Hvala vam svima na lijepim riječima podrške.
Javljam se opet nakon dužeg vremena jer ne znam što više misliti. Ne znam što sve znači.
Ne bih htjela da ovo izgleda kao da tražim sažaljenje ali stvarno mi je teško. Ako ovaj post nije primjeren molim izbrišite ga ali stvarno ne znam kako dalje.
Stvari su se malo drugačije razvijale nego sam ja očekivala.
Našli se,razgovarali riješili stvari,odlučili krenuti dalje zajedno.Njegove riječi,obećanja sve je sjelo.
I dalje sam mu bila rame za plakanje,tješila ga, uvjeravala da nije važno što će moji reći na cijelu situaciju, kao da je to važnije bilo nego što ću ja reći,nije važno što u svojim godinama (35) nema što drugi imaju što se materijalnoga tiče a što je njega najviše boljelo što nema nekome nešto ponuditi zbog grešaka iz prošlosti i puno toga još. nakon svega ja još uvijek uz njega. Kaže da je uz mene shvatio kako se treba cura ponašati prema dečku a ne ono što je sve doživio sa bivšom kojoj se ipak bio vratio i opet natrag meni. Da napokon diše i da nije više kao u šaci.
Da bi se nakon nekog vremena počeo ponašati neobično tj. izbjegavati me. Kad bi se čuli sve ok ali on se sam od sebe ne javlja,uvijek sam ja ta koja traži kontakt i moram napomenuti da nisam naporna i dosadna.
Rekla mu sve što osjećam i mislim, čak da se i ne ljutim na njega zbog stvari koje su se dogodile i rekla mu neka dobro razmisli što i kako želi.
Od tada se ne javlja a evo sada će mjesec dana. Dala mu i dajem vremena neka dobro razmisli.
Igrom slučaja posumnjala sam na njega po jednom nicku na Iskrici. Probala se logirati pod njegovim imenom i ŠOK.
Na Iskrici traži curu...da i meni je bilo nevjerojatno čitati poruke drugim djevojkama. Moram napomenuti da su to sasvim ok poruke u kojima tvrdi da je slobodan i usamljen. A meni i ne govori kako stvari stoje,da je gotovo, kad bi barem rekao da ne želi znati za mene pa ok ali ovako ne mogu vjerovati. Ja i dalje živim u uvjerenju da on razmišlja o svemu tome, o svome životu za koji kaže da mu je skroz uništen,da nema razloga živjeti,čak namjerava otići u mirovnu misiju i nije mu važno kako će se vratiti, živ ili u sanduku.
Imao je teško djetinjestvo i život ali da sada ne pišem na veliko puno toga ga razumijem jer smo sličnih stvari prošli.
Ono što sam gore napisala je zapravo zato da malo bolje dobijete uvid u cijelu priču. Zapravo što mene zbunjuje je sljedeće.
Uvijek sam nailazila na dečke koji mi nekako nisu sjedali, Sigurno znate taj osjeća, sigurno ste bili u takvoj situaciji. Nikako i nikako da sretnem nekoga da mi paše a zapravo to nisu bili svi neki čudaci, ovisnici, grubijani. Bilo je i ok dečki samo falilo je uvijek ono nešto.
Tako sam prošle godine bila u Lupoglavu na misi srijedom kod vel. Radigovića. Tada sam pronašla unutarnji mir, zadovoljstvo, nestalo je one nesigurnosti,one boli iznutra,postala sam otvorenija,zadovoljnija. Kada je trebalo moliti za svoju nakanu (molim vas ispravite me ako griješim u nečemu) ja sam zamolila Boga da i meni on da, da mi pošalje nekoga tko će meni odgovarati, netko od koga neću bježati, kome neću muljati kojekakve izgovore samo da ga izbjegnem, da se ne vidimo. Onako iskreno sam ga zamolila da mi ON pošalje nekoga s kim ću moći biti ja ono što jesam,s kim ću se moći kužiti.
