|
17. srpanj
Sveti Aleksije († 417)
Istini za volju moramo priznati da je život ovog sveca sav protkan raznim legendama, od kojih je teško stvoriti bar približno točnu povijesnu sliku o njemu. Pa ipak je činjenica da je baš on u srednjem vijeku bio veoma štovan, da je legenda o njemu stvorila mnoga skazanja koja su se posvuda na veliku pobudu davala. Čak je i obnovitelj kršćanskoga kazališta u našem stoljeću Henri Ghéon napisao dramu o sv. Aleksiju, davši joj naslov Svetac pod stepenicama. U njoj je uz drugo opjevao, sebi svojstvenom profinjenošću, lijepu i uzvišenu bračnu ljubav koju naš svetac žrtvuje višoj ljubavi.
Aleksije potjecaše iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenčanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaručnicu te kao hodočasnik pošao na hodočašće u najglasovitija svetišta kršćanstva. Kad je već 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodočašću i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u lađu te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.
Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak pošao prema rodnoj kući. Otac ga je iz samilosti primio, označivši mu izbicu pod velikim kućnim stubištem, ne znajući da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio još 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaručnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajući da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.
Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i još jedanput oplakali. Svečano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.
Pius Parsch, pišući o sv. Aleksiju, nudi čitatelju ovu primjenu: »Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo više diviti negoli ga nasljedovati. Unatoč tome on nam pokazuje do kakve junačke veličine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispuniti…«
Život sv. Aleksija nameće nam danas još jednu misao. I naš je život na zemlji hodočašće. Svi smo ovdje samo putnici. Zbog toga i ne smijemo biti neuredno navezani i prikovani uz prolazna dobra. Iz viših motiva moramo biti spremni žrtvovati ih i predati se uzvišenoj ljubavi. Kršćanin koji to ne bi bio spreman pokazivao bi veoma malen stupanj ljubavi prema Bogu. Legenda je o sv. Aleksiju pravi biser, »skriveni dragulj«, vrijedna da se o njoj zamislimo, a njezin je junak svetac čiji je život najsnažnija propovijed.
Blažene karmelićanke iz Compiègna
(† 1794)
Jednog lijepog rujanskog dana 1977. ukrcao sam se u Parizu na Gare du Nord u brzovlak za Amsterdam. Vlak je po ustaljenoj europskoj praksi točno na sekundu krenuo put sjeveroistoka prema Belgiji. Na dugoj relaciji do Hertogenboscha u Nizozemskoj za mene je bio najzanimljiviji Compiègne, grad na rijeci Oise, koji broji samo tridesetak tisuća stanovnika. Nisam sišao s vlaka niti sam se prošetao njegovim ulicama; nije bilo vremena za to, pa ipak sam na dugom putovanju mislima boravio baš u tome gradu. Razlog tome nije lijepi kraljevski dvorac iz XVIII. stoljeća, nije bogati muzej, nisu tvornice, nisu ni povijesni događaji iz novije europske povijesti.
Poznato je da je u željezničkom vagonu u Compiègneskoj šumi 11. studenoga 1918. pred maršalom Fochom, vatrenim katolikom, potpisana kapitulacija Njemačke. U istom je vagonu 22. lipnja 1940. Hitler primio kapitulaciju poražene Francuske. Za mene je Compiègne zanimljiv zbog 16 karmelićanki, koje su za vrijeme Francuske revolucije poginule kao mučenice. Njihovo je mučeništvo prava epopeja koja je ušla u najljepše stranice svjetske književnosti, koju je uglazbio Francis Poulenc, koju je režirao poznati filmski režiser Philippe Agostini, stvorivši vrhunski film Razgovor karmelićanki.
Otkako je g. 1931. Gerdtruda von Le Fort objavila o karmelićankama iz Compiègna svoj roman Posljednja na stratištu, u svijetu umjetnosti djelo neosporne umjetničke vrijednosti, zanimanje za njih raste. P. R. Bruckberger, nadahnut tim djelom, želio je snimiti film, a redakciju teksta za film povjerio je g. 1937. Georgesu Bernanosu. Njemu je tek deset godina kasnije uspjelo izraditi tekst, ali ga je smrt spriječila da ga još bolje dotjera. God. 1949. Bernanosov je tekst objavljen kao zasebno djelo Razgovor karmelićanki, doživjevši posvuda izvanredan uspjeh. A. Beguin ga je brzo priredio za pozornicu, a uspjeh je drame posvuda bio neočekivan. Tko su, dakle, te junakinje koje svojim junaštvom zatraviše i naše suvremenike, koje su pružile umjetničko nadahnuće tolikim umjetnicima? – Upoznajmo ih prema sigurnim povijesnim izvorima, no ne zadovoljimo se samo time, već nastojmo ući u sve ono tako lijepo i privlačno u njihovu životu i mučeništvu.
To je u prvom redu njihov poziv. I one su kao i Abraham, praotac naše vjere, jednog dana čule glas: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12,1)! Čule su taj glas i zaputile se kamo ih je Gospodin zvao. Bilo ih je 16, a glavarica im je bila majka Terezija od sv. Augustina, u svijetu Marija Magdalena Klaudija Lidoine, rođena 22. rujna 1752. u Parizu, u skromnoj obitelji, tako da joj je potreban miraz za samostan morala pribaviti kraljica Marija Antoinetta. Iz skromnih su obitelji potjecale i sve ostale sestre, osim gospođice de Croissy, Colbertove nećakinje, u redu sestre Henrikete od Isusa. Sve su one čule Božji zov te pošle u Karmel u Compiègne.
Taj je samostan osnovan g. 1641., a prve su sestre došle u nj iz Amiensa. Uz samostansku zgradu nalazi se i crkva Navještenja, tajna puna sadržaja i poticaja za svaku karmelićanku. Iako se samostan nalazio u blizini kraljevskoga dvorca, gdje je kraljeva obitelj sa svom svojom svitom svake godine provela po nekoliko tjedana, iako je bio pod naročitom zaštitom kraljice Ane Austrijske, Marije Terezije Austrijske i Marije Leczinske, u njemu je uvijek cvao pravi redovnički duh, hvale vrijedna revnost, opsluživanje pravila, ideali sv. Terezije Velike. Zbog svih tih je vrlina uživao velik ugled ne samo u Compiègnu, već i drugdje. Čak mu je uspjelo održati se po strani žučljivih janzenističkih prepirki, koje su zahvatile i zatrovale mnoge francuske samostane i redovničke zajednice. Zato je Francusku revoluciju sa svim njezinim strahotama dočekao spreman i dorastao.
Kad je buknula revolucija, sestre su odlučno odbile zahtjev da svuku svoje redovničko odijelo. Znale su dobro da nije u pitanju toliko uniforma koliko njihovo zvanje. Videći tmaste oblake što se nadviše na Francusku, sestre su se g. 1792. slijedeći nadahnuće svoje majke glavarice Terezije od sv. Augustina, ponudile Bogu kao žrtve paljenice »da bi ublažile njegov gnjev te izmolile Crkvi i domovini onaj božanski mir što ga je na svijet donio Božji Sin«. Svoj su čin predanja Bogu svaki dan kroz dvije godine obnavljale, dok ga nisu mučeničkom smrću pod giljotinom i zapečatile.
Strašni su događaji revolucije munjevitom brzinom slijedili jedni druge. I karmelićanke iz Compiègna 14. rujna 1792. bile su iz samostana istjerane. No one su i dalje nastavile svoj život molitve i žrtve, podijeljene u četiri skupine u gradu pod mudrim vodstvom majke priorice Terezije od sv. Augustina. Ona, prema sebi uvijek veoma stroga, prema sestrama je pokazivala začudnu dobrotu i blagost.
Revolucionarni je komitet otkrio sestre te ih 24. lipnja 1794. sve zatvorio u samostan sestara od Pohođenja koji je, po nalogu »naroda«, bio pretvoren u zatvor. Odatle su bile prevezene u Pariz, kamo stigoše 13. srpnja i biše zatvorene u strašni zatvor Conciergerie. Tu je bilo mnoštvo svećenika, redovnika, redovnica, koji su čekali smrt. Karmelićanke su iz Compiègna pružale svima primjer izvanredne smirenosti, vedrog pouzdanja u Boga, nepokolebljive vjernosti Kristu i privrženosti Crkvi. Njihova je prisutnost zračila pravu radost. Na blagdan Karmelske Gospe, kao izraz svoje duhovne radosti, a predviđajući skoro mučeništvo, jedna je karmelićanka na melodiju Marseljeze ugljenom napisala pjesmu, koja je i himan i molitva.
Sutradan, tj. 17. srpnja, sestre su po kratkom postupku osuđene na smrt zbog svoje vjernosti redovničkom zvanju i zbog svoga »fanatizma«, koji se odnosio na njihovu pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu. Istog su dana odvedene na stratište BarriereduThrône. Dok su ih kraj mnoštva, koje je u šutnji sve promatralo, vozili u smrt, sestre su na glas pjevale psalam »Miserere« te himan »Zdravo Kraljice« i »Tebe Boga hvalimo«. Došavši do podnožja giljotine, sestre su zapjevale himan »O dođi Stvorče Duše Svet«! Zatim je jedna za drugom pred majkom prioricom obnovila redovničke zavjete. To je bilo sve što su još na ovome svijetu mogle učiniti. Okrutna ih je sjekira sve poubijala. Posljednja je pošla pod giljotinu majka priorica, koja je za tu svečanost sestre tako divno pripremila. Bila je to divna duša koja običavaše govoriti: »Ljubav će uvijek pobijediti. Kad se ljubi, onda se sve može.«
Te slavne mučenice, tako vjerne svome pozivu, tako neustrašive u progonstvu, tako žarke u ljubavi i pobožnosti, tako poučljive prema Gospodinovu vodstvu, blaženima je proglasio 13. svibnja 1906. papa Pio X. Tko ih želi još dublje upoznati neka čita Bernanosov Dijalog karmelićanki. Imamo ga, hvala Bogu, u hrvatskom prijevodu. To je pjesma u prozi i mora biti pjesma kad je najdivnija pjesma bio sam život i mučeništvo blaženih karmelićanki iz Compiègna. Tko se ne bi svega toga, vozeći se kraj Compiègna, sjetio? Po njima je taj grad postao slavan slavom koja je poput neuvelog vijenca neprolazna.
Na smrt karmelićanki iz Compiègna možemo primijeniti Pavlove riječi: »Krist uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosne vijesti« (2 Tim 1,10). One su u to vjerovale i zato su s pjesmom na usnama pošle u smrt znajući da idu u život i besmrtnost, u pravu radost. Njihova se Golgota pretvorila u Tabor, smrt u preobraženje.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
