Misna čitanja Arhiva članaka Utorak, 24. kolovoza 2010. [ 24.8.2010 ]
Pripremio: don Marinko Mlakić ČITANJA:
Otk 21,9b-14 Ps 145 Iv 1,45-51
Danas slavimo blagdan sv. Bartola ili Natanaela. Poput drugih apostola i on je išao širiti Radosnu vijest te je vjernost Kristu posvjedočio mučeničkom smrću. Po predaji, stigao je sve do Indije. Mučeničku smrt podnio je u današnjoj Armeniji. Bio je mučen na najokrutniji način, tako što su mu živome gulili koža te ga zatim razapeli.
Evanđelje opisuje susret Filipa i Natanaela te Natanaela i Isusa. Filip oduševljeno predstavlja Natanaelu Isusa: 'On je onaj o komu je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci.' Ovaj je najprije sumnjičav. Pita: 'Zar iz Nazareta može što dobra doći?' No umjesto da ga uvjerava, Filip ga poziva da se sam osvjedoči. 'Dođi i vidi!', veli mu. U susretu s Isusom, Natanael se uvjerava u ono što mu je Filip rekao. Priznaje da je on Isus Krist – Mesija, očekivani Spasitelj. Zanimljivo: Isus Natanaelu ne spočitava sumnjičavost prema Nazarećanima. Čak ga naziva 'istinitim Izraelcem u kojem nema prijevare'.
Sam Isus vrlo neslavno je prošao u pokušaju da u Nazaretu navijesti Radosnu vijest. Gotovo je izgubio glavu. Prigovorio im je stav s kojim su ga dočekali očekujući od njega čudesa, kao što su čuli da je činio u Kafarnaumu. On im se predstavio kao od Boga poslan, kao onaj u kome se obistinjuje Pismo.
Kad im je zatim počeo naviještati potrebu osobnog obraćenja i kako kod Boga nema privilegija radi same činjenice da pripadamo određenoj skupini, pa makar ona bila Izabrani narod, Nazarećani su se razgnjevili. Pograbili su ga i htjeli baciti sa stijene na kojoj se nalazio njihov grad. To im ipak nije uspjelo. Isus se nakon toga više nije vraćao u grad svoga djetinjstva. Vjerojatno je Nazarećane pratio glas da su popustili u pravoj vjeri radi toga jer im se grad nalazio na raskrižju putova, te su padali pod kojekakve utjecaje.
Kad Isus naziva Natanaela istinskim Izraelcem u kome nema prijevare, ovaj se tomu čudi i pita ga: 'Odakle me poznaješ?' Isus mu kaže: 'Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.' I to je bilo presudno za Natanaela. On u tom trenutku Isusa bezrezervno priznaje Sinom Božjim. Što se to Natanaela tako jako dojmilo u ovim Isusovim riječima? Što je on to činio pod smokvom? Smokva je stablo koje, pored vrlo vrijednih plodova, nudi čovjeku debeli hlad. Omogućava čovjeku da pod njom provede ugodno vrijeme, da dobro otpočine, da možda u miru moli i razmišlja. Zato je bila simbol Božjeg mira i blagoslova.
Isus otvara oči Natanaelu i predstavlja mu se kao onaj kojeg je ovaj u svojoj nutrini tražio, dok je molio i razmatrao Pisma. Ovdje nam evanđelje predstavlja Isusa kao onoga koji do kraja poznaje našu nutrinu: poznaje naše traženje, naš nemir. Prati naše molitve i objavljuje nam se ako onaj koji može do kraja ispuniti našu težnju za osobnim Bogom Spasiteljem, Tješiteljem.
To je važna dimenzija vjere. Čovjek treba u sebi tražiti Boga, meditirati o pismima. Treba se osposobiti da prepozna onoga o kome pisma govore, onoga koji može odgovoriti na našu potrebu za Bogom, za osobnim Učiteljem i Spasiteljem. Kad ga je prepoznao, Natanael nimalo ne oklijeva poći za Isusom i čitav svoj život posvetiti njemu. On nam tako primjerom pokazuje da se treba opredijeliti za Isusa kakav on uistinu jest, a ne kao Nazarećani koji ga odbacuju, jer nije bio Mesija po njihovim plitkim ljudskim mjerilima i očekivanjima.
Da bi postao čovjekov Spasitelj, Isus treba njegovu suradnju, njegovo traženje, njegovu neispunjenost. Treba njegovu intimu, njegovu samoću, njegovu iskrenost… Drugačije on ne može postati naš osobni Bog, koji do kraja ispunjava prazninu našeg bića. Naprotiv, kada je čovjek neobrativ, kada poput Nazarećana traži 'boga čudotvorca' po nekim svojim mjerama i prohtjevima, onda nastaje sukob. Pravi Bog postaje nepoželjan. Treba ga ukloniti da nas 'ostavi na miru'.
Nije li današnji sve glasniji govor o uklanjanju vjerskih simbola, koji su duboki znak cijele naše civilizacije, a koja je iznjedrila najviši standard razumijevanja i poštivanja ljudskog dostojanstva, upravo ista pojava? Odbacuje se Boga koji poziva na obraćenje. On postaje nepoželjan. A traži se nekakvog 'boga' koji će biti nama po volji.
Druga činjenica u današnjem evanđelju vrijedna naše pažnje jest da je Bartol došao vidjeti Isusa na nagovor Filipa, očito svoga dobrog prijatelja. Svjedočanstvo drugoga zna biti nerijetko presudan poticaj da čovjek dođe do spoznaje pravoga Boga. Svjedočenje vjere bitna je dimenzija kojom se treba odlikovati život svakog vjernika. Susreo sam to, Bogu hvala, puno puta, napose među mladima.
Ovih sam dana negdje pročitao članak o velikom povećanju kandidata za svećenike u Sydneyu u Australiji. Tamo je 2008. godine bio Svjetski dan mladih. I sam sam bio sudionikom tog događaja. Zbilja je bilo poticajno vidjeti vojske mladih koji svojim ponašanjem, molitvom, radošću jednostavno zrače, pokazujući da u sebi nose posebno oduševljenje poradi vjere.
S druge strane, vjerujem da je upravo nedostatak pravog svjedočanstva vjerničkog života razlog da mnogi danas, unatoč slobodi vjere, unatoč vjeronauku u školama i mnogim drugim pogodnostima, vjeru ne doživljavaju ozbiljnije nego li tek kao tradiciju, kao nešto ipak usputno a svoj život temelje na nekim drugim idejama i oduševljenjima.
Bez svjedočanstva osobnim primjerom teško će drugi vjeru doživjeti ozbiljno. Prava snaga vjere je u uvjerenju da ona može jednostavno čovjeku dati ono što svatko od nas duboko u sebi treba i traži.
|