www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 22:30

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 11 kol 2008 21:39 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
11. kolovoz

Sveta Klara (1193–1253)

Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu.

Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.

Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. U tome je bila novost u ženskom redovništvu jer su i benediktinke davno prije klarisa pojedinačno obdržavale siromaštvo, no kao zajednica su mogle posjedovati nekretnine. Klara je s Franjom u siromaštvu išla do krajnjih mogućnosti.

Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Franjo je veoma volio Klaru i smatrao je prvorođenom kćerkom svoga duha. Fioretti su taj stav ovjekovječili.

Polazeći od najskromnijih svagdašnjih stvarnosti, oplela se oko sv. Franje prava legenda »malih cvjetova« – to Fioretti u talijanskom i znače – koji asiškog Siromaška stavljaju u njegovu okolinu sa svom svježinom njegova šarolikoga života. Daleko od toga da bi izdali pravi lik sv. Franje, polulegendarni Fioretti prikazuju ga u svoj jednostavnosti, u draži što očarava, pa su zato kao posebna književna vrsta ušli u povijest svjetske literature. Fioretti nam otkrivaju sv. Franju kao čovjeka koji se znao šaliti, biti duhovit, a koji je u isto vrijeme bio čovjek duboke i proživljene vjere, najuzvišenije – serafske – ljubavi, odricanja i mističnoga žara. Kad u vezi sa sv. Franjom spomenemo legendu, neki se odmah uplaše. Mislim da je taj strah neopravdan jer ga ona prikazuje u još istinskijem svjetlu. Svetog se Franju bez Fioretta uopće ne bi moglo razumjeti.

A sada u želji da se približimo i Franji i Klari i što bolje ih upoznamo, navedimo iz Fioretta dražesno opisan jedan njihov zajednički obrok.

»Kad je sveti Franjo boravio u Asizu, često je posjećivao svetu Klaru i davao joj svete pouke. A ona je imala živu želju da bi jednom mogla s njime jesti, pa ga za to često molila, no on joj nikad nije htio priuštiti tu utjehu. Stoga njegovi drugovi, vidjevši želju sv. Klare, rekoše sv. Franji: ’Oče, čini nam se da ta strogost nije prema božanskoj ljubavi, što nećeš uslišati sestru Klaru, tako svetu i od Boga ljubljenu djevicu, u tako maloj stvari kao što je da jede s tobom, a pogotovo ako promisliš da je na tvoju zapovijed ostavila bogatstvo i sjaj svijeta. Uistinu, kad bi te zamolila kudikamo veću milost nego što je ta, morao bi je dati tvojoj maloj duhovnoj biljci.’

Na to je sv. Franjo odgovorio: ’Zar vam se čini da je moram uslišati?’

A njegovi drugovi: ’Da, oče, opravdana je stvar da joj pružiš tu utjehu.’

Tada reče sv. Franjo: ’Budući da se vama čini tako, meni se isto čini. No da je još više utješimo, želim da se taj obrok priredi kod Svete Marije od Anđela: jer ona je već dugo vremena zatvorena u San Damianu, pa će joj biti radost da opet malo vidi samostan Svete Marije, gdje je ošišala kosu i postala zaručnica Isusa Krista; ondje ćemo u ime Božje zajedno jesti.’

Budući da je došao izabrani dan, Klara je s jednom družicom izišla iz samostana te u pratnji drugova sv. Franje došla u Svetu Mariju od Anđela. Nakon što je ispred njezina oltara pobožno pozdravila Djevicu Mariju, gdje je ošišala kosu i primila redovničku koprenu, odveli su je da vidi samostan sve do sata u koji će biti obrok. Kroz to je vrijeme sv. Franjo dao pripremiti stol na samoj zemlji, kako je to i inače običavao. I kad je došao čas obroka, posjedaše skupa, sveti Franjo i sveta Klara te jedan od drugova sv. Franje s pratilicom sv. Klare; zatim su svi drugi drugovi ponizno zauzeli mjesto kod stola. Već kod prvog jela Franjo je počeo govoriti o Bogu s toliko slatkoće, uzvišenosti, tako divno, da je božanska milost silazila na sve u obilju te svi bijahu zaneseni Bogom.

