www.tebe-trazim.com

14. srpanj

Sv. Kamilo de Lellis (1550–1614)

Govoriti o tom svecu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji po bolnicama na ležaju boli trpe i pate. Kako god ta bol zna biti teška, mučna, dosadna i neugodna, ona postaje divna kad se nad nju sagne milosrdna samaritanska ruka. Svojom Družbom za dvorbu bolesnika sv. Kamilo de Lellis silno je umnožio takve ruke.

Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.

Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.

Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.

Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.

Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Tko bi se onda mogao nadati da će od tako bijedna čovjeka jednom postati najveći prijatelj bolesnika i svetac? No, što je kod ljudi nemoguće, kod Boga je moguće. Što ne može narav sama, može potpomognuta milošću odozgora.

Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. Nikakvo čudo, kad je naučio posve drugačije živjeti. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.

Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.

Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.

Sv. Filip Neri je ipak još uvijek držao da Kamilo de Lellis nije prikladan za osnivanje jedne družbe te da za to i nema pravoga poziva od Boga. No, tadašnje su prilike upravo vapile za družbom koja će se posvetiti dvorbi bolesnika. Njih je bivalo sve više, ali nije bilo onih koji bi ih u pravom duhu dvorili.

Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.

I tada poče blagotvorno djelovanje njegovih redovnika s crvenim križem na habitu. Kamilo je prednjačio svojim primjerom, dobrotom, ljudskošću i milosrđem prema bolesnicima. Kad se radilo o dobru bolesnika, za njega nijedan posao nije bio ponižavajući, nijedna usluga nešto odvratno.

Svečev je stav prema bolesnicima bio vrijedan svakog udivljenja. On je bio najčvršće uvjeren da u patniku služi samome Kristu pa je koji put, promatrajući bolesnika upadao u zanos. Kad ga je koji bolesnik molio za kakvu uslugu, odgovorio bi mu: »Ti me ne trebaš za to moliti, već zapovijedati, jer ja sam tvoj sluga!« Stoga je svetac svoje služenje bolesnicima često obavljao klečeći.

Jednom je sam Papa posjetio bolnicu Santo Spirito, gdje je Kamilo najradije boravio i radio. On se nije dao smesti u svome poslu zadržavši na sebi i svoj bolesnički haljetak. Netko mu je zbog toga prigovorio da je to pomanjkanje poštovanja prema Papi. Kamilo je odvratio: »Kako? Kad sam zaposlen oko samoga Krista, mogu li se brinuti još i za njegova namjesnika?« U tome je sva mistika Kamila de Lellisa. On je u bolesnicima gledao, susretao, doživljavao samoga Krista, zato je tom službom bio prožet kao kakvim bogoslužjem.

Tako silna požrtvovnost i ljubav prema bolesnicima postala je zarazna pa je red Kamila de Lellisa procvao brojnim idealnim zvanjima. To je pak djelatnost reda proširilo i na druge gradove: Napulj, Milano, Genovu itd. Redovnici Kamila de Lellisa imali su poseban dar za službu onima već na umoru pa ih je puk počeo nazivati »braćom dobre smrti«.

Kad je Henri Dunant kasnije osnovao društvo Međunarodnog crvenog križa, imao je pred očima redovnike sv. Kamila koji su g. 1595. na bojištu u ratu protiv Turaka prvi put obavljali onu službu što će je kasnije obavljati pripadnici Crvenoga križa.

Mnogi su redovnici kamilijanci umrli dvoreći okužene od kuge, postavši tako mučenici ljubavi prema bližnjemu, a i izvor posebnog blagoslova za svoj red. Njihova je ljubav prema bolesnicima po uzoru njihova utemeljitelja bila upravo nezasitna. On je govorio: »Kad više ne bi bilo nikakvih bijednika, morali bismo kopati sve do središta zemlje samo da ih pronađemo.«

U njegovu životopisu čitamo također kako se svetac jednom brodom vraćao iz Genove u Napulj. Na brodu su mornari svojim besramnim razgovorima na račun žena i djevojaka prevršili sve moguće granice najosnovnije pristojnosti. Svetac im je tad progovorio: »Zar se ne bojite Božje kazne? Zaslužujete da vas Bog skupa s brodom potopi u dubinu morsku. Ako ne promijenite svoj život, to će vam se i dogoditi!«

Bezobrazni se mornari nisu ništa obazirali na te ozbiljne riječi te su ismijavali sveca i dalje nastavili sa svojim gadarijama. Još iste godine stigla ih je Božja kazna. Kad se njihov brod u pratnji grofa Mirande nalazio na putu prema Španjolskoj, doživio je u Lionskom zaljevu na Mediteranu brodolom te je s cijelom posadom potonuo. Spasio se jedan mornar koji je svoje drugove prekoravao zbog njihova nemoralna života.

Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.

Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela. Rimski hodočasnik, koji u crkvi Sv. Magdalene kleči na Kamilovu grobu, zna da kleči pred posmrtnim ostacima jednoga od najvećih karitativnih radnika, diva nepatvorene kršćanske ljubavi. Njegov je život i djelo u povijesti Crkve jedna od najsjajnijih stranica.

Sveti Franjo Solano (1549–1640)

Povijest Crkve u Južnoj Americi usko je povezana s radom sv. Franje Solana, koga životopisci nazivaju »Ksaverom zapadne Indije«, »apostolom Južne Amerike«, »čudotvorcem Novoga svijeta«, »zaštitnikom franjevačkih misija«. Već sami ti nazivi jasno govore da je riječ o svecu izvanrednog oblika, apostolu jednoga svijeta i vremena, uzoru od kojega i mi danas možemo mnogo toga naučiti. Htio bih naglasiti jednu crtu u njegovu životu, a ta je: »Kristovo kraljevstvo«. Nju naglašavam stoga što je današnjim mladim kršćanima naročito bliska. Da je, doista, tako, svjedoči i jedna televizijska emisija na španjolskom religijskom programu, a u kojoj je isusovac o. Javier de Santiago intervjuirao troje mladih studenata koji su sudjelovali na španjolskoj nacionalnoj skupštini Apostolata molitve u Avili, u rujnu 1977. godine.

Evaristo, jedan od sudionika, govorio je o »Kristovu kraljevstvu« kao o jednom od bitnih elemenata Apostolata molitve. On je rekao: »Svi moramo raditi da Krist kraljuje u svim srcima. Ne samo u srcu čovjeka pojedinca, već i u obitelji i u društvu. A to znači da Kristov duh i nauk moraju prožeti običaje, ustanove, zakonodavstvo i mentalitet svih naroda svijeta. Taj je ideal socijalnoga kraljevstva Isusa Krista neodvojivo vezan uz pobožnost Srcu Isusovu, no ne u tom smislu da kanimo uspostaviti Kristovo kraljevstvo silom ili barem samim uvjeravanjem. Jedini je put do uspostave toga kraljevstva da svi ljudi upoznaju Božju ljubav prema nama, simboliziranu u Srcu Isusovu, sami se dragovoljno predadu Isusu Kristu, prihvaćajući njegov zakon, jer Gospodinov je jaram sladak i lak.«

Apostolski i misionarski život sv. Franje Solana u Južnoj Americi bio je sav u tome: na tome kontinentu uspostaviti Kristovo kraljevstvo. Koliko mu je taj pothvat uspio, nastojat ćemo upoznati. Franjo se rodio 10. ožujka 1549. kao drugorođenac svojih roditelja Mateja Sancheza Solana i Ane, rođene Jiménez. Rodno mu je mjesto Montilla kod Cordobe, u španjolskoj pokrajini Andaluziji. Roditelji su mu bili dobrostojeći ljudi, prema tome mogli su mu osigurati udoban život.

Prvu je izobrazbu mladi, živahni, bistroumni Franjo primio od isusovaca. U njihov je kolegiju zbog svoje snažno naglašene ljubavi prema bližnjemu, čvrstoće svoga značaja, uživao velik ugled kako među đacima tako i među profesorima. Kad mu je bilo 20 godina, obukao je na se franjevački habit u samostanu Sv. Lovre u svojoj rodnoj Montili. Položio je prve redovničke zavjete 25. travnja 1570., povezavši svoj život uz Krista, u želji da bude borac za ostvarenje njegova kraljevstva. Odlikujući se u redovničkoj stezi sretno je završio filozofske i teološke studije te bio zaređen za svećenika.

S radošću je slavio svoju prvu misu na blagdan Sv. Franje Asiškoga g. 1576. Pet godina kasnije bi imenovan učiteljem novaka sa zadatkom da buduće franjevce odgaja u Kristovu duhu i sprema ih za apostole njegova kraljevstva. Kad je u gradiću Montoru buknula pošast boginja, Franjo se među prvima javio za dvorbu bolesnika. Bilo je to opasno, no njegova je ljubav prema Kristu bila tako jaka da je uvijek bio spreman Krista radi izložiti se svakoj pogibelji.

Franjo se jedno vrijeme nalazio u samostanu u Zubiji kod Granade. Tu je Kristovo kraljevstvo širio vatrenim propovijedima koje su se veoma rado slušale. Svoj je propovjednički rad izmjenjivao brigom za bolesnike i zatvorenike. Želio je u ime Kristovo u ljudskome društvu pomoći onima najugroženijima i najpotrebnijima. Socijalna je nota kod njega uvijek bila snažno naglašena, a temeljila se na nauku Evanđelja.

Pobožni je andaluzijski puk svog misionara počeo častiti kao pravoga sveca. Franjo se držao nevrijednim takva poštovanja pa mu je poštopoto htio izbjeći. Stoga je zamolio svoje starješine neka ga kao misionara pošalju u sjevernu Afriku. No oni ga odrediše za Južnu Ameriku. Taj je daleki kontinent od Providnosti određen za njegovo polje rada.

Franjo se s radošću pravoga Kristova vjerovjesnika u Sanlucanu di Barrameda s drugom jedanaestoricom subraće ukrcao u lađu za Ameriku 28. veljače 1589. Tu je skupinu misionara predvodio kustos iz Tucumana o. Baltazar Navarro. Put je bio prilično sretan, pa za ono vrijeme čak i brz, jer se naši misionari već u svibnju sretno iskrcaše u Cartageni, u Kolumbiji. Odatle pješke otputovaše u Nombre de Dios u Panami, kako bi došli na obalu Tihoga oceana.

Godine 1589. Franjo se ukrcao na jednu galiju te uputio put Perua. Međutim su kod otoka Gorgone uz kolumbijsku obalu doživjeli brodolom. Srećom su se svi putnici spasili. Među njima je bilo i 80 crnačkih robova. Franjo je brodolomcima postao pravi duhovni otac i socijalni skrbnik. Crnce je poučio u vjeri i krstio. Bio je to njegov prvi veći apostolat u Americi. Nakon dva mjeseca zadržavanja putnici su se uspjeli ukrcati na neki drugi brod koji ih odveze do luke Paita u sjevernom Perùu. Franjo je odatle pješice – kao nekoć Isusovi apostoli – nastavio put prema Limi, glavnom gradu Perua i sjedištu političkoga, upravnoga i vjerskoga života cijeloga kontinenta. Došavši u Limu, od svojih je poglavara bio određen za misionara u udaljenom Tucumanu. Do svoga misijskoga odredišta morao je prevaliti 3.000 km. Putovao je preko Anda što pješke što jašući. Bio je to strahovito naporan put, no misionar ga je izdržao jer je znao za čije se kraljevstvo zlopati. Htio je nasljedovati najveće Kristove misionare Pavla i Ksavera i zato mu nijedna žrtva ne bijaše preteška.

U studenome, 1590. Franjo je stigao u Tucuman. Povjeren mu je za rad velik teritorij koji danas obuhvaća sjeverne pokrajine Argentine. Revni se misionar odmah dao na posao osnivajući misije ili redukcije, obavljajući težak ali i plodonosan apostolat među Indijancima. Njima je naviještao Evanđelje, njih je nastojao priučiti uljudbi, mirio je zavađene, branio potlačene. Gospodin je njegov rad kao nekoć i apostola pratio čudesnim znakovima i znamenjima. Računa se da je obratio i pokrstio 200.000 Indijanaca. God. 1592. imenovan je vizitatorom misija u Tucumanu pa se tako njegov rad proširio i na bijelce.

Već g. 1595. poslušnost ga je pozvala natrag u Limu gdje je bio imenovan gvardijanom samostana Sv. Marije od Anđela. Godine 1602. premješten je za gvardijana u Trujillo i tako se njegov utjecaj neprestano širi, a s njime i njegov rad za izgradnju Kristova kraljevstva u onim stranama svijeta. God. 1604. bio je opet u Limi. S raspelom je u ruci obilazio ulicama i propovijedao. Iako je bio veoma stroga života, na vani je nastojao uvijek očitovati radost. Da razveseli i duhovno uzdigne svoju subraću i druge, laćao se i violine te svirao.

Rad, oštre pokore, putovanja, iscrpiše njegove sile i on klonu te bi prenesen u samostansku bolnicu u Limi. Tu je umro 14. srpnja 1640. Na samrti je zamolio subraću da mu zapjevaju Credo. Saslušavši ga izrekao je svoje posljednje riječi: »Neka bude slavljen Bog!« Benedikt XIII. proglasio ga je 27. prosinca 1726. svecem. No, davno prije toga izabraše ga za zaštitnika brojni gradovi Perua, Bolivije, Paraguaya, Uruguaya, Čilea i Argentine. Na slikama ga najčešće prikazuju s raspelom u ruci te kako Indijancima naviješta Evanđelje. Ideja o Kristovu kraljevstvu bila je živo prisutna u njegovu životu. Zbog toga je kraljevstva prešao preko oceana, prevalio na tisuće kilometara.

Vratimo se opet k našim suvremenim idealnim mladima koje također zanosi misao o Kristovu kraljevstvu, o apostolatu molitvom, radom, žrtvom. Vidjevši je ostvarenu u životu najvećih svetaca, po njihovu primjeru mogu se za nju još više oduševiti. Na taj će način izbjeći onu prazninu od koje boluju oni mladi što trče za prolaznim užicima koje im nudi naš moderni potrošački mentalitet. Jedini je lijek tome zlu osobni susret s Kristom i angažiranost za izgradnju njegova kraljevstva danas. To se kraljevstvo ne izgrađuje ni oružjem, ni novcem, ni politikom, već svetačkim životom, velilkodušnošću, koja je svojstvena jedino svecima.

Današnji sveti zaštitinici su Sv. Kamilo de Lellis i Sv. Franjo Solano;