www.tebe-trazim.com

PRIČA O ŽIVOTU

U njemu je patnja, ali kad iz svake izađete čvršći za jedno bogato iskustvo, onda je to dobar život. Život je mnogo sitnih tajnih pogleda, nekih valjkastih šaputanja koja s južnim vjetrovima nužno nose i dodire; život je more puno pjene koja se razgrađuje i iznova stvara ljubeći nepredvidivost obale; život je nebeska snaga koja stvara; život je najljepša bajka u kojoj ima nemani i zvijeri, ali koje pobjeđuju mali ljudi, patuljci; život su bol i radost istodobno; život su koraljni otoci i do njih se dolazi samo jednim putem.

Život nisu pogledi, život su djela, život su svi svjetovi koje čuvate za sebe, a ipak ih morate dijeliti; i ne pomišljate na neki drugi i bolji život.

Život su sve naše želje nepravilno raspoređene, to su vaše misli koje drsko ulaze u tuđe živote i tuđe domove, život ne priznaje gubitke, u životu nema čekanja, jer život ide i ako nisi brz i spretan, ako se nadaš da su zasluge tolike da imaš prava na povlastice, onda je to greška, onda si i ti gubitnik, onda je kaj. Onda ni tebe više nema u životu.

A to nije dobro.

S.Glavašević

Ovdje ću stavljati (kopirati sa jedne studentske stranice) kratak pregled tjednog studentskog vjeronauka. Teme su 10. Božjih zapovijedi. Dakle, svaki tjedan o jednoj!

Uvod

Prošlo predavanje predstavlja određeni uvod u seriju vjeronaučnih susreta koji će trajati sve do Božića i na kojima će se obrađivati Deset Božjih zapovijedi. Osnovna ideja koja stoji iza svega jest prosvijetliti nas studente da budemo slobodni od zapovijedi. Ne na način da ih ne vršimo ili ne činimo što nas je volja, već da bez opterećenja i svojom voljom budemo spremni izvršavati te zapovijedi.

Deset Božjih zapovijedi

Različite su verzije Deset Božjih zapovjedi. One prve nisu izgledale klasično numerirane kao prva, druga i tako dalje. Naime, te su zapovijedi pisane kao tekst iz kojega se iščitavala bit i osnovna podjela. Iz toga se, dakle, zaključuje da podjela kao takva nije bitna nego sveukupnost - čitav taj tekst. Tako svaka zapovijed započinje sa ''Ja sam gospodin Bog tvoj'' , a nastavak iza zareza i odgovarajuću podjelu su dodali ljudi - nemoj imati drugih bogova uz mene, ne izusti imena Gospodina, Boga svoga uzalud... To znači da u pravilu postoji samo jedna Božja zapovijed.

Božje zapovijedi predstavljaju savez koji Bog sklapa s nama, a ne ugovor. Isto tako, svaka zapovijed, iako izražena u negativnoj formi (ne ubij, ne sagriješi bludno...) izražava pozitivnu radnju u pozadini, što se odlično upotpunjuje u Bibliji, točnije u Starom i Novom zavjetu. Na primjer za prvu Božju zapovijed Bog je u Starom zavjetu rekao:
''Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. ''
, a u Novom zavjetu Isus na to uzvraća:
''Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!'', Matej 4, 9

Prva Božja zapovijed

7. prosinca 1988. godine je u Armeniji jedan otac, kao i svaki drugi dan, ostavio svog sina pred školom i rekao mu da će doći po njega. Ako bude kasnio, ima da ga sin čeka, jer će on sigurno doći. Tog se dana u popodnevnim satima dogodio veliki potres. Brojni ljudi supoginuli, a mnogo je građevina završilo u ruševinama. U toj školi, u kojoj je tata ostavio svog sina, bilo je svega 30tak preživjelih, a u njegovom razredu samo sedam. Svi ti učenici su paničarili i strahovali, ali dečko im rekao: ,, Ne brinite se, moj će otac sigurno doći.'' Otac, nakon dvadesetosatnog kopanja po ruševinama, golim rukama s drugim roditeljima ugleda svoga sina i ostale učenike iz tog razreda. Kada oni svi izađu, mali se okrene prema njima i kaže: '' Jesam vam rekao da će doći''.

Ova priča oca i sina govori puno o tome kakav bi trebao biti naš odnos s nebeskim Ocem jer možemo primijetiti tri bitna djela koja u takvom odnosu moraju postojati. To su vjera, ufanje i ljubav. Za svaki od tih postoje prepreke u obliku grijeha koji remete taj odnos.

• Vjera: vjerski život treba održavati upravo kao i život sportaša, glazbenika i sl. što znači da zahtjeva kontinuirana predanja, odricanja, molitve i sl. Problem s tim je što mnogi pokušavaju živjeti lagodno sada i čekati trenutak kada će se jednoga dana smiriti i posvetiti molitvi.

• Ufanje: grijesi koji predstavljaju prepreku kod ufanja su očaj i preuzetost. Očaj predstavlja situaciju u kojoj ljudi vrlo lako odustaju od svega. Kao primjer toga može poslužiti kada mlada djevojka, koja ostane trudna, ode na pobačaj ili mladići koji posjete prostitutke. Što se tiče preuzetosti imamo dvije okolnosti. U prvoj je riječ o tome kako čovjek katkad misli kako se može spasiti bez Božje pomoći. Druga okolnost je vrlo česta pojava. Naime, svi mi znamo da je Bog svemoguć, da sve vidi i sve oprašta i da se sa ispovjedi zbilja ti naši grijesi brišu u duhovnom svijetu. Upravo zbog toga odlučimo si priuštiti grijeh jer će nam biti oprošten.

• Ljubav: Isus je izjavio zapovjedi ljubavi u jednom svom govoru i rekao: ''Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom''. Iz ove zapovijedi vidimo da se ljubav očituje kroz srce, dušu i um, a ne samo srcem što je inače simbol za osjećaje. Što znači da ljubav nije samo osjećaj, ljubav je više od osjećaja. Problemi koji ovdje mogu nastati su za početak ravnodušnost, a svi znamo kako je neugodan osjećaj kada nakon izjavljene ljubavi ne dobijemo nikakav odgovor. Zatim nezahvalnost - pred ispit uvijek molimo Boga da dobro prođe jer ćemo učiniti sve, a tko zna koliko toga bude na kraju; duhovna lijenost i na kraju ekstremni oblik, mržnja prema drugima i prema Bogu.

Upravo zbog tih prepreka postoje tri zavjeta kojih bi se trebali držati, a to su: čistoća, siromaštvo i obećanje.

Nemoj imati druge Bogove uz mene

Drugi bogovi za kojima se možemo povoditi su brojni, pogotovo danas. Postoje brojne takozvane profesije koje se bave gatanjem, bioenergijom i ostalim sličnim stvarima, ali sve je to sumnjivoga izvora i kratkotrajnog vijeka. Kroz metode koje pružaju ti ljudi možeš dobiti zdravlje i sreću, ali ništa to nije vječno. To potvrđuje i priča jedne majke kojoj je kćer bolovala od raka te ju je ona odvela kod bioenergičara. Kćerka je ozdravila, ali nakon godinu dana majka se razvela od muža. Ljudi jednostavno ne spajaju uzrok i posljedicu. Tako ta majka nije bila uopće svjesna da je razvod rezultat kćerinog kršenja Božjih zapovijedi. Iz ove priče jako je važno zaključiti da naši putovi nisu naši, oni pripadaju Bogu, jer možda za njenu kćer nije bilo suđeno da nastavi živjeti ovdje na zemlji i možda ju je takvu mladu htio uzeti sebi, nitko to ne zna... Nadalje, svi mi volimo svoj narod, ali narodu se nikada ne smijemo klanjati, jer to je zemaljsko i nije vječno kao Nebo. Još je mnogo takvih sličnih primjera, ali uvijek bi se trebali prisjetiti Isusovih riječi dok mu je sotona nudio sva kraljevstva Zemlje:
''Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!''

• Uvod i ponavljanje

Prošli je tjedan na vjeronauku naš studentski kapelan don Damir obrađivao s nama temu prve Božje zapovijedi. Zaključili smo da je ta zapovijed najvažnija, majka ostalih zapovijedi, a i samo poštivanje nje u punini je dobar odraz poštivanja svih deset. Uostalom, teolozi se također slažu da je redoslijed kojim su zapovijedi zadane usko povezan s njihovom važnosti. Kako znamo, Deset Božjih zapovijedi zadane su u negativnoj formi, ali svaka ta zabrana u sebi pretpostavlja i određenu pozitivnu radnju. Fraza koja nam je svima poznata ''Ja sam Gospodin, Bog tvoj'' i koju često vežemo uz prvu Božju zapovijed, uvodna je rečenica svim ostalim zapovijedima, što smo mogli čuti prošli put, pa bi stoga puni naziv ove zapovijedi glasio:
'' Ja sam Gospodin, Bog tvoj, ne izusti imena Gospodina Boga svoga, uzalud!''

• Druga Božja zapovijed

U staroj Antici ljudi su duboko vjerovali da je svaka riječ efektivna i s velikim oprezom su govorili. Dva su osnovna problema s riječima i kako ih koristimo danas.

1. Snaga riječi: Danas rijetko pazimo na ono što izgovaramo i razbacujemo se s frazama i uzrečicama. Drugim riječima, izgubili smo snagu riječi jer ih jednostavno ima previše. Riječi su djelotvorne, a mnogi ih olako shvaćaju. Zbog riječi često dolazi do uspostave novih odnosa. Kao primjer toga može poslužiti situacija kada dečko curi ili obratno izjavi ljubav, što zbilja mijenja način na koji se osobe nakon toga postave u njihovom odnosu. Još bolji primjer je rečenica: '' Hoćeš li se udati za mene?'' Dečko i cura nakon toga postaju nešto više i u duhovnom svijetu se to osjeti. Ova dva primjera su riječi koje jesu djelotvorne, jako utječu na ljude, ali one se mogu povratiti. Primjer onih riječi koje se ne mogu povratiti su vjenčani zavjeti jer predstavljaju savez koji se sklapa pred Bogom, Isusom Kristom i Crkvom.

2. Snaga imena: Prva rečenica koju svećenik pita na obredu krštenja je: '' Koje će te ime dati svom djetetu?'' i to ime se mora izgovoriti i upravo ono je urezano u dlanove Jahvine. Drugim riječima, naše ime nakon ovog zemaljskog života ostaje isto i u duhovnom svijetu. Čak i samo ime Jahve kod Židova je bilo nešto najsvetije. To ime bilo je toliko sveto u njihovim očima da ga oni nisu smjeli izgovoriti, u molitvama ili u razgovoru, niti pisati, već su umjesto Njegova imena koristili druge slične izraze (npr. Elohim). Upravo zbog takvog njihovog stava prema tom imenu, Isusa su optužili za Herezu jer nije bilo uobičajeno niti lijepo prihvaćeno sebe nazivati Jahve.

• Grijesi protiv Druge Božje zapovijedi

1. Obećanje: Dakle, slučaj kada u ime Božje nešto obećamo. Ta situacija razlikuje se od one kada nešto obećamo Bogu da ćemo učiniti ili propustiti. Ako smo samo mi dali obećanje Bogu i nismo ga ispunili, ljaga neispunjenja ostaje na nama. Međutim, ako u ime Božje nešto obećamo tada učinimo nešto mnogo gore jer u taj odnos uvlačimo i Boga. Najčešći primjeri toga su: ''Bog mi je svjedok'', ''tako mi Bog pomogao''...

2. Psovka: Kada psujemo, inače, u duhovnom svijetu nešto je pokrenuto. Općenito, ako uzmemo za primjer društvo koje inače nije sklono psovkama, psovka bi u takvom okruženju dovela do poremećaja tzv. duhovne ekologije. Savjet je da se u sebi, kada primijetimo psovku, molimo i blagoslivljamo sve oko sebe. Najčešći primjeri, nažalost, svima su nam dobro poznati i nema ih smisla navoditi.

3. Zakletva: Kletve u tom stilu nisu nužno loše, ali treba biti jako oprezan koristeći ih. Sveti Petar ih je koristio samo dvaput i to kada je spašavao svoj život. Prvi puta to se spominje u Poslanici Korinćanima 2, 23 kada kaže:
''A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint.'' , a drugi puta u Poslanici Galaćanima 1, 20:

'' Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem.'' Tada je riječ kao takva značila mnogo više nego danas i ovo su bile velike riječi pa su stoga i optuživači odmah odstupili. To koliko je riječ bila važna može se vidjeti i po samom načinu na koji su stari Židovi sklapali savez. Najprije bi zaklali janje, rasporili ga, podijelili na dva dijela gdje bi jedan dio zapalili kao žrtvu Bogu (što simbolizira uvlačenje Boga u tu transakciju), a drugi dio bi pojeli. Prvim zalogajom stavljenim u usta označeno je da je savez sklopljen.
Čak i sekularni svijet – svijet u kojem nema Boga, zemaljski svijet – vidi važnost zakletve što vidimo po tome da neke djelatnosti smatra toliko bitnim da osobe koje ih izvršavaju moraju biti pod zakletvom: suci, političari, predsjednik države... Ako malo bolje razmislimo cijela misa je u jednu ruku jedna velika zakletva. Na početku su čitanja Riječi Božje i Evanđelja koja simboliziraju predstavljanje samog sadržaja ugovora. Na čitanja odgovaramo sa ,,Slava tebi Kriste'' i ,,Bogu hvala'' kao znak slaganja s cijelim sadržajem. Nakon toga slijedi propovijed na kojoj nam se termini ugovora još jednom objašnjavaju prije potpisivanja, čisto da znamo što potpisujemo i na kraju samo sklapanje ugovora uzimanjem hostije u svoje tijelo.

• Važnost kumstva
Za kraj je stavljen naglasak i na kumovanju na krizmi, krštenju itd. Kumovanjem garantiramo dvije stvari. Prvo da je osoba kojoj smo kumovi spremna za određeni sakrament i drugo da će nakon primljenog sakramenta živjeti dostojno toga. Također i sam kum bi trebao živjeti sakramentalni život, jer osoba koja na taj način ne živi ne može biti kum! Samu ozbiljnost vidimo na primjeru u Austriji gdje je njihov kardinal ukinuo kumstvo jer je uočio da se olako shvaća sve to.

