www.tebe-trazim.com

Lijep dar


Prvo moram biti spreman dati ono što mi je najteže. OPROSTITI ! "Oproštenje" - o tome je riječ. Moram oprostiti, uvijek iznova oprostiti. Prestanem li opraštati, brzo ću se naći pred zidom. A zid je već početak zatvora.

Dvoje moram u životu svakako činiti: razumjeti i oprostiti. Poznajem mnoge ljude i tajne mnogih ljudi. I sve sam više uvjeren da ni dvojica od njih nisu isti. Svaki čovjek ima svijet za sebe. Živi, osjeća i misli, i reagira polazeći od sebe, od svoga svijeta. A njegova mi najdublja jezgra uvijek ostaje tajna. Zato među ljudima i dolazi do gotovo neizbježnih neprilika, trvenja, napetosti, sukoba. Zajednički život moguć je jedino ako shvatim da je drugi drukčiji, ako sam spreman oprostiti. Inače postoji samo stanje obostranog podsjedanja i ja iz dana u dan živim u vrućem ili hladnom ratu. A toliko je povoljnih prilika da se stvori mir i otklone sukobi. Koliko sam već puta imao prilike spremiti dar, poslati razglednicu, pozvati nekoga k sebi kao znak da sam ga se opet zaželio.

Kad je učinjen prvi - najteži - korak, drugo je lako. Prvi korak: OPROSTITI - najljepši od svih darova.


Phil Bosmans

PROLJEĆE JE

Najdraža lukovice, kako znaš da je proljeće?
Prije godinu dana donio sam te u svoju sobu
i stavio na policu, u sjenu jedne knjige.
Ništa nisam s tobom činio, baš ništa.
Samo sam čekao. Možda na onaj
trenutak kad ćeš mi prijati...

Stajala si tu čitavu jednu godinu. A sada evo
počinješ klijati. Nisi vidjela sunca. Nisi
dobila vodu, ništa osim moga ljubaznog
pogleda. Sada, odjednom, klijaš da mi kažeš:

Proljeće je!

Tko je to upisao u tvoje srce? Hoću zahvaliti
Nevidljivomu koji te je tako programirao,
koji je dao da tako intenzivno živiš u
potpunoj tišini.

Čudo! Možemo ovo znanstveno analizirati
do u pojedinosti, ali čudo time neće biti
uklonjeno iz svijeta, isto kao ni poruka
koju mi donosiš:

Proljeće je!

ČUDESNO

Posijao sam rotkvice,
sitne, male sjemenke.
Jedva sam ih držao među prstima.
Legao sam spavati i ponovno ustao.
Kiša ja padala, sunce je sjalo.
Ja sam radio svoj posao
i zaboravio rotkvice.

Ali netko se njima bavio
tri puna tjadna.
S ljubavlju je rotkvice
u krilo zemlje primio i hranio.
Sada su postale krupne,
petsto puta krupnije
od sjemenki
koje sam ja položio u zemlju.
Tjednima smo mogli uživati
u divnim svježim rotkvicama.
Čudesno!

-dobre misli Phila Bosmansa
-o ljubavi
Ljubav znači davati toplinu,a ne ugušiti drugog;
Ljubav znači biti vatra,a drugoga ne spržiti;
Ljubav znači biti svjetlo ,kojim jedno drugo ne zasljepljuje;
Ljubav znači biti blizu jedno drugomu,a ne posjedovati.
-o domu
Da bi bio sretan, potreban ti je dom.
Bez njega ćeš se izgubiti u labirintu života.
Umoran - u domu ćeš naći smiraj.
Kad ti život postane krut i hladan, u domu ćeš naći toplinu i naklonost.
U domu je tiha, divna sreća, kakve se vani nikada ne može naći.
-o opraštanju
Na vratima kojima zatvaraš prošlost stoji samo jedna riječ: OPROŠTENJE.
Razmisliš li malo što sve ljudi čine s ljudima, što sve ljudi podnose,
što sve jedni od drugih moraju pretrpjeti, shvatit ćeš da mir može doći jedino opraštanjem.
Svaka pomirljiva riječ i svaka pomirljiva gesta pridonosi MIRU.
-o novcu
Velika dogma reklame: "Novcem si možeš priuštiti sve."
Novcem uistinu možeš kupiti lijepu kuću, ali ne toplinu i gostoljubivost.
Novcem možeš kupiti mek krevet, ali ne miran i spokojan san.
Novcem možeš kupiti veze, ali ne i prijateljstvo.
Novac će ti otvoriti svaka vrata, ali ne i vrata do srca.

Evo kad već ima posebna tema o njemu ovo mi je jedna od ljepših njegovih priča


POMIRI SE SA ŽIVOTOM


Opet sam vidio čovjeka kako strašno pati zbog nepovratnog gubitka supruge. Podsjetio me na jednog drugog stasitog čovjeka koji je nedavno sjedio ispred mene poput granitne stijene, skamenjena lica. Riječi što ih je izgovarao uz velike prekide odzvanjahu poput prokletstva: „To se naprosto nije smjelo dogoditi: moja žena – pa mrtva. Stradala u nesreći. Bez nje naprosto ne mogu. Nema mi života. Ja ću se ubiti.“
„Pokušaj se smiriti“, tiho mu odvratih.“ Ne želim se smiriti, ne mogu, ja ću se ubiti.“
Ponekad se život čini čovjeku užasnim. Arthur Miller zapisao je u jednom svom kazališnom komadu:“Sanjao sam da je moj život bio zapravo moje dijete. To je dijete bilo izobličeno, mongoloidno, i ja sam bježao od njega. Međutim ono se uvijek iznova prikradalo mom naručju, dok jednom nisam počeo ovako razmišljati: kad bih ga mogao poljubiti, možda bih mogao mirno spavati. I sagnem svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bilo je strašno...ali uspio sam ga poljubiti.“
Da, nema druge: na kraju moraš svoj život uzeti u ruke onakvim kakav on jest, i moraš se pomiriti s njim, bilo to ne znam kako okrutno i teško. Međutim, uspiješ li svoj život poljubiti, sve će biti drukčije, podsvjesnije. Ne stvaraj sebi nikakve iluzije. Sreća nije predstava dugog vijeka u kazalištu života. Istinska sreća dođe i prođe, najčešće u vrlo kratkom vremenskom trajanju. Sve ostalo vrijeme provodimo misleći na nju i nadajući joj se! Pomiri se sa životom kakav jest. Danas. Sada. Da ne bi propustio ono malo sreće koja čeka na tebe.

Phil Bosmans