www.tebe-trazim.com

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 3. kolovoza 2010.
[ 3.8.2010 ]

Pripremio: Mate Šimundić

ČITANJA:

Jr 30,1-2.12-15.18-22
Ps 102
Mt 14,22-36

Mir vama!

Gospodin govori srcu svoga naroda, i srcu svakog čovjeka! Njegova riječ nije površna, ne leti okolo bezveze, nije to naša ćakula u kojoj ogovaramo jedni druge, a poslije ništa, otresemo ruke, ustanemo i pođemo dalje. Riječ Božja prodire u srce, rasvjetljuje tamu, donosi utjehu i snagu, budi iz mrtvih! Bog nam objašnjava našu sudbinu, naš životni put, našu povijest. Ne znamo što nam se događa dokle god nam On to ne razjasni.

Poslušajmo Riječ Božju, koju nam jutros Crkva daje u euharistiji! Otvorimo srce i primimo razjašnjenje, primimo novu snagu, novi izljev Duha! Slušajmo ponizno.

Iz Knjige proroka Jeremije

''Riječ koju Jahve upravi Jeremiji: 'Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: 'Upiši u knjigu sve ove riječi koje ti govorim.' Uistinu, ovako govori Jahve: 'Neiscjeljiva je rana tvoja, neprebolan polom tvoj. Nema lijeka rani tvojoj i nikako da zaraste. Zaboraviše te svi ljubavnici, više za te i ne pitaju! Jer po tebi ja udarih k'o što udara neprijatelj, kaznom krutom za bezakonje i za mnoge grijehe tvoje. Zašto kukaš zbog rane svoje? Zar je neizlječiva tvoja bol? Zbog mnoštva bezakonja i grijeha silnih tvojih to ti učinih.'

Ovako govori Jahve: 'Evo, izmijenit ću udes šatora Jakovljevih, smilovat ću se na stanove njegove: na razvalinama njegovim bit će opet grad sazidan, i dvori će stajati na starome mjestu. Iz njih će se čuti hvalospjev, i glasovi radosni. Umnožit ću ih i više im se neće smanjiti broj, ugled ću im dati i više ih neće prezirati. Sinovi njihovi bit će mi kao nekoć, zajednica njihova preda mnom će čvrsto stajati, a kaznit ću sve njihove ugnjetače. Glavar njihov iz njih će niknuti, vladar njihov isred njih će izaći. Pustit ću ga k sebi da mi se približi – jer tko da se usudi sam preda me!' – riječ je Jahvina. 'I vi ćete biti moj narod, a ja vaš Bog.'''

Riječ Gospodnja!

Kako je prodorna riječ koju nam Gospodin šalje jutros po proroku Jeremiji, i po svojoj Crkvi – našoj Majci! Zaista, razboljeli smo se. Prvi ja. Dijagnoza je očita: 'mnoštvo bezakonja i silni grijesi' koje činim!

Peče me naročito riječ 'ljubavnici te svi zaboraviše'. Točno, prevario sam Gospodina, koji me prvi ljubio, koji me ljubio toliko da me stvorio i da je dao svoj život za mene. Prevario sam Gospodina tražeći neku drugu ljubav, a ne njegovu! Ne vjerujem Bogu i nisam bio vjeran Gospodinu! Stalno tražim 'ljubavnike' umjesto Njega, nešto po svojoj volji i na svoju ruku. Da mi ugađaju, da mi tepaju, da mi se klanjaju jer, budući da sam nevjernik i nevjeran, ponašam se kao da Boga nema i kao da bih ja trebao biti kakav-takav bog drugima oko sebe.

Stoga sam pozvan na obraćenje! Ukrotiti srce – da bude krotko, da se okrene i krene za svojim vođom, nježna ovca za svojim pastirom! Biti Božja ovca – to nama, većinom gradskoj djeci, možda zvuči smiješno, pomalo budalasto. Ali, slika savršeno opisuje odnos čovjeka i Boga.

Ovca je životinja koja nema vlastitu obranu, nema ni pandža, ni kljova, ni rogova, ni otrova. Ne opire se zlu, nego potpuno ovisi o pastiru i njegovim psima. Ako kojim slučajem slijedi samo drugu ovcu, najčešće završi u provaliji. Ako se pusti voditi od pastira, postaje najkorisnija, najplodnija životinja. Može se iskoristiti i njena vuna, i koža, i meso, i mlijeko. Biti Božja ovca znači 'prepustiti Bogu sve svoje putove' i 'donositi plod u ustrajnosti'.