• Završna riječ
Božje ime je nešto sveto i nikako se ne bi smjelo koristiti uzalud u bilo kojem obliku. Ono se može jedino slaviti, blagoslivljati i hvaliti. Vrijeme blagdana najčešće je obilježeno sa najviše obiteljskog nasilja. Razlog tomu je što su to vremena u kojima je zloduh najaktivniji i upravo tada trebali bi u sebi moliti i blagoslivljati koliko god nezgodno bilo. Savjet svima od don Damira je – ustrajte! Trebamo ustrajati ako osobno imamo problema sa pridržavanjem ove zapovjedi ili ako smo u takvom okruženju. Važnost i snaga riječi u ljudima je s vremenom mnogo izgubila jer nam je u rječniku dosta toga postalo nesvjesno i olako shvaćeno i upravo zbog toga jako je bitno razumjeti što zapravo govorimo u spontanom svakodnevnom govoru. Da bi imali podsjetnik na to, upravo iz toga razloga ova zapovijed je na drugom mjestu po važnosti ispred svih ostalih.

Iz govora sv. Bazilija Velikog o molitvi



Braćo, prijeko nam je potrebno moliti se, ali ne tako da iz naših usta izlazi mnoštvo svetih riječi i glasova.



Doista, dužni smo kroz čitav život slaviti i zazivati milosrdnog Boga, i to iskrenim riječima i dobrim djelima. Nemojte misliti kao da Gospod Bog čeka na vas da sami sebe preporučite. On znade što je svakom od vas potrebno iako Ga ne molite. Uho Božje ne treba čuti riječi da odgonetne vaše misli. On je kadar upoznati i vašu tajnu prošnju koja se krije samo u vašem srcu. Zar niste čuli kako je Mojsije jednom samo duboko uzdisao zazivajući Boga u pomoć te, iako ni glasa nije dao od sebe, ipak Gospod upita Mojsija: »Zašto zapomažeš prema meni?« (Izl 14, 15).

(...)

Zato, braćo, misleći uvijek na Gospoda Boga, imajte u svom srcu Njegov strah i sjećajte se u u svim molitvama svojih bližnjih. Mnogo možete i pomoći da uđu u kraljevstvo Božje. Držite se, dakle, čvrsto nade u dobrostivog Boga. Očekujte od Njega pomoć i budite sigurni da uvijek kad se na Njega obratite, On ne samo da vas neće odbiti nego će se i sam približavati k vama i reći: »Evo me!« (Iz 58, 9). Braćo, ako neprestano budete imali na pameti to da je Gospod Otac vaš prisutan na svakom mjestu, da On svakom pomaže, da On i tajnu vaših srdaca poznaje, tada vas neće nadvladati zle misli niti koje drugo zlo, tada ćete se očuvati od svakog grijeha, a zbog toga će zlatom postati vaša molitva. Zapamtite da i mir također lijepo osposobljuje duše na slavljenje Boga. Ako se vaša duša ne rastresa u ispraznim stvarima ovog svijeta i ukoliko ne lijeće po svoj zemlji, tada se ona okreće sebi samoj a preko sebe i Bogu. Tako uz Njega, uz Njegovu ljepotu prikovana zaboravlja čak na svoje potrebe, pa niti ne nastoji brinuti se za hranu, odjeću i ostale potrebe tijela nego se samo brine za to da stekne vječna dobra. Braćo, nemojte pristajati ni na to da vam polovica života prođe bez koristi na drijemanju i spavanju. I zato podijelite noć na san i na molitvu, pa čak i vaš san neka bude podvigom pobožnosti. U njemu neka se razbuđuju sveta čuvstva i misli koje su preko dana ispunjavale vašu dušu. A odmah čim sunce ranim rankom počne izlaziti, prije nego svane dan, vi već pjesmom i psalmima slavite svoga Stvoritelja, jer od ovog nema na svijetu ništa svetijeg. A kad se sunce počne dizati, spremajte se na posao, a molitva neka vas svugdje prati. I kao što sol začinja jelo, tako sveti psalmi neka budu začin svemu što izlazi iz vaših ruku.

Molite se, braćo, prije svakog jela, jer je dostojan Gospod da mu zahvaljujemo za te darove koje nam sada pruža kao i za one koje nam čuva za buduće dane. Molite se također odmah nakon što ste nahranili svoje tijelo, jer i tada treba slaviti nebeskog Oca i moliti Ga za milost da On nikada ne zaboravi izvršiti data nam obećanja. Da! Molite se, jer molitva je čudesna stvar. Ona utiskuje u duši jasnu sliku samoga Boga, ona Ga dovodi k nama na stan, ona Ga obuhvaća i miluje u sjećanju i u srcu. Ta molitva čini da smo Božja svetinja te da se naš razum i naša čuvstva ne gube u zemaljskim stvarima nego se uznose visoko prema Gospodu i u Njemu se naslađuju.

Ono što je za mnoge u molitvi dan, to je za svete revnitelje na slavu Božju ponoć. Grobna noćna tišina ulijeva u njihove duše čudesno raspoloženje. U njihova srca ne uvlači se u noći ništa zla niti na oči ni kroz uši, nego svraćaju svoj um na razmišljanje o svojini grijesima, donose spasonosne odluke čuvati se grijeha i mole za sebe žar i pomoć od nebeskog Oca.

Shvatimo, braćo, ono što nam kazuje Mojsijev primjer, Sv. pismo, naime, opisuje borbu Izraelaca s njihovim neprijateljima Amalečanima, i kaže: »Dok bi Mojsije držao svoje ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali neprijatelje, a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani.« (Izl 17, 11). Ovo je slika naše molitve! Kad u njoj malakšemo i opuštamo se, tada nad nama preuzimlju vlast zle strasti a kad se u molitvi uzdižemo, tada natrag dobivamo snagu i pobjedu u borbi. Prema tome: tko može u Božjem hramu govoriti u vjetar isprazne riječi, tko tu može razmišljati o ružnim stvarima kad, kako kaže prorok David, u svetinji Njegovoj svaki Mu iskazuje slavu. Iz hrama Gospodnjeg ne odstupaju ni sveti anđeli već naše riječi upisuju sebi u knjige. Tu zajedno prebiva nebeski Otac gledajući na srca onih ljudi koji se dolaze Njemu moliti. On vidi tko od njih iskrenim srcem, tko s razmišljanjem, a tko ga tek samo ustima slavi!

Nebesa kazuju slavu Božju, Boga slave svi zborovi nebeskih anđela, sva stvorenja, ona nijema kao i ona što se glasaju, bilo na zemlji bilo na nebu, iskazuju čast svom Stvoritelju. A samo jedini bijedni čovjek ponekad napusti kuću, dođe u Božju svetinju i ne pazi na Božju riječ, ne osjeća svoje vlastite naravi, ne kaje se kad mu na sjećanje dolaze njegovi grijesi, ne boji se strašnog suda, a smije se, pruža svoju ruku znancima, pretvara mjesto molitve u mjesto trgovine i omalovažava opomenu koju daje svim ljudima prorok David kad kaže: »Hvalite Boga u Svetištu njegovu. . . Sve što god diše, Gospoda neka slavi.« (Ps 150). A Bog ne treba ljudske slave. On samo želi da mi postanemo dostojni slave u Njegovom kraljevstvu. Zbog toga: kakvo zrno već na zemlji tko posije, takvo će nekad brati i na drugom svijetu.
(...)

Zapamtite, braćo, usred uzdaha, usred žarkih zaziva, usred neprestanog bdijenja odstranit će od vas Gospod sve opasne kušnje, ohladit će vas od strasti, dat će vam snage, volje i nade za kreposti. Njemu neka bude za sve to slava i poklon sada i vazda i u vijeke vjekova Amen.

