www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 12:22

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 20 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: Sv.Franjo
PostPostano: 05 ruj 2006 22:00 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 31 kol 2006 18:49
Postovi: 40
Lokacija: Koprivnica
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveti Franjo bio je pravi obraćenik


Čovjek koji upoznaje Krista, Kristova ljubav zadire u dubinu njegova srca, postajući na zemlji njezin nedostižni svjedok. To je duhovna bit svetoga Franje. Dnevnici su na prvoj strani donijeli Papine riječi koje je izrekao na skupu sa svećenicima biskupije Albano. Dnevni tisak ponajviše ističe Franju kao čovjeka mira, branitelja prirode, odvajajući pozornost od onoga što je Sveti Otac istaknuo kao bitno i središnje obilježje asiškoga siromaška, to jest da je Franjo obraćenik. Govoreći o Papinu osvrtu na svetoga Franju u razgovoru za radio Vatikan, otac Enzo Fortunato, glasnogovornik asiškoga samostana, kazao je kako je Sveti Otac istaknuo veoma znakovito pitanje.
Postoji opasnost da se svetoga Franju promatra samo kao pacifista i ljubitelja prirode. On je zaštitnik prirode jer ga je Ivan Pavao II. proglasio zaštitnikom ekologije, on je također čovjek mira kako to očituju brojne slike iz njegova života. Ali je očito kako je Sveti Otac jasno rekao da je on obraćenik, odnosno čovjek za kojega je Krist bio sve, u tom smislu on je čovjek koji se potpuno obratio. Znamo veoma dobro da je to obraćenje u svetome Franji imalo svoj vrhunac u stigmama. Prije nego će umrijeti, sveti je Franjo dobio taj znak po kojem će ga njegovi životopisci nazvati Alter Cristus, odnosno drugi Krist istaknuo je otac Fortunato.
Osvrnuvši se na ulogu trpljenja i kriza u životu, kazao je kako je sveti Franjo proživljavao krize, ne samo na početku svog obraćenja, nego i sa samim fratrima i zajednicom. Nije problem kriza u sebi, nego je način na koji se netko postavlja prema krizi, kako ju nadvladava. Vjerujem da nam sveti Franjo u tome može biti uzor kako bi nam rekao da se sve u životu može nadvladati. Važno je dati smisao i značenje onome što proživljavamo primijetio je otac Fortunato.
Na primjedbu kako je Sveti Otac, citirajući pastoralno pismo asiškoga biskupa, pozvao mlade da slijede uzor svetoga Franje Franjo idi, popravi moju kuću istaknuo je kako Franjin optimizam posebice privlači mlade, zatim njegova sposobnost dijaloga kao i njegova životna jednostavnost. Veoma je važno ne promatrati Franjin lik u dijelovima, a na to je i asiški biskup upozorio u svome pastoralnom pismu, nego da je cijeloga njegovog život središte Isus Krist. To treba jasno reći, jer znači imati hrabrosti, znači osloboditi se strahova koji se gnijezde u čovječjem srcu, znači pobijediti velikoga demona, a to je ljudska sebičnost - zaključio je otac Fortunato.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 lis 2006 08:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1412
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 36 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Franjo Asiški
Svetac

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja." Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku. Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Žpanjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 lis 2006 11:45 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 02 lip 2006 12:46
Postovi: 1079
Lokacija: ZAGREB
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
evo kao dodatak hrvojevom upisu( hrvoje :arrow: )

PROROČANSTVO SV. FRANJE ASIŠKOG O NAŠIM DANIMA

Sveti Franjo Asiški neposredno prije smrti upozorio je okupljenu braću na dolazeće nevolje i rekao:
"Braćo, radite hrabro, budite jaki i pouzdajte se u Gospodina. Predstoje vremena velikih tjeskoba i nevolja u kojima će uzeti maha previranja i opasnosti svjetovnog i duhovnog karaktera, ljubav mnogih će popustiti, a pokvarenost i zlo prijeći će svaku mjeru.

Moć demona će se očitovati više no obično. Neoskvrnjena čistoća našeg Reda, kao i ostalih redova, tako će se izopačiti da će samo mali broj lkršćana slijediti čistim srcem i potpunom ljubavlju pravog Papu i Rimokatoličku crkvu.

U trenutku kada nevolje dosegnu vrhunac, bit će proglašen papom onaj koji neće biti izabran kanonskim putem i trudit će se da mnoge na lukav način zatruje smrtonosnim otrovom svih zabluda.

Zatim će se zlo umnožiti, naš će se Red raspasti, mnogi ostali redovi će potpuno nestati jer se toj zabludi neće moći suprotstaviti, nego će je prihvatiti. Bit će tako različitih mišljenja i podvojenosti u narodu, među redovnicima i u kleru da će čak i odabrani biti dovedeni u zabludu(kad bi to uopće bilo moguće), ako te dane ne prikrate anđeoskom riječju, ako ih u tom previranju ne bude vodilo neizmjerno Božje milosrđe.

Neki će tada snažno osporavati naša pravila i naš način života. Neizmjerni će biti pokušaji da nas se slomi. oni koji se tada spase, primit će krunu Života.

Jao onima koji svoju nadu polažu samo u to što su redovnici, koji su mlaki te se trajno ne suprotstavljaju napastima, koji će pristupiti ispitu izabranih.