Bog mi iznova obećava smilovanje, novu sudbinu, radost, obilje, ugled. Ponovno ću pjevati hvalospjeve Bogu, svomu Ocu. Bit ću njegov čovjek kad se njemu približim, kad me pusti k sebi, da po Njegovom Sinu, Vladaru i pastiru, u Duhu Svetom, kao subaštinik primim baštinu na dar!

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 7. kolovoza 2010.
[ 7.8.2010 ]

Pripremio: Mate Šimundić
ČITANJA:

Hab 1,12-2,4
Ps 9
Mt 17,14-20

Mir vama!

Danas nam Gospodin šalje svoju riječ da, njome rasvijetljeni, gledamo sebe i svoj život dao Božji dar. Gospodin nas je učinio kraljevskim svećenstvom, svetim pukom, miljenicima njegovim. Već sada uživamo ogromno dostojanstvo, uistinu smo počašćeni time što smo kršćani!

Zaista je tome tako, ali, nažalost, ponekad toga nismo svjesni, ne vjerujemo u to, pa se prepuštamo niskim strastima, poduzimamo grešne pothvate, vrijeđamo druge. Zaboravljamo Gospodina i sve što je za nas učinio, žalostimo Duha Svetoga. Kratko i jasno, mi smo grešnici! Bore se u nama stari i novi čovjek! Poslušajmo Riječ Gospodnju, neka nas ona iznova rasvijetli, neka nas pozove na obraćenje! Slušajmo!

Iz Knjige proroka Habakuka

''Nisi li od davnih vremena, Jahve, Bože moj, Sveče moj? Ti koji ne umireš! Ti si, Jahve podigao ovaj narod radi pravde, postavio ga, Stijeno, da kažnjava.

Postupaš s ljudima k'o s morskim ribama, k'o s gmazovima što nemaju gospodara! On ih sve lovi na udicu, izvlači ih mrežom, pređom ih skuplja i tako se raduje i likuje. Stog žrtvuje mreži svojoj, pali tamjan svojoj pređi jer mu pribavljaju zalogaj slastan, hranu pretilu. Valja li, dakle, da neprestano poteže mač i kolje narod nemilice?

Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći, kako odgovorit na moje tužbe. Tada Jahve odgovori i reče: 'Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita.' Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.'''

Riječ Gospodnja!

Meni su naročito odjeknule posljednje riječi. 'Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.'
Propast ću ako se ne obratim. Ako ne okrenem volan, promijenim smjer vožnje, pođem za Gospodinom, makar na križ, ako treba i u smrt, samo da sam s Njim, u Njegovoj volji, jer Njegova je volja moje posvećenje, moj spas, život i sreća. Njegov je put – Pasha, prijelaz iz smrti u život! Tako ću od vjere živjeti i biti pravednik. On će me opravdati pred Vječnim Sucem, i obraniti od mržnje neprijatelja.

Pravednik ne živi od svojih postignuća, od stare slave, od novca, od odobravanja susjeda i rodbine, od podrške birača i od lojalnosti mušterija. Ne, od toga se ne živi! Pravednik živi od vjere kojom prima Božji blagoslov, kojom se otvara Providnosti.

Dopustite mi da vam pročitam svjedočanstvo don Ivana Filipovića iz Zajednice Cenacolo o providnosti:

'Sjećam se jednog događaja koji se dogodio na samom početku, kad sam imao dvadesetak dana zajednice, jedna stvar koja me dirnula u srce. Znate kako je kad se dođe u zajednicu: pričaju ti razne stvari, ti postavljaš tisuće pitanja, svi ti pričaju o ovome i o onome, i na kraju ti se stvori takva zbrka u glavi da ti trebaju tri mjeseca da bi počeo tek ponešto shvaćati.

Tako sam i ja ovih prvih dvadesetak dana bio jako konfuzan: puno sam slušao o Providnosti, momci su govorili 'molimo za Providnost, vjerujmo u Providnost'. A ja sam ušao u zajednicu u Ugljanima, u Hrvatskoj, i u to smo vrijeme puno molili za Providnost jer nismo imali skoro ništa: stalno smo jeli grah iz konzerve i hvala Bogu da nam je Caritas iz Italije ponekad slao nešto.

