|
Protestant u Međugorju Lorenz Engi
Kao član evangeličke reformirane crkve boravio sam u Međugorju na Festivalu mladih početkom kolovoza 2006. Neka čitatelj ne očekuje ništa spektakularno, nego samo izvještaj jednog neovisnog promatrača.
Uvod
Iako su moji roditelji angažirani u evangeličkoj crkvi, dugo vremena nisam imao nikakvu posebnu vezu s vjerom. U školi sam bio u razredu s mnogim kršćanima. Zahvaljujući razgovorima s njima i relativno intenzivnom čitanju Biblije našao sam put do Isusa Krista. Tijekom ljeta 1994, jednim svjesnim i razumskim činom prihvatio sam ga u svom životu kao svog osobnog Spasitelja. Od tada se smatram obraćenim i novorođenim kršćaninom. Takav sam do danas.
Dugo vremena bio sam žestoko protiv katoličanstva. Imao sam sve argumente za to, uglavnom zbog nekih knjiga čiji me je sadržaj šokirao…. Događaje oko Papine smrti promatrao sam vrlo kritički…
U to vrijeme, na sveučilištu u St. Gallenu (Švicarska) gdje radim kao asistent, upoznao sam jednu studenticu iz Austrije, iz Vorarlberga. Način na koji smo se upoznali govorio mi je da je Bog taj susret želio i da je on važan. To sam si objasnio time da dotičnoj osobi vjerojatno trebam na neki način pomoći. (Smatrao sam se vjerski i moralno prilično naprednim). Tek s vremenom sam shvatio da Bog kroz taj susret želi promijeniti mene više nego nju…
Brzo sam našao početnu točku za svoje napore: ta mlada žena bila je član kršćanske skupine na sveučilištu, ali očito nije bila obraćena na način kako sam ja shvaćao obraćenje, a osim toga je bila i katolkinja. Zato sam ju ubrzo počeo „obrađivati“ kako sam to smatrao potrebnim. Rezultat mojeg truda bila je sve veća iritacija. Ona je očito poznavala Isusa kao svojeg Spasitelja… Neću zaboraviti kako je na moja objašnjenja odgovorila smiješkom i rekla: „Pa ja to znam!“ kao da je htjela reći: „Kako samo možeš gubiti vrijeme na takve banalnosti!“
Kršćanska skupina na sveučilištu unutar koje sam susretao dotičnu osobu bila je međuvjerska, no uglavnom evangelički usmjerena. Moja znanica je prema tome bila vrlo otvorena. Kad smo jednom razgovarali o katoličanstvu i protestantizmu, rekla je da događaji kao što su marijanska ukazanja u Međugorju možda ipak govore u prilog katoličanstvu, da ju oni u svakom slučaju otklanjanju od protestantskog usmjerenja. To sam žestoko odbio i rekao da su marijanska ukazanja čisto šarlatanstvo. Ona je to prihvatila vrlo mirno i opušteno. Vjerojatno se nadala da ću jednog dana neke stvari ipak bolje shvatiti ….
S vremenom sam počeo razmišljati o tome da bih mogao osobno pogledati to Međugorje čije sam ime jedva uspijevao izgovoriti. Ubrzo se ukazala nenadana mogućnost: u ljeti 2006. u jednom razgovoru s jednom prijateljicom - koja je također asistentica u St. Gallenu i koja također dolazi iz Austrije – spomenuo sam Međugorje. Spontano je odgovorila: „Ah, bit ću tamo u kolovozu!“ na nekom festivalu mladih. Želim li poći s njom? Obećao sam da ću o tome razmisliti. Ispostavilo se da su sva mjesta već zauzeta i pitanje je izgledalo riješeno (što mi zapravo uopće nije bilo žao). No, jedno se mjesto ipak ispraznilo, a ja iz raznih razloga nisam mogao odbiti. I tako sam 30. srpnja 2006. s jednom skupinom iz Švicarske krenuo za Međugorje.
U Međugorju
Boravak u Međugorju bio je obilježen brojnim naporima: ne mogu reći da posebno volim grupna putovanja, pa ni putovanja autobusom. Prevruće ljeto iscrpilo me već i prije polaska, a temperature u Međugorju povezane s neprestanim manjkom sna dovode do priličnog tjelesnog zamora. Uz to još i teret osobne i profesionalne prirode koji sam nosio sa sobom…
Moji prvi dojmovi u Međugorju bili su vrlo izmiješani. Vidio sam neke stvari koje su mi se činile upitne: nabrajanje molitava koje me podsjećalo na rečenicu iz Mateja 6,7. Posvuda prisutni trgovci podsjetili su me na priču o Isusu u hramu (Mt 21, 12ss). Način na koji se govorilo o obraćenju nikako mi nije odgovarao: često se pričalo o obraćenju, ali nije mi baš izgledalo da postoji jasna predodžba o tome.
Ipak, mnogo jača su bila pozitivna iskustva. Posebno me se dojmilo slavljenje Euharistije. S čuđenjem sam promatrao kako se lica vjernika u trenutku primanja Kruha naglo mijenjaju. Čak i oni koji su svemu tome prilazili dosta opušteno naglo bi se uozbiljili. Vidjelo se što taj trenutak ljudima znači i što u njima budi.
Jednom, dok sam gledao kako svećenici uz zvuke „Agnus Dei“ s hostijama silaze s oltara, jasno mi se nametnula misao: „To je istina“. Kritički sam promatrao te svoje misli jer sam primijetio da ugođaj budi emocije…
Slavljenje Večere Gospodnje u katoličkoj Misi bitno je drugačije nego u evangeličkom bogoslužju. Vjera de Isus, doista nazočan, pristupa zajednici vjernika daje Svetoj Misi sasvim drugačiji smisao. U pansionu u Međugorju, s kolegom u sobi, o toj smo temi intenzivno razgovarali i to pod biblijskim aspektima. Katoličko shvaćanje Večere Gospodnje danas mi izgleda održivo, čak uvjerljivo. U svakom slučaju, postao sam svjestan važnosti tog pitanja koje protestantima može izgledati čak nevažno.
Osim Euharistije u Međugorju me se prije svega dojmilo vrijeme klanjanja. Nikad prije nisam doživio da se sve ono ljudsko tako potpuno povlači u pozadinu, i da se stvara tako savršeno usmjerenje na Isusa. Doživjeti tako što upravo među katolicima, to me je čudilo – uvijek se kaže da kod katolika Isus svoje mjesto mora dijeliti s brojnim „konkurentima“.
U Međugorju sam doista doživio potpuno usmjerenje na Isusa Krista. Sveta Misa i klanjanje na neusporediv način vode prema čašćenju i uzvisivanju Isusa Krista. Tu se ne radi o ljudskoj pameti, ne radi se o tome da čovjek treba ponijeti nešto sa sobom. Čovjek se sabere da bi se klanjao Isusu i da bi stvorio prostor u koji on može doći i dodirnuti svakoga.
Večernje sate Euharistije i klanjanja u Međugorju smatram trenutcima najsnažnijeg ozračja koje sam ikad doživio u svojem vjerskom životu. Kad danas čujem melodije kao što su „Dona la pace“ ili „O Dio crea in me“, u trenutku je sve opet tu: svjetla, miris u zraku, kameno tlo, bijeli krov vanjskog oltara, toliki ljudi… Rado se u mislima vraćam na tu jedinstvenu atmosferu…
Poslije Međugorja
Po povratku iz Međugorja najprije sam se odmaknuo od te cijele tematike. Posvetio sam se svojem poslu i neko vrijeme nisam želio razmišljati o vjerskim pitanjima.
No, odjednom mi je postala važna molitva krunice. Češće sam molio „Zdravomariju“ koju sam u Međugorju tako često čuo… Najprije je to bilo da ubijem vrijeme, prije svega u vlaku. Kasnije sam to izgovarao svjesnije.
Ono što sam prije prokazivao kao besadržajnu ritualnu molitvu počelo mi je donositi radost i mir. Prepoznao sam ljepotu te molitve: individualnost se sasvim povlači, moglo bi se reći da se priključuje nebrojenom mnoštvu vjernika i zajedno s njima izražava štovanje i ljubav. Čovjek ne proizvodi neke svoje misli nego se misaono smiruje, što ga oslobađa za slušanje i za primanje. Čovjek ništa ne traži ni ne zahtijeva nego jednostavno poklanja svoje vrijeme.
Posebno me se doimaju riječi Zdravomarije i njihova bliskost s riječima svetog Pisma. Tko promatra izvana, može pomisliti da se marijanska pobožnost odvija daleko od biblijske predaje, ali ovdje se vidi da je upravo suprotno. Elementi Zdravomarije dolaze direktno iz Biblije. (Lk 1,28; 42).
Pod utjecajem te molitve stekao sam osobni odnos prema Mariji. Upoznao sam ju kao jednostavnu, vrlo skromnu ženu. Ona najmanje od svega želi da ju se obožava. Puna je ljubavi prema ljudima i duboko zabrinuta zbog konfuzije koja vlada u našim vremenima. Zato se u novije vrijeme na snažniji način obraća ljudima.
Otpor prema Mariji kao izraz nezrelosti u vjeri
Prije Međugorja, Marija mi je bila potpuni stranac, još i gore od toga: bila mi je nesimpatična. Kult oko te nebeske kraljice izgledao mi je nekako neukusan. Kao mnogi drugi kršćani, Mariju sam gledao kao Isusovu konkurenticu.
Danas taj otpor prema Mariji gledam kao znak nezrelosti u vjeri. Korijen tog odbijanja sam po sebi nije loš, jer ono dolazi od naše ljubavi prema Isusu. No, to je odbijanje i izraz nesigurnosti i neslobode. I nedostatka povjerenja. Čovjek se boji da će uvrijediti Isusa ako bude častio njegovu majku.
Potpuno kršćanstvo danas mi se čini jedva mogućim ako se u njega na primjeren način ne uključi i Mariju. Ona je u svojem tijelu nosila Boga. Boga je donijela na svijet. Nakon toga je Isusa čuvala i odgajala. Samo je po sebi razumljivo da se povukla u pozadinu u vrijeme njegovog javnog djelovanja: „obiteljske veze“ nisu spojive s Isusovim poslanjem koje se tiče cijelog čovječanstva. Na Marijinu važnost jasno pak ukazuje Isus na križu svojim posljednjim riječima, među kojima su i one upućene najdražem učeniku: „Evo ti majke!“ (Iv 19,27) Nezamislivo je da bi Isus u toj situaciji rekao nešto nevažno ili nepromišljeno.
Marija je tu i kad se učenici nakon Isusovog Uzašašća okupljaju i ulaze u jedno novo razdoblje bez njega (Dj 1,14). Na razmeđi između raspeća i osnivanja Crkve, ona igra ključnu ulogu. Zato ju se doista može smatrati duhovnom majkom zajednice učenika.
Teško mi je vjerovati da može postojati savršeno kršćanstvo koje isključuje Mariju. Najvažnija žena ljudske povijesti, žena koja je rodila Spasitelja, mora imati počasno mjesto u kršćanskoj zajednici. Crkva koja za Mariju ne nalazi pravo mjesto dugoročno neće moći opstati.
Takvo uključivanje Marije nije opasnost za Isusa. Marija nije njegova konkurentica. Prejednostavno je reći da pobožnost prema njoj njemu nešto oduzima. Ne postoji neka određena količina ljubavi i štovanja koju treba pravedno raspodijeliti.
Isusa ne možemo uvrijediti ako častimo njegovu Majku, kao što nijednog čovjeka ne možemo uvrijediti ako štujemo njegovu majku. U tom smislu Isus ne poznaje „ljubomoru“. Naprotiv, raduje se svakom čovjeku koji ljubi njegovu Majku i koji je s njom u živom odnosu.
Strah koji je raširen u protestantskim krugovima, da bi Marija mogla dobiti status boginje, čini mi se neopravdanim. To proturječi njezinoj prirodi. Svakom tko pozna Mariju to izgleda apsurdno. Samo neka vrlo nepoučena i vrlo nezrela marijanska pobožnost može na nju gledati kao na božicu.
Kraj
Osjećam da sam preko Međugorja osobno upoznao Mariju. Drugačija je nego što to misli netko tko stoji postrani. Nije neka polu-boginja na prijestolju koja Isusa gura u stranu nego skromna žena puna ljubavi, suosjećanja i topline. Marija je nježna majka koja se svim silama trudi skinuti terete koji tište njezinu djecu. Sve ono što mi (nadam se) poznajemo kao majčinsku ljubav kod nje je – recimo tako - neusporedivo snažnije.
Danas smatram da je isključeno da se netko zbog štovanja Marije može udaljiti od Isusa. Naprotiv, ona uvijek vodi prema njemu, a ljudima – napose preko svojih poruka u Međugorju - stalno ukazuje na Isusa. Marija ne želi ništa za sebe, nego sve za svog Sina i time za ljude.
Ne znam može li se do ovih zaključaka doći iz daljine, čitajući knjige. Zapravo ne vjerujem da je to moguće. Vjerojatno se treba upustiti u svijet tog iskustva da bi se shvatilo. U tom smislu mogu svakome preporučiti putovanje u Međugorje. Mnogo će toga naučiti: o vjeri, o Crkvi, o Majci Božjoj – i o sebi samom.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
![Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].](./styles/subsilver2/imageset/hr/button_topic_locked.gif "Tema je zaključana [ne možeš uređivati postove ni odgovarati na postojeće].")