Oni koji ostanu postojani u žaru duha iz ljubavi i u maru za istinsku pobožnost, pretrpjet će progone i nepravdu kao neposlušni i raskolnici. Njihovi će progonitelji, gonjeni zlim dusima, tvrditi da zbog neposluha prema Redu takve pokvarene ljude treba ubiti i uništiti.

Gospodin će tada biti utočište patnika, i spasit će one koji se u Njega uzdaju. Da postanu jednaki (svetima), odlučćili su radiiti savjesno i vječni Život zaslužiti smrću, slušati boga više nego čovjeka;neće se bojati smrti jer nisu htjeli prihvatiti laž i nevjernost. Za mnoge će propovjednike Istina tada biti mrtva, a za neke od njih zgažena i zanijekana. Svetost životne promjene će , kod takvih koji će je izvanjski priznati biti smiješna, jer će im Isus Krist poslati zatirača, a ne dostojnog pastira."



sveti Franjo je dakle, prorekao jednog lažnog papu koji je nepravilno izabran, ali kojem će se usprkos svemu prikloniti većina katolika, koji će ih na lukav način zatrovati smrtonosnim otrovom svoje zablude. Dakle, ne pastir stada negfo zatirač ovaca, tj. razdirući vuk.

ovo je proročanstvo sv. Franje izdano u Izdanju Crkvene knjižnice, Pariz, 1880. godine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 lis 2006 14:19 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 19 srp 2006 14:41
Postovi: 1412
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 36 zahvala
Zahvaljeno je: 26 zahvala
Neka dopre do tebe molitva moja, Gospodine!
Job 9,1-12. 14-16; Ps 88 Lk9,57-62

Zahtjevi apostolskog poziva

Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio."
Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje."
I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje." Lk 9,57-62



BLAGDAN SV.FRANJE ASIŠKOG
Danas sveta Crkva slavi blagdan sv.Franje Asiškoga, koji se rodio 1182 god. u Asizu u Italiji. On potječe od bogatih roditelja Petra Bernardona, koji je bio bogati trgovac i majke Pikarde koja je bila vrlo pobožna i plemenita kršćanka. Franjo je još kao mali dječak u župnoj crkvi sv.Jurja naučio čitati i pisati. Franjo je po svojoj naravi bio blag, prijazan, odvažan, iskren, bistar i veseo. Zato ga njegovi vršnjaci posebno zavolješe i izabraše ga svojim prvakom. To ga je posebno uznosilo, pa se svom dušom i srcem dao na tadašnje viteštvo. Priređivao je sa svojim prijateljima bučne zabave, raskošne gozbe, igre, popjevke i veselice. Volio je svečanosti, raskoš i bio je prilično lakomislen. Vatreni i idealni mladić težio je da u svemu bude prvak. Rado je pomagao siromahe i djelio im obilnu milostinju. U dvadesetoj godini upao je u ratno zarobljeništvo, gdje je ostao punu godinu dana. A kada se vratio asiška ga je mladež opet gledala kao vođu, no to nije potrajalo, jer je Franjo tada u svojoj nutrini sve više osjećao nutarnje nezadovoljstvo i to nezadovoljstvo sa samim sobom.
Zatim je nadošla još i teška bolest, koja ga je mjesecima prikovala uz krevet. Shrvan, istrošen i izobličen bolešću tako grozno, da se nije skoro mogao ni prepoznati, što ga opet silno potrese i uznemiri. Tada je njegovo srce sve jače osječalo svu težinu i prazninu svega prolaznoga. Čim je Franjo ozdravio od bolesti, iako se u duši već bijaše nešto promijenilo, pokušao je ipak proći za slavom novim putevima, i to onom slavom koja dolazi od oružja junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se s toga prema pokrajini Pugli i zaustavio se u Spoletu. Uzrok tomu bijaše tajanstveni glas u snu koji ga je pozvao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo je to shvatio kao opmenu Božju i vratio se natrag u svoj Asiz. Tu je odmah raskrstio s veselim društvom, te se odmah kategorički obračunao sa svojom dosadašnjom mladalačkom prošlošću, te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Dane i noći provodio bi u molitvi ležao bi na goloj zemlji glavu naslanjajući na drvo ili kamen. Nekoliko mjeseci još nije bio načistu što Bog s njime namjerava. Dok se jednom molio u crkvi sv.Damjana pred velikim raspelom tri puta je čuo zov Isusa raspetoga: "Franjo pođi i popravi mi crkvu koja se ruši." Franjo je tada obnovio crkve sv.Damjana i malu kapelicu Gospe od Anđela Porcijumkulu. I onda je shvatio da Gospodin želi da obnovi Crkvu iznutra. Takva posvemašnja i očevidna promjena na Franji strašno naljutila i uvrijedila njegova oca, jer dok je Franjo provodio svjetovnjački život, otac mu je bio jako prijazan i darežljiv. Nije mu uskračivao ni novaca, ni zabava, ali zato sada otkako je počeo živiti pokorničkim životom odan posve Bogu, osjetio je samo očev gnjev.Franjo je postojano i odvažno podnosio progone, zlostavljanja i strpljivo predavao život Gospodinu. Otac ga je prijavio sudu a odatle pak izveo na sud pred asiškog biskupa Gvidu. Franjo se pred biskupom Gvidom odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu i iskazao svoje predanje i želju da služi jedino Gospodinu. Čak je skinuo i svu odjeću sa sebe te je sa svime što je imao uručio ocu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Od tada je Franjo u svom siromaštvu započep propovijedati Kristovo evanđelje. Imao je veliku milost od Gospodina, karizmu propovijedanja, koje je silno djalovalo u Duhu Božjem na sve koji su ga slušali. Mnogi su se obraćali na pravi put kršćanskog života, a bilo ih je i takvih koji su pošli za njim. Oduševljeni njegovim propovijedanjem pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života, a bilo ih je skupa s Franjom dvanaest. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Tada je sastavio prvotno pavilo života manje braće, koje je usmeno potvrdio papa Inocent III. potvrdivši franjevačko pravilo, sam papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanestoricu male braće da posvuda propovijedaju sveto evanđelje. Papa ih je odmah uvrstio u klerički red. Tada je vjerojatno i Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju. Rijetko je koje srce govorilo tolikom ljubavlju za isusa kao srce sv. Franje. Na brdu Alverinu zadobio je kao znak svete rane Kristove na ruke, noge i prsa. Tako je Franjo postao sličan Isusu u svome životu i trpljenju. Tako iscrpljen od napornog rada i pokore osjetio je da mu se bliži kraj života. Primio je svete sakramente, okružen svojom subraćom blago je preminuo u Gospodinu 04. listopada 1226 godine u 44 godini svoga života. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. 1229 godine.

