|
"Vjerujem u jednoga Boga,
Oca svemogućega,
stvoritelja Neba i Zemlje,
svega vidljivoga i nevidljivoga...."
Ispričati ću vam kako je počelo i kako je završilo jer ne bi bilo mjesta za ono između ali o tome možda nekom drugom prilikom....
Kao malo dijete, ne sjećam se točno kada, ali znam da je bilo prije Domovinskog rata, otac i stric su me odveli negdje u istočnu Hercegovinu kod jedne starije muslimanke na "salijevanje strave".
Nisam znao da će mi od toga dana život krenuti naglavačke sve do ne tako davno - preko 20 godina sam živio sa prokletstvom na sebi.
Zašto su mi to bližnji uradili, ne znam i na moje pitanje nikada nisam dobio odgovor. Doduše, roditelji mi nisu bili praktični vjernici, poglavito otac, iako su prošli sve sakramente sve do sakramenta vjenčanja.
Nisu išli u crkvu - majka bi otišla jako rijetko uglavnom zbog straha od komunista ali nas je u sigurnosti doma učila molitve i pričala o Bogu.
Što ih je potaknulo da završim kod vračare ne znam ali znam da im opraštam i ne zamjeram jer su očigledno izgubili doticaj sa Kristom jer vjerujem da u tom mraku nisu znali da mi čine loše već su mi kao svaki roditelji željeli dobro samo su odabrali krivi način i obratili se na kriva vrata iako po mojim saznanjima ovo nije prvi put da su se obratili vračevima i koliko znam ovo je drugi, po meni krucijalni susret, od ukupno pet susreta kojeg mi je obitelj ili obiteljska situacija priredila (tri vračare, jedan bioenergetičar i jedna astrologinja)
Samog rituala "salijevanja strave" se sjećam kroz maglu. Sječam se da me je navedena žena između ostaloga pitala što želim biti kad porastem i nakon toga je prebacila nešto preko mene par puta, ispostavilo se komad vrućeg olova kojeg je kasnije kada se ohladio dala mojem ocu koji je to trebao baciti u more.
Nakon tog trenutka sve je krenulo nizbrdo...
Ako je smisao tog rituala bio da se oslobodim straha definitivno nije uspjelo jer sam kao mali bio "ratoboran" (na dječji način naravno), bez straha, živo dijete, a od tog trena počeo sam se bojati svega i svačega i otvorio vrata zlu.
Prva nuspojava je da sam počeo mucati i pojavilo mi se milijun strahova od manjih poput strah od pasa i penjanja na stablo do straha od smrti. Svaku noć pred spavanje sam provjeravao kuću je li zaključana i je li štednjak izgašen. U očima mojim roditelja to je okarakterizirano: "Bravo, vidiš kako naš mali provjerava sve. Kako je savjestan a tek je dijete!" a ustvari je bila riječ o neizdrživom strahu koji je nakon par godina kulminirao sa prisilama, tikovima i opsesijama. Ne bih mogao poći spati da ne provjerim sve po kući, morao sam činiti određene rituale i tek nakon što ih izvršim mogao sam u miru nastaviti dalje, kao da mi netko govori: "Moraš učiniti to-i-to toliko-i-toliko puta ako ne želiš umrijeti/stradati". Koliko puta bih kroz suze izvršavao naredbe samo da se meni ili bližnjemu ne dogodi zlo i da umirim taj glas u sebi!
Tijelo mi je također doživjelo udarce a najočitiji su bili tumor u vilici (navodno samo nekoliko sličnih je zabilježeno u svijetu), aritmija srca i određena fizička deformacija na lijevoj nozi - sve se to pojavilo dok sam još bio dječak i to nakon rituala.
Sa tim problemima sam se manje-više dobro nosio, vjera u Boga me je držala a sa vremenom sam naučio sakrivati i kamufirati fizičke i psihičke deformacije - osim mucanja koje me tu i tamo odavalo.
Koliko god sam se trudio biti Božji na jednu ruku, na drugu sam zastranjivao. Molio sam se svaki dan i činio dobro, branio slabe ali u isto vrijeme umjesto Isusu divio sam se 3. Reichu, svuda sam čuo bubnjeve rata i sijao mržnju. Bio sam neustrašiv u puno stvari - ali ne zato jer sam bio hrabar već zato što me je sam strah gurao naprijed! Na misu bih išao rijetko a ispovjedao sam se još rjeđe (a često bi mi došlo slabo usred mise pa bih izašao vani zapaliti cigaretu...). Nacija i rasa su mi bili ispred svega, vjerovao sam u zakon jačega i zakon evolucije da samo najjači opstaju i literatura na tu temu mi je bila draža od Biblije koju sam rijetko držao u rukama!
Sve do unazad mjesec dana kada sam odlučio reči: Isuse, neka me mine ovaj kalež!
Na nagovor supruge odlučio sam stupiti u kontakt sa članom ovog foruma zvanim učenik ali i do tog kontakta nije sve prošlo bezbolno....
Lomio sam se nekoliko tjedana da li da ga nazovem ili ne, vodila me misao: zli će me sigurno napasti ako budem htio živjeti po Božjem, ja imam nešto što je od zloga i što on neće olako pustiti, stoga supruzi ispričam šahovsku anegdotu sa kojom sam se htio opravdati da ne zovem učenika: Kada misliš jesti protivničkog pijuna, pazi! Ako ga pojedeš, otvoriti ćeš mjesta opasnijoj figurici, kuli, koja ti može napraviti kaos i možeš završiti u matu prije vremena. Otvorenije rečeno: neke stvari ne želim dirati - bolje živjeti ovakav život kakav god da jest nego se dati cijeli Bogu jer ću uklonivši svog pijuna - demona izazvati jaču figuru - zlog osobno na sukob, zato sam htio živjeti sa svojim "sitnim" grijesima u simbiozi sa demonima i anđelima i ne otvoriti vrata Bogu. Ali kroz kratko vrijeme ipak odlučim riskirati i svaki put kada bih se odlučio da ga zazovem nešto iskrsne: prvi put mi jedno dijete padne na glavu i završi u bolnici na snimanju glave, drugi put drugo dijete padne na glavu i završi na šivanju, a treći put kada se konačno odlučim nazvati ga, ja zamalo poginem. Naime, zaspao sam taj dan iznenada, premoren od posla, na kauču a dok sam tonuo u san, stan mi je počeo goriti. Žena i djeca su bili u šetnji ali supruga se, nošena unutarnjim glasom kao nikada do tada, naglo okrenula i vratila kući i zatekla prizor: sve u dimu i ognju a ja spavam na kauču i ne reagiram. Njezini vriskovi su me probudili iz sna, brzo ugasim vatru međutim završim i ja u bolnici jer sam spavajući udahnuo više CO i CO2 no što je dopušteno i iskašljavao sam crne grumene iz pluća. Dok sam bio spojen na infuziju i kisik, odluka je pala: ovo je otišlo predaleko, zovemo učenika - odmah večeras! Ali još nije gotovo, zlo zna moju nakanu i ne pušta poglavito sada kada sam konačno odlučio! Kada sam izašao iz bolnice po ulasku u auto otpadne mi kvaka od vrata auta (kako i zašto - do dan-danas ne znam) ali i to nekako popravim... Po povratku iz bolnice i izlasku iz auta na parkiralištu jedan pas sa svojom vlasnicom koja ga drži na uzici prolazi kraj nas, ali se on iznenada otima, skače i ugrize me za - bolesnu nogu! Ma bi li plakao ili se smijao? U tome trenu je bilo jasno da zlog treba poslati natrag odakle je došao jer mu je nakana očita: preko 20 godina, gotovo cijeli moj život me je držao, a ja sam tu večer odlučio reči: Ja sam Božji i ničiji više! ali zli me nije htio pustiti tako lako, već me otvoreno napao! Do kuće imam još ulica i puno mraka za proći, što je slijedeće? Uputio sam vapaj nebu, svoju najdražu molitvu: Svetom Mihaelu Arkanđelu neka me štiti do kraja jer više ne znam što mi se sve može dogoditi i On me je uslišio...
Čim sam došao kući, stupio sam u telefonski kontakt sa učenikom.
On je molio Isusa za mene i naš Gospodin me je preko njega tu večer izliječio. Isus je otklonio prokletstvo sa moje duše i mojeg tijela.
Moja noga koja je izgledala kao noga starca već kad mi je bilo 12 godina, na moje oči se regenerira! Duša mi je mirna i bez straha - Isus je odagnao zloga iz mene.
Da, ČUDA POSTOJE i ja svjedočim Božju milost! Svjedočim da me je Isus ozdravio!
Bog me je izliječio preko učenika i ovim putem mu javno zahvaljujem!
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome,
kako bijaše na početku,
tako i sada i vazda,
i u vijeke vjekova!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
