www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 19 ožu 2024 07:44

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 27 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3  Sljedeće
Autor Poruka
 Naslov: KORAK PO KORAK
PostPostano: 19 ruj 2013 10:07 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
"Najsretniji su ljudi
koji su sav život nastajali
druge učiniti sretnima" (Didro)

Uvod
-Zašto nisam dječak? - pita djevojčica mamu. -Zašto je Mjesec nekad kao kifla, a nekad kao sir? I, mama, zašto nemam tatu koji bi bio stalno s nama, a ne uvijek na putu?…Zašto jedan dječak, na ulici, kaže da nema Boga? Od koga je to čuo?…Kad odrastem, znaš mama, bit ču učiteljica. Ali zašto moram ići sada u školu? - i zašto, zašto?
- Zato, zato i zato! - odgovara mama.
Sav se život sastoji od tih zašto. Ako smo zadovoljni samo sa "zato", nešto nije u redu. Odrastao bi čovjek trebao znati odgovor na zašto, ali često uz mnogo muke. Trebao bi, ali...Nema odgovora na sve.
Zašto nije dječak? - pita djevojčica i dobiva odgovor da je Bog tako htio. Ako tako gledamo na stvari, hvala Bogu. Dijete će svaki odgovor prihvatiti, a kad odraste? Ništa se neće promijeniti: ona je djevojčica, postat će žena, možda majka, a kad odraste? E, tada će prihvaćati svašta.
Hoće li se netko roditi zdrav ili bolestan, bogat ili siromašan, biti star ili prosječan, o tome mi ne odlučujemo.
Nitko nas nije pitao želimo li se rodi ti, postojati. Svi smo jednostavno pozvani na život, u postojanje jer, kao do to određuje netko. Ako tako gledamo stvari, opet hvala Bogu na zdravlju, ma kakvo bilo, na imetku također, na braći, sestrama, na domovini... jer On je taj Netko, koji me je u sve ovo smjestio. Hvala Mu.. Ipak mi ne zahvaljujemo Bogu baš na svemu.


Gdje je problem?
Ako mi je otac alkoholičar, ne zahvaljujem Bogu. Zar i za to treba zavaljivati? Pa, a to je zlo! Ili nam se tako samo čini, a Bogu ne?
"Nije problem u tvom ocu koji pije, već u tebi, koji si prihvatio nešto loše, pomirio se s nečime što je zlo, umjesto da činiš što se od tebe traži - da moliš. Bog jeste dopustio alkoholizam u tvojoj obitelji da bi se ti, moleći za ozdravljenje oca, naučio moliti i za sebe, da sam ozdraviš; da bi se oslonio na jedinu osobu koja može ukloniti svako zlo, jer je ta Osoba i došla na zemlju da ga uništi",- kaže Tomislav Ivančić.
Shvatili smo: ta osoba je Isus, koji je na Zemlji činio čudesa, ozdravljao bolesne tijelom i duhom i On je raspet i umro…radi nas. Ali je i uskrsnuo te otišao k Ocu...
Zar je time sve gotovo: "Bio jednom Isus na zemlji"!
Taj isti Isus je ustanovio svoju Crkvu koja će, kao produžetak Njega samoga, nastaviti od Njega započeto Djelo: stvaranje Božjeg kraljevstva na zemlji, a mi smo članovi te crkvene zajednice, župske u prvom redu, ti me i zajednice, koja treba činiti sve ono što je i On činio.
"Budete li vjerovali"! - rekao je Isus. Vjerovati da ćemo činiti ista djela kao i On, pa i veća? Kako u to vjerovati?
Isus je stavljao naglasak na vjeru, a baš ta vjera, zar je to je tako zamršen pojam? Nismo li ga mi, vjernici, sami zamrsili svojim pogrešnim predodžbama i tumačenjem?
"Vjerujem u Boga, ali ne u popove"- kaže jedan. Drugi:"Vjerujem u Boga, ali ne onoga s bradom i krilatim anđelima uokolo".- Neki opet: "Bog? Da, postoji, ali On je negdje u svemiru i koja korist ako i vjerujem"? Ili:"U Boga vjerujem! U crkvu? A ne, ne vjerujem"! U što to vjeruju spomenuti?
"Vjerujem u Isusa Krista, koji se radi nas i sada žrtvuje na oltaru, u Duha Svetoga, koji od prvih Duhova vodi Isusovu Crkvu"!- to je dio pravilnog odgovora. Ne mnogo znanstveni, ali ispravan.

Znanost i vjera
Čemu tvrdnje pojedinca da je vjera u suprotnosti sa znanošću? Evolucija je prvi kamen spoticanja, za mnoge.
I sama znanost više nije u nju sigurna (još nisu pronašli prijelazne oblike života, spone između vrsta). Znanost polako prihvaća "skokovitu" evoluciju, dakle sa naglim prijelazima iz jednostavnijeg u složenije oblike života, mutacijom. Sjetimo se teorije determinističkog kaosa! Ni katolička crkva nema ništa protiv evolucije. Bog sigurno nije gnjeo blato da načini Adama, uz to ne pitajmo je li Adam imao pupak kao jedna američka sljedba. Podijelila se: "Imao je!"- tvrde jedni.-"Nije imao"!- tvrde drugi. I eto razdora - zbog pupka.
Prikaz u Bibliji - u Knjizi stvaranja nema namjeru prikazati kako je nastao svijet, već zahvaljujući kome! A ta znanost, što je ako ne zapisničar? Ima nepregledni spisak/popis uzajamnih međuodnosa nama poznatih Prirodnih zakona, od Boga određenih i postavljenih. Znanstvenik postaje samo berač, koji oko sebe ubire nesastavljene "elemente" i spaja ih u jednu cjelinu, dobivajući aparate/preparate…
Isus čini čudo koristeći zakone koje je On sam stvorio, i liječi bolesne, jadne ljude, prepuštene samima sebi.
Čudo je "uplitanje" (i djelovanje) nama nepoznatih prirodnih zakona. Vrlo jednostavno!
Nitko nije nevažan
Okanimo se svega toga. Vjerniku je dovoljan naš "ustav"-Evanđelje. Isus svojom zapovijedi: "Ljubite se međusobno"! - daje univerzalni zakon suživota. Traži da se ljubimo onako kako je On ljubio nas. "Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom, a bližnjega kao samoga sebe. U tome je sav Zakon i proroci."
Prvo ljubav, a razmišljanja o anđelima, o Božjem prebivalištu i ostalo dolazi postupno, samo po sebi. Bog je Ljubav i Milosrđe. Tako si Ga lako predočimo, jer i mi možemo biti milosrdni...Vjerujemo li u pobjedu ljubavi nad mržnjom, mada i ne poznavali Isusa? Ako mu otvorimo svoje srce, već smo Njegovi učenici.
Tko vjeruje da se isplati biti blag, milosrdan i čvrsto pirjanja uz zakon praštanja, već je produžena Božja ruka. - "Biti čovjek je ljepše nego biti kraljem",- kaže A. G. Matoš, siguran da čovjek sam ne može postati sretan.
Zaista, tko vjeruje da pravda pobjeđuje i nikoga ne mrzi, ne zavidi, ne oholi se, ne teži bi ti netko, već samo to što jest, taj vjeruje da će se Netko pobrinuti za pravdu. Takav prihvaća i svoju ništavnost, svoje slabosti, zna za svoje mogućnosti, ne izduže se iznad njih.
"Najbolje u čovjekovu životu su njegova mala sitna i nezamijećena djela dobrote i ljubavi",- kaže Vilijam Vordsvord, jer zna da svijet počiva baš na tim sitnim stvarima. Krupna djela čine veliki ljudi, a takvih je malo. Ili ne? Jer…za Boga si i ti prijatelju velik, jedan univerzum u malom!
Ti, prijatelju, nikako nisi nevažan, On te želi baš takvog, samo Mu dopusti da On u tebi napravi "reda". Biskup Štrosmajer je mogao sazidati katedralu, no ni današnji biskup ne može biti uz tvoga bolesnog susjeda, prijatelja, poznanika... I gradnja katedrale i tvoja briga za bolesnika pred Bogom isto vrijede. Zajednička im je ljubav prema drugima.
Ljubav je Božja pokretačka sila, ljubav je ključ vjere, ljubav prema Bogu i prema bližnjima - neodvojiva! Inače je sve laž. Ona djevojčica, s početka brošure, osjeća svoju navezanost na druge i to govori mami, u koju ima neograničeno povjerenje. U ljubavi je uvijek tako: povjerenje ne smije biti poljuljano ničim materijalnim, emotivnim, baš ničim! To je i Isus pokazao.
On, Bog i čovjek, dao se svrstati među zločince i razapeti, da bi nas oslobodio od posljedica Istočnoga grijeha. Na sebe uzima svu krivicu za grijehe svijeta i sam sebe prinosi kao zadovoljštinu za naše grijehe Nebeskom Ocu. To je ljubav, to je povjerenje! Da nije vjerovao ljudima
da ćemo povjerovati da je On(Isus) Bog, zar bi išta učinio? No,…imamo li mi povjerenja u našeg Isusa?
Bog vjeruje Čovjeku. On treba čovjeka za svoj plan, ali mi često ne vjerujemo Bogu! Ni u Boga, jer ima bradu na nekim slikama? Nije li to samo pokušaj pravdanja ne ljubavi? Znamo Isusovu tvrdnju: "Blago siromasima duhom". On ne želi da budemo glupavi, namrgođeni idioti, kako to zlonamjernici tumače. Isus samo kaže da je sretan onaj koji priznaje tko je i što je; tko zna svoje granice i mogućnosti; tko ne teži za nedostižnim; tko uvažava i mišljenje drugih, jer zna da je nemoguće da je samo on uvijek u pravu. Takav zna da je Isus naš Otkupitelj, predstavnik Neba i Zemlje, naš sveti brat.


Potreban je razgovor
Ako nema obiteljskog sklada, mladi brzo nalete na uhodanu grupu narkomana, na skitnice ili, što je naša stvarnost, na grupu koja se bavi magijom, spiritizmom…gdje je alkohol "rješenje" za sve probleme.
Kako do toga dolazi? Koliko smo mi tome krivi? Kakav odgoj imaju toliki mladi koji lutaju, traže smisao? Kolike obitelji na sv. Misu idu samo na Božić, Uskrs, a ostale nedjelje?! U kolikima je psovka "dobro jutro", a abortus normalna stvar? Koliko je obitelji gdje se nikada ne okupe na zajedničku molitvu? Što se tada može uopće očekivati?
"Postoje samo dva načina da se bude sretan",- tvrdi Ogden Neš.- "1. Imati lijepu i čistu savjest i 2. Uopće je ne imati".-Najzdravije, ako se roditelji drže druge točke!
Ne krivimo takav i takav sustav! Ako smo mi sami "prazna vreća" kako nešto iz nje nešto dati? Ako je naš "credo" novac i materijalno bogatstvo, zaista smo baš to. A ako je u obitelji sklad, uzajamnost i praštanje, uvažavanje i ljubav, tada je obitelj sigurna: mladi joj članovi neće lutati.
Koliko je danas takvih obitelji? Kako postižu međusobni sklad? Sigurno ne samo vlastitim snagama. Ne, to nije moguće.
"Tko u mene vjeruje imat će život vječni",- reče Isus.- "Ja sam put, istina i život", i: "Vi ste svjetlo svijeta",
Mi da smo svjetlo svijeta i sol, koja ne smije obljutaviti! Zar to možemo biti?
Imamo 10 Zapovijedi. Držimo li se svih 10? Tu je i Zapovijed ljubavi. Dakle vjera i ljubav - jedno bez drugoga ne ide. Vjerujem li da je Isus uz mene, ovdje, baš kao prije 2000 godina, da izgara od želje i ljubavi za mnom; da mu Srce krvari što Ga se ne sjetim ni kad mi je dobro, ni kad
mi je loše, kad mi može pomoći? Isus upravo to želi, jer je On i došao na Zemlju da liječi srca slomljena, da nam pomaže nositi breme života!
Može li ovako:
"Isuse, znam da si ovdje, u ovoj sobi, na radnom mjestu, školi, ulici...! Znam da mi želiš pomoći. Sad Te to i molim: Slab sam. Ti si jak. Često padam, Ti me dižeš, ako Te zamolim. Problem je što ne mogu uvijek čvrsto vjerovati da mi Tvoj Duh daje snage da se borim protiv svega što je u meni loše i zlo, negativno.
Isuse, Ti si moj Gospodin. Ako se u Tebe uzdam, učvrsti ufanje, usavrši ljubav. Obdari me milostima strpljivosti, poniznosti, blagosti, samilosti, požrtvovnosti... Da, sve je to ljubav. Nauči me moliti i slušati Tvoj glas da mogu vršiti Očevu i Tvoju volju i da, razumjevši Tvoju Riječ u Evanđelju, živim po njoj.
Ti si Dobri pasti. Uzdam se u Tvoju ljubav prema nama grješnicima, za koje si i život dao, uzevši kaznu za naše grijehe na sebe. Molim Te, udijeli mi jakost i vjeru koja brda premješta, da Tvoja smrt za mene ne bude uzaludna. Sada Ti predajem svoje brige, boli, tugu i radosti; svoju obitelj, sav život. Čisti mi srce od svake zle i opake pomisli.
Isuse, Ti si `Gospodin moj i Bog moj`,- kako reče sv. Toma. Želim uzvratiti bar malo na Tvoju beskrajnu ljubav prema nama grješnicima, napose prema meni. /Molitva pouzdanja i predanja/
Saberimo se, opustimo u tišini i pozovimo Isusa. On samo to čeka. Neka zađe u našu dubinu. Dozvolimo Mu da dodirne svaku našu manu, grijeh, slabost, strah, radost. Dopustimo da u nama On napravi reda. Mi, sami, za to nismo sposobni. S Isusom i čvrstom vjerom da je On Ljubav koja prva prilazi, sve je moguće. Takav naš pristup k Isusu je naše obraćenje.
Da, molitva je razgovor s Bogom. Ali i šutnja! Dapače, nekad i veća i potrebnija! Šutnja i osluškivanje.
Dopustimo Duhu Svetome da u nama potakne ono dobro, one darove koje nam je dao da ih, obilato umnožene možemo dijeliti drugim ljudima u obitelji, na poslu, svuda.
Reći Isusu u svakom trenutku poneku riječ je prijateljevanje sa svojim Bogom. To je odraz naše vjere, pouzdanja, ali i izraz časti svom Bogu.
Tamo gdje je Isus, tu je i Otac, pa samim time i Duh Sveti. Bog je nedjeljiv i zašto, ako je moj Bog sa mnom, da se ikoga i ičega bojim? Za svoju djecu? Ne, ako sam ih predao Isusovu vodstvu, a sam sâm dobar primjer svojima u obitelji.
Isus je Put! On je Život, Istina!


Vjerovati mada ne razumjeli
Moleći Očenaš, tražimo dolazak kraljevstva Božjeg. Započne li u našim srcima vladati ljubav, praštanje, uvažavanje drugih, to Kraljevstvo je već u nama. Tad se ono lako širi svijetom... kad bismo svi bili ljudi dobre volje.
Zaista, kršćani trebaju biti svjetlo svijeta. Svaki čovjek dobre volje, Isusov je učenik. Srce i sretan pogled pun razumijevanja za druge(ne osude), zrači toplinom i privlači poglede onih koji lutaju. Prihvativši život kakav nam je Otac Nebeski dao, zahvaljivat ćemo Mu na svemu. Kad dođe nešto loše, nećemo zahvaljivati za to loše, već za ono što se IZA toga krije!
- Kad mi je najteže, sjetim se da sam zanemario Tebe, Bože. Nemoj mi nikada dati lagodan život- Bojim se, Gospodine, da ćeš me izgubiti. (J. Warman)
Čim Bog dopušta tegobe u naš život, to je znak da se u Njega treba još više pouzdati. Ta, On želi da se Njemu obraćamo za pomoć, jer On(kao i zemaljski otac, koji vježba svoje dijete nekoj vještini), želi da se učimo strpljivosti, ali još više pouzdanju u njega. I tada, kao pravo dijete, molimo Oca da nam pomogne, da nas ojača, da nas izbavi od zla. Da ga On sam otkloni. I, ako je naša vjera prav&, ne trudimo se pokušati razumjeti kako će to Bog učiniti.
Vjerovati ne znači razumjeti. No, za razumjeti svoju vjeru, treba dosta toga i znati. Prvo, Evanđelje. Čitajmo ga, upoznajmo Isusov život, na Njegovu primjeru se učimo poslušnosti u vršenju volje Očeve jer tako produbljujemo vjeru i znanje.
Treba znati: Bog me ljubi baš ovakvog. Nisam savršen, već kao nedovršeno prekrasno zdanje, kakvim me Bog želi, i za koje trebam na sebi još puno raditi. Ja vjerujem Bogu, da će mi On pomoći(ako ja to želim)izmijeni ti sve negativno u sebi. I zato Mu se ne opirem, ako i dođu poteškoće da me čeliče i kale. Moram biti koristan ljudima do sebe. Zato: Evo me, Isuse!
Oni koji "ne vjeruju u popove" nisu daleko od Boga, ukoliko im neki događaj nije pomutio sliku savršenog (?) svećenika. Takvog nema, jer smo svi mi grješnici. I najveći sveci su padali, da bi se na njima očitovalo Božje Milosrđe. Zbilja, radi jednog trna na cesti ne krenuti na put je ludost. Nekima je Bog daleko, u svemiru... Oni već jesu vjernici, ali ne razumiju da Isus jeste u svemiru, bio je na Zemlji, i jeste još uvijek tu, uz nas, na Zemlji, u Svetohraništu, na oltaru, a kao Bog, na svakome mjestu. A Bog s bradom? Ta, kako nacrtati drugačije?
Nedostatak ljubavi prema Bogu je samo logična posljedica odsutnosti ljubavi prema bližnjima i nespremnosti prihvatiti ih; nespremnost spoznati sebe(svoje mane i talente).Zasigurno je jadno i naivno osobni nemar pravdati smiješnim izgovorima o dalekom i nepoznatom Bogu. Priznali mi ili ne da je Bog Tvorac svega vidljivoga i nevidljivoga, mi svejedno ostajemo Njegova djeca. A kad to, već po prirodi jesmo, zašto pokušavati svoj sinovski odnos oblikovati u nešto nakaradno? To smo što jesmo, djeca Božja! njegovi jesmo sada i uvi jek...ako to svjesno ne odbijamo bi ti, živeći po svome, protuprirodno, a to je naša propast.


U čemu tražiti Boga?
Bog, osim što je ljubav jeste i sila. On je stvorio sav svemir, dakle i tebe. Mnogi se trude otkriti nešto i na tome nečemu ustrajno traže tragove Božje prisutnosti, da mogu reći:"Da, to je božje"! Ne treba lutati. Ustrajnost gibanja elektrona oko jezgre, od početka stvaranja sve-mira-što će trajati do njegova svršetka, uz objašnjenje da je to normalno, više ne zadovoljava. Naime, nama je sve prirodno na što smo navikli.
Gurnimo klatno sata ili njihalo! Ono će se zaustaviti kao i svi planeti jednog dana, a elektroni to čine milijardama godina, i…nama je to normalno!?
Od atoma je sazdan sav svemir. Atomska bomba je "kopija" središta Sunca (naše male zvijezde) jer atom je najmoćniji izvor energije. On je i odašiljač i emiter, kad se masa pretvara u energiju. On je elementarni magnet, svjetlosni je izvor kad elektrani preskaču iz putanje u drugu. Atom je u zvijezdama, atom je u našem mozgu, krvi i u biljkama, kamenu, TV-u. Tranzistorski efekt (time i čudo elektronskog buma) je nama normalna stvar.
Gravitacija još nije znanstveno dokazana- izmjerena ikakvim instrumentima osim vagom, ona nema ni silnica, ni čestica gravitona. I to je posve normalna stvar?
Genetski inženjering je u stalnom razvoju i sve više se otkriva tajna nasljednog koda, ali ne objašnjava kako se spajanjem A,T,C,G-a, još u stanicama fetusa zapiše kad će nastupiti pojačani rast nosa ili kostiju. Ma ništa nije normalno, samo smo navikli da "stvari stoje tako, kako stoje" i sve je dakle normalno?
To zapravo znači sve nam je normalno jer je dokaz podložnosti zakonima prirode koje čovjek otkriva, dakle ne izmišlja, i ti zakoni nisu njegovi.
Ima i drugih(ne)normalnih "stvari".


Je li važna definicija čovjeka?
Sakrijmo se u mišju rupu, bilo gdje nakon što zapalimo susjedovu staju. Nitko neće znati da smo to mi učini, ali Netko hoće. ja i moja savjest! I neću imati mira, ne zbog spoznaje veličine štete. Ja ću znati da sam kriv. Učinio sam nešto što nije pametno, ni moral no..već nešto neljudsko, što nisam smio. I to će u meni ponavljati neki glas. Odakle on?
A odakle mogućnost povezivanja aminokiselina u bjelančevine? Odakle svijest nekadašnjem insektu,(koji je vrebao na tlu),da će, ako načini mrežu lakše loviti? Odakle pauku spoznaja da mu treba paučina(i kako se pravi)jer, on je evoluirao iz nepauka u pauka, iz neznalice o mreži u pravog stručnjaka za pletenje?
Prijeđimo na nešto drugo. Spiljski crteži, razni predmeti nađeni u grobovima (i to iz perioda unazad desetke tisuća godi na)ukazuju da je čovjek uvijek vjerovao da smrću nije sve gotovo, da mora nakon nje biti još nešto. Definicije čovjeka poput homoerektus, homosapiens itd. su površne, jer je čovjek biće koje vjeruje. On vjeruje u konačni dobar ishod svakog poduhvata; da ga netko voli; da će sutra biti(u odnosu na danas)bolje.
Čovjek malo zna unaprijed. Ali zato vjeruje. Vjera je ta koja ga pokreće, tjera naprijed prema uvijek novom, nepoznatom. Bez vjere i nade čovjek je ništa !
"čovjek vjeruje, čezne i nada se sve do onog trenutka kad zna da bi mogao doživjeti i razočaranje. Želi barem do tada biti sretan, jer nada i vjera u dobro sutra, pokreće ga danas. J.Warman)


Što kažu velikani?
Koliko truda ulaže sportaš? Koliko glumac, pisac, artista, pilot, ratar, konstruktor ili zidar? Zar samo radi plaće? Iza svega se krije duboka nada u uspjeh i nagradu. Nekad je to aplauz, možda pohvala, medalja, lijepa i iskrena kritika, ali čovjek očekuje da nakon uloženog truda dobije nagradu.
Zar za sitne epizode života dolazi nagrada, a za sav život ne? Čemu onda živjeti, ako smrću svemu dolazi kraj? Evo nekoliko misli pojedinaca:
"Ako je život dobro, zašto nam se uzima, a ako je život zlo, zašto nam je darovan"? -pita se F. Domeniko Gvarci, a Leonardo da Vinči kao da mu odgovara:

"Kao što dobro iskorišten dan donosi ugodan san, tako i dobro proživljen život daruje lijepu smrt".-Ral-f Val do Emerson je možda bio u potrazi za Bogom. Tvrdi: "Ono što nam najviše nedostaje u životu to je netko tko bi nas prisiljavao da činimo uvijek ono što možemo", -"želimo li za nagradu pohvalu, smiješak ...bilo što, tada život ne smije biti roman koji nam se desio, nego roman koji smo sami napisali" - kaže Novalis.
Ako za pozitivno postoji nagrada, znamo da za negativno slijedi kazna. A kad je u pitanju sav život proživljen negativno? Ima li kazne...?
Spomenuli smo vjerovanje naših davnih predaka u zagrobni život. Jesu li i oni poznavali svemir? Glupo pitanje, zar ne? Jedan od najvećih umova 20. st. Ajnštajn se razljutio, kad je pročitao novinski komentar njegove teorije relativnosti:
"Onaj", kaže Ajnštajn, "tko u mom radu naslućuje negiranje postojanja jednog univerzalnog Uma, koji je i stvorio svemir, taj ili je zlonamjeran ili me uopće nije razumio.
A drugi znanstvenik, ateista, nakon izlaganja o svemiru i dokazivanja kako za sve to i nije bio potreban neki bog, završava: "Međutim, tko se pita što je bilo djelić sekunde prije Velikog praska, morat će odgovor potražiti kod svećenika ili teologa, jer samo teologija može dati odgovor na to i slična pitanja".
Je li taj čovjek ateista? Vjerojatno nije. On, kao i Ajnštajn, ušavši u srž stvaranja, shvaća da mora postojati Netko! U svojoj se studiji od toga ogradio.
Pa kad smo dotakli Tvorca svemira, zar mislimo da je Bog stvorio milijarde zvijezda samo radi ugode ljudskom oku? Ma, u svemiru može i mora biti na tisuće (i milijune?) drugačijih od nas, ali ipak i razumnijih bića nego na Zemlji! I svi oni moraju imati u sebi "ugrađen" indikator kvalitete počinjenog djela", tj. savjest.


Slobodna volja - opasnost
Bog Stvoritelj želi da mu se sva ta bića jednom vrate. Zato ih je i stvorio: za vječno blaženstvo uz sebe! Ali na Zemlji ljudi učiniše glupost, odbaciše svoje Izvorište. I tu je ljudsku budalaštinu dobro iskoristio otpadnik od Boga i s neba tj. Sotona, koji ljude i dan-danas navodi na grijeh, putem poticanja naše mašte na zle i požudne misli. Tu je glupost(grijeh prvih ljudi) morao skupo platiti sâm Bog, koji je jedini mogao ispraviti zlo, učinjeno od Adama i Eve:

Utjelovio se u Drugoj Božanskoj Osobi da bi ljudima omogućio povratak k Bogu Ocu. Ponavljamo si: sebe je prinio kao zadovoljštinu za naše grijehe, a što mi činimo? I dalje glumimo gazde na Zemlji, potajno želeći u svemir. U posjet - kome i zašto? Zbog napretka znanosti ili zbog vojnog prestiža? Sjećam se daaavne brojke - cca osma tisuća satelita kruži oko planeta Zemlje. Koliko satelita nose nuklearnu "glavu" - radi koga, zbog koga…zbog čega, doista?
Možda su ljudi jedina razumna(?) bića u svemiru koja su pala grijehom prvih ljudi, pa smo svi sada, čak cijela Zemlja jedan Babilon, te smo u nekoj "izolaciji"?
Hoćemo li ikada spustiti oholi nos i baciti pogled po Zemlji?
"Ne budete li kao ovi maleni",-kaže Isus,- "nećete u kraljevstvo nebesko"! -Mislio je na ono što mi zovemo rajem, ali i na kraljevstvo koje mora početi već sada, u nama, u našim srcima. Da, sada, odmah!
Trpiš li, prijatelju? Nesretan si? Nepravedni su prema tebi? Imaš čisto srce, a tebi tovare sve tuđe gnusnosti? Pročitaj Isusov Govor na gori(Osam blaženstava). Naći ćeš sigurno nešto i za sebe. Život je pun poteškoća. One nas trebaju jačati i neprestano upućivati na Boga. Bez Njega je svatko izgubljen. Treba ići polako uz strmu i usku stazu. korak po korak. Ne trčati. A mi to činimo i padamo, ali imamo Isusovu ostavštinu - ispovijed. Imamo i Očenaš, koji nas je Isus naučio moliti Isus, koji je neprestano bio u molitvi i razgovoru sa nebeskim Ocem. Nije li Ga molio, ako je moguće da ne mora podnijeti svu muku, razapinjanje, na kraju smrt na križu? Ako je Isus, Sin Božji, molio Oca, zar mi ne bi trebali moliti još vise nego on? Ucjenjuje li i Isus, kao mi, kad izvolimo 10 Očenaša i mislimo da je sad Bog Otac na redu, da je dužan odmah nam ispuniti molbu, za koju nismo ni sigurni jeli baš ispravna? Isus na kraju dodaje:-"Neka bude Tvoja volja, a ne moja" !-Isus je znao da je postao čovjekom da otkupi palo čovječanstvo i kao Bog i kao čovjek(drugi Adam).
A mi pitamo "Zašto postojimo", sada, nakon Otkupljenja! Kad bismo češće razmišljali o Otkupljenju, sigurno bismo spoznali što je prava ljubav, Božja ljubav, koja ide do kraja, do savršenstva.
Tko odbacuje tu Ljubav, što zaslužuje? Odbacujem ju ako psujem svaku poteškoću, problemčić, bolest , nepravdu ne molimo nego zdvajamo nad nerješivim. Tako što za Boga ne postoji(samo za nas).Bogu je sve moguće. Imamo li problema(a svi ih imamo)nađimo kutak sobe, crkve, prirode i razmislimo o Isusovoj Muci, Očevoj čežnji za nama, o ljubavi Trojedinog Boga. Duh Sveti nas potiče na molitvu.
Da li se mi oglašujemo i sebe odvodimo od Boga? Bog poštuje našu slobodnu volju i izbor. Jedini On. Molimo, molimo, razgovarajmo s Bogom, sa svojim Izvorištem i konačnim smislom postojanja. Selimo li se vratiti Onome koji nas je stvorio za sebe, ali radi nas i naše vječne sreće uz Njega !

Korak po korak do Isusa
ISUS je uzor, koji tražimo. "Isuse, Ti si ovdje. Stavljam Ti se na raspolaganje. Vodi me k Ocu korak po korak jer sam još dijete, ali se pravim većim nego jesam. Želim biti onakvo dijete kakvim me Otac želi; slušati samo Tvoju Riječ; živjeti samo po svojoj savjesti i Tvojim Zapovijedima. Ti si prihvatio svoj zadatak na Zemlji. Trideset godina si se pripremao za nj. Ja ne razumijem svoj zadatak, ali mi je dovoljna istina: stalo Ti je do mene. Nisam tek puki slučaj, već Očevo voljeno, mada tvrdoglavo dijete. Isuse, Otkupitelju, uzdam se u Te, vjerujem Tebi. Molim Te, pomozi mi ljubiti Tebe, ljude i svoj život, da ovaj tren radim za ljepšu budućnost svih ljudi. Neka bude Očeva i Tvoja volja.
………………………….
-Koliko je sati?
-A znaš li kamo ideš?
-Znam.
-Požuri, jer ne znaš što te putem može zaustaviti.
-Salio sam se. Ne znam kamo idem.
-Onda si svakako zakasnio. /narodna/

"Svesti sav svemir u jednu osobu, to je prava ljubav",-kaže Viktor Igo, a Betoven: -"Što sam, kad se usporedim sa svemirom"?... Tolstoj:- "Ono što je prošlo, ne postoji.Što će biti još nije došlo. Pa što postoji? Samo ovaj trenutak. U njemu se sastaje prošlo i buduće, u toj je točki sav naš život".
……………..
"Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe. Dosta je svakom danu njegove vlastite brige". (Mt.6, 34)

Isuse, pomozi nam živjeti po savjesti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 ruj 2013 12:37 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
„Veliki znak (5), god. 1980. - dodatak uz knjigu
JEDNO PROROČANSTVO KOJE SE JOŠ MORA ISPUNITI
Na vrhu šiljaka na zvonicima bazilike Marije Pomoćnice u Turinu nalaze se dva anđela s dva različita držanja. Jedan drži zastavu na kojoj je napisano 1571.; to je pobjeda što su je izvojevali kršćani protiv Turaka što htjedoše okupirati Europu; drugi anđeo pruža krunu da okruni Bezgrješnu koja stoji na vrhu veće kupole na bazilici.
Ali kad je bila sagrađena bazilika nije bilo tako. I taj je drugi anđeo držao zastavu na kojoj je bio napisan samo početak jednoga datuma u kojem su desetice i jedinice bile nadomještene s dvije točkice; ovako: „19....".
Don Leymone koji nam to daje na znanje kaže da je čitao taj natpis i kaže nam zašto nije bio postavljen: jer je znao da se predviđanje i proroštvo ne bi svima sviđalo. Ostaje dakle činjenica da u tih dvadeset godina koje nas odvajaju od dvije tisuće godina(poslije Krista) Presveta Djevica ima da pobijedi zlo, koje je u ono doba (1571.) bilo predstavljeno u turskim osvajanjima, da postigne sličnu pobjedu onoj koju su kršćani izvojevali proti Turcima u bici kod Lepanta.

Godine 1571. Turci oduševljeni padom Cipra, okrenuše pramce svojih brodova, sa svim drugim nakanama samo ne s miroljubivim, protiv Europe. Kod Lepanta navališe na kršćansku flotu, koja se skupila na poziv Svetoga Pape Pija V., koja ih je ne samo zaustavila, nego ih je doslovce razorila bez nade da bi se mogla iznova sastaviti.
S drugom je zastavom Don Bosko, koju je nadomjestio s krunom, htio unaprijed upozoriti kršćane protiv jedne druge koalicije, koja će se u jedno drugo vrijeme, to jest u dvadesetom vijeku organizirati od njihovih neprijatelja, a kršćani će pobijediti i taj neprijateljski napad pomoću Presvete Djevice Marije. Manjka još samo dvadesetak godina do svršetka vijeka i nitko ne može nijekati da za kataklizmu velikih razmjera ne postoje pretpostavke.

Budući da je pobjeda kod Lepanta, ne bez temelja pripisana pomoći s neba i pomoći Blažene Djevice, koju svi kršćani zazivaju moljenjem svete krunice, Crkva je poradi toga ustanovila blagdan Svete Krunice koju svi kršćani slave prve nedjelje u listopadu i po izričitoj naredbi Pija V. litanijama lauretanskim dodat je zaziv: Pomoćnice kršćana, moli za nas (iz M. B. IX. 583)

Fioretti di Don Bosko str. 259/60 Editrice elle di ci - Leumamm (Torino)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 ruj 2013 12:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
...kroz SVETOGRĐA
Michel de Saint-Pierre je skupio 3500 primjera koji pokazuju kako se razara Crkva u praksi.
Predao ih je predsjedniku tradicionalističkog pokreta ,,Credo" u Francuskoj. Izdao je knjigu pod naslovom ,,Sotonski dim" što je izišla u velikoj nakladi od 80.000 primjeraka. Cijela je naklada razgrabljena.
Evo nekoliko primjera iz te knjige, a na kraju se upitakmo: jesmo li nešto od toga, barem sličnoga i sami čuli, uočili?
.
Svetogrđa kod propovijedi:
Krunica je folklor;
Prava prisutnost Božja (u Presvetom Oltarskom Sakramentu to treba još da se ispita...
U nedjelju se mora Misa posjećivati samo ako čovjek osjeća potrebu;
Mi katolici nismo nikada vjerovali u Djevicu Manju;
Mi smo ljudožderi jer jedemo, žvačemo, naša su usta puna Tijela Kristova;
Grijeh koji se pripisuje Adamu i Evi možda nikada nije ni počinjen... osim toga u početku nije postojao samo jedan ljudski par, nego više njih;... Ima toga još dosta:
Nije važno da li postoji nebo;
"Ja bih najradije razlupao onaj prozor s plačljivim Srcem Isusovim, tu smiješnu sliku Kristovu što su je žene načinile, dok je Krist bio jedan pravi revolucionar";
Sveti je Josip odgojio nečije dijete... A Čistilište? To su obične brbljarije... Što se tiče pakla, mi ni ne znamo sigurno da li postoji. U svakom slučaju čudesa u Lurdu...to je sve jedan vic...

SVETOGRĐA
...kod Mise:
U D. vrši se ,,Euharistijsko slavlje" na jednoj kištri od šperploće pokraj novog veličanstvenoga kamenog oltara... Jedan svećenik služi sv. Misu u svojoj spavaonici bez svetog ruha, s običnim kruhom...
Jedan mladi svećenik ne upotrebljava nikakve bočice za vino i vodu, i za njega nema pranja ruku. On vjeruje da je voda potrebna samo onda kad vino sadrži previše alkohola...
Kod jedne Mise odsvirana je jedna nereligiozna ploča, zatim jedna hinduistička pjesma, zatim još jedna druga nereligiozna ploča, zatim slijedi čitanje Evanđelja, potom kruhovi/kruščići na jednom tanjuru i jedna čaša u obliku balona puna vina.
U St... postoji jedan stol za samoposluživanje na kojem su postavljeni kaleži u redu - kamo može svaki sam doći i sam se poslužiti nakon što je primio Hostiju.
.
svetogrđa kod Pretvorbe:
Jedan svećenik kaže: ,,To je koncentrat Tijela Kristova, to je koncentrat Krvi Kristove" i to tako ide već pet godina... Jedan župnik stavlja Hostije koje su preostale od pričesti u kutiju, koja je određena za neposvećene hostije... u nekim slučajevima posvećenje Hostije obavlja katolički svećenik, a protestantski ,,posvećuje" kalež...
Jedan mladi svećenik je dao pričest protestantskom pastoru i njegovoj ženi...
U mjestu B. svećenik daje laicima da dijele svetu Pričest, a on ide u sakristiju da za to vrijeme popuši jednu cigaretu. Kad ga je netko opomenuo, odgovorio je: ,,Ja to činim namjerno i svjesno"...
U jednoj župi u predgrađu Bordeaux-a postavljena je košara s posvećenim Hostijama. Svatko si može uzeti koliko hoće.. .
U R. je jedna djevojčica rekla: ,,Ima ljudi koji kod pričesti uzimaju četiri Hostije. Što se mene tiče ja uzimam samo jednu...
.
svetogrđa kod svete Pričesti:
U crkvi Sv. P. primio je jedan ferijalni posjetilac jednu Hostiju i sakrio je u džep. U mnogim su mjestima nađene Hostije u džepovima dječaka.
U A. kad je Misa završila ,župnici su tražili da se odmah poslije pričesti Hostije iznesu iz crkve, jer i tako nema prave prisutnosti Kristove...
Jedan je kapelan posjetio čovjeka u bolnici. Nakon što su brbljali i ispušili cigarete, prije nego što je otišao, upita on bolesnika da li bi on želio primiti Tijelo Kristovo? Kad je to bolesnik potvrdio, kapelan izvadi Hostiju iz džepa i dadne mu je...
U mjestu M. zamoli jedna gospoda svećenika ako kože bi li njezinu mužu donio svetu pričest. Nakon par dana je poštom dobila pismo. U njemu jedna Hostija i papirić s riječima: ,,To je za vašega muža…
...I tako dalje... mrzost opustošenja na svetom mjestu...

Iz "Veliki znak" br. 4. Zagreb, 1978. (izdao, ureio i odgovarao Josip Sukner), u Dodatak "Mihael", pod naslovom OPĆI PLAN" ZA UNIŠTENJE CRKVE ( Izvor: Dr. Jerome Domingues - New York)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 ruj 2013 16:14 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
...Ili milosrđe utemeljeno na pravdi - ali čijoj?
Tema je potaknuta učestalim provokacijama od strane uvijek istih forumaša, koji imaju svoja mjerila, svoju pravdu, svoju "potrebu" sebe stavljati iznad drugih…a ostale tuckati po nosu - s njihove "visokosti", mada dotični zaboravljaju da i njihovo postojanje, pa i sudjelovanje u raspravama po forumima nisu ništa drugo nego "odškrinuta vrata" od strane Božje dobrote, milosrđa, strpljivosti i još koječega, kao "Idi, pa se potrudi da Me nađeš…Ali uz druga moja ljubljena bića na tim forumima"!
.
"Bože, gdje si?! Zar ne vidiš što nam drugi rade"? - Usklik, možda i strelovita molitvica kojom ipak priznajemo da bez Boga ne ide. Ali iza nje se ipak krije i naša sebičnost, naša "vaga" - po našoj pravdi, nama netko čini nepravdu. I tomu smo svjedoci svakodnevno! Pa kad se čuje da Bog TREBA početi kažnjavati zato što je Bog i PRAVDA, ne ostajemo li zaista i zatečeni tolikim našim uplitanjem u same Božje "poslove"?
.
Božja pravednost i milosrđe su nam nedovoljno shvatljivi, i hvala Bogu da je tako! I ljubav, Njegovu, onu jedinu, istinsku ljubav i neshvatljivu pravdu tek naslućujemo. Tko da shvati Božju Mudrost?! Kako da shvatimo velikoga Boga, koji, eto, "šuteći promatra tolika zvjerstva koja ljudi čine ljudima"!!!
Mnogo toga nam je nejasno oko teško spoznatljivoga Boga, nama slabim bićima-ljudima…zar samo ponekad ili uvijek?
Nama su čak i neprihvatljive neke Božje "stvari", jer kao da Božje milosrđe isključuje Njegovu pravednost. A znamo da to nije moguće, zašto? Jer se Božje milosrđe bazira upravo na Božjem poimanju pravde, ne na našem ljudskom.
Božja je pravda zasnovana na ljubavi i Njegovoj (sve)mudrosti. I na svemu što Boga čini BOGOM. Dakle, samim time se ljudskim riječima to i ne može opisati, ali s nekim blijedim "mastilom" se može barem pokušati shvatiti kako bi to Bog mogao "rezonirati" u svojoj pravednoj milosrdnosti ili milosrdnoj pravdi.
To je nabolje sagledati na nekim konkretnim primjerima…
.
Ako je Bog već stvorio nekoga čovjeka, pa ga smjestio u određenu sredinu u kojoj dotični zbog raznoraznih okolnosti nije uspio na lagan način spoznati Božansku Ljubav-Boga kao jedini i konačni smisao i svrhu svoga postojanja, po toj Božjoj MILOSRDNOJ PRAVDI je tada i pravedno da tom pojedincu, po tko zna koji puta, sam Bog pomogne, da ga često "pogura" kao što majka gurka dijete: "Idi, ne boj se! Pokušaj, nije tako strašno ni teško", ili: "Vidi što ti se dogodilo! Poslušaj druge, i pokušaj ponovo, ali ispravo...".
To Bog čini na svoje načine, a ako ih želimo otkriti ih, vidimo da - pošto Bog nema drugih ruku do naših ljudskih - Bog koristi ostala svoja bića, u čiju sredinu je i smjestio to svoje stvorenje. Koristi pojedince da ukažu, da pomognu, a ako zatreba i da "karaju"…
Ako otac voli svoje dijete, upotrijebit će i šibu, ma što kazali moderni "pedagozi" kako je šiba nedopustiva, a zbog kojih se nasilje međz djecom od strane djece samo povećava.
Takva je, nama neshvatljiva, Božja pravda zasnovana na Njegovom milosrđu!
To je Njegovo milosrđe zasnovano na Njegovoj pravdi! Ali…
Bog ŽELI da nam oprašta, no želimo li to uvijek i mi?
Sjetimo se Jude!
Neki tvrde da se Juda pokajao, pa kao "dokaz" koriste njegovo samoubojstvo, jer eto, "učinio je to iz očaja, spoznavši da je izdao Nevinoga"!
Kakvo je to pokajanje da kao rezultat spoznaje svoga čina sebi oduzmeš život? Pa, trebao je samo zamoliti Isusa da mu oprosti, kao Petar, nad je pijetao zakukurikao, otišao je na osamu i zaplakao…Petru je bio dovoljan samo Isusov pogled da shvati kako mu je Isus oprostio trostruku zataju. Sjetimo se: "Šimune…ljubiš li me"?- A Petar tri puta odgovara kako je Isusu znano da Ga ljubi. Trostruko zatajenje, naprama trostrukom upitu Ljubiš li me. Božja pravda, temeljena na milosrđu ali i ljubavi, jer isu LJUBI Šimuna-Petra i postavlja ga na čelo svoje Crkve. Toga kukavicu, slabića? Naša logika je čorava, Isus je odluku, koga postaviti na to čelo, prepustio Ocu: "Blago tebi Šimune…jer ti to ne objavi tijelo…nego nebeski Otac"! - I Postavi Petra za prvog papu! To je i Isusova logika, mada po ljudskoj pravdi izgleda ovako: "Šta ima pitati Oca, kad je On, Isus, učinio se da nas otkupi, onda Isus sam treba donijeti tu odluku"!
Sinovska ljubav, poslušnost, ali i ljubav prema cijelom čovječanstvu nama nikada neće biti shvatljiva, ma koliko mi tražili filozovska mišljenja, listali debele knjižurine…citirali ne znam koga - tane ostaju tajne.
.
Nije li se Juda, zapravo, "pokajao" što je prekasno shvatio da Isusa NE MOŽE natjerati i upetljati u svoje političke spletke? Vjerojatno, jer je planirao da se zajedno udruže sa Zelotima, te da im Isus svojim "nadnaravnim sposobnostima" pomogne da ustanu protiv rimskog okupatora.
Juda je samoga sebe toliko prizemljio da mu i nije bilo stalo da svoj pogled i srce malo uzdigne iznad ovozemaljskog. On u Isusu NIJE vidio Sina Božjega, nego tek obično sredstvo za svoje ciljeve. Ni Judino kajanje (ako ga je bilo) nije bilo usmjereno na Boga ("Bože, oprosti"!), nego što je RAZOČARAO drugove, političke istomišljenike! Strogo ograničeni i samo ljudski rezon…
.
Sjetimo se one dvojice razbojnika, koji uz Isusa bijahu razapeti. Jedan se izruguje Isusu: Spasi nas ako si Sin Božji! Dočim drugi kori prvoga, a Isusa moli da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo. "KADA dođeš"! Ne AKO, nego sutra, nagodinu, jednom…svejedno! Samo KADA budeš došao! Taj razbojnik vjerojatno nije znao ni kakvo je to Isusovo kraljevstvo. Možda je nešto načuo o njemu, možda i čuo ili vidio nekakvo učinjeno čudo, ali je sada, na križu, imao priliku promatrati Isusa, SLUŠATI ga kako moli za svoje mučitelje! Morao je rezonirati kako to nije NORMALNO! "Tu nešto NIJE u redu", jer odudara od čiste ljudske logike i pravde. "Zar je lud? Ne, sigurno nije"!
Raskajani razbojnik je morao razmišljati: Ovaj je govorio je o nekakvom svome kraljevstvu…I nije od ovoga svijeta? Samo netko tko DOISTA nije od ovoga svijeta bi se ponašao kao ovaj Isus"!
Razbojnik pretpostavlja da Isus sigurno ima i JAKI razlog zašto sve ovo trpi!
Taj razbojnik nije mogao ni pomisliti da bi Isus mogao uskoro uskrsnuti! Onako razapet na križu, ali i između spoznaje svih svojih nedjela koja doista zaslužuju kaznu i ovih nedjela koja čine Isusu, ničime zaslužena - taj razbojnik izreče samo 7-8 ISKRENIH riječi, iz srca:
"Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo"!
A Isusova pravda (nekome "krivda?) se ispoljava odmah, jer Isus TJEŠI razbojnika:
"Zaista,…još danas ćeš biti sa mnom…"!
.
PRAVDA Božja i pravda ljudska - gotovo su suprotstavljeni pojmovi. A eto, mada je jasno da je Bog Milosrđe, iz cijele Biblije sa sigurnošću možemo znati samo TKO NIJE u paklu: Ilija, Marija i taj razbojnik! Samo 3 ljudska bića! Ali znamo samo za jednoga da bi sa sigurnošću od 90% mogao biti u paklu - po Božjoj pravdi, što se odnosi na Judu:
"Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije."
A Juda, izdajnik, prihvati i reče:
"Da nisam ja, učitelju?"
Reče mu:
"Ti kaza"!
Ostaje nam samo da ga žalimo što je sam sebi presudio, kao i toliki "bradonje" u Domovinskom ratu, (kao ilustracija ili primjer, kad odlučiše ubijati NEVINE, jer nisu "njihovi").
.
Juda se nije obazirao na ostale Isusove učenike (ne samo na apostole); Judi su, vjerojatno, svi što sjede u pažljivo slušaju Isusove prispodobe i govore bili bedaci; možda mu je sve Isusovo javno djelovanje bilo nalik igrokazu ali to slušanje svakako gubljenje vremena, jer se nije uklapalo u njegove poglede na život? A to je bila agresivna borba protiv neprijatelja.
Vjerojatno su Judi bili neprijatelji baš svi koji nisu imali iste poglede na život, svi oni koji su možda i molitvom pokušavali "istjerati" okupatora, tko zna! Juda je imao svoj svijet, a u njemu ON sam je bio centar oko kojeg se treba vrtjeti baš sve.
Zbog toga Juda, kao najžalosnije, nije mogao ili nije želio shvatiti jednostavnost rješenja svoga problema: da može zamoliti Isusa jednom riječju: "Oprosti"! Jer, jadnik u Isusu NIJE vidio Sina Božjega! Juda je sam sebe postavio kao mjerilo dobra i zla. I to LJUDSKO "mjerilo", ljudsko poimanje pravde je dominiralo do samoga svoga kraja: sam sebi je i odredio - po svojoj ljudskoj pravdi - svoj kraj!
Neka baš SVE nas Gospodin oslobodi našeg ljudskog poimanja ljubavi, mudrosti, naročito pravde i primjene sredstava za njeno provođenje/izvršenje!
(zdrave)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: 33 MEDITACIJE
PostPostano: 19 ruj 2013 20:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
naslov originala:
Na putu do smisla
(skenirano)

Autor: Tomislav Ivančić
Lektura i korektura: livija
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev tig 14
Odgovara: dr Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31
Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb
© Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1987.
ISBN 86-397-0107-5

Autor u sadržaju ne označava broj stranice, nego broj meditacije i njen naslov
SADRŽAJ
1 Vjernik s Bogom ili bez Boga
2 Priroda govori o Bogu
3 Kome sam to odgovoran?
4 Ne samo tijelo nego i duh
5 Komunicirati s Bogom
6 Izvor zla i patnje: grijeh
7 Gdje su odgovori?
8 Kome da pođem ...?
9 Isus Krist — mogućnost svestrane slobode
10 Biti u Isusovoj Crkvi
11 Pred svetohraništem
12 U društvu s Marijom
13 Kroz molitvu krunice
14 Koji je smisao svijeta i mene?
15 Poslao te u svijet da...
16 Uronjen u trojstvenog Boga
17 Bog hoće i čini samo dobro
18 Duh Sveti je vrhunska sila svijeta
19 Osloniti se na Duha Svetoga
20 Vođen Duhom Svetim
21 Čuti nadahnuća Duha Svetoga...
22 Tako je Bog htio ... Božja volja
23 Slobodan od malodušnosti
24 U bolnici sam bio ...
25 Imaj samilosti sa mnom ...
26 Kakve su ti oči, takav si
27 Više se ne bojim - providnost Božja
28 Pun sućuti je Bog tvoj ...
29 Uzdignuta pogleda
30 Hvalim te i slavim, Bože silni!
32 Klanjamo ti se
33 Postati ljubav
........................

PREDGOVOR
Meditacije koje iznosi ova knjižica prvotno su bile zamišljene kao dodatak drugom izdanju knjige: „Oče ...". Uvidjelo se, međutim, da će daleko bolje služiti budu li, ovako zaokružene, izdane zasebno.
Sve su meditacije kratke. Tako je lakše uočiti hod od meditacije do meditacije, a ujedno su izazov da ih se uzme i u časovima kad je slobodno vrijeme ograničeno samo na nekoliko trenutaka. Zamišljene su tako da će jednako korisno poslužiti i onome koji ne vjeruje i početniku u vjeri i vjerniku već dobrano odmaklom u iskustvu kršćanske vjere. One žele pomoći da korijeni smisla porastu u dubinu i da stablo vjere naraste u visinu. Uostalom, samo se tako i može rasti
Hvala svima koji su pomogli da se ova knjižica rodi.
Autor Zagreb, 21. rujna 1983.
......................

UVOD
Ovo je djelce pokidaj da se osnovne postaje u traženju vjere dozive kroz meditaciju Tekstovi meditacija počinju temeljnim pitanjima o čovjeku i njegovoj vjeri i nevjeri. Nakon toga dolaze tekstovi o „indicijama", o tragovima Božje opstojnosti i prisutnosti u svijetu.
Slijede tekstovi o razlozima za kršćansku vjeru i pripadnost Crkvi Isusa Krista, a iza toga tekstovi iz središta crkvenog i kršćaninova života. Na kraju se nalaze meditacije o produbljivanju vjerničkog osvjedočenja i sve dubljeg uranjanja u slobodu koju Isus Krist donosi svojim otkupljenjem. Više je nutarnjih razloga diktiralo nastanak ovakve knjižice.
Prvi su razlog brojni sudionici seminara za evangelizaciju Crkve, koji su ćuli temeljne kateheze u svojoj vjerničkoj egzistenciji. Njima se htjelo omogućiti da prodube svoje iskustvo kako u odnosu na svijet tako i u odnosu na Crkvu.
S druge strane omogućeno im je da dalje rastu prema punini uzrasta Isusa Krista otkrivajući i uklanjajući zapreke tome rastu te učeći uvijek drukčije i efikasnije moliti.
Knjižica bi također htjela pomoći da njihovo svjedočenje u svijetu bude shvaćeno, da svakome mogu obrazloženo izreći nadu koja je u njima.
Ateistima i agnosticima uvijek će morati iz njihova svijeta pokazivati razloge svoga vjerovanja.
Pripadnicima drugih religija, pak, trebat će pokazati razloge svoga kršćanskog opredjeljenja.
Meditacije će im pomoći da svi nabrojeni razlozi postanu njihovo vlasništvo, pohranjeno u dubini srca, i da ga u svako doba mogu iznositi uvjerljivo za sebe i za druge.
No, da bi uopće došlo do povoda za razgovor, nužno je da u njima bude snažna sila Božjega Duha koja otvara srca ljudi za Božju riječ i onima koji je govore daje pravu riječ u pravo vrijeme.

Knjižica će ujedno dobro doći svim laicima u Crkvi.
Ona je, naime, izraz nastojanja da se slijedi tok doživljavanja vjere i mišljenja većine suvremenih ljudi Zato govori na način udomaćen među laicima. Oni se susreću s ljudima čija su uvjerenja protivna vjerovanju Crkve. Zato je za laika nužno stalno imati mogućnost da si posvijesti razloge svoje vjere. Laik se također susreće s ljudima koji vjeru doživljavaju iz mentaliteta parapsiholoških, psiholoških i magijskih istraživanja i praksa Hoće li pokazati u čemu je otkupljenje u Isusu Kristu, laik mora poći od onoga što je tim ljudima poznato te im u njihovim terminima i shvaćanjima objasniti svoju vjeru. Očito je također da se simboli, usporedbe i govor crkvenih ljudi znatno razlikuju od komunikacijskog materijala naših suvremenika izvan Crkve. Potrebno je, tim suvremenicima dakle, dati poruku Radosne vijesti o Isusu iz Nazareta na jeziku njima razumljivu Pri tome treba znati da se ne radi samo o izrazima i riječima, nego o doživljajima, iskustvu i životu koji je različit.
Osim toga, još nije u našoj Crkvi na zadovoljavajući način riješen problem laičke duhovnosti. Laicima se većinom pruža klerička ili redovnička duhovnost. No kler i redovništvo su u crkvenim krugovima, imaju svoju osobitu službu u Crkvi i svoj posebni mentalitet i duhovni iskustveni svijet. Laici, međutim, služe svijetu, oni su prisutnost Crkve u svakoj pori Zemlje i svijeta. Oni žive u svijetu, upijaju mentalitet svijeta i imaju svjetovna iskustva Svećenici i redovnici žive nekako „ta zidova" Crkve. Zaštićeni su od stalnih izazova za temeljne razloge svoje vjere.

Laik je, međutim, na udaru tih izazova. Njegova duhovnost i njegova razumska uvjerenost zato traže drukčije temelje, drukčiji izričaj, drukčije napajanje na izvorima vjere. No laička je duhovnost još u iznalaženju i nastajanju. Bude li ova knjižica poticaj da se dublje i svestranije traži u tom smjeru, ispunit će svoju zadaću.
Knjižica će dobro doći i onima koji traže razloge vjere. Onima koji bi htjeli ući u kršćansku vjeru. Onima koji su izgubili moć obrazlaganja svoje vjere. Svima koji traže.
Također i onima koji su izgubili smisao života, koji lutaju. Jednako i onima koji su bolesni i ne znaju kako doći do snage da nose bolest ili podnose hod prema ozdravljenju. Može biti putokaz i onima koji su zalutali u razne prakse koje se danas neobično brzo šire ne samo u gradovima, a to su spiritizam, magija, razne uvozne istočnjačke duhovnosti i tome slično. Pomoći ćemo svima koji traže izlaz u svjetlo.
Knjižica je manjeg formata. Na taj način može lakše biti prisutna ne samo u kući nego i na putu.
Temeljni razlozi vjere dani su ovdje kao meditacija. Tako neće hraniti samo razum, nego daleko više srce. Srce, naime, ima razloga koje razum ne dokučuje (Shakespeare).
Kroz meditaciju čovjek ne samo razmišlja nego i „kuša" razloge svoje egzistencije i svoje vjere. Tako oni postaju ne samo razumsko uvjerenje nego i životno osvjedočenje. No, bitno je da se meditacije shvate i provode kao dubinske molitve. Jer, u molitvi dolazi Bog da nas uvjeri Ono što ne može narav, može milost.
Meditirati se uči meditirajući i moliti moleći Zato knjižica nije za čitanje, nego za molitvu. Nije ni samo za razmišljanje, nego za susretanje s Bogom u molitvi. Ili, barem, za susretanje sa samim sobom
....................

NAPUTAK ZA KORIŠTENJE OVIH TEKSTOVA
Za meditaciju je važno pronaći mirno mjesto na kojemu čovjek zna da ga dvadesetak minuta nitko neće ometati Može to biti u sobi, u kutu neke dvorane, u crkvi, u prirodi, na obali rijeke, uz jezero, na moru, negdje na obronku iznad mjesta, u šumi, u šetnji. Bitno je da se čovjek (ako je vjernik) osjeća raspoloživim samo za Boga s kojim želi u svezi s ovdje danim tekstovima razgovarati.
Zatim je važno da tijelo nađe svoj mir. Potrebno je stoga mirno sjesti ili kleknuti ili pak hodati ravnomjerno da se ne ometa nego štoviše poluči duševna sabranost. Treba opustiti tijelo, uspravno sjediti ili hodati, težinu tijela usredotočiti negdje ispod ošita. Tada jednom duboko udahnuti i polagano izdisati, tako da se odmah osjeti opuštenost i sabranost tijela.
Tako sabran polagano, upijajući, pročitati tekst, ako treba i nekoliko puta. Zatim s onim što me se posebno dojmilo ili pogodilo poći pred Boga. Tekst odabrati unaprijed, prema potrebi svoga stanja u kojem se sada nalazim.
Opredijeliti se sasvim (ako se radi o vjerniku), odlučno, beskompromisno za Božju prisutnost u sebi i oko sebe. ,.Skočiti" u istinu vjere da je Bog uvijek s nama i da je Isus obećao da će s nama ostati do svršetka svijeta.
Posvijestiti si također da smo kao kršćani hram Duha Svetoga, da u nama prebiva Bog. Isus je s nama kao što je bio i s učenicima kad im se nakon uskrsnuća ukazivao unatoč zatvorenim vratima ili na putu u Emaus.
Dobro je sjesti na pod i u stavu oslonjenosti na Isusove noge zagledati se u njegovo lice. Nije to toliko mašta koja pomaže, nego vjera.- Zato nije važno osjećanje prisutnosti, nego vjera. Isus je rekao da će biti uz nas, obećao je da će biti tu i zato vjerujemo. Zato se obraćamo Isusu kao da ga vidimo i čujemo osjetilima.
Ostani u tom stavu sabranosti barem pet do deset minuta, dokle god ne osjetiš da te zahvatila Isusova prisutnost. Prepusti se toj prisutnosti
Nakon toga slijedi onaj dio meditacije pod naslovom „Tijek meditacije" koji je za svaku temu posebno odabran!
==============

1. meditacija
VJERNIK S BOGOM ILI BEZ BOGA

Tijek meditacije
Sjedni opušteno, mirno, sabrano i, umjesto da razmišljaš, pokušaj slušati svoje srce, pusti neka tvoja intuicija prodre dalje od razuma, neka tvoji osjećaji svojim ticalima prodru u srce stvari i svemira. Neka progovore i tvoje čežnje. Neka tvoje etičko biće govori
Pitaj svoje srce: Jesi li slučajno na Zemlji? Je li svemir hladan? Je li prostor oko tebe prazan? Ima li još neko toplo srce izvan čovjeka? Tko to sudi tvoju savjest? Koga se bojiš? Na koga se želiš čitav osloniti? Postoji li Netko na koga se možeš u svemu pozvati? Kraj koga je naprosto život i bez koga je naprosto smrt? Ide li se nekamo nakon smrti? Tko te je uveo u život?
Zaustavi se na svakom pitanju i mirno ga kušaj umom, srcem, duhom i osjećajima. Prodri u srž svakog pitanja. Mirno, opušteno, lagano. Ako treba čini to i više dana. Dođi do kraja pitanja. To je za te odlučujuće.

Razmisli:
Uz mnoštvo vjernika (ljudi koji vjeruju da postoji Bog) živi mnoštvo nevjernika (ljudi koji vjeruju da Bog ne postoji). Filozofija kaže, da je Bog sveobuhvatni temelj, izvor i cilj svega. On nije ograničen, pa ga se stoga ne može dokazati kao što dokazujemo stvari, nego sasvim drukčije. On je Netko, ali na neograničen način. Nije jedno između raznih bića. On je smisao svega. Nitko ne raspolaže Bogom. Zato ga se ne može znanstveno eksperimentalno spoznati. Njega se spoznaje čitavim bićem, srcem, duhom, razumom. U njegovu se prisutnost može skočiti i „zaplivati" - ili ne skočiti. Stoga jedni vjeruju da postoji, drugi vjeruju da ne postoji. To su, dakle, dvije vrste vjernika. Ne može se dokazati da Bog ne postoji. Jer, ne poznajemo do kraja ni svemir, ni čovjeka, ni Zemlju, ni zakone svemira i života. Zar je netko sve to prošao i spoznao pa uvidio da ga nema? Može se samo vjerovati da ga nema. Opredijeliti se za nepostojanje Boga. Ili se opredijeliti za njegovo postojanje na temelju razumskog promatranja stvorenja.
Važno je pri tome biti zaista dosljedan. Oslušnuti vlastito srce. Što istinska dubina čovjeka o tome kaže? Potrebno je biti čitav ono što u biti jesi. Tek kad se povjeruje u Boga dobiva se iskustveno svjedočanstvo živoga Boga.
---

2. meditacija
PRIRODA GOVORI O BOGU

Tijek meditacije
Važno je da se potpuno smiriš. Sjedni i duboko udahni, te lagano izdišući uvjeri se da si opušten. Tako ćeš lakše zapažati sve oko sebe.
Stavi pred sebe cvijet i zagledaj se u njega Dugo ga promatraj i slušaj što ti intuicija govori.
Pođi na rijeku i promatraj je. Približi se izvoru i gledaj ga. Idi na obalu mora i dugo motri nebo, horizont i more. Zagledaj se u dijete u igri. Pogledaj sve što su stvorile ljudske ruke. Je li priroda, još savršenija, mogla slučajno nastati? Gledaj voće, gledaj svoje oči. Popni se na brdo i gledaj ... Motri zalaz sunca ... Naslućuješ li Nekoga?

Razmisli:
Sve oko nas kao da govori da mora biti Netko tko je sve isplanirao i sve drži pod svojom kontrolom. Mora biti izvor rijeke vremena, mora biti čvrsta ruka koja drži željezne zakone prirode, mora biti umjetnički zanos koji je stvarao svjetove, mora biti planer koji je svrhovito stvarao trave i životinje, muško i žensko, žeđ i vodu, glad i hranu, pluća i zrak, oči i svjetlo, uši i glas, riječ i razum, noge i ceste, krila i vjetar, brodove i more. Sve se u svemiru i u atomskom svijetu kreće savršenom točnošću. Zato možemo proračunavati, zato čovjek može znanstveno istraživati, zato se i može osloniti na zakone prirode. Zamisli da se poremete zakoni — kakav bi nered nastao! Tko je sve to učvrstio? Tko se pobrinuo da vrapci imaju i zimi što jesti? Da vukovi i medvjedi zimi ne uginu? Da lastavice i rode odlaze u tople krajeve? Da ptice prave tako savršena gnijezda, da pčela pravi med, da se krtica skrije, da riba može živjeti u vodi?
Evolucija ne tumači ništa. Nedostaje vremena za razvoj tako savršenih vrsta i organizama. Zemlja je premlada da bi se na njoj sve to moglo razviti. A onda, nema prijelaznih oblika. Antropologija je otkrila da je čovjekov kostur od tri milijuna godina sličniji kosturu današnjeg čovjeka nego kostur od tri stotine tisuća godina. Ni slučaj, niti nerazumni razvoj! Nego ...? Razum. Koji? ...
---

3. meditacija
KOME SAM TO ODGOVORAN?

Tijek meditacije
Opušten i miran uputi se Onome koji govori preko savjesti Savjest je sveto i izvorno središte tvoje osobnosti. Neka ispred tebe „promarširaju" sva tvoja djela iz dosadašnjeg života ako se u njima osjećaš pred savješću? Nemoj se opravdavati, neka savjest sama iskreno govori.
Pogledaj Bogu ,,u oči" i opredijeli se za onu bolju polovicu.

Razmisli:
Čovjekova savjest jasno govori da ne smijemo činiti zlo i da moramo činiti dobro. U tom osnovnom etičkom principu svi se ljudi slažu. To je usađeno u srž čovjekova bića. Tko je to baš tako odredio?
Činimo li zlo, osjećamo krivicu. Bojimo se. Stojimo pred nevidljivim ali stvarnim i konkretnim sudom. Tko nas to sudi? Pred kime moramo odgovarati za svoje čine? Samima sebi? Zašto onda ne možemo opravdati ni jedno zlo? Savješću ne raspolažemo. Jesmo li odgovorni ljudima? Zašto nas onda muče tajni grijesi za koje ljudi nikada neće doznati? Možda smo odgovorni povijesti čovječanstva? Tko je ta povijest? I zašto onda ljudi rade i protiv uvjerenja čitave povijesti čovječanstva kad to traži njihova savjest? Savjest je, znači, iznad povijesti ljudi i iznad uvjerenja skupine ljudi i iznad osobnog mišljenja.
Za savjest ljudi daju živote. Činiti dobro važnije je od života. Za slobodu, za ljubav, za mir, za drugoga, za pravdu ljudi daju živote. Savjest nas- prenosi u onostranost, transcedentnost. Tko nas tako neodoljivo sudi i privlači da činimo ono što je pravedno i dobro?
Kad čovjek gazi savjest, postaje nečovjek. Uzalud je sve što čini i zaludan je njegov boravak na Zemlji. Kad, naprotiv, čini što je dobro i pravedno, sretan je i kad nema ništa drugo do kruha i ruha.
Savjest je otvoren put k Iskonu, k Izvoru. Savjest je izravno komuniciranje s Bogom i onda kad toga nismo svjesni. Onaj tko čini dobro jest s Bogom. Bezbožan je onaj tko čini zlo pa makar riječima i priznavao Boga.
---

4. meditacija
NE SAMO TIJELO NEGO I DUH

Tijek meditacije
Sjedni, smiri se i usredotoči na svoje tijelo. Tvoje su ruke žive i mogu se pomicati i svrhovito raditi, jer ih tvoja duša oživljuje.
Tvoje su oči žive i iz njih zrači tvoj duh. Tvoje uši čuju i preko glasa prenose tvome duhu nove spoznaje. Tvoje noge hodaju, jer su oživljene tvojom dušom.

Tvoje je tijelo tvoje, ali ti nisi tijelo. Ti nisi ni samo duša. Ti nisi niti skup svega, nisi rezultat svih dijelova tijela i duše, nego si onaj koji ima dušu i tijelo, ti stojiš iznad svih svojih „dijelova" i opet si nekako svi oni. Ne posjeduju oni tebe, nego ti njih. Ti si vječan. Ti si neizreciv. Ti nisi nikako iz materije, nego si poslan od Boga i oživljavaš materiju. U tebi je Božji dah ... Sav uroni u svoju dušu...

Razmisli:
Čovjek je „raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnaža se, ali nije životinja. Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće, shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog.
Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznavati materiju, ali duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom.
U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno, ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mijenja (tako da jedva prepoznajemo kao istu osobu čovjeka kad mu je godina dana i kad mu je šezdeset godina), ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi ,,ja". Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.
Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.
---

5. meditacija
KOMUNICIRATI S BOGOM

Tijek meditacije
Pronađi mjesto gdje te sljedećih dvadesetak minuta nitko i ništa neće smetati. Sjedni ili klekni, duboko jednom udahni zrak i polagano ga izdiši. Neka je sve na tebi opušteno, smireno.
Iza toga pođi k onima s kojima živiš u zategnutim odnosima i pomiri se s njima, zasada barem u mašti. Oprosti i moli za oproštenje.
Zatim si posvijesti da je Bog tu, pred tobom, i da ga ti duhom možeš čuti i njemu govoriti. Govori: „Ti si tu, Bože. Evo i mene. Želim s tobom razgovarati." Ostani tako u miru i neka tvoje srce bude u iščekivanju i želji da se s Bogom sretneš.
Moli Boga neka te osposobi za razgovor s njime. Ustraj svaki dan u molitvi. Susrest ćeš Boga.

Razmisli:
Bog je apsolutni, savršeni Duh. On je kod stvaranja čovjeku udahnuo dah svoga Duha. Kršćanin u sakramentima prima nove snage Božjega Duha. To znači da čovjek može komunicirati s Bogom preko svoga duha pomognuta Duhom Božjim. Kao što preko rukovanja, gledanja, slušanja komuniciramo s ljudima, razgovaramo s njima, tako možemo i preko duha razgovarati s Bogom.
Da bismo mogli stupiti u dijalog s Bogom, potrebno je sabrati se. Dok je materijalno komuniciranje neposredno, izvanjsko i zato čovjeku zapaženije, dotle je duhovno komuniciranje finije, delikatnije. Duhovno komuniciranje traži mir, senzibilnost, opuštenost, čisto srce. Traži da se čovjek otvori iznutra, da se sav pretvori u slušanje. To je slično kao kad čovjek razmišlja ili kao kada traži inspiraciju za umjetničko stvaranje. To je dubinsko slušanje. Tako je moguće Bogu govoriti. No važnije je Boga slušati. Čista savjest uvjet je nutarnjeg mira, a sabranost izvanjskoga.
Boga se, dakle, može čuti i s njime razgovarati. Uvjerenost u to da Bog postoji daje upravo to komuniciranje s njime. Tko je jednom razgovarao s Bogom, taj više ne sumnja u njegovo postojanje. Još više, to ga komuniciranje mijenja tako da čovjek počne činiti i čudesna Božja djela. Ona tako potvrđuju Božju prisutnost. Vjernik je zapravo čovjek koji razgovara s Bogom. To je molitva.
---

6. meditacija
IZVOR ZLA I PATNJE: GRIJEH

Tijek meditacije
Smiri se u sebi i pogledaj: što te najviše u tvome životu žulja, smeta, tišti, uznemiruje, odvodi od cilja i zadovoljstva? Otkrij to!
Zatim promotri sve oko sebe: ima li netko tko te može osloboditi od tih tvojih muka? Jesi li to ti sam? Možeš li promijeniti svijet?
Nakon toga promisli: gdje je izvor rijeke tvoga života? Može li Bog izmijeniti tvoje stanje? Zašto se to već nije dogodilo? Imaš li ti povjerenja u Boga? — Želiš li se sada opredijeliti za Svemogućega i za Ljubav?

Razmisli:
U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspijevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspijevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspijevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja.
Patnje je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka. Smrt visi nad svakim, krivnja izgriza svakog stanovnika Zemlje. Trpljenje, bolesti, krivnje, razbojstva, smrt — sve to ima izvor u grijehu.
Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. o je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. To je kao da se dijete odvoji od roditelja da živi samo. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova i lutanje vlastitima. To je rezanje jedine niti koja nas je držala u zraku, na visini života.
Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj.
Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj jest grijeh. Ne čovjek, ne Bog, ne priroda, nego samo grijeh. Ili: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promijeniti srce, ponovo uspostaviti vezu s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.
---
(nastavlja se)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov: 33 MEDITACIJE
PostPostano: 19 ruj 2013 20:47 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
7. meditacija
GDJE SU ODGOVORI?

Tijek meditacije
Udobno sjedi, tako da ti nijedan od udova nije napet. Intuicijom se zagledaj u svoje rođenje i u svoju smrt, zatim u tijek svoga života. Gledaj zatim sebe među ljudima kako prolaziš Zemljom. Kao da te nevidljiva ruka vodi u svijet i iz njega izvodi. Otkrij tu ruku, tog režisera, nevidljivog a ipak tako snažno prisutnog.
Gledaj: što osjećaš kad se opredijeliš za slučajnost života?
A što osjećaš kad se opredijeliš za razumnog začetnika svega što postoji? Osluškuj svoje dubine! One ne lažu. Ili...?
Pođi u mašti od čovjeka do čovjeka i pitaj ga, tko smo i zašto tu „deveramo". Pođi zatim od znanosti do znanosti i pitaj ih znaju li tko smo mi i kamo se krećemo? Pođi religijama i filozofima, da li oni što o tome znaju?
Ima li Netko tko zna odgovor? Kome ćeš poći? Slušaj srce ...
A što misliš o Isusu iz Nazareta?

Razmisli:
Zemlja izgleda kao samotan otok usred neprohodnog svemira. Ne znamo kakve tajne krije svemir. Ali ne znamo ni tko je „usadio" Zemlju i na nju ljude. Odakle na njoj život i odvijanje sudbina pojedinaca i ljudske povijesti? Ne znamo odakle dolaze ljudi na Zemlju, a ne znamo ni kamo odlaze s nje. Ne znamo zašto su ljudi baš takvi, tko se odlučio za takvu varijantu Zemlje, prirode i čovjeka. Ne znamo odakle patnja, krivnja, nemoć i mržnja među ljudima. Zašto se živi, kome je to sve trebalo, zašto moramo živjeti? Tko stoji iza svega? Što će biti sa zlima, nepravednima i neodgovornima? A što će biti s onima koji su se trsili da budu pravedni, pošteni, dobri? S onima koji su umirali za slobodu, iz ljubavi? Zašto uopće nešto postoji? Grijeh je potamnio čovjeku razum.
Bezbroj temeljnih nepoznanica. Kako onda treba živjeti? Tko ima pravo na Zemlji? Ima li Bog? Ima li budućnosti unatoč smrti? Može li se živjeti zatvorenih očiju? Bez pitanja i odgovora? Zašto baš nitko ne zna odgovore na ta pitanja? Ili, ako netko odgovara, zašto su tako različiti i nesigurni ti odgovori? Zna li itko sigurne odgovore?
---

8. meditacija
KOME DA POĐEM ...?

Tijek meditacije
Sjedni, opusti se, ostavi brige ispred praga svoje svijesti, pa pođi od jednog do drugog velikana povijesti i gledaj možeš li ga s uvjerenjem slijediti: Buda, Muhamed, Lao-Ce, filozofi, profesori, učenjaci, ideolozi, generali ... Koji je put siguran i koji donosi mir unatoč smrti?
Kome ti vjeruješ? Ideš li pravim putem? Čiji ti život živiš? Na koga se oslanjaš? Što će od tebe biti sutra? Stani zatim pred Isusa Krista Podsjeti se na njegove riječi. Sjeti se što je činio. On je sada pred tobom. Možeš li se opredijeliti za njegov put? Reci mu sve što misliš ...

Razmisli:
Savjest je jasna u osnovnom principu: moraš činiti dobro i izbjegavati zlo. No što je dobro a što zlo u konkretnom, pojedinačnom slučaju? Tu se ljudi razilaze. Jedni smatraju rat opravdanim, drugi kažu da se ne smije uzimati oružje u ruke. Jedni rastavljaju brak, drugi uviđaju daje to nepravda zbog djece. Jedni smatraju da su predbračni odnosi normalan slijed ljubavi, drugi kažu da su oni egoizam u dvoje i zato neljudski. Jedni se drže morala islama, drugi hinduizma, treći budizma, četvrti „zdravog razuma", peti kršćanskog morala. Tko ima pravo?
Taj pluralizam mišljenja i propisa pokazuje da ljudi svojom logikom ne mogu vidjeti što je u pojedinom slučaju ispravno. To znači da ljudi nužno i lutaju. Tako na žalost i jest. Zato toliko zla među nama. Kad bi nam netko pokazao što je uvijek dobro, Zemlja bi procvjetala pravdom i mirom. Još kad bismo to mogli i vršiti...!
Dosad se samo jedan čovjek u povijesti čovječanstva usudio reći da ima i znanje morala i snagu za njegovo vršenje: Isus iz Nazareta. Rekao je da je on Istina. I da onaj tko ide za njim neće lutati u tami. Rekao je da je ne samo Istina nego i Put. I još više: da je sam Život. Bilo bi to lakoumno od njega da nije sve i životom dokazao. Umro je za te tvrdnje. Činio je čudesa, liječio, opraštao, dao božansku silu svijetu, nadvladao smrt. Milijarda ljudi danas ide za njim. On je Sin Božji.
---

9. meditacija
ISUS KRIST - MOGUĆNOST SVESTRANE SLOBODE

Tijek meditacije
Duboko se saberi i opredijeli potpuno za komuniciranje s Isusom. Oslobodi se svih briga, grijeha, rastresenosti. Smiri se, opusti i lagano izgovaraj: ISUSE; ŽELIM TE UPOZNATI.
Isus ima tijelo, ali ono ima kvalitete duha, ono je uskrsno. Zato duhom možeš razgovarati s Isusom. Ali moli ga da ti dade svoga Duha, da ozdravi i oslobodi tvoj duh, da možeš Isusa čuti i zavoljeti ga Budi svjestan: Isus te voli, želi biti s tobom, on je tu sav za tebe. Prepusti se toj istini i iskusit ćeš Isusovu blizinu i slobodu.

Razmisli:
Isus Krist jedinstvena je osoba ljudske povijesti.
Činio je bezbrojna čudesna djela, ozdravljao svakoga, liječio psihički bolesne, tjerao zle duhove iz ljudi, oživljavao mrtvace, mijenjao prirodu i činio je poslušnom čovjeku, mijenjao je srca ljudi, govorio kako nitko nije govorio, prošao svijetom čineći samo dobro, uzeo na sebe krivnju svih ljudi, uskrsnuo od mrtvih i dalje živi, uzašao na nebo, stvorio najveću organizaciju u svijetu — Crkvu, govorio je da je od Boga došao, da je Božji Sin.
Povijest čovječanstva ne pozna nikoga sličnoga na Zemlji. Osnivači religija bili su samo ljudi, ovozemni, ograničeni. Oni su stvorili samo neke religijske metode ili organizaciju koja prenosi njihov nauk. Filozofi ne mogu mijenjati svijet, jer nije dosta samo znanje. Generali, političari, znanstvenici, profesori, bogataši, nemoćni su pred zlom svijeta.
Svi su ljudi odozdo. Isus dolazi odozgo. Svi su ljudi zatvoreni u začarani krug grijeha i zemaljskog života. Samo je Isus slobodan, izvan toga kruga, svemoćan.
Isus je, dakle, jedinstvena osoba svijeta. Nije li on onaj za kojim u svojoj dubini svi čeznemo? Povijest je registrirala njegov dolazak i njegove riječi i djela među nama. On je jedan od velikana naroda Izraela. Crkva i kršćanstvo grade na njemu svoju egzistenciju. Mnoštvo ljudi koji su mu povjerovali činili su djela kao on. Treba, dakle, upoznati toga Isusa. Početi temeljito čitati Novi zavjet.
---

10. meditacija
BITI U ISUSOVOJ CRKVI

Tijek meditacije
Uzdignuta pogleda prema nebu saberi se i prepusti istini da si član Crkve, koja je Tijelo Isusa Krista. Ili - da bi to želio biti.
Pusti neka te prožme činjenica da u tebi teku Kristovi božanski „sokovi".
Prepusti se Isusu da te čisti i sve čvršće veže uz sebe. Neka te natopi njegov Duh.
Mirno dišući, misleći na divnu stvarnost svoje pripadnosti Tijelu Kristovu, probudi ljubav za svakog člana Crkve i za svakog čovjeka na svijetu. Zagledaj se Isusu u lice i pusti neka te preporađa i čini sličnim sebi.
Zahvali Isusu što si krštenjem pripojen Crkvi.

Razmisli:
Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. Svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove prelijevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinaca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti posinjeno dijete Božje, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u čitav svijet. Ona je sva za druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.
---

11. meditacija
PRED SVETOHRANIŠTEM

Tijek meditacije Pođi u crkvu ili kapelicu gdje je svetohranište sa Presvetim Sakramentom Sjedni ili klekni u klupu ili sjedni na stolicu. Zagledaj se u „vječno svjetlo". Neka ti ono pomogne da si posvijestiš da je Isus tu i da te čeka. Mirno, lagano dišući, gledaj u pravcu svetohraništa. Dopusti neka te preplavi tišina i tajnovita prisutnost. Ostani tako neko vrijeme bez riječi.
Nakon toga prijateljski pozdravi Isusa. On razumije tvoj jezik. Nakloni mu se. Pitaj ga; reci mu da si tu i zašto si došao. Budi potpuno jednostavan, bez nekog pobožnog „bontona", budi Isusu prisutan, neposredan.
Daruj Isusu najprije svoje grijehe. Onda i svoje rane, strahove, boli, želje. Možeš li mu čitav život dati na raspolaganje?
Najvažnije je da se ne zaustaviš na svjetlu, oltaru i hostiji, nego da se probiješ do živog Isusa Zaista je to on osobno. Gledaj ga očima duše. Neka te drži samo vjera u njegove riječi da je tu. Uskoro ćeš to i iskusiti, što će ti omogućiti njegov Duh. Slušaj Isusa kako ti govori Ostani dokle god to Isus želi...

Razmisli:
Euharistijska prisutnost Isusa Krista osobito je privilegirano mjesto meditacije. Isus je Bog ali i čovjek. Radi se, dakle, ne samo o njegovoj božanskoj nego i ljudskoj prisutnosti i to na osobit, nekako zgusnut, način. Onaj isti Trs, čovjek iz Nazareta, sa svojim ljudskim tijelom - iako uskrslim - prisutan je tu. Čitavo njegovo djelo spašavanja čovječanstva tu je u akciji. Svetohranište je produžetak sv. Mise. Čitava je Crkva vidljivo ili nevidljivo tu prisutna. Euharistija je središte Crkve i njezin izvor. Tu Isus čeka, čezne za čovjekom da ga otkupi, oslobodi i vjernika osposobi da ga svjedoči i naviješta. Tu je Isus, koji razumije naš jezik, zna naše prilike, poznaje tebe po imenu. Isus, koji želi da se njime hranimo i postajemo njegovo Tijelo. Otajstvo u kojem se njegova Krv prelijeva u našu, njegovo Tijelo postaje našim. Euharistija je bogatstvo pred koje treba stati i upijati ga. Tko se odluči za meditacije pred euharistijskim Isusom Kristom, svaki će se dan vraćati kući preporođen. Bit će bremenit i bogat Isusom.
---

12. meditacija
U DRUŠTVU S MARIJOM

Tijek meditacije
Ako imaš Marijinu sliku, sjedeći ili stojeći zagledaj se u nju. Tek toliko da si posvijestiš da je Blažena Djevica Marija zaista tu. Jer, osoba s duhovnim kvalitetama tijela jest svugdje. Posebno ondje gdje je tvoja ljubav prema Mariji i njezina prema tebi Ostani u toj snažnoj Marijinoj prisutnosti.
Tiho srcem izgovaraj: ZDRAVO, MARIJO, zdravo, majko! Sve dok te ne zahvati istina Marijine nazočnosti.
Osluškuj njezin govor u svom srcu, u svojim osjećajima, u svome duhu. Slušaj, ali se zato duboko smiri i opusti.
Govori Mariji kao prijateljici i majci Razgovaraj s njome. Pusti neka te nosi jednostavna vjera. Možeš i zapjevati Isusovoj i svojoj Majci.

Razmisli:
Isusova majka, Blažena Djevica Marija, doživjela je već uskrsnuće tijela. Nama će se to dogoditi tek na Sudnji dan. Kao Isus tako je i Marija s nama ne samo dušom (kao sveci) nego i tijelom koje ima uskrsne, duhovne kvalitete. Zato je ona nekako drukčije, neposrednije i punije od svetaca prisutna među nama. Ona je, napokon, zbog svog bezgrešnog začeća, zbog bogomajčinstva, zbog djevičanstva i suotkupiteljske brige za nas daleko eminentnije prisutna među nama. Predana nam je da nam bude majka, pa je i stoga ostvarena njezina posebna majčinska prisutnost. To svjedoče njoj posvećena hodočasnička mjesta širom Crkve.
Marija ima silnu moć, koju joj je dao Bog po njezinu Sinu Isusu. Ona nas beskrajno ljubi, shvaća, suosjeća s nama, čezne za nama, brine se za nas. Čudesna je to stvarnost, čudesna mogućnost doticaja onozemljskog. Mnogi sveci svjedoče kako im se Marija ukazivala i razgovarala s njima. Hodočasnička mjesta odišu tom njezinom „opipljivom" prisutnošću. Ona nas zove k sebi da bi nas kao majka, za ruku, povela Isusu. A on nas preporađa, ozdravlja, puni svojim Duhom.
---

13. meditacija
KROZ MOLITVU KRUNICE

Tijek meditacije Najprije se duboko saberi, udahni duboko i polagano izdahni zrak. Odmah se usredotoči na prisutnost Isusa Krista pred tobom i na Duha Svetoga u tebi. Nakon toga povjeruj da stojiš u Marijinoj prisutnosti. Neka to traje pet minuta, dok ne osjetiš da te sabire njezina prisutnost.
Iza toga moli Zdravomarije, ali tako da slušaš sve postaje Isusova života iz Marijinih usta. Neka ti ona priča kako je to proživljavala.
Prije toga pogledaj vjeruješ li ti u Isusa Krista i lagano izmoli Apostolsko vjerovanje. Meditaciju možeš završiti pjesmom ili sabranom šutnjom ...

Razmisli:
Krunica je izvanredno raširena molitva u Katoličkoj crkvi. Moleći je, kršćanin se uživljava u sva otajstva Kristova otkupljenja: utjelovljenje, smrt i uskrsnuće.
Moleći krunicu, vjernik se prepušta Mariji, Majci Božjoj, da ga vodi od jedne do druge postaje Isusova otkupiteljskog života na zemlji. Dobro je zato tu molitvu moliti dubinom svoga bića. Povjerovati da je Blažena Djevica Marija uz nas. Jer, nju je Isus dao nama za majku. Početi od dana navještenja, pa s Marijom poći k Elizabeti u Judejsko gorje, onda sjesti do jasala u Betlehemu i promatrati tajnu Božjeg dolaska u ljudskom liku. Nakon toga poći u hram u Jeruzalemu i prvi dio krunice završiti s dvanaestogodišnjim Isusom na putu iz hrama u Nazaret. U drugom dijelu krunice čvrsto se privinuti uz Mariju i sabrano ići od Getsemanija, do Pilatova dvora, odande križnim putem do Kalvarije i sve do smrti Isusove. U trećem dijelu krunice uputiti se Isusovom praznom grobu i vjerovati da je tu s nama uskrsnuli Krist. Onda poći do Betanije gdje je uzašao i vratiti se u dvoranu Posljednje večere i tu moliti s Marijom da na nas i čitavu Crkvu siđe ona ista silina Duha Svetoga koja je sišla na Mariju, apostole i stotinjak ljudi prisutnih s njima u molitvi. Okrenuti se zatim Mariji i čestitati joj što je već uskrsla, i napokon joj darovati sebe, da bude ne samo Kraljica neba i zemlje nego i naše slobode. Uzeti je odgovorno i svjesno za majku.
---

14. meditacija
KOJI JE SMISAO SVIJETA I MENE?

Tijek meditacije
Opusti se, sjedi mirno i promisli: kuda ide tvoj život? Ima li barem netko u tvojoj blizini kome nešto značiš, u koga i ne znajući ulijevaš hrabrost za življenje? U svakom slučaju tu je On, Bog, IZVOR, OTAC.
Pođi u prirodu, na proplanak, na more i pitaj sve oko sebe znaju li zašto smo tu. Slušaj kako oko tebe bruji život i zove te da vjeruješ u sutra Uvijek te Netko čeka i treba. Prepusti se SMISLU ...

Razmisli:
Smisao je cilj prema kojemu teži neko kretanje ili radi kojega se nešto radi. Besmisleno je ono što nema razumske mete, što je samo nagonsko, što nije osmišljeno, ne vodi cilju, ništa ne rješava, ne spašava i ne podržava život. To je frustriranost i besmislenost.
Misao je rasuta svuda. Sve ima svoje razloge, pa i onda kad ih mi ne znamo. Priroda, svijet i uopće sve što postoji nije slučajno, nije mrtvo, nije nepokretno. Naprotiv, sve vodi nekom cilju. Prirodni zakoni imaju čvrst cilj, u svemu je sila koja nekuda usmjerava. U svemu je misao. Smisao je kad pronađemo kamo ta misao smjera. Zna se čemu služe prirodni zakoni, čemu nagoni, čemu razni materijali u prirodi. Sve ima svoje zašto i zato. Netko je sve stavio u pogon radi nečega.
A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi slobodno komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, ljubi, da povjeruje daje Bog dobar i da ljubi čovjeka, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti.
---

15. meditacija
POSLAO TE U SVIJET DA ...

Tijek meditacije
Sjedni mirno ili pođi u crkvu pred svetohranište kao da ideš ozbiljno porazgovarati s Bogom. Saberi se, gledaj u Boga nekoliko minuta, doklegod ne osjetiš da ti je Božja prisutnost na dohvat ruke, a onda tiho govori: KOJE JE MOJE MJESTO NA ZEMLJI? BOŽE STVORITELJU, OTKRIJ MI MOJE ZVANJE, moje talente, moje darove! Izgovaraj to polagano, otežući, u dubokom tihom osluškivanju.
Nakon desetak minuta promatraj svoje tijelo, svoje sposobnosti, dosadašnji život, svoje čežnje, ono što voliš. Izgovaraj to tiho pred Bogom doklegod u sebi ne osjetiš mir. Onda zahvaljuj Bogu za svoje zvanje i darove Duha.
Sljedećih desetak minuta živo u mašti gledaj sebe u onome što osjećaš daje tvoje zvanje. Predoči si svaki detalj. Važno je da je to zvanje izvučeno iz tvoje dubine, a ne iz površnih želja Tako gledajući svoje zvanje moli Duha Svetoga da s tobom ostvaruje tvoj poziv...

Razmisli:
Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamijeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti, ili sa čežnjama koje ne možemo ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.
Važno je otkriti što voliš raditi i što trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocjen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.
---

16. meditacija
URONJEN U TROJSTVENOG BOGA

Tijek meditacije
Ako ti nije nezgodno, klekni i najprije se nakloni pred tajnom Trojstva. Ostani nekoliko trenutaka tako naklonjen. U sebi probudi udivljenje pred Božjom veličanstvenošću. Već si tada sabran.
Ustani i uroni u puninu Boga prisutnog pred tobom Osjeti u svom umu Riječ, u srcu Ljubav, u čitavom biću stvaralaštvo i sinovstvo Božje. Dionik si te trojstvene božanske naravi.
Nakon desetak minuta posvijesti si da u tebi po Duhu Svetom prebiva čitavo Trojstvo. Ti si čudesan hram Boga živoga Doživi tu istinu srcem, dubinom sebe. Neka ti usta govore divljenje i slavu i hvalu Bogu ...

Razmisli:
Bog je jedan u trima osobama. Naš je Bog, dakle, samo jedan, ali uvijek društven, trojstveno jedinstven. Tri su osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Od Oca sve izlazi, od njega sve dolazi. Isus je Očeva Riječ od vijeka izgovorena. Po njemu Bog čini sve. Duh Sveti je Ljubav Oca i Sina, jedinstvo ljubavi, jedinstvo dviju osoba koje se božanski neizrecivo i neshvatljivo ljube, U njemu, u njegovoj sili, Otac sve čini. Otac je sve stvorio, Sin nas je otkupio, Duh Sveti nas posvećuje. Ili: Otac je sve stvorio i otkupio i posvetio po Sinu Isusu koji je postao čovjekom i u snazi Duha Svetoga. Tri osobe nikad nisu odvojene, ali nikad ni pomiješane. Neshvatljiva i čudesna tajna jest naš Bog.
Bog uvijek trojstveno djeluje. Mogli bismo reći da sve na zemlji nosi trojstven pečat. Kod ljudi je to ostvarenje čovjeka kao muškog i ženskog i u njihovu jedinstvu ostvarenje trećeg, djeteta, koje je otac i majka istovremeno. Mogli bismo reći da je stvaralaštvo (Otac), govor (Sin) i Ljubav (Duh Sveti) najsnažnija „energija" svemira i povijesti. Prepuštajući se Bogu Ocu mi smo i sa Sinom i s Duhom Svetim. Slušajući Isusa i primajući njegovo otkupljenje mi smo s Ocem, u Duhu Svetom, oslanjajući se na Duha Svetoga neraskidivo smo vezani uz Isusa i Oca.
Čovjekovo blaženstvo jest biti u Bogu, s Bogom i prebivalište Boga. Nebo je Bog. Zato je važno spoznavati, stvarati i ljubiti.
---

17. meditacija
BOG HOĆE I ČINI SAMO DOBRO

Tijek meditacije
Sjedim, ruke su mi spuštene u krilo, oslanjam se na noge, leđa su mi uspravna, disanje mirno. Iznad mene, kao more prisutnosti, jest Bog s bezbroj svojih darova, spreman da ispravi svaki moj krivi potez i izvede do ispunjenja svaku moju duboku čežnju. Upravo opipljivo osjećam tu prisutnost.
Trenutna patnja i nevolja samo je kratka pravda Božja.
Odmah nakon nje milosrđe je i sloboda od patnje i krivnje.
Nasmijan pogled Božji prepun dobrohotnosti jest iznad mene.
Ne dopuštam da i sjenka zla upadne u moje doživljavanje Boga.
Ma kakav bio moj sadašnji život, on će biti blagoslovljen već u sljedećem trenutku.
Lagano, otežući govorim: Samo dobro dolazi od tebe. Nikada zlo. Samo dobro ... I „plivam" u toj istini. Natopljen njome napuštam meditaciju.

Razmisli:
Bog ne može pomisliti niti činiti zlo. Zlo je, naime, manjak dobra ili manjak egzistencije, nešto što bi trebalo biti a nije. Bog je apsolutno biće, on se ne može mijenjati, on ne može biti okrnjen. On sve ima, sve može, sve misli, sve čini. Zato je on savršeno biće. On je naprosto dobrota, ljubav, ljepota, radost, pravednost.
Zato Bog ne može nekoga uništiti. On može željeti i činiti samo dobro. Zlo dolazi od Zloga i od naše ograničene naravi, ono dolazi zbog uronjenosti u grijeh i nepovjerenja prema Bogu. Ma što ja činio, Bog me uvijek voli i želi me osloboditi. Ma kakav bio, Bog uvijek ide samo s pravdom i milosrđem meni ususret.
Bog je kao more koje se prema meni spušta da me u svakom slučaju usreći, oslobodi, usavrši, ispuni mi želje, da mi se daruje. Pravda, milosrđe, ljubav, sućut, dobrota, praštanje — sve je to u Bogu. Uvijek samo za moje dobro, nikada za zlo. Sve zavisi o tome da li to vjerujem. Ne vjerujem li, zatvaram se Božjem spasiteljskom djelovanju i osuđujem sam sebe. Bog mi šalje samo DOBRO.
---


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 19 ruj 2013 20:48 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
18. meditacija
DUH SVETI JE VRHUNSKA SILA SVIJETA

Tijek meditacije
Sjedni i duboko udahni. Zatim polako izdahni zrak i pri tome se sjeti: MENI JE UDAHNUT DAH ŽIVOTA. Usredotoči se dalje na disanje i stalno misli: ja dišem i zato živim. Prestanak disanja prestanak je života. Duh diše u tebi.
Nakon desetak minuta postani svjestan: Duh Sveti te preporađa, čisti, vodi, nadahnjuje, ljubi U njemu pobjeđuješ mrtvilo, grijeh, zlo.
Pusti zatim neka Duh Sveti govori u tebi, neka moli u tebi, neka ti svjedoči da si dijete Božje. ZahvaIjuj Duhu Svetome ...

Razmisli:
Život je čudesna stvarnost. Što to drži atome cvijeta da se tako savršeno slože u bojama, mirisu, obliku? Odakle cvijet i voćka crpe sve ono blago i ljepotu koju ni tvornice ne mogu napraviti ni čovjek imitirati? Tko drži ljudski organizam tako savršeno u funkciji da se ne raspadne? Tko vodi hod zvijezda? Tko proučava životinje kako će preživjeti i razmnožiti se? Ili: što to drži na okupu boje neke slike da prenose umjetnikovo nadahnuće? Materija je inertna, mrtva, sklona raspadanju. Tko je to drži u savršenim oblicima prirode, minerala, organizama, ljudskih djela? Tko?
Gradove, umjetnička djela, kuće, tvornice, strojeve složio je ljudski duh služeći se nekim drugim Duhom koji materiju oko nas već drži u zakonima. Ljudski je duh složio slova knjige, slike, odijela, hranu, glasove pjesme, note, kola, govor, strojeve, razgovor. A tko je omogućio ljudskom duhu takva ostvarenja? I koji je duh stvorio čovjeka?
Očito je daje to neka Sila jača od materije i od čovjeka? Da je predivna, svemoćna, stvarateljska, dobra, sveta. Koja je to Snaga?
To je Duh Sveti po kojem nam je udahnuta duša kod rođenja i kojega posebno primamo kod krštenja i drugih sakramenata, te osobito u molitvi. Duh Sveti je stvarateljska osoba, vrhunska sloboda, mir. On osposobljava čovjeka za stvaranje. On je najjača sila svijeta. On je Ljubav i sve vodi tiho, delikatno, polagano, ali sigurno k cilju. Tko njega prima postaje sposoban da pobjeđuje sve nedaće života.
---

19. meditacija
OSLONITI SE NA DUHA SVETOGA

Tijek meditacije
Opušten i sabran promisli: u tebi stanuje Duh Sveti. Zato si svemoćan, nitko ti ništa ne može, sve možeš po njemu. Prepusti se neka te Duh Sveti natopi svojom snažnom prisutnošću.
živo zaželi da te samo Duh Sveti vodi, i to mu iskreno reci Odreci se svih drugih sila i idola. Sklopi savez s Duhom Svetim.
Nakon desetak minuta odluči da ćeš odsada u sebi stvarati samo pozitivne vizije o životu i tako vjerovati Duhu Svetomu. Hvali ga.

Razmisli:
Čovjekov je duh snažan i može mnogo ako se čovjek na njega osloni. Te se snage očituju u sugestiji, autosugestiji u hipnozi, u psihosomatskom liječenju, u snažnoj volji da se nešto ostvari. Čovjek koji se snažnom voljom usmjeri na neki posao, sigurno će uspjeti. Duh djeluje na način inkubacije. Ako je čovjek usmjeren pozitivno tad to i ostvaruje. No, ljudski je duh ograničen i ranjen grijehom i njime blokiran.
Postoje anđeoski duhovi koji su dobri, i zli duhovi koji su zli. Oni mogu učiniti mnogo dobra odnosno zla jer su jači od čovjekova duha. No i oni su stvoreni duhovi i zato su ograničeni. Anđeli čuvaju i brane ljude. Zli duhovi ljude navode na zlo, mržnju, nasilje. Opipljivo se to vidi kod onih koji se bave zazivanjem duhova i idolopoklonstvom, ili magijom, čaranjem i vračanjem. Ljudima koji su na taj način stalno negativno usmjereni neizlječivo stradavaju živci i psiha, pa počinju činiti zlo drugima i sebi. Gledajući nasilje na filmu ilii televiziji čovjekov duh inkubira zlo u sebi i počinje ga činiti. Sv. Pavao nas upozorava da su oko nas razne vrste zlih duhova protiv kojih nam se boriti (usp. Ef 6, 12).
Jedino u Duhu Svetome kojega je Isus posebno od Oca poslao Crkvi i svijetu čovjek može naći sigurnost i slobodu od zlih sila u sebi i oko sebe. On je Branitelj vjernika, Svjedok i Nadahnitelj. U njemu čovjek može sve. On u srcima vjernika „inkubira" dobro i ljubav za svakog čovjeka. Zato je važno osloniti se na njega i stalno stvarati u sebi pozitivna gledišta, dobre vizije, imati čiste i zdrave oči. Što god molite, vjerujte da ste već dobili i bit će vam (usp. Mk 11,24). To je vjera.
---

20. meditacija
VOĐEN DUHOM SVETIM

Tijek meditacije
Smiri se i osjeti kako ti srce kuca i disanje oživljuje kisikom svaku žilicu tvoga tijela. Zatim se pokušaj tako smiriti da osjećaš kako se „otpuštaš" od sebe i predaješ vodstvo svoga tijela i duše u ruke Duhu Božjemu.
Duh Sveti oživljuje svaki djelić tvoga tijela. Iscjeljuje tvoje duševne traume. Kao lahor struji kroz tebe, kao živa voda teče i sve čini mladim, živim, kreativnim. Odnosi strahove, muke, grijehe, ožiljke. Ostaješ čist, lagan, svjež, odmoren, zaštićen. Tvoje tijelo počinje funkcionirati izvorno, bez smetnji, zdravo. Osjećaš se kao u vodi, kao da te lake silnice Duha Božjega njišu, vode tvoje disanje, tvoje kucaje srca Neka u svako disanje uđe: Hvala ti, Bože ... Oče, slava ti...

Razmisli:
Svi su ljudi svjesni da nisu plod i projekt nekih zemaljskih bića. Najstarije predaje govore nam da smo izišli iz Božje ruke. Kršćanska Objava potvrđuje tu staru predaju. Svaki detalj našeg tijela, naših čežnja i naše duše „projektirao" je Bog. Slika smo i prilika Božja. Nemamo jasan pojam niti sliku o Bogu. A ipak, njime smo natopljeni, kamo god se okrenemo njega susrećemo, njega dodirujemo, i to ne samo po prisutnosti njegovih djela, nego je i on sam osobno svuda. Sve konce stvarnosti drži u svojim rukama.
Duh Sveti oživljuje sve što postoji. Dahom života kojim nam je udahnuta besmrtna duša on drži u životu naše tijelo i funkcioniranje svega što nazivamo čovjekom u sebi. On stoji iza svega, on je gospodar, vlasnik svega. Mi smo gosti u samima sebi. Nepovjerenjem prema njemu ili strahovima možemo poremetiti njegov projekt u nama. Pustimo li ga, on u nama ostvaruje nezamislive čežnje. Pogotovo u onima koji su krštenjem ušli u posebno zajedništvo s njime. On stanuje u njihovu tijelu kao u hramu.
Prepustimo li se Duhu Svetome, nema granice našim mogućnostima. Tad počinje novi život u nama. Ako li se opiremo i mrmljamo protiv njega sve se zaustavlja. Duh Sveti vodi slobodi i miru.
---

21. meditacija
ČUT1 NADAHNUĆA DUHA SVETOGA...

Tijek meditacije
Da bi čuo nutarnji govor Duha Svetoga, nužno je da se potpuno smiriš. Također je nužno da se odre ćeš svakog grijeha, da se pokaješ. Pokloni se najprije Bogu koji u tebi stanuje. Zamoli ga tada da ti govori, da te pouči, da te ohrabri, da te savjetuje, da prosvijetli tvoj razum Zatim se potpuno smiri i slušaj. Možda u početku nećeš ništa primijetiti, ali pomalo ćeš se približiti svojoj duši i postati senzibilan na govor Božji u njoj. Nakon desetak minuta zahvali Bogu ... I zapisi ono što si čuo.

Razmisli:
Kršćanski vjernik hram je Duha Svetoga. U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, izvodi u cjelovitu istinu. Duh Sveti osposobljava vjernika da ga može čuti i razumjeti. Slično kao što čujemo glas savjesti. Ili kao nadahnuće. No ipak govor Duha u nama može biti i artikuliran, izražen riječima. 0 tome svjedoče proroci Starog zavjeta, ali i Novog. Sveti Pavao govori kako ga je Duh učio, vodio, prepriječio mu put, govorio mu. Petru u Jopi govori Duh Sveti da ide u Cezareju. Gotovo svi kršćanski sveci svjedoče o tom govoru Duha Svetoga. Danas sve više raste broj knjiga u kojima su zapisani govori Duha Svetoga.
Kako razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha ili naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih, duhova? Jednostavno: Duh Sveti jedan je u Crkvi, u Svetom pismu i u nama. Prema tome, čim su riječi koje u sebi čujem suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji. Također ako taj govor tjera u strah, očaj, ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga. Duh Sveti tješi, poziva na obraćenje i ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh. Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja grijehu i tijelu. On je Duh slobode.
---

22. meditacija
TAKO JE BOG HTIO ... BOŽJA VOLJA

Tijek meditacije
Mogu sjesti u svojoj sobi, sabrati se i stajati neko vrijeme pred Bogom prisutnim preda mnom. Zatim poći očima od jedne do druge stvari oko sebe i na sebi i samo govoriti: To si ti dao. Gledati pozitivne i negativne prilike i reći: Tako si ti htio. Pomisliti i na očajne situacije i znati: Ti tako vodiš k dobru. Misliti i govoriti Bogu: Tebi se tako svidjelo, tako je dobro. Prihvaćam da promatram tvoj svijet. Prihvaćam ga... Ne rezigniram, nego s Bogom stvaralački prihvaćam.
Mogu poći i na šetnju kroz grad, selo, prirodu i kod svake stvari i susreta sa čovjekom reći: Ti si to dopustio i tako htio. Imam povjerenja u tebe. Sve je to tvoj a ne moj svijet. Ti sve vodiš savršeno k mojoj sreći.
To doživljavati mirno, lagano, opušteno. Odjednom ću osjetiti kako postajem slobodan i kako se sve može promijeniti na bolje. Ili, kako mi sve postaje prijateljsko. Zahvalit ću Bogu i — zaživjeti njegovu volju!

Razmisli:
Svijet je postojao prije nas. Generacija u kojoj živimo nasla je gradove, običaje, škole, oružje, bolesne i bolnice, logore i zatvore, sudove i advokate, religije, Crkvu i svećenstvo, jezik, knjige i umjetnost, pjesme i plač, stanove, odjeću i obuću, automobile, hranu i piće, industriju, poljoprivredu i pomorstvo, molitvu, psovku, rađanje i umiranje, proteste, revolucije, primirja i praštanja. Mi smo ušli u ono što je i prije nas postojalo. Gdje je to počelo? Tko je onaj prvi autor svega? Tko nas je svime zbrinuo?
Očito, začetnik i uzdržavatelj svega jest Bog. On je znao za dobro i zlo koje će se dogoditi i dopustio je da sve bude. On sve to vodi. Sve je to samo jedna faza prema savršenstvu. Nije to zadnja riječ. On sve vodi. Imamo li povjerenja u njegovo vodstvo?
Mi smo ušli u njegov svijet. Nismo gospodari, nego gosti na zemlji. Nas je Bog pozvao da vidimo njegov svijet i neko vrijeme tu živimo. Nismo mi pozvani da sami riješimo sve probleme svijeta. Sami možemo malo. Ali s njime ...? Sve. Najvažnije je biti u Božjoj volji, u skladu s Božjim planom o nama i svijetu.
---

23. meditacija
SLOBODAN OD MALODUŠNOSTI

Tijek meditacije
Sjedeći u tišini sobe ili prirode usmjeri svu pozornost na Isusa koji je ispred tebe. Gledaj ga i nakon temeljite sabranosti pitaj ga: KOJA JE MOJA ZADAĆA NA ZEMLJI? Izgovaraj to pitanje lagano, otežući, dubinom srca, po nekoliko puta. A onda osluškuj nutarnji glas.
Bog te je stvorio. Budi zato takav kakvog te načinio. Na taj ćeš način postići uspjeh, smisao, radost i korisnost za druge. Nemoj bježati od sebe, nemoj se stidjeti sebe. Budi ponosan na svaki detalj svog života, vladanja, rada, prilika, jer je sve to od Boga.
Nitko te ne može obeščastiti, nitko zaustaviti, nitko ti uskratiti životne potrebe, ako si s Bogom. Osloni se na Božju silu u sebi i oko sebe.
Možeš biti svet kao sveci Ako hoćeš, možeš, jer je Bog s tobom.
Ne boj se ljudskih obzira, jer Bog daje da te poštuju i cijene. Prepusti se Božjem naručju, toj Providnosti, i počni nakon desetak minuta zahvaljivati Bogu za svaki detalj svoga bića.

Razmisli:
Ljudi nemaju odlučujuću riječ o životu i uspjehu. Bog je po svome planu stvorio svaki život i on daje uspjeh svakom čovjeku. Svaki čovjek ima razloge postojanja. Bog daje moć i znanje da čovjek može ispuniti i savršeno izvršiti svoj životni zadatak.
Kad se prepustimo Božjem vodstvu, sigurno uspijevamo. Čim se počnemo oslanjati samo na ljude, počinjemo doživljavati frustracije. O Bogu sve zavisi. Bez Boga počinje u nama strah, nesigurnost, nemoć.
Bog ljubi sve ljude jednako. Nema kod njega privilegiranih, jer svi su njegova djeca, Svaki čovjek može biti svet, uspješan, radostan, sretan. Svaki život može biti osmišljen. Pitanje je samo na kome gradiš svoj život: da li na svemoćnoj sili svemira, na Bogu, ili na krhkim snagama čovjeka i stvorenja.
Neka nas ova meditacija oslobodi kompleksa manje vrijednosti.
---

24. meditacija
U BOLNICI SAM BIO ...

Tijek meditacije Možda si u kolicima, u krevetu, na drhtavim nogama. Možda se vrtiš u nesnosnim bolima. Ne možeš ni misliti ni moliti, možeš jedino vapiti za pomoć. Samo se na trenutak istrgni iz samosažaljenja. Pogledaj prema nebu: TI SI TU, BOŽE! Pomisli: ako nitko ne može pomoći, Isus može. U njegovoj je ruci tvoja bol. tvoja nemoć, tvoja bolest. Nisi sam! Njegov pogled, simpatičan i pun sućuti, prati te. Pokušaj shvatiti: sada je odlučujuće hoćeš li početi mrmljati ili povjerovati da će sve dobro završiti. O tome ovisi ishod bolesti. Pokušaj reći: Hvala ti Isuse, ti me liječiš, evo ti ruka da me vodiš. U Isusu ti dolazi snaga i zdravlje ...

Razmisli:
Bolest, kao i zdravlje i smrt, pripadaju cjelini čovjekova života. Bolest je nova dimenzija istoga života. Čovjek ne nestaje, njegov se život mijenja. On ne može prestati biti. Zdravlje je mogućnost kretanja, rada, tjelesnog napretka, uživanja jela i pila, šetnje, trčanja, plivanja, pomoći nemoćnima, rađanja novih života, gradnje i usidrenja na zemlji.
Bolest je trenutak kad čovjek počinje drukčije gledati život, kad je upućen na pomoć drugih, kad je osamljen, kad mora ozbiljnije misliti o životu. Bolest je trenutak kad čovjek otkriva nove dimenzije duha i tijela. On ne pripada samo zemlji. Bol mu doziva u pamet da postoje i drukčiji napori života. Život se gradi i bolešću i patnjom. Mnoštvo ljudi oko nas počinje drukčije misliti zbog nas, počinje se brinuti za nas, počinje ozbiljnije promatrati svoje dane, počinje za nas moliti. Bolest može dovesti Bogu, a može i mrmljanjem na Boga udaljiti od njega. Bolest je upitnik, raskrsnica, ispit zrelosti, trenutak očovječenja. Tu se pokazuje tko smo u nutrini i čiji smo. Ležati u bolnici ili kod kuće, znači odjednom licem biti okrenut prema nebu, prema gore. Podsjetiti se da je gore dom. Bolest je blagoslov, ako je čovjek zna nositi. Treba naučiti biti bolestan. Raditi i bolovati dva su načina gradnje života. Radom se gradi tijelo, bolovanjem se puni i gradi duša. Neke bitne istine života spoznaju se tek u bolesti. Zato je bolest dar.
---

25. meditacija
IMAJ SAMILOSTI SA MNOM ...

Tijek meditacije Sjedni ili stani pred Isusa. Gledaj, ako si u prilici, njegov križ. On je sve oprostio da bismo praštali. On je svima oprostio.
Tebi je oprostio i zato možeš biti slobodan za druge.
Pođi zatim u mašti od jednog čovjeka do drugog, osobito k onima koje ne podnosiš, i svakoga prepoznaj kao brata ili sestru. Imaj samilosti za svakog.
Iza vidljivog tijela, ponašanja, pogleda, riječi, izgleda otkrij ono vječno u čovjeku. Ali, svakome idi srcem, ne samo razumom. Tako počinješ ljubiti. Postaješ nov.

Razmisli:
Svi su ljudi „bačeni" na Zemlju bez saznanja tko ih je stavio u život i kamo moraju odavde poći. Svi pate, smrtni su, krhki, ugroženi. Svi imaju razne mane i nemoćni su da budu dobri. Griješe svi i svi strepe pred posljednjim sudom. Svi su vezani strastima, manama, svojim uskim pogledima, svojim mentalitetom. Nisu odlučili roditi se i ne žele umrijeti, ali ih je „sudbina" dovela ovamo. Svi smo tu jednaki. Svi jednako cvilimo, vapimo i tražimo. Kod nekih se jauk vidi jače, kod drugih je skriven prividnim rješenjima., Jedni i drugi robuju zlu. Jedni i drugi trebaju samo samilosti.
Za čovjeka treba, stoga, imati samo sućuti. Svakoga požaliti, svakoga pomoći, nikoga ne suditi, ni nad kime ne „lomiti štap". Ljubiti neprijatelja!
Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.
Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!
Najjače čovjekovo oružje, jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.
---

26. meditacija
KAKVE SU TI OČI, TAKAV SI

Tijek meditacije
Sjedeći ili klečeći usmjeri pogled na Boga. Dugo tako ostani usredotočen na Boga, dokle god ne osjetiš da te to čisti. Zatim takvim čistim pogledom pođi od jednog do drugog čovjeka koga poznaš i u svakome gledaj samo svjetlo i dobrotu. Sva negativna iskustva s njima odbaci s njih kao masku i gledaj ispod toga ono djetinje, nevino, Božje, čisto. Prepoznaj u svakome svoga brata koji vapi za tvojom ljubavlju, koji te moli da ga ne osudiš.
Budi odlučan i ne daj da i sjenka zlih misli uđe u tebe dok u mašti promatraš ljude. Na kraju zahvaljuj Isusu za nove oči.

Razmisli:
Ako ti je oko zdravo, cijelo ti je tijelo u svjetlu - govorio je Isus. Ako ti je pak oko tamno, kakva će tek biti tama u tebi? Dobro i zlo su izmiješani. Nitko nije potpuno zao i nitko nije potpuno dobar. Ako gledaš samo zlo u čovjeku, i sam postaješ zao, ulaziš u prostore zla i druge sudiš i osuđuješ. Ako pak gledaš dobru stranu u ljudima, sam postaješ dobar, optimist, i u drugima potičeš razvoj dobrote.
Bog je samo dobar. U njemu nema ni sjenke zla. On je stvorio čovjeka dobrog. On ga je i nakon grijeha ponovno „stvorio" čistoga.
Zli je zao, zavodi ljude, laže im, vara ih, i usmjeruje ih jedne protiv drugih. On je zato posredno ubojica ljudi. Želi samo do, laž, prijevaru, smrt. Tko čovjeka gleda negativno taj gleda njegovim očima.
Zlo je kao tama. Dobrota je svjetlost. Tama se tjera samo tako da unosimo svjetlo. Želimo li, dakle, popraviti čovjeka, ne treba i ne smije se upozoravati na zlo, nego u njega unositi dobro. Ljubiti neprijatelja jedini je način da se trajno oslobodimo njegove opasnosti.
Tko u čovjeku ne gleda zlo nego dobro, taj je na Božjoj strani, ima Božje oko. Tko gleda zlo, a ne dobrotu, taj je na strani zloga i ima njegov pogled. Ne suditi i ne osuđivati, gledati dobro — to znači biti na Božjoj strani i biti jak kao Bog - imati zdrave oči.
---

27. meditacija
VIŠE SE NE BOJIM - PROVIDNOST BOŽJA

Tijek meditacije
Sjedni, podigni pogled prema križu ili prema nebu. Neka ti srce i usta izgovaraju: TI SI SLOBODA I SIGURNOST. Izgovaraj to sve dok ne osjetiš da ti se mir i blagost prelijeva utrobom. Gledaj Isusa. Ustraj u tom sabranom gledanju barem pet minuta.
Zatim se prepusti kao da padaš u prazno, s uvjerenjem: Isus će te dočekati svojim rukama.

Ti ne možeš propasti, ne možeš se izgubiti. To je kao da skačeš iz zrakoplova prije nego otvoriš padobran.
Gledaj križ i neka u tebi odjekuju Isusove riječi: Dođite k meni svi opterećeni. Daj Isusu svoje strahove. Jedan po jedan strah daj Isusu. Ispruži ruke prema njemu u gesti davanja i primanja slobode pune odvažnosti i hrabrosti.
Zatim zahvaljuj Isusu za svaki strah. I obujmit će te mir i radost.

Razmisli:
Strah paralizira čovjekovo djelovanje. Strah razara psihu. Strah je, međutim, prirodan rezultat čovjekove grešne situacije. Čovjek se osjeća ugrožen. Ratovi, neuspjeli pokušaji razoružanja, novi teroristički napadi, hladni rat Istoka i Zapada, nestašice, nepovjerenje, svađe, neuspjesi, prijetnje, nove bolesti, nenadane smrti, nezaposlenost, mržnja, ideološki i religijski ratovi, otuđenost u drogi i alkoholu, uzaludna traženja užitka, lutanje za smislom — sve to stvara ambijent straha. Napokon, opterećena savjest, svjesno ili podsvjesno, najviše boli i razara.
Strah - početak bolesti i nevolja. Imali izlaz?
Tko vodi svijet? U čijim je rukama tvoj dan i tvoja noć? Na čijem se dlanu kuje tvoja budućnost? Tko stoji ispod svega što nas straši i uznemiruje? Ima li rame na koje se možemo osloniti a da ne budemo izdani, protjerani i ostavljeni? Ima - Isus iz Nazareta. Da li je to istina? To znaju oni koji su se oslonili. I nitko ih više ne može razuvjeriti. Oni koračaju sigurno. Gledaju život mnogo šire od uskih zidova između rođenja i smrti. I u smrti je život, jer je život Isus Krist.
---

28. meditacija
PUN SUĆUTI JE BOG TVOJ ...

Tijek meditacije
Pronađi kutak gdje ćeš se mirno osloboditi svojih grizodušja. Klekni ili sjedni Možda je najbolje da se sabereš stojeći, nešto raširenih ruku, u svijesti da stojiš pred Isusom.
Čuješ njegov zov: „DOĐITE K MENI SVI UMORNI I OPTEREĆENI i ja ću vas odmoriti."
Isusove ruke su raširene, u radosnom iščekivanju tvog dolaska u njegov prijateljski zagrljaj.
Pođi i sav se predaj tom zovu i zagrljaju. Kao da si zaplivao u more. Ili kao da po tebi pljušti kiša kao iz kabla i pere sve tvoje krivnje i grižnje savjesti. Okupaj se u naručju Isusovu.
Gledaj Isusu u oči. Ne osuđuje te. Suosjeća s tobom. Ne pita za tvoje grijehe. Sretan je što si se vratio. Ti se ionako ne možeš sam osloboditi grijeha i krivnje. Samo on to može. On uzima tvoju krivnju na sebe. Voli te beskrajno. Gledaj ga dugo, dugo u oči i prepusti se njegovu prijateljstvu.
Odsada ćeš biti nov, čist i znat ćeš praštati.

Razmisli:
Bog pokazuje svoju svemoć najviše praštanjem. On ne može ne oprostiti. Ne bi tada bio Bog. Njegovu milosrđu nema granice. Nema grijeha koji se ne bi mogao oprostiti. Osim ako to čovjek ne vjeruje i misli da je Bog zao ili ograničen kao čovjek. Samo se čovjek može zatvoriti praštanju. Bog nema nikada granice, nikada uvjeta. On se opredijelio za čovjeka. Sve je dao kako bi čovjeka nagovorio da mu vjeruje da ga On ljubi.
Kad god iskreno želimo oproštenje grijeha, Bog prašta. Čim se kajemo, čim želimo priznati svoj grijeh ili pristupiti sakramentu ispovijedi, uvijek nam je oprošteno. Zato nema mjesta grižnji savjesti. Ona je znak naše nevjere u Božje milosrđe. A ta grižnja izjeda čovjekovu psihu više no išta drugo. Budi ponizan i prihvati od Boga oproštenje.
Neka te ova meditacija oslobodi grižnje savjesti.
---

29. meditacija
UZDIGNUTA POGLEDA

Tijek meditacije
Sjedni ili klekni mirno i opušteno.
Odmah lagano uzdiži pogled prema gore. Ali tako da se osjećaš ugodno. Bez usiljenosti, bez pretjeranog dizanja glave. Nekako tako da ti pogled bude uzdignut iznad horizonta.
Polagano izgovaraj: „Oče naš ... ti si na nebesima." Možeš i nekoliko puta Zatim se mirno, u tišini, prepusti prisutnosti Boga, koji je ispred tebe.
Neka ti cijelo biće (bez izgovaranja riječi) govori: „Ti si tu! Evo me, Oče! Gledam te!" i slično, što ti već srce kaže.
Ostani tako dokle god osjećaš da te molitva hrani. Iz početka će biti teže, ali nakon nekoliko dana takva će te molitva preporoditi i pomoći da u svakoj situaciji samo uzdigneš pogled i da te odmah zahvati i oslobodi Božja prisutnost.

Razmisli:
Bog je na nebesima, tako molimo i u „Oče našu". Nebo je prostor iznad materije. Ono je gore. Duh vlada materijom, on je iznad nje, superiorniji od nje. Materija je zato dolje, duh je gore. Bog je pak najduhovitije biće, najsavršenije biće. Dakle, na ljestvici bića on je na najvišem mjestu. Zato se obično moli uzdignute glave, pogleda prema gore. Gledajući dolje, u pod, nešto nas obara, čini slabima, malodušnima, usmjeruje na poraze i ograničenost materijalnog svijeta. Uzdižući pogled gore osjetimo odmah optimizam, snagu, red, ljubav, moć nad svakom kušnjom.
Dobro je gore. Zlo je dolje. Dobro je snažnije od zla. Zlo je već poraženo. Treba sklopiti savez s dobrim. Stav podignute glave zato nas prije sabere, usredotoči pozornost na dobrotu, pobjednu snagu pravde, na dobar ishod svakog pravednog napora.
Isus je uvijek molio tako da je uzdigao pogled prema nebu. Zašto?
U ovoj meditaciji naučimo moliti kao Isus. Osjetit ćemo promjenu i snagu svoje molitve.
---

30. meditacija
TI ME GLEDAŠ

Tijek meditacije Sjedni u tihi kutak sobe. Podigni oči i sjeti se: TI SI, BOŽE, TU. Tvoje me oči gledaju. Gleda me tvoje lice. Divno, ti me gledaš. Motriš me, sada je tvoj pogled na mom licu. Veličanstveno je to!
Evo, i ja tebe gledam. JA SAM TU. Naš se pogled susreo. Želim te sljedećih petnaestak minuta samo gledati. Ti upravljaj našim razgovorom. Gledam te ... Motrim tvoje sjajne oči... Isuse, ti me gledaš i ja gledam tebe.
Ne žuri. Sve ovo izgovaraj mirno, svjesno, polagano, otežući, upijajući svaku riječ. Zatim ostani miran i samo svjestan da gledaš Isusovo lice i da on gleda tebe. Izdrži mirno, opušteno, svjesno taj susret vaših očiju. Izići ćeš sasvim drukčiji iz tog susreta. Pun radosti, suza radosnica, zdravlja, snage, vjere i ljubavi.

Razmisli:
Gdje je Bog? Ima li negdje prostor gdje Bog nije?
Bog nije samo stvorio svijet i nas ljude nego sve i uzdržava. Što to znači? To znači da Bog svakog trena stvara tebe, mene, svijet. On svakog trenutka kaže svakoj stvari i situaciji u životu: neka bude. Kad bi se samo na trenutak udaljio od nas, mi bismo prestali postojati. Sutrašnji dan ne postoji. Bog ga mora stvoriti, a tako i tebe u njemu. Bog te, dakle, stalno stvara. Stalno je uz tebe. Svaki tren tebe hoće. Ti mu se sviđaš. Tebe voli i želi da živiš na Zemlji i u vječnosti. Sviđa mu se baš takva tvoja egzistencija.
Ali, ti mu se opireš. Strah te da netko drugi ne vodi tvoj život. Tako ne prihvaćaš ono što Bog hoće. Kad pristaneš na ono što on čini, kad povjeruješ daje to on na djelu u tvom životu i* da ti s njime nitko ne može ništa, tad će se tvoj život početi mijenjati. Tad mu, naime, vjeruješ i dopuštaš mu da čini svoj divan plan na tebi. Tvoja sreća počinje cvasti.
Gdje je, dakle, tebi Bog? Baš tebi, gdje je?
---

31. meditacija
HVALIM TE I SLAVIM, BOŽE SILNI!

Tijek meditacije
Klekni ili sjedni i pogledaj što te sada najviše uznemiruje, čega se najviše bojiš, na što najviše mrmljaš. Razmisli možeš li sam riješiti svoje bolesti, nevolje, probleme, strahove.
Zatim se saberi pred Bogom. Duboko uroni u njegovu prisutnost u sebi i pred sobom. Zatim gledajući ga u duhu ravno u lice počni ga hvaliti za svaki detalj svoga nemira ili bolesti. Zahvaljuj mu što te doveo u tu situaciju, sve dok ne osjetiš da te je obuzeo mir i da u tebi izvire radost. Odluči se da ćeš odsada u svakoj prigodi slaviti Boga

Razmisli:
Bog je svemoguć i svime upravlja. Kontrolira svaki detalj našega života. Bez njega se ništa ne događa. On dopušta sve što nam se u životu događa. On je svemoguć i sveznajući Bog. I samo je jedan Bog. U njegovim smo, dakle, rukama ma što nam se događalo.
Bog je dobar i on je dobrota sama. Bog ljubi svako svoje djelo. Osobito čovjeka. On je Ljubav. Dakle, ma što nam se u životu događalo, Bog uvijek vodi dobru. Bog ne može drukčije nego voditi dobru. U njemu nema ni sjenke zla.
Bog je čovjeka stvorio slobodnim i zato čovjek može prihvatiti Božju dobrotu ili joj se oprijeti. Kušnje i nevolje dolaze od grijeha, od čovjeka i njegove razdijeljenosti između nagona i savjesti. Čovjek je napastovan od Zloga.
Vjera spašava. Vjera je otvaranje Bogu. Kušnja je raskrsnica u kojoj je čovjek pozvan da se opredijeli: ili da povjeruje da je tu Bog na djelu i da i nevolja vodi dobru, ili pak da pomisli da je to zlo i da ne vjeruje dobrom ishodu od Boga pa da se zatvori vjeri. Ako se otvori, nevolja se rješava. Ili Bog daje snagu da nosim križ ili pak oduzima nevolju.
Znak da smo povjerovali Bogu jest da ga slavimo i hvalimo i u nevolji, znajući da je to naš povlašteni trenutak vjere. Slavljenje Boga ujedno nas otvara povjerenju u njega, pa božanske snage ulaze u nas i oslobađaju nas.
---

32. meditacija
KLANJAMO TI SE

Tijek meditacije
Meditaciju ćeš najbolje obaviti klečeći. No dobro je i stojeći ili sjedeći.
Opusti se, mirno diši, upravi pogled prema gore i onda ...
Lagano se nakloni i u tom stavu pusti da ti srce govori ono što želi. Zatim se uzdigni i onda opet nakloni sve do poda. Ostani tako neko vrijeme i govori Isusu da ti je on dragocjen i da se nikome ne želiš klanjati, jedino njemu. Osluškuj svoje srce i Duha u sebi. Opet se uspravi pred živim Bogom.
Nije važno samo klanjanje, nego Bog kome se klanjaš. I ta prisutnost Boga počinje te silno mijenjati. Nakon petnaestak minuta izmoli „Oče naš" i završi meditaciju.

Razmisli:
Bog je apsolutno biće. Od njega sve počinje i sve u njemu završava. Nitko ne može izbjeći njegovu kontrolu i njegovu volju. Klanjati se Bogu zato znači priznati ono što jest — da je Bog apsolutni Gospodar stvorenja i našeg života.
No, Bog je naš Otac. Zato se njemu ne klanjamo ropski, kao oni koji su poraženi. Njemu se, naprotiv, klanjamo u ushićenju. U divljenju stoje nedokučiv, stoje naprosto Ljubav a ne samo onaj koji ljubi. Što je naprosto dobrota a ne samo onaj koji je dobar. Što je naprosto svemoć a ne samo svemoguć. Klanjanje je divljenje, ulaženje dubinom svoga bića u neizrecivost Božjeg bića. Klanjanje je nova spoznaja, novi način razgovora s Bogom, novi pristup Ocu svega stvorenoga.
Bog nas je otkupio. Zato mu se klanjamo u zahvalnosti, u dubokoj spoznaji da smo voljeni, da smo slobodni, da smo dionici Božje naravi.
Neka te ova meditacija uvede u veličanstvene prostore neizmjerljiva Božjeg bića. Tamo smo pozvani. Klanjanje je jedan od ulaza u to.
---

33. meditacija
POSTATI LJUBAV
..........................
Tijek meditacije
Sjedni na pod, opusti se i posvijesti da stojiš pred Bogom EVO ME, TU SAM, BOŽE - lagano izgovaraj.
Zatim nakon duboke sabranosti gledaj što sve danas želiš dati Bogu. Pred kojom se istinom o tebi i svijetu skrivaš? Što ne prihvaćaš u sebi? Jesi li istinit? Bez istine o sebi ne možeš ući u ljubav. A bez ljubavi si neotkupljen. Budi danas hrabar. Daruj siromaštvo i primi Boga. Hvali ga.

Razmisli:
Čovjeka je Bog stvorio slobodnim. Ta sloboda doduše nije apsolutna, jer je samo Bog apsolutno slobodan, ali je relativna. Čovjek se slobodno opredjeljuje za svoj spas ili protiv njega. Bog ne spašava čovjeka bez njegova sudjelovanja.
Bog je svemoguć. Ali on poštuje relativnu čovjekovu slobodu. Ne može čovjeka prisiliti da ga ljubi (a u tome je spas), jer bi tada dokinuo čovjekovu slobodu i od njega napravio stroj i nagonsko a ne slobodno biće. Bog tako svuda prebiva osim nekako u čovjekovoj slobodi (ako mu čovjek to ne dopusti).
Bog može sve, ali ne može mijenjati čovjekovu slobodu. Time se, međutim, ne dokida nego još više afirmira Božja svemoć i sloboda. Bog, naime, čovjeka spašava unatoč njegovoj slobodi ili baš po njoj i to jedino po ljubavi. On ga zove i privlači. Zato se možemo darovati Bogu ili se zatvoriti u egoizam.
Prvo što Bog hoće od čovjeka jest da se daruje. Ljudima i Bogu. On najprije pita: Što mi imaš dati? Da bismo od Boga nešto dobili, najprije treba darovati. Obratiti se, okrenuti se Bogu, darovati mu svoje grijehe i nemoć. Postati ponizan, dati slobodu da bismo dobili sve i još veću slobodu i samog Boga. Jer, spas je u sjedinjenju s Bogom. Rješenja svjetskih problema također. To znači, ljubav je osnovna potreba i najveća težnja čovjeka i svijeta.
Molitva je prava samo ako je u ljubavi. To znači da je prvi korak molitve darivanje Bogu i ljudima. A to znači najprije prihvatiti svoju slobodu, svoje siromaštvo, ograničenost, nemoć, grijehe, prokletstvo, čitavoga sebe baš onakvoga kakav jesam i onda to donijeti pred Boga Oprostiti drugima, sebi i Bogu. Samo tako Bog može to otkupiti, preobraziti i učiniti bogatim da budemo kao Otac naš čija smo posinjena djeca.
Ne zatvarati se ni pred jednim čovjekom, ni istinom, ni pred najtragičnijim i najočajnijim stanjem. Jer, Bog je svemoguć.
=========
K R A J


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 ruj 2013 09:56 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Sve su učestaliji osvrti na čuda s prizvukom podsmjeha i omalovažavanja "staromodnih" tipova opsjednutim čudima, dok s druge strane slušamo i vidimo babe i bapce vračare na TV, po oglasima, u svim medijima: "Duhovni iscjelitelj lijeći sve vaše bolesti"!

Vjerojatno bi 99 posto pučanstva ismijavalo Bernardicu, Jacintu…Franju, da žive u njihovo doba, pa kad je Crkva priznala Lurtd i Fatimu bilo je ipak i tada nevjernih Toma. Dakako, i danas ima okorjelih skeptika. Može li itko - tko je unaprijed predisponiran da su TO gluposti - otkriti išta, jer "čudo" ili čudo se ne dokazuje ili osporava rendgenom, ultrazvukom, teleskopom ili mikroskopom, već otvorenim srcem, koje traži nekakav nadnaravni znak.

Kad god je narod trpio ili je počeo lutati Bog je uskakao. Tko će Mu oduzeti to pravo? Duh Sveti puše gdje, kada, kako i PREKO KOGA hoće! Ako netko "veliki" iz bilo koje sfere društva ne prihvaća što mu razum nalaže, to je stvar između njega i Boga. Ali sumnja u ispravnost svojih zaključaka je uvijek prisutna, naročito nad polazištem kako bi Bog trebao izabrati nekoga "pametnijeg", a ne djecu.

Nije li čudo ako netko posjeti Aljmaš, M. Bistricu,…pa se ondje, nakon 30 godina iskreno, s kajanjem i čvrstom odlukom popraviti se i ispovijedi? Što je čudo? Možda raketa dok "riga vatru"? Nekome je i munja čudo, i TO je Božje! Nema sumnje, u Evanđelju opisana čuda su ipak najvjerodostojnija, ali i tu "uskaču" racioanlisti s tvrdnjom da, sve što je Bog svom narodu kanio objaviti, učinjeno je i zapisano u Evanđelju. Baš sve?

Isus nije morao načiniti kâl i njime namazati slijepcu oči.(Iv 9. 6-7). Zašto je Isus želio ostati s nama pod prilikama KRUHA i VINA, a ne ribe i/ili ulja? Uz to, vinom se ljudi opijaju...
Svi znamo da kruh simbolizira rad bezbroj ruku. Vino također. Bezbroj boba i bezbroj zrna i klasova asocira na ZAJEDNIŠTVO. Isusu je samo do toga stalo: kad ode da SVI BUDEMO JEDNO(vidimo koliko smo "jedno"?).
Isus je NAMJERNO kršio - ne Mojsijev nego onaj farizejski, sputavajući - zakon koji je određivao što se smije subotom (kao naša nedjelja - dan Gospodnji). Subotom je "radio", pravio blato, a to je po farizejima grijeh!

A čudo? Čudo nije ništa drugo do uplitanje ljudima nepoznatih(najčešće i nerazumljivih) Njegovih zakona. On, ako treba - a to čini češće nego smo toga svjesni - mijenja "upletenost" i intenzitet trenutno aktivne lepeze spomenutih zakona i pojačava/akcentira one koji će proizvesti učinak kakav je On naumio. Zadubimo se u svoju prošlost!

Bio sam na vrhu krova visoke katnice. Nemam pojma kako se mogao otkačiti remen (gurtna), no ja sam istog trena "poletio" kao lopta s njega, leđima okrenut oluku. Okrenuo sam se preko glave i tada…
NIJE bilo šanse da nekako razbijem crijep i proturim nogu između letava (u tim dugim trenucima mi to nije ni palo na pamet!). Što se desilo nisam razumio, jer odjednom sam se našao na donjem rubu krova, licem okrenut prema oluku za kojeg sam se držao, a oluk se blago savio dolje.
I desna noga mi je bila u tavanu!
Nije bilo nikakve boli noge pri zaustavljanju, točnije naglog "kočenja" nogom u tavanu (podvlačim, ne znam kako je noga uopće tamo dospjela), ne znam KAKO sam se mogao okrenuti licem naprijed! Ne sjećam se ničega osim da sam poletio leđima okrenut prema ulici. Sekundu, ili njen kratki djelić, meni je sve bilo plavičasto! Tada sam mirno viknuo onima dolje da dođu teleskopskom korpom po mene. A kad sam se našao dolje, na tlu, noge su mi otkazale.
Što se dogodilo? Čudo? Zvao to netko kako hoće, ja zahvaljujem Bogu!

Ili: Prvi put sam svjedočio pravom infarktu. Mama mi je umirala na rukama.
U kolima hitne pomoći sam sjedio uz nju i dok su jurili u bolnicu iskušavao sam puls. Brzo sam izvadio svoju Čudotvornu medaljicu, ali ne mogavši su skinuti s lančića naglo trgnem. Pukla je alka na samoj medaljici. Takvu, malo oštećenu medaljicu ubacio sam mami na prsa - I molio.
U bolnici su nju stavili na nosila i odveli s medaljicom na njoj. Čekao sam. Kad sam dobio njene stvari i čuo nimalo utješne riječi: "Za sad se stabilizirala, …sve ovisi o njenom organizmu. Ako preživi do sutra izvući će se".
Nakon 4. tjedna boravka u bolnici mama se spremala kući, a kod kuće je ispričala nešto nesvakidašnje:
Skidajući bolničku spavačicu da bi obukla svoju "civilnu" odjeću, mama je čula kako je nešto lupilo o pod, a medic. sestra, koja joj je pomagala, sagne se i pruži joj čudotvornu medaljicu. Ona je uporno ponavljala da to nije njeno, jer NIKADA nije nosila ni lančić. I nije! Med. sestra je navaljivala da to mora biti njeno, te od konca načinila "lančić".
"Jesi li mi ti u bolnici dao ovu medaljicu" - upitala me. Kad sam uzeo pruženu medaljicu tijelom mi zastruje žmarci, jer je to bila ona ista medaljica koju sam stavio njoj na prsa.(sebi odmah nabavio drugu). Prepoznao sam ju po raskidanoj alki na vrhu.
Gdje je ta medaljica bila od "ulaska" u bolnicu, gdje za vrijeme trajanja cijeloga liječenja/oporavka, dok su drugi mijenjali odjeću(kasnije i sama), dok se mama prala, šetala se, lijegala, dok se mijenjala posteljina? To sam pitao svoga župnika, a on mi odgovori pitanjem: "Kako se zove ta medaljica"?
"Pa,…čudotvorna"! - odvratio sam, a na župnikovu licu se pojavio smiješak.
"No? Zar je važno GDJE je bila i KAKO se našla opet ovdje? Sam si sebi odgovorio".- Ponovio je: "Čudotvorna"! -
Mama se više nije odvajala od te medaljice.

Tko vjeruje u čuda neka se prisjeti koliko ih je za njegova života Bog učinio, da bi mu pomogao, možda produljio život. Mene ne zanima KAKO, već da li je to suprotno Evanđelju. Nisam našao nigdje što bi to osporilo, pa ostajem pri uvjerenju da Bog može što god On želi i kad kod On hoće - "zahvatiti". Ako se radi o ozdravljenju preko osoba, čije oglase nalazimo u Plavom oglasniku i dalje - o tome tu nije riječi. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali i dužnost da za sve SVOJE jednoga dana dadne i Bogu objašnjenje. Dakako, nisu svi šarlatani, pa ako netko doista ozdravi, HVALU i SLAVU neka oda Bogu! To će razumjeti i taj iscjelitelj. A ako ne razumije?
Držim se Isusove tvrdnje: "Zaista, kažem vam, ako budete imali vjeru i ne posumnjate, činit ćete ne samo ovo…"(Mk 11,21-22). - I dakako, riječi upućenih "nevjernome" Tomi(Iv 20, 20): "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!"
I odmah se sjetim da Isus objašnjava zašto nije mogao učiniti čudesa u svom rodnom kraju!

Na koncu, čemu uopće osvrt na čuda? Zar danas, kad gotovo da nitko i ne vjeruje u njih! Iz prostog razloga što smo bombardirani prvo nagađanjima, pa činjenicama, pa - hajde znaj što su(!) - da nas očekuje recesija, nestašica hrane, sve veća skupoća…i još svašta.
Obzirom što smo sve već pregurali preko leđa, moramo se pitati zar nam može biti još gorje? Na žalost, vjerojatno, jer koliko satelita kruži u Zemljinoj orbiti čekajući da padnu(ne govorim o onima koji u sebi nose i slovo H, za "buuum-gljivu"!)? Koje će još nove bolesti "iznjedriti" MODERNA znanost (tehnologija, kemija i ine)?…

Hoće li broj, svake sekunde umirućih u svijetu, biti 300 ili 5.000.000 dnevno ili u minuti - zbog gladi? Koliko će još dugo šume i plankton moći obnavljati ovo što još nekako i možemo zvati atmosferom? Koliko još uragana, tajfuna, tsunamija, erupcija(i pravih vulkana i onih iz usijanih glava svjetskih moćnika - u gospodarskom ili vojnom "liku") treba na dnevno svjetlo, da BAŠ SVI uvidimo kuda nas vodi zalijepljenost bogolikom vizijom ove sve destruktivnije znanosti, a sve sputanije i u razgradnji konstruktivne vizije nekakvog boljeg sutra - ali po mjerilima malog čovjeka, a ne šefova iz WTO, Pentagona, NASA-e, UNHCR-a, NATO-a i drugih?

Jeli svijet poludio? Tako nekako! A ove (i one, prijašnje i koje će tek doći) poplave, dok na drugoj strani sunce i suša od oranica i usjeva čine prašinu i prah?
2/3 planeta gladuje i živi na rubu siromaštva - zar to Bog ne vidi?
Itekako vidi, ali PRIPUŠTA neometani slijed - od Njega donesenih zakona koji su stalno u "funkciji"! No…jednom, ne baš sutra, ali će reći "DOSTA JE"!
Dosta WTO-u, NATO-u, ali i malim, lokalnim "bogićima" koji bi upravljali svijetom preko trgovine i banaka. Morat će, da bi ova babilonska bludnica-Zemlja, koja već sjedi na sedam "brežuljaka"(7 glavnih grijeha), koja već daje naslutiti kojih su to deset glava (članica EU), da bi zakukali svi trgovci "Jao, grade veliki i slavni"! Sam Gospodin će tada sve srušiti.

Ponavljam s početka: Kad god je narod trpio ili je počeo lutati, nije li Bog uskakao i pomagao? Dakako, ali samo AKO je bilo i vjere u Njega. Nadam se da ćemo se svi složiti: ovaj naš mali planet može spasiti još jedino čudo…koje za Boga to nipošto nije…
Ali…što ako više ne vjerujemo da se čuda događaju i danas?
(Zdrave)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 20 lis 2013 13:03 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Priprema za svetu ispovijed (vlč.Zlatko Sudac)
uzeto sa:
http://blog.dnevnik.hr/shalom1/2007/12/ ... sudac.html

Shalom!
U želji za što kvalitetnijom ispovijedi svih nas donosim tekst propovjedi velečasnog Zlatka Sudca. Sav tekst je prebačen iz audio zapisa u tekstualni oblik, što je ujedno i jedini tekst sa njegove duhovne obnove na Rabu u cijelosti objavljen, a odnosi se na prvi dan trodnevnice. Tema: 10 Božjih zapovijedi. Dolje desno (ispod brojača posjeta) možete si skinuti cijeli tekst u word formatu.

Dopustite mi da krenem od 10 zapovijedi Božjih. Vi slušajte, slušajte i preispitujte svoju savjest, svoj život… Nakon ovoga ja se nadam da će vas Duh Sveti potaknuti na ispovijed. Pa krenimo.

Prva Božja zapovijed: JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ, NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE!
Ono što tebe, čovječe, večeras želim pitati – de to onako iskreno u svome srcu reci – gdje je, na kome mjestu, Bog u tvome životu? I što je zapravo Bog za tebe? I koju zapravo sliku o Bogu nosiš? I što se sve danas ne proglašava Bogom? Pitam te: Gdje je Bog u tvome životu danas? Na kojem je mjestu Bog u tvome životu? Koliko ti on uopće znači? Volio bih da razmišljate od svojih početaka. Od trenutka kada ste rođeni. Tko te je htio? Tko te je pitao da li želiš živjeti? Jednostavno smo pozvani na život. Tko je pitao u kakvoj obitelji se želiš rodit, kako trebaš izgledati, koje bolesti trebaš imati sada? Tko te je pitao o tvom životu - odakle si došao i kamo ideš? Drugo, danas je ljudima Bog postala politika, novac, moć, karijera, biznis, materija, slava, kojekakve titule, prestiži, natjecanja... Danas su ljudi robovi kojekakvih bogova i onog što nazivaju bogom. Danas ljudi imaju svoja božanstva i svoje surogate Boga. Pa ne treba vam tu puno govoriti. Ja želim samo da osluškuješ svoju nutrinu – gdje je istinski Bog, osoba Isusa Krista u tvome životu?

Druga Božja zapovijed: NE IZUSTI IMENA GOSPODINA BOGA SVOGA UZALUD!
Znate, dragi moji Rabljani i vi koji ste došli izvana. Naš hrvatski narod je psovački narod! Od stoljeća sedmog tu Hrvati žive…Da… Hrvati, katolici. Ali, taj hrvatski narod psuje, proklinje, nema toga što se na hrvatskom jeziku ne opsuje. Proklinjemo utrobu majke Božje, sve sakramente i svece sa neba spuštamo… Vidite – na njemačkom ili engleskom jeziku ne možemo psovati kao što se može na hrvatskom. To su čitavi slogovi, to su čitave rečenice psovki i proklinjanja... Uza sve to što smo mi katolici, i jesmo, i nas papa jako voli, ali mi psujemo, mi proklinjemo...
I, na temelju čega da ja započinjem ovu duhovnu obnovu? O čemu da vam govorim ako npr. 30% ove župe psuje i proklinje... Kako će ova župa duhovno naprijed? Kako će uopće do svijesti ljudi doći nekakva duhovna stvarnost, postojanje Boga, misteriji naše vjere, sakramenti... ako on psuje? Iz više razloga sam se uvjerio da treba naglašavat ono za što smo se mi možda uvjeravali, svećenici, da ne treba. Treba se vratit na same početke. Dragi moji kršćani, jedan veliki posto vas psuje! I to tako bestidno i gnusno da je sramota to, ogromna sramota. Naš hrvatski narod psuje.
Ali mi ćemo doći na nedjeljnu Misu... Hoćemo! Hoćemo! Mi ćemo doći na Božić u crkvu i na Uskrs. Hoćemo! Obavit ćemo mi to svoje. Hoćemo! I nakon toga da li se išta u vašem životu mijenja? Ili u tvom životu mijenja? Ma ne moraš mi doći! Ne moraš! Tko vam je rekao da se u crkvu mora ići? Tko vam je rekao tu glupost? Ne morate dolazit u crkvu! Ne moraš! Boga se ne mora ljubiti! Jel' bi ti htio da budeš ljubljen zato jer te netko mora ljubiti? Tko to želi biti ljubljen zato jer se mora?! Ili iz navike, kako neki idu – idu iz navike… Bi li želio biti ljubljen iz navike? To je grozno! Tako mi ljubimo Boga. Idemo u crkvu iz navike. Ili –idu drugi pa idem i ja. Ali još sam uvijek, vidite, tek na drugoj zapovijedi Božjoj. Pa te pitam što si sve opsovao do sada u svom životu ili od tvoje zadnje ispovijedi? Što si sve opsovao?
Ako mogu dobro blagoslovom i molitvom slat na nekog čovjeka, o kako mogu tek prokletstva i psovke. Ali zapovijed mi druga kaže Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud! Nemoj ga ni izustit! Nije rečeno ne proklinji ga, ne psuj, nego ni izustit ga nemoj, ako to nije u vjeri i strahopoštovanju pred Bogom!

Treća Božja zapovijed: SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!
Oooooo… Koliko puta su svećenici govorili: „…dođite na nedjeljnu Misu…“?! Evo ja ću vam sad reći prvi puta – ne morate doći! Ako mislite da dolazite da punite crkveni budžet ne morate doći! Ne dolazite radi svećenika! Ma ne moraš! Ne moraš! Ne moraš uopće primirisat cijeli život u ovu crkvu više! Ne moraš, ako dolaziš radi koje kakvih razloga a ne radi Boga i svog srca i svoje potrebe. Ne moraš… Ne moraš… I ako ne shvatiš da je taj jedan jedini dan u tjednu dan za tebe čovječe…ma za tvoju obitelj…ma za tebe u ovoj ludnici u kojoj živiš da jedan jedini dan u tjednu budeš sa svojima doma! Kuće i novce nadoknadit ćeš, ali propušteno vrijeme i ljubav prema ženi ili žena prema mužu i vlastitoj djeci nećeš nadoknadit' nikada! Ma ne trebate dolazit' radi nas! Kako ne shvaćaš da je to dan za tebe da staneš malo, da odahneš malo, da odmoriš malo? No, roditelju dragi, pitam te – kad si zadnji put imao dijete u svom krilu? Kad si se onako zafrkavao s djecom, valjao po podu, igrao se s njima? Kad ste zadnji put ručali za stolom normalno k'o ljudi? A da ne govorim da se nedjeljom i radi. Ma radi, ma zidaj, ma ubij se… Krepaj čovječe od posla! Ne moraš dolazit u crkvu radi mene. Ponovit' ću ti to sto puta! Ni radi nikoga ako ne dolaziš radi sebe i svoje potrebe da budeš s Bogom. Ne moraš! Zar vi nemate potrebu biti sa svojima? Ma danas ljudi žive tako raščovječeno da se čovjek smrzne kada uđe u neke obitelji. Žive ljudi zajedno, ne poznaju se. Trpe, pakao je u obiteljima! Jel mi tražimo da dolazite? Ne! Ako ti ne osjetiš potrebu da bez Boga ne možeš i da nema ti sreće i blagoslova u obitelji ako ne budeš s Bogom i ako svoju djecu ne odgajaš u vjeri onda šta… Gdje da ja počnem ako te osnovne stvari ne živimo? Gdje? Ajde vi na Rabu još dolazite preko zime, nekako, pod navodnike, ali onda dođe turizam… Onda ti je sve važnije od Boga. Imat' ćete blagoslova. Da, imat ćete. I novaca i svu materijalnu sigurnost. Imat ćete. Danas su ljudi jako ludi, blesavi, skrenuli su s uma. Skrenuli su definitivno. Ponavljam ti – kada si istinski sa svojom obitelji zadnji put bio najprije kod Boga, a onda za svojim stolom!? Kad' si se od ovog tu oltara preselio za oltar svoje obitelji? Kad' si to učinio zadnji put? Kad ste, k'o ljudi, razgovarali za stolom, pitali: 'Sine moj što ti je bilo kroz tjedan; ima li šta novo kod tebe?' Kad si se uopće zapitao da li tvoj sin ima uopće kakvih briga, teškoća, problema? Da li je sve u redu ili svi onako glumatate – našminkate obraze i sve je OK? Nemate li potrebu za tim – za istinskim ljudskim razgovorima; otvorenim prijateljskim razgovorima u obitelji?! To je dan Gospodnji za vas?! To je jedan jedini dan u tjednu kada možeš biti do kraja posvećen svojoj obitelji! Ako ti obitelj ne bude to što bi trebala bit onda šta će ti silni poslovi i kuće i biznis kojim se baviš? Da time zatomiš hladnoću svog srca i bezdan koji misliš da ćeš time ispuniti?

Četvrto: POŠTUJ OCA I MAJKU DA DUGO ŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI!
Lijepa zapovijed. Znate, razmišljao sam malo kako mi to danas živimo. Misteriji rođenja i umiranja danas se uopće ne događaju pred očima naše djece. Prije smo gledali kako majke rađaju obitelji i naši stari umirali su u toj istoj obitelji. Danas naša djeca nemaju taj kontakt misterija rođenja i smrti. Nemaju. Danas se rađa po bolnicama, umire po bolnicama, staračkim domovima. Ne znači da bi ja sad volio ajde žene sve rađajte doma, vratimo se u srednji vijek, ne. Ja ovo govorim iz drugog razloga. Iz kojeg razloga? Ako tvoj sin ili kćerka, ako tvoja djeca ne vide kako tvoji roditelji, tvoji mati i otac stare, ako ne vide njihove prve sijede kose i naborana lica i ruke, ako ne vide kako ti postupaš s ljubavlju prema njima pa makar bili senilni jer to su tvoja mati i otac, dragi roditelju ne očekuj, ne očekuj da će sutra tvoje dijete prema tebi biti isto. Očekuj gore! Gore očekuj! I pitam se ja 'ko danas sluša starce? Tko ima srca i vremena slušat njihove jedne te iste priče i gledat njihove oči i slušat njihove uspomene, tko danas istinski, onako u obiteljima, ima vremena za starije? Ma da ti ostave još jednu kuću, imanje i grla ovaca i ne znam što, a šta će ti to? A šta će ti to? Pa te pitam malo čovječe kakav si prema svojim roditeljima, prema svojoj materi i svom ocu? Ako ne poštuješ svoje roditelje, ti, ne poštuješ osnovno ljudsko počelo života, misterij onih koji su ti dali život i besmrtnu dušu! Ti osnovne stvari ne poštuješ! Šta imam govorit' o kršćanstvu, kršćanstvo, ako nemamo ljudsku bazu – kršćanstvo je nadogradnja, uzalud mi ga spominjati. Ali mislite da su naši kršćani u tome pravi? Nisu. Ali oni se i pričešćuju, da, i dolaze na mise, da, i meni je od takvih kršćana muka, je, muka mi je. To su deset zapovijedi Božjih – 'ajde preispitaj svoje srce čovječe, preispitaj se malo.

Peto: NE UBIJ!
Ne ubij. Ja sam mislio isto da su to stvari prošlih vremena, al' sam se osvjedočio da nisu, nisu. Ovo naše stoljeće pozna dva svjetska rata, a na pragu smo novog milenija, znate ljudi. Pred nama je novi milenij. Nikada, ni u koje vrijeme nije bio čovjek najugroženija vrsta na ovoj planeti doli ovo današnje vrijeme sada. Uza sve deklaracije i prava o čovjeku danas je čovjek najugroženija vrsta. Psi i mačke imaju grobnice danas, ljudi umiru na cesti danas, danas. Ratovi, to je bilo prije… ne trebamo se okretat daleko, ne trebamo. Ono što je čovjek kadar bez Boga učiniti ne bi ni životinja; zvjerstva koja danas čovjek čini nad čovjekom ne čini ni životinja, danas, u najciviliziranije vrijeme, u vrijeme interneta, u vrijeme kompjutora, danas, danas. Al pustimo to, mi nismo nikoga ubili, jel' tako, nismo. Više od par milijuna samo u Europi godišnje se abortira. To je tekovina današnje civilizacije. I ti čovječe, ti muškarče koji si abortirao, ne samo ti ženo, ti čovječe koji si abortirao ili ubio svoje dijete, što si ti učinio? Ubio si jedno. Ti si zapriječio da djeca tog djeteta dođu na ovaj svijet. I djeca djece tog djeteta. I djeca djece djece tog djeteta. I ako si ubio jedno nisi ubio jedno. Ti si Božjem planu rekao STOP! Kojim pravom? I ako si dva ili tri ili pet koliko tisuća si samo ti spriječio doći na ovu zemlju. S kojim pravom pitam se?! Ali reći će vam moderni liječnici danas, ne znam tko, da to nije ubojstvo. Ne, vi ne ubijate, vi planirate svoje obitelji tako što ubijate. A kako se samo pasivno ubijalo – mržnjom. Ovakvim manjim sredinama, pa vi ste toga svjedoci. Tako nekoga mrzimo da zabetoniramo svu budućnost tog čovjeka. Znate ono se kaže u narodu – zlo oko, ili kako znaju ljudi reći ne pada jabuka dalje od stabla. A njegov otac ili djed je jednom u životu nešto zabrljao, nema cijeloj jednoj generaciji tih ljudi nema spasa jer ih svi u mjestu mrze, svi okreću lica od njih. Nemate li takvih primjera i u Rabu? Ubijate, ali vi ćete doći na nedjeljnu misu, biti prvi ovdje u redu za pričest. I nema bit gore od smrznute kršćanske mržnje. Nema mi gore! Više može takvo zlo kršćana nego otvoreno zlo pogana učiniti! Više zla – mi, mi. I osim krsnog lista, kojeg mnogi imaju doma, što još imaju od kršćanstva, pitam se? Ubijamo se na svakom polju, danas, danas. Zgazili bi vas da mogu. Samo da je njima dobro. Ne ubij! Ne ubij čovječe!

Šesto: NE SAGRIJEŠI BLUDNO!
Najbolje da ovo preskočim. Tako mi se nekad' k'o svećeniku na ispovijedi čini. Najbolje da to nikoga ne pitam. Niti dvije godine sam svećenik i u to sam se uvjerio. Taj grijeh danas ne postoji. Svi smo mi očito čedni i nevini. Jer kako se ti svećeniče usuđuješ pitat' me nešto o tom?! To je moja intima! To je moje pravo, oprosti. Što me pitaš nešto na tom polju. Masturbacija je grijeh. Prosipanje tvog sjemena u prazno je grijeh. Spolni odnos prije brak, dragi moji mladi, je grijeh. Kontracepcija u braku, dragi moji kršćani koji ste crkveno vjenčani ,je grijeh. I ja vam to s ovog mjesta ponavljam. Da, to je grijeh. To je grijeh. Danas, danas najsvetije, a to je rađalaštvo, materinstvo i očinstvo, naša spolnost danas, spolnost, je tako zgažena, tako popljuvana da kad ja samo spomenem riječ spolnost u vašim glavama prostruji kojekakva pornografija i prljavština, samo ne ono što Bog želi da mislite o tome. Kamo god se danas okrenemo ta stvar je srozana na nulu. Nema ni jednog filma iz Hollywooda bez golotinje, ni jednog. Nema ni jedne novine gdje nećete naći neku na duplerici, ni jedne novine. Danas se naša djeca odgajaju u pornografiji, u golotinji, u bestidu, danas. Pa ja pitam i tebe , roditelje, da li se tvoje dijete po tom pitanju otvara tebi, da li tebe kao mater i oca pita nešto na tom polju ili će odgovore naći na cesti ili u časopisu? Razgovarate li sa svojom djecom o tome ili je za vas to još uvijek tabu? Zato jer i vi na te stvari prljavo razmišljate. Ne sagriješi bludno! Ne sagriješi bludno! Čistoća vaših misli, čistoća vašeg srca imat će nužno odjeka i na čistoću vaših djela. Pitam se koliki su brakovi nastali iz požude i kolika su djeca rođena isključivo iz požude i koliko je Boga bilo u svemu tome, ja se pitam?! I onda se čudimo što je svaki drugi brak ugrožen a svaki treći rastavljen. Ja se uopće na čudim. Dobro da još postojimo ovako, dobro da se danas sve još nekako i drži.

Sedmo: NE UKRADI!
Oooo… Nećemo na one gore, ne. Glupo mi je da ja sada vama govorim kako se u našoj državi jako krade, niti je to na meni. A možda i je. Možda bi se s ovih mjesta trebalo više otvarat ljudima oči. Mene nešto drugo ovdje zabrinjava. Sam vrag kao da je zaposjeo naš um do te mjere da ako živim i radim pošteno sam budala. Do te mjere. Kradi! Onaj tko želi radit' sa svojih deset prstiju i živjeti pošteno je lud u današnje vrijeme. Onaj tko krade on je uspješan! Tako je to danas. Upravo tako. Ma bolje da mi ova ruka usahne, da mi ju netko odsječe nego da ona nešto ukrade! Kada bi to posadio kroz ova tri dana što ćemo razgovarat' ovdje i molit Bogu, samo to da posadiš u svoje srce ja bih bio zadovoljan! Ma kako ćemo naprijed? Kako? Novac koji si dobio na tuđoj sirotinji i grbači je proklet novac! Ma nema tu blagoslova! Ma nema ti mirno spavati čovječe. Onaj tko se obogatio na tuđemu ne mu blagoslova, nema! I zašto je to danas teško razumjet? Zašto je danas teško biti pošten čovjek? Danas je teško biti normalan, pošten čovjek, koji radi. U Njemačkoj odi prevari nekog poslovnog partnera izgubio si sve partnere. Ovdje ako ne varaš onda si luđak, ovdje trebaš bit' lukav, prevarant, furbo da kraja da bi mog'o opstat u ovoj ludoj državi! Kradi čovječe! Tako ćemo naprijed i to je blagoslov! Kradi! Kradi! Kad i gdje god možeš kradi! Radiš li u dućanu kradi nešto, u firmi čavle ako možeš kradi! To vam govorim jer su pedeset godina i još će nam to u glavi odzvanjat narednih pedeset godina i uopće nije bitno tko će nam doći na vlast, kada sam već do toga doš'o. uopće to nije bitno. Bitno je ljudi kakvog srce će biti na vlasti. To je bitno. Čovjek, ljudi čine državu, ljudi čine poduzeća, ljudi čine obitelji. Nisu to neki svemirci, vi ste to, vi ste to!

Osmo: NE RECI LAŽNOG SVJEDOČANSTVA!
Znate, nekada je našim, onako, bakicama a i nama odraslim, nekada nam je onako nekako dosadno, pa 'ajmo salgat' nešto protiv nekoga, pa to čuje onaj pa do onog trećeg to dođe ogromna laž i sad neka ti ljudi žive. Ma još ako si slag'o pa si napravio budalu od mene, 'ajde još donekle, al' kad tako slažeš da doslovce uništavaš život i sreću i blagoslov i ne znam što kod određenih ljudi, jao si ga tebi, ja si ga tebi ako tako lažeš. Pričaju mi roditelji da nekad' ostave namjerno novce u kući na otvorenom da vide hoće li ih njihova djeca ukrasti. Onda kradu. Zašto im treba novac? Znači da se drogiraju ili je to ili onda ih ispituju da vide da li će lagat ili ne. Do kakvih smo metoda sve došli!? Lažemo na svakom koraku. Lažemo i mažemo i glumatamo. Znate što se događa – događa se to da mati i otac za svoje dijete koje je narkoman dozna najzadnje. Znaju i tetke i stričevi i prijatelji u kuću dolaze i smiju se i sve je ok, ali neće reć' vaše dijete se drogira. Znate zašto ne? Jer ako bi rek'o istinu roditeljima u oči onda bi oni digli nos. Onda bi ugrozili moj ugled i moj obraz i zato bolje mi je čuvat' moj ugled pa makar dijete i propada. Ma neka, neka umre od droge, ne zanima me, važan je meni moj obraz. A koga se to tiče… Ne, ne… Pred njima ćemo lijepo glumatati, stavit ćete najljepšu masku jer vam je stalo do vas, do vaše kože. I mislite da je to iskreno? Ali, ne čudite se – kako i prema drugima, tako drugi prema vama, ne čudite se. Živimo u vremenu laži, glume, prijevare, lopovluka, krađa. Na pragu smo novog milenija. I mi u crkvi isto. Kao da smo neke stvari zaboravili… Kao da smo nešto zaboravili.

Deveto: NE POŽELI TUĐEG ŽENIDBENOG DRUGA!
Danas je moderno imati ljubavnika, ljubavnicu… Imam doma ženu. Ona mi pere, pegla, kuha, a tako i ona. Ako mogu ja može i ona. Imate dogovorno. Brakovi ulaze u to – dogovorno. To je danas 'in'. Kad imaš tako nešto onda si 'in'. I ti djevojko ako nemaš iskustva na tom polju prije braka ti si staromodna. Jesi, staromodna. Non-stop vam kljucaju jedno te isto u glavu, non-stop. Ako želite bit' normalni pošteni ljudi s Bogom i vjerovat i molitva da bude u kući, vi ste ludi, s vama nešto nije u redu. Al' ako ste ovako kao i svijet onda je sve u ok. Bit ćete jako napredni i moderni.

Deseto: NE POŽELI NIKAKVE TUĐE STVARI!
Zbog čega Bog ponovno spominje stvari? U sedmoj je rek'o: Ne ukradi. U desetoj nam Bog ponovno ponavlja: Ne poželi nikakve tuđe stvari! Zbog čega se deveta i deseta zapovijed odnosi na ono 'ne poželi'? zbog čega Bog naglašava da imamo čiste misli ove dvije zapovijedi? Zbog samo jednog razloga. Zato jer nam uvijek padne na pamet. Uvijek najprije padne na pamet, jel' tako?! A onda o tome mislimo pa se prljamo, pa dođe do našeg srca, a kad dođe u srce onda poželiš, a kad poželiš onda ti je da to i učiniš. Uvijek počne tako što ti padne na pamet. Kada biste kroz ovo došašće, ovo još malo vremena što je došašća, radili na čistoći svojih misli i svog srca… Ooo… Bio bi to najveći post. Jednak onom da ste na kruhu i vodi svaki dan, najveći post koji možete učiniti - držati svoje misli i svoja srca čista!


A što da vam još drugo govorim – to su deset zapovijedi Božjih. Na Starom zavjetu smo još. A gdje je tu izljev Duha svetoga, gdje su tu zapovijedi ljubavi? Kad je Isus Krist došao nadopunio je Stari zavjet. Misterij njegova utjelovljenja, sakramenti, Euharistija, ono kad ste Duhom zapaljeni pa svjedočite za Boga, kad je vaš život Božji život, kad su vaša djela Božja djela, kad ste toliko vjerom i ljubavlju ispunjeni i mirni živite s Bogom. Pogledajte gdje smo danas. Gdje su danas većina naših vjernika? Na kojoj smo mi duhovnoj razini? Na kojoj? I naše mise smo često pretvorili u maskenbal i parade – orgulje sviraju, pred vama se događaju divne stvari. Dolazite kao u kazalište – dolazite i odlazite prazni. Nismo mi svećenici jedini krivci. Ne, ne. Nešto se kod vas treba prelomiti. Ili očito još niste dobro glavom onako udarili u pod. Još vas dobro nije život pritisnuo, onako pravo, pa da zavapite Bogu i da ga zatražite. Ako nećete milom dat će Bog silom. Zar ne vidite da živimo u jednim veoma neobičnim vremenima, ne? Nije vama to tako? Ne doživljavate to vi tako zar ne vidite ako se ne vratite onim starim istinskim vrednotama koje su oduvijek bile prave – dobroti, čistoći, povjerenju u braku, molitvi, crkvi, sakramentima da će nas odnijet vrag!? Vi to tako ne doživljavate? Reći ćete – on tamo, on neka počne se mijenjati, on je kriv! Ne, počni od sebe! Od sebe počni! Evo vam prilike za to – počni od sebe i dođi na ispovijed. Taj posao ne mogu učiniti ja za tebe, nego ćeš morat sam od svoje zadnje iskrene ispovijedi, lijepo bih molio. Jer ljudi se uopće ne znaju ispovijedat' – dođu pa govore što nisu sagriješili ili mi dođu pa mi kažu reć' da nisu grješni… Još da ih i pohvalim!? Šta si doš'o onda? Odi kući. Tebi ne treba ispovijed! Kao, ako nemam grijeha onda sam svet. Ma nemoj! Najveći sveci su bili i otkrivali najveće prljavštine u sebi – što si bliže Bogu to imaš više grijeha! Kako, pitaš se? Pa tako. Ako uzmeš stakalce pa ga primakneš svjetlu vijeće vidjet ćeš da je malo prljavo, primakni ga električnoj žarulji pa ćeš vidjeti koliko je prljavo, primakni ga suncu čovječe! Što ti je duša bliže Bogu to ćeš više blata na staklu svoje duše vidjet! Oni koji tvrde da nemaju grijeha ti su daleko od Boga. Oni uzvišeno misle o sebi. Itekako imamo blata – ja prvi, a onda svi redom, svi. I pitam se - a sjećaš li se koliko i kada si se istinski i iskreno zadnji put ispovjedio? Uvijek znamo odbiti, uvećat ili prešutjet ili po klišeju sad je Božić pa udri na ispovijed ili je Uskrs pa 'ajmo, idu svi idem i ja. I onda govorimo gluposti. Nisu to ispovjedi. Nekad mi bude mučno u ispovjedaonici kad slušam takve ispovjedi. Mučno. Čega se sramiš? Mene? Ja ću, da, zapamtit od tisuće vaših bedastoća, ja ću baš tebe zapamtit… Ma ne dolaziš ti radi mene. I sasvim je svejedno kod koga se svećenika ispovijedate. To je radi tvoga srca, radi tvoga spasenja. Bog je tu. Bogu dolaziš a ne meni. Da li ti uopće vjeruješ u to? Danas je sakrament ispovijedi u strašnoj krizi. U strašnoj krizi. Na zapadu gotovo da ga i nema. Ti onako lijepo doma pred križem ili u crkvu sam i gotovo. Zlo, zlo se danas uvuklo i uvlači se na mala vrata i u našu crkvu. Zato vam lijepo govorim i molim vas u ime Božje, u ime Isusa Krista – ne propuštaj ovo priliku. Ne propuštaj! Ispovijed nije duhovni razgovor i ta vam moram reć'. Neki mi dođu pa onda od Adama i Eve, Markove konake… Ispovijed nije duhovni razgovor! Ispovijed je – dođeš i kažeš svoje grijehe: to, to, to, to i to objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja svoje grijehe. Svećenik te tada nešto pita, ne radi njega, jer njega zanima, radi tvoga dobra daje određeni savjet. Pokaješ se, odrješenje i ideš doma. To je sakrament ispovjedi.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 08 stu 2013 19:05 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 svi 2010 09:23
Postovi: 750
Podijelio: 60 zahvala
Zahvaljeno je: 14 zahvala
Pogrešno JE TO postavljeno pitanje!
Glede pitanja: "Zašto to Bog dopušta?" ili "Zašto Bog šuti?" htio bih naglasiti da je krivo postavljeno. Postavljeno je, naime, na ovaj način: u sudnici na sučevom stolcu sjede gospoda Schulze ili župnik Busch. Na mjestu za optuženika sjedi Bog. Tada mu kažemo: "Optuženi Bože, kako možeš dopustiti da se sve to događa? Zašto šutiš kad se događa zlo?" - Da vam iskreno kažem: Bog koji bi nas pustio da sjedimo na sudačkom stolcu, a on da sjedi na optuženičkoj klupi - takav Bog ne postoji!

Imao sam dvadeset sedam godina kada sam kao mladi župnik došao u Essen. U to je doba izbio veliki rudarski štrajk koji je uznemirio duhove. Jednom sam prolazio trgom nasred kojeg je na sanduku stajao neki čovjek i žustro govorio okupljenima. Spominjao je gladnu djecu, niske nadnice i nezaposlenost. Kada me spazio i prepoznao, doviknu mi:
-Ha, evo popa! Dođi malo ovamo! - Tako "ljubazan" poziv nisam mogao odbiti. Odazvah se i pođoh k njemu.
Ljudi su se razmaknuli da me propuste do govornika. Našao sam se usred stotinjak Nije mi baš bilo ugodno u duši jer me na fakultetu nisu pripremili za takve situacije.
-Čuj me, pope!- započe čovjek. -Ako postoji Bog, u što ja nisam siguran, ali možda nekakav postoji, kada umrem, stat ću pred njega i reći mu… -Tada je zaurlao: -Zašto si, Bože, dopuštao da ljudi umiru na bojištima? Zašto si dopuštao da djeca gladuju dok jedni bacaju hranu i žive u izobilju? Zašto si dopuštao da ljudi umiru od raka? Zašto? Zašto?' Tada ću mu reći: 'Bože, gubi se! Nestani!
Čovjek je ogorčeno urlao. Tada sam i ja počeo vikati:
-Tako je! Dolje s takvim bogom! Dolje s takvim bogom!
On odjednom umuknu. Začuđeno me upita:
-Samo trenutak, pa vi ste župnik! Ne možete vikati: 'Dolje s takvim bogom!
Na to mu ljutito odgovorih:
-Slušaj!…Bog pred kojeg bi ti mogao doći na ovakav način, bog na kojeg možeš ovako urlati i koji bi ti dopustio da ga izvedeš pred sud kao optuženika, a ti da staneš pred njega kao sudac - takav bog postoji jedino u tvojoj mašti. O takvom bogu mogu i ja zajedno s tobom reći: 'Dolje s takvim Bogom!' Dolje s takvim budalastim bogom kojeg možemo optuživati, odbacivati ili prihvaćati - kako nam se već svidi! Takav bog ne postoji! Ali reći ću ti jedno: postoji stvarni Bog, različit od onoga kako ga ti zamišljaš. To je Bog pred kojim ćeš ti stajati kao osuđenik, pred kojim nećeš moći ni usta otvoriti. Postoji samo Bog koji će tebe pitati: 'Zašto me nisi proslavljao? Zašto me nisi prizivao? Zašto si živio nečistim životom? Zašto si lagao? Zašto si mrzio? Zašto si se svađao? Zašto si...?' - To će te on pitati. Tada će ti riječ zastati u grlu! Nećeš mu moći dati nijedan odgovor! - Ne postoji Bog kojemu bismo mi mogli reći: 'Gubi se!' Ali postoji živi Bog koji je stvaran i svet, koji bi i nama jednom mogao reći: 'Nestani! Gubi se!'"
Kada čujete kako ljudi predbacuju Bogu: "Kako Bog to može dopustiti? Zašto Bog šuti?" recite im: "Takav budalasti bog (da, malo "b"), koji bi nama dopustio da ga optužujemo i predbacujemo mu, može biti samo plod naše mašte! Postoji jedino sveti i pravedni Bog koji optužuje i vas i mene!" Jeste li dosad poštovali sve Božje zapovijedi i ni jednu prekršili? Dobro promislite! Bog se nimalo nije šalio kada je ljudima dao svojih deset zapovijedi. Dakle, optuženici smo mi, a ne Bog!
Najozbiljnije vam želim reći: Pitanje je postavljeno pogrešno. Također želim reći sljedeće:
Božja šutnja je njegova osuda
"Zašto Bog šuti?" nije besmisleno pitanje. Bog zaista često šuti.
Božja je šutnja za nas najstrašnija osuda. Uvjeren sam da postoji pakao. No, pakao sigurno nije onakav kakva ga se prikazuje na nabožnim slikama - mjesto na kojem đavao peče grešnike na ražnju i gdje se događaju slične glupe izmišljotine.
Umjesto toga, ja vjerujem da će pakao nastati onda kada Bog prestane govoriti ljudima. Ondje ćete ga moći zazivati i moliti mu se, ondje ćete moći vrištati, ali vam on više neće odgovarati! Ruski pisac Dostojevski je rekao: "Pakao je mjesto gdje Bog više ne svraća pogled." To je mjesto gdje smo zauvijek ostavljeni sa svojom krivnjom, mjesto gdje smo zaista napušteni od Boga.
Da, Božja šutnja je njegova osuda. Kad Bog šuti, pakao počinje već ovdje na zemlji.
Ilustrirat ću vam to jednom biblijskom pripoviješću. Tamo gdje je danas Mrtvo more, nekada su bila dva grada: Sodoma i Gomora. Za ono su doba ti gradovi bili prava kulturna središta. Njihovi stanovnici nisu poricali Božje postojanje, a vjerojatno je ondje bilo i svećenika. Iako su vjerovali u Boga, nisu ga ozbiljno shvaćali. Sjetili bi ga se tek prigodom vjenčanja ili sahrane, dok bi u ostale dane zaboravljali da uopće postoji. Osim toga, pogazili su sve njegove zapovijedi. U Sodomi je živio jedan pošten čovjek koji se zvao Lot. On je štovao Boga i upozoravao sugrađane: "Ne možete se tako nemarno odnositi prema Bogu! Nemojte misliti da možete griješiti ako vas on odmah ne kažnjava! Što tko sije, to će i žeti!" - "Ah, ne zafrkavaj!" odgovarali bi mu. "Nisi ti propovjednik! Prestani govoriti tu glupost: 'Što tko sije, to . će i žeti'!" No jednoga dana, u samu zoru, odvevši prije toga Lota iz Sodome, zapljušti Bog s neba ognjem na Sodomu i Gomoru. Mi koji smo preživjeli saveznička bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, dobro znamo kako to izgleda. Ali Bog to može učiniti i bez zrakoplova. Mogu zamisliti kako su ljudi skakali iz postelja i vikali: "U podrum, u podrum!" Otrčali su u podrum gdje je začas postalo neizdrživo vruće. Više se nije moglo disati pa su vikali: "Moramo van!" Tada su istrčali, ali je vani na sve strane pljuštao oganj i sumpor. Jadni ljudi, van nisu mogli, a u podrumima ih je gušio vreli zrak. Tako to opisuje Biblija. Ja sam zamislio još neke situacije (koje nisu opisane u Bibliji) koje su se mogle događati u podrumima u kojima su se, natjerani nesrećom, okupili različiti ljudi. Bilo je tu svakojakih: mlada žena iz visokog društva koja je dragog Boga ostavila zbog nekog muškarca, stariji gospodin koji je po okusu mogao prepoznati svaku vrstu vina. Ni on nije imao ništa protiv dragog Boga, ali mu je bilo svejedno što Bog želi od njega. U podrumu su se našli jedan kraj drugog: ljubazni ljudi, lojalni i pošteni građani, vjerni platiše poreza... Svaki je od njih bio mali svijet za sebe - kao što su ljudi i danas. U podrumu je, dakle, bilo neizdrživo vruće.
Htjeli su van, ali nisu mogli, oganj je sve proždirao kao u paklu. Tada ih obuze jeza. Debeli gospodin reče:
-Ljudi, Lot je bio u pravu: Bog zaista postoji!- Žena iz visokog društva doda:
-Sada nam samo jedno može pomoći: moramo se moliti! Tko zna moliti?
Prvi put u životu podigli su ruke na molitvu (u antičko doba molilo se podignutih ruku). Čule su se riječi: "Gospodine, smiluj se! Sagriješili smo! Prezirali smo te! Počuj sada našu molitvu! Znamo da si Bog koji ljubi, znamo da si milostiv! Molimo te, Gospodine, smiluj nam se!"
Ali glasa niotkud! Čuo se samo prasak i pucketanje vatre. Ruke se spustiše. Šake se u grču skupiše:
-Bože, zašto šutiš?!
Odgovora niotkud. I dalje se čulo samo divljanje vatrene stihije. Sada su mogli moliti ili psovati, bilo je svejedno - Bog više nije odgovarao!
Postoji granica do koje neki čovjek, grad ili narod može doći. To je granica ravnodušnosti prema živomu Bogu. Kada se ona prijeđe, Bog više ne odgovara. Upravo je ta Božja šutnja bila najjezivija kazna za Sodomu i Gomoru - Bog im nije više imao što reći! I kada danas vidim svoj narod kako se ravnodušno odnosi prema Božjim istinama, Božjim zapovijedima i njegovu Sinu, sav se naježim. Možda ćete baš vi doživjeti da molite i psujete, a Bog vam više neće imati što reći.
U Bibliji su zapisane i ove Božje riječi:
"Zvao sam vas, ali se ne odazvaste".
Čovječe, zašto šutiš kada te Bog zove?!
Dakle, Božja šutnja je strašna Božja osuda! Kao treće želio bih reći:


Ne možemo čuti ako smo predaleko

Kada imamo osjećaj da nas Bog ne čuje, možda smo mi predaleko od njega!
Nedavno mi je prišao jedan mladić i rekao:
-Gospodine Busch, idete mi na živce! Neprestance govorite o Bogu. Slučajno se sretnemo na ulici i već počinjete pričati o Bogu. Ja Boga ne mogu ni čuti ni vidjeti, pa gdje on to govori? Ja ne čujem ništa!
Ja ga na to upitah:
-Mladiću, znaš li priču o izgubljenom sinu?
-Pa…otprilike",-reče on.
-To "otprilike" nije ništa! Sada ću ti je ispričati. Bogati zemljoposjednik imao je dva sina. Jedan od njih bio je, kako se ono kaže, gotovan. Bilo mu je 'skučeno' i dosadno kod kuće. Jednoga dana reče on ocu: 'Stari, daj mi moj dio nasljedstva. Isplati me jer želim u svijet!' Otac mu dade što je zatražio i on se zaputi u bijeli svijet. Nakon nekog vremena sazna otac da je potrošio sve svoje imanje provodeći život razvratno. - I sami znate kako je u velikim gradovima lako potrošiti novac. Nakon toga dolaze glad i nezaposlenost.
Ostavši bez novca, mladić se našao u beznadnom položaju i konačno završio među svinjama - kao njihov čuvar. U Izraelu su svinje smatrali nečistim životinjama. Biti čuvarem svinja za jednog je Izraelca bilo nešto najsramotnije što mu se moglo dogoditi. Kako je glad bivala sve žešća, mladić je bio radostan kad je mogao ukrasti rogače koje su davali svinjama napuniti svoj želudac. Ondje više nije mogao čuti očeva glasa. Bio je predaleko. Izgubljeni je sin mogao reći: "Ne čujem očev glas"!…1 naravno da ga nije čuo!
Dopustite da ovdje umetnem nešto što ne piše u Bibliji kako bih vam lakše objasnio svoj stav.
Sjedi tako taj bjegunac kraj svinja i ljuti se na svojega oca. Optužuje ga: "Kako samo može dopustiti da mi je tako loše"!?

To bi mogla biti i slika današnjeg svijeta.
Ljudi su napustili Boga pa je na njih navalila bijeda i nevolja pa zato sada viču: "Kako Bog to može dopustiti?! Zašto šuti na sve to"!?
No, Isus je drukčije ispričao tu priču. U jednom trenutku ovaj je došao k sebi i rekao: "Koliki najamnici moga oca obiluju kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih Bogu i tebi...". I diže se i krenu svome ocu! Dok je još bio daleko, opazi ga otac i sažali se. Potrča pred njega, pade mu oko vrata i izljubi ga, a sin mu reče: "Oče, sagriješih Bogu i tebi...". Otac ga je grlio i naredio slugama: "Brzo, donesite odijelo, ono najbolje, i odjenite ga! Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale"!
Taj sin je tek sada dobro čuo očev glas. To, što ti ne možeš čuti Božji glas, znači da si predaleko od njega!
-Moraš se obratiti i to vrlo dobro znaš! - rekoh tom mladiću.

Ljudi mogu otići vrlo daleko od Boga - sve do svinja, slikovito rečeno. Toga sam bio itekako svjestan u doba mog bezbožnog života, kada sam bio poručnik za Prvog svjetskog rata. Mislio sam da je ipak vrijeme da se obratim! Znate, još nisam sreo nekog tko u sebi nije znao tu činjenicu: "Moram se obratiti!"
Jedna samopravedna žena objasnila mi je:
-Ja sam u redu!
Ali nakon podužeg razgovora s njom, priznala je:
-Da, moram se obratiti. Moj život je pun krivice i moje srce je zapravo otvrdnulo!
Svi mi znamo tu činjenicu: "Moram se obratiti"!
Ako osjećate da se morate obratiti, zašto to ne učinite? Obratite se! Tek ćete tada čuti Očev glas!
O Božjoj šutnji želim reći još i sljedeće:


Moramo poslušati posljednju Božju riječ

Možete li i dalje pratiti? Jesam li dosadan? Ako sam dosadan, to je moja krivica, a ne zato jer je Evanđelje dosadno. Propovjednik može Evanđelje učiniti dosadnim, to priznajem. Ali onda čitajte Bibliju bez propovjednika. Vjerujte mi - od Evanđelja zastaje dah! Sada vam želim reći ono najvažnije: kada imate osjećaj da Bog šuti, morate potpuno poslušati njegovu posljednju riječ. U Bibliji, u poslanici Hebrejima, piše:
"Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio našim ocima preko proroka, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu..."
Znate li tko je taj "Sin"? To je Sin Božji - Isus Krist!
Isus! - Srce mi zakuca jače i puls mi se ubrza kada mogu govoriti o Isusu. - Isus je, kao što Bog tvrdi za njega, Riječ Božja koja je postala čovjekom. Riječ koja je "tijelom postala i nastanila se među nama". Kada mi izgovorimo riječ, ona izlazi iz naših usta kao dah. Bog je jednu Riječ pretvorio u tijelo - u Isusa! - Isus je posljednja Božja riječ!
Jeste li čuli izraz "moja zadnja riječ"?
Pretpostavimo da želim prodati kravu. Ne bojte se, ne prodajem nikakvu kravu; samo pretpostavimo. Koliko vrijedi jedna krava? Ne znam, recimo tisuću maraka. Na to mi vi kažete:
-Ne dam više od tri stotine!
-Ali takva krava vrijedi tisuću dvjesto maraka!-objašnjavam ja, a vi ponudite četiri stotine. Ja nastavljam:
-Tisuću i sto!
I tako se pogađamo sve dok ne kažem: "Dobro, osamsto maraka! To je moja zadnja riječ"!
I budući da ja nisam šeprtlja, ostat ćemo na toj svoti i više je nećemo mijenjati.
Isus je posljednja Božja riječ.
Ako njega ne prihvatite, Bog vam više nema što reći. Razumijete li to? I kada se ljudi žale: "Bog ne govori! Zašto Bog šuti?" ja im odgovaram:
-Bog vam više nema što reći ako ne želite prihvatiti njegovu posljednju riječ!
Vi morate prihvatiti Isusa! Vi ga možete primiti! Drukčije ne ide!

Često sretnem ljude koji mi kažu: "Ja vjerujem u dragog Boga, ali zbog čega trebam Isusa"?
Čujte Bibliju, ona kaže da je Isus utjelovljena Riječ Božja - njegova posljednja riječ upućena nama! Što to znači, moram vam još malo objasniti i pritom ispričati još nešto o Isusu. A ništa mi draže od toga nije!
Jednom dok je Isus poučavao, oko njega se okupilo mnoštvo. Odjednom ih obuze nemir. Zavikali su i počeli se razmicati. Isus je prekinuo svoj govor i upitao:
-Što se događa?
Dogodilo se nešto užasno: među okupljene došao je gubavac.

Znate li tko je gubavac? To je čovjek koji se živ raspada. Guba je užasna: gnoj nagriza uši, nos i usnice. Izgleda tako strašno da onaj tko to vidi može pasti u nesvijest. Zato su gubavci bili prisiljeni živjeti u divljini, daleko od svakog ljudskog naselja. Nipošto nisu smjeli među ljude - a taj je gubavac došao među mnoštvo okupljeno oko Isusa!
Čuo je o Isusu i među to mnoštvo dovela ga je velika čežnja: "Želim vidjeti Spasitelja"!
Svi su se sklanjali s puta i vikali: "Bježi! Gubi se!" Pograbili su kamenje ne bi li ga uplašili, ali se on nije dao otjerati. Mogu zamisliti kako je kroz gomilu nastao prolaz jer su svi uzmicali. Tako je prolazio kao nekom pustom uličicom, sve dok nije stao pred Isusa.

Ne, nije stao pred Isusa! Bacio se pred njim u prašinu i sa suzama u očima ispričao Spasitelju sav svoj jad:
-Moj je život pokvaren i onečišćen, Isuse, ako hoćeš, možeš me očistiti. Pomozi mi!
Jeste li znali da se uništeni čovjek i Spasitelj kad-tad moraju sresti?
To će se svakako dogoditi: trebamo doći sa svojim jadom pred Isusa! Kako bi bilo da odbacite svoju "religiju" i donesete svoj jad pred Isusa?
I tako je taj jadni gubavac pao ničice pred Isusa s riječima: "Ako hoćeš, možeš me očistiti"!
Tada se dogodilo nešto prekrasno.
Je li se Isus povukao jedan korak pred tom ljudskom ruševinom, je li rekao: "-Hoću! Ustani! Očisti se"!?
Ne! On to nije učinio! Isus je pošao jedan korak prema gubavcu i položio ruke na njegovu raspadajuću kožu! Ljudi su sa zgražanjem povikali:
-Gubavca se ne smije doticati!
Biblija ovako izvješćuje: "Isus pruži ruku i dotaknu ga...".
Nikakva prljavština nije Isusu odvratna! Nema jada koji bi bio prevelik za njega! Položio je ruke na gubavca. Da sam umjetnik, naslikao bih Isusove ruke na izobličenu, raspadajućem gubavčevu licu. Takav je Isus: najčudesniji čovjek svih vremena! Ako ni za vas nitko ne mari, nitko vas ne treba; zamolite Isusa da stavi ruke na vas.
On će vam reći: "Ja sam te kupio, ti si moj"!
Ako ste nagrizeni gubom grijeha a vaš život pun nečistoća, Isus će položiti svoje ruke na vas i reći vam: "Očisti se!"
U Isusu nam je darovana ljubav Božja koja može otkloniti sav naš jad, grijehe, prljavštine i bolesti. Isus je utjelovljena Riječ Božja!
Čemu ljudi govore: "Zašto Bog šuti"? Nije li nam Bog progovorio dovoljno jasno i dovoljno ljubazno?
Taj isti Isus, nadugo nakon događaja s gubavcem, bio je položen na križ. Željeznim su mu klinovima probili ruke i noge i prikovali ga. Tada su podigli križ, a oko njega se okupila razjarena svjetina. Rimski su vojnici grubo odbijali ljude od raspetoga. Dođite sa mnom, probijmo se kroz tu svjetinu i stanimo i mi pod križ! Pogledajte njega, raspetog Krista! "O, glavo okrunjena, kojoj se rugo svijet. O, glavo puna rana, a na njoj trnov splet. O, čelo s kog je teko u muci krvav znoj, ja te se sada sjećam i teških rana broj." Pogledajte ga! Pitajte ga: "Zbog čega tu visiš"?
-Ja ovdje visim, -odgovara Isus, -jer si ti sagriješio. Ili ćeš ti platiti za svoje grijehe u paklu ili ću ja ovdje platiti za tebe. Jedan od nas mora platiti! Ja ću to učiniti umjesto tebe - a ti samo vjeruj u mene!
Navečer su Isusa položili u grob isklesan u stijeni i na ulaz dokotrljali tešku kamenu ploču. Ispred ulaza stražarili su rimski vojnici.

Treći dan nakon sahrane, još za mraka, najednom posta svijetlo kao da je u blizini eksplodirala atomska bomba! Svjetlo je bilo takvo da su stražari, koji nisu bili neki histerični slabići, popadali u nesvijest. Posljednje što su vidjeli bio je prizor veličanstvenog Isusova izlaska iz groba!
Ovo što vam pripovijedam nije nikakva bajka. To govorim jer znam da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Isus, koji je umro za vas, živ je i danas! Ne postoji ljudsko biće za koje on nije umro. Isus je živ i zove vas - kao posljednja Riječ Božja! Najvažnije pitanje jest: hoćete li ga primiti u svoj život?

Zašto Bog šuti?

Dragi prijatelji, Bog ne šuti. On govori, a Riječ mu se zove Isus! To ime je ljubav, milost i milosrđe.

Proživio sam užase u nacističkim zatvorima i za bombardiranja. Često se sjetim jednog od najužasnijih trenutaka. Kad sam jedanput za savezničkih bombardiranja bio doveden u neko dvorište, zastao mi je krik u grlu.
Preda mnom se pružao užasan prizor. Poredano na tlu ležalo je osamdesetak mrtvih tijela koje su otkopali iz bombom uništenog skloništa. Već sam viđao užasne prizore na bojištima u Prvom svjetskom ratu, ali taj je bio užasniji. Ovdje nisu ležali mrtvi vojnici, već tijela staraca, žena i djece. Dječice, čijih sam se mršavih tijela nagledao tijekom tog dugog rata.
Djeca! Kakve su ona imala veze s tim besmislenim ratom? I dok sam stajao tamo među svim tim leševima, mojim se srcem razlijegao krik:
-O, Bože, gdje si? Zašto šutiš na sve ovo?
U tom su se trenutku u mome duhu pojavile riječi iz Biblije: "Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina...".
Mora da mi je sam Bog objavio te riječi u trenucima dubokog očaja. Odjednom sam pred sobom, u mislima, ugledao golgotski križ na kojem je Bog ostavio svog Sina - da iskrvari za nas!
Uopće ne razumijem Boga. Ne razumijem zašto je toliko toga dopustio. No, srećom postoji njegov znak, spomenik, svjetionik njegove ljubavi. To je križ Isusa Krista. Ako Bog nije poštedio vlastita Sina, nego ga predao za sve nas, kako nam neće dati i sve ostalo s njime?
Baš to i tako je rekao apostol Pavao i to je istina. Kada pod Kristovim križem nađem mir s Bogom, sve mi postaje jasno i nemam više nikakvih pitanja.
Dok su moja djeca bila mala, nisu prihvaćala sve što sam činio, ali su se pouzdavala u mene: "Tata će to dobro napraviti!" Kada nađem mir Božji pod križem Isusa Krista, i ja se mogu pouzdati u nebeskog Oca. Sve što on čini, ispravno je. Najvažnije je stoga prihvatiti, primiti tu posljednju Božju Riječ - Isusa Krista!
Možete li me slušati još pet minuta? Moram vam reći još nešto jako važno:



Božja šutnja može donijeti radost

Satima se može raspravljati o tome zašto Bog dopušta ovo ili onom, no pitanje postaje zaista aktualno tek kada se radi o nečemu osobnom, nije li tako?
U svim mračnim tjeskobama života izlaz sam nalazio samo putem Isusova križa.
Nedavno mi je neka mlada djevojka rastrojena izgleda rekla:
-Više mi se ne živi!
Ne znam u kojem ste vi stanju, ali vam želim reći nešto u vezi s vašim životnim problemima. Nećete postići apsolutno ništa pitajući neprestano: Zašto? Zašto? Zašto? Radije se pitajte:
"Zbog čega? U koju svrhu"?
Kada sam prije nekoliko desetljeća još službovao kao župnik u jednome rudarskom kraju, dogodilo se nešto strašno. Jednom je rudaru, naime, pala stijena na leđa i slomila mu kralježnicu. Zbog toga mu je bio oduzet donji dio tijela i nije bilo nikakve nade u ozdravljenje ili u poboljšanje. Užasno!
Otišao sam ga obići. Mogu reći da je to bio najstrašniji posjet u koji sam ikad išao. Kod unesrećenog su se okupili prijatelji. Na stolu su bile boce rakije. On je sjedio u pokretnim kolicima. Kad sam ušao, glasno je povikao:
-Ti, crna ptico, ostani vani! Gdje je bio tvoj Bog kad mi je pala stijena na leđa?! Zašto je Bog tada šutio? -I tada poče psovati. Bilo je kao u paklu. Bez riječi sam se pokupio odande.
Među rudarima sam imao nekoliko prijatelja i njima sam sutradan na biblijskom proučavanju za muškarce ispripovjedio taj mučni doživljaj. Nakon tjedan dana opet smo imali takav sastanak. Baš kada sam htio započeti sastanak, na vratima se pojavio čovjek u invalidskim kolicima. Moji su ga prijatelji rudari pozvali na sastanak i on se odazvao. Ne znam jesu li što razgovarali s njim, ali mislim da nisu.
Tako je on te večeri sjedio preda mnom i slušao propovijed koju sam započeo riječima:
-Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina...
Govorio sam o Isusu, posljednjoj Riječi Božjoj koju moramo čuti i potom sam naglasio: "...da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni".
Taj je čovjek slušao te riječi! Prvi put u životu čuo je o Isusu! Odjednom je ugledao Svjetlo - spoznao je!
I da ne duljim, za tri mjeseca i on je postao dijete Gospodina Isusa. Ne mogu vam reći kako se sve izmijenilo u njegovu životu. U stanu su zavladali red i čistoća.
Ondje gdje su nekad odzvanjale psovke, čule su se pjesme o Isusu. Stari su ga prijatelji napustili, ali stekao je nove. Nestale su i boce rakije - na stolu je sada ležala Biblija. Žena i djeca bili su kao preporođeni.

Posljednji put posjetio sam ga nedugo prije njegove smrti. Taj mi je posjet ostao u neizbrisivu sjećanju. On je imao lijepo ime - zvao se Amsel. Neće se ljutiti što ga ovdje spominjem po imenu jer je sada u vječnosti.
-Amsele, -upitah ga. -Kako je?
-Ah, -reče, -otkada je moj život pripao Isusu, otkad su mi oprošteni grijesi i Božje sam dijete, otada je u mom domu...- Zastao je na trenutak i nastavio:- Od tada mi je svaki dan kao Badnjak.
Lijepo je to sročio za jednog rudara, zar ne? Onda je rekao nešto divno što nisam nikada zaboravio. Rekao je:
-Busch! Osjećam da ću uskoro umrijeti.
Bili smo na "ti" jer smo u međuvremenu postali dobri prijatelji. On je nastavio:
-…Tada ću proći kroz vrata i stati pred Boga. I kad tada, u vječnosti, budem stajao pred Božjim prijestoljem, past ću preda nj ničice i zahvaliti mu…što mi je slomio kralježnicu.
-Amsele!- prekinuh ga zapanjeno. -Što to govoriš?
-Dobro znam što govorim, -nastavi on. -Vidiš, da mi se to nije dogodilo, da me Bog jednostavno pustio i dalje živjeti onakvim bezbožnim životom, zacijelo bih svoj životni put završio u paklu, u vječnom prokletstvu. Bog je u svojoj spasonosnoj ljubavi dopustio da mi se slomi kralježnica kako bih mogao pronaći njegova Sina, Isusa Krista. Po Isusu sam postao radosno dijete Božje. Zato mu i želim zahvaliti za svoju nesreću!
Tada je rekao nešto što mi se neizbrisivo usjeklo u pamćenje:
-Bolje mi je uzetu pripadati Isusu i biti dijete Božje, nego s obje zdrave noge biti bačen u pakao!
Nikada neću zaboraviti kako je to rekao: "Bolje mi je uzetu pripadati Isusu i biti dijete Božje, nego s obje zdrave noge biti bačen u pakao"!
-Dragi moj Amsele, -rekoh mu, -vidiš li kakve ti je strašne probleme Bog poslao. U početku si se pravdao: 'Gdje je bio Bog? Zašto Bog šuti"? a sada si shvatio zašto je Bog dopustio to što ti se dogodilo. On te htio dovesti do Isusa da bi te Isus mogao dovesti k njemu!"

Ne valja pitati: "Zašto?" nego: "Zbog čega? U koju svrhu"?

Vjerujem kako sve teškoće u našem životu postoje samo zato da bi nas Bog po svome Sinu Isusu mogao privući k sebi! - završava W. Bush ovo poglavlje.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 27 post(ov)a ]  Idi na stranu 1, 2, 3  Sljedeće

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr