iz knjige "Veliki Znak 2"
Progresizam kao oruđe i priprava za slobodno-zidarsku ekumenu Znanstveni komentar jedne masonske izjave U svom 43 biltenu piše francuski Veliki Orijent: »Slobodno zidarstvo kako ga mi shvaćamo nadilazi (transcendira) ujedno i katoličku Crkvu i komunizam. Za katoličku Crkvu smo ustanovili da životari, niječući cijelu svoju prošlost.«
U masonskom (slobodno-zidarskom) načinu izražavanja riječi transcendirati, transmutirati, transfigurirati itd. označuju uvijek isto, naime, integrirati.
Prema ovoj izjavi Velikog Orijenta, masonerija je dakle ona koja transcendentira i prekoračuje granicu u smjeru katoličke Crkve, koju misli podčiniti i integrirati u sebe, kao što vjeruje da može integrirati i komunizam.
Masonstvo se svakako zavarava kad misli da može integrirati komunizam. Nadajmo se da se zavarava i u slučaju katoličke Crkve! Do sada, dakako, Veliki Orijent i s njime sveopće masonstvo nema razloga da sumnja u uspjeh svojih nastojanja oko »transcendentiranja«. Masonska infiltracija u katoličkoj Crkvi toliko je napredovala, što se tiče ideologije i personala, da masonski taktičari imaju sve razloge da vjeruju kako su blizu svog glavnog cilja, tj. da uskoro može jedan mason visokog reda, iz kardinalskog zbora, zauzeti papinsku stolicu.
Tu akciju svjetske masonerije, koja je dugi niz godina s velikom rafiniranošću pripremana, prati s velikom pozornošću skup onih koji se bave katoličkom gnoziologijom (fenomenologija gnoze, specijalno neognoze). Otkrića, do kojih su oni došli, saopćena su biskupima, kao i onima koji su se za tu akciju interesirali. Ali, čini se da je došlo vrijeme da se javno istupi, te da se i ostali katolički kler upozori na opasnost koja s te strane prijeti Crkvi. Ovaj nam pokušaj otežava gotovo zaprepašćujuće nepoznavanje neognoze, od strane katoličkog klera, kao i njihova nezainteresiranost za djela protucrkve, a to je masonstvo... kako je to ustanovilo moderno gnoziološko istraživanje.
Čini se kao da smo previdjeli da protivnik, koga ne možemo nazvati pravim imenom, ima neslućene prednosti; međutim, potrebno mu je samo skinuti masku s lica pa da se spriječi da se, posredstvom progresizma i drugim pokušajima, infiltrira u teologiju, liturgiju, dušobrižništvo, religioznu pedagogiku, crkvenu umjetnost itd.
Gnoziološka su istraživanja dokazala, naime, da progresizam ne samo da radi u skladu s masonskim ciljevima, nego i da njime dijelom upravljaju neki teolozi i svećenici po naredbi masona s kojima su povezani, a dijelom njihovi labilni sljedbenici, koji to čine u neznanju, ali samoubilačkim žarom, što je često tolerirano od nadpastira, koji su u sličnu toleranciju zaveli i katoličke svećenike i laike. Ono što se, počevši od mudrovanja korifeja u teologiji pa sve do takozvanih APO-kapelana, u svoje vrijeme tako glasno i drzovito pokretalo, nije bilo ništa drugo nego žaljenja vrijedna zloupotreba običnog puka po masonskim ložama i po njihovim idejama. Kao izrazite modele za studije te vrste imamo danas Holandiju i bečku nadbiskupiju, ali to nisu jedina središta u sveopćoj Crkvi u koje je prodrla masonska infiltracija. Ta infiltracija doseže sve do Vatikana i time do najviših crkvenih proglasa; više puta se moglo ustanoviti da su neki proglasi morali biti demantirani, a neki, koji nisu demantirani, nemoguće je da bi potjecali od Sv. Oca.
Slijedeći ciljevi masonstva stari su koliko i samo slobodno zidarstvo, a sada su na putu realiziranja posredstvom masonskih najamnika u takozvanom progresizmu:
1) Preziranje i omalovažavanje Presvete Euharistije i time profaniranje i oskvrnjivanje katoličkog kulta i crkava.
2) Eliminiranje Mariologije iz katoličke teologije i omalovažavanje postbiblijskih, a posebno marijanskih, proroštava (koja su nekim masonima bolje poznata nego mnogim katoličkim teolozima i današnjim svećenicima).
3) Katoličku eshatologiju učiniti nevjerovatnom, što se osobito postiže širenjem među klerom gnostičke pseudoeshatologije Teilharda de Chardina; nju šire masonske lože i njihovi posrednici; progresistički propovjednici i pisci.
4) Odbacivanje svih teoloških i filozofskih pokušaja jedne katoličke egzegeze Apokalipse, koju treba da spriječe vodeći progresisti u višem kleru. Tim sprečavanjem katoličke egzegeze Apokalipse oni podupiru tzv. masonsku povlasticu tajne (Siegelprivileg), koja predstavlja slobodnozidarsku središinju tajnu. (Masonstvo »radi« samo u svojim nižim i srednjim stupnjevima s Ivanovim Evanđeljem. Jezgra gnoze (Kerngnosis), koja upravlja masonerijom, t. j. vrlo ograničeni broj tzv. upućenih, služi se isključivo Ivanovom Apokalipsom u borbi protiv Crkve, što bi konačno Crkva morala shvatiti i prema tome djelovati u ovom sukobu s protucrkvom!)
5) Integriranje katoličke Crkve u pseudo-ekumenu, kojom upravljaju masoni. Integriranje treba da se postigne postepeno:
a) demokratiziranjem katoličke Crkve, zajedno s njezinim znanstvenim i pedagoškim instancijama, te raspuštanjem njezine hijerarhijske strukture;
b) odstranjenjem papinskog primata i stvaranjem regionalnog, (tj. najprije unutar katoličanstva) prezidijalnog papinstva anglikanske provenijencije. (Anglikanska crkva i masonstvo tvore nerazrješivo idejno klupko; primas od Canterburya potpuno je integriran u loži);
c) proširenjem regionalnog u nadregionalno, tj. pseudo-ekumensko prezidijalno papinstvo. (»Papa lože« kao posljednji cilj masonskog »nadilaženja« — »transcendetiranja«).
U tom masonskom planiranju djeluje tzv. progresizam kao prijeko potreban trojanski konj u Božjem Gradu. Slijepe i neuke pristaše neognoze slave ritual masonske »gozbe ljubavi« (Sjeti se Chura!); zamjenjuju neke izvorne kršćanske molitve ili ih miješaju s nekim objavama neognostičkog novog humanizma, glasno izjavljujući da su pripravni žrtvovati svećenički celibat panseksualizmu koji nameću masoni, a da nemaju pojma odakle vjetar puše i koja je svrha svemu tome. U katoličkim listovima i knjigama propovijeda se pomirenje s »odvojenom masonskom braćom«; autori i izdavači uopće ne kriju masonske znakove što su ih upotrijebili... Odakle bi mogli katolički svećenici i laici znati kojim se taktičkim znakovima protucrkva služi u krugu svojih pouzdanika, kad se čak i kardinali istima služe; kad čak i Kurija običava pomirljivo saobraćati s Velikim Meštrom.
Prema masonskim izjavama, sama Crkva siječe granu na kojoj sjedi. U situaciji kada se Crkva predaje na milost i nemilost svome baštinjenom neprijatelju, slobodnom zidarstvu, mogao bi čovjek doći u napast da potraži utočište u kriptocrkvi, koja se sve više ocrtava. Sve je manji broj onih koji ne popuštaju gnostičkom humanizmu, ne vjeruju u njega i nisu pripravni da ga priznaju, a oni izgleda da su sve više usmjereni prema kriptocrkvi.
Ali, to bi bilo još prerano! Ovo odbacivanje gnoze i sotonizma, koji je optočen humanizmom, zahtijeva se i u proročkim navještajima koji se odnose na naše vrijeme. Možemo ostati na pravom putu samo u nepokolebljivoj vjeri u neprestano djelovanje Duha Svetoga u Crkvi, u biblijske i postbiblijske objave, a prije svega u marijanske.
Marijanska proročanstva, koja su zapravo svojevrsni »komentar Apokalipse« (o njima je svećenstvo, posebno mlađe, jedva što čulo), već su odavno razotkrila sotonizam našeg sadašnjeg vremena, a otkrića tih proročanstava omogućuju nam da ga prepoznamo, pa makar nam se ukazivao u bijelom i nevinom ovčjem runu. (Na primjer: Gospa u Baysideu govori o sotonizmu pentekostizma, ufologije, tajnih društava itd. Prim. prev.) Ovo se odnosi i na sva postbiblijska proročanstva o posljednjim vremenima, o čijoj se vrsti i egzistenciji očevidno u teološkim stručnim krugovima vrlo malo zna. A ta proročanstva su danas jedino sidro za lađu Crkve. I ako oni misle da ta proroštva i dalje smiju previđati i ne obazirati se na njih, neka dopuste da im se kaže: Protucrkva nije još nikada previđala ta proroštva i služi se njima uvijek s velikim uspjehom. Samo iskrivljuje njihovo značenje; pred njima stavlja, umjesto pozitivnih, negativne znakove sotonizma.
Da se dokaže kako se potpuno slažu proročanstva s modernim gnoziološkim istraživanjima, navodimo dva primjera iz novijih proročanstava o posljednjim vremenima.
Ako katolički kler isključi ta svjedočanstva i zatvori se pred njima, moći će masonerija preko progresizma i dalje uštrcavati svoj otrov u crkvene listove tzv. katoličkog tiska i u sredstva obavještavanja, toliko dugo dok Bogu ne preostane više nikakav izbor za spasenje Njegove Crkve od propasti, osim da pozove anđele žetve da izrežu grozdove zloće s »čokota zemlje«. A to bi značilo katastrofa neslućenih razmjera. Marijansko živo svećenstvo moglo bi pomoći da se katastrofe spriječe, ali bi se trebalo otvoriti prema novim proročanstvima, kao što se to moglo i moralo učiniti i u slučaju Fatime, s obzirom na drugi svjetski rat.
Neka se svaki katolički svećenik, koji još ima snage i hrabrosti, suprotstavi sve većem demoniziranju u Crkvi; neka prihvati savjete apokaliptičke Gospođe, čije neumorne opomene, poruke i proročanstva u obilju stoje na raspolaganju u ovoj opasnoj situaciji Crkve.
|