I dok su oni bili tako zaneseni, očima i rukama uzdignutim prema nebu, ljudi su iz Asiza i Bettone te oni iz okolnih krajeva promatrali kako Sveta Marija od Anđela i cijeli samostan i šuma, što bijaše tada oko samostana, bijahu u plamenu, te im je izgledalo kao da je sve samo jedno veliko garište. Zbog toga su ljudi iz Asiza potrčali onamo u velikoj žurbi da bi ugasili vatru, vjerujući čvrsto da sve bijaše u plamenu. No došavši do samostana te videći da ništa nije izgorjelo, prodriješe unutra te nađoše sv. Franju sa sv. Klarom i sve njihove drugove kako se zaneseni Bogom nalaze u kontemplaciji, sjedeći oko poniznoga stola. Tada su sa sigurnošću shvatili da je to bio božanski a ne materijalni oganj, koji se čudesno pokazao, kako bi ukazao na oganj božanske ljubavi kojim su plamtjele duše tih svetaca i svetih redovnica; i tako se svi raziđoše srcem ispunjenim velikom utjehom i sveto potaknuti na dobro.«

Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.

Kakav je duh prožimao tu veliku i svetu ženu svjedoči i njezino pismo blaženoj Janji Praškoj, u kojem je potiče na siromaštvo, poniznost i ljubav prema Kristu. Pročitajmo pozorno što joj je pisala!

»Blažen onaj kome je dano biti dionikom svete gozbe i svim srcem prionuti uz Onoga čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete: njega ljubiti usrećuje, njega motriti odmara, njegova dobrostivost ispunja, njegova slatkost hrani, njegov spomen blago rasvjetljuje, na njegov miomiris mrtvi uskrisuju, a od njegova gledanja blaženi su svi građani višnjeg Jeruzalema. On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto. Stoga, svednevice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Kristova, i u njem se sveudilj ogledaj, pa ćeš se sva iznutra i izvana uresiti haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje prečistoj kćeri i zaručnici višnjega Krista. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kao što ćeš Božjom milošću moći u tom zrcalu zapaziti.

Gledaj, velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo Djetešca koje je položeno u jasle i povijeno u pelene. O čudesne poniznosti, siromaštva što zapanjuje! Kralj anđelâ, Gospodar neba i zemlje sklonio se u staju. Pored ogledala promatraj poniznost što se očitovala u blaženom siromaštvu, silnim naporima i patnjama što ih je On podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Na vrhu toga ogledala promatraj neizrecivu ljubav koja ga je nagnala trpjeti na stupu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom smrću. Stoga je to ogledalo, postavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike ovako: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja? A mi mu na njegov vapaj i jauk odgovorimo jednim glasom: Bez prestanka na to mislim, i sahne duša u meni. Kraljice nebeskoga Kralja, gorjela sveudilj sve više tom vatrom!

Dok zatim promatraš njegove neizrecive radosti, vječna bogatstva i časti te od silne želje i ljubavi u srcu uzdišeš za njima, zavapi: Povuci me za sobom, trčat ćemo za miomirisima tvojim, nebeski Zaručniče! Trčat ću bez predaha, dok me ne uvedeš u vinogradarevu klijet, dok ne doživim sreću te mi bude tvoja lijeva ruka pod glavom, a desnica me tvoja zagrli, i dok mi na usne ne utisneš svoj sretni cjelov. U tom motrenju ne zaboravi mene, svoje sirote majke, i znaj da sam i ja sretan spomen na te neizbrisivo upisala na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.«

Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. I sveta Klara je uz svetoga Franju bila vatrena ljubiteljica Isusa Krista, zato je kao i on iz čiste ljubavi prihvatila potpuno siromaštvo. Htjela se što više suobličiti sa siromašnim Kristom.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 kol 2008 22:20 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 tra 2008 21:01
Postovi: 1065
Lokacija: Negdje,.. daleko,..
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 2 zahvala
Hvala ti Isuse na sv. Clari i sv. Franji,..
zahvaljujem ti na Ljubavi kojom su Te ljubili,..
i molim te, po toj istoj ljubavi i predanosti, za moje malene Claru i Frana,.. da ih cuvas, vodis i obranis,..
po zagovoru ovih svetaca,..
Hvala ti Isuse na darovima Tvoje Ljubavi.... i na ovim svecima koji nam sluze kao uzor tvojih sljedbenika,... predanih, tihih, poniznih,...
NAUCI NAS ISUSE KAKO DA TE LJUBIMO,...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 kol 2009 20:13 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 12 kol 2010 23:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
11. kolovoz

Sveta Klara (1193–1253)

Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu.

Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.

Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana – kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice. U tome je bila novost u ženskom redovništvu jer su i benediktinke davno prije klarisa pojedinačno obdržavale siromaštvo, no kao zajednica su mogle posjedovati nekretnine. Klara je s Franjom u siromaštvu išla do krajnjih mogućnosti.

Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri. Franjo je veoma volio Klaru i smatrao je prvorođenom kćerkom svoga duha. Fioretti su taj stav ovjekovječili.

Polazeći od najskromnijih svagdašnjih stvarnosti, oplela se oko sv. Franje prava legenda »malih cvjetova« – to Fioretti u talijanskom i znače – koji asiškog Siromaška stavljaju u njegovu okolinu sa svom svježinom njegova šarolikoga života. Daleko od toga da bi izdali pravi lik sv. Franje, polulegendarni Fioretti prikazuju ga u svoj jednostavnosti, u draži što očarava, pa su zato kao posebna književna vrsta ušli u povijest svjetske literature. Fioretti nam otkrivaju sv. Franju kao čovjeka koji se znao šaliti, biti duhovit, a koji je u isto vrijeme bio čovjek duboke i proživljene vjere, najuzvišenije – serafske – ljubavi, odricanja i mističnoga žara. Kad u vezi sa sv. Franjom spomenemo legendu, neki se odmah uplaše. Mislim da je taj strah neopravdan jer ga ona prikazuje u još istinskijem svjetlu. Svetog se Franju bez Fioretta uopće ne bi moglo razumjeti.

A sada u želji da se približimo i Franji i Klari i što bolje ih upoznamo, navedimo iz Fioretta dražesno opisan jedan njihov zajednički obrok.

»Kad je sveti Franjo boravio u Asizu, često je posjećivao svetu Klaru i davao joj svete pouke. A ona je imala živu želju da bi jednom mogla s njime jesti, pa ga za to često molila, no on joj nikad nije htio priuštiti tu utjehu. Stoga njegovi drugovi, vidjevši želju sv. Klare, rekoše sv. Franji: ’Oče, čini nam se da ta strogost nije prema božanskoj ljubavi, što nećeš uslišati sestru Klaru, tako svetu i od Boga ljubljenu djevicu, u tako maloj stvari kao što je da jede s tobom, a pogotovo ako promisliš da je na tvoju zapovijed ostavila bogatstvo i sjaj svijeta. Uistinu, kad bi te zamolila kudikamo veću milost nego što je ta, morao bi je dati tvojoj maloj duhovnoj biljci.’

Na to je sv. Franjo odgovorio: ’Zar vam se čini da je moram uslišati?’

A njegovi drugovi: ’Da, oče, opravdana je stvar da joj pružiš tu utjehu.’

Tada reče sv. Franjo: ’Budući da se vama čini tako, meni se isto čini. No da je još više utješimo, želim da se taj obrok priredi kod Svete Marije od Anđela: jer ona je već dugo vremena zatvorena u San Damianu, pa će joj biti radost da opet malo vidi samostan Svete Marije, gdje je ošišala kosu i postala zaručnica Isusa Krista; ondje ćemo u ime Božje zajedno jesti.’

Budući da je došao izabrani dan, Klara je s jednom družicom izišla iz samostana te u pratnji drugova sv. Franje došla u Svetu Mariju od Anđela. Nakon što je ispred njezina oltara pobožno pozdravila Djevicu Mariju, gdje je ošišala kosu i primila redovničku koprenu, odveli su je da vidi samostan sve do sata u koji će biti obrok. Kroz to je vrijeme sv. Franjo dao pripremiti stol na samoj zemlji, kako je to i inače običavao. I kad je došao čas obroka, posjedaše skupa, sveti Franjo i sveta Klara te jedan od drugova sv. Franje s pratilicom sv. Klare; zatim su svi drugi drugovi ponizno zauzeli mjesto kod stola. Već kod prvog jela Franjo je počeo govoriti o Bogu s toliko slatkoće, uzvišenosti, tako divno, da je božanska milost silazila na sve u obilju te svi bijahu zaneseni Bogom.

I dok su oni bili tako zaneseni, očima i rukama uzdignutim prema nebu, ljudi su iz Asiza i Bettone te oni iz okolnih krajeva promatrali kako Sveta Marija od Anđela i cijeli samostan i šuma, što bijaše tada oko samostana, bijahu u plamenu, te im je izgledalo kao da je sve samo jedno veliko garište. Zbog toga su ljudi iz Asiza potrčali onamo u velikoj žurbi da bi ugasili vatru, vjerujući čvrsto da sve bijaše u plamenu. No došavši do samostana te videći da ništa nije izgorjelo, prodriješe unutra te nađoše sv. Franju sa sv. Klarom i sve njihove drugove kako se zaneseni Bogom nalaze u kontemplaciji, sjedeći oko poniznoga stola. Tada su sa sigurnošću shvatili da je to bio božanski a ne materijalni oganj, koji se čudesno pokazao, kako bi ukazao na oganj božanske ljubavi kojim su plamtjele duše tih svetaca i svetih redovnica; i tako se svi raziđoše srcem ispunjenim velikom utjehom i sveto potaknuti na dobro.«

Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.

Kakav je duh prožimao tu veliku i svetu ženu svjedoči i njezino pismo blaženoj Janji Praškoj, u kojem je potiče na siromaštvo, poniznost i ljubav prema Kristu. Pročitajmo pozorno što joj je pisala!

»Blažen onaj kome je dano biti dionikom svete gozbe i svim srcem prionuti uz Onoga čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete: njega ljubiti usrećuje, njega motriti odmara, njegova dobrostivost ispunja, njegova slatkost hrani, njegov spomen blago rasvjetljuje, na njegov miomiris mrtvi uskrisuju, a od njegova gledanja blaženi su svi građani višnjeg Jeruzalema. On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto. Stoga, svednevice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Kristova, i u njem se sveudilj ogledaj, pa ćeš se sva iznutra i izvana uresiti haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje prečistoj kćeri i zaručnici višnjega Krista. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kao što ćeš Božjom milošću moći u tom zrcalu zapaziti.

Gledaj, velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo Djetešca koje je položeno u jasle i povijeno u pelene. O čudesne poniznosti, siromaštva što zapanjuje! Kralj anđelâ, Gospodar neba i zemlje sklonio se u staju. Pored ogledala promatraj poniznost što se očitovala u blaženom siromaštvu, silnim naporima i patnjama što ih je On podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Na vrhu toga ogledala promatraj neizrecivu ljubav koja ga je nagnala trpjeti na stupu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom smrću. Stoga je to ogledalo, postavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike ovako: Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja? A mi mu na njegov vapaj i jauk odgovorimo jednim glasom: Bez prestanka na to mislim, i sahne duša u meni. Kraljice nebeskoga Kralja, gorjela sveudilj sve više tom vatrom!

Dok zatim promatraš njegove neizrecive radosti, vječna bogatstva i časti te od silne želje i ljubavi u srcu uzdišeš za njima, zavapi: Povuci me za sobom, trčat ćemo za miomirisima tvojim, nebeski Zaručniče! Trčat ću bez predaha, dok me ne uvedeš u vinogradarevu klijet, dok ne doživim sreću te mi bude tvoja lijeva ruka pod glavom, a desnica me tvoja zagrli, i dok mi na usne ne utisneš svoj sretni cjelov. U tom motrenju ne zaboravi mene, svoje sirote majke, i znaj da sam i ja sretan spomen na te neizbrisivo upisala na ploče svoga srca i da si mi milija od svih.«

Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima. I sveta Klara je uz svetoga Franju bila vatrena ljubiteljica Isusa Krista, zato je kao i on iz čiste ljubavi prihvatila potpuno siromaštvo. Htjela se što više suobličiti sa siromašnim Kristom.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 kol 2011 13:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
11. kolovoza spomen svete Klare, djevice

Rođena je 1193. u Asizu, gdje je i umrla 1253. Na Cvjetnicu 1211. bježi iz roditeljske kuće u Porcijunkulu, glavnu kuću franjevačkog reda, odijeva redovničko odijelo i polaže zavjete poslušnosti, čistioće i siromaštva. Tako u Asizu započinje ženska grana franjevačkog reda, klarise. Ubrzo u samostan stupaju Klarina majka i dvije sestre.

Klara Asiška pronalazi svoj životni i duhovni put u Bogu, raspetoj ljubavi. Ona zna da samo patnička ljubav vodi svojoj punini. Zajedno s Franjom s kojim ju povezuje međusobna ljubav, zajedničko poslanje i uzajamna duhovna podrška, ostvaruje svoj životni ideal. U poniznosti i siromaštvu ulazi u svoje vlastito srce u kojemu zna da ju Bog čeka zagrljajem svoje neizmjerne ljubavi! Udruženim silama ljubavi Bog, Franjo i Klara počinju mijenjati svijet.

Kao što mu je u njegovim poteškoćama i sumnjama Klara pružala potrebnu pomoć, tako je i Franjo njoj, nakon Boga, bio potporanj, jedina utjeha i utvrda, svjedoči u svojoj Oporuci sveta Klara.

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 kol 2016 15:04 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Sveta Klara
Kristova i Franjina sljedbenica, svojom zajednicom upravljala pune 42 godine.

Danas Crkva slavi sv. Klaru, sljedbenicu sv. Franje Asiškoga, rođenu 1193. godine u Asizu.
Da bi izbjegla udaju koju su joj namijenili njezini najbliži, u noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine,
Klara je pobjegla u Porcijunkulu gdje ju je cekao Franjo i njegova prva subraća,
među kojima i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Franjo joj je tada odrezao kosu i obukao smeđi habit,
kao znak da odsad pripada samo Kristu Zaručniku.

Nakon toga ju je odveo u Bastiju, u benediktinski samostan u kojem je proboravila sljedećih 15 dana.
Tamo joj se pridružila i rođena sestra Janja koja je također željela slijediti Krista.
Nakon toga su obje prešle u neki drugi samostan.
Franjo je poslije Klaru i sve njezine družice koje su joj se u meduvremenu pridružile,
smjestio u samostan u blizini crkvice sv. Damjana,
što je od 1215. godine kuca matica sestara klarisa.

Kad je sv. Franjo boravio u Asizu, često je navraćao Klari i njezinim sestrama i poučavao ih.
Klara ga je više puta žarko molila da blaguje s njom jedan obrok. On je to neprestano odbijao.
Njegova su ga braća opomenuli da nije dobro ni pred Bogom što toliko odbija sestru Klaru
u tako jednostavnoj molbi, a dobro znaju da bi on za nju učinio i puno više kad bi ga tražila.

Franjo je uvidio koliko ga i braća za to mole, pa je odredio da se uz crkvicu sv. Marije od Anđela ili Porcijunkulu,
u kojoj je Klara postala Kristova zaručnica, priredi taj objed.
Klara je došla s jednom sestrom i nakon što se pomolila u crkvi,
svi su posjedali za objed, prostrt jednostavno na golom podu.
Već pri prvom zalogaju Franjo je počeo zanosno pripovijedati o Bogu, što se prenijelo i na sve prisutne.

Ljudi iz okolice vidjeli su crkvicu Porcijunkulu i šumu oko nje u ognju,
pa su pohitali gasiti i spašavati. Došavši do crkvice, vidjeli su da to nije nikakav izvanjski plamen.
Ušavši unutra, našli su svetu braću i redovnice u zanosu molitve i kontemplacije.

Klara je potom pune 42 godine upravljala svojom zajednicom.
Kad su Saraceni nahrupili uništiti samostan, Klara se, iako bolesna,
dala iznijeti do izlaznih vrata, držeći u rukama posudicu s Presvetim oltarskim sakramentom.
Vidjevši to, Saraceni su se povukli. Slikari većinom oslikavaju taj trenutak Klarina života.
Umrla je 11. kolovoza 1253. godine i punih 600 godina
njezino je tijelo počivalo duboko ispod crkve klarisa u Asizu,
dok papa Pio IX. nije naredio da se njezin grob otvori i da se uzmu relikvije.

Izvor;HKR

-kateheza pape Benedikta XVI o sv.Klari

http://w2.vatican.va/content/benedict-x ... 00915.html


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 6 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr