www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 15:34

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće
Autor Poruka
PostPostano: 21 kol 2012 20:25 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
.
POČETNICI
Duhovni život treba početi čišćenjem duše, jer je samo čistoj duši moguće postići jedinstvo s Bogom. Novake u tom poslu zovemo početm'cima. Ima ih tri vrste: potpuno nevini ljudi - osobito među djecom i mladeži - koji nikada nisu izgubili milost, ali su još navezani na stanovite malene grijehe. Zatim to mogu biti obraćenici, koji su se odrekli griješna života, iskreno teže za svetošću, ali u tom pravcu čine tek prve korake. Konačno u ovu kategoriju spadaju i mlaki, tj. oni koji su već davno započeli askezom, ah' bez ustrajnosti, s nikakvim napretkom.
Možda su čak to bili nekada i napredni koji su otišli korak natrag.

Sve početnike karakteriziraju slijedeće oznake:
a) t e ž n j a za savršenstvom, koja mora biti iskrena i djelotvorna (v. str. 295). Bez nje nema pravog duhovnog života. Po svoj prilici mnogi kršćani žive u trajnom stanju milosti, no bez težnje za svetošću. Oni se ne mogu ubrojiti niti u početnike.
b) obraćenje u širokom ili strogom smislu riječi. Konverzija mora biti temeljita, svestrana i neopoziva (ništa manje neopoziva od nerazriješivosti braka nekoga laika, obveznosti zavjeta svakoga redovnika ili vječnosti sv. reda jednoga svećenika). Obraćenik treba da živi životom milosti, ali nisu isključeni povremeni i rijetki padovi.

c) b o r b a protiv smrtnog grijeha, strasti, napasti i loših navika, kako smo to već izložili. Ona uključuje također i posvetu naših tjelesnih i duševnih moći (v.str. 308 itd.), što se obično zove "prima purificatio" ili "p. activa". To čišćenje je nesavršeno ako je motivirano strahom od posljedica ili nadom u nagradu. Savršeno je kad potječe iz sv. ljubavi. Za početnike se još ne traži čistoća i od laganih grijeha.

I početnici bi se trebali vježbati u svim kršćanskim krepostima, dakako u njihovom početnom stupnju (na što smo upozoravah kad smo obrađivali pojedine kreposti). Ni oni ne mogu biti bez ljubavi, poluge savršenstva. No specifične kreposti prvoga stupnja jesu vjera (kao prva ulivena krepost), pokora (okajavanje prošlosti) i mrtvljenje (sigurnost milosti za sadašnjost i budućnost).
Početnici nadalje moraju postaviti duboke temelje svome molitvenom životu, naročito preko razmatranja. Konačno ne smiju ni to zaboraviti da im je prijeko potrebna pomoć duhovnoga vođe.

Početnici ne mogu imati većeg iskustva u duhovnom životu. Stoga trebaju mnogo učiti i dati se voditi od ispovjednika ili duhovnika. Duhovno nam je vodstvo najpotrebnije upravo na početku puta. U početniku su naime naravne sklonosti i profana shvaćanja još previše jaki.
Korisne su mu temeljite duhovne vježbe i pristup nekoj vjerskoj skupini. Početnik redovito i ne zna pravo moliti pa je dobro da se priključi nekoj molitvenoj grupi u svojoj župi. Osnovnu borbu protiv grijeha valja započeti jednom dobrom općom ispovijedi.

O svim tim asketskim sredstvima mi smo već dovoljno govorili u II dijelu našeg udženika. Suvišno je da se ponavljamo. Preostaje nam samo da kažemo koju riječ o obraćenju.

...........
OBRAĆENJE
Ovdje ne govorimo o vjerskom obraćenju, tj. o onome kad se iz bezvjerja ili krivovjerja pronađe put prema pravoj vjeri. Mi mislimo na one kršćane koji imaju dar vjere, ali po njoj, nažalost, ne žive. Za njih dolazi u obzir moralno, odnosno asketsko obraćenje.

U pitanju je, dakako, asketsko obraćenje. Kao što je grijeh bio "odvraćanje od Boga i okretanje k stvorovima", tako je obraćenje sasvim suprotna stvar: odvraćanje od stvorova i obraćanje k Stvoritelju (aversio a peccato et reditus in Deum). Obraćenje je dakle opoziv grijeha i neopozivo priklanjanje Najvećem Dobru. Povratak rasipnog sina u Očev dom. Novi način mišljenja, vjerovanja i djelovanja. Metanoia!
Obraćenje je potpuna životna preorijentacija, novi sustav vrednovanja i temeljito drugačiji, tj. teocentrični način rasuđivanja i donošenja odluka.

Svakom obraćenju treba da prethodi svijest krivnje, tj. spoznaja vlastite zablude i grijeha. Dok nismo postali svjesni svoje krivice, ne možemo imati volju za popravkom. No događa se i ovo: ima grješnika koji su postali svjesni svoje krivnje, ali se ne kaju i ne obraćaju.
Ako ne nađu oduška u kajanju i oproštenju, lako upadaju u neuroze i komplexe.
Manjka im osjećaj krivnje ili odgovornosti pred Bogom i savješću. Tek onda kad im dušom ovlada nemir, strah, stid i nutarnji razdor, koji ih goni da iziđu iz svoje grješnosti, oni su se približili pravom obraćenju.

Glavni čimbenik obraćenja je k a j a n j e. To je žalost nad počinjenim grijesima s odlukom popravka. Iako je kajanje slobodni čin ljudske volje, ono je u prvom redu dar milosti. To je nadnaravni čin kojim nas Očeva ljubav vuče natrag u zagrljaj milosti. No i naša ljubav doprinosi savršenstvu kajanja.
Savršeno kajanje (contritio perfecta) jedino je ono koje izvire iz čiste ljubavi prema Bogu, bez primjese straha ili interesa. Nesavršeno kajanje (attritio) jest moralno dobro (stoga i donosi oproštenje u sakramentu pokore), ali nije asketski savršeno (zato ne daje oproštenja izvan sakramenta). Po pozitivnoj volji Božjoj naše obraćenje treba da bude sakramentalno.
Obraćeniku je potrebita ispovijed necessitate medii et praecepti. Potpunom obraćenju mogo doprinosi opća ispovijed.
Nekad je i apsolutno potrebna (ako prošle ispovijedi nisu bile valjane), a uvijek je veoma korisna.

Iskreno kajanje se pozna po čvrstoj odluci. Odluka za popravkom i potpunim predanjem Bogu ne može ostati samo na nutarnjem planu kajanja i grizodušja. Ona se realizira u djelima pokore i kreposti. Tek preko tvrde i neopozive odluke popravka naše obraćenje stupa u svoju efektivnu fazu.

Ako obraćenje pretpostavlja grijeh, može li se govoriti o obraćenju onih što smo ih nazvali "nevinima"? Može. I oni treba da se obrate. "Zaista vam kažem: ako se ne obratite i ne budete kao d j e c a..." (Mt. 18,3). Samo što njihovo obraćenje neće biti moralno (od zla dobru, prvo ili osnovno obraćenje) nego asketsko (od dobra savršenstvu, drugo ili konačno obraćenje). I njihovo obraćenje mora biti prožeto sviješću krivnje zbog nesavršenosti, kajanjem za prošlu mlakost i odlučnim zaokretom prema svetosti.
Može se roditi naglo, pod munjom milosti, a može se i razvijati postupno, uz duga oklijevanja.
Ono može biti plod jedne propovijedi, duhovnog štiva, susreta s nekim svecem, dobra primjera i si. ili pak rađanja duhovnog zvanja u duši. U tom slučaju obraćanjem zovemo čas opredjeljenja za Boga, milost konačne odluke.

Ali naglasujemo: obraćenje nije samo "čas". Ono traje toliko dugo koliko je dug život kršćanina, proces koji traje do smrti. Ima za nj mjesta možda u malo blažoj formi — i u II i III stupnju askeze.

................
PUT OBRAĆENIKA
Obraćenici iz nevjere i krivovjerja obično shvaćaju ozbiljno svoj duhovni preokret i radikalno se opredjeljuju za Boga i Krista. Za obraćenike koji su bili od početka ortodoxni postavlja se pitanje ortopraxe. Treba u prvom redu promijeniti svoj život. Vjera i život ne smiju biti u raskoraku.
Moralno se obraćenje sastoji u tome da se vjernik riješi moralne zloće -grijeha - te da krene putem kreposti. No revni kršćanin neće ostati na tome, on će težiti za potpunim upriličenjem Kristu, za savršenstvom. Stoga će se truditi da se riješi svih etičkih nedostataka, da bude svet kao i njegov nebeski Otac. Tek ovo drugo, asketsko, obraćenje vodi punoj svetosti.
Kršćanski put počinje dakle obraćenjem, ali se nastavlja usavršavanjem. Ovo se temelji na točnom poznavanju sama sebe, na prihvaćanju bližnjih onakvima kakvi jesu, na ustrajnoj težnji oko popravka, u stalnom otkrivanju volje Božje, u vjernosti kršćanskom modelu života te neprestanom hodu prema vječnoj meti.
U tom hodu čekaju nas nuioge poteškoće, odricanja i žrtve.