Meni su sve te priče bile smiješne, bilo mi je teško prihvatiti taj način razmišljanja. Jednu večer napravili smo odjek riječi Božje u kapeli i svatko je pričao o onome što je živio tijekom dana. Još nisam pričao talijanski i jedan momak mi je prevodio. U jednom trenutku momku koji je pričao 'pukao' je glas, počeo je plakati.

Momak koji mi je prevodio ostao je u tišini, spuštene glave. Počeo sam ga gurati laktom jer nisam shvaćao što se događa: svi su šutjeli, spuštene glave. Poslije večere otišao sam do momka koji mi je prevodio, koji je bio moj 'anđeo čuvar' i zamolio sam ga da mi objasni što se događa.

On me pogleda (a u njegovim očima nazirala se tuga) i reče: 'Izdali smo Providnost!' I onda mi je objasnio: 'Sjećaš se da smo danas pili kavu nakon dugo vremena što je nije bilo? Pili smo je zbog toga što je netko pitao, isprosio je. Nismo imali povjerenja u Boga, nismo imali povjerenja u Providnost!'

I onaj momak u kapeli je plakao zbog toga. A njegove suze taknule su me u srce. Danas, kad razmišljam o našoj Zajednici kao o misionarskoj, mislim da je prvi misionar kojega sam susreo bio upravo ovaj momak. Ja sam uistinu bio osoba s tvrdim srcem, nakon deset godina zla i droge, ali suze ovog momka probile su taj oklop. Njegove suze su mi pričale o njemu, shvatio sam da je on uistinu vjerovao u Providnost, da je uistinu vjerovao u Boga. Preko tog momka Bog mi je došao u susret.'

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 11. kolovoza 2010.
[ 11.8.2010 ]

Pripremio: vlč. Ivan Lenić
ČITANJA:

Ez 9,1-7.10.18-22
Ps 113
Mt 18,15-20

Počesto se u naše vrijeme čuje tvrdnja: 'Danas se nikome ništa ne smije reći. Nikoga se ne smije opomenuti'. Već se dijete ljuti ako ga na nešto upozorimo, a odrasli prekidaju komunikaciju ako mu svratimo pažnju na neku njegovu lošu reakciju ili postupak. Ukoliko nas netko na nešto poziva, zahtijeva, proglašavamo ga strogim, čudimo se 'što on to misli', postaje predmetom međuljudskih razgovora, da ne kažemo ogovora...

Božja riječ je ogledalo našega života i ponašanja, te smo je pozvani najprije slušati, a potom prenositi na druge. Ona mora biti nadahnuće pouke ili opomene bližnjima. Isus u današnjem Evanđelju progovara o opomeni, upozoravanju, ispravljanju tj. o našoj odgovornosti za druge. A za upozorenje ili opomenu prijeko su potrebne: budnost, pažljivost, zdrava umjerenost i objektivnost, te nadasve ljubav koja je 'punina zakona'.

Svako naše i najmanje upozorenje, koje nije praćeno diskretnom ljubavlju, naši bližnji teško će ispravno shvatiti: još je upitnije koliko će poslušati, promisliti i nešto promijeniti. Kada uzmanjka ljubavi, upozorenje preraste u nepromišljeno i drsko ponašanje prema bližnjima u kojemu netko 'uživa' što može drugoga opomenuti. Po onoj ljudskoj: 'E, sad ću mu ja to reći, pa nek si misli!' Ljubav nikada ne nanosi zlo bližnjemu, nego traži pravi način kako mu pristupiti.

Kršćani su od samoga Isusa pozvani zauzimati se za dobro svoje braće i sestara, te se međusobno poticati i podržavati u dobru. Sveti Matej u Evanđelju iznosi različite pojave u zajedničkom životu. Konkretno misli na život unutar zajednice Crkve. Krist je onaj koji nas sabire, te nas žele međusobno povezati, zbližiti, ujediniti. Da bi to postigao, sve čini s ljubavlju, pa i nemoguće stvari.

U nastojanjima izgradnje crkvenoga zajedništva važnu ulogu ima dobrohotno poticanje, upozoravanje, međusobna korekcija. Isus bi rekao 'bratska opomena'. To je tipičan evanđeoski stav, čak i dužnost: 'Ako ti brat pogriješi, pođi te ga ukori nasamo!' Moramo priznati da nam nekima često nedostaje hrabrosti i načina da to činimo, a drugi koriste svaku priliku za to. Tako jedni žele sačuvati vlastiti imidž, ne žele 'navući' na sebe bilo kakav komentar, dok drugi pokazuju prvenstvo nad bližnjima.

