www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 10:37

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 23, 24, 25, 26, 27, 28  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 10 ruj 2010 06:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 10. rujna 2010.
[ 10.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš
ČITANJA:

1 Kor 9,16-19.22-27
Ps 84
Lk 6,39-42

'Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.'

Odnos truna i brvna nam je dobro poznat. Trun je nešto malo, sićušno, nezamjetljivo. Brvno je veliko - čestoje služilo za prijelaz preko potoka i malih rijeka i itekako je primjetljivo. Beskorisno je uspoređivati trun i brvno. Od truna se ne može ništa (osim što smeta kada se zabode u kožu), a od brvna se mogu učiniti korisne stvari.

Isus nam donosi usporedbu - ne u smislu korisnosti ovih dviju stvari, nego da nam predoči nešto važnije i u životu često primjetno.
Možemo i mi ispričati priču - prispodobu. Priča može imati i ovakav sadržaj: susjed i ja se već dugo poznajemo - od najranijega djetinjstva smo se družili jer smo kuća do kuće. Igrali smo se u dvorištima, na ulici, zajedno s drugim prijateljima - vršnjacima. Išli smo zajedno u školu. U prvim razredima osnovne škole smo bili nerazdvojni - u nogometnoj ekipi smo bili zajedno, na kupanju u obližnjem jezeru smo bili zajedno, imali smo jednake interese i želje. Jednom riječju, kao dva brata blizanca.

Nisam to ni primijetio kada je on prvi puta dobio višu ocjenu od mene u školi. Ali se dogodilo da je on to češće dobivao nego ja. U početku sam se osjećao malo bezveze, ali sam to ipak prihvatio. Onda smo se zaljubili u istu djevojčicu. I ona je izabrala njega. Tada sam se naljutio na njega i prestali smo se družiti. Zasmetale su me i bolje njegove ocjene, i to što on ima ipak malo bolju odjeću od mene, bolje tenisice, bolje računalo, bolje igrice. Nisam ni znao da se to zove zavist. Ali me je obuzimalo i postajao sam jako ljut. Počeo sam ga zadirkivati, povremeno vrijeđati dok to nije postalo stalno. Ogovarao sam ga i govorio o njemu ružne stvari - čak sam i lagao o njemu. Pakostio sam mu.

On se udaljio od mene i počeo družiti s nekim drugim dječacima i djevojčicama, kasnije mladićima i djevojkama, a ja sam sebi pronašao društvo koje je o njima ružno govorilo. U tome društvu sam se osjećao jako dobro. Bili smo poznati po tome da ćemo se potući, da ćemo ružno govoriti, imali smo loše ocjene...

Već smo malo i poodrasli kada se mome bivšem prijatelju dogodila jedna pogreška - ni sam ne znam kako sam za to saznao - na poslu gdje je radio, njegovim propustom se dogodila nezgoda. Nije to bila neka velika nezgoda, ali mi je došla kao naručena. Sada sam mogao uživati u tome da ga javno ogovaram, javno prokazujem i govorim o njemu ružno. Bilo mi je tako dobro. Govorio sam da je to čovjek u kojega ne treba imati povjerenja jer će to povjerenje iznevjeriti. Kako je to čovjek kojemu ne treba dati odgovoran posao jer će ga upropastiti. Kako je to čovjek... A u isto vrijeme sam govorio kako sam ja bolji. Kako se to meni ne bi moglo dogoditi. Kako u mene treba imati povjerenja. Kako sam ja...

Vi sami nastavite priču. Nema završetka. Ali to je priča mnogih nas koji smo drugome gledali i najmanju sitnicu, najmanji propust, pogrešku. I pretvarali je u nešto veliko da bismo mi ispali bolji. Sve ono što smo mi u životu lošega napravili, u čemu smo mi iznevjerili nečije povjerenje i nečiju ljubav - to smo zaboravili. U svojim očima vidimo samo ono što je onaj drugi napravio. I ubijamo se izvaditi taj trun i pokazati ga svakome. A naše brvno? Njega smo zaboravili. Od truna u njegovom životu ne vidimo više sebe. Jer mi smo ipak bolji. Često smo bili u životu upravo takvi. Kada bismo prvo pregledali sebe i sebe očistili, izliječili, trun u životu svojega prijatelja ne bismo niti vidjeli.

Ova priča je ispričana u mnogim životima. Nemojmo se zavaravati da smo imuni od nje. Tražimo Božju snagu da se možemo tome licemjerju oduprijeti i očistiti same sebe.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 ruj 2010 07:33 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 11. rujna 2010.
[ 11.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš
ČITANJA:

1 Kor 10,14-22
Ps 116
Lk 6,43-49

'Što me zovete Gospodine, Gospodine!, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan...'

Od najranije svoje dobi nešto učimo. Učimo kako jesti, kako piti, učimo kako obavljati svoje fiziološke potrebe, učimo kako govoriti, učimo kako se ponašati za stolom, kako se ponašati u gostima, što treba činiti kada nas netko nešto zamoli, kako se odnositi prema odraslima.