Ako je moguće, vanjske ćemo teškoće zaobići, a unutarnje moramo savladati s pomoću Božjom i našeg duhovnog savjetnika. Nametnute kušnje i napasti, neizbježive žrtve i dnevne napore prihvatit ćemo kao svoj križni put. Ne smijemo se bojati ni dragovoljnih odricanja i mrtvljenja, jer su ona znak naše duhovne jakosti i zrelosti. Per aspera ad astra!
To ipak ne znači da svoj život trebamo pretvoriti u samomučenje. Cilj askeze nije zagorčavanje vlastitog i tuđeg života suvišnim pokorama ili mazohističkim postupcima. Dosta je iz ruke Očeve rado primati svaki križ i hrabro ga nositi. "Cilj askeze je otkriti pozitivni vid svake životne situacije i pružiti nam snagu daje prihvatimo s veseljem" .

Muke početnika mogu se sastojati u nesnalaženju kod oscilacija oprečnih duševnih stanja: zanosnih utjeha i mučnih suhoća, u žurbi, pretjeranostima i nepostojanosti (v. str. 212). Za njih su osobito opasne napasti i nagnuća koja udaljuju od Boga a prikazuju nam se pod vidom dobra. Anđeo tame se znade pretvoriti u anđela svjetla (II Kor 11,14) te neiskusne vjernike povući na staze zla spretnim sofizmima, modernim parolama, nerazboritom revnošću, pobožnim izlikama i nezdravim simpatijama.
Anđeo tame nas znade uvjeriti kako smo nadahnuti karizmatičari, reformatori Crkve, novatori u duhovnom životu, pametniji od crkvenog učiteljstva i duhovna elita među zatucanim pristašama pučke pobožnosti.
Tim su napastima izloženi naročito oni koji su po svojoj naravi samodopadni i samouvjereni.

Da znamo bolje "razlikovati duhove", dobro će nam doći mudri savjeti sv. Ignacija
Potrebni su:
— čistoća nakana i motiva,
— nasljedovanje Krista raspetoga,
— posluh Crkvi i njezinu učiteljstvu,
— tražiti "uska vrata", a ne široka (Mt 7,13),
— tražiti Boga i dobro bližnjega, ne sebe,
— tražiti savjet i pomoć duhovnog vođe (ispovjednika),
— slijediti samo dobro informiranu savjest,
— u alternativama birati ono što je bolje.

Sv. Ivan od Križa zamišlja ("Uspon na Karmel") duhovni rast u dva paralelna kolosjeka: molitve i čišćenja. Na kolosjeku molitve: put od diskursivne molitve preko kontemplativne do mističke. U pravcu čišćenja: od osjetilnih utjeha preko tamne noći sjetilnih i duhovnih čišćenja do mirne i vedre noći sjedinjenja.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 kol 2012 20:26 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
,
Na ovom stupnju duhovnog života borba sa teškim grijesima završena je definitvnom pobjedom askete. Sada se čišćenje duše produbljuje sve do najdubljih njenih slojeva. Dušu osvaja i obasjava nadzemaljsko svjetlo — divni primjer Isusov. "Qui sequitur me, non ambulat in tenebris, sed habebit lumen vitae" (Jo. 8, 12). Pravednik više ne luta, smjelo i ravno korača stazama kreposti.
.........
LIKOVI
Nisu svi "napredni" jednako slični jedan drugome. Među njima se dadu razlikovati tri vrste vjernika:

1. Vjerne duše koje vrše sve svoje dužnosti prema Bogu, boje se grijeha i željne su ispuniti u svemu volju Božju. Sa stanovišta legalnosti ne može im se ništa prigovoriti. No njihovo srce još nije dovoljno zagrijano i oduševljeno. Ljubav još nema glavnu riječ u njihovu životu. Heroizam im nije jaka strana.
.
2. Pobožne duše koje su se spremno predale službi Božjoj. U svemu traže Boga, najsretnije su dok na njega misle, nalaze se u njegovoj kući ili na njegovu poslu. Sve svoje zadovoljstvo nalaze u molitvi. No one još nisu bile dovoljno iskušane, pored utjeha molitve još nisu dosta okusile čemer zapuštenosti. One moraju dokazati svoju vjernost i pobožnost i u "vatrenom krštenju" patnja i kušnja.
.
3. Žarke duše koje gore ljubavlju i odanošću. One se ne zadovoljavaju prosječnom vjernošću i službom, svome žaru ne postavljaju međe ni granice. Izgaraju u predanju, žrtvi i mrtvljenju. Opojene su Kristom. Ako ustraju do kraja u svome žaru, ako ne klonu ni u suhoćama ni u "noćima", ako provedu do kraja svoje dobre odluke, eto ih na vrhu gore Gospodnje.
Zajedničke oznake svih naprednih jesu:
a) Obračun sa svim svojevoljnim grijesima, pa i najmanjim. U ovom stadiju duhovnog života treba likvidirati svaki grijeh, njemu pripada stalno stanje milosti. Još će biti i teških napasti i golemih kušnja, ah' većih padova ne smije biti, jer se inače vraćamo na početak.

b) Kreposni život je u punom cvatu. Napredni prakticira sve kreposti, i to u višem stupnju. Vjera je učvršćena, zasluge su povećane, pa kršćansko u f a n j e dobiva zamah. Ljubav je prisutna od samih početaka, ali sada sebi probija put do zapovjedničkog mosta. Stožerne kreposti su postale odista stožerom života.

c)Lik Isusov dominira čitavim bićem vjernika. Vrijeme je da se ispuni ona Pavlova: "Ne živim više ja, u meni živi Krist" (Gal. 2, 20). Ne svojom snagom, već njegovom milošću i primjerom, utjelovljeni u njega, dovršujemo svoju adoptaciju i adaptaciju s Ocem. Naš život u Kristu postaje stvarnost. On je izvor i središte naših misli i osjećanja, naše volje i prakse. Teško je više govoriti o "nasljedovanju Krista". Preslaba je to riječ. Sada se radi o životu u Kristu, s Kristom, za Krista.

d) Molitveni život naprednih već ima čvrste temelje u dnevnom razmatranju. Sada se molitva usavršuje i jača osvajajući posvema sva naša čuvstva. Ovo je stadij čuvstvene molitve, kad ona ne treba više misaonih injekcija, sasvim osvaja srce i spontanom toplinom religioznih osjećaja prožima čitav život. Zatim polako nadilazi samu sebe, misaonost pretvara u intuiciju, a mnogovrsna čuvstvenost se kondenzira u najčistiju ljubav.
Općenje s Bogom je pojednostavljeno(simplificatio orationis) s racionalnog i voljnog gledišta, nastupa faza molitve jednostavnosti. Duša se nalazi na pragu kontemplacije.

............
TEŠKOĆE
Borba protiv malenih grijeha za nas nije nikakva novost(v. str. 194).Dobro smo se sprijateljili sa svim kršćanskim krepostima i naučili kako se stječu (str. 339). Svog Uzora i Spasitelja smo zavoljeli svom dušom, uzeli smo ga za vrhovnog Učitelja (str. 163). Upoznali smo blagodati čuvstvene i jednostavne molitve. Dovoljno smo oboružani da možemo stupati putem "rasvjetljenja".
S Kristom sjedinjeni, Duhom rasvijetljeni hitimo u konačni zagrljaj Očev.
Ipak ni ovaj put nije bez pogibelji i teškoća. Naliči putu Izraelaca prema Obećanoj zemlji. Vodi kroz pustinje i oaze, preko planina i dolina, rijeka i ponora.

Daleko je još Obećana zemlja, jedinstvo s Bogom je tek na vidiku, naše mane i slaboće neprestano izbijaju na površinu, a neprijatelj našeg spasa i svetosti uvijek je na djelu.
Posebna pogibelj ovog stupnja je oholost. Smatrajući se naprednima, držeći se jakima, naslađujući se primljenim utjehama, polaskani pohvalama, poneseni priznanjima, zadovoljni uspjesima lako postajemo oholi, umišljeni i preuzetni. Drago nam je da se zna za naše "kreposti", duhovno vodstvo smatramo suvišnim, preziremo "sitne" stvari i napore. Često se zavaravamo da nam je daljnji napredak nepotreban, a to je onda početak nazadovanja.
Susrećući osobe više duhovnosti nego što je naša, dolazimo u opasnost zavisti i svih njenih posljedica. Ako se duša previše naslađuje u duhovnim utjehama, onda i tijelo počne tražiti svoj dio naslada. Najčešće naša sjetilnost traži oduška u posebnim prijateljstvima, pa čak i u samom duhovnom vodstvu.