Sedma Božja zapovijed

O zapovijedima se može raspravljati jer, na primjer, neki ljudi ne vjeruju u Boga pa se samim time na njih ne odnose prve tri zapovijedi. Neki opet treću zapovijed tumače drugačije i prilagođavaju je sebi kako im najviše odgovara te idu na misu jako rijetko. S druge strane neki ljudi su odgojeni od strane jako loših roditelja ili bez roditelja i samim time ne drže se četvrte zapovijedi, a neki (budimo iskreni većina) jednostavno ne poštuju šestu Božju zapovijed iz intimnih razloga. Sedma Božja zapovijed nema takvih sivih područja, svi ju poštuju ili su svjesni toga da ju treba poštovati. Svjesni su da je loše krasti. Stoga se sedma Božja zapovijed može vrlo jednostavno razložiti i nema potrebe dodatno razlagati činjenicu kako nije dobro krasti. Deseta zapovijed zapravo je ono što je znatno zanimljivije jer ono uključuje naše srce, misli i namjere iza svakog takvog grijeha.

Deseta Božja zapovijed

Prva verzija u Bibliji gdje se zapovijedi objavljuju nalazi se u Knjizi Izlaska 20, 17. U izvornom aramejskom jeziku koristili su se isti glagoli za devetu i desetu zapovijed, ne poželi:

''Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!''

Međutim, u drugoj verziji u Ponovljenom zakonu 5, 21 izvorno koristila su se dva različita glagola:
 Šamale što znači ne poželi usmjereno stvarima i
 Amah što znači također ne poželi, ali usmjereno osobi

Deveta i deseta zapovijed specifične su jer su se smatrale najvažnijima uz prvu. Naime, po starom semitskom običaju prva zapovijed nadopunjuje zadnju i tako redom. Zašto je tomu tako, razlog tražimo u samoj prirodi zapovijedi. Ako malo razmislimo možemo vidjeti da je prvih osam zapovijedi donekle i uređeno od strane države, ali ono što država ne može urediti su zakoni, nagoni i osjećaji u našim srcima, a upravo oni su u većini situacija razlog ubojstvima, silovanjima, krađi i brojnim drugim vrstama nasilja.

Materijalni svijet

Svijet u kojem živimo i u kojem smo okruženi sastoji se od brojnih materijalnih stvari. Od osnovnih potrepština za život preko stvari koje želimo imati i štedimo novce za pa sve do same svrhe našega obrazovanja. U Knjizi Postanka piše da je Bog sve stvorio pa tako i sve materijalno oko nas, što znači da je sve to stvoreno nešto dobro, ne zlo. Međutim, Bog je također rekao da je sve zemaljsko prolazno, polazeći ponovo od najmanjih stvari pa sve do velikih država i carstava. Sve zemaljsko ima svoj rok trajanja, duži ili kraći, i sve će jednoga dana uminuti pa tako i mi ljudi. Kad se to dogodi odlazimo u svijet koji ne poznaje materijalno, u Kraljevstvo nebesko. U Mateju 25 opisuje se kako Bog daje talente, materijalne stvari i ostalo zemaljsko kao trening. Neka vrsta ispita kojom se pokazuje koliko smo spremni za Nebo. Boga, dakle zanima isključivo srce, a glavni cilj ovog vjeronaučnog susreta bilo je osloboditi se od nagona za materijalnim i prolaznim stvarima.

Kvantiteta vs. kvaliteta

Pretpostavimo da je neka osoba uskratila drugu za iznos od pet kuna. Objektivno gledano ta osoba nije počinila ogroman zločin ili nešto nepopravljivo i sud čovjeka nije strog na tako sitan propust. Ali sud Boga se tu znatno razlikuje od našeg jer On ne poznaje kvantitetu, on poznaje srce. Nitko ne jamči da ta ista osoba ne bi bila u stanju nekoga uskratiti za deset, sto ili tisuću puta veću vrijednost da je bila u prilici. Upravo u tim trenutcima deseta zapovijed dolazi do izražaja jer se tu očituje želja, htijenje, namjere i sl. i zato je jako važno pravilno oblikovat i promijeniti svoje srce.

Oblikovanje srca

Najbolji način ispunjenja ove zapovijedi i pravilne promjene i oblikovanja svog srca je definitivno davanje. Ali opet i kod davanja se javljaju neki problemi, a to su:
 Dajemo kada imamo viška sredstava
 Dajemo kada imamo grižnju savjest ili
 Dajemo kada vidimo da ljudi oko nas daju

Ovo nisu problemi jer je takvo davanje nije nešto loše, daleko od toga, zapravo nikada nije loše dati. Ali opet se ponavlja, sve što Bog poznaje je srce i jedino pravo davanje koje bi trebali vršiti je iskreno davanje iz ljubavi u pravilnoj mjeri. Pravilna mjera bila bi ona koja označava davanje do one razine koju ćemo osjetiti, ali manje od onoga što će nas oštetiti te trebamo biti konstantni u tome.

S druge strane može biti situacija da mijenjamo svoje srce nabolje i ispravljamo pogreške iz prošlosti. Tada, ako smo nešto prije ukrali i imamo grižnju savjest zbog toga to bismo trebali vratiti, a ako nismo u mogućnosti vratiti, tada bi trebali to ili štogod drugo dati u dobrotvorne svrhe.

Don Damir završio je vjeronaučno predavanje citatom iz Poslanice Filipljanima 3:

''Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.''

S ovim vjeronaučnim susretom završava ciklus predavanja o Deset Božjih zapovijedi. Te zapovijedi predstavljaju moralni kodeks definiran prije mnogo godina koji još uvijek vrijedi, jer svi znamo da ne treba lagati, krasti, ubijati…



Ne reci lažna svjedočanstva

Isto kao kod sedme zapovijedi i ovdje smo svi svjesni toga da je laganje pogrešno, ali ono što laž razlikuje od krađe je činjenica da je to grijeh gdje svi padamo. Svi mi smo kad-tad nešto slagali, nešto veliko ili malo. Dakle, postoje stupnjevi laži odnosno težina laži. Isto tako, ovaj grijeh je specifičan po tome što isto toliko koliko ga ne volimo jer nas ljudi povrijede s njim, toliko ga i volimo jer nas štiti. Laž se definira kao povreda istine i majka je svih drugih grijeha. To se može vidjeti iz izvora svih laži te iz jednog od najzanimljivijih rasprava u povijesti čovječanstva.

Jedna od najzanimljivijih rasprava u povijesti čovječanstva nalazi se u Knjizi Postanka:

#2Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" #3Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo."

Prvi grijeh – zmija se obraća ženi i ispituje ju što joj je Bog rekao, dok možemo vidjeti kako se Bog nije obraćao Evi, već 'čovjeku' (Adamu).

Druga laž – predstavlja pomutnju u istini na dva mjesta u pitanju koje zmija postavlja – '' zar vam je Bog rekao…'' (a Bog se samo Adamu obraćao) i ''… da ne smijete jesti ni s jednog drveta'' (Bog je rekao da ne smiju jesti sa drveta spoznaje dobra i zla).

