www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 14:23

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2
Autor Poruka
 Naslov:
PostPostano: 17 stu 2009 18:05 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Aleluja napisao:
prenjet ću joj čestitku.


Dragoj nasoj Elizabeth.„Mein Gott ist Lebensfülle“
Cestitam Imendan i zelim svako dobro i zdravlje..
Draga Elizabeth ,drago mi je da si s nama u duhu...
Bog te blagoslovio cuvao u miru i ljubavi :grlim te: ..


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 17 stu 2009 18:24 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika


Pomagala je potrebnima i prije svoga zavjetovanja, a poslije se tome predala srcem cijelim. Ona je bez dvojbe znala uskladiti obje životne protežnice: bliskost s Bogom i zauzeto služenje siromasima. Obukla se u Mariju, a da nije skinula Martu.
Kratki Elizabetin život bogat je ljubaznim služenjem, radošću i trpljenjem. Njezina velika darežljivost i bliskost izazivali su sablazan dok je boravila na dvoru. Mnogi su je smatrali ludom. U tom je nailazila na jedan od svojih velikih križeva: raspeta između društva kojem je pripadala i svijeta onih koji nisu znali za milosrđe. Ona je išla osobno dvoriti potrebne, raditi svojim rukama, previjati gubave. U nevoljnicima je gledala Krista (Mat 25,40) što joj je davalo snagu. Svetost se prikazuje u povijesti Crkve kao ludost, ludost križa, a Elizabetina je ludost veličanstvena. Odlučila je živjeti evanđelje kako bi Franjo rekao „sine glossa“ u svakom pogledu, duhovnom i materijalnom.

Elizabetina nutarnja goruća snaga proizlazila je iz njenog odnosa s Bogom. Njezina je molitva bila žarka, trajna koja je ponekad prelazila i u ekstazu. Njezino hodočašće prema Bogu obilježeno je odlučnim činima nutarnjeg otklona sve do potpuna izvlaštenja, poput Krista na krizu. Na svršetku života nije zadržala za sebe ništa drugo osim bijedne sive pokorničke tunike koju je željela zadržati kao znak i ukopno odijelo. Elizabeta je prošla ovim životom kao svijeća. Učinila je da svijetlo zasja u srcima tolikih duša. Donijela je radost ojađenim srcima. Nitko ne može prebrojati suze koje je osušila, rane koje je previla, ljubavi koje je pobudila. Njezina je svetost bila novost bogata nijansama i uzvišenim krjepostima. Odsada se na oltar nisu uzdizale samo mučenice i djevice, nego također i supruge, majke i udovice. Franjevački pokret Elizabetu ima kao veliki svijetli primjer i uzor evanđeoskog zauzimanja. I dok promatramo djelovanje Duha Svetoga u današnjoj svetici činimo to sa divljenjem ali i sa nakanom da i mi postanemo oruđe mira u svojoj okolini. Da počnemo brisati suze i povijati rane u svome okružju. Neka Elizabetino nesebično zauzimanje ohrabri i naše zalaganje i neka njezin primjer i zagovor osvijetli nas put prema Ocu, izvoru svakog dobra.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 stu 2011 16:05 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
17. studeni

Sveta Elizabeta Ugarska

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 stu 2015 10:53 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Elizabeta Ugarska

Nije bila poput vladarica za Prvog svjetskog rata koje su samo više puta polazile u lazarete
ili na neki sirotinjski obrok, nego je sama uistinu živjela sa siromašnima.
Sama je obavljala najpriprostije poslove u njegovanju bolesnika:
čistila ih, pomagala im baš u najnižim službama, oblačila ih u novo,
tkala im odjeću, s njima živjela, dijelila njihovu sudbinu i na kraju živjela od rada svojih ruku.
Htjela je biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro,
već je htjela graditi bolji poredak pravednosti.