.........
MLAKOST
Istina je daje svaki početak težak, ali ni napredak nije lagan. Kad se ljudska narav bude opirala Kristovu "jarmu", kad počne upadati u malo prije nabrojene slaboće ili popusti u prvome žaru, može nastupiti duševno stanje što ga zovemo mlakost. Dugo nas naprezanje zamori, snaga volje klone, plamen čuvstva se prigasi i mi zapadnemo u opću duševnu malaksalost. Iznemoglost i mlitavost obuzmu sve naše moći, više nema govora o napredovanju.
Ova bolest nas može zahvatiti na svakom stupnju duhovnog života. U početnome često, u posljednjem rijetko, a u drugome najčešće. Ne smijemo je zamijeniti s duhovnim suhoćama (koje nisu svojevoljne, dolaze nenadano, bolno se podnose, s njima se ne mirimo i nastojimo ih se riješiti).

Mlakost nastupa s našom krivicom, prepuštamo joj se bez odupiranja, promatrajući nemoćno i hladno raspad našega kreposnog života. Kao što tjelesna anemija započne slabom ishranom, tako i duhovna. Ne hranimo dovoljno svoj duh molitvom, razmatranjem, sakramentima, pobožnim činima/djelima, ili pak sve to činimo nemarno i mlitavo.
Napasti se umnožavaju, pobjede prorjeđuju, mali grijesi podižu glavu, a kreposti blijede i nestaju. Najgore je kad se s ovakvim stanjem izmirimo i kada našom voljom mlakost zavlada sasvim. Na mlakonji se ispunja riječ Gospodnja: "Niti si studen niti vruć. Oh, kad bi bio studen ili vruć! Ali jer si mlak - ni vruć ni studen - izbljuvat ću te iz usta svojih" (Ap. 3, 15).
Pri čestim pokušajima da opravda svoju nemarnost savjest otupi, volja omlitavi, boji se napora, oglušuje na poticaje milosti, pa mlakonja nečujno pada sve niže i niže. I ovdje se ponavlja ona poznata: "šaptom Bosna pade".

Prije nego nas Gospodin "izbljuva" iz svojih usta, treba se prenuti i preporoditi. I ovdje je potrebito obraćenje. Najprije upoznati svoje pravo stanje i pogibelj u kojoj se nalazimo. Zatim uteći se duhovnom vođi, koji će nam pružiti ruku pomoćnicu. Prodrmati svoju nutrinu u ozbiljnim duhovnim vježbama i započeti nanovo život pobožnosti. Opet sa žarom prionuti uz svoje kršćanske i staleške dužnosti.

.......
PASIVNO ČIŠĆENJE
Čišćenje duše je počelo na prvom stupnju askeze, ali se nastavlja i na drugome. Kod prvog čišćenja bio je više angažiran sam čovjek, stoga ga sv. I-van od Križa zove "aktivnim" čišćenjem. U drugom čišćenju je glavni činilac Presveti, pred čijim licem nije ništa dovoljno čisto i čijem "čistilačkom" poslu treba da se posve prepustimo. Odatle mu ime "pasivno" čišćenje. I u aktivnom čišćenju nam pomaže Bog svojom milošću, no u pasivnome on preuzima glavnu ulogu.
Zašto je potrebno da sam Bog preuzme čišćenje naše duše? Zato što sami to ne možemo izvesti. Zar nismo malo prije konstatirali kako smo i nakon prvog čišćenja još uvijek skloni oholosti, zavisti, sjetilnosti i mlakosti?
Kad čovjek nije sposoban da savršeno očisti stan presv. Trojstvu, dolazi sam Gospodin sa svojom metlom. Trajanje čišćenja zavisi o našem duhovnom stanju i potrebama. Može potrajati godinama (kako to znamo iz života svetaca), a može se više puta izmjenjivati sa fazama utjeha i predaha.

Po sv. Ivanu od Križa pasivno se čišćenje odvija u dvije etape. Najprije nastupa "noć sjetila" sa dugotrajnim suhoćama i duhovnom tamom.
Sva naša sjetila, sa svim onim što je u njima ostalo nesavršeno i sklono grijehu, bune se, bolno trzaju, izmiču konačnoj posveti. Mrak, što se spušta na još nesavršenu dušu, tako je gust i stravičan da rijetki mogu izdržati.
Krizu čišćenja s upornim i neobično teškim napastima proživljuju i nutarnja sjetila, a nisu pošteđeni ni razum ni volja. Time nas Gospodin želi potpuno odcijepiti od svake sjetilne radosti, počivala ona i na religioznim temeljima. I sada se treba podložiti ljubaznoj volji Očevoj, nastaviti s djelima askeze i ustrajati u molitvi do kraja. Nikada nam nije toliko potrebna podrška duhovnog vođe kao upravo u ovim teškim časovima.

Ako smo izdržali noć sjetila, dolazi posljednje i najbolje čišćenje -"noć duh a". U toj noći ćutimo posljednje udare čekića kojim božanski Majstor kleše i dotjerava našu svetost. Ovo čišćenje doživljuju rijetke izabrane duše, one koje su pozvane na najviše vrhunce savršenstva. Sv. Ivan ga uspoređuje sagorijevanju drveta u vatri, koje, prije nego i samo postane plamen, prolazi kroz strahovito razaranje. Prošavši kroz sličnu vatru čistiteljku, koja sažge u čovjeku i posljednje ostatke nesavršenosti, duša više nema zapreke da se i sama pretvori u božanski plamen.
Ona je zrela za mističko sjedinjenje.

I Gospodin je prolazio kroz mukotrpna čišćenja, suhoće i "noći". Doživljavao je naklonost neba kod krštenja, preobrazbu na Taboru i slavu uskrsnuća, ali je doživio i kušnje napastovanja, gorčinu izdaje i sramotu križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio?" Da bi Kristov učenik mogao doživjeti radosti uskrsnuća, uzašašća i Duhova, mora prije iskusiti Veliki petak, uzeti na sebe znamen križa i proći "pustinjom" groba.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 kol 2012 20:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
.
S pasivnim čišćenjem smo već ušli u posljednji stupanj savršenstva. Milost je završila svoj čistilački rad, duša prepoznaje svoje božansko porijeklo i baca se posvema u zagrljaj Očev. Zemaljsko sjedinjenje je izvršeno. Nikakva prepreka više ne dijeli dijete od njegova Oca.
Ljubav je pobijedila.

a) Eto glavne oznake ovoga stupnja. Vrhunaravna ljubav postaje kraljicom svih kreposti. Tu su sve one na okupu, s njome na čelu. Savršeni kršćanin nije sposoban ništa učiniti što ne bi niklo iz svete ljubavi i njome bilo posve prožeto. Zajednički nazivnik svih njegovih čina i kreposti jest ljubav. On više ne zna za svojevoljne grijehe, ali za potpunu bezgriješnost traži se posebna milost. Još uvijek može upadati u nehotična pomanjkanja, koja su plod čovječje naravne slabosti.

b) Na ovom stupnju duhovnog života u duši pravednika je naročito aktivan Duh Sveti. Obasipa je svojim darovima u njihovoj punini. Premda je Duh Sveti dobročinitelj svakoga vjernika od samog početka njegova duhovnog života, sada je čas kad On svoj hram dotjeruje i kiti na blagdanski način. Svetište duše blista u svem svojem sjaju. Ulivene kreposti i darovi donose plodove blaženosti i savršenosti.

c) Kao što je pojednostavljen kreposni i čuvstveni život, tako je sveden do najvećeg jedinstva i molitveni život savršenoga. Razum se sada ne treba naprezati umovanjem ni srce uzbuđivati mnogim osjećajima, dolazi čas najsavršenije molitve -kontemplacije. To je molitva i život zajedno. Ne treba više, kao prije, u svome dnevnom redu stavljati točke posvećene samo molitvi. Čitav život savršenoga i svako njegovo djelo je trajna molitva.

Pripadnike ovog stupnja nazivamo "svetima", a možemo ih svrstati u dvije grupe:

1) S a v r š e n i su svi oni kršćani koji su dostigli treći stupanj savršenstva i herojsku ljubav, a nisu obdareni posebnim mističnim doživljajima (što ipak ne znači da i mistici nisu savršeni). Oni vrše kršćanske kreposti u herojskom stupnju i žive pod intenzivnim djelovanjem darova Duha Svetoga u njima (v. str. 120).

2) M i s t i c i su oni savršeni vjernici koji su uzdignuti posebnom milošću do mističkih iskustva. Takova iskustva Bog dopušta redovito samo izabranim dušama koje su postigle potpunu čistoću misli, srca i volje, puno
gospodstvo nad sobom, živu vjeru, savršenu ljubav i duhovnu sabranost. Neki se mistici koncentriraju najviše na sam predmet svoga duhovnog iskustva (Bog), drugi više na svoj odnos prema Bogu, a manji broj njih je vičan da, potpuno uronjen u nadsvijet, djeluje na vanjskom području apostolata. Svima je zajedničko totalno predanje Bogu čitavoga svoga bića .

Krivo je misliti da se savršenim postaje putem nekih posebnih inicijacija i obreda (magija), tajnih znanja (gnostici, teozofi), extaza (pseudomistici) ili čudesnih djela (pučko vjerovanje). Ništa od svega toga ne spada u kršćansku svetost. A i ova ostaje uvijek relativna. In statu viae svetost nije nikada potpuna i može se nažalost izgubiti ili umanjiti. Nitko, pa ni savršeni se ne mogu smatrati superiornima nad Objavom, Crkvom, hijerarhijom, liturgijom i ćudoređem.