Kada vel. da tako kažem govori što će se ostvariti, ima viđenja (opet ako griješim ispravite me), rekao je među ostalom jedna će osoba naći ženika. U tom trenutku sam se trgnula, osjetila kao da se mene tiče i pomislila pa da baš ti, od toliko ljudi to se tebe tiče, pa vidiš koliko ljudi ima oko tebe, zar ne misliš da i drugi žele isto. I odmah sam zaboravila na to.
Nakon par dana upoznajem njega, polako se sve odvija onako kako meni odgovara,sve štima , što god sam od nekoga htjela, što mi je bilo važno kod njega, i što sam zatražila od Boga dobila sam da bi nakon 3 mjeseca vratio se bivšoj kao razlog toga je njezina bolesti zbog koje se on krivi (multipla skleroza) jer je nastupila nakon njegovog odlaska i još to kao on svima daje zadnju šansu iako je njoj puno puta davao i iako mu je uništavala život 6 godina.
Naravno teško mi je bilo ali nisam se ljutila na njega nego sam tek tada vidjela da mi je Bog dao što sam ga zamolila,tek tada sam se sjetila iskustva iz crkve. Par sljedećih noći sam se dizala jer sam od stresa morala često na wc i jedne noći u polusnu vidim pred očima neko svjetlo kao od plamena svijeće onako nježno toplo,u grudima mi toplina i spokoj a u trbuhu leptirići. U glavi čujem glas sve će biti u redu,vjeruj da će sve biti u redu,sve će biti u redu.Tada sam ja u polusnu nasmješila se,osmjeh od uha do uha i ponovila sam u sebi vjerujem da će biti sve u redu,bit će sve u redu i zaspala sam više se nisam u noći budila.
Zahvaljivala sam Bogu što je i meni dao da upoznam nekoga s kime mi može biti lijepo a ne da bježim od ljudi. Uopće toga dečka nisam krivila ni za što,za sve što mi je priuštio nego sam zahvaljivala Bogu na tom iskustvu i molila ga neka ga On čuva, neka ga opameti,otvori mu oči i kako mi je taj dečko kasnije rekao da ima osjećaj kao da se napokon probudio.
Kad mi je najteže bilo i kad sam otvorila Bibliju a inače svaki dan ju otvaram, otvaralo mi senajčešće Ev. po Ivanu a on se tako zove. I najčešće mi se otvaralo ; Ne bojte se ! Ja sam!
Vjerovala sam kako god da bude Bog će izvesti sve na dobro, ne ću i ne želim se bojati jer znam da će biti dobro.
U svoje molitve sam i njega stavljala i molila ako je on taj kojeg mi je Bog namjenio vratit će mi ga. Već gore u starim postovima piše kako sam molila 13 utoraka na čast Sv. Antuna ako je on taj neka nas opet spoje i dogodilo se. Kada mi je jednom bilo jako teško molila sam danima i neka mi pomogne da ga zaboravim, da krenem dalje, da ga izbaci iz moje glave. I nakon par dana vidim njega u emisiji Mir i dobro na prijenosu sv. mise na televiziji. U krupnom planu. Nisam znala što misliti o tome.Da mi ga Bog ne da zaboraviti?
Sve se nekako poklapalo,sve upućivalo na to da je to sve Božja volja što se događa. Da on upravlja sa svime što se događa.Vjerovala sam sad će se sve srediti i onda taj šok.
Ja više ne znam što da mislim. Naravno sve i da ćemo mi zauvijek završiti zajedno to ne znači da će nam život biti med i mlijeko. Ne znam više koja je moja uloga u svemu tome, što mi je činiti u što vjerovati.
Znam da je on jedini do sada s kim sam se tako osjećala, za koga mi nije bilo teško napraviti ništa,vjerovala mu. Skroz se drugačije osjećala
Gubim vjeru u ljude, toliko puta sam bila povrijeđena, izigrana da se pitam što sam ja.Samo rame za plakanje pa dok se oporave idu dalje? Što Bog želi od mene ? Zar ne želi da i ja budem sretna s nekime? Zar tražim previše ako tražim malo ljubavi? Malo sreće u životu? Nisam jedna od onih koje traže materijalno, nikoga nisam namjerno povrijedila, nikome učinila nažao. Uvijek sam ja ta koja je drugima više davala nego tražila o čemu god se radilo, u obitelji,vezi, prijateljima. Nije mi žao zbog toga jer ne želim nekome raditi ono što ne bi htjela da meni drugi rade.Ali ponekad se pitam zar mi ne bi bilo bolje da i ja radim što i drugi, gledam sebe a za druge me nije briga. Nekako mi se čini da bolje prolaze.
U prijašnjoj vezi sam zahvaljivala Bogu što me čuvao, što me izbavio iz toga iako sam bila ludo zaljubljena i ništa nisam vidjela a ovaj put sam mu zahvaljivala što je i meni dao da malo okusim sreće. Da nisam iskusila to sve na sv. misi, pa taj san pa uslišane molitve pa to što sam ga vidjela na tv znala bih što trebam raditi. Okrenula bih se dalje pa kad prođe proći će bol. Ali sad ne znam što da radim. Unatoč svemu nisam ljuta na njega,možda malo povrijeđena, iako suze liju u potocima,skrivam ih od svih ne želim da vide kako mi je. Pitam se što Bog namjerava sa mnom, sa nama. Jesam li ja poslužila samo za to da se on izvuče iz duhovne krize, sad je nasmijan, veseo, radi stvari koje prije sa bivšom nije smio. Jesam li ja imala ulogu spasitelja,prijatelja? Što sam ja u toj cijeloj priči? Što da radim? Da prešutim sve da znam da se tipka s drugima, da čekam da shvati da niti jedna nije kao ja spremna provoditi sate i sate noćima u autu tješeći ga, razgovarajući s njim i na minus 20, voziti 20 km kući iako jedva držim oči otvorene? Da će malo njih provoditi vrijeme i noći na klupici u parku i tješiti da joj ne smeta što nema svoj stan gdje bi odveo curu, na toplo i sigurno? Čekati da shvati opet što je imao sa mnom u kratkom vremenu a sa drugima i u više godina veze nije?Kad se vratio rekao je da sve što sam mu rekla kada je odlazio i bio s njom to se i dogodilo,kao da sam znala što će biti.
Da ga suočim sa svime i vidim njegovu reakciju? Da ga pitam zašto se ne javlja ne bi priznao razlog, opet bi bilo kao sve u redu.
Što trebam činiti? Što sve ovo znači? Bog nas spojio, razdvojio (zbog jedne poruke koju sam ja dobila od jednog prijašnjeg dečka i ispalo sve kao da se i dalje viđamo) jer ne bi mi se on uzalud nakon godinu dana javio zato znam da je to Božje djelo. Opet ga Bog vratio jer sam ga molila ako je to to neka to učini. Ako ćemo i završiti zajedno zar će on stalno tako odlaziti od mene i vraćati se kad vidi da nema bolje? Treba li mu dati vremena da proba s drugima pa da vidi sve ovo što sam ja napisala, iako moram i to reći niti sa jednom na Iskrici se nije sreo iako je predlagao ali su ga glatko odbile. Ispadam li ja budala u cijeloj toj priči? Što sam ja tu? Što Bog želi od mene?Molim ga da mi pokaže što da radim, ali odgovora nema. Sve mi je to čudno a pogotovo zašto nisam bijesna na tu osobu, zašt ga jednostavno ne zaboravim,zašto sam tako smirena na neki način iako to prije one mise ne bi bila,bila bi pravi ubojica na jeziku.
Previše sam se raspisala,ne želim nikoga gnjaviti ali sad mi je puno lakše ako ima netko neki savjet za mene rado bi ga čula.
BVB
|