Prema izvorniku: Gospodnje i svetačke propovijedi - A. Živković OFM, UPT, Đakovo 2000 god.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 vel 2007 20:22 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 16 vel 2007 10:49
Postovi: 9
Lokacija: Dardania
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveti Franjo Asiški


Slika

Život sv. Oca Franje možemo podijeliti, približno kronološki točno, u tri razdoblja: od rođenja pa do takozvanog njegova "prvog obraćenja" (1182. - 1205.); prvo putovanje u Rim, osnivanje i utvrđivanje svog Reda, konačno "Pravilo" (1206. -1223.); poslijednje upriličenje Propetomu i sretni prelazak u vječnost (1224. - 1226.). To će biti i okosnica našeg prikaza.

Franjo se rodio u Asizu, u divnoj spoletskoj dolini najvjerojatnije 1182. godine; neki kažu 26. rujna. Po majčinoj želji dali su mu na krštenju ime Ivan. Njegov otac Petar di Bernardone (sin velikog Bernarda), bogati asiški trgovac, bio je upravo na putovanju, valjda u Francuskoj, gdje je dobivao dobro i skupo platno. Obradovao se svom prvorođencu, ali mu nije bilo drago što su ga krstili kao Ivana. Valjda iz harnosti prema zemlji s kojom je tako sretno trgovao, nadjenu mu ime Frančesko, Franjo, koje će mu i ostaviti i koje će postati baš po Petrovu sinu tako slavno i blagoslovljeno!

Petar Bernardonov nije bio plemenitaš, ali sa svojom okrutnošću i svojim novcem se znao domoći znatna ugleda u mladoj asiškoj komuni. I smatrao je jednom od glavnih svojih dužnosti: sačuvati pa povećati tako svojih, odnosno svoje trgovačke kuće. Zato je on velike nade polagao upravo u svoga Franju, koji je već od najranijeg djetinjstva sve više pokazivao neke osobite prednosti i svojstva, koja su sjajno odgovarala očevim željama i nadama. Bio je to vrla bistar dečko, po prirodi nekako mio i drag, veseljak i živ, plemenita srca i poletne duše. Rado je slušao priče o starim vitezovima i junacima, zanosio se vatrenim konjima i sjajnim oružjem. Nije on bio odbojan ni prema molitvi, rado je prisustvovao crkvenim svečanostima, ali odmah zatim mogao se jednako zanosno veseliti i viteškim obduljama i trubadurskim pjesmama i tamburama. Njegova se duša zanosila velikim osnovama, kako bi i sam postao slavan vitez.

Roditelji su Franji omogućili i primjerenu naobrazbu. On je naučio vrlo rano čitati i pisati, uputio se u latinski jezik, pa i u vještine koje mogu dobro poslužiti spretnu trgovcu. Domalo ga je otac zabavio u dućanu, gdje se Franjo pokazao veoma spremnim i spretnim i mušterije su sve više navraćale u Petrov dućan, dok je gazdina blagajna bila sve punija. Otac je bio zadovoljan, ali jedno mu nije bilo pravo: Franjo je umio steći novac, ali ga nije znao sačuvati. Bio je neopisivo milostiv prema siromasima i davao im obilate ruke. Bio je željan zabava i svirke i pjesama, a oko njega se kupila asiška mladež, nazivala ga svojim "kraljem", koji je dakako i kraljevski trošio na zajedničke veselice. Sve je to stajalo novaca, kojih Franjo nije žalio, a otac mu ih nije kratio, jer mu je, ipak, laskalo, što se i plemićki mladići kupe oko njegova sina.

Tako je Franjo prošao svoje djetinjstvo i prvu mladost tetošen od svojih roditelja, ljubljen od asiških siromaha, voljen i slavljen od svojih drugova, nazvan općenito u Asizu cvijetom mladeži. -Njegov prvi životopisac, inače njegov duhovni sin, bl. Toma iz čelana, idući bez sumnje i za retoričkim i stilističkim efektima, nekako je pregustim bojama opisao bezbrižno i veselo Franjino mladovanje, ali je ipak dodao, da nije nikad zapao u kaljužu. "Pazio je na uglađenu pristojnost" (2 Čelano, c.3, 7).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 17 vel 2007 20:25 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 16 vel 2007 10:49
Postovi: 9
Lokacija: Dardania
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveti Franjo Asiški

Početak obraćenja

Za onim prvim glasom u neprijateljskom zatvoru, čuli su se sada sve češće slični glasovi iz tajanstvenih strana iznad ovog svijeta, koji je dosad toliko zanosio pjesničko srce mladog Asižanina Franje. Za dugih besanih noći zaokupljale su bolesnika - kaže izrekom životopisac Toma - drukčije misli (1 Čel. 2, 3)...

I kad je napokon mogao ustati iz kreveta, pa, opirući se o štap polagano i iz kuće izići, usudi se jednoga dana poći u šetnju. I gle! što mu je nekad bila osobita radost - zaokružiti pogled po divnoj spoletskoj ravnici, o kojoj će jednom reći: ništa ugodnije nisam vidio od moje spoletske doline - sada ga je sva ta ljepota ostavljala hladnim... Iučini mu se da su vrlo nepametni oni koji ljube prolazne ljepote ovoga svijeta...

I kad je napokon počeo od toga dana - pripovjeda dalje stari životopisac - osjećati svoje ništavilo i pomalo prezirati što ga je prije zanosilo. No kako je napredovalo ozdravljenje, tako se pomalo u Franji opet budila ona stara njegova težnja: da mi je postati vitez! Vraća se on opet u očev dućan i pomaže u trgovini, oblači on opet lijepa odijela, opet jaše ponosna sedlanika, vježba se u ratnim vještinama. No to ipak nije onaj prvašnji Franjo. U njemu se nešto pokrenulo, ni sam ne bi bio znao kazati što je to, ali nešto novo i neodoljivo. Jest, i sada je želio postati vitez, ali ta riječ nije više značila ono isto što i nekoć.

Slika

Ratno je stanje još trajalo, a s njime i bijeda i gladi, svakojake nevolje. Nekoć ponosne asiške plemiće mogao si sada susresti u otrcanim haljinama, ispijena lica, bijeda im je kapala iz očiju. Nekog dana susretne Franjo jednoga od njih. On pogleda uza se, nniza se, a pogleda onog viteza - golaca - i smili se na nj. U mene trgovčeva sina, pomisli Franjo, divan konj i gizdavo ruho, a u plemića viteza staro odijelo i kukavno oružje. Gotovo se zastidi. čuj viteže - dovikne mu Franjo s konja, bolje će tebi pristajati ovo ruho nego meni, daj da se mijenjamo! I dok se iznenađeni vitez nije pravo snašao, Franjo je već sjahao, skinuo sa sebe svoju krasnu odoru i vesela je lica pruži siromahu. Vitez je primio dar, a Franjo osjeti u srcu radost koju još nikad nije osjećao. Sveti Bonaventura nam je sačuvao uspomenu na tu lijepu zgodu, a onaj čarobnjak boje, Benozzo Gozzoli, ovjekovječio ju je na zidu crkve sv. Franje u Monte Falco, za koju je neko Amerikanac rekao da bi se zbog same nje isplatilo preploviti ocean. Ne znam kako je bilo drugima, ali se ja i danas duboko sjećam onog iznenađenja koje mezapanjilo kad sam prvi put stupio u tu vilinjsku dvoranu (naridni spomenik danas).

Uz tu sliku slavni je umjetnik prikazo i san što ga je Franj usnio one noći. Učinilo mu se da ga netko zove. Našao se u krasnu dvorcu. Gleda i ne može se nagledati. Tu je sjajno oružje, križem urešeno, a u gospodskoj dvorani sjedi ljepota - djevojka. Za koga je ovaj dvorac, oružje, zaručnica - pitao se Franjo, a onaj će mu glas: "Za te i za tvoje vitezove!" Sutradan je mladi vojnik bio izvan sebe od radosti. Bio je uvjeren da ono nije bio samo san, da je onaj glas koji mu se i po trći puta javlja, rekao istinu. Kad su ga pitali zašto je tako veseo, odgovorio je: - Znam da ću postati veliki knez! Upravo se tih dana spremao neki asiški plemić s drugim vitezovima, da stupi u četu grofa Gentila Manupella, koji je nakanio u Apuliju, da tu vijuje pod slavnim barjakom Galtiera Brienna. Franjo se nadao opšteniti na oružju i tako od vojvode dobiti "viteški udarac", za kojim je sada čeznuo više no ikada: - Cupidus gloriae! - željan slave tvrdi Toma čelanski. Sad će s njima i sin Petra Bernardonova...Franjo se pripravio što je mogao ljepše, pozdravio se s roditeljima, pridružio se plemićima i junački konji ponesoše mladice prema Spoletu. Tu je bio prvi odmor. No kad je bilo sutadan, Franjo se ne osjeća dobro. Ne može naprijed. Bolaesan je. Drugovi ga ostaviše u ognjici, preporučiše ga dobrim ljudima i odjuriše dalje.

Je li se Franjo sjetio odakle ta bolest? Možda i nije u prvi mah, ali nekoliko dana kasnije, kad je onako napola u ognjici, napola u nesvjestici sanjario na svom krevetu, opet je - bio je ovo četvrti put! - začuo tajanstveni glas:

- Franjo, kamo si se spremio?
- U Apuliju, da postanem vitez.
- Reci, Franjo, tko ti može više koristiti: gospodar ili sluga?
- Gospodar - odgovori bolesnik.
- Zašto dakle ostavljaš gospodara (Boga), da ideš za (čovjekom) slugom?
Franjo je slutio čiji je to glas, pa dršćući od sreće upita:
- Gospodine, što hoćeš da učinim?
- Vrati se u svoj grad. Tu ćeš doznati što moraš učiniti. Ono tvoje viđenje treba sasvim drugačije razumjeti.

