6. kolovoz
Preobraženje Gospodinovo
Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima« (2 Pt 1,16–19).
U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, »lice mu zasja kao sunce« (Mt 17,2), a »njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji« (Mk 9,3).
Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. »I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ’Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ’Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli« (Lk 9, 30–36).
U svojim Duhovnim vježbama sv. Ignacija u svjetlu svetoga Luke poznati bibličar, isusovac kardnial Carlo M. Martini na držanje Petrovo na Taboru stavlja ove primjedbe: »Petar Učitelju želi priskrbiti tri sjenice – ne znajući što govori. On želi misliti na Isusa i goste – Mojsija i Iliju – on na svoja ramena uzima Božje kraljevstvo. Ima pouzdanja u samoga sebe, velikodušan je – sjenice želi za druge ne za sebe. Osjeća se sposobnim da nešto učini. Takvo držanje prožima i nas kad se poistovjećujemo sa svojim radom te ga činimo više svojim nego Gospodinovim.«
Ta je zadnja primjedba naročito na mjestu.
Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke.
Prva je da sa strahopočitanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju poziva: »Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!«
Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja, »kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome«.
Treća je poruka moralne prirode, a sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.
Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo »sjeme preobraženja«.
Tko je imao milost i sreću pohoditi sveta mjesta u Palestini, danas će se s naročitom radošću i oduševljenjem sjetiti uspona na Tabor. Odvajajući se od glavne ceste što prolazi Galilejom, uputit će se u duhu kroz seoce Dabbouryeh prema vrhuncu Tabora. Vijugava cesta ukosnica omogućuje uspon autobusom, ali ne i do vrha. Donde, zbog prevelike strmine, mogu samo manji automobili. Popevši se na visoravan na vrhu kroz velika srednjovjekovna vrata, ulazi se k veličanstvenoj novoj bazilici Preobraženja, koja je dovršena i posvećena g. 1924. Bazilika je građena u stilu starokršćanske rimskosirske arhitekture IV. i V. stoljeća. Njezina ljepota, kombinacija istočnih i zapadnih stilskih elemenata, odmah osvaja. Stupovi je dijele na tri lađe. Srednja je viša od ostalih dviju, a kulminira u apsidi, na kojoj se nalazi veličanstveni mozaik Gospodinova preobraženja. Spomenimo i to da joj je strop posvođen slavonskom hrastovinom.
Uz baziliku se nalazi franjevački samostan te svratište za hodočasnike. Tu, u toj veličanstvenoj tišini odakle pucaju bajoslovni vidici na sve strane, franjevci i drugi redovnici Svete zemlje običavaju obavljati godišnje duhovne vježbe. Mjesto je za molitvu i razmišljanje veoma lijepo, da se ljepše poželjeti ne može.
U Starom zavjetu Tabor se uz Karmel i Hermon spominje u pjesničkom i prenesenom smislu kao simbol ljepote i veličajnosti. Događaj koji se u Novom zavjetu na njemu zbio, a kojeg se danas spominjemo, to u potpunosti opravdava.
Stoga i mi s Anastazijem Sinajskim, razmišljajući o Gospodinovu preobraženju na Taboru, uskliknimo: »Bez sumnje, Petre, ustinu je dobro nama biti tu s Isusom i u vijeke tu ostati. Gdje je veća sreća, što je uzvišenije, što odličnije od boravljenja s Bogom, od suobličenja s njim, od toga da se nađemo u svjetlu? Doista, svatko od nas, kad u sebi ima Boga i kad je preobražen u njegovu božansku sliku, s veseljem uzvikuje: Dobro nam je ovdje biti. Tu je sve svjetlo, tu je radost, blaženstvo, ugodnost, u srcu je sve mirno, vedro i blago. Tu gledamo Krista Boga. Tu se nastanjuje s Ocem, te dolazeći govori: Danas je došlo spasenje ovoj kući. Tu je s Kristom nagomilano blago vječnih dobara. Tu se ocrtavaju kao u ogledalu prvine i slike budućih vjekova.«
|