courage napisao:
Knjigu koja mi je promijenila cjelokupno viđenje i stav o molitvi i ono najvažnije KAKO moliti (da to je najvažnije) ne bi dala nizašto na svijetu. Nedugo nakon što sam nju pročitala Gospodin mi je doista potvrdio da NITIJEDNU autentičnu molitvu koja svoj pogled i uporište stavlja na Njega, neće odbiti. Pa čak i ako to nije ono ispravo za nas.
Samo jesmo li mi autentični? Molimo li mi s pogledom uprtim u nebesa ili ipak prekrižimo prste za "svaki slučaj". Da li u molitvi naša ljudskost i sebičnost prevladavaju i da li s određenim, često i nesvjesnim oklijevanjem tražimo Oca za nešto?
Nije li to najveća uvreda za Njega, sumnjati da će nas uslišiti?
Isto tako smatram da kad grčevito za nešto molimo da nas neće uslišiti. Jer opet pokazujemo da svoju volju stavljamo ispred Njegove. I da se nismo u stanju toga odreći.
Kad se molim, nastojim imati pasivno-gorući stav. Pasivno u smislu: odbijam duhovni grč, odbijam se navezivati na ono što tražim, a goruće: istodobno živom vjerom zazivam i ufam se u Gospodina i što je važno, odlučujem sama u sebi da mi je molitva već uslišana. Odluku je potrebno donijeti kako bismo proizveli efekt žive vjere u sebi samima. Tad će se polako molitva doista okretati na Boga, više ćemo misliti na Njega, a manje na ono što tražimo. I dok ne budemo ni svjesni, ili već polako zaboravimo na to.....uslišati će nam se.
Vjerujem da imamo krive slike o Bogu, da Ga nenamjerno stavljamo u ljudske okvire... a ne znamo ono glavno: svidjeti mu se. Pokazati iskreno i autentično srce... ne znamo osluškivati Boga. I ušutkati same sebe.
Da me netko krivo ne shvati, imam i ja razdoblja kad mi je molitva živi očaj, sve samo ne autentična...i tad je borba.
A imam i razdoblja kad već osjećam da će me Bog uslišati jer mu dajem potpuno povjerenje. I to je jedna životna škola molitve...koja nikad ne prestaje.
evo nešto malo iz knjige koja mi je promijenila viđenje i Boga i molitve.
"Vidjeli smo da je kako u Joba, tako i učenika iz Emausa, bilo vrlo važno da Bogu, bez ukrašavanja,
reknu što im je na srcu. Tek je tada Gospodin mogao poslati svoju riječ, pravu riječ za danu situaciju, koja
bi unijela svjetlo u njihovu tamu. Valja nam dakle učiti izlijevati svoja srca pred Gospodinom, ali nije
manje važno znati pred Gospodinom i ušutjeti, prema Jobovim riječima "staviti ruku na usta", i dopustiti mu
da progovori on sam. Jednostavno dati mu prostor kako bi nam prenio svoj pogld na situaciju, kako bi nam
ulio novu nadu, novo svjetlo - a možda nas i opomenuo ili ispravio naš pogled na stvari. Tko njegove riječi čeka
otvorena srca, dočekat će ih. Važno je međutim da ne zamijenimo Boga s kantom za smeće koju nakon pražnjenja
nepoželjnog sadržaja zatvorimo i više nas ne zanima.
Svaka se molitva događa ili u međuodnosu ili uopće nije molitva. A ako se događa u međuodnosu, čovjek mora
primijećivati ne samo sebe i svoje riječi nego i drugu osobu s kojom razgovara. Zato nas Bog mora povremeno podsjetiti:
"Prestanite i znajte da sam ja Bog!" (Ps 46, 11).
Ne postavljajmo se pred Bogom u superduhovna stanja do kojih nismo dorasli. Radije pred Bogom izgovorimo ono što nam
je doista na srcu. Ne izgovarajmo pod svaku cijenu: Mili Bože, predivan si i život je s Tobom predivan", kad u svojoj nutrini
osjećamo nešto posve drukčije. Bog vidi u ljudsko srce i ljubi istinu. On će je također i podnijeti -
ne valja ga mjeriti svojom vlastitom mjerom podnošenja.
Ne moram patetično izjavljivati: "Predajem ti se, slijedit ću te bilo kamo pa i u smrt", kad proživljavam tjeskobu
i zbog malih prepreka i zahtjeva koje mi postavlja život.
Ukratko mogu sebi dopustiti da tek budem na putu sazrijevanja, ne moram preskakati etape.
Često možemo susresti kršćane koji doduše općenito imaju u snagu molitve zagovora, ali imaju dojam da njihova
molitva ne može imati nikakvu snagu i učinkovitost jer se ne osjećaju dovoljno bliski Bogu, dovoljno sveti.
Isus je rekao da kad bismo imali vjere koliko gorušičino zrno i naredili gori da se pomakne ona bi se pomaknula.
Drugom prigodom kaže: "Sve je moguće onome koji vjeruje." (Mk 9, 23). I apostol Jakov kad govori o molitvama za
mudrost potiče na bezrezervno povjerenje, a nedostatak povjerenja vidi kao veliku smetnju uslišanju molitve.
I doista kako bi molitva bila učinkovita, pred našim unutarnjim pogledom mora porasti Bog kojemu se molimo; zato molitvu
zagovora često započinjemo hvalom Bogu i zahvaljivanjem, kako bismo se uvjerili da naš Bog nije bespomoćan, nije umoran
poput nas, nije na kraju svojih snaga i mogućnosti, iako mi možda upravo jesmo.
ovo su bili različiti dijelovi iz knjige: Snaga molitve zagovora, Katerina Lachmanova.
Meni knjiga osobno pobuđuje nešto posebno jer je potpuno beskompromisno pisana i to u tehničkom stilu. Doslovce kao da
netko dobije "šalabahter" za kvalitetnu molitvu. Do's and dont's. Piše koje stvari obezvrijeđuju molitvu, a koje je čine djelotvornom.
Jedno divno malo remek djelce o molitvi. Uhvatim li viška vremena, pokušat ću je skenirat čitavu. Inače košta 80 kn u KS-u.
Odličan post
o molitvi forumašice Courage,vrijedi pročitat.
I moram priznat da ima dobrih postova o molitvi na ovoj temi,
najviše od pete stranice,korisnih svima nama,posebno onima,
koji dugo mole za različite nakane,a odgovora još nema.
Čitajte ljudi ak imate volje,možda nađete neki odgovor za sebe.
Dobra tema
,uvijek aktualna.