..............
KONTEMPLACIJA

Posljednji stupanj duhovnog života karakterizira kontemplacija. Ona je u osnovi prirodni dar, a sastoji se u zadivljenom promatranju neke osobe ili stvari. Ona može biti osjetilna (npr. promatranje prirodnih ljepota), imaginativna (predočavanje istih u mašti) i umna (zadivljeno razmišljanje). Većina ljudi posjeduje takvu naravnu sposobnost.
No nas ovdje zanima samo nadnaravna kontemplacija. To je zadivljeno promatranje Boga i božanskih stvari ili, po Tominu, kratko "simplex intuitus Veritatis".
Kontemplacija je čin uma (intuitus, promatranje) i srca (zadivljenost, zaljubljenost) skupa, ali u najjednostavnijem obliku, bez filozofskog umovanja i šarolikog čuvstvovanja. Umovanje svedeno na intuiciju, čuvstvovanje svedeno na ljubav. Molitva jednostavnosti u savršenom stupnju, plod ulivenih kreposti i darova.
Ako se uspijemo vlastitim nastojanjem - koje je dakako uvijek popraćeno milošću - vinuti do ovog stupnja molitve, imamo aktivnu'ili stečen u kontemplaciju. Ako molitvu jednostavnosti dobivamo posebnom milošću, kao naročiti dar, bez našeg sudjelovanja u tom času, tada imamo pasivnu ili ulivenu kontemplaciju.
Često se događa da se stečena i ulivena kontemplativna stanja miješaju, isprepliću i smjenjuju u kratkim razmacima, pa takovu molitvu zovemo složena kontemplacija (contemplatio mixta).


Stečena kontemplacija nas veže s asketskim stupnjem duhovnosti, a ulivena nas prenosi u mistički stupanj. Prijelaz nije nagao i nepovrativ (složena kontemplacija), te se nakon zanosnih extaza može opet dugo vremena o stati bez mističnih doživljaja. Za mističku kontemplaciju je bitno da je sami ne možemo nikada proizvesti. Mi smo u njoj samo pasivni element, a Bog aktivni.

.............
ULIVENA KONTEMPLACIJA
Duhovni život se ne može proživljavati na preskok. Do ulivene kontemplacije se dolazi postupno preko razmatranja, čuvstvene molitve i stečene kontemplacije. Obično razmatranje duši postaje polako otegotnim, u njemu ne nalazi dovoljno hrane, molitva joj postaje sve više jednostavna i čuvstvena, te sama dolazi do kontemplacije. Kad je napokon duša sasvim zrela asketski (sve kreposti) i milosno (svi darovi) za čistu kontemplaciju, onda joj se ona ulijeva kao izvanredni i posebni dar.
Eto ta izvanrednost je odvaja od stečenog zrenja.
Ovo dolazi samo po sebi, po psihološkim zakonima, na najvišem stupnju duhovnog života. No ulivena kontemplacija nadilazi i zasluge i moći čovjeka, ona je gratia actualis specialis. Bog sam bira čas, trajanje i način ulivene kontemplacije zapljuskujući dušu nadnaravnim idejama, vizijama, doživljajima, ili već posjedovano podiže na viši stupanj. Volju i srce sasvim prožima ulivenom ljubavlju, duša se utapa u Bogu i prepušta potpunoma vodstvu Duha Svetoga. Ona iskustvenim načinom doživljava u sebi prisutnost Božju. To doživljavanje prisutnosti Božje u duši je stvarno, ali nije ni osjetimo ni imaginativno. To je iskustvo višega reda - mističko jedinstvo.
Opisano nam je od mnogih svetih duša koje su ga doživljele, ali je ono u svojoj suštini grandiozno i nedorecivo.
*(Npr. općenje Adamovo s Bogoni bilo je osjetilno, pa prema tome nije bilo mističko.)*

..........
MISTIKA
A što je mistika? Uzeta knjiški, to je onaj dio duhovnog bogoslovlja koji se bavi oblicima ulivene kontemplacije. Uzeta životno, to je novi i najviši način spoznaje Boga na zemlji. Sastoji se u nadnaravnom i neposrednom iskustvu božanskoga, u doživljaju Apsolutnoga.
Mistika je intimna spoznaja transcendentalnoga svijeta. Religiozni doživljaj najvišeg reda. Ćasovito ujedinjenje s Bogoni, prije smrti, dakle u tijelu. Prate ga estetski, emocionalni, intelektualni, a često i fiziološki elementi, tako da obuhvaća čitava čovjeka. Mistik se osjeća sjedinjen s Bogom po nadnaravnom gledanju i iskustvu, oslobođen od svojih ograničenosti i uzdignut nad sama sebe. Mističko doživljavanje je puni rascvat milosnog života u kršćanskoj duši, kruna sveg asketskog nastojanja. To je zemaljski predujam nebeske sreće. Uvod u blaženo gledanje.

Mistika je vjerski prafenomen, poznat svim religijama (taoizam, brahmanizam, zen, orfejski i dionizijski misterij, gnosis) . To je tzv. "naravna mistka" . U bilo kojem obliku da nam se predstavlja, naravna mistika se nalazi na krivom putu, jer drži da čovjek može sam po sebi, svojim naravnim sposobnostima, izvjesnim metodama i određenim tehnikama - većinom tajnovitim i simboličnim - postići sjedinjenje s Božanstvom. Zanimljivo je da St. Zavjet ne zna za mistiku.
Bog se ljudima objavljuje, proroci imaju vizije i nadahnuća, ali nikada u privatne ili mističke svrhe. Evanđelja govore o eshatološkom, ali ne o mističkom sjedinjenju s Bogom.

Kod Ivana se naslućuju prvi mistički elementi. Pavao ima mističke zanose, ali o njima nerado govori (II Kor. 12, 2). Njegova mistika je pneumatska i eshatološka. Prvi kršćani se bore s krivim gnostičkim misticizmom. Kršćanska mistika dobiva svoj zamah nastankom monaštva. Ali već Kasijan upozorava: nema mistike bez asketskog života. Areopagita stvara kršćansku mističku terminologiju.
U srednjem vijeku se pojavljuju dva mistička pravca (dominikanski i franjevački) i veliki broj duša obdarenih mističkim znakovima (Franjo Asiški, sv. Brigita, dvije Mehtilde, Katarina Sijensk, M. M. Pazzi, Tauler, H. Sušo, Ignacije Lov., Terezija Av., Ivan od Križa...idr.) .

U novije doba su poznati kao mistici: Vianev, Mala Terezija, Elizabeta od Presv. Trojstva, Ch. de Foucauld, G. Galgani, Newman, K. Emmerich, Edith Stein i dr. Mistički se doživljaji mogu teško izreći ljudskim jezikom. U tu svrhu se mistici obično služe slikama, simbolima i metaforama.


Objekt mističkog iskustva je gledanje sakrivenog Boga. Premda je u sebi "svjetlo", na zemlji nam Bog ostaje sakriven . Bog naime nije predmet naših ćutila niti ga preko njih možemo upoznati. Uza sve to - kako tvrdi većina teologa - svi su kršćani pozvani (vocatione remota) na mistički život. Mnogi ga, doduše, nikada ne postignu. Pače niti svi sveci (npr. mučenici).
Postoji i velik broj mistika koje Crkva nije kanonizirala. Neki od njih su imali samo kratkotrajne i prolazne mističke doživljaje, a neki su uživali trajna mistička stanja ("duhovne zaruke").

.....................
MISTIČKI STUPNJEVI MOLITVE
Ulivena kontemplacija je početak mističke molitve. No njezino bogatstvo traži daljnje klasifikacije. Obično se, prema djelima sv. Terezije i Ivana od Križa, mistička molitva dijeli na slijedeće stupnjeve:
a) molitva počinka (oratio quietis, arida et suavis),
b) molitva sjedinjenja (unio plena),
c) molitva zanosa (unio exstatica),
d) molitva preobraženja (unio transformans, matrimonium spirituale).
...................
a) Molitva počinka ili pokoja dobila je ime po tome što duša, u-ronjena u prisutnost Božju, voljno počiva. Volja joj je kao Bogom zarobljena (amor infusus), a često i razum (cognitio infusa, barem contemplatio acquisita). No jer pamćenje i mašta nisu "zarobljeni" u istoj mjeri kao i volja, oni znadu slobodno lutati i voditi do rastresenosti. Iskustveno doživljavanje prisutnosti Božje još nije jako izrazito i traje kratko. Može biti ugodno i radosno (suavis), ali i bolno (arida, nox sensus), pošto duša još nije sasvim čista. U tom slučaju je podložna teškim nutarnjim i vanjskim kušnjama.
.
b) Slijedeći stupanj mističke molitve nosi ime "potpunog jedinstva" jer su sada "zarobljene", tj. potpuno Bogom prožete, sve naše duševne moći: i volja i srce i um. Duša se više nikako ne umara molitvom, sve rastresenosti otpadaju, srce pliva u sreći sjedinjenja. Osjećaj Božje prisutnosti je izrazit, trajan i potpun. Počinje ga ćutiti čak i naše tijelo. Nalazimo se na pragu zanosa.

c) Kod molitve počinka bila je zarobljena naša volja (srce), kod molitve sjedinjenja još i razum, a kod molitve zanosa čak i vanjske moći, naša sjetilna spoznaja. Duša je tako uronjena u Boga da zaboravlja, ne vidi i ne osjeća vanjski svijet. Živi u zanosu, extazi8, neosjetljiva je za pojavni svijet. Tijelo je nepomično, oči ukočene i uperene prema jednoj točki, disanje usporeno, sjetila obamrla. Kao da nije kadro izdržati duševni ushit, ljudsko tijelo klone i zamre. Kao da se duša vraća svojoj suštinskoj jednostavnosti, nespriječena okovima tijela. Extaza je neposredni susret dvaju duhova, božanskoga i ljudskoga. Duhovna opojnost.

*(Grčka riječ: uzdignuće nad sama sebe pod božanskim uplivom. To nije naravna pojava kao npr. hipnoza ili trans. Extaze katol. mistika su nešto sasvim drugo nego naravnim sredstvima postignuti "zanosi" derviša i fakira).*

Extaze se ne mogu postići nikakvim naporom, vježbom ili tehnikom. Nisu nikada same sebi svrhom, vode do bržeg sjedinjenja s Bogom. Doživljuju ih samo osobe visoke duhovnosti i moralnosti, asketski savršene. Mogu nastupiti postupno i polako, ali isto tako naglo i nenadano (raptus). Zanesenome izgleda kao da je uznesen na nebesa. Extazu redovito prati radost i blaženstvo, ali nerijetko i bolni trzaji čitave duše, na koju se još jednom spušta "noć. To je definitivno čišćenje.
.
d) Napokon evo mirnog i trajnog sjedinjenja duše sa svojim Stvoriteljem u ulivenoj kontemplaciji. Jer je trajno, zovemo ga i "mističke zaruke". Jer nas na neki način pretapa u Boga, zove se i "molitva preobrazenj ". Izvršuje se potpuno obostrano predanje: duše Bogu, Boga duši. Čovjek je pobožanstvenjen u najvećoj mjeri mogućoj na zemlji. Prestaju kušnje i "noći", želje i nemiri. Sada su rijetke čak i extaze, jer je savršenome život s Bogom na neki način ušao u krv. Nema više egoizma, svijet je savršenome mrtav, a Bog sve. U duši vlada pravi božanski mir, vedrina, sreća. Nepomućeno blaženstvo u najvećim patnjama. Kao da su se duša i tijelo konačno našli u svojoj punoj harmoniji. Brišu se međaši između neba i zemlje. Čovjek je na vrhuncu zemaljske svetosti.

Još ga čeka posljednje i konačno sjedinjenje, ono na nebu — blaženo gledanje Boga.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 kol 2012 20:27 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
.
KARIZME
Svi nabrojeni mistički fenomeni služe posvećenju pojedine duše i smatraju se redovitim mističkim pojavama. No često se puta događa da predobri i prebogati nebeski Otac obdari neke ljude i drugim mističkim darovima, kojima je direktna svrha proslava Boga, korist sv. Crkve ili duša, a ne dobro samog daroprimca.
Takve izvanredne i čudesne darove nazivamo "karizmama" (ili latinski "gratiae gratis datae"), i o njima nas je prvi izvijestio sv. Pavao (I Kor. gl. 12—14; Rim. g. 12). One ne pripadaju organizmu milosti i sporednog su značenja za duhovni život. Nisu "gratiae gratum facientes". Spadaju u tzv. mističke epifenomene. Ne mogu se steći kao zasluga (a jer im je svrha opće dobro, Bog ih nekada daje i grješnicima1) niti uživati kao habitus. Tko ih posjeduje nema se čime oholiti, a tko ih nema bolje je da ih uopće i ne želi (jer to može iskoristiti đavao da nam podmetne kriva viđenja i objave).

Neke karzime se daju službenicima Crkve i služe za unutarnju izgradnju Otajstvenog Tijela Kristova (uliveno znanje, poznavanje jezika, raspoznavanje duhova, čitanje misli, dar uprave), a neke se daju za bržu vanjsku izgradnju Mističkog Tijela (ozdravljenja, čudesa, proroštva). Prvobitnoj Crkvi je Duh Sveti slao mnoge karizmatike .
Danas mnogi vole suprostavljati karizmu i službu u Crkvi, što je teološki neopravdano.
......................
Na duševnom području
Karizme se mogu pojaviti na pretežno psihičkom, psihofizičkom ili pak na tjelesnom području. U prve dvije grupe spadaju:
- Viđenja (visiones) i njima slična slušanja (locutiones), prema tome da li je njima podražen vid ili sluh, ili oboje zajedno. Primjer: Savao pred Damaskom. Mogu biti vanjska (kada podražaj dolazi od vanjskog izvora) ih nutarnja (osjet se stvara u samom subjektu). Treba biti oprezan da se ne nasjedne naravnim (npr. bolesna konstitucija) ili đavolskim varkama.

-Objave (revelationes), koje se saopćuju obično putem viđenja ili slušanja. Primjer: sv. M. M. Alacoque. Dakako, ovdje dolaze u obzir samo privatne objave, jer je javna Božja objava završena smrću apostola. Privatnim objavama dugujemo samo ljudsku vjeru (fides humana, historica), a nikako božansku. U slučajevima da ih je Crkva izravno ili neizravno odobrila nisu dobile infalibilni auktoritet, ali ćemo ih primati s poštovanjem. Prosuđuju se prema kriterijima ličnosti kojoj je objava učinjena te prema sadržaju, načinu ili učincima same objave.

-Proroštva (prophetiae) su nadnaravna saopćenja o slobodnim budućim događajima. Opet se radi samo o privatnim proročanstvima (jer javna spadaju u apologetiku). Dosta su česta u životu svetaca. No pokazalo se je da ih ni oni sami nisu uvijek ispravno shvaćali . I ona se prosuđuju prema poznatim pravilima o nadnaravnosti proroštva.
-Čitanje misli (discretio spirituum) je sposobnost otkrivanja tuđih misli, želja, namjera i osjećaja. Primjer: sv. Ivan Vianey. Nema nikakve veze s telepatijom. Slična karizma jeuliveno znanje (scientia infusa).

..............
NA TJELESNOM PODRUČJU
Karizme koje se odrazuju više na fiziološkom polju jesu:
- E x t a z a, koja je nama već poznata. Ukoliko služi za duhovnu izgradnju samog extatičara, nije karizma. To je jedan od načina mističke molitve. Ako je pak namijenjena izgradnji ostalih vjernika, ima karizmatički značaj.

- Bilokacija je pojava kad se jedno tijelo nalazi istodobno na dva različita mjesta.
Primjer: sv. Ante Padovanski, sv. Alfonzi Liguori. Vjerojatno se bilokacija zbiva tako da se realno tijelo nalazi samo najednom mjestu, a njegova prikaza, mimonaravnim putem, na drugome (a kroz to vrijeme pravo tijelo izgleda zamrlo).

- Lebdenje tijela u zraku (levitatio) bez fizičke podrške i razloga.
Primjer: sv. Filip Neri. Obično se događa za vrijeme zanosa. Daje naslutiti preobrazbu ljudskog tijela nakon uskrsnuća. Može potrajati po više sati. Ne da se protumačiti nikakvim naravnim uzrocima. Kad se sv. Terezija Avilska htjela oduprijeti levitaciji svog tijela, nije joj uspijevalo.

- Svjetlokrug (aureola), koji se pojavi ili oko glave ili čitava tijela karizmatika.
Primjer: Mojsije, Ignacije Lovolski. On je predznak nadnaravnog svjetla što nas čeka u raju.
-Miomiris (osmogenesia), koji izbija iz mrtvog ili živog tijela nekoga sveca. Primjer: sv. Ivan od Križa. Rijetka pojava koja simbolizira miomiris svečevih kreposti.

- Stigme su rane slične Isusovima na tijelu karizmatika.
Praćene su redovito teškim bolovima, a često i obilnim krvarenjima. Primjer: sv. Franjo Asiški. Obično nastupaju nakon extaza i bez naravnog razloga. Stigme mogu biti povremene, a mogu trajati i čitav život. Pojavljuju se više kod žena nego kod muškaraca. Još nije dovršena naučna rasprava o tome da li se i naravnim uzrocima mogu na ljudskom tijelu proizvesti stigme. Crkva ih nikada ne uzima kao dokaz svetosti.

Ovi opisani, kao i još neki mistički epifenomeni, uopće ne spadaju na bit kršćanskog savršenstva. Bez njih se može biti svetima, i to daleko, bolje nego s njima. 'To svojoj biti oni nisu nadnaravni kao što je to posvetna milost, nego samo mimonaravni. Nadnaravnost je u ovim znakovima samo izvanjska i mnogo manje vrijedna od krsne milosti"
Bit kršćanskog savršenstva — opetujemo posljednji put — sastoji se u sjedinjenju s Bogom putem savršene ljubavi (koje nema bez milosti i svetosti).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: za U V O D
PostPostano: 21 kol 2012 20:29 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
==========
NISAM bio siguran hoće li skener izdržati (skenirati preko 400 str.), pa sam uvod preskočio. Sad je ovdje, pa tko želi s copy-pasti skidati sve ovo, neka taj uvod stavi na početak - tamo mu i je mjesto.
Zdrave
===========


Živan Bezić

KRŠĆANSKO SAVRŠENSTVO

IV prošireno izdanje
Mostar 1986.
Biblioteka 'Crkve na kamenu' - Mostar

S odobrenjem Biskupskog ordinarijata Mostar, br. 487/86 od 2. srpnja 1986.
Tehnički uredio: dr. Ante Komadina

Izdaje: 'CRKVA NA KAMENU', Mostar
Odgovara: Mons. Pavao Žanić, biskup
Šetalište JNA 18, 88000 MOSTAR
Naklada: 2 000 primjeraka
Tisak: SOUR 'Veselin Masleša' Sarajevo, ŠRO 'Rade Bitange' Mostar

---------------------------------------------

UVOD
.
ASKETIKA
"Fiunt, non nascuntur Christiani" (Tertullianus)
Sve što živi teži k svome savršenstvu. Razumna bića su njemu upravljena i po svojoj naravi i po svojoj svijesti. Naročito za njim žude plemenite duše.
Bogati mladić iz Evanđelja (Mt 19, 21) pita Učitelja: "Što moram činiti da postignem vječni život?" Krist mu odgovori: "Vrši zapovijedi." Mladić: "Sve sam to vršio od svoje mladosti. Što mi još treba?" Krist: "Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj siromasima... onda dođi i slijedi me!"

Vršenje Božjih zapovijedi je - kako vidimo - dovoljno za spas duše. O tome nas uči moralka. Međutim Bog od nas očekuje daleko više - puno kršćansko savršenstvo. Ovo se pak postiže pored izvršavanja zapovijedi još i vršenjem evanđeoskih savjeta, sticanjem kreposti, te nasljedovanjem Krista u svemu. A to je onda područje a s k e t i k e.

Asketika ne isključuje moralku, dapače na njoj počiva kao na svome temelju. Moralka promatra ljudska djela ukoliko su dobra, asketika pak ukoliko su savršena. A dobro je temelj savršenstva. Moralka upravlja čitavim našim putem k Bogu kao posljednjoj svrsi ljudskog života, pa se stoga ne može ograničiti samo na zapovijedi. Pojam moralnosti uključuje i savjete. No, ukoliko se govori samo o njima, i to pod vidom savršene ljubavi prema Bogu, obrađuju se u asketici, koja je tako zapravo dio moralke. Askeza je najuzvišeniji oblik ćudoređa.

Nauka o kršćanskom savršenstvu zove se asketika.
*(Postoje još i druge definicije asketike. Neke od njih naglasuju samo njezine pojedine vidove, pa su previše jednostrane. Druge opet zahvaćaju njezin objekt preširoko, pa su nejasne. Svi duhovni pisci se slažu u bitnome: asketika je nauka o kršćanskom savršenstvu, (v. Lexicon fiir Theologie und Kirche, Band I. Aufl. II. Herder 1957, str. 968.).)*

Nauka je (scientia), jer znanstvenim načinom obrađuje svoj materijalni o-bjekt. Ali ovo obrađivanje nije samo teorijsko. Svrha mu je čisto praktična: pobuda na svet ž i v o t, tj. savršenost. Asketika prelazi u askezu. Postaje kršćanskim umijećem (ars). Stoga spada među tzv. "sciences engagees".
Riječ "asketika" potječe iz grčkog jezika (glagol askeuo, imenica askezis), a označuje: vježbanje, napor, nastojanje, dotjerivanje. Sve su to pojmovi koji točno naznačuju sadržaj kršćanske askeze.
*( Askeza se je u povijesti vršila iz raznih razloga: ličnih (higijena), društvenih (inicijacije kod primitivaca, spartanski odgoj), magijskih (npr. Mandan, ind. pleme Sjev. Amerike) i religioznih (poganskog i kršćanskog tipa). Profana askeza postoji i danas (vojnici, sportaši), ali se poziva samo na praktično-utilitarističke motive. Naš predmet je isključivo kršćanska askeza, koja jedina i zaslužuje to ime. Zametke krš. askeze nalazimo u St. Zavjetu, ali tek Evanđelje otvara čiste asketske vidike.)*

Ukoliko se ovaj sadržaj obrađuje teoretski, kao nauka, imamo "asketiku", a ukoliko se stvarno izvršuje u životu i praksi naziva se "askeza". "Asketa" je čovjek koji aktivno teži prema savršenstvu.
Osim ovih grčkih izraza u asketskoj literaturi nalazimo za istu stvar mnoštvo naziva, kao: nauka o savršenosti - znanost svetaca - duhovni život -nadnaravni život — kršćanski život — duhovnost - duhovno bogoslovlje - teologija duhovnosti - asketsko bogoslovlje ili mistika.
Ipak razlikujemo askezu od mistike (misterij=vjerska tajna)
*( Korijen u grč. glagolu mveuo = rediti, upućivati, posvećivati u vjerske tajne)*

Pod imenom mistike uzimamo najviši stupanj askeze, gdje počinje kontemplativni život sa izvanrednim karizmama ("gratiae gratis datae") i najužim sjedinjenjem s Bogom. Ne može se među njima vući oštra granica. Obje teže istome cilju5. Nije pametno suprostavljati aktivnost askeze i pasivnost mistike. Oboje se nadopunjuju.

.......
DUHOVNOST
U posljednje se vrijeme kršćanska asketika sve češće naziva duhovnost ili duhovno bogoslovlje. Duhovnost je životni i duhovni stav čovjeka pred Bogom. Označuje životnu orijentaciju pojedinca ili neke skupine, pogotovo kad se misli na intenzivni nutarnji i vjerski život. Očituje se i u vjeri (mistika) i u djelovanju (askeza) vjernika. Pod kršćanskom duhovnošću razumijemo duhovni život kršćanina koji on provodi u tijesnom jedinstvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a koji počiva na krštenju i milosti. U užem smislu je duhovnost život po Duhu, iz Duha i u Duhu, dakako Duhu Božjemu. Kako nas je tim Duhom nadahnuo Isus Krist, to je kršćanska duhovnost.

Duhovnost kao trajna težnja Apsolutnome i Duhovnome nije samo kršćanska pojava. Nalazi se u svim religijama. Kršćanska se duhovnost koncentrira oko osobe Isusa Krista u trojstvenom kontekstu vjere. Ona je utkana u zajednicu kršćana, stoga je uvijek eklezijalna, nikada isključivo privatna. Ukorjenjuje se u nutrini vjernika, ali se odrazuje u vanjskom djelovanju. Kao "ars et scientia" kršćanska duhovnost teži stvaranju novog i duhovnog čovjeka, koji će biti slika savršenstva i svetosti svoga Stvoritelja.

Duhovnošću se zove i nauka o duhovnom životu kršćanina. Nazivaju je još i duhovno bogoslovlje (theologia spiritualis). Obuhvaća sve ono što se od starine naziva asketikom i mistikom. Prema tome je ona i nauka o kršćanskom savršenstvu ili svetosti. Opširnije se može opisati i ovako: "Duhovno je bogoslovlje teološka disciplina, utemeljena na načelima objave, koja proučava duhovno kršćansko iskustvo, opisuje njegov razvoj i napredak, strukture i zakone" .

Duhovnost, dakle, ističe najprije duh i duhovnu orijentaciju čovjeka, njegov intenzivni unutarnji život. Kršćanska duhovnost znači život u Duhu, u nasljedovanju Isusa Krista sa svom milosnom pratnjom nadnaravnog reda. Ona može označivati i nauku o tom životu, a tad je obično zovemo duhovno bogoslovlje.

Premda riječ duhovnost nekako kršćanskije zvuči, savršenost (askeza i mistika) nije ništa manje kršćanska. Ona obuhvaća cjelovitog čovjeka. Pedagog H. Henz opaža: "Pošto savršenstvo mora biti smatrano konačnim i najvišim ciljem čovjeka, približavanje božanskoj savršenosti jest temeljno usmjerenje ljudskog razvoja i ljudskog nastojanja" . Termin duhovnost ima više kognitivno-dispozicione dimenzije, a svetost više konativno-ćudoredne. Savršenstvo je u integraciji obojega. Govor o duhovnosti ne znači prestanak govora o savršenosti. Samo je savršena duhovnost kršćanska duhovnost.
Savršenstvo ostaje uvijek temeljni zakon kršćanstva.

..................
SUVREMENA DUHOVNOST
Kršćanska je duhovnost u načelu jedinstvena, ali su je ljudi u povijesti različito proživljavali. I kršćani danas doživljuju svoj odnos prema Bogu raznoliko. Stoga je teško govoriti o nekoj monolitnoj kršćanskoj svetosti. U našoj današnjoj kršćanskoj teoriji i praxi postoje razni pravci duhovnosti.
Moderna duhovnost je započela na početku ovog stoljeća liturgijskom obnovom i biblijskim pokretom. K tome se je još pridružila privlačnost orijentalnih religija na Zapadu. Otada je u modi meditacija i m o 1 i t v a.
U njima se nastoji angažirati čitava čovjeka s dušom i tijelom. Stoga se u razmatranju zagovaraju metode yoge i zena, a u molitvi zajedništvo, iskustvo, pjesma, slika i ples. Molitva na narodnom jeziku je unijela i u liturgiju neposrednost i aktivnost. Cijeni se poklonstvena i zahvalna molitva, a ne prosna. Posvuda niču molitvene skupine.

Dosad je u središtu pobožnosti bio Krist. Sad se više ističe uloga Duha Svetoga. Krštenje u Duhu, poslušnost Duhu, vjersko iskustvo, spontana molitva i glosolalija su pomogli razvijanju raznih "karizmatičkih" pokreta po svijetu. Neki vrednuju karizmu više nego milost. Više njeguju termin duhovnost, jer je manje zahtjevan nego svetost ili nasljedovanje Krista. Marijanska je pobožnost među katolicima u velikom nazatku. Marija se gubi pred veličinom Sina i snagom Zaručnika.

Vjera se danas manje temelji na dokazima i razumu, a više na biblijskom i vlastitom vjerskom iskustvu i obraćenju. Kaže se: Krista treba sresti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Bog se bolje očituje u dubini duše, nego u zakonima prirode ili neizmjerju svemira. Duh se ne odvaja od materije, jedino se u njoj susreće. Vjera nije gnozeološki već existencijalni problem. U suvremenoj duhovnosti se otkriva sklonost subjektivizmu, fideizmu i emotivnosti, kao da spašava iskustvo, a ne vjera.

Iskustvo je toplije i sigurnije kad se stiče skupa. Stoga se rado moli i vjeruje u grupama, pretežno manjima. U njima se duhovni život odvija po pravilima grupne dinamike. Prednost imaju malene, bazne, spontane ili "autentične" zajednice. Institucije, organizirane zajednice i tzv. strukture nisu popularne. Skupina mora biti spontana, demokratska i bliza. Crkva je zbir malih vjerskih skupina.
Velike zajednice gube na vjerodostojnosti, pa tako i Crkva.
Vjera mladih je više komunitarna nego eklezijalna. Više počiva na iskustvu i bibliji, manje na tradiciji. Kult i obredi se otimaju disciplini Crkve i prilagođuju potrebama i stvaralaštvu grupa. Granica između sakralnoga i profanoga iščezava a duhovnost se sekularizira. Ćudoredni zakoni i ograničavanja ne uživaju simpatiju. Izbjegava se posredništvo Crkve i klera, a ističu osobni i izravni odnos prema Bogu.

Parola dana glasi: obogaćenje, a ne odricanje! Askeza nije isto što i duhovnost. Treba ići u smjeru p o z i t i v n i h vrednota, sa čim manje odricanja, žrtava i pokore koja graniči s "osiromašenjem ljudskosti". Krepost je snaga i djelatnost, ne mrtvljenje i pasivnost. Valja pomiriti kršćanstvo sa svim ovozemaljskim vrijednostima (kulturnim, ekonomskim, ekološkim, seksualnim, prirodnim). Crkva je dosad previše mučila ljude isticanjem grijeha i osjećajem krivnje. U životu treba tražiti radost, afirmaciju i samopotvrđivanje (moderni humanizam).

U toku je valorizacija svijeta i svjetovnih vrednota. Mnogi se kršćani raduju sekularizaciji, pa čak zastupaju i filozofiju sekuralizma. Oblikuje se neka nova svjetovna duhovnost. Neki zatvaraju oči pred ambivalentnošću svijeta. Za njih je pravilo: biti prisutan na svim putovima svijeta! Točno, ali kao svjedok Kristov. (A prisutan Bogu i sebi? Odsutan sebi, nisi korisno prisutan ni svijetu!). Oni koji su trjezniji traže jednostavniji i prirodniji način života: potrošačka i ekološka askeza, alternativni pokreti...

Prije je katolička duhovnost bila previše obuzeta "duhovnim staležima" (svećenstvo i redovništvo). Oni su važili kao paradigma kršćanskog života. Sasvim je u redu da se danas više pažnje posvećuje ulozi i životu laika. Za njih ne mogu biti mjerodavna mjerila redovničke savršenosti. Stil života svjetovnjaka i crkvenjaka ne može biti isti. Ciljevi njihove kršćanske svetosti jesu isti, ali ne i putovi koji do nje vode. Zadatak je nove teologije duhovnosti da pronađe i osmisli nove i suvremene putove laičke duhovnosti.

Ako bismo htjeli upotrijebiti prostorne figure za prepoznavanje smjerova duhovnosti, mogli bismo se poslužiti slijedećim relacijama: naprijed - natrag (progresisti, tradicionalisti), gore - dolje (vertikala, horizontala), vani - unutra (aktivnost, kontemplacija), i lijevo - desno (liberalci, integristi). Suvremeni mentalitet vjernika, kojemu se prilagođuju i neki duhovni pisci, ide u pravcu progresizma, horizontalizma i liberalizma, a koleba između aktivizma i kontemplacije (s naglaskom na društvenu akciju u svijetu).

...........
DIO TEOLOGIJE
Asketika ili duhovno bogoslovlje sastavni je dio teologije. Posebna je grana katoličkog bogoslovlja. Ima svoj posebni materijalni i formalni objekt. Materijalni objekt joj je duhovni život, a formalni (formale quod): taj isti život pod vidom savršenstva i milosti sa stanovišta kršćanske vjere, i to (formale quo) proučavan na znanstveni način. Zadaća joj je da nam, služeći se načelima Objave, pokaže suštinu kršćanske savršenosti i put koji vodi do nje. Ona je u prvom redu praktični nauk, ne teorija.
Asketika se temelji na sv. Pismu i katoličkoj dogmatici. Od njih uzima svoje osnovne i polazne istine (svrha života, milost, Otajstveno Tijelo itd.). Sve svoje postavke mora dogmatski obrazložiti. Ipak nije potpuno ovisna o dogmatici, jer se u duhovnost ugrađuje i vjersko iskustvo. Praktički je najviše povezana s moralkom, kojoj je ona zapravo nastavak i usavršenje. Askeza je nemoguća bez morala . Ovaj regulira život običnih kršćana, askeza život naprednih kršćana, a mistika život savršenih vjernika. Moralno se i duhovno bogoslovlje više razlikuju po svom formalnom (stanovište savršenstva i punine odlučno je za ovo posljednje) nego svom materijalnom objektu. - Asketika duguje mnoge svoje spoznaje i pastoralki, koja nas uči kako se duše vode Bogu.
Do nedavna se duhovnost temeljila prvenstveno na teologiji, osobito na dogmatici i moralci. Smatrala se primjenom kršćanskih načela na praktični život. Izvori su joj bili specifično kršćanski. U posljednje se vrijeme oslanja više na ljudske izvore, tj. vjersko i duhovno iskustvo pojedinaca i skupina. Dakle, napaja se više na antropologiji i psihologiji nego na teologiji.
Ako je asketika dio teologije, askeza je dio kršćanskog života. Teorija duhovnosti treba da se pretvori u praksu i život. Na taj način postaje vrelom istinskog osobnog iskustva, a za druge vjernike svjedočanstvo vjere. Duhovni život je naime svagdanja praxa vjere, nade i ljubavi. Rezultat je duhovne ukorijenjenosti u Kristu i njegovu otajstvu. Život je iz Duha, po Duhu i u Duhu Svetome.

........
IZVORI DUHOVNOG BOGOSLOVLJA
Asketika i uopće duhovni život crpe svoja načela i zaključke u prvom redu na svetim izvorima. No oni se rado pomažu i svim tekovinama ljudskog uma i iskustva.
Glavni su joj izvori:
1. sv. Pismo (Stari i Novi Zavjet, osobito evanđeoski savjeti)...
2.tradicija i crkveno učiteljstvo (sv. Oci, papinske i saborske odluke, teologija, crkvena praksa, liturgija, molitve, vjera kršć. puka...),
3. razum prosvijetljen vjerom (zdravo ljudsko rasuđivanje temeljeno na Objavi)...
4. život i spisi svetaca (naglasujemo "život" svetaca jer on je zrcalo kršćanske savršenosti. Jednako su nam važni i svetački spisi, naročito ako su autobiografije ili se izričito bave asketskim pitanjima). Posebnu važnost imaju spisi crkvenih učitelja i mistika (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ivan od Križa, sv. Franjo Saleški, sv. Alfonzo Liguori, sv. Katarina Sijenska, sv. Terezija Velika i Mala itd.).