Sveta Elizabeta Ugarska kći je ugarskoga kralja Andrije II., a sestra kralja Bele IV.
Zove se i Thürinška jer je vrlo rano, kao obećana zaručnica budućega muža,
Ljudevita Thürinškoga, poslana na odgoj u njemačku markgrofiju Thüringiju.
Po Ignaciju Klugu bila je jedna od najplemenitijih žena Njemačke i jedan
od najsimpatičnijih likova Katoličke crkve. Umrla je kao udovica već u 25. godini života.
Zajedno s francuskim kraljem Ljudevitom IX. (25. kolovoza) časti se kao
pokroviteljica Trećega reda sv. Franje, danas Franjevačkoga svjetovnog reda.

U ono vrijeme klasnih razlika mali je svijet rado častio kraljeve i plemiće
koji su se odlikovali svetim kršćanskim životom, osjećali su se nekako počašćenima
što su im i ljudi visoka roda nekako kolegijalni. No Bog ne gleda tko je tko (usp. Dj 10,34 i dr.),
i Duh Sveti svoje darove dijeli komu hoće (usp. Iv 3,80), pa su mu jednako dragi i mali i veliki koji ga ljube.
Na hrvatskom imamo vrlo lijep, malo zastario, životopis sv. Elizabete od uvaženog njemačkog hagiografa Albana Stolza.
Kraći, ali i opet lijep životopis imamo od Ignacija Kluga u prijevodu o. Dionizija Andrašeca
(Tri zvijezde na svodu vječnosti, Subotica 1963).

Elizabetu Ugarsku treba razlikovati od istoimene Elizabete Portugalske (slavi se 4. srpnja),
koja je na krstu dobila ime po svojoj prateti, našoj Elizabeti.
Naša se Elizabeta rodila početkom XIII. stoljeća, možda godine 1207.
Zarana je, kako rekosmo, po običaju onoga vremena, zaručena i poslana na daljnji odgoj u Njemačku.
Možemo zamisliti koliko je to malo srce plakalo za očinskim domom i domovinom u daleku svijetu.
Nakon burnih političkih događaja u markgrofiji Thüringiji, Ljudevit je vrlo rano postao nasljednim markgrofom,
već u dvadeset i drugoj godini, pa se godine 1221. vjenčao sa svojom 14 godišnjom zaručnicom Elizabetom.
Inače se mladi grof odlikovao uzornim kršćanskim životom te je pogodovao kršćanskoj dobrotvornosti svoje mlade žene.
U to su vrijeme onamo prispjeli prvi franjevci, te se Elizabeta ubrzo upoznala s evanđeoskim idealima sv. Franje.
Stara predaja veli da je jednoga dana kardinal Hugolin, Franjin zaštitnik,
skinuo sa Sveca plašt i poslao ga svetoj grofici. Izdašno je pomagala sirotinju i brinula se za bolesnike,
u čemu joj je povlađivao njezin sretni muž s kojim je imala troje djece.

Bilo je to doba križarskih vojni, pa se i grof Ljudevit godine 1227.
priključio jednom takvom pohodu za ponovno osvojenje Svete zemlje od islamskih zavojevača.
Rastanak je mladih supruga bio krajnje bolan, ali pun predanja Božjoj stvari.
Domalo je iz Italije doprla strašna vijest: Ljudevit je, 11. rujna 1227. godine,
na putu u Svetu zemlju umro od kužne bolesti.
Upravo mu je malo zatim Elizabeta rodila treće dijete.