Tako je, eto, započelo Franjino obraćenje. On je poput Pavla zapitao tajanstveni glas koji mu je govorio već četvrti put, sve jasnije i sve odlučnije, što mora činiti, spreman učiniti sve! On je počeo shvaćati da će njegovo viteštvo biti različno od viteštva za kakvim su čeznuli svi plemeniti mladići njegova vremena, a on među prvima. Za takvo se viteštvo nije morao boriti zemaljskim ratnim oružjem; takvo se viteštvo nije postizalo "viteškim udarcem" primljenim od nekog zemaljskog vojvode, nego dodirom one tajanstvene Ruke nebeskog kralja. Toga kutra Franjo je primio taj udarac. Njegovo je obraćenje već tu...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 17 vel 2007 20:27 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 16 vel 2007 10:49
Postovi: 9
Lokacija: Dardania
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveti Franjo Asiški


Konačni oproštaj


Franjo se vratio u Asiz. Lako možemo zamisliti bezbrojne komentare što su se pleli oko toga nenadanog povratka. Sigurno je bilo i bockanja i šale, osobito među njegovim nekadašnjim drugovima. Ali na koncu svi su bili veseli što im se vratio "cvijet asiške mladeži". I da proslave taj nenadani događaj, drugovi pozovu Franju na veselu gozbu. Da ih ne uvrijedi Franjo pristane, ali nije u srcu osjećao nikakve radosti. Gozba je bila dobra i obilna, stari Petar se neće ljutiti da i više potroši jer će to njegov Franjo - o tome je bio sada uvjeren više nego ikada -sve nadoknaditi svojim vještim trgovanjem.

Poslije večere, kako je već bio običaj, pođe vesela četa gradom pjevajući i tamburajući. Dakako, i ovog je puta Franjo bio izabran za "načelnika" ili "Kralja" svečanosti i predana mu je palica, znak njegove vlasti. No sad se događalo nešto neobično: Frannjo je najednom stao i zamislio se. Vesela je družina i dalje pjevala i halabučila, dok ne osjetiše da je njihov "načelnik" negdje zaostao. Vrate se natrag. Našli su ga, ali kao da to nije njihov Franjo! Ne čuje njihovih šala, ne odaziva se, ne odgovara: bilo je očito da je njegova duša negdje daleko, da ona sluša neke druge glasove, moćnije od ijednoga zemaljskoga.
Bilo je to peti put što mu je progovarrao onaj njemu već poznati glas. Ovaj put jače i zamamljivije nego dosada. Jedan od drugova hoće sve izvrnuti u šalu:

-Da se ne misliš ženiti, Franjo?
-Da, pogodio si! - prenu se na tu riječ zaneseni mladić. -I dovest ću sebi djevojku, kakve nema na zemlji: plemenitiju, bogatiju, lijepšu od ijedne druge!!
Poznat je bio među družinom Franjo sa svojih "nastranosti" pa su i to primili kao šalu. Ali nje bila šala!
Dok su njegovi drugovi, a možda i on s njima, jer dobar je pjevač bio Bernardonov unuk, pjevali pjesmicu, koja je kolala pod Franjinim imenom i sačuvala nam se do danas:

In foco Amor mi mise,
In foco Amor mi mise,
Divisemi lo core...
S'io moro innamorato,
Non vi meravigliate,
Che 'l colpo mi fu dato
Con lance innamorate...

U plam me ljubav zavi,
U plam me ljubav zavi,
I srce mi zatravi...
I umrem li od plama toga,
Nek vas to ne začudi,
Od koplja jer su ljuvenoga
Probodene mi grudi...

Dok su dakle pjevali, u Franjinoj je duši najednom zapjevao onaj GLAS, koji mu više neće davati mira i pokazao mu kao novom vitezu! - gospođu za koju će se boriti, za koju će živjeti...

Ne zaboravimo da je to bilo njavjerojatnije 1205 godine, kad je Franjo bio dorastao za ženidbu (24. mu je godina). Po svoj prilici se stari Petar Bernardonov već bavio mišlju da svog Franju oženi i priveže ga uz kuću i uz dućan. Ratne neprilike, tamnovanja, duga i teška bolest, neuspjelo putovanje u Apuliju, - sve je to ometalo Petrove planove. I sada je posegnuo Gospodin: služeći se Franjinom viteškom simbolikom, Bog mu je one večeri u obliku lijepe nesvjestice pokazao što želi od njega: da se odreče svega zemaljskoga i posveti samo Njemu...

I poslije one večeri Franjo nije više priređivao bogatih večera. Povukao se u samoću, predao se molitvi i razmatranju - razmišljanju. Po više dana ga nisi vidio ni u kući ni u dućanu. On je sada bio potpuno uvjeren da Bog hoće nešto osobito od njega i molio je da mu kaže što je to, a on je spreman učiniti sve, bez ustručavanja, bez oklijevanja. S ovim svijetom oprostio se zauvijek. Stari pisac, koji se krije pod imenom: Tri druga, kaže da se one večeri Franjo učinio svojim drugovima, kad su ga zatekli u ovakvom zanosu, kao drugi čovjek: quasi in virum alterum iam mutatum: kao da se promijenio u drugog čovjeka. I doista, Franjo se našao na prekretnici života. Svaki mladić svojom dvadeset četvrtom godinom završava fiziološki i psihološki period svoga razvitka: postaje čovjek, u onom punom značenju te riječi, koja opet kod svakog pojedinca ima individualnu bilancu i nijansu. Zanimljivo je, na primjer, da su mladi sveci umirali u dobi od 24 godine - Ljudevit Tulski, Alojzije Gonzaga, Ivan Berhmans, Kazimir Poljski, Gabrijel Iossenti i mnogi drugi.

I upravo u toj dobi Franjo doživljava pod osobitim uplivom milosti, svoje prvo preobraženje. Njegovi prvi životopisi obično počinju s tim časom opisivti njegov život i događaje između 1202. i 1205. označuju kao vrijeme njegovva prvog preobraženja i obraćenja. I mi danas rado upotrebljavamo taj izraz. No svakako je potrebno istaknuti da se Franjo nemože smatrati "konvertitom" u današnjem značenju te riječi. On je uvijek vjerovao, bio je od djetinjstva dobar kršćanin premda dosta lakouman, ali nimalo pokvaren i da su stvari tekle prirodnim tijekom, on bi poslije neuspjela puta u Apuliju bio izvršio očevu želju, doveo mladu nevjestu i predao se zajedno s njime trgovanju i stjecanju, kao i drugi trgovački sinovi u Asizu. U tom slučaju sigurno se ne bi o njemu mnogo govorilo niti bi se knjige pisale pa bi utonuo u zaborav kao i drugi Asiški mladići.

Slika

Ali kod Franje se dogodilo nešto sasvim drugo: milost je posegnula na osobit način u tkivo njegova življenja i odlučila ga otkati tako da će se vjeovi diviti. Ovaj posao se u višem smislu nazvati i obraćenjem ili možda još bolje: preokretom u Franjinim duhovnim življenjima. Taj se preokret nije zbio u jedan tren. Njegovo se obraćenje ne može pravo porediti s Pavlovim. Ono je išlo polako i postepeno. Gospodin nije Franji odmah kazao što hoće od njega. Trebalo je da Franjo sam izvojuje svoj novi stav u životu, da i sam u teškim duševnim borbama izvojšti pobjedu nad svim onim za čim je dosad čeznuo i da se potpuno preda onom iddealu za koji ga je predodredio Bog. I moramo priznnati da se junački borio i da je svom novom idealu predao svega sebe, svaku žilicu svoga srca, svaku misao svoga uma. A borba će potrajati četiri godine...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 ožu 2007 19:03 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 27 vel 2006 14:33
Postovi: 255
Lokacija: Njemacka
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
:D Bog te blagoslovio Alex :D
Hvala ti na ovom. Divno !
Slika

Marte


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 07 ožu 2007 17:15 
Odsutan
Novoregistrirani korisnik

Pridružen: 23 vel 2006 21:17
Postovi: 6
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Mene je posebno dojmila ona zgoda sa gubavcem.
Posebno ono da je, kako neki životopisvi kažu, nakon što je poljubio tog gubavca, a prije toga pobjedio samog sebe da bi to učinio, gubavac je - nestao. Samog Krista je Franjo prvi put dotaknuo svojom ljubavlju,do tada je sve to bilo smao izvanjski,formalna vjera...

Mislim da se moramo truditi češće ići protiv sebe, protiv ljudske slaboće. To bi se moglo pretvoriti u veliki blagoslov za nas.. Bog nas poziva da budemo drugačiji, da budemo bolji od drugih.

Dio sam Frame i sv. Franjo mi je jedan najdražih svetaca..
Eh, da mi je moći poput njega shvatiti da se sva sreća nalazi u drugom čovjeku i u Bogu..


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 25 svi 2007 23:23 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 25 tra 2007 20:57
Postovi: 62
Lokacija: Podravina
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
SVETI FRANJO ASIŠKI

Rođen je u Asizu 1182 godine u uglednoj i bogatoj obitelji. Kao mladić Franjo je bio vesele i raspjevane naravi, bistar i ljubazan sa svima. Uspješno je pomagao ocu u trgovini i zarađivanju novaca. Franjo je bio plemenit i velikodušan, za njega je bila veća radost od stjecanja bogatstva da usrećuje i dariva druge. Sanjao je o slavi, mislio je da će slavu steći junaštvom u vojsci. Kad je izbio rat između Asiza i Perugie uključio se u rat , no Asiz je bio poražen a Franjo zarobljen. Nakon povratka kući teško je obolio. Ta bolest je promijenila smjer njegovih misli.Dosadašnji život izgledao mu je kao trka u prazninu, besmisleno. Kada je ozdravio ponovo se vratio trgovini i bezbrižnom mladenačkom životu. Ponovo se prijavio u vojsku želeći se proslaviti kao vitez no doživio je slom svojih snova. Dobio je groznicu, odustao od rata i vratio se u Asiz. Tada se promijenio. Umjesto o slavi često je mislio na Boga koji ga je sve više privlačio. Siromasi su postali njegovi glavni prijatelji i poželio se s njima izjednačiti. Spoznao je da se smisao života nalazi u darivanju za braću i ljubavi prema Bogu. Potpuno obraćenje Franjo je doživio kada je susreo gubavca i htio pobjeći, no poslušao je unutarnji glas, došao do gubavca i poljubio mu ruku. Osjetio je veliku radost. Od tog časa njegova duša postala je dovoljno jaka da se odreče svake zemaljske radosti. Našao je put unutarnjem miru. Bog mu je posve zaokupio dušu. Kad je jednom prolazio kraj zapuštene i trošne crkvice sv. Damjana to ga je potreslo pa je ušao i kleknuo pred oltar.Kada je molio čuo je Božje riječi koje je shvatio da mu Bog naručuje da popravi tu crkvicu. Prodao je nešto robe iz očeva dućana i sav novac koji je imao dao je svećeniku za popravak crkvice. Sve više je boravio u skloništu kraj crkvice. Kad mu je otac doznao što se zbiva pobjesnio je i u strahu da ne razdijeli sve bogatstvo tražio je od Franje da se javno odrekne nasljedstva što je Franjo i učinio i vratio ocu sve što mu pripada. Kad se odrekao oca i baštine bilo mu je 25 godina. Počeo je vlastoručno popravljati crkvicu sv. Damjana, a da bi je mogao popraviti odlučio se za prosjačenje po Asizu. Snagom ga je ispunjavala molitva Bogu. Popravio je još dvije crkvice. Čuvši u crkvi svećenikove riječi o Isusu koji od svojih apostola traži siromaštvo, ljubav za braću i šalje ih u svijet, to je za njega bila objava. Shvatio je da Bog to i od njega traži. Odlučio je da će krenuti kao apostol među ljude da im propovijeda Božju ljubav. Svoju dosadašnju odjeću zamijenio je sivosmeđom tunikom s kapuljačom kakvu su nosili najsiromašniji ljudi u njegovom kraju. Htio je živjeti u potpunom siromaštvu. Hodao je svuda i propovijedao ljudima koji su ga htjeli slušati. Poticao ih je pokori i međusobnoj ljubavi. Ljudi bi ga često ismijavali. Njegov govor potakao je mnoge da mu se pridruže i pohvale njegov način života. Prvi mu se pridružio bogat i ugledan trgovac iz Asiza Bernardo Kvintavalski a zatim Petar Katanski. S novim učenicima Franjo je otišao u obližnju crkvicu sv. Nikole. Nakon molitve Franjo je dva puta otvorio evanđeosku knjigu koja se svaki put otvorila na mjestu gdje govori o poslanstvu apostola i njihovom siromaštvu. Franjo je to shvatio kao Božju poruku da i oni tako moraju živjeti.Prodali su imanja i podijelili novac. Prihvatili su Božji poziv. Od tog dana živjeli su u duhu evanđelja ponizno i skromno. Uskoro ih je bilo 11 koji su živjeli u potpunom siromaštvu. Posvetili su se molitvi , radu i razmišljanju, pomagali su gubavcima i ljudima na polju i pri drugom radu. Za svoje djelo nisu prihvaćali novac već samo hranu koju su trebali. Ljudi su se naviknuli na njih i razmišljali o njihovim riječima. Neki su im se posmjehivali i zatvarali pred njima vrata. Franjo je napisao pravilo po kojem bi trebali živjeti te krenuo sa svojom grupom u Rim k papi Inocentu  da primi i potvrdi njihov način života. Papa je oklijevao jer je Franjo zahtijevao nešto novoga što tadašnji redovi nisu poznavali život u potpunom siromaštvu- to mu se činilo pretjerano. No Franjo je svojom upornošću i govorom uspio zadiviti papu koji im je dozvolio da žive u siromaštvu i pokori te da propovijedaju. Franjo je bio presretan i zahvalan Bogu. Red Male Braće bio je ustanovljen, što je Franji i njegovoj skupini pribavilo ugled i poštovanje. Kada je Franjo propovijedao u katedrali svojim jednostavnim govorom oduševio je mnoštvo ljudi koje se tamo skupilo. Franjo se prestrašio slave i štovanja pa se sklonio u zapuštenu kolibu da moli i trpi. Sa skupinom se preselio kod kapele Marije Anđeoske zvanu porcijunkula. Pridruživalo im se sve više mladića iz Asiza, a da bi imali krov nad glavom oko crkvice su postavili kolibe od šiblja. Franjo ih je vodio. Ništa im nije naređivao u čemu im sam nije bio za primjer. Bio je strog i dosljedan u zahtjevima. Franjo je s braćom bio na mnogim apostolskim putovanjima po raznim naseljima gdje su poticali na pomirenje, praštenje i slogu. Slušajući Franjin govor u katedrali u Asizu mlada djevojka Klara spoznala je da je Bog zove da mu se posveti. Posavjetovala se s Franjom, pobjegla od kuće i zaručnika, odbacila je svoju raskošnu odjeću i prihvatila redovnu odjeću. Franjo se obratio Asiškom biskupu da sestrama ustupi ermitorij sv. Damjana što je i učinio.Tako je nastao drugi red sv. Franje poznat pod imenom Sestre Klarise. Franjo i njegovi drugovi obilazili su gradove sela i naselja i gdje god bi koga zatekli propovijedali su ljudima o Božjoj dobroti i ljubavi, o pokori i odricanju, poticali su slogu i mir i odvraćali od grijeha. Nakon apostolskog pohoda vraćali bi se u siromašne kolibe gdje su puno razmišljali i molili. Tražili su mirna mjesta gdje su se nesmetano mogli posvetiti Gospodinu. Jedan grof darovao je Franji i njegovim učenicima visoku goru. To je La Verna. Tu je Franjo mogao nesmetano doživljavati svoje susrete s Bogom. Prošlo je osam godina od kada je Franjo s jedanaestoricom krenuo u Rim. Od tada se broj sljedbenika stalno povećavao. Bilo ih je nekoliko tisuća. Budući da nije mogao upravljati tako velikom zajednicom Franjo je vodstvo prepustio Petru Catani. Red je podijeljen na manje dijelove. Među svim redovnim ustanoviteljima Franjo je prvi koji je prihvatio svoj program apostolat među poganima- misije. Ponio je vjeru izvan Europe. Htio je ispuniti Kristovu poruku apostolima:»Pođite po cijeom svijetu i svima naviještajte evanđelje». Njegovi učenici nisu samo naviještali evanđelje po Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Mađarskoj, već su išli u svetu zemlju i Afriku. 1220 su prvi Franjini učenici u Maroku umrli mučeničkom smrću. Franjo se spremao za put u Palestinu. Želio je iz ljubavi što više učiniti za Krista, za njega bi trpio i čak umro kao mučenik ali zaradi bolesti je tek 1219 sa nekim svojim učenicima došao u svetu zemlju, Sirju i Egipat. Hrabro je stupio u turski tabor pred samoga sultana i govorio mu o Kristu, tako da mu je sultan nudio i darove koje je Franjo odbio ali je zatražio dopuštenje da može propovijedati muslimanima koje je i dobio. Prepustivši vodstvo reda Petru Catani Franjo se posvetio uređenju discipline i unutrašnjem životu svoga brojnog reda. Napisao je novo pravilo svojega reda u kojem je svoju prijašnju zamisao o životu i radu svoje braće prilagodio novim zahtjevama i potrebama. Kada je propovijedao po Italiji sve više ljudi krenulo je za Franjom koji ih je morao moliti i nagovarati da se vrate svojim kućama. Za takve je ustanovio treći red. Članove Trećeg reda ne vežu redovna obećanja, oni među svijetom žive nekakvim redovničkim životom. Oni žive doma u svojim obiteljima i svakidašnjim obavezama ali se svuda trude da žive u evanđeoskom duhu. Upravu reda su preuzeli učeniji i sposobniji ljudi. Pri apostolskom radu osjećali su da bi se morali bolje izobraziti. Franjo je rado odobrio ustanovljenje prve franjevačke škole u Bologni (1223-1224). Za prvog profesora bogoslovlja u svojem redu je imenovao Antuna Padovanskog. Već nekoliko godina Franjo se povlačio iz vanjskoga života i vodstva svojega reda. 1224 se povukao na goru La Vernu da bi se u samoći čim ljepše pripremio na praznik sv. Mihaela. Tu u samoći mogao se nesmetano posvetiti razmišljanju. Razmišljao je o Kristovoj muci. Dok je na blagdan uzvišenja svetog križa molio i razmišljao o Kristovoj muci ugledao je anđela koji se spuštao s neba k njemu. Dok se je približio Franjo je prepoznao u njemu razapetog Isusa pribijenog na križ. Iz ljubavi do razapetoga Isusa htio je i on podnositi njegove muke. Želja mu je ispunjena. Kad je prikaza počela nestajati i Franjina duša bila puna ljubavi do Krista, na njegovim rukama i nogama pojavile su se Kristove rane iz kojih je više puta tekla krv. Franjo je znao da mu je Bog podijelio posebnu milost, dok mu je utisnuo Kristove rane. Te rane je imao do smrti. Vratio se u Asiz i tu je nastavio svoje trpljenje do smrti. Iscrpljen oštrom pokorom i teškim naporima, umoran od napornih i dugih apostolskih putovanja, izmučen brigom za svoja tri reda, osječao je da mu snaga slabi. Neprestana molitva i pouzdanje u Boga svladali su đavolska iskušenja. Osječao je mir u duši. Boljele su ga rane. Tome su se pridružili i strašni bolovi u želucu i na jetrima. Pored svega ga je mučila i očna bolest. Sve muke je podnosio junački, združen s Bogom. Vid mu je sve više slabio. Bolest je napredovala. Trpio ju je s radošću. Da bi u svojoj bolesti imao bolju zdravstvenu pomoć Asiški biskup ga je primio u svoju palaču. Dok je slutio da je smrt blizu na njegovu želju, 3. oktobra 1226 su ga iz palače preselili u Porcijunkulu i položili na tlo da bi svoj život završio tamo gdje se naselio sa svojom braćom i sav život posvetio Bogu. Pozvao je k sebi svoju braću i blagoslovio ih je te im poručio neka uvijek ostanu uz Boga. Umro je star 44 godine, 3. listopada 1226 godine. Nekadašnji Franjin prijatelj Hugolin postao je papa Grgur IX i jednu godinu nakon Franjine smrti proglasio ga svecem. Na papinu želju u Asizu je sazidana crkva posvećena sv. Franji. Pod crkvom se nalazi njegov grob na kojem su se odmah počeli okupljati brojni ljudi iz mnogih zemalja. Postao je veliki reformator čuvječanstva. Pokazao je da je pravo bogatstvo i prava trajna sreća u unutarnjem miru. Bog mu je bio sve u životu, za njega je sve zemaljsko izgubilo svoju vrijednost.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 20 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr