"
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA
„ U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti. Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi. (Mt 24, 37-44)."
Budnost traži angažman, ona je okrenuta prema budućnosti podučena greškama prošlosti. Što god radimo, ne radimo bez razloga. Pravda se obazire samo na čovjekovu prošlost. To je njezina nepravda. Čovjek ima i budućnost, zato mu je treba priznati, omogućiti i otvoriti. Današnje stanje duhovne lijenosti i sljepoće treba sagledati u širem kontekstu. Svi mi puno toga znamo i usprkos svemu osjećamo se kao da su nam okovi na nogama. To je stoga što čovjeka nikada ne mijenja znanje nego Srce. Netko je drugi ovdje zakazao. O, licemjeri i farizeji što tovarite bremena ljudima, a sami ni da bi ste ih prstom pomakli. Treba amnestirati sve grešnike, ali grijeh nipošto.
Sa svih se strana forsiraju recepti koji ljude pretvaraju u ovce. Rješenje je društvenim problemima i krizama u promjeni života. Kažu da treba mijenjati strukture, ali – je li to dovoljno? Prava je revolucija, dostojna čovjeka, samo unutrašnja. U tome leži stalnost budnosti. Ako budnost ima smisla, ima samo ako se shvati da mora biti u prvom licu. Tko pobijedi sebe, nije pobijeđen, nego je postao pobjednikom. I zablude se ne mogu popraviti suzama, ali grijesi mogu.
Velika je zapreka budnosti, što uvijek očekujemo da se drugi mijenja, a ne mi. U tom je sav neuspjeh smirivanja i pomirenja svijeta. U njemu se ništa ozbiljno i veliko ne može promijeniti, ako se mi ne promijenimo. Da, budan čovjek mora uvijek biti spreman na obračun sa sobom, u protivnom...
...raskol sa samim sobom postaje neminovan."
http://velecasnisudac.com/rijec/propovi ... ja-dosasca"Na svijetu ima puno više dobrih ljudi nego zlih. Pa ipak, zašto se čini da zlo prevladava? Štoviše, onih posve predanih zlu je vrlo malo. Problem je u pasivnosti dobrih, ili u njihovom paktiranju sa zlom, u nizu kompromisa koje čovjek napravi da bi kupio svoju udobnost, mir ili zatomio strah. Zlo rijetko djeluje izravno. Knez tame je lukavi diplomat. I kad sablažnjuje, služi se maskom dobra, ili slabostima dobrih koji ne čine ništa. Da nisu mnogi dobri ljudi preplašeni i malovjerni, zlo ne bi imalo toliko prostora za djelovanje. Svaki totalitarizam rastao je na šutnji većine pred nadolazećim zlom. Na konformizmu i kobnom uvjerenju da se veće zlo može izbjeći tako što se pristane na manje. Zlo nikada ne staje tamo gdje mu se ne pruža otpor. Ono samo raste i uzima koliko god može uzeti. Poprima mnoge oblike i lica. Ukorjenjuje se i širi svoj sustav laži, zastrašivanja, korupcije i prijevare."
"Nekada dođe trenutak kada našim zemaljskim očima nestane vidika za naprijed. Mislimo da je sve trošno. Da nema smisla, ne vidimo gdje je izlaz, gdje su vrata, a ni gdje je svjetlo... Borimo se držati vjeru, držati nadu..... I razmišljajući o tome, sjetih se izreke Svetoga Pisma - U NADI PROTIV SVAKE NADE. I ova duhovna misao me izuzetno nadahnula, pa se nadam da će i vama donjeti mira i nade za novo sutra, dati snage svima koji trpe i koji klonu pod jarmom života u beznađu i bezciljnosti... Niti jedan život nije izgubljen, niti jedan promašen.
Nada je jednostavni Božji dar svima. I kad na zemlji umiru i vjera i ljubav, nada još ostaje. Za nju uvijek ima smisla vjerovati i ljubiti
Najljepše je gledati u milosrdne oči. Otvaraju nam perspektivu, bude nadu. Najdalje vide oči nade. Milosrđe je najuzvišeniji izraz ljubavi, a nada je vrhunac vjere. U milosrđu se ne može pretjerati. U nadi se ne može biti postiđen ni razočaran. Ona je vezivno tkivo vjere i ljubavi. Tako izlazi iz biblijske poruke, iz Isusova života i uskrsnuća. No, dok je mnogo lakše govoriti o vjeri, o ljubavi još lakše, jer o njima znamo mnogo, najčešće samouvjereno i pogrešno, o nadi ne govorimo, jer je ona najmanje znanje.
Nada je najkrhkiji dio nas i istodobno ona stvarnost koja nadrasta ne samo naša htijenja, naše najbolje osobine, nego i naša najveća razočaranja, mane i grijehe – sve naše zaključke. Ništa toliko ne može biti ljudski proizvod kao očekivanje, kao nada i istodobno, ništa toliko nije neovisno od nas, od naših planova, ništa toliko blizu apsolutnome daru i apsolutnome predanju kao nada. Jer ima nade i kad se iskusuje potpuna nemoć, nemoć riječi, nemoć i vjere i ljubavi, nemoć svega. Nada je jedini stanovnik svake šutnje i one grobne, jedini oslonac vjere i onda kada je ona razorena najradi.kalnijim bezboštvom, jedini sugovornik ljubavi i kad se ljubav preobrazila u razočaranje, gubitak, mržnju, pa čak i zločin. Dok smo na zemlji, jedino je nada vječna."
Dođe tako jednostavno, trenutak, ili trenutci u našem ovozemaljskom bivstvovanju,
kada jednostavno kažeš sebi, oko sebe, DOSTA,
nije to depra,
niti "žuta minuta",
i nekako mi se čini da postaje prevelika koncentracija, onih kojima je DOSTA,
nažalost, to je način anarhije, psihologije mase, gdje pojedinac iskaljuje sav svoj gnjev
bez odgovornosti, samo jer je dio mase, krda, stada...........
Razlika je bezazlena, bar naočigled.........
Ako te vodi stado, kao ovcu, nemoj se iznenadit ako se nađeš pred klaonicom.(pakao)
Ako te vodi stado, kao ovcu, sa Dobrim Pastirom, put , neće bit ni lak, krv, znoj i suze, put u Vječnost....
dva su puta...........
i pružena ruka, čeka..........svakoga........