S jednom nesrećom dolaze nove, sve veće, zbog neprijateljskoga stava
Ljudevitova brata Henrika koji je preuzeo vlast i Elizabetu s djecom potjerao iz dvora.
Povukla se u Marburg na imanje koje joj je već prije muž poklonio kao njezino osobno vlasništvo.
Tu se svom dušom dala na život evanđeoskog siromaštva i dobrotvornog služenja siromasima.
Ispovjednikom joj je bio fra Konrad Marburški, čovjek tvrde askeze, ali i vrlo razuman.
Poslije će napisati njezin životopis. Milosrdni su ljudi preuzeli brigu za njezino troje djece,
a ona se i dalje hranila kruhom sirotinje koji je zalijevala suzama boli.
Uto je dobila poziv u Bamberg, kamo su se vraćali thürinški križari,
noseći sa sobom kosti njezina pokojnog muža Ljudevita. Bila je to nova i duboka bol ove svete žene.
Nakon Ljudevitove sahrane križarski su vitezovi posredovali,
te se Ljudevitov brat grof Henrik izmirio s bratovom udovicom Elizabetom,
vrativši joj njezino imanje u Marburgu gdje je mogla opskrbiti svoje troje djece.
Potom je, na Veliki petak 1228. godine, po dopuštenju svoga ispovjednika Konrada,
položila ruke na oltar i posve se predala službi Božjoj.
Da bi mogla ostvariti što savršenije siromaštvo, a da to ne pogodi i njezinu djecu, pravno ih se tada odrekla.
Potom se opet povukla na svoje udovičko dobro u Marburgu gdje je sagradila bolnicu u čast Sveca iz Asiza.
Tu se u krajnjoj i oštroj pokori, u kojoj ju je podržavao fra Konrad, sva posvetila dvorbi bolesnika.
Ženama koje su slijedile njezin primjer govorila je:
«Kakva je to čast da smijete prati i oblačiti našega Gospodina Isusa!«
Tako je ona razumjela Isusovu poruku: «Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili» (Mt 25,40.45).
Umrla je, dosta iznenada, u nedjelju, 16. studenoga 1231. godine. Glas se o njezinoj svetosti ubrzo posvuda raširio te ju je već na Duhove, 1. svibnja 1236. godine u Peruđi, svetom proglasio papa Grgur IX.
Isti je papa prije osam godina kanonizirao sv. Franju u Asizu, a prije četiri godine sv. Antuna u Padovi.
Prikazuju je u kraljevskom ruhu s franjevačkim pasom, a pod skutom haljine skriva crvene ruže.
Vele da je siromasima nosila hranu, a kad ju je muž upitao što to nosi,
skrivajući svoje dobrotvorstvo, pokazala mu je rukovet ruža.
Izvrsnu je besjedu u naše vrijeme o njoj održao kardinal Joseph Ratzinger. Evo jednog odlomka:

Ona je ponajprije bila čovjek ljubavi prema bližnjemu – dobročinitelj.
Ona pri tome nije samo s uzvišenog mjesta davala tu i tamo milostinju,
ona također nije bila poput vladarica za Prvog svjetskog rata koje su
samo više puta polazile u lazarete ili na neki sirotinjski obrok,
nego je sama uistinu živjela sa siromašnima.
Sama je obavljala najpriprostije poslove u njegovanju bolesnika:
čistila ih, pomagala im baš u najnižim službama, oblačila ih u novo,
tkala im odjeću, s njima živjela, dijelila njihovu sudbinu i na kraju živjela od rada svojih ruku.
Htjela je biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro,
već je htjela graditi bolji poredak pravednosti…

I u ophođenju sa svima pokazivala je veliku ljudskost.
Svojim je sluškinjama rekla: «Ne obraćajte mi se sa “presvijetlosti”,
nego mi govorite “ti” i zovite me jednostavno Elizabeta.«
Svim time, tom jednostavnom ljudskošću kojom je odstranila razlike u staležu
i bila čovjek među ljudima, kao i spremnošću na služenje kojim je na sebe preuzela
i nevolju siromaštva da može služiti drugima, ona je izišla iz masa svoga stoljeća.
Ali, ako hoćemo biti iskreni, moramo reći da je izišla ne samo iz masa svoga, nego i svakog stoljeća.

Fra Bonaventura Duda


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr