Misna čitanja Arhiva članaka
Ponedjeljak, 30. kolovoza 2010.
[ 30.8.2010 ]
Pripremio: vlč. Stjepan Škvorc
ČITANJA:
1 Kor 2,1-5
Ps 119
Lk 4,16-30
Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji! Poslušajmo današnje evanđelje:
''I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji pisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: 'Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.' I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: 'Nije li ovo sin Josipov?'
A on im reče: 'Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.' I nastavi: 'Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izrćlu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izrćlu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.' Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.''
Istina zaista boli, mogli bismo zaključiti iz ovog današnjeg evanđelja. Prvi dio evanđelja opisuje kako su se ljudi divili Isusovim riječima, a drugi dio evanđelja opisuje kako su ga ti isti ljudi par trenutaka kasnije htjeli kamenovati. Zašto? Zato što im je Isus rekao istinu.
Naime, Isus se zatekao u svome rodnom zavičaju, propovijedao je na isti način kao i bilo gdje drugdje, ali njegovi zemljaci stalno su se pitali: 'Nije li ovo sin Josipov? Pa kako onda sada ovako govori?' Još su mu se možda i divili, ali kada ih je proglasio nevjernicima, onda su se na njega naljutili. Vjerojatno su mislili: 'Što se tu ovaj sin Josipov pravi pametan? Znam ga od malena, a sada mi govori da sam bez vjere. Od kuda mu to pravo?' Jer im je Isus, kako smo čuli u drugom dijelu evanđelja, kroz primjere obraćenja nežidova, predbacio što mu ne vjeruju. Tako iz ovog primjera evanđelja izlazi da Isus među njima nije mogao učiniti čuda baš zbog toga što je cijeli život s njima živio, bio njihov mještanin i zemljak. Zašto je tome tako?
Razmišljajući na temelju osobnog iskustva i iskustva svojih kolega svećenika, mogu zaključiti na ovu temu nekoliko stvari. Ljudi s kojima odrastaš dobro te poznaju i prihvaćaju kao nekog za koga se podrazumijeva da je tu i da je dio njihova života. K tome još te smatraju sebi ravnim, iz tih istih razloga. Ne razmišljaju o tebi kao o Božjem poslaniku, kao o nekome kome se mogu povjeriti da im pomogne i izvede ih na pravi put. Ako o tebi tako ne razmišljaju, onda ti ne mogu ni vjerovati. Često osjećaju možda i određenu ljubomoru ili čak zavist, koja proizlazi iz ponosa i razmišljanja: 'Sad je postao svećenik, pa mi tu pametuje, a kao da ga ne znam'. A zapravo zaista ne zna.
Nitko ne zna što se s čovjekom dogodi kada dobije Božji poziv. To zna samo onaj koji ga osjeti i na njega se odazove. A Bog kad te zove, onda te i mijenja. Ljudi ne razumiju da taj sada, koji je svećenik, a s njima odrastao i živio, više nije isti. On se promijenio. On se deset godina formirao kroz crkvene odgojne institucije, učio kako biti bolji, kako izlaziti na kraj sa kušnjama i kako drugima pomoći da to isto čine. A još k tome ona Božja milost sadržana u sakramentima, a posebno u ovom slučaju u sakramentu svećeničkog reda, utječe da njegovo srce kuca požrtvovnošću za Božju stvar.
Takav čovjek onda više nije onaj iz vašeg djetinjstva. On je postao nešto drugo. Možda i dalje ima iste mane i vrline, ali svrha njegova života je služiti Bogu i čovjeku, i to ga s pravom razlikuje od drugih i kao takvoga ga treba prihvatiti bez osuda i nevjerice. Jer ako ga je Bog pozvao i prihvatio, tko si ti da kažeš: nije on za to? Ako je iz tvoga zavičaja, ništa nije lošiji od drugog. Još i više trebaš biti ponosan što Bog uslišava molitve tvoje župne zajednice i iz tvoje životne sredine odabire svoje sluge. Zato i dalje moli Gospodina da što više mladih ljudi pozove da se okrenu Bogu i u Njegovo ime služe ljudima.
|