Nakon nekoga vremena, kada usvojimo ova znanja i vještine, upoznajemo se s nekim novim učiteljima. Onima u školskim predavaonicama koji nas uče i poučavaju znanjima koja će nam koristiti u životu koji slijedi - o svijetu, znanosti, spoznaji, čitanju, pisanju, računanju. Osposobljavaju nas za neke vještine kojima ćemo se služiti kasnije - kvalitetnom govoru, izražavanju, sposobnosti protumačiti događaje i svijet u kojemu se nalazimo. Upoznajemo se sa znanjima i vještinama naših kasnijih poslova - zanimanja ili zvanja - kojima ćemo ostvarivati materijalna dobra za život.

Uz sve to upoznavanje i učenje koje nam je potrebno da bismo kvalitetno živjeli i mogli uopće preživjeti na ovome svijetu, a kojima nas uče naši roditelji, potom i učitelji - svojim očima i svojim zapažanjem uočavamo i nešto drugo. Uočavamo i vrijednosti kojima se ne možemo samo naučiti. Mi možemo znati da je ovo dobro, a ono nije dobro, ali kada ih spoznamo i unesemo u svoj životni program, tada smo ih zapravo naučili.

To je gradnja kuće našega života. Gradnja kuće koja traje jako dugo - cijeloga našega života. Ali je temelj taj koji se postavlja i u kojemu također i mi sudjelujemo. Temelj kuće našega života su vrijednosti koje smo usvojili i po kojima živimo. Te vrijednosti učimo u obitelji u kojoj smo naučili razlikovati dobro i zlo; u kojoj smo naučili cijeniti kvalitetu; u obitelji smo naučili da treba živjeti pošteno, vrijedno, iskreno, s poštovanjem prema drugome i tuđemu. O nama samima ovisi kakav ćemo temelj sazidati. Ako u životu zaista usvojimo dobre vrijednosti onda će i cjelokupan naš život biti kvalitetan, označen dobrim, u skladu s Božjim zakonom.

Isus nas upravo na to zove. Uspoređuje dvije kuće - kuću s temeljem na kamenu i kuću na tlu bez temelja. Ono što je najvažnije u životu je život s Bogom - temeljem cjelokupnoga našega življenja i postojanja. Ako smo s Bogom gradili svoju kuću ona će i moći stajati unatoč svim bujicama koje se znaju sručiti na nju. Neće biti toga problema ili te poteškoće koja bi nas pokolebala u ustrajnosti ako smo s Bogom gradili svoj život.

Upozorava nas Isus - nemojte živjeti samo s mojim imenom na usnama, izgovarajući riječi molitava, čineći neke pobožne vježbe, a da svoj život niste uskladili s mojim riječima i djelima, s mojim zakonom. Onda gradite beskorisno, u propast. Graditi s Bogom znači cijeloga svojega života pronalaziti ono što nije dobro i popravljati. Znači svakoga dana činiti sve što je moguće da bi se uskladili s Božjom porukom. Znači svakoga dana govoriti i u skladu s time i činiti Božja djela na ovome svijetu.

Tada ćete zaista sagraditi kuću života na kamenu i ništa vas neće nadvladati.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 ruj 2010 06:35 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 14. rujna 2010.
[ 14.9.2010 ]

Pripremio: vlč. Markan Kormanjoš

ČITANJA:

Br 21,4b-9
Ps 78
Fil 2,6-11
Iv 3,13-17

'I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.'

Uzvisiti nekoga znači postaviti ga na neko visoko mjesto ili položaj, da bi svi koji ga gledaju mogli vidjeti, ili da bi svi koji spomenu njegovo ime znali tko je on. Uzvišen čovjek je onaj koji je to svoje mjesto zaslužio svojim sposobnostima i kvalitetama.

U jednom trenutku povijesti uzvišeni Bog se snizio. Uzeo je obličje čovjeka – u odnosu na Boga to je obličje sluge. Preuzeo je naš lik da bi nama ljudima bio bliži. A u trenutku kada se ispunilo njegovo vrijeme, ponizio se još više – uspeo se na križ – uzvišeno mjesto koje je svatko mogao vidjeti da bi na njemu pokazao svoju ljubav.

Ljubav i poniženje, uzvišen i sluga, riječi su kojima možemo opisati našega Gospodina. Sve je na ovome svijetu prihvatio iz ljubavi prema čovjeku, sve – pa i poniženje. Bio je uzvišeni Bog, a opet u obličju sluge da bi slugi bio bliži i da bi mu pokazao opet svoju neizmjernu ljubav. I u ono vrijeme, ali i danas je naš Bog neobičan. Nerazumljiv. Neobjašnjiv u svojoj ljubavi.

Prihvatiti križ i biti na njemu postavljen pred mnogima, znači preuzeti na sebe i nepravednu osudu, kao što je to Isus učinio. Nositi križ s Isusom znači prihvatiti poniženja kojima često obiluje svakodnevica. Biti uz Isusov križ znači nositi i čovjeka pored sebe u njegovim križevima i pomoći mu da ih sretno donese pred Boga.