Treća laž – kada žena, Eva, nasjedne na pomutnju i situaciju preoblikuje u poluistinu sa svojim odgovorom na zmijino pitanje – '' rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete' '' (Bog nije rekao da se plodovi ne smiju dirati, samo se ne smiju jesti – Eva stavlja riječi Bogu u usta koju on nije rekao).

Četvrta laž – svoj odgovor Eva završava sa 'da ne umrete' i to zvuči nekako olako, kao da je Bog rekao Adamu da će možda umrijeti, a možda i neće ako kušaju plodove, međutim Bog im je bio rekao – 'zacijelo ćeš umrijeti!', dakle, umirete 100%, definitivno.

Zmija u ovoj raspravi simbolizira sotonu i on voli grijeh i nakon što je Eva malo zgriješila i okrenula istinu on to iskorištava maksimalno i direktno laže. Ovdje dolazimo do pete laži, do majke svih laži:

"Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo."

Majka svih laži, stoga, kaže da mi odlučujemo o tome što je istina, a što laž, što je dobro, a što zlo. Možda Adam i Eva nisu bili prve osobe na svijetu i možda ova rasprava i čitava situacija nije dogodila, ali možda i je. No, to nije niti bitno. Ono što je bitno je da je ovo rasprava sa toliko puno poruka i primjera u sebi i definitivno bi trebali učiti iz nje.

Druga rasprava

Još jedna zanimljiva rasprava nalazi se u Novom zavjetu kada Isus stoji pred Pilatom i kaže kako je došao svjedočiti istinu. Na to Pilat ga pita što je to istina. Međutim, Isus mu ne odgovara ništa, samo šuti. Isus je činio brojna čudesa, dijelio brojne moralne savjete i činio još puno drugih stvari da je to sve jednostavno teško sažeti u jednu smislenu rečenicu i dati kvalitetan odgovor Pilatu. Umjesto toga, Isus šuti i ne daje odgovor riječima, već daje sebe kao odgovor, daje svoj život. Možemo i zaključiti da Pilat stoga ipak dobiva odgovor na svoje pitanje, jer šutnjom Isus kao da njemu kaže: ,,Istina ti je pred nosom, ja sam put, istina i život!''

Povrede istine

1. Lažno svjedočanstvo i krivokletstvo pod prisegom – situacija kada iznosimo neke neistinite tvrdnje drugima i uvlačimo Boga u taj odnos (npr. 'tako mi Bog pomogao'). Pod prisegu ljudi ulaze polaganjem ruke na Bibliju. To rade i neki ljudi iz sekularnog svijeta, oni čije su djelatnosti toliko važne da se ne mogu obavljati bez njihove riječi (političari, doktori, vojnici, policajci…).

2. Neosnovan sud – kada o nekome koga ne znamo najbolje donosimo neke pretpostavke i njih širimo drugima. Mnogo ljudi pada na ovome, ali postoji rješenje. Najbolji način ja uvijek pretpostaviti najbolje za osobe koje ne znamo tako dobro. S druge strane, ako netko donosi neosnovan sud nama o nekoj osobi s kojom smo bliski trebamo pretpostaviti opet najbolje – da ta osoba nama tako nešto nikad ne bi napravila ili da ima neki opravdan i dobar razlog.

3. Ogovaranje – razlika između ogovaranja i neosnovanog suda je u tome što kroz neosnovan sud govorimo laži o drugima, a ogovaranjem govorimo istinu iz zlobe i loših razloga. Pavao je jedne prilike rekao kako ljubav liječi sve i upravo stoga istine koje pričamo o drugima jedino trebaju biti iz ljubavi. Kao najveći primjer osobe koja je imala opravdane razloge ogovarati, a naravno nije je Isus. Jedna od zadnjih rečenica koju je Isus na križu rekao je 'oprosti im Bože jer ne znaju što čine'. On je slobodno mogao zagovarati kod Boga kaznu za ljude koji su mu naudili, ali on je znao da oni zbilja ne znaju što rade i umjesto kazne zagovarao njihov oprost.

4. Laskanje, ulagivanje –Ne uključuje samo situaciju kada uljepšavamo istinu za nekoga da izvučemo iz njega korist, već i kada bodrimo nekoga u zloći. Na primjer ako imamo prijatelja koji vara svoju djevojku ili prijateljicu koja želi pobaciti i dajemo im podršku u tome (ti si moj prijatelj/ica i štogod ti odlučiš ja sam uz tebe). To je pogrešno, trebali bi biti svjedoci u tim trenutcima.

5. Hvastanje / hvalisanje sebe pretjerano – Kod ovog problema treba primjenjivati jednostavno pravilo koje kaže da bi se trebali hvaliti sa onim što je Bog učinio za nas, a ne onime što mi činimo za Boga.

6. Pravo na istinu – polazi od pretpostavke da radi dobra i sigurnosti drugoga ne spominjemo istinu o čemu možete više pročitati u Katekizmu Katoličke Crkve pod stavkama 2488/9

Završna riječ za razmišljanje

Ako malo razmislimo, Bog prvo što je stvorio, bila je istina. Iz knjige Postanka vidimo da je Bog najprije rekao neka bude svjetlo (a svjetlila – sunce i mjesec stvorena su tek treći dan). Postavlja se dakle pitanje što je to svjetlo, to je svjetlo koje raspršuje tamu, a što je drugo tama nego grijeh, a majka svih grijeha je laž.

Nastavak vjeronauka don Damira kopiran sa jedne stranice....


PUT DO SAVRŠENSTVA


Svima nama jako je poznata činjenica da ništa nije vječno, da će sve i da ćemo svi mi jednoga dana uminuti. Od tog trenutka napuštamo ovaj poznati nam svijet i idemo u bolje i nepoznato. Postavlja se iz tog razloga pitanje, što je u tom trenutku najvažnije za nas. Da počnemo istraživati Bibliju prekasno je, što se tiče Deset Božjih zapovijedi njih ili jesmo ili nismo ispunjavali tokom života. Što je u tim trenucima najvažnije onda? Jedna od Isusovih prispodoba govori o dvije žene koje su obje izvršavale zapovijedi, međutim, jedna od njih ide u Nebo, a druga ne. To znači, postoji kriterij po kojem nam se sudi na kraju, neovisno jeli riječ o pojedinačnom ili posljednjem sudu, a koji zadire dublje od hladnokrvnog ispunjavanja zadanih zapovijedi.


Riječ ljubav

Židovi su imali preko šesto zakona i jedne prilike kada su upitali Isusa koji je zakon najvažniji on im daje zapovijedi u kojem su obuhvaćene svih Deset Božjih zapovijedi i svi židovski zakoni. To su bili zapovijedi ljubavi. Sada se postavlja pitanje što je to ljubav? Da bismo to odgovorili krećemo najprije od negativnog gledišta, odnosno postavljamo protupitanje - što ljubav nije? Definitivno nije osjećaj, jer osjećaj nije nešto što se može zapovjediti.

Nadalje, Grci su imali različite nazive za riječ ljubav, a pošto je to jedina riječ koja se koristi u našem jeziku trebalo bi razumjeti izvorne nazive.

• Filija – ljubav prema prijateljima
• Eros – predstavlja ljubav koju fizički osjetimo.
• Storge – ljubav prema apstraktnim stvarima (prema određenoj ideji, državi, klubu…)

Imali su također i posebnu riječ za ljubav prema bogovima, agape. Ta riječ pokazuje najsnažniji oblik ljubavi, ljubav bez očekivanja uzvrata, ljubav u trenutcima kad druga strana to ne zaslužuje.

Prva tri oblika ljubavi po grčkoj leksikografiji bi se mogli zapovjediti, ali ovaj zadnji oblik ljubavi ne. Od evanđelista riječ agape izvorno u Bibliji najviše spominje Ivan jer je za razliku od ostalih bio samo dječak dok je vidio Isusa kako umire na križu i vidio je ljubav kakva pravo i je.

Hvalospjev ljubavi

Previše bi bilo razlagati svaki stih te pjesme pa se zadržavamo na samo dva. Iako pjesma u cijelosti neće biti objašnjena postoji način na koji nam može biti olakšano njeno čitanje. Potrebno je samo zamijeniti riječ ljubav sa svojim imenom i znat ćemo polažemo li test prave ljubavi.
• Ljubav ne traži svoje – tražimo svoje u trenutcima u kojima smatramo da smo zaslužili pažnju, vrijeme ili druge koristi od druge strane. Ova kategorija zahtijeva upravo suprotno, zahtjeva da nastavljamo našu ljubav upravo onda kada ne dobivamo ništa zauzvrat i ne znamo kada i hoćemo li uopće dobiti. A također zahtjeva da ne gledamo vlastite koristi već koristi drugoga
• Ljubav sve opravdava – kada u životu iskusimo određenu nepravdu mnogi od nas sebe uzimaju za sudca koji sude za djela drugih. Ako čujemo od nekoga priče o tome kako nam je neka nama bliska osoba nešto iza leđa loše učinila trebamo poći od stava da zanemarujemo tu priču i vjerovati kako nam ta osoba nikad tako nešto ne bi učinila. Ako pak znamo sa sigurnošću da nam je učinjena nepravda trebamo poći od stava da ta osoba ima jako dobar razlog u pozadini.


Kriteriji ljubavi

U posljednjim trenutcima prije svoje smrti Isus daje svojim učenicima novu zapovijed:
''Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas''
Da je ta rečenica samo sadržavala dio prije zareza ta zapovijed ne bi bila nešto osobito. U ovom slučaju jako je važno zapitati se kako je to Isus nas ljubio. On je opominjao, skrbio, liječio, naučavao, prao je noge svojim apostolima i na kraju dao svoj život za one koji to baš i nisu zaslužili. Don Damir kaže kako ima dojam da će upravo to biti kriterij potreban za konačan sud jer upravo je takav oblik ljubavi, kakav naučava Isus, onaj koji nije zemaljski već nebeski čemu u konačnici i težimo.


Mojsije vs. Isus

Mnogo je tvrdnji o tome kako je Isus novi Mojsije jer sličnosti između njih dvojice su brojne. Pa tako na primjer obojica su odrasla u Egiptu, pri rođenju jednog i drugog naređeno je ubojstvo djece. Obojica su boravili u pustinji, Isus četrdeset dana, Mojsije četrdeset godina (također sličnost u broju četrdeset). Obojica su prošli kroz vodu, Mojsije kroz Crveno more, a Isus kroz rijeku Jordan. Obojica su boravili na gori i upravo sada dotičemo ključnu razliku između njih, a koja je jako bitna za razumijevanje izvršavanja zapovijedi i pronalaska čistog srca. Dok se Mojsije penje na goru, dobiva zakone i spušta se s njima među narod i nalaže da ih ispunjavaju kako znaju, Isus poziva mnoštvo da idu s njim. U tome se krije jako velika i važna razlika, kao i govor koji je Isus održao učenuicima koji označava nešto najvažnije što je Isus ikada rekao, a to su blaženstva.

Svima nam je poznata priča o Mojsiju i Deset Božjih zapovijedi. Mojsije se penje ne goru, Bog mu se objavljuje i predaje zapovijedi koje on dalje prenosi dolje narodu, a poruka je jasna, ako se tih zapovijedi držite biti ćete blagoslovljeni, a ako ne prokleti. Vrlo jednostavno zar ne? Međutim, u to dođe Isus i kaže da zapovijedi same po sebi nisu dovoljne, ne da su zapovijedi loše, naprotiv, zapovijedi su super, ali one nisu dovoljne. Iz tog razloga Isus govori kako nije došao dokinuti zakone već je došao njih ispuniti. On je vidio da se zapovijedi hladnokrvno ispunjavaju te kako je srce okrenuto drugačije.

Već smo opisali ranije sličnosti između Mojsije i Isusa. Na kraju uočavamo ključnu razliku o tome kako Mojsije silazi dolje i daje narodu zapovijedi da ih ispunjavaju kako god znaju, Isus s druge strane poziva narod i kao da kaže: ''slijedi me!'', odnosno poziva da živimo i volimo kao i on, da se ugledamo u njega. u Bibliji još piše:

''Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati''

Detalj o tome kako je uzašavši na goru Isus sjeo, iako djeluje jako nevažno, izuzetno je bitan. Među židovima bilo je opće poznato kako kada rabini počnu naučavati i sjednu, to je bio znak za ostale da se on sprema reći nešto jako bitno i da priđu. Isto tako uočavamo kako je Isus prolazio kroz mnoštvo, pozvao ih pogledom, ali kada je sjeo pristupili su mu učenici, znači krug pozvanih se smanjuje. Nadalje, izravan prijevod zadnje citirane rečenice glasio bi: ''otvorio je usta i dao sebe'', jer to što je rekao najvažnije je što je ikada izrekao, ne ono što je činio jer to bi bila činjenica da je dao svoj život na križu.


Što su blaženstva?

Blaženstva su kriteriji po kojem ćemo biti suđeni, prikazuju stanja srca koja moramo imati da bismo bili spremni za Nebo. Dok kod zapovijedi imamo djela koja ne smijemo vršiti u blaženstvima se demonstrira srce takvo da nas oslobađa od zapovijedi. Dakle ako bi nam srce bilo u tom stanju kakvo blaženstva tumače sve ostale zapovijedi ispunjavale bi se bez problema poput domino efekta. !!!


Osam stanja srca

I. Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Kako Grci inače imaju osebujnu leksikografiju, tako ne čudi podatak kako i za riječ siromaštvo imaju više naziva. Tako se na primjer riječ totokos koristila za najgori oblik siromaštva, predstavljalo je starije osobe, beskućnike koji kleče i mole da bi preživjeli. Upravo tu riječ Matej je izvorno koristio kod ovog blaženstva. Osoba je siromašna u duhu kada priznaje Bogu kako je jako slaba i kako je ništa bez Njega. Upravo tako totokos je siromašan i priznaje kako neće preživjeti ako mu drugi nešto ne dadnu. Abraham bi nam trebao biti uzor ovdje jer je on bio jako siromašan u duhu, a većina ga i smatra ocem naše vjere. njegovo siromaštvo u duhu bilo je toliko veliko da je bio spreman žrtvovati vlastitog sina kojega je čekao godinama i to nakon Božijeg obećanja da će njegovo potomstvo biti ogromno.

II. Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Upravo kada shvatimo koliko smo siromašni i mali ožalostimo se. Ovo blaženstvo pomalo je zbunjujuće jer se možemo slobodno zapitati dali Isus želi da mi tugujemo i patimo. Međutim to je krivi pristup. Pravo pitanje je kakvo to srce ima žalosna osoba? Žalosna osoba je obično ona koja je sve izgubila i tuguje i tada kada nema ništa, ona prima sve ljude oko sebe. I upravo to Isus nalaže, da naše srce bude takvo da mu je potrebno jako malo da bude sretno. Poznato nam je svima kako kada neka osoba premine u obitelji sve svađe se izglade i prestaju, svi se pomire, a to nije slučajno.
Nadalje Isus kaže da će se ljudi sa takvim srcem utješiti. Utjeha dolazi od latinskog komforte i ne predstavlja običnu utjehu kakvu viđamo u filmovima i serijama. Ta riječ je snažnija, označava jakost i Isus s tim kao da kaže budi tužan i ja ču te pogurati, osnažiti, dati ću ti snage i uzdići te!

III. Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Riječ krotak u izvornom grčkom spominje se kao praus – vojnička vrlina, vojnik koji je discipliniran i organiziran. Krotka je, dakle, ona osoba koja je disciplinirana i sigurna u vjeri, koja zna reći da i ne, koja zna vikati kada treba i šutjeti kada treba. Isus je bio takav, jer je znao vikati i rastjerati ljude iz hrama, ali je i šutio pred Pilatom i upravo zato rekao je: ''ja sam blaga, krotka srca''. U ovom trećem blaženstvu bitno je zapitati se kada smo to posljednji put molili Boga da nam pokaže što on želi od nas? Svi mi posjedujemo određeni talent i ne smijemo zaboraviti da nam je to dano od Boga. Isto tako svi mi želimo taj talent progurati i postići nešto, ali trebali bi zastati tren i upitati Njega, zašto nam je dao taj dar i što On želi da s njim činimo.

IV. Blago žednima i gladnima pravednosti: oni će se nasititi!

Samo da utvrdimo prethodna tri blaženstva. Najprije postajemo svjesni toga koliko smo siromašni u duhu, ta činjenica jako nas rastužuje i postajemo ožalošćeni. Tada imamo srce koje je otvoreno prema svima i kojem je potrebno jako malo da bude sretno i baš u tom trenutku Isus nam daje snagu i utjehu. To nas zatim duhovno uzdigne i osnažimo se i zs utjeha tako je dobra da želimo više i više svakim trenom. Logičnim slijedom ide kako neprestano žeđamo i gladujemo za Gospodinom. Tipičan židovski dan izgledao je tako da bi muškarac u obitelji išao tražiti hranu, a žena vodu. Za pretpostaviti je stoga, da su ljudi koji se na toj gori okupili oko Isusa i odvojili vremena za njega bili su gladni. Isus je to znao i kao da je rekao da upravo koliko oni trenutno gladuju i žeđaju tako trebaju žeđati i gladovati za Njim.

Nastavak slijedi...

Ideja iza svega bila je u tome da se kroz predavanja naučimo nositi sa zapovijedima i budemo oslobođeni od njih na način da ih ispunjavamo bez opterećenja i želje da ih izbjegavamo. Sada, nakon detaljno objašnjenih svih deset zapovijedi ciklus završavamo sa zapovijedi ljubavi i blaženstvima kao glavnom tajnom na putu prema, upravo, oslobođenju od zapovijedi.

Uvod

Naš moralni život često se temelji na tome da činimo propuste, odnosno, vršimo dobra djela da bismo izbjegli nešto loše ili dobili nekakvu nagradu. Isto tako mnogi će se držati zapovijedi da bi dobili zemaljski blagoslov, ali ako ga ne dobiju, odustanu od te ideje i pretpostave kako se ne isplati biti kršćanin. U tome se blaženstva uvelike razlikuju od zapovijedi jer pojedinca lišavaju prisile. Sve je u slobodnoj volji i odabiru, dakle pristup – 'blažen si ako'. Tu nitko nikoga ne sili na ništa, niti Crkva, niti papa, niti svećenici. Njihov glavni cilj je pokazati ljepotu svega toga i pustiti ljude dalje njihovom odabiru.

Blaženstva

Da se prisjetimo, blaženstva predstavljaju osam stanja srca koja kad bi ih imali, ne da bi zapovijedi ispunjavali bez problema, već bi zapovijedi bile nešto što proizlazi iz nas. Prošli put, ukratko, izložena su prva četiri blaženstva koja Isus naučava na gori. U prvom se ističe siromaštvo u duhu, a tu karakteristiku imaju osobe koje priznaju da su ništa bez Boga. Po prirodnom slijedu toga, kada shvatimo da smo siromašni mi tugujemo, a takvi ožalošćeni primamo Božju utjehu, odnosno drugim riječima komforte što na grčkom jeziku znači jakost, snaga. Tako osnaženi primljenim darovima, sve te darove stavljamo pod Njegovu kontrolu. Upravo to je odlika krotkog srca. Konačno kada vidimo svu ljepotu svega toga, želimo sve više i više toga, odnosno, sve više žeđamo i gladujemo za Njim…

• Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Fizički najviše žeđamo i gladujemo preko posta i nemrsa. Kada bismo bili u situaciji da smo na kruhu i vodi jedan cijeli tjedan, iz iskustva ljudi, s vremenom postajemo sve više i više smireniji. Počinjemo uočavati sve detalje oko sebe, ali nam oni u tim trenutcima nisu uopće važni. Stoga, sve te male stvari oko nas jednostavno zanemarujemo, a posvećujemo pažnju jednoj najvrjednijoj. Putem te smirenosti, s vremenom postajemo milosrdni.
Milo srce imaju osobe koje ga oblikuju na dobro tako da unatoč siromaštvu budu u stanju da daruju druge.

• Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Kao što je spomenuto, kada imamo milo srce i kada smo milosrdni u duhu u fazi smo obraćenja, odnosno, čišćenja srca. U duši i tijelu nam se pojavljuju čiste misli i čiste namjere, a iz čega proizlaze i čista djela te riječi. Izvorno za riječ čisto, ovdje se koristila riječ kataros. Ta riječ ima tri značenja:
1. uobičajeno značenje – čisto kao što je npr. prazan papir čist
2. vojničko značenje – legionari koji su prošli obuku
3. čisto kao nepomiješano – npr. kataros vino – vino koje nije pomiješano s vodom ili čim drugim.

Čisto srce spomenuto u ovom blaženstvu trebalo bi podrazumijevati sva tri značenja.
Nadalje, ovo blaženstvo završava sa: 'oni će Boga gledati!'. U oči je jako teško gledati osobu koja je bila ravno iza nas u trenutku kada smo ju ogovarali. Također, oči nas najviše izdaju kada lažemo i griješimo protiv nekoga na druge načine. U našem odnosu s Bogom ovo je dobra stavka za razmišljanje.

• Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Onaj koji ima čisto srce postaje i ponaša se kao Bog, a to znači da počinje uvoditi mir. Izvorno riječ mir dolazi od grčkog irinej ili hebrejski shalom, a izravan njihov prijevod znači – gajiti dobre odnose. Nakon ovog svega postavlja se pitanje zašto uopće dobivamo utjehu, ako ćemo u konačnici primiti mir Božji koji dalje dijelimo? Odgovor na to je u tome da se taj mir, odnosno održavanje dobrih odnosa, odnosi samo na jedan odnos koji nas zanima, a to je onaj između nas i Boga. Taj mir ne podrazumijeva mir u međuljudskim odnosima niti idealne ovozemaljske okolnosti, a da bi se s takvim okolnostima nosili potrebna nam je s vremenom utjeha i jakost.

• Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je Kraljevstvo Nebesko!

Kod ovog blaženstva jako je bitno zapamtiti kako Isus nije došao činiti život lakšim nego da nas učini svetim! U prošlom blaženstvu zaključili smo kako naš život nužno neće biti lakši, međutim ako svijetom propovijedamo Isusa kao jedinu istinu ne samo da će nam život biti teži, već ćemo biti i progonjeni također. Mnogo je primjera iz povijesti o progonstvima prilikom svjedočenja o Isusu. Tako je na primjer, Majka Terezija primivši nobelovu nagradu za mir održala govor u kojemu je rekla kako nikad u svijetu neće biti mir dok se djeca ubijaju. Na tu izjavu primila je samo mrke poglede. Ali najveći progon bio je onaj od strane rimskoga carstva. Naime, vrlo liberalan car izjavio je vjernicima da se slobodno klanjaju njihovim bogovima te kako on nema problema s tim sve dok se uz to još oni klanjaju i njemu. Jedino crkva se nije slagala sa tim pristupom jer su oni znali za jedinu pravu istinu i put i jedinog Boga kojemu se treba klanjati. Širenjem glasa o tome rimske vlasti su se uplašile kako bi narod mogao povjerovati Crkvi da car nije nikakav bog na što je rimski car naredio progon kršćana.

Za kraj

Nakon izrečenih blaženstava Isus podiže kriterij poštivanja Deset Božjih zapovijedi u kojem stavlja naglasak na srce pa tako na primjer kaže:
''Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu.''

Nadalje,
''Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.''

U konačnici Isus izjavljuje:
"Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!''

Ako bi posjedovali svih navedenih osam stanja srca kakva blaženstva nalažu, te kad bismo iskreno čistim srcem izvršavali zapovijedi bili bi upravo savršeni kao što je Bog savršen. Međutim to je nemoguće jer svi smo mi grešnici, ali to ne znači da ne trebamo prestati pokušavati. Stoga, savjet za kraj je nikada nemojte prestati!

TEOLOGIJA TIJELA



Tri kratka filma o ljepoti života, divoti prirode i lošim primjerima te još i solo don Damira u pjesmi ''I still haven't found what I'm looking for'' grupe U2 bili su odličan uvod u novi ciklus predavanja o teologiji tijela.


Ljepota nas probada
Kada smo u situaciji da vidimo nešto lijepo – djevojku ili dečka, životinje ili prirodu ili što treće, ta ljepota probada naše srce. U tim trenutcima postavljamo si bezbroj pitanja, ali gotovo uvijek se zapitamo što to znači. Taj osjećaj koji osjećamo stari Grci nazivali su eros što se manifestira kroz čežnju koja se stvara u nama. Ta čežnja izaziva u nama najčešće dvije reakcije. Ili taj osjećaj uništimo odmah na početku, zanemarimo ga i potiskujemo ga sve dublje i dublje ili s druge strane,hedonistički čeznemo tako jako da pokušavamo to dobiti iznova i iznova te postanemo opsjednuti o tome. Međutim, postavlja se pitanje jesu li te dvije ekstremne solucije jedini način kako da reagiramo u tim situacijama?
Ako se osvrnemo na Bibliju i Ivanovo evanđelje možemo vidjeti da su prve riječi koje Isus izgovara bile: ''što tražite?'' i trebamo se zapitati što bismo mi odgovorili Isusu kad bi nam to pitanje postavio. Trebamo, dakle, tražiti prave stvari na pravim mjestima. Ali, koje su to prave stvari? Koja je to prava ljepota? Za odgovor na to pitanje trebamo se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti ljude oko nas. Mi ljudi i sinovi Božji stvoreni na sliku i priliku Njegovu odraz smo prave ljepote. Ali postoji nešto još ljepše, trenutci u kojima su muškarac i žena zajedno jer dvoje stvorenih na Božju sliku i priliku spaja se u jedno i time izvršava Božju zapovijed. Da, Božju zapovijed, jer prisjetimo se da je prva stvar koju je Bog rekao Adamu i Evi bila: ''plodite se i množite se!''


Okvir naše vjere
Kada rješavamo neku zagonetku uvijek dobijemo određene činjenice vezane uz stvar koju pogađamo. Te činjenice inače budu nepovezane same po sebi, a veže ih ta stvar koju zajednički karakteriziraju. Možemo reći da dobivši zagonetku dobivamo određeni okvir koji definira neku stvar. Kao u zagonetki tako i u našoj vjeri postoji okvir koji nas oblikuje kao vjernike kakvi bismo trebali biti. Međutim, upravo taj okvir je nešto što smo izgubili kao vjernici danas. Logično pitanje slijedi: ''koji je to okvir koji nas zaokružuje kao prave vjernike?''. Kao dosad, odgovor i na ovo pitanje tražimo u Svetom pismu. Prve ljudske riječi izrečene u Bibliji bile su vapaj zaručnika Adama svojoj zaručnici Evi:

''Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!" ''. Post. 2, 24
Posljednje riječi, s druge strane, vapaj su zaručnice Duha Svetoga svom zaručniku Isusu Kristu:


''Dođi, Gospodine Isuse!''. Otk. 22, 20
Okvir se polako nazire ali još uvijek nije tu. U nastavku se orijentiramo na svrhu našega postojanja koja se dobro očituje u Ivanovom evanđelju:
''A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista''. Iv. 17, 3


Također, ako se osvrnemo na prvi odlomak u Katekizmu Katoličke Crkve uočavamo sljedeće:
''Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren''.




Iz ovoga svega možemo zaključiti samo jedno – čovjekova glavna svrha postojanja je ta da smo stvoreni za Boga. Kroz spoznaju o tome korak smo bliži u pronalasku našeg okvira.
Sada, kada bih pričali o tijelu i njegovoj ulozi u definiranju nas kao pravih vjernika većina bi pomislila kako je ono nešto loše. Zapravo, teško je pomislit drugačije jer ako malo razmislimo - kada krademo koristimo naše ruke, kada se tučemo koristimo šake, žudimo za tijelom žene ili muškarca i sl. Međutim, ako otvorimo Katekizam i stavku 1015 vidjet ćemo kako piše: ''Tijelo je stožer spasenja.'' Tijelo, dakle, nije ništa loše, ali nažalost mnogo je loših primjera u kojima svećenici i propovjednici strogo i oštro govore jedino o lošim posljedicama i zabranama po pitanju kršenja šeste Božje zapovijedi. Malo je onih koji pokazuju ljepotu života u čistoći te koji ukazuju na pravi okvir čovjeka kao duhovnoga bića. Jedan od njih bio je papa Ivan Pavao II koji je evanđeoske istine spojio sa fenomenom suvremenog ''ja''. Rekao je kako prije no što postavimo čovjeku brojne zabrane trebamo odgovoriti na pitanje – tko sam ja? Ne sa biološkog stajališta koliko sa teološkog, odgovoriti na pitanja poput: što Bog želi od nas? Zašto nas je ovakve stvorio?

Drugim riječima, analiziramo tri ključne sastavnice čovjeka:
1. Našu prošlost – zašto nas je stvorio, te zašto nas je stvorio ovakve kakvi jesmo?
2. Našu sadašnjost – što On želi od nas? Koji su Njegovi planovi za naš život?
3. Naša budućnost – što ćemo mi tek postati? Odnosi se na ono što ćemo biti nakon ovog zemaljskog života.