti nerijetko presudan poticaj da čovjek dođe do spoznaje pravoga Boga. Svjedočenje vjere bitna je dimenzija kojom se treba odlikovati život svakog vjernika. Susreo sam to, Bogu hvala, puno puta, napose među mladima.

Ovih sam dana negdje pročitao članak o velikom povećanju kandidata za svećenike u Sydneyu u Australiji. Tamo je 2008. godine bio Svjetski dan mladih. I sam sam bio sudionikom tog događaja. Zbilja je bilo poticajno vidjeti vojske mladih koji svojim ponašanjem, molitvom, radošću jednostavno zrače, pokazujući da u sebi nose posebno oduševljenje poradi vjere.

S druge strane, vjerujem da je upravo nedostatak pravog svjedočanstva vjerničkog života razlog da mnogi danas, unatoč slobodi vjere, unatoč vjeronauku u školama i mnogim drugim pogodnostima, vjeru ne doživljavaju ozbiljnije nego li tek kao tradiciju, kao nešto ipak usputno a svoj život temelje na nekim drugim idejama i oduševljenjima.

Bez svjedočanstva osobnim primjerom teško će drugi vjeru doživjeti ozbiljno. Prava snaga vjere je u uvjerenju da ona može jednostavno čovjeku dati ono što svatko od nas duboko u sebi treba i traži.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 kol 2010 08:51 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 25. kolovoza 2010.
[ 25.8.2010 ]

Pripremile: sestre benediktinke iz samostana sv. Margarite na Pagu

ČITANJA:

2 Sol 3,6-10.16-18

'Tko neće da radi, neka i ne jede!' U svakome vremenu ima ljudi koji žele jesti, a ne žele raditi. Mnogi danas žele raditi, ali ne nalaze posao. Mnogi, također, gotovo i nemaju što jesti, premda se ubijaju od posla: što zarade, jednostavno nije dovoljno za život. Takve rečenice vrijede u određenom kontekstu i u određeno vrijeme i za određene mentalitete. Stoga se uvijek iznova treba pitati što nam ta izreka danas žele reći?

Mt 23,27-32

Grčki izraz za farizeja preuzet je iz kazališnog govora i znači 'igrati ulogu'. Ono što je u kazalištu visoka umjetnost, u svakodnevnom životu može dovesti u pitanje vjerodostojnost. Taj se problem tiče svih nas. Pred Bogom nema smisla izvana izigravati nešto što čovjek možda uopće nije. Krajnja posljedica dvoličnosti jest razdor unutar čovjeka samog, cijepanje na vanjštinu i nutrinu.

Nije tu riječ o tome koliko netko drži do sebe pred drugima i kako se prikazuje, nego je u pitanju sam identitet. Onaj kome se raziđu nutrina i vanjština postaje nejasan, više se ne može biti siguran znači li njegova riječ ono što kaže, poručuje li njegova gesta ono što bi trebala značiti. To otežava život s drugima, a još je gore što može dovesti do promašaja vlastitog života, do gubitka vjerodostojnosti.

No, tko može reći da poznaje samoga sebe? Tko može poznavati sve zamke i varke vlastitoga srca? Isusove prijetnje farizejima moramo shvatiti kao zadaću koja traje čitav život: ne smijemo svu snagu potrošiti na njegovanje vanjštine, nego nam pred očima mora biti slika obijeljenog groba. Valja se trajno preispitivati: što je u mojemu životu trulo i bezvrijedno? Što je mrtvo? Gledam li zajedno s Bogom u svoju nutrinu i dopuštam li Mu da je pročisti, ili se pak brinem samo oko vanjskog imidža?

Molitva:

Bože našega srca, znamo da se u nama kriju brojni trikovi i zamke kako bismo sami pred sobom i pred drugima dobro izgledali. Daj da o sebi stvaramo iskrenu sliku, no uvijek s dobrom voljom i u nadi. To Te molimo po Isusu Kristu, koji želi osloboditi naše srce od zavisti i požude. Amen.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 26 kol 2010 05:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 26. kolovoza 2010.
[ 26.8.2010 ]

Pripremile: sestre benediktinke iz samostana sv. Margarite na Pagu
ČITANJA:

1 Kor 1,1-9

Korintska kršćanska zajednica bila je Pavlu poput djeteta s posebnim potrebama, predmet posebne skrbi. Jer u Korintu, ondašnjoj 'multikulturalnoj metropoli', sudarala su se najrazličitija vrijednosna mjerila, i sve to nije moglo ne ostaviti traga na kršćanskoj zajednici. Stoga se Poslanica Korinćanima osvrće na raznovrsne probleme u multikulturalnom društvu te predstavlja pokušaj da se pronađe način kako se međusobno ophoditi s poštovanjem, držeći se pri tom zahtjeva kršćanske vjere.

Mt 24,42-51

Kad se gradio Titanic, na palubi broda bio je napisan velik natpis 'No God' – 'Nema Boga' ili 'Bog nam ne treba'. Jer vjerovalo se da taj brod nije moguće potopiti. Dana 15. travnja 1912. godine Titanic je pramcem udario u santu leda. Za dva sata potonuo je na dubinu od tri tisuće metara. Od 2224 putnika život je izgubilo njih 1523.

U antici se život uspoređivao s plovidbom po moru. Kako sigurno prijeći preko voda života? Na koju obalu one čovjeka nose? Kamo će prispjeti? Budući da je svaki život neponovljivi i jedinstveni «ozbiljan slučaj», Isus opominje: 'Bdijte!' Ni jednoga časa nemoj izgubiti iz vida cilj svojega života i neka ti on bude mjerilo za sadašnjost, kako bi mogao ispravno procijeniti sadašnji trenutak i njegove konkretne zahtjeve. Tko tako živi, taj je budan, taj živi u Božjoj prisutnosti. 'No God' ili 'God'?

Molitva:

Bože, Tebi su poznate naše dobre nakane, ali i naša tromost i naša nepozornost. Pomozi nam da ozbiljno shvatimo poziv na budnost te ga provedemo u život. To Te molimo po Isusu Kristu, koji nas svim srcem želi opomenuti i probuditi. Amen.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 27 kol 2010 11:57 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 27. kolovoza 2010.
[ 27.8.2010 ]

Pripremio: mr. Krunoslav Novak
ČITANJA:

1 Kor 1,17-25
Ps 33
Mt 25,1-13

Možemo i danas, potaknuti evanđeoskim tekstom o mudrim i ludim djevicama, promotriti svoju prošlost te ispitati koliko smo mudro, drugim riječima kvalitetno koristili svoje vrijeme. S druge strane, prilika nam je da se odlučimo danas kao i svaki dan iznova na budnost u osluškivanju poziva, da budemo iskreni navjestitelji Božjeg Kraljevstva u koje smo povjerovali i za kojeg živimo.

Poznata nam je Isusova prispodoba o Kraljevstvu nebeskom o ludim i mudrim djevicama koje su nosile svjetiljke čekajući zaručnika. Mudre su ponijele sa sobom ulje da mogu održati plamen u svjetiljkama. Budući da je zaručnik stigao kasnije, ludim djevicama ugasile su se svjetiljke, jer nisu imale ulja da podržavaju plamen. Isus nas poziva na budnost, jer ne znamo ni dana ni časa.

Što bi to bilo ulje u našem životu? Kakva je to mudrost života koju su živjele mudre djevice iz Isusove prispodobe? Isus na jednome mjestu govori: 'Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače.' (Lk 12,33)

Čini se da se ulje o kojem govori Isus odnosi upravo na naš cjelokupni život. To je način života, kojim skupljamo sebi blago na nebu ili činimo da naše svjetiljke gore ili se gase. Jasno je da djevice kojima je ponestalo ulja nisu stigle kupiti ulja kad je zaručnik već bio na vratima. Isto tako, i mi ne trebamo odgađati trenutak kada bismo više i iskrenije prionuli uz Evanđelje. Iz dana u dan potrebno je ispitati svoj stav i obnoviti svoje temeljno opredjeljenje za dobro, za Boga.

Sv. Bazilije Cezarejski u svojoj propovijedi o tome da ne treba prianjati uz zemaljske stvari govori: 'Sad treba posvetiti svu pažnju onome što je naše. A što je to naše? Duša, za koju živimo, spoznatljiva duhom, i tijelo koje nam je Stvoritelj dao kao vozilo za život. Ovo je, naime, čovjek: duh uvezan u primjerenom i prikladnom tijelu.' Kao takvi smo pozvani na budnost dušom i tijelom – molitvom i djelima.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 28 kol 2010 05:40 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 28. kolovoza 2010.
[ 28.8.2010 ]

Pripremile: sestre benediktinke iz samostana sv. Margarite na Pagu

ČITANJA:

1 Kor 1,26-31

Mudrost svijeta mjeri se dolarom i eurom, učinkovitošću i isplativošću i sve stavlja na jednu kartu, naime, da je svatko kovač svoje sreće. Bog ima druga mjerila nego svijet. A ja? Koja su moja mjerila? Kome se divim, koga slavim, kome služim?

Mt 25,14-30

Poput slugu u ovoj prispodobi, i mi imamo različite polazišne pozicije, jer smo na put kroz život ponijeli različitu popudbinu. Gospodar koji polazi na dugo putovanje, povjerava svojim slugama različite iznose novca i kad se vraća, traži od njih račun. Što su učinili s onime što im je povjereno? Dvojica slugu iskoristili su svoje talente i zaradili dvostruko od onoga što im je bilo dano. Treći je sluga zakopao svoj talent.

Kako se odnosimo prema darovima koji su nam dani? Svaki dar ima svoju vrijednost. Bez obzira u čemu je ona i kolika je, iz nje mogu učiniti nešto dobro, smisleno je u nešto uložiti. Nasuprot tom stavu jest lik strašljivca koji radije zakopava svoj talent. Ta suprotnost govori svima nama: leži li u nama strah koji nam ne dopušta razviti svoje ljudske sposobnosti?

Prispodoba je stroga, ali je dobro da je čujemo. Kako bismo imali pouzdanja učiniti ono što nam je Bog s pouzdanjem povjerio! A povjerio nam je ono što je u okvirima naših mogućnosti. Ne više, ali ni manje od toga.

Molitva:

Bože, Ti si nas stvorio jedinstvene i različite. Pomozi nam da svoje darove, koje smo primili od Tebe, dobro i smisleno razvijamo, a ne da se uspoređujemo s drugima ili čak da sa zavišću gledamo na njihove darove. To Te molimo po Isusu Kristu, koji je svoju poruku navješćivao u prispodobama. Amen.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 29 kol 2010 14:18 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 29. kolovoza 2010.
[ 29.8.2010 ]

Pripremio: mr. Krunoslav Novak

ČITANJA:

Sir 3,17-18.20.28-29
Ps 68
Heb 12,18-24a
Lk 14,1.7-14

Poniznost, jednostavnost, nenametljivost, zahvalnost, drage su nam karakteristike kod ljudi koje susrećemo u životu. Koliko smo sami takvi?

Božja riječ koju čitamo danas, na 22. nedjelju kroz godinu, govori upravo o tim kvalitetama kao nezaobilaznim kod Isusovih učenika. Čitamo danas odlomak iz Lukina evanđelja, gdje Isus promatrajući kako uzvanici na gozbi biraju prva mjesta opominje učenike da oni ne čine tako. ''Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto.'' (Lk 14, 8-9)

Možda nam se ova prispodoba čini prejednostavna. Samo po sebi je razumljivo da znamo osnovna pravila pristojnosti da na gozbama ne srljamo na prva mjesta na koja nas nitko nije uputio. Međutim, postoje i situacije u životu, gdje na drugačiji način dolazimo u iskušenje da budemo oholi i samodopadni.

Poziv na poniznost, prije svega, potiče nas na upoznavanje sebe. Nije ponizan onaj čovjek koji će za sebe reći: 'Ne valjam… Baš sam ni za što!' To je prije odraz depresije nego poniznosti. Čini mi se nevjerojatnim da Gospodin od nas traži da se ponižavamo? Pa čovjek je vrhunac Božjeg stvarateljskog djela.

Prema tome, nužno je da dar života koji smo od njega primili čuvamo i oplemenjujemo, zahvaljujući na milosti za nove nam prilike i povjerenje da kao ljudska bića živimo u međusobnim odnosima, koji su nam na rast i grade dobro, koji tako nastavljaju Božji naum stvaranja.

U tome je prava poniznost. Prihvatimo jedni druge onakvi kakvi jesmo, sa dobrim i lošim stranama. Ponekad lakše prihvaćamo loše karakteristike drugog čovjeka, a one dobre nastojimo ne primijetiti, jer se zbog kvaliteta drugoga osjećamo ugroženi. A to doista nije put poniznosti. Poniznost je drugome priznati njegove kvalitete i sposobnosti, radovati se što u društvu takve osobe imamo prilike i mi živjeti i sudjelovati u onome što je dobro.

Poniznost je prema tome, prihvaćanje vlastitih kvaliteta i ograničenosti, ali i drugih i njihovih kvaliteta i ograničenosti, te tako graditi ravnotežu u međuljudskim odnosima na temeljima evanđeoske ljubavi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 3 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr