Dobila sam otkaz sa svog prvog radnog mjesta početkom ljeta ove godine i još uvijek se nisam, nažalost, suočila s tom stvari- dobila sam otkaz!!! Jednostavno se ne mogu do kraja izmiriti s tim, dobila sam otkaz, nisam dala, nego dobila! Nisam htjela ići, nego sam dobila nogu!
Još u sebi imam neki gorak okus prema svim tim ljudima iz bivše firme, još se fokusiram na stvari koje sam radila tamo, kao da vjerujem podsvjesno da će mene netko zvati tamo opet, a neće... vjerojatno! Pa se želim usavršiti na stvarima koje sam radila... Uglavnom provodim vrijeme na tome kako ću usavršiti neke stvari koje sam tamo radila, umjesto da aktivno tražim novi posao... I znam ja to da to nije u redu, ali ne ide mi taj zaokret u glavi baš lako... Krenem, pa neće u meni nešto...
Da, to je bio posao mojih snova, nešto što sam željela... I istina, nisam se pokazala baš... Bila sam dobra, ali ne i najbolja... Mogla sam bolje i tu vlastitu krivnju ne mogu priznati, nego tražim nešto u šefu, kolegama... Južnom vjetru...
S druge strane, možda i nisam kriva ja, kriza je u svijetu, plaće su bile jedva isplaćivane... Rečeno mi je na početku, da neće biti lako i ipak sam prihvatila taj posao...
Htjela bih raditi to isto, ali se bojim doći negdje i da će mi netko reći, ti si nekompetentna, idi doma! Nije ovo za tebe...
A ja znam duboko u sebi da je to to! Znam da mogu, da bi mi inače jednostavno bilo... Da bi mi to bilo mačiji kašalj!
Dok sam tamo bila neku sam blokadu u sebi imala, na radnom mjestu sam napredovala koliko sam mogla, međutim, kada bi doma došla i trebala nešto čitati o tome... blokirana i ne ide...
I osjećala sam i ljubomoru mojih što bližnjih, što daljih, kao da nisam imala blagoslova...
Jako me je bolilo što mi majka nije čestitala niti izrazira radost kad sam diplomirala i dobila posao (jako dobar)... Ona, koja je prekinula studij da bi rodila mene, pa brata, pa sestru i još dvoje... I čitav život domaćica, u kući...
Kada bih u jutro na posao odlazila imala sam osjećaj kao da idem negdje gdje ne smijem...
I otac... Osjećao se ugrožen, jer je mislio da će mi plaća biti veća od njegove... pa mi je predbacivao ružne komentare...
I nakon svega toga, nitko nije izrazio tugu kad sam dobila otkaz... Čula sam da se naslađivala kasnije, ćaća utihnuo...
A ja još nezaposlena, još rastu troškovi života...
I sve više i više zatvorena u četiri zida, sve manje i manje spavam normalno, jedem normalno... Zatvaram se u sebe...
[b]Isuse, dođi i proslavi se, pomozi da križ skupa iznesemo...
Molim te...
Hvala ti![/b]