Uzvišenost Isusovog križa možemo gledati jedino u ljubavi prema Bogu. Nema drugoga puta. Nema drugoga načina. Ono što u životu doživljavamo, a smatramo križem, jer nas tišti, pritišće i opterećuje, možemo shvatiti jedino noseći križ zajedno s Isusom. Biti pribijen na križ za nas ljude pretpostavlja da smo za nešto osuđeni i da smo nekim svojim postupkom zaslužili takvu kaznu. On je mjesto osude i tako ga danas mnogi gledaju. On je i znak prokletstva, jer na njemu završava razbojnik. I onda i danas. Jedino je danas križ malo drugačiji.

Ali Bog nije prihvatio križ da bi imao razlog suditi nam. Nije želio doći na svijet da nas prokaže i da nam spočitava kakvi smo. Na svijetu je živio, prihvatio zakone svijeta, pa i smrt, da bi svijet spasio, koliko god to čudno zvučalo. Želio nam je pokazati svoje poštovanje prema čovjeku i svoju ljubav i samo je na taj način, poniženjem križa pokazao upravo to. Ljubim te čovječe. I sve ću učiniti da budem s tobom. Da tebi olakšam život i da ti darujem svoje blaženstvo, spasenje u svome kraljevstvu.

Obećanje je to koje Bog neće iznevjeriti. Današnjim rječnikom i današnjim pojmovima rečeno – previše je uložio da bi to tako lako ispustio – ponizio se, darovao svojega Sina – ogroman ulog u našim očima. Nemjerljiva dragocjenost u očima čovjeka. Ali jedina cijena koju je mogao platiti. Poniziti se do križa i tako uzvisiti cijeli svijet. Poniziti se u smrti da bi darovao čovjeku život.

Uzvišenje svetoga Križa i uzdizanje Isusa na križ je možda poniž


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 16 ruj 2010 19:26 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 16. rujna 2010.
[ 16.9.2010 ]

Pripremio: o. Marijan Jurčević, OP (preuzeto s www.dominikanci.hr)
ČITANJA:

1 Kor 15,1-11
Ps 118
Lk 7,36-50

Prvo što uočavamo u Isusu Kristu jest to da neprestano oprašta. Baš po opraštanju su ga upoznali kao Spasitelja. On je došao radi grešnika, a ne radi pravednika. Došao je oprostiti i učiti opraštati. Isusovo opraštanje najviše je iritiralo farizeje. Kao da su mislili da podcjenjuje njihov 'religiozni režim'. A cijelo Evanđelje odzvanja opraštanjima. 'Nema veće radosti na nebu nego kad se obrati jedan grešnik…' Samo Bog može opraštati.

Da, opraštanje je božanski čin i izvesti ga nitko ne može tko u sebi nema Božanske milosti. Opraštanje nadilazi ljudsku narav i ljudsko razmišljanje. Teško je naći razumske razloge za opraštanje. Opraštanje ima svoj izvor i korijen u Ljubavi. Nema dvojbe da čovjek bez ljubavi (božanske vrijednosti) ne može oprostiti. Isus se druži s grešnicima i vadi ih iz grijeha. Oni postaju novi ljudi. (Ne može se družiti s grešnicima tko u sebi nema božanske moći, Božjeg duha, inače će i sam zaglibiti). Isus je taj koji je dobrotom pomagao oslobođenje od grijeha. On je pomagao grešnicima da se pogledaju u svojoj dubini i da vide da u njima ima još vrijednosti koje treba živjeti.

Otkriti u sebi zakopani biser, znači otkriti nešto božansko. Mnogi se ljudi zapuste baš zato što u sebi nisu otkrili vrijednost. Potrebno je u sebi otkriti ljubav. Ona je sok života, božanska vatra. Bez nje se ne može niti opraštati niti prihvatiti oprost. Kršćanin koji je sljedbenik Isusa i koji od Isusa prima Duha vjeruje (to spada u Vjerovanje) u oproštenje grijeha. To hoće reći da nama opraštanje spada u Vjerovanje. Vjerujemo u Boga koji oprašta i s Božjom pomoću i sami pokušavamo oprostiti. Farizeizam ne podnosi čak ni obraćenje. Svi bi trebali proći njihov 'režim' pa tek tada pristupiti Bogu. Sreća da je Bog drukčiji nego li što vjeruju 'farizeji'.

On se trajno objavljuje, otkriva kao Bog koji ljubi svoja stvorenja osobito svoju sliku, čovjeka. Pa i Isus se utjelovljuje da otkrije opipljivo Božju ljubav i Božje praštanje. 'Tko mnogo oprašta mnogo ljubi...' Isus ni u kojem slučaju ne daje podršku grijehu, ali spašava grešnika. Nekim kršćanima kao da je žao da Boga tako velikodušno oprašta. A Isus uzvraća pitanjem: Tko od vas nije sagriješio neka baci kamen... Kad već nemaju ljubavi prema drugome neka se vrate na pravdu prema sebi. Jednostavno ih poziva na vlastitu potrebu da im se oprosti. Zar se u Očenašu ne moli: Oprosti nam kako i mi opraštamo... Danas smo mi svi pozvani na oproštenje.

Ne radi se samo o 'običnom' oproštenju, radi se o oproštenju poslije ratnih zala. Postavlja se pitanje, ako oprostimo da li to znači da prelazimo preko zala i preko pravde? Odobravamo li nastavak zla? Potrebno je napomenuti da oprost ni u kojemu slučaju ne poništava pravdu. Međutim, da bi se pravda mogla ljudski promijeniti potrebno je osobno oproštenje. Pred Bogom čovjek nikada nije otpisan. Čovjek se sam može 'skrivati' pred Bogom, ali Bog je s njime. To je stav i vjerovanje kršćanina. U ovom odnosu grijeh i jest nerazumljiv.

Grijeh je paradoks. On se događa samo unutar ljubavi, a zato i jest oprostiv. Grijeh je čisto religiozni doživljaj, doživljaj povrede ljubavi. Uza sve što kršćanstvo (katoličanstvo) vjeruje da ljudska narav nije zla, ipak svoj odnos prema Bogu doživljava kroz milost, kroz oproštenje. Mi se ne možemo uzdići do transcendencije svojim moćima. Potrebna nam je Objava, potrebno nam je oproštenje i prihvaćanje. U svakome od nas postoji neka nelogičnost: ne spoznajemo Boga koji nas stvara i ljubi; ne prihvaćamo drugoga koji je naše naravi; u samima smo sebi razdvojeni iako smo jedno biće.

Iz svega proizlazi da nam je Božja ljubav (milost) potrebna da bi potpunije živjeli ljudsku narav koja je usmjerena prema Bogu (Toma Akvinski). Tko vjeruje u ljubav i oproštenje oslobođen je straha i izgubljenosti. Taj zna da nikada nije odbačen niti zaboravljen, a svakome čovjeku, uza sva lutanja, ostaje mogućnost 'vratiti se Ocu' i priznati da smo sagriješili protiv neba i zemlje. On očekuje svoje sinove i kćeri da im oprosti i da ih ljubavlju svojom oživi. Isus je ušao u našu povijest da 'oživi Božje sinove i kćeri'.

Pozvani smo da budemo kao naš Bog: ljubimo i bit ćemo ljubljeni, opraštajmo i nama će se oprostiti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ruj 2010 06:08 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Ponedjeljak, 13. rujna 2010.
[ 13.9.2010 ]

Pripremio: o. Marko Bijelić, OP
ČITANJA:

1 Kor 11,17-26.33
Ps 39
Lk 7,1-10

U kontekstu govora o Božjoj providnosti kao Božjoj aktivnoj zauzetosti i njegovoj skrbi za čovjeka u svijetu, vjerujem da svatko od nas, na vlastiti način protumačeno, ima iskustvo Božjega iznenađenja. Ako Bog može čovjeka iznenaditi, može li čovjek Boga 'iznenaditi'?

Isusov suret s rimskim satnikom u današnjem evanđelju u Kafarnaumu upravo govori o svojevrsnom pozitivnom 'iznenađenju' koje je Isus doživio, ne od svojih učenika ili Židova, nego od poganina. Radi se o rimskom satniku, u službi Heroda Antipe, dobroj osobi, kojem njegov dragi sluga bijaše jako bolestan, na samrti. (usp. Lk 7,2). Taj je rimski satnik, zapovjednik nad 100 vojnika unutar legije (600 vojnika) bio židovski simpatizer, jer Isusa moli da mu ozdravi bolesnog slugu preko lokalnih uglednika i prvaka, koji su se usrdno zalagali za njega kod Isusa, ističući: 'Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio'. (Lk 7,4b-5).

Isus je odlučio uslišati njihove molbe i krenuo je s njima satnikovom domu. Ali na tom putu događa se iznenađenje u vidu satnikovih riječi i njegove ispovijesti vjere i pouzdanja u Isusa: ''Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednom: 'Idi' – i ode, drugomu: 'Dođi' i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' – i učini.'' (Lk 7,6b-8).

Satnik je svjestan da je Isus Židov i da kao takav ne smije u njegov dom jer Židovima je zakonima o čistoći bilo zabranjeno ulaziti u dom pogana. Otuda se smatra nedostojnim Isusa. Ali usprkos tome ima čvrsto pouzdanje i vjeru u Isusa i iscjeliteljsku moć njegove riječi: 'reci riječ da ozdravi sluga moj'. Upravo ta njegova neumoljiva vjera, koja ne traži vidljive znakove ili geste, za razliku od farizeja, jest ono što je ugodno iznenadilo i zadivilo Isusa, koji čuvši njegovu poruku, posvjedoči pred mnoštvom: 'Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere' (Lk 7, 9b).

Upravo ova satnikova vjera, bezgranično pouzdanje poganina, odudara od nevjere farizeja i židovskog naroda. I, upravo, po toj vjeri događa se čudo: ozdravljenje sluge. Isus kad čini čudesa u evanđeljima uvijek traži bezgranično pouzdanje i povjerenje u njega i njegovu božansku riječ. I nama, u našem svakidašnjem življenju kršćanskog poziva, ova satnikova vjera mora biti uzor. Vjera jest čin poniznosti jer priznavajući svoju slabost i grešnost, potpuno se oslanjamo na Božju snagu i milost. Čini se da je danas kršćanstvo izgubilo onu svoju životnu uvjerljivost i svjedočku prepoznatljivost, te jedan od razloga tome leži u manjku potpune i cjelovite vjere koju je pokazao baš rimski satnik.

Često je ono što živimo i ispovijedamo kao neka 'light' vjera koja nema egzistencijalnu težinu, jer ne prožima našu cjelokupnu egzistenciju, odnosno život. Ona je negdje prisutna u nekom kutku našeg života, ali život nije prisutan u njoj. Ova evanđeoska zgoda pokazuje usku povezanost između vjere i života: tamo gdje je vjera tamo je i život.

Zato za kršćanina vjerovati znači živjeti, jer naša vjera jest vjera u Boga Oca; Životvorca, koji je uskrsio svoga Sina Isusa Krista. Kršćanska vjera jest totalno predanje Bogu koji u Isusu Kristu daje i ispunja obećanje novog (vječnog) života.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ruj 2010 06:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Petak, 17. rujna 2010.
[ 17.9.2010 ]

Pripremio: o. Marko Bijelić, OP

ČITANJA:

1 Kor 15,12-20
Ps 16
Lk 8,1-3

Jedna od 'tabu' tema u svakodnevnoj komunikaciji jest tema, odnosno pitanje smrti. Većina se nas u društvu pred tom temom osjećamo nelagodno i izbjegavamo je dotaknuti svojim razmišljanjima. Za kršćanina je pitanje smrti usko povezano s uskrsnućem. Kršćanin ne može drugačije govoriti o smrti, nego samo u svjetlu i okviru uskrsnuća. O značenju i vjeri u uskrsnuće progovara i Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, čudeći se 'ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih?' (1 Kor 15,12).

Vjerojatno je u kršćanskoj zajednici u Korintu postajala skupina kršćana koja je, pretpostavlja se, ispovijedala Isusovo uskrsnuće, ali je, pod gnostičkim utjecajem, odbacivala uskrsnuće mrtvih, odnosno da će tijela mrtvih uskrsnuti. Pavao jasno ispovijeda da je jedan od nosećih temelja kršćanske vjere sama vjera u (Isusovo) uskrsnuće, podvlačeći da ako nema uskrsnuća, 'ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima' (1 Kor 15,17). Kristovo uskrsnuće, kao i onih kojih usnuše u Kristu, jest razlog i temelj našega, vjerničkog pouzdanja u Boga. U uskrsnuću je ukorijenjena naša nada u ovozemaljskom životu.

Dragi prijatelji, što znači, kakvo značenje za naš život ima kad u vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u uskrsnuće mrtvih? Obično kad ispovijedamo vjeru u uskrsnuće prvenstveno mislimo na Isusovo uskrsnuće kao Božji čudesni zahvat kojim je potvrdio Isusov život i poslanje, očitujući da križ i smrt nisu imali posljednju riječ. U tome zaboravljamo da vjera u uskrsnuće, povezano i utemeljeno na Isusovom uskrsnuću ima posljedice za naš vjernički život. Prije svega, vjera u uskrsnuće znači da ovozemaljsku stvarnost promatramo u spasenjskom svjetlu uskrsnuća jer ovaj naš život, koji živimo u znaku križa, biva osmišljen uskrsnućem.

Uskrsnućem, koje u sebi nosi soteriološku odrednicu, Bog dovršava stvaranje. Tako u uskrsnuću smrt i grijeh bivaju definitivno poraženi i život dobiva svoju konačnu puninu. Za Pavla uskrsnuće mrtvih je jasan dokaz da je Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem spasio čovječanstvo. Zato bi bez uskrsnuća čovjekov identitet, obilježen patnjom, trpljenjem i egzistencijalnom prazninom, ostao nepotpun jer bi smrt ostala kao trajna sjena nad Božjim stvaranjem i iskaz ljudske nespašenosti.

U uskrsnuću se očituje Božja stvaralačka ljubav koja otvara čovjeku prostor i mogućnost za nešto novo i neostvareno: konačno ostvarenje čovjeka u vidu spasenja njega cjelovitog: i njegove duše i njegova tijela. I spasenje po uskrsnuću ne znači povratak u (stari) život koji poznajemo, nego se radi o preobrazbi u jedan posve drukčiji, novi život. Ne radi se o buđenju mrtvih tjelesa, nego, kako ističe teolog Pannenberg, o novom i preobraženom životu, 'o neprolaznom životu koji više nije ograničen nikakvom smrću, koji dakle u svakom slučaju mora biti iz temelja različit od nama poznatog oblika života organizama.'

Iščekujući i nadajući se uskrsnuću kada će se ovo raspadljivo tijelo obući u neraspadljivost, i ovo smrtno u besmrtnost (usp. 1 Kor 15, 53), kršćanin postaje biće otvoreno budućnosti jer samo budućnost ima snagu da donese to novo i preobraženo. Ali već sada smo pozvani, u Crkvi, iskusiti predokus tog novog vječnog života. To znači da se već ovdje, sada, u sadašnjosti, moramo početi preobražavati, ali ne samo sebe, nego i svijet u kojem živimo. Stoga vjerovati u uskrsnuće znači već ga sada ovdje živjeti, iako ne u potpunosti.

Dragi prijatelji, kršćanin u svjetlu uskrsnuća jest biće nade, budućnosti i iščekivanja jer nije zatvoren niti sveden samo na ovozemaljsku dimenziju svoga postojanja. Po uskrsnuću znamo da ova naša stvarnost ne iscrpljuje svu mogućnost našeg bivovanja. Vjera u uskrsnuće jest naša nada i vjera da je moguće živjeti novi život, drugačiji od ovoga, ali isto tako stvaran i istinski poput ovoga.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 ruj 2010 06:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Nedjelja, 19. rujna 2010.
[ 19.9.2010 ]

Pripremio: p. Andrija Wosko
ČITANJA:

Am 8,4-7
Ps 113
1 Tim 2,1-8
Lk 16,1-13

'Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega. Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.'

'I ja vam kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas ne prime u vječne šatore. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.' (Lk 16,13)

Današnja liturgija Riječi Božje objavljuje nam evanđeoski radikalizam u svoj svojoj složenosti. Isus odrješito i izričito kaže: 'NE MOŽETE služiti Bogu i bogatstvu!' Cjelokupno Božje djelovanje prema čovjeku uvijek je pozitivno i usmjereno na vječno, prema Vječnosti! Uvijek mu je krajnji cilj čovjekovo dobro.

Božja svijest i sjećanje na sva djela ljudska uvijek je živo, zapravo uvijek u stanju sadašnjosti. Po tome možemo lako znati da 'nijedno zlo neće ostati nekažnjeno.' Svaki čovjek trebao bi posvijestiti sebi ovu istinu i drugima je također dozivati u pamet! Čovjek je pozvan živjeti slobodu djeteta Božjeg, a to znači odgovornost! Odgovornost za vlastita djela u odgovornosti prema cijeloj ljudskoj zajednici, prema drugim ljudima. No pozvan je da toj odgovornosti i druge uči. Prvenstveno su na taj zadatak pozvani roditelji, odgajatelji, učitelji, poglavari, a naravno i svaki svećenik. Jednostavno govoreći, odgovornost bi značila životom i djelima potvrditi ispovijedanu i naviještanu vjeru.

Nakon rata je intenzivno djelovao jedan neobičan pučki misionar. Zapravo je terorizirao ljude. Za njega je Bog bio Bog straha, Bog koji jedino zna kažnjavati ljude. Od njegovih se riječi slušateljima ledila krv u žilama, a posebno je grozno predstavljao Boga na slikama iz staroga Zavjeta. Za njega Bog nije bio Otac koji ljubi i zbog toga jer voli, očekuje da ga i ljube i njegova djeca. Baš kao i svaki naš zemaljski otac! Kada bi taj misionar vodio pučke misije, budio bi ljude noću te ih pozivao da dođu na molitvu. Vodio bi i procesije po groblju, plašeći ljude smrću. Govorio je neprestano: 'Nećete umaći Božjoj pravdi i osveti!' Nije naviještao Boga ljubavi, već Boga osvetnika. A mi znamo kako naučava sveti Ivan: 'Bog je Ljubav!'. 'Ne poznajem drugoga Boga', znala je govoriti jedna pobožna žena, 'doli Boga ljubavi i takvoga ga želim ljubiti i štovati.'

Bog Otac želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. On, Bog, samoga svoga Sina jedinca dao je kao žrtvu pomirnicu za nas ljude i u Njemu se objavio. Tako je Krist jedini put dolaska k Ocu. On nam pokazuje i kako se služiti zemaljskim dobrima, kako dobro upravljati 'bogatstvom' koje bi nam trebalo poslužiti samo kao dobro sredstvo da postignemo glavni cilj – spasenje.

'Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva, pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.' Treba imati na umu da nas Gospodin upozorava pred bogatstvom, zapravo pred pretjeranim uživanjem u zemaljskim dobrima. Sve je to prolazno. Bogatstva ovoga svijeta mogu nas prevariti i zavesti – kaže prorok Amos. 'Ne možete služiti Bogu i bogatstvu, jer samo je Bog Ljubav!'

Ne smijemo dopustiti da bogatstvo zavlada nama i uvede nas u ovisnost, u ropstvo, poput lošeg upravitelja koji je bezočno trošio imanje svoga gospodara – otud i evanđeosko upozorenje: 'Slušajte ovo, vi što gazite potrebnoga i satirete uboge u zemlji! Kažete: kad li će mlađak proći da prodamo žito, i subota da tržimo pšenicu? Smanjit ćemo efu, povećati šekel da varamo krivim mjerama, da kupimo siromaha za srebro, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita' (Am, 4-6)

Bog želi da i u odnosu prema materijalnim dobrima i bogatstvu dođemo do ispravne spoznaje, tako da se možemo savjesno i na opće dobro služiti onime što je On stvorio za sve ljude na zemlji! Istina jest da su sva dobra na zemlji stvorena za sve ljude na zemlji jer je Bog ljubav, a Ljubav i ljubi svako svoje stvorenje, svako svoje dijete. 'Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega. Pamtit ću dobro koje ste činili da vas nagradim, a zlo ću progoniti…jer sam zlo pobijedio smrću svoga Sina na križu, koje vas je otkupio.'

Jedini putokaz na vašem zemaljskom putu neka bude Ljubav. Ljubav će učiniti da budete pravedni i milosrdni. Propovijedajte Ljubav, iako je to za vas ponekad i bolno, jer Ljubav je savršena, ne poznaje strah i ni jedna je prijetnja ne može zastrašiti, niti zaustaviti u pravdi i dobru prema bližnjemu!

Pučki misionar kojeg sam spomenuo na početku, napustio je Crkvu i osnovao sektu. I ne samo propovijedati, već životom svjedočite Ljubav, Boga i tako nikada nećete služiti mamonu, ni bogatstvu. Nemojte služiti dakle mamonu i bogatstvu. I nemojte činiti ništa što bi vaše ruke ostavile prazne za vječnost. Amen


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 28 ruj 2010 21:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 28. rujna 2010.
[ 28.9.2010 ]

Pripremila: s. Augustina Barišić, ASC
ČITANJA:

Job 3,1.11-17.20-23
Ps 88
Lk 9,51-56

Hvaljen Isus i Marija! Dragi prijatelji, riječi današnjeg evanđelja donose vrlo zanimljiv opis Isusova putovanja do svetog grada Jeruzalema. Kaže sv. Luka, ''kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: 'Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?' Isus se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.''

Na spomenutom putu trebalo je proći kroz neka samarijanska mjesta, a putovati kroz ta mjesta u to vrijeme bilo je dosta nezgodno, budući da se Samarijanci i Židovi nisu podnosili. Među njima je vladala dugogodišnja netrpeljivost koja rađa neprihvaćanjem Isusova boravka u samarijanskom selu o kojemu govori evanđelje. Dakle, sada su nam jasnije vrlo snažne reakcije kojima su Jakov i Ivan reagirali tipično ljudskim emocijama ljutnje i uvrijeđenosti dok Isus reagira sasvim drugačije. On ih je prekorio, iz pitanja: 'Isuse, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?' Dobiva se dojam velike sigurnosti i moći kao i autoriteta koju su Isusovi učenici zadobili službom. Oni kao da mogu i smiju učiniti sve, pa i uništiti one koji se suprotstavljaju Isusovoj volji, rekla bih, samo zato jer su Njemu najbliži.

Analizom daljnjeg teksta uočavam Isusovu biblijsko-pedagošku nit. Ostaje pri svojoj odluci i ne želi slomiti niti jednu već napuklu trsku, odnosno Isus ne želi odbaciti nikoga. Ne odbacuje ni one koji Njega, svjesno ili nesvjesno, odbacuju. S tom činjenicom poruku upućuje i svojim učenicima, jer veli da se njegovi učenici trebaju prepoznavati po snazi ljubavi i autoritetu koji proizlazi iz ljubavi a ne po sili, snazi i moći službe.

Dragi prijatelji, Isusovo putovanje s učenicima nije ništa drugo nego slika našeg životnog puta s Bogom i naših suputnika života. I na tom našem dugom životnom putu bio on svjetske ili pak osobne povijesti, prolazimo kroz različite situacije i stanja, uvjetovana ljudskim ograničenostima i slabostima. Samo Isus ostaje uvijek isti. S nama je i onda kad mi mijenjamo situacije i kada mi u svojemu životu ne nalazimo mjesta za Njega.

I još jedna istina koju osjećam, a rađa se kroz razgovor između Isusa i učenika. To je pitanje autentičnosti duhovnih zvanja. Duhovno zvanje je sveto po Božjem pozivu i darivanju Duha, a Božjim se službenikom postaje tek nakon Isusova poziva 'Pođi za mnom!' i osobnog odaziva, koji se tijekom života ostvaruje vjernim služenjem pozivu.

Još nešto, Gospodin ne poziva samo osobe s duhovnim zvanjima u službu. On i od vjernika laika traži odgovor na poziv 'pođi za mnom.' Dakle, Isus upućuje osobi poziv svaki put kad se nađe na nekoj životnoj prekretnici. Mi često tvrdimo kako je Isus s nama. No, ovo 'često' potrebno je pretvoriti u osluškivanje i slušanje svojih dubina u kojima se Isus rađa i gdje osjećamo Njegov dodir. Te dubine su naše srce koje nam kazuje kako Isus na nas često stavlja svoju ruku. Koristi naše rame, korak, dodir i zato je nužno biti u stalnom odnosu s Bogom i čovjekom. Stoga On s pravom od nas traži vjeru i pouzdanje u svoje vodstvo. A mi kalkuliramo što je za nas dobro, a kad nam ne ide dobro, onda interveniramo, jer tada je voda došla do grla i trebamo nečiju pomoć.

Braćo moja, pozvani smo na trajno preispitivanje vlastitih odluka i postupaka te na osluškivanje Božje riječi i njezino bezuvjetno prihvaćanje. U suprotnom, kako kaže evanđelje, nismo prikladni za kraljevstvo Božje. Kao zaključak evanđelju osjetimo i mi danas na poseban način Isusov poziv; On poziva 'Dođi i ti i sjedni za moj stol. Blaguj sa mnom. Priđi mi bliže i budi mi prijatelj'. Amen!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 29 ruj 2010 06:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 29. rujna 2010.
[ 29.9.2010 ]

Pripremila: s. Augustina Barišić, ASC
ČITANJA:

Dn 7,9-14
Ps 138
Otk12,7-12a
Iv 1,47-51

Danas slavimo arkanđele Mihaela, Gabriela i Rafaela. Oni su duhovna bića, a u službi su spasenja već po svojoj bîti, zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca, no možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado jer danas s cijelom Crkvom slavimo njihov blagdan. Spomenut ću i to da Mihael, u hebrejskom 'Mi ka el', znači 'Tko je kao Bog?'

Vrlo je značajan i današnji svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. 'Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – Sotona, zavodnik cijeloga svijeta, bijaše zbačen na zemlju i s njime i svi njegovi anđeli…. Zato sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!'

Kroz biblijske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. A Crkva od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika.

Sv. Mihael je prisutan trajno svojom zaštitom, a jednako živo štuje ga istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihaela kao svoga zaštitnika. Italija ga ima za zaštitnika javne sigurnosti. Papa Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom liječnika radiologa. Njemačka ga od davnine slavi kao svoga zaštitnika. A kod nas u Hrvatskoj uz štovanje sv. Mihovila, podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, dok neka mjesta nose i njegovo ime. A bogoslužje zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac pomaže u borbi koju svatko od nas stalno mora voditi protiv zla u sebi i oko sebe! Kao molitelj zagovara i naše molitve i poput miomirisnog kada prinosi ih Gospodinu. A kao pratilac zagovara nas i prati na našim životnim putovima!

Ivan u evanđelju opisuje kako Isus ugleda Natanaela gdje dolazi k njemu, pa reče za njega: 'Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!' Kaže mu Natanael: 'Odakle me poznaješ?' Odgovori mu Isus: 'Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.' Nato će mu Natanael: 'Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!' Odgovori mu Isus: 'Stoga što ti rekoh: Vidjeh te pod smokvom', vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!'

Dakle, kako ovo drugačije razumjeti, nego da Isus i u nama želi probuditi žar vjere s porukom ako imate vjere veličine gorušičina zrna i bregove ćete premještati ili pak, kao što reče Nikodemu, ako vjeruješ, i više ćeš od toga vidjeti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 30 ruj 2010 06:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 30. rujna 2010.
[ 30.9.2010 ]

Pripremila: s. Augustina Barišić, ASC
ČITANJA:

Job 19,21-27
Ps 27
Lk 10,1-12

Danas je Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj čovjek Biblije i literarnog smisla Svetog pisma.

Luka evanđelist danas po riječima Pisma donosi kako Gospodin odredi drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. ''Govorio im je: Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'''

Pitam se a što je Isus ovom besjedom želio reći? Osjećam dubinu Isusovih riječi koje je izgovarao a Luka zapisao. Dakle, tumačenje biblijskog teksta vidim ovako. Žetva – jednako plod. Plod je zreo i treba ga pobrati, pokupiti i staviti u žitnice. Daljnja analiza biblijske riječi izražava potrebu i snagu molitve Gospodaru za naklonost pri potrebi za radnicima. A onda opet kao da donosi zapovijed i odrješito kaže 'Idite'! A tko to treba poći? Tko čuje zov i tko se odaziva. Isus je bio jasan i odabire sedamdesetdvojicu učenika.

A što Isus i danas čini? Poziva i odabire i na temelju žetve danas. Zreo plod ne može čekati. Jer sve ima svoje vrijeme. Vrijeme pripreme tla za sjetvu, obrada, sadnja i sve ostalo. Dakle, Isus vidi sjeme koje se treba pobirati i pita se tko bi to mogao učiniti. Poziva konkretnu osobu i kaže 'Ostavi sve i pođi za mnom!'

Žetva na koju Isus i sada poziva je doprinos životu. Tvoj urod je žetva i tvog života. Žetva je i tvoj put života gdje si zasijan. Tvoja obitelj, tvoje radno mjesto. Zato moli Gospodara žetve da te pošalje u žetvu svoju. Ali Isus kao da ne štedi čovjeka pa kaže 'kroz život ćeš biti poslan među vukove'. U borbi s 'vukovima' nudi oružje – molitvu, borbu sa zlom, post i ustrajnost u dobru. I zato i tvoje i moje 'ubojito oružje' protiv zlih sila neka bude snaga molitve i ogledalo mira kojeg ćeš nositi kamo god budeš zalazio i dok budeš izgovarao riječi 'Mir kući ovoj!'

Još nešto: blagoslivljaj one koji žele mir, taj mir će se vraćati u tvoj dom, rekao je Isus. U domu molitve i mira ostani cijeli svoj život. Uživaj, jedi i pij na euharistijskom stolu i u susretu i po snazi Tijela i Krvi Isusove kroz koju nas i danas po svojoj Riječi ohrabruje kada kaže 'svaki radnik je vrijedan svoje plaće'.

Amen!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 276 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 23, 24, 25, 26, 27, 28  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr