Borba za čistoću zahtijeva svagdašnju odlučnost
Citat:
Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo, jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti se u lan tanan, blistav i čist!” A lan – pravedna su djela svetih. I reče mi: “Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu! (Otk 19,7-9).
Usprkos nečuvene bestidnosti i razvratnosti našega vremena, vjerujemo da su vjerna ljubav i čistoća još uvijek mogući. Pa i ako su i uvažene Crkve napustile Isusovu nauku da je spolna sreća moguća samo u međusobnom i bračnom predanju, čvrsto vjerujemo u tu istinu. Nema dvojbe da danas ljudi osjećaju čežnju za čistoćom i vjernošću. No, sama čežnja nije dovoljna. Ako dopustimo Duhu Svetom da nas vodi, a mi ga slijedimo – pa koštalo to koliko mu drago – postat će nam velikim blagoslovom u životu. Da li je naša vjera u snagu Duha dovoljno jaka i čvrsta? Jesmo li spremni Bogu dopustiti da potpuno promijeni naša srca, da on postavi na glavu čitav naš život? (Rim 12,2).
Borba za čistoću zahtijeva svagdašnju odlučnost
Svi mi susrećemo napasti i padamo. Svatko je od nas ovdje ondje zakazao – u našim odnosima, na poslu, kod kuće, u braku i osobnom životu. Koliko spremnije ovo priznamo, tim bolje. Ipak, ako stojimo u stalnoj borbi pa od visina pobjednika padamo u dubine sumnji, možemo se tješiti. Sam Isus nije bio pošteđen napasti. On je bio, na isti način, napastovan kao i svi mi (Hebr 4,15). Njegovom pomoću nam je moguće sačuvati čistoću srca koja nas štiti pred napašću. Sveti Jakov je napisao: „Blago čovjeku koji izdržava napast“ (Jak 1,12). Ovdje dolazi do najdublje odlučnosti našega srca – do volje koja nam uvijek govori, kad god stupimo molitvom pred Boga.
Od najveće je važnosti u našoj borbi da svim srcem želimo sačuvati čistoću. Razdvojeno srce će brzo popustiti (Jak 1,6-7). No, samo uz snagu volje ne možemo sačuvati cjelovitost srca. Ako u nama ustaju divlji poticaji – pa i ako nam uspije istovremeno sačuvati hladnu glavu – uskoro ćemo se umoriti i propasti. Samo ako se potpuno oslonimo na Isusa , onda nas može moć njegove milosti potpuno ispuniti i dati nam nove snage odlučnosti. U sukobu sa duhom vremena nisu samo javni grijesi – poput bluda, laži,ubojstva – naši protivnici, nego također i naš strah i slabost volje. Tko je protiv ljubavi, vjernosti, ili protiv mira i pravednosti? Malo tko! A jesu li vrlo mnogi među nama spremni za tu stvar boriti se riječju i djelom? Smrtno samozadovoljstvo našega vremena nas je opljačkalo na takav način da većina od nas okreće oči. Ako se djelotvorno ne zauzmemo, onda smo isto tako krivi kao i oni koji svjesno griješe. Svi se moraju promijeniti, a mi trebamo početi od sebe.
Gdje su danas ljudi poput Ivana Krstitelja? Gdje je „Glas koji viče u pustinji“ i traže pokoru, obraćenje, i vjeru u novi život? Ivan je imao jednostavnu poruku: „Činite pokoru, kraljevstvo Božje je blizu!“ (Mt 3,1-2). Prišao je svakom bez straha pa čak i vođama u narodu svoga vremena. Suočio je i kralja Heroda s njegovim preljubničkim vjenčanjem: „Nije ti dopušteno imati nju za ženu!“ (Mt 14, 3-4). A možda je još i znakovitije da je pozvao na odgovornost i one pobožne „dobre“ ljude: „Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: – Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. „ (Mt 3,7-8).
Borba za Kraljevstvo Božje zahtijeva više od dobrih djela
U Matejevu evanđelju čitamo da je Isus rekao svojim učenicima: „Žetva je velika, a radnika je malo“ (Mt 9,37). Koliko ta riječ danas više vrijedi ta riječ za nas! Toliko ljudi čezne za slobodom koju će nam Isus darovati, a ipak ostaju vezani uz svoje grijehe. Malo ih ima odvažnosti činiti Kristovo djelo, teška je to zadaća!
Većina nas ima dobre planove. Želimo doista činiti dobro, ali to nije dovoljno. Ne smijemo zaboraviti da nije samo naša ljudska priroda naš neprijatelj u borbi za Kraljevstvo Božje. Trebamo se boriti s daleko većom silom: to su sile kneza tame (Ef 6,12) i razorne sile demonskoga duha kojega Ivan naziva Zvijer koja izlazi iz Bezdana (Otk 11,7).
Ova zvijer vlada nad svakom zemljom i svakom vladom, njezine znakove nalazimo svugdje: u nestajanju pravoga prijateljstva i ljudskoga zajedništva, u tlačenju siromašnih, iskorištavanju žena i djece. Očituje se u masovnom ubijanju nerođene djece i ubijanju zatvorenika. Najčešće ju susrećemo u zdvajanjima milijuna ljudi.
Živimo na kraju vremena. I zadnji je čas (1 Iv 2,18). Trebamo neprestano biti budni ako ne želimo pasti u posljednjoj napasti i tako biti osuđeni. Trebamo pokazati nutarnju snagu i odvažnost da bismo se zauzimali za Boga i njegovu stvar Božju, pa i onda ako se čini da nas nitko ne želi slušati. Usporedba o deset djevica svima bi nam nama trebala biti opomena i poticaj. Isus ovdje ne govori o izgubljenom svijetu s jedne strane i o zajednici s druge strane. U pripovijedanju je riječ o deset djevica. Isus zahtijeva od zajednice i od svih nas:
Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa!” (Mt 25,1-13).
Jesmo li spremni pokazati da je novi put moguć?
Ne možemo pobjeći od izazova grijeha. Umjesto bježanja trebamo se djelatno buniti protiv svega što vrijeđa volju Božju. Trebamo se boriti protiv svega što prijeti životu ili ga razara, protiv svega što otuđuje i razdvaja. Trebamo i spoznati da sam protest nije dovoljan, on često vodi k nasilju. Bilo bi nekorisno svijetu okrenuti leđa, odreći se braka ili odreći se svih razonoda.
Trebamo dokazati da se može i drugačije živjeti. Nasuprot duhu koji danas vlada, trebamo svijetu stavljati pred oči nove stvarnosti Božje pravde i njegove svetosti. Naš način života treba pokazati da muževi i žene – kad god rabe svoju snagu na dobro zajedništva – mogu živjeti životom čistoće, mira, jedinstva i ljubavi. Ovaj se novi duh treba pokazati na svim razinama, ne samo u nekoj duhovnoj zajednici, nego i po tome kako svatko od nas izgrađuje svoj život prožet zajedništvom i dijeljenjem. Najprije trebamo biti svjedoci sile ljubavi. Svatko može svoj život postaviti u službu ljubavi prema drugim ljudima jer to je volja Božja (Iv 13,34-35.)
Tko posvećuje svoj život službi Bogu, može očekivati da ga drugi ne će shvatiti, a njegovo će ponašanje promatrati kao provokaciju (1 Petr 4,4). U tome se odnosu nije ništa promijenilo u posljednjih dvije tisuće godina. I danas Isusova poruka nailazi na gluhe uši, kao i u njegovim danima. Oni koji odbacuju njegov put suprotstavljaju se vjernicima puni bijesa, ako ne i puni mržnje, tako da je sukob neizbježan! (Iv 15, 18-20). Ali ako se mi, koji sebe priznajemo Isusovim učenicima, plašimo progona pa se zbog toga stidimo ispunjavati njegove zapovijedi, tko će onda to učiniti? Ako nije zadaća zajednice rasvjetljavati tamu svijeta Isusovim svjetlom, čija je onda to zadaća?
Naša je nada smjerena prema budućemu kraljevstvu Božjemu, prema svadbi Jaganjčevoj. Idimo tomu danu u susret s puno povjerenja. Svaka riječ, svako djelo treba biti oduševljeno ovim radosnim iščekivanjem. Svaka veza i brak treba biti svjedočanstvo naše nade. Isus, zaručnik, očekuje svoju zaručnicu koja je urešena za svoj prijem. Jesmo li opremljeni za dan kad on dođe? Hoće li naša zajednica biti „bez mane i mrlje“? (Ef 5,27). Ili ćemo biti među onima koji će imati pregršt opravdavanja?
Kad je to čuo jedan od sustolnika, reče mu: “Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjem!” A on mu reče: “Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’ “Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih ne će okusiti moje večere.” (Lk 14, 15-24).
Ne smijemo se povući pred ruganjem i ismijavanjem koje ćemo doživjeti kao Isusovi svjedoci. Treba nas ispunjati i prožimati duh Božjega kraljevstva koje dolazi i stoji pred vratima. Nikakva naša pogonska sila ne bi smjela biti sadašnja „stvarnost“ ljudskoga društva, nego buduće kraljevstvo. Posljednji sat ljudske povijesti leži u Božjoj ruci i Božje je vlasništvo. I zato bi svaki naš dan trebao biti priprava za posljednji sud.
Preuzeto iz knjige Seks, Bog i brak / Johann Christoph
http://www.bitno.net/obitelj/spolnost/budimo-budni/