*(No ne smijemo čitati njihova djela onako kako ih je čitao J. Green: "Ja čitam mistike kao što se čitaju izvještaji putnika koji su se vratili iz dalekih zemalja, u koje čovjek neće nikada putovati"). Iako daleka zemlja, nekima sasvim nepoznata a nekima zemlja sanja, mi treba da prema njoj putujemo, jer mistika je naša duhovna domovina.)*

5. povijest kršćanske duhovnosti i mistič. doživljaja (razne asketske škole, duhovni pisci, nutarnji život bilo kanoniziranih bilo nekanoniziranih mistika)...
6. poznavanje čovjeka, antropologija i psihologija (osobito religiozna i experimentalna) pedagogija i andragogija...
7. vlastito vjersko i duhovno iskustvo (samo onaj koji provodi duhovni život može imati pojma o svetosti)...
8. vodstvo duša (fizionomija svake duše je različita, jedino iskusni duhovni vođa može donositi opće sudove i konkretne primjene).

Pošto je duhovno bogoslovlje teološka znanost, u svom se radu mora služiti i znanstvenom metodom. Kao i ostale bogoslovne grane i asketika se uglavnom služi dvostrukom metodom: induktivnom (experimentalna, deskriptivna, psihološka, empirička) i deduktivnom (doktrinalna, spekulativna, teoretska). Obje metode imaju svoje prednosti i nezgodnosti. Zato ne bi bila dobra ni jedna uzeta exkluzivno. Najbolji se rezultati dobiju kombinirajući obadvije. U stvari se svi duhovni pisci služe obim metodama usklađujući njihove prednosti. U teoretskom dijelu bogoslovlja prevladava deduktivna, a u praktičnom induktivna metoda.

...........
VAŽNOST I POTREBA
Duhovnost odgovara najdubljim i najplemenitijim aspiracijama ljudske duše: savršenost i sjedinjenje s Bogom, izvorom života, istine, dobra, ljepote i svetosti. Sve to postižemo samo u najužem jedinstvu s Isusom, uzorom, vrelom i učiteljem kršćanskog života. Sreća svetosti je u posjedovanju Boga po Kristu. Stoga je askeza najveća životna mudrost i najuzvišeniji vid istinskog heroizma. U našoj nutrini stvara smirenost i vedrinu, a našem vanjskom djelovanju daje usmjerenost i sigurnost. Ona je praktična primjena teologije.
Askeza diže čovjeka iznad životinje. Ova se ne može oduprijeti nijednoj tjelesnoj potrebi ili ugodi. Čovjek može. I kada to čini, onda je najviše čovjek. U čitavoj prirodi samo čovjek može reći "ne" sebi i drugima (zato ga Max Scheler naziva "Neinsagenkoner").

…………
Kršćanska duhovnost je kršćaninu potrebita:
— za pravilan odnos prema svijetu i okolini (tko se ne zna odricati dolazi u sukob),
— za preporod svijeta, društva i čovjeka (požuda i grijeh izvori su svih nereda i zala),
— za potpuni razvoj ljudske ličnosti (savršenstvo, gospodstvo nad samim sobom, etički napredak),
— za izjednačenje s Kristom (poniženim i razapetim),
— kao priprava za vječni i božanski život (nadnaravna i eshatološka funkcija askeze).

Duhovni život obogaćuje ne samo kršćansko iskustvo i vjeru, nego i čovjeka u njegovu čovještvu. Pruža mu šansu da bude bolji i plemenitiji, više čovjek. Dobro je rekao psiholog Maslow: "Ono što čovjek može biti to i mora biti". Ciljao je na mogućnost čovjekova usavršenja.

Isus je svima preporučio težnju za savršenstvom: "Budite savršeni kao što je savršen i vaš Otac nebeski." (Mt 5,48) Ispravno opaža njemački teolog Bemhard Haring da nam savršenost treba s dva razloga: jer smo nesavršeni i jer je askeza služba Bogu .
Potrebna je svakom kršćaninu, pogotovo svećeniku i redovniku.
Svećenicima je nužna zbog vlastitog usavršavanja, a naročito radi posvećivanja vjernika. Vodstvo duša traži od njih veliko asketsko znanje i iskustvo. Oni moraju biti dorasli svim poteškoćama i potrebama svoje pastve. Pastiri moraju biti "forma gregis" i stoga "clerici debent sanctiorem prae laicis vitam interiorem et exteriorem ducere eisque virtute et recte factis in exemplum excellere". (tako stari Crkv. Zakonik, can. 124, a slično i Novi, c. 276).
Redovnici su posebno obavezni na asketski život po svome zvanju, zavjetima i pravilima. Izabravši stalež savršenstva kao svoj životni poziv oni nemaju preče dužnosti od rada na vlastitom posvećenju.

Naravno, nikada se ne smijemo dati na put askeze motivirani nezdravim pobudama: npr. iz samozadovoljstva nad željenim savršenstvom (to bi bio narcizam), iz nekog komplexa straha i krivnje (kulpabilizam) ili iz užitka koji pruža uloga patnika i pokornika (masohizam). Nezdrava motivacija može upropastiti ili deformirati i najsvetije stvari.
Praktična uputa za učenje asketike:
Asketika se ne uči poput ostalih znanosti ili školskih predmeta. Kod učenja asketike, uz opća didaktička pravila, treba držati na pameti slijedeće:
1.- Imaj iskrenu nakanu naučeno odmah i dosljedno izvršiti;
2.- Dok učiš asketiku razmišljaj o svome duhovnom stanju i spoznato primjenjuj u život;
3.- Studij asketike se pretvara u molitvu. S njome se počinje i završava.

.........
DIOBA
Kod podjele asketskog gradiva autori nisu jedinstveni. Kako je svrha ove knjige čisto praktična, prvi dio obrađuje savršenost, te kako ona izgleda u naravnom i nadnaravnom redu.
U drugom dijelu (II) obrađen je put koji do nje vodi - da je svetost u prvom redu djelo milosti.
Rad oko svetosti, koji se sastoji u uklanjanju zapreka (negativni vid) i upotrebi asketskih sredstava (pozitivni vid), bilo vanjskih bilo unutarnjih je obrađeno u II. dijelu.
Na kraju, nakon onoga što je zajedničko svim asketama, u III. dijelu je kratki osvrt na ono što je specifično pojedinim asketskim stupnjevima.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 kol 2012 20:31 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
K R A J teme SAMO ZA COPY-PASTE....=============================

"Učiniste što ste morali…" !
Smatram da je ta Isusova tvrdnja - kroz cijelo vrijeme kopiranja, uređivanja i priprave knjige za TT - itekako vrijedila za

mene.
Ja sam svoje učinio radi p o t r e b a drugih.
A ako nekim "drugima" ovo ne treba ili čak smeta?
Vjerujte, više me nije briga hoće li netko / itko IŠTA od ovog čitati., a kopirati pogotovo. I to vrijedi i za još neke ovdje

stavljene tekstove.

Mir i svako dobro svim forumašima!
Zdrave
………..
ps: veoma mi je žao što je glazba,...stavljanje slika (i još ponešto) važnije od kršćanske teme poput ove, koja je

svakodnevno (što je notmalno) na POČETNOJ strani uvijek bila izgurana, "bačena" u zapećak.
No, sad je i gotovo...Mislim, tema ZA COPI-PASTE...gotova je. Ako netko kani - i "otvorena" za komentare / postove...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 21 kol 2012 21:23 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 09 tra 2009 20:57
Postovi: 2401
Podijelio: 5 zahvala
Zahvaljeno je: 68 zahvala
ovu knjigu od Bezića bi izgleda trebao imati svatko uz Bibliju, Katekizam, Duhovni boj, Filoteu i Tomu Kempenca!
Hvala Zdravkane!
Ja sebi takve stvari kopiram i složim u knjigu, jer sam nabavio neki stroj za uvezivanje! Ali bi svakako bilo bolje imati knjigu u orginalu, ako ne i ovo je od velike pomoći!
Usput Zdrave, ovo je u kratkom vremenu pogledano skoro 2000 puta!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 kol 2012 00:13 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 23 ožu 2010 18:49
Postovi: 492
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 3 zahvala
Zdrave, pohvalno je što si si dao toliki trud, da to sve lipo poskeniraš i staviš svima nam ovdje za copy-pejstanje i korištenje.:D
Naveo si u uvodnom postu teme da je knjiga zadnji put tiskana 1986.g u Mostaru u samo 2000 primjeraka i da si u nekoliko navrata nastojao da se učini reprint, ali bezuspješno.Možda netko tko je blizak sa nekom izdavačkom kućom ovo uoči, pa se dogodi još jedno reizdanje. :)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 kol 2012 07:28 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Kako se kaže: Iz tvojih usta u Božje uši!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 22 kol 2012 09:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Gledam...Vidim kao da nešto fali. Eto što: ovo dolje!
Namjjerno nisam brisao redni broj stranica. Ako itko dođe na ideju pa si cijelu ovu temu kopira, pa želi isprintati kao knjigu, ovaj sadržaj mu može pomoći.
Samo že br. stranice izmijeniti.
Sretno!


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 98 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1 ... 6, 7, 8, 9, 10  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 5 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr