|
5. prosinca
Sveti Saba, opat
Jedan od velikih osnivača i promicatelja redovničkog života na Istoku, uz sv. Pahomija i sv. Bazilija, jest i sv. Saba. Prije nego opišemo život sv. Sabe, recimo najprije nešto o podrijetlu redovničkog ili monaškog života.
Pošto je kristijanizirala gradove, Crkva je, prije nego je osvojila sela, zauzela pustinje zahvaljujući monaštvu. Taj oblik kršćanskog života, jednako važan za povijest Crkve i civilizacije kao i drugi, ne predstavlja ipak novost, nego samo u svom razvijenom obliku. Možemo zapaziti njegovu prethodnu fazu u kršćanskom asketizmu (asketaì, continentes, virgines), koji je bio veoma raširen, a koji se temelji na »evanđeoskim savjetima«:
»Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu;
ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima;
a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti neka shvati!…«
»Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu!
Onda dođi i slijedi me!« (Mt 19,21.22).
»Ja bih htio da svi budu kao i ja; ali svatko ima od Boga svoj poseban dar; jedan ovakav, drugi onakav.
Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja…« (1 Kor 7,7–8).
»Za djevice nemam nikakve zapovijedi (od Gospodina), ali dajem savjet kao onaj koji, zahvaljujući Gospodnjem milosrđu, zaslužuje povjerenje…
Htio bih da budete bez briga. Neoženjeni se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodinu…
I neudata žena i djevica brine se za Gospodnje: da bude sveta tijelom i dušom…« (1 Kor 7).
Kod nekih je osoba asketski polet, vlastit kršćanstvu od početka, dopro dotle da su se tamo od III. stoljeća askete počeli odvajati od društva u zabačena, samotna mjesta i pustinje. Zbog njihova samotnog života počeli su nazivati te askete monasima (monahoì, monazontes) ili anahoretama (od anahorein, što hrvatski znači: pobjeći, udaljiti se), a kasnije eremitama, pustinjacima.
Razlog za takv način života nisu dala ni progonstva protiv kršćana, o kojima govori Sozomen, ni, kada su ona prestala, gađenje nad porocima civilizacije onoga doba te nad mlakošću koja je zahvatila i kršćane, nego bitno asketski ideal koji se nije mogao postići dostatno u prijašnjim oblicima života. Takav je ideal prigrlio i sveti Saba.
On se rodio u Kapadociji, u Maloj Aziji. Otac mu je bio rimski časnik. Kad je bio premješten u Egipat, pošao je onamo sa ženom, a sina je ostavio kod njegova ujaka. No, ujna nije trpjela dječaka, zato on ode k stricu. To je proizvelo svađu između te dvije obitelji. Da bi se Saba tome uklonio, pođe u samostan. Nakon 10 godina poniznog i pokorničkog života dobije dopuštenje da hodočasti na sveta mjesta u Jeruzalemu. Usput je bio i u Aleksandriji, gdje se susreo s ocem koji ga je počeo odgovarati od redovničkog života. Ali, mladi se redovnik nije dao nagovoriti da napusti redovničko zvanje.
Došao je u Jeruzalem i tu je u obližnjim brdima osnovao glasoviti samostan Mar Saba, koji je na Istoku poznat kao »velika lavra«. Kao opat toga samostana borio se protiv vjerskih zabluda tadanjega vremena. Pripisuju mu i bogoslužni red, tzv. »tipikon«, za čitavu crkvenu godinu te redovničko pravilo koje nosi njegovo ime. Umro je u dubokoj starosti od 92 godine. Časti ga kao sveca istočna i zapadna Crkva. U Rimu na Aventinu sagrađena je u čast sv. Sabe u IX. stoljeću lijepa bazilika. Svečeve relikvije nalazile su se dugo godina u Veneciji. U znak približavanja istočne i zapadne Crkve te za svjedočanstvo ljubavi prema istočnoj kršćanskoj braći odobrio je papa Pavao VI. da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Tako su nas zajednički sveci, uz svetog Andriju i sveti Saba, koje slavi istočna i zapadna Crkva, počeli približavati.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