Nije ovdje riječ o tome samo da se nekoga ukori, već o tome da mu se pomogne ispraviti uočljive mane, da se pospješi njegov osobni rast i boljitak zajednice kojoj pripada. Zato je potrebna profinjena i diskretna ljubav, domišljata ljubav, koja pokazuje da želi dobro osobe i zajednice. Bližnji će teže prihvatiti opomenu koju smo mu izrekli 'k'o iz vedra neba' pred drugima, a više onu izrečenu nasamo u diskreciji.

Ako taj pokušaj ne uspije, Isus nam savjetuje da se uteknemo posredstvu osoba koje imaju neki utjecaj na tu osobu a koja se ne ponaša kako valja. Ako ni to ne pomogne, treba se obratiti zajednici i – eventualno – u slučaju odbijanja, upotrijebiti krajnju mjeru, a to je udaljavanje iz zajedništva koje može biti jedino odgojiteljskoga karaktera. Što se više slijedi taj put, treba više ljubavi, pažljivosti, razumijevanja, trezvenosti…

Cilj svakoga opominjanja treba biti dobro osobe i stvaranje istinskoga zajedništva koje je poželjno za svakoga, da bi svatko i kada je udaljen poželio vratiti se u to zajedništvo. Neka i nas to vodi u našem doprinosu ne uvijek lakoj izgradnji dobrih odnosa s ljudima, napose članovima naših obiteljskih, crkvenih i društvenih zajednica.

Misna čitanja Arhiva članaka

Četvrtak, 12. kolovoza 2010.
[ 12.8.2010 ]

Pripremio: vlč. Ivan Lenić
ČITANJA:

Ez 12,1-12
Ps 78
Mt 18,21-19,1

Nismo zaboravili, napose odrasli, na ne tako davne dane i godine kada smo svako jutro, svaki dan s mnogo strepnje slušali vijesti i listali novine, pa i sami doživljavali zlo i mržnju oko sebe u ratu koji se oborio na našu domovinu. Sve tragične vijesti činile su tjeskobnom našu svakidašnjicu i opteretile nas do danas, otvorile mnoge rane, poremetile mnoge odnose s bližnjima, štoviše, stvorile od njih neprijatelje, te i danas bude u nama osjećaje odbojnosti, ljutine, bijesa.

A što sada? Kako se ponašati prema onima koji su nas povrijedili i počinili nam zlo? I ne samo njima, nego tolikim bližnjima u našoj rodbini, na poslu, u susjedstvu s kojima smo u zategnutim ili zamrznutim odnosima? U takvom ozračju, uslijed naše nemoći, ali i nutarnjih osjećaja, možda i netrpeljivosti, upravlja nam Isus danas svoju pouku. Možda bismo i mi, poput Petra, predusreli Isusa pitanjem: 'Koliko da oprostim svome bližnjemu?'

Ovo se pitanje rađa s jedne strane iz gorčine i žaljenja u srcu, pa i 'blokiranosti' koju stvara sama pomisao na susret s onim koji je učinio zlo meni, mojoj obitelji ili narodu, a s druge strane u nama prisutnog osjećaja da se trebamo izdignuti iznad mržnje, želje za osvetom, uzvraćanjem zla, te ih pobijediti u sebi i evanđeoski, kršćanski dalje pristupati svakome. Što učiniti u takvom raspoloženju?

Isus nas svojim odgovorom nedvosmisleno poziva da svakome oprostimo, i to ne samo ovo i ono učinjeno zlo, ne samo ovaj i sljedeći puta nego 'do sedamdeset puta sedam' tj. bezgranično i uvijek. Da bismo imali otvoreno srce za svakoga brata i sestru, za svakoga čovjeka koji nije moje krvi, koji pripada drugom narodu, koji ne misli kao ja, koji mi je nanio uvredu, moramo moliti Gospodina da nam očisti srce od srdžbe, mržnje, bijesa… Tek tada ćemo biti sposobni opraštati.

Svakako da to nije tako jednostavno. Opraštanje je, zasigurno, jedan od najtežih zahtjeva koje je Gospodin pred nas stavio. On je bio toga svjestan. Zato o tome razgovara s učenicima i poziva na razmišljanje o čitavom spletu problema koji su s njima povezani.

No, vratimo se svakodnevnim odnosima. Često se naljutimo na blisku osobu u svom domu ili radnom mjestu, ako nije učinila ono i onako kako smo mi očekivali. Dogodi se da se posvađamo i zašutimo, te brzo uvidimo da takvo raspoloženje nije rješenje međusobnoga odnosa. Valja nam oprostiti. Velik je čovjek koji umije opraštati. Težak je to zahtjev za svakoga: oprostiti, uvijek oprostiti!

Imamo li snagu za to? Nije nam dovoljna samo snaga, koju nosimo u sebi kao ljudi. Ako bismo ljudski razmišljali i postupali, davno bismo odustali. Kao ljudi ne možemo bezgranično opraštati, osloboditi srce od srdžbe i svake pakosti. Potrebna nam je božanska snaga, snaga Božjega Duha koji može osloboditi naše srce negativnih osjećaja i osposobiti nas za iskreno praštanje, ljubav, razumijevanje, toleranciju, suživot sa svima.

Već smo sami nebrojeno puta iskusili Božje opraštanje poput sluge iz prispodobe. Tako pristupajmo jedni drugima s milosrdnim srcem koje prašta. Bog nam puno oprašta. Zato niti mi nemojmo biti sitničavi i čangrizavi jedni prema drugima. Opraštanjem razoružavamo najveće neprijatelje. I postajemo pobjednici. Po primjeru svoga besmrtnoga Učitelja.

Misna čitanja Arhiva članaka

Subota, 14. kolovoza 2010.
[ 14.8.2010 ]

Pripremio: vlč. Ivan Lenić
ČITANJA:

1 Ljet 15,3-4.15-16
Ps 132
1 Kor 15,54-57
Lk 11,27-28

Naši su pređi u svojim domovima posjedovali posebno načinjene i ukrašene škrinje, odnosno sanduke u kojima se čuvao miraz mladenke koji je donijela u kuću, kasnije nešto vrijedno i dragocjeno što se steklo i ljubomorno čuvalo. Škrinja je bila riznica nečega što je bilo bogatstvo kuće. Držala se na posebnom mjestu u kući.

Prvo čitanje predvečerja svetkovine Marijina uznesenja, koje nas mislima vodi u mnoga naša svetišta u zajedništvo s rijekama hodočasnika, stavlja u središte kovčeg, škrinju. Najsvetiji predmet Šatora sastanka, koji je Izraelcima bio bogoslužni prostor dok su putovali prema Obećanoj zemlji, a kasnije u jeruzalemskom Hramu bio je Kovčeg Saveza ili po starom Škrinja zavjetna.

U njemu je bila najveća svetinja izabranog naroda: ploče Saveza, ploče Sinajskog Zakona kao svjedočanstvo saveza Boga i Izraela. Kovčeg Saveza se štovao kao vidljivi znak Božje prisutnosti posred Izraela. Odlomak iz Prve knjige Ljetopisa govori o svečanom prijenosu Kovčega Saveza u Davidovo doba u sveti Šator. On je prenošen s najvećim strahopoštovanjem, svečanošću i dostojanstvom.

Sveti oci su od davnina ovu sliku primjenjivali na Mariju. Ona je kovčeg Novoga Saveza, škrinja zavjetna, kako je nazivamo u lauretanskim litanijama. Po njoj je Isus Krist, Sin Božjim postao Emanuelom, Bogom s nama. U Marijinu krilu, pod njezinim srcem kao u dragocjenom kovčegu raslo je jedinstveno bogočovječje biće. Ona ga je donijela na svijet kao začetnika Novoga Saveza. On je jedino istinsko bogatstvo svih naroda i svijeta, ljudske povijesti i budućnosti.

U Kovčegu Saveza čuvale su se svete ploče Zakona, koji je Bog, osim na kamene ploče, upisao u ljudska srca. Ma, Bog je želio da sam čovjek bude čuvar, kovčeg saveza, te da Božji zakon živi i prenosi u baštinu novim generacijama. Nitko od ljudi nije, zasigurno, bio tako vjeran Božjem zakonu i Savezu kao Marija.

Često evanđelje bilježi u vrijeme Isusova djetinjstva: 'Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem…' Marija je, po Božjoj milosti i osobnoj suradnji, savršeno ostvarenje starog Kovčega Saveza i u povezanosti s Kristom nositeljica Novoga Saveza. Ona je živi hram Božje prisutnosti, koji u sebi nosi najveće, najsvetije blago; ona je riznica neprolaznog bogatstva.

To je vjerom spoznala i hvalila neimenovana, a pobožna žena iz Evanđelja, te je slušajući Isusove riječi i prateći njegovo djelovanje uskliknula: 'Blažena utroba koja te nosila i prsi koja su te dojila!' Isusova reakcija na pohvalu ove žene nije željela umanjiti Marijinu veličinu, nego još istaknuti. Ali također istaknuti kako svatko od onih koji slušaju i čuvaju Božju riječ imaju u svom životu najveće blago: 'Blaženi oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!'

Bog je pohranio u nutrinu, u srce svakoga od nas kao neprocjenjivo blago klice svoga Zakona. On nam ne prestaje šaputati, govoriti, pohranjivati u nas svoju riječ, napose objavljenu u Isusovom Evanđelju. Budući nam je dano čuti Boga, moguće je i nama biti baštinicima i nositeljima najdragocjenijega blaga tj. kovčegom saveza, škrinjom zavjetnom.

Kao kršćani pozvani smo biti živi hramovi Božje prisutnosti. Poput Marije, koja je vazda bila otvorena Božjoj riječi; postala je svetohranište Riječi Božje. Od nje učimo kako je važno imati dar ponizne, poslušne vjere da umijemo osluškivati Boga i šutjeti pred njim. Ne suprotstavljati se Bogu; ne pred Božjom riječju imati stotinu svojih riječi; ne otklanjati Božje planove radi svojih planova.

Marija je po svom uznesenju prva od ljudi pridružena uskrsnuću i slavi svoga Sina, te stoji pred nama također kao kovčeg saveza, škrinja zavjetna naših zahvala, molbi i vapaja trojedinom Bogu. Sve najosobnije osjećaje i čežnje stavljamo u Marijino majčinsko srce da ih preporuči Bogu i izmoli nam njegovu milost.

Učinimo to danas i sutra s velikim povjerenjem u nju, proslavljenu Majku Gospodinovu i Majku našu koju sa svim naraštajima nazivamo blaženom, štoviše, Velikom Gospom.

Misna čitanja Arhiva članaka

Utorak, 17. kolovoza 2010.
[ 17.8.2010 ]

Pripremio: p. Andrija Wosko

ČITANJA:

Ez 28,1-10
Pnz 32,26-30.35-36
Mt 19,23-30

Draga braćo i sestre! Danas nam Bog u dva čitanja progovara o ljudskoj oholosti i nadutosti i o tome kako mislimo da možemo sve sami te da nam Bog nije potreban. A je li to uistinu tako? Čuli smo kako prorok Ezekijel oštro upozorava na ljudsku oholost koja se nimalo ne sviđa Bogu. Čak spominje kaznu i govori: 'Umrijet ćeš od ruke tuđinske, jer si čovjek, a ne Bog.'

Naravno, to je upozorenje čovjeku kako se ne smije zavaravati i misliti da je sam sebi dovoljan, da mu u životu ne treba Bog. Čak i oni koji niječu Boga, znaju da postoji Bog, jer na krštenju smo primili Duha Božjega i tako svaki čovjek zna za Boga. Zašto je prorok Ezekijel tako oštro reagirao? Zato što je Bogu stalo do našeg spasenja i zato što nas neizmjerno ljubi.

Čuli smo kako Isus govori o bogatašima. Time ne misli samo na ljude koji imaju puno novaca, nego i na one koji su navezani, bilo na čovjeka, stvari, novac i koji u sebi ne žive tu darovanu slobodu djeteta Božjega. Isus kaže: 'Lakše će deva kroz iglene uši...' A zašto???

Zato što smo mi ljudi tvrde šije i zato što ne vjerujemo ono što Isus kaže: 'Čovječe, ljudima je nemoguće se spasiti, ali Bogu je SVE MOGUĆE!!!' Zašto??? Zato što Bog ne gleda izvanjski, površno kao mi, nego gleda ono što je u ljudskom srcu.

Dalje kaže, tko god ostavi ženu, djecu, oca, majku,itd.. STOSTRUKO će primiti I ŽIVOT VJEČNI BAŠTINITI! Što time Isus želi reći? Želi reći dvije stvari… Prvo, kako se trebamo osloboditi svojih idola, navezanosti, robovanja svemu i svačemu. Drugo, shvatiti kako smo stvoreni za nebo, za nešto više i bolje. Čovječe, nemoj biti ono što jesi, nego ono ŠTO MOŽEŠ BITI!!! Zato je potrebno osjetiti tu slobodu u sebi, da možemo shvatiti i prihvatiti Isusove riječi. Tek tada nam neće biti teške i nerazumne, jer je Isus znao što govori, jer je poznavao ljudska srca.

Brate i sestro, pitam te, je l' vrijedno izgubiti svoje dostojanstvo čovjeka i izgubiti dušu i krenuti za ovim svijetom koji nudi, trenutni užitak i zadovoljstvo!?. Ili je vrjednije poslušati riječi našega Isusa, koje vode u ŽIVOT VJEČNI?!

Jer ako Krist nije za nas umro i uskrsnuo i ako mi nismo otkupljeni Njegovom Krvlju, onda ovaj život nema smisla. Ali Isus je došao i prošao svu kalvariju i križ, da bi ja sad mogao živjeti u slobodi. Koje li časti zvati se djetetom Onoga koji je SVE stvorio i koji sve daje i stvara. Isus na kraju ovog evanđelja kaže: 'A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji, prvi.' To će reći kako je važno svakodnevno se vježbati u poniznosti. Nije to lako, ali nije NEMOGUĆE.

Svi mi padamo u grijehu oholosti. Svjesno ili nesvjesno činimo ono što ne bi htjeli. Padamo u grijeh, vrijeđamo jedni druge iz zavisti ili ljubomore. Ponekad izgubimo osjećaj za čovjeka i ne marimo što naš brat ili sestra pokraj nas trpe.

Ponekad nije važno imamo li ovaj ili onaj dar (jer to ionako nije naše, nego Božje), nego je važno ne izgubiti osjećaj za čovjeka. Dat ću vam primjer iz života naše majke Terezije iz Kalkute. Imala je intervju s jednim novinarom, koji se divio kako uspijeva brinuti za mnoge siromašne i bolesne. Ona mu je rekla da ne bi mogla to sve činiti da ne provodi sat vremena klečeći sa svojim Bogom. I to ga je zadivilo, ali ga je jako 'kopkalo' kako da mnogi svećenici u Rimu imaju sva moguća bogatstva. A ona ga je samo nježno i majčinski pogledala i rekla mu: 'Dragi moj brate, ti mora da si jako NESRETAN ČOVJEK.'

Što je ona time htjela reći!? Nije važno tko koliko ima, nego je važno što nosi u srcu. Ovaj novinar se bojao skinuti brvno iz svoga oka, a stalno je primjećivao trn u oku brata svoga. Je li uistinu važno gledati na ljudske slabosti jednog svećenika ili ga gledati kao osobu koje nosi i daje ljudima Isusa? Isus nije rekao svojim apostolima, nećete griješiti, nego: 'JA ću biti s vama i dat ću vam sve potrebne milosti, da budete moji učenici.'

Sam sv. Leopold Mandić koji je bio vrstan ispovjednik, ispovijedao se, nećete vjerovati, svaki dan. Isusu nisu važni naši grijesi. On se raduje kad nam može oprostiti, jer koliko Mu vjerujemo, toliko ćemo i primiti. On ne gleda na nas, kao što gledaju ljudi. On gleda na naše srce koje vapi za Njegovom ljubavlju.

Ne bojte se priznati svom prijatelju Isusu svoju oholost i izgubljenost, jer On čezne pokazati nam svoje svjetlo i izvesti na dobar put. Budite radosni i sveti kao što je naš Otac nebeski. I kao što je sam Sv. Otac rekao: 'Ne bojte se... budite svjedoci, navještajte Krista svojim životom i svojim dobrim djelima! Sveti Ivane Eudes, moli za nas! Amen!

Misna čitanja Arhiva članaka

Srijeda, 18. kolovoza 2010.
[ 18.8.2010 ]

Pripremio: p. Andrija Wosko

ČITANJA:

Ez 34,1-11
Ps 23
Mt 20,1-16a

'Sine čovječji, prorokuj protiv Izraelovih pastira, prorokuj im i reci: Jao pastirima koji napasaju sami sebe! Ne moraju li pastiri napasati stado?'

'Mnogi prvi bit će posljednji, a posljednji prvi. Zar mi nije slobodno sa svojim činiti što hoću? (Mt 20,1.15)

'I tako se ovce raspršiše nemajuć' pastira, i raspršene postadoše plijen zvijerima' (Ez 34,5)

Jesu li zaista ovce ostale bez pastira? Istinita je jadikovka Božja, izrečena po prorocima. Jadikovka upućena onima koji su bili pozvani da vode narod Božji boljoj, sretnijoj budućnosti, da se tako ispune i Božja obećanja. Obećanja su bila jasna. Budućnost je bila navještena jednoznačno i objavljena preko sudionika saveza, otaca i proroka: 'Jahve reče Abramu: Iziđi iz zemlje svoje i zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati, sve plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati' (Post 12,1-3).

Još reče Bog Abrahamu: 'A ti Savez čuvaj moj – ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke' (Post 17.9). A Bog reče: 'Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak, Savez vječni s njime ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega.' (Post 17,19)

Nije dakle postojala prepreka ili razlog da pastiri u Izraelu ne ispune svoje obveze. Narod Abrahamov i njegovi potomci svet je narod i sveti narodi primaju osobit blagoslov Božji… Gdje je onda nastao problem? Zašto je čovjek krenuo svojim putem, počeo misliti i zanositi se zemaljski i uništio sve ono što je u njemu sveto? Uistinu, nameće se pitanje – zašto?

Čak i sam Bog 'ne razumije' zašto, tako se čita iz pitanja koje postavlja preko proroka: 'Zašto moj narod naredbe moje zaboravlja?' On se ne može pomiriti s time što pastiri, koji su dužni voditi narod, oni koji su prvi primili Savez, zaboravljaju tako lako svoga Stvoritelja. Oni se okreću od Boga, postaju izvor zla, tim više što Bog ostaje vjeran!

Ovo pitanje koje Boga postavlja istovremeno je optužba narodu, a prvenstveno vođama naroda, koji su primili izvanredne milosti i darove Božje, ali ne žive od Boga, niti s njim. Zato ovako govori Jahve Gospod: 'Evo me na pastire! Ovce svoje tražit ću iz ruku njihovih, i neću im dati da mi više stado pasu ni da sami sebe pasu: istrgnut ću ovce iz usta njihovih, neću im više biti hrana.' (Ez 34,10).

Ne živimo li i danas isto…? Pastiri naroda, tako divnog Naroda, kroz toliko vremena vjernoga, Naroda koji je toliko dao čovječanstvu, promislite samo i zapitajte se: jeste li to zavrijedili?

Ne radi se samo o svećenicima, biskupima, već o političkim vođama naroda. Govorimo ovdje o onima koji danas imaju vlast u svojim rukama u ovoj Lijepoj našoj. Seljak, radnik, umirovljenik,… imao je (možda još ima) toliko povjerenja u Vas, a sada? Hoće li preživjeti mali čovjek od svoje jadne plaće, često i mjesecima neisplaćivane… hoće li i dalje šutjeti? Slobodan narod neće šutjeti, jer ako narod bude šutio, 'kamenje će progovoriti' – sam Isus iznosi ovu istinu.

Zahvaljujemo Bogu na svima dosadašnjim pastirima Crkve u Hrvata! Za blaženoga Alojzija Stepinca, za blagopokojnog kardinala Kuharića, i mnoštvo drugih, pravih pastira koji su dobro i vjerno vodili svoje stado. Zahvaljujemo za blaženog Ivana Merza. I današnji pastiri vjerno čuvaju i nastoje prenijeti zalog vjere i vjernosti Crkvi novim naraštajima. I trpe, trpe poput mučenika. Pastiri Crkve u Hrvata trpjeli su i prije 13 stoljeća, a trpe progonstvo i danas.

No, u konačnici – bit će sve dobro! Zašto? Jer je s nama Dobri Pastir. 'Gospodin je Pastir moj, zla se ne bojim, jer On je sa mnom.' I dalje nadahnjuje i krijepi pastire koji jesu i žele biti njegovi, što i kako im je činiti. I dalje potiče ovce svoje na poslušnost pastirima. I sve ih zajedno vodi svetim putovima.

'Uistinu, živa je i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca'. (Heb 4,12). Sveti Bernarde, moli za nas! Amen!