. Halucinanti su mnogo rjeđi od histerika, no ništa manje opasni. I kod njih su brojčano jače zastupane žene. Idealna nadnaravna bića i drugi ljepši svijet su najprimamljiviji objekti halucinoza. Stoga rado izbijaju baš na religioznom području. Halucinacija je psihoza priviđenja. Bolesnik vidi i čuje ono što postoji samo u njegovoj bolesnoj mašti. Njegova osjetila rade "naprazno". Imaju senzaciju osjeta, čiji predmet i uzročnik ne postoji. Uvjereni su da njihova priviđenja odgovaraju zbilji. Svoje iluzije, utvare i "viđenja" oduševljeno serviraju drugima. Nekada "vide i čuju" neki određeni "predmet" (lik, glas, slika), a nekada nešto nejasno (šum, obris, miris, dodir). Koji put "ono" zapažaju samo jednim ćutilom ili pak s više njih. Viđenje može trajati duže ili kraće vrijeme, ali vizionarstvo je trajna sklonost, bolesno stanje, psihoza. Koliko puta smo sretali ljude i žene koje su "vidjele" Isusa i Gospu, "razgovarale" sa svecima i "čule tajne glasove"? I koliko puta su dobivene "poruke" bile "važne", čak i sudbonosne za Crkvu i čitavo čovječanstvo? I koju li smo svetu srdžbu izazvali kad im nismo vjerovali? Ovi dragi siromašni bolesnici nisu uvijek neuki i obični mali ljudi. To mogu biti i poznati velikani. . Kad jako sugestivne osobe naiđu na sugestibilnu publiku, one joj mogu nametnuti svoje umišljene vizije, pa onda nastaju tzv. kolektivne halucinacije. Dobro su nam poznate iz povijesti, a bili smo im svjedoci i u našim danima ("Gospe na staklima"!). Veoma su pogibeljne za pravi religiozni osjećaj i duhovni život uopće. Budimo skupa sa sv. Crkvom mudri i oprezni kod razlikovanja pravih i krivih vizija. Vizije nadnaravnih stvarnosti su moguće, ali iznimne. One su posebna i rijetka milost, povlastice svetih duša. . Halucinoze nije lako odstraniti, a ni halucinante vratiti zbilji. Od ove će nas bolesti očuvati poniznost, poučljivost i odanost crkvenom učiteljstvu. Nećemo nikada težiti za religioznim senzacijama i čudesnim fenomenima. Stare svetačke legende, a i mnoge moderne hagiografije, čitat ćemo trijezno, cum grano salis. Više ćemo vjerovati Crkvi nego sebi: "Da i sam anđeo s neba dođe..." ------------ TERAPIJA . Ne možemo ulaziti u pojedinosti liječenja svake duševne bolesti. Navest ćemo glavna psihoterapeutska načela: - 1. Čim opazimo kod sebe - ili nas na to drugi upozore - znakove duševne rastrojenosti, moramo se odmah dati liječiti. Velim - dati se liječiti, a ne sami se liječiti. Treba provesti dvije vrste liječenja: a) d u h o v n o, preko duhovnog vođe. Time treba svakako započeti: otvoriti ispovjedniku dušu i srce. Često su naši problemi, zadaci i potrebe vrlo teške a sile slabe. Nebeski Otac će nam pomoći preko duhovnog oca. Kada duhovnik uvidi da nam je potrebna i liječnička pomoć, on će nas uputiti i na b) medicinsko liječenje kod katoličkog psihijatra, koji je dobar vjernik i stručnjak. U njega moramo imati puno povjerenje. On će potražiti uzroke naših anomalija, pronaći dijagnozu i odrediti metode liječenja (uvjeravanje, hipnoza, sugestija, psihoanaliza, trening, kemoterapija, psihokirurgija, grupno liječenje, behavior-therapv i sl.). . -2. Biti odvažan, ne misliti: izgubljen sam, propao čovjek, ruševina. To nije istina, mnogi su psihopati ozdravili. Komplex manje vrijednosti samo mi škodi. Uostalom i nema mnogo sasvim normalnih ljudi. Skoro svaki je u nečemu nastran. Mnogi slavni ljudi su bili neurastenici, a neki i teški duševni bolesnici. . -3. Poštivati pravila duševne higijene: čestit i krepostan život, preventiva, san, odmor, zdrava ishrana, gibanje na svježem zraku, vježbe disanja, prijateljska okolina, smisao za stvarnost itd. Kad je moguće, treba promijeniti nezdravu okolinu. Ako to nije moguće, treba joj se prilagoditi, zavoljeti svoj posao. Stičimo dobre navike, jer će nam one dobro doći kad nastupe crni dani. Najvažnije pravilo duševnog zdravlja: čista duša, bez grijeha i osjećaja krivice! . -4. Budimo uvijek zaposleni. Radimo neki plemenit, zanimljiv i kpristan posao. Ako je naše zanimanje intelektualne naravi, odmorimo se fizičkim radom. Ne zaboravimo: besposlica je najbolji saveznik naše bolesti. . -5. Ne dajmo se uzrujavati protivnim mišljenjem. Koliko ljudi toliko ćudi. Drugačija shvaćanja, metode i način života obogaćuju i naš život. Naši protivnici nisu naši neprijatelji! . -6. Ako smo konstatirali kod sebe neku duševnu abnormalnost, n e stupajmo u svećenički ni redovnički stalež. U tom bi nam slučaju bilo teže. Pokorimo se u ovome, kao i u svemu ostalome, svome duhovnom vođi. . -7. Glavna misao našega života neka bude: BOG JE MOJ OTAC a ja sam njegovo dijete! Onaj tko Boga iskreno ljubi ne može biti krivac, niti će Bog biti njegov sudac. S Očeve strane ljubav, s moje strane - djetinje povjerenje i pouzdanje. . Normalna vjera, ćudoredan i krepostan život najbolji su saveznici duševnog zdravlja. Otkrivanje svrhe svijeta, uzroka opstanka i smisla života u-nosi radost i mir u dušu. Moj logorski drug V. Frankl smatra da življenje bez smisla stvara neuroze, a traženje i nalaženje smisla omogućuje zdrav i sretan život. Stoga je svoju glasovitu metodu liječenja duševnih bolesti nazvao logoterapija.
|