Bližilo se Petrovo. Ako se sjetimo Pepelnice, je li Korizma proletjela? A na Čistu srijedu, kako nam se Uskrs činio dalekim, pa gdje je sad? Iza nas, još malo pa će i Duhovi. Kako vrijeme brzo leti, ali ne samo starijima. Upravo zbog tog strelovitog protoka vremena kršćanin mora biti oprezan, ne čekati nešto ili nekoga. Mora djelovati, ne osvrćući se na one "gore", na bogataše. I to je Župnik kanio obuhvatiti u svojoj propovjedi. Odustao je od osvrta na bespredmetnu tobožnju raspravu, zapravo mlaćenje prazne slame u domu DVD-a, Bit će dobro ako nitko ne bude pozvan na obavijesni policijski razgovor, zaključi, jer vatrogasci ili policajci, nije njihovo da se bave politikom. I zašto su se uopće sastali? Da razmotre ima li smisla nešto napisati, pa da onda, preko Ivičinog oca i njegovog nekakvog utjecaja ipak selo dobije nova vatrogasna kola, a gle! Poput tih starih baka, nemaju drugog posla pa raspalili po politici i političarima? Joj, joj…Doduše, Župnik je podržavao one koji su zagovarali objavu registra i onaj zadnji…nazovimo ga "govornik" iz Udruge je bio donekle u pravu. Ako je po prvom popisu u Domovinskom ratu sudjelovalo 350.000, tko su osobe koje su tu brojku uspjeli napuhati čak na 500.000 i kako? Tu je morao onaj Crni upetljati svoje šape, zaključio je, jer ti nadodani ubiru nezasluženi novac, dočim zaslužni ne dobivaju ništa, što je amoralno. Sada o tome nije razmišljao. Mučilo ga je kako nedjeljno Evanđelje povezati, da dotakne što je smatrao prioritetnim. Ministrant pozvoni i napustiše sakristiju. Idući prema oltaru preleti pogledom po crkvi. Crkva je bila skoro puna. . Crkvica, kao u većini sela, smještena je u sredini sela, prema gradu 50-ak metara udaljena od jedine sporedne i nasuprotne ulice koje su mogle zadržati staro ime, Tiha 1 i 2. Znamo da su to sad Tiha i novo-prozvana Grbava ulica. Crkva je povučena 10-ak metara od nogostupa što je dovoljno da se lijevo i desno od stazice - koja vodi od željeznih ulaznih vrata u isto takvoj ogradi do tri stepenice pred ulazom u crkvu - uredi nešto lijepo. Gledajući s ulice, desno od stazice je bila tratina, u sredini rundela, a u njoj kip svetog Antuna. Lijevo od staze ista stvar, samo je tu stajao sv. Florijan, nekadašnji ponos članova seoskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, na žalost do dolaska Župnika već dulje vrijeme tko zna zašto odbačenog i držanog u drvarnici DVD-a. Crkvica je bila bijelo obojana, ispred ulaznih vrata dva debela četvrtasta stupa, kao oslonci vanjskog dijela tornja, oslonjenog drugom polovinom o zid crkvice. Sam toranj je bio dika seljana kao i cijela crkva, zidan pečenom opekom, s dva reda prozora ili kako seljani kazivahu na dva "kata". Iznad njih, tom logikom i treći "kat"? Nikako, to bijahu otvori na tornju na sve četiri strane, a kroz njih je lelujavo počinjao svoj put, čak tamo do udaljenih njiva, prekrasan zvuk 150 kilograma teškog zvona posvećenog sv. Florijanu kao i sama crkvica. Unutrašnjost je bila slabo osvijetljena dok nije došao novi, sadašnji župnik. Gore, u zaobljenom svodu oslikanom mnoštvom zvjezdica kao u đakovačkoj katedrali, nekoć je bio učvršćen dugački starinski luster s pet velikih i jakih žarulja, koje su samo gutale struju. To je Župnik, na Denisov nagovor izbacio. Naravno, ne baš lako. -Ne shvaćam…- iskreno će Župnik.- Što ne valja s ovim lusterom? -To što troši previše struje. Pet sijalica od 150 wata, a gledajte kako žmirkaju…I to prema gore i uokolo. Kako narod uopće vidi čitati iz molitvenika kad ni jedna sijalica ne baca svjetlo direktno dolje? -I što predlažeš? -Da ne učinite istu pogrešku kao Đakovačko-srijemski nadbiskup u katedrali. -Hej, polako malo… -Ne, ne! Velečasni, takvi reflektori naprosto gutaju kilovate. -A što ne troši? - znatiželjno će Župnik. -Pokazat ću vam! I uspio je! Sada, u središtu svoda, blješti samo jedna svjetiljka - Denisovo majstorski izrađeno djelo. Izvor svjetla je bilo 110 LED dioda. Župnik je shvatio jedino da je Denis načinio ispravljač i velikog limenog goluba raširenih krila. Ispravljač je smjestio u njegovu unutrašnjost. Te diode su bacale svjetlo gore, prema sjajnoj konveksnoj niklovanoj ploči ugrađenoj u svod, pa se jaka bijela svjetlost sada nježno raspršuje dolje u sve kutke crkvene unutrašnjosti. Samo 15 dioda je upereno u rub sjajne, sferne ploće na stopu i tako obasjavalo svod sa zvjezdicama. Cijela tzv. lampa je bila okačena o tri jedva primjetna lančića za sjajnu ploču u svodu.
I pod od starih dasaka je Župnik, više svojim novcem, ostalo milodarima seljana zamijenio prekrasnim bijelim keramičkim mozaikom cvijeta s osam latica, nalik cvijetu iz vjenčića što okružuje glavu glave Blažene Djevice na kipu desno od oltara. Lijevo, nešto ispred oltara, vrata su sakristije. Na ulazu u crkvu, odmah lijevo i desno, da se vjernici ne guraju, na dva okrugla stupa "svetionice" - u promjeru oko pola metra - kamene posude s blagoslovljenom vodom. Od stupa skoro do sakristije dva reda drvenih klupa, rad starog majstora iz sela L.
Župnika je pohvalio sâm nadbiskup. Isplatilo se sve, jer se i puk sada osjećao ugodnije. U takvom novom ambijentu je s ambona, lane načinjenog od starog hrastovog drveta, velečasni pročitao Evanđelje, odložio ga i lagano klizio po prisutnom narodu. Nikad u propovijedi nije imenovao ikoga, mada bi to nekad rado učinio…no, ostaje sebi dosljedan. Ima u selu lošega, no jedno li dva dobra djela moraju zasjeniti sva loša. Nikako obrnuto! - Dragi moji župljani, drage sestre i braćo,- započeo je.- Koliki znanstvenici, ali i obični ljudi svoje, od Boga dobivene darove ili talente ali i posve uobičajene, kao što su razum, slobodnu volju ili ljudskost stavljaju u službu boljitka života svih ljudi ili zajednice? - Načini stanku. Nekima treba i pola minute da se sjete kako riječi iz propovijedi nisu za nekoga u zadnjem redu klupa, nego svakomu upućene. Župnik nastavi: -Mnogi, naprotiv, čine sve da zadovolje samo nekakve svoje fikcije, što za posljedicu ima negativan učinak čak i na ostatak svijeta, svakako na njihovu okolinu. Misleći da stvaraju osobnu sreću, opravdavajući da je to u interesu znanosti zagorčavaju život i drugima, a sve češće i cijelom planetu. Zaboravljaju da, ako i uspiju u svom planu i stvar proradi, prva koja će ju zgrabiti bit će armija, pa tajne službe…dakle država…Vjerujem kako razumijete da govorim o raznim tehnološkim izumima oko nas... Župnik preleti pogledom po crkvi. Tamo, u dnu crkve, oslonjen o stup biči su Jozo i Denis. "Moja dva raskajana i opravdana carinika" - pomisli velečasni. Totalna suprotnost ovima koje bi rado dotaknuo u propovijedi…I nastavi: -Koliko je znanstvenika gradilo svoju sreću samo na vizijama i idejama, braneći ih svim silama, u želji da dokažu kako su samo oni u pravu? Mnogo ih je koji su svoj cilj ostvarilo na boli, tuzi i suzama drugih. Einstein je naprosto mali pijun. Nisu zbog njega još i danas Hirošima i Nagasaki uvijeni u tugu i bol, da nije bilo njega, rodio bi se netko drugi…možda malo kasnije, ali bi se svakako otkrila nuklearna energija. Ipak, sjećanje ne blijedi tako lako. Niti one strašne posljedice nakon prve A-bombe nad Hirošimom… Da nije bilo njega ili, recimo, Brauna, došao bi neki drugi Von Braun. A taj Braun je započeo svoju karijeru u Europi, još pod Hitlerom, no uz pomoć Amerikanaca je utekao u SAD, pa tamo nastavio s radom. Što je bio taj rad? Izrada raketa. On, kako to neki vole reći "udahnuo je dušu" NASA-i i Americi, zanemarujući da su te milijarde dolara mogle pomoći siromašnim i svima koji nemaju čak ni što jesti. Ljudi u mnogim krajevima svijeta gladuju i umiru, zašto? Da bi se netko vinuo u nebo, stao na Mjesec?…- Mala stanka. U ovo je bio iz dubine siguran da je u pravu: -Nitko nema pravo osuditi tako nešto. Nema ništa lošega u napretku i znanosti, ali treba gledati koja je cijena svemu tome. Zbog znanja i znanosti ili vojnog prestiža čine se čuda, ali i užasne grozote. I sve to preko leđa malih ljudi, koji najviše daju, ako treba od njih čak i otimaju raznima zakonima i podzakonima… -Dobar je, a? - šapne Jozo. -Pssst! - šapne Denis- Nije on još gotov. -…Može svatko uzdizati svoj razum, ali savjest se ne može dizati ni spuštati, ona može biti gažena, ali nikada zgažena. Ona nikada ne ušuti. Zbog čega idemo na ispovijed? Zbog savjesti. Zbog čega se trudimo pomiriti? Zbog nje. Zbog čega ljudi nastoje ispraviti učinjene greške? Savjest i samo savjest, jer baš nikome ne daje mira, stalno šapuće, pa i tzv. velikim umovima, koji bi rado začepili uši, ali ne vrijedi. Savjest šapuće u srce, ne na uho: "Ti nisi Bog, ovakav kakav si sada, ti si ništa. Bog voli sve ljude.…I tebe ljubi, no ti ne voliš nikoga, pa ni sebe. Da voliš sebe mislio bi na svoju sreću, na budućnost, a u njoj nisi sâm, tu su ostali ljudi, sugrađani, domovina…cijeli svijet". - Tako nam šapuće, kuca i na srca umnika, jer koji znanstvenik NASA-e npr. ovaj svoj jedan dan života na Zemlji živi ne robujući tuđim idejama? - mala stanka, pa: -Koji političar živi ne robujući također tuđim viđenim primjerima, pa tako dobiva ideju da i on pokušati učiniti isto ili slično? - Opet stanka. -A koji vjernik djeluje uvijek po savjesti, mada vidi toliko lijepih primjera i potrebe da kopira dobre ljude, koji čine dobra djela, ona koja djeluju pozitivno? Svatko ima prilike kopirati neke znanstvene umove s bilo kojega polja, ali koja korist od toga nama seljacima? Ta, čuli smo, možda i sami sudjelovali u bespredmetnim raspravama oko politike, što se postiže? Zna se da za sve postoji vrijeme i mjesto. Ne možemo u crkvi o politici, na nogometnom stadionu o tenisu, u kinu započeti razgovor o propovijedi… Da, ljudi smo, no….- Župnik malo preleti pogledom. Svi su zurili u nj. -Sjetimo se Pisma: "Plodite se i množite…" - reče Bog Adamu i Evi, želeći da si cijeli ljudski rod od njih proistekao, olakša život, da Zemlju podloži. Nikako da ju uništi. To dragi Bog nije rekao… Razmislimo i iskoristimo sve prirodne i svoje ljudske i intelektualne resurse, ali ne samo za svoje sebične ciljeve, jer bismo jednoga dana, kad bude prekasno, na samrti, pred Bogom mogli polagati račune za svaki uludo potrošeni postotak dobivenog talenta… Tko svoje darove ili talente…jer to je isto i oboje nezasluženo…tko ih zakopa i vadi samo zbog svojih sebičnih potreba, sjetimo se Isusove prispodobe! Što će nam Isus, Sudac reći…kamo da odemo…na Njegovu lijevu ili desnu stranu? "Bilo bi dosta",- zaključio je i dodao: -Nitko sebi ne živi, jer to nije moguće. Ne možemo bez pekara, obućara, krojača…bez radnika u raznim tvornicama. Svi smo navezani jedni na druge. U selu ovisimo isključivo jedni o drugima. Imamo li susjeda ili bilo koga s kim se ne slažemo - pomirimo se. Ljudski je naljutiti se zbog nečega, ali nije ljudski ustrajati u šutnji. Ona vrlo lako rađa odbojnost, zatim slijedi mržnja. Zato ju još danas spriječimo da u našoj župi i dalje sije sjeme razdora, jer znamo da samo to čeka Crni, vječiti Božji protivnik, koji trlja ruke dok smo s nekime u zavadi. Kao da hvata zraka Župnik uzdahne i dovrši: -Zato, kad danas nekom pružimo mir, neka to bude iz srca, iskreno…Amen! Župnik se okrene, a crkvom nakratko prostruji val nalik žamoru, mrmljanju. -A sada izrecimo Bogu svoje molitve… . Danas je na redu bila Grgina supruga. Odavno se uključila u službu čitača. Župnik je pažljivo slušao kako ona točno prati interpunkciju: zna se što je zarez, točka,…dvotočka, upitnik. -Gospodine, molimo Te, umiri sve nemirne, utješi ožalošćene…- i, mala stanka, ne baš potrebna i uobičajena, a tada Župnik shvati da je sama ubacila ovaj dodatak:- Gospodine, potakni sve neodlučne i ovdje okupljene oko žrtvenika Tvoga Sina, sve one koje pozivaš da se pridruže i sjedine s Njegovim mističnim Tijelom putem svete Pričesti, molimo Te! -Gospodine, usliši nas! - odgovore vjernici, ali ne i Župnik koji se i dalje pitao: "Zar je i ona opazila Denisa"? - Tada na sebi osjeti poglede vjernika…Dovršio je molitvu vjernika gotovo mehanički: -…To Te molimo po Kristu, Gospodinu našem! -Amen! . . . Zašto od ukupnog broja vjernika u crkvi skoro svi idu na Pričest samo u vrijeme Božića i Uskrsa, a na manje svetkovine, nedjeljama pogotovo jedva petina? Nije to pitanje, to je zapravo problem. Na početku Mise se obraćamo Gospodinu: "Ispovijedam se…" Što ispovijedamo, zašto, kako i komu, ako i nakon iskrenog priznanja nećemo na Pričest! Nema li smrtnog grijeha - ponavljao je često u propovijedi - ovakva zajednička ispovijed pred svima, kad priznajemo i Bogu i ljudima da smo grješnici, valjda se i nakratko prisjetimo tih svojih "sitnica"?! Svaki grijeh je grijeh i nikako nije sitnica. Grijeh ruši naš odnos s Bogom, mali grijesi ga ne raskidaju, samo narušavaju. To su mrlje kojih se treba ih što prije riješiti pokajanjem i ispraviti, nadoknaditi propušteno…Mali grijesi nisu prepreka da nakon kajanja pristupimo Pričesti, gdje još jednom molimo drugo "kajanje", iz Evanđelja, jer je Isus rekao da će se te riječi spominjati dugo! "Gospodine, nisam dostojan…", što je priznaje grijeha. Je li u narodu prisutna skrupuloznost? Skrupula, sitni kamenčić u cipeli ne daje mira sve dok ga se ne izvadi. Ne boli, ne žulja toliko, ali ne da mira. Misli s daleko važnijih stvari same jure u tu cipelu i na taj kamenčić. Župnik je bio siguran da među vjernicima ima skrupulanata, kao što ima i onih, zbog kojih se žalostio, koji se pričešćuju, mada da se nisu ni sjetili grijeha. Takvima ne postoje bližnji, Bog im je uvijek negdje tamo…daleko, na "sedmom nebu", a Euharistija im je - pri tom je Župnik uvijek zadrhtio - samo mala, nekako ispečena smjesa brašna i vode…Ti siromasi ne shvaćaju, ili ne žele, da je u Njoj sâm Isus, Isti koji je nekoć hodao Zemljom jeo ribu, ozdravljao bolesne…Onaj Isus koji je ustanovio Euharistiju na posljednjoj večeri tražio, čak zapovjedio da to činimo Njemu na spomen! "Sirote duše"… - A onda, dijeleći Pričest, nekome na usta, većini na ruke, Župnik umalo zaboravi reći "Tijelo Kristovo". Pred njim, kao predzadnji u redu, stajao je Denis. -Amen! - odgovori Denis i otvori usta. Iza njega Jozo, "na jezik". Obojica su itekako bili svjesni svoje nedostojnosti, a na nju je veoma često ukazivao Denis, za kojeg rekosmo da bi mogao biti mnogim tobožnjim velikim katolicima uzorom. -Nije li naš Gospodin previše omalovažavan? - govorio bi.- Kažete da niste dostojni. I niste! Najradije bih da vam se dragi Isus u srce zavuče direktno…Ali kad ne može, pa mora ovako…preko usta. -Pretjeruješ, - tako je Jozo nekoć reagirao. - Nije li Isus i svojim učenicima dao svoje Tijelo? Oni ga uzeše u ruke i tako Ga blagovali… -Ne, Jozo, griješiš, kao i toliki tzv. moderni teolozi, još više oni koji se trude što više obeščastiti Tijelo Kristovo. Isus je, prethodno, svoje učenike uzdigao u red svečeništva. Nije li izabrao prvog biskupa, budućeg…vi kažete papu svoje Crkve? Nije Njegovo Tijelo blagovala gomila učenika…već svećenik…Istina, isprva uopće nisu razumjeli što to Učitelj od njih traže: "Ovo činite meni na spomen". Na kakav spomen, zar Isus odlazi? A kuda i zašto? Šutke su jeli…Što su učenici uopće shvaćali prije Duhova? Sjeti se čitanja…Isus se ukazuje apostolima, ne prepoznaju Ga, zašto? Jer nisu vjerovali iz dubine srca da se sve iz Pisma mora dogoditi, obistiniti, ali da će Isus i uskrsnuti. I taj jadni Toma, zar je zbilja nevjerni? Ma ne budimo kao oni farizeji! -Toma jeste bio nevjeran. -Što je onda bio Juda? Što ako je Toma bio oprezan? Je li Petar povjerovao ženama da je grob prazan? Aha…morgen. A kad se Uskrsli pojavio drugi put, kad su ostali učenici, osim Tome, već znali da je doista uskrsnuo, jer im se već ukazao, nisu li bili nepošteni? -U kojem smislu? -U ovome: ni "hrabri" Petar, a znamo kolika je bio kukavica, niti itko ne reče Isusu da su i oni ispočetka sumnjali, bojali se i Židova…svoje sjene! -Nisu ni morali, to je On znao, - složi se Jozo. -Baš tako. Mislim da Isusu nije želio osramotiti Tomu. Isus dolazi i stane usred njih, ulazi kroz zatvorena vrata kao duh…a rukom hvata materijalnu ribu, kao pravi čovjek. To je br. 1. Kao 2: razočarani Toma se nije toliko bojao Židova kao Petar i ostali, sigurno se povukao na osamu. Kako se to moglo dogoditi, što mu je promaklo od Učiteljevih riječi? Nešto je nedostajalo, a Učitelj ne bi samo ovako otišao na križ i ostavio ih. Vjerovao je Učitelju da je Sin Božji, no kako je završio? Sve se tom Tomi uskomešalo i on je tragao…Ne s ostalim učenicima. Morao je biti sam. Da je doista bio toliko nevjeran, nikad se više ne bi pridružio ostalima, Isus ga više ne bi našao među učenicima. -A kako tumačiš Isusov prijekor? -Stao je usred njih, kužiš? Mislim da je prijekor upućen svim pokoljenjima, nama, ne baš samom Tomi: "Ne budi nevjeran, nego vjeran". To je smisao, poruka i poanta te, nazovimo ju zgode. -Hmm… . Nakon Mise pred Crkvom su razgovarali Denis, Jozo i gazda-Ivan. Dakako da se radost čitala na licima. Ivan ga, mimo svog običaja čak zagrli. -Kad već pjevaš…Ionako si bio s nama kao jedno, konačno si to i u potpunosti. -Mmm…-zamuca Jozo…-Sa svima? -Znam! - Ivan podigne obje ruke. Nisam dostojan i zato nisam bio na Pričesti. Znam… -A ispovijed? -Znam…-Ivan uzdahne. -U subotu, časna riječ. Nakon toga još malo o Denisu, pa kako to biva, onda o svemu. Iako je prošlo dosta vremena od onog skupa u dvorani DVD-a, Denisu nije išlo u glavu što je bilo gazda-Ivanu? Vrebao je priliku da to s njim raščisti u četiri oka, no…može i u šest! -Gazda, zbog čega ste onako izazvali zapovjednikas? -Kojeg? -Nemojte se sad…- Denis iskrivi usnice u grimasu.- Znate vi dobro. Vlada, broševi… -A…to?…Ja već zaboravio. -Kome vi to? - Denis se nije dao. -Ma, dobro, znam…Čujte obojica…Kad netko tako ćoravo srlja, kada viče da je veliki SDP-ovac, a nema pojma o statutu stranke; kad netko kaže da je liberal, a ni ne zna što je liberalizam, ja,…znate me, jel da? Ja puknem. A takav je komandant… -A što ste postigli? - zanimao se Denis. -Možda ništa….valjda, ipak mi je krivo što mu nisam sasuo ono što smo svi vidjeli: da se svi oni pritajeni i maskirani "sveci" u političkom vrhu itekako uplaše kad se studenti na primjer zaintače, kad navale na onaj ser…na server i sruše ga! Što je Vlaška ulica u Zagrebu nego dokaz sprege kapitala i vlasti? Ili…kad se mi seljaci odvažimo pokazati rogove vladi…Nismo li samo tražili da poštuju dano obećanje, a oni? Ti mudraci iz vlade u panici na prosvjednike, kao na kriminalce, šalju interventnu policiju. I vjerujte…to premijerka nije učinila. -Ha?- zinuše i Jozo i Denis. -Ne, uostalom, čuli smo ju u sabornici kako cvili: -"Nisam poslala policiju, nisam"! -Vjerujem joj, nije to ona učinila, ali tko je? Neka paralelna vlada ili skriveni premijer? Zar predsjednik RH? Ne! Zna se sve, jer ta, do neba urlajuća nepravda kod slanja policije i niz drugih "popularnih" vladinih mjera su djelo nekoga iz iste one vlade koja je slijepo izvršavala Ivine zapovijedi. -Ivo naredio? -Ma, medvjede jedan!- naljuti se Ivan.- Di je Ivo? I baš me briga di…gdje je, ali svi koji su omastili brke i sad ne žele od velike zdjele, ne mogu zamisliti da konačno dođe istraga oko utaje poreza, neprijavljenih jahti, vikendica…baš svega što posjeduju. U nešto su morali pretopiti novac i oni koji za privatizacije na hrvatski način omastili brke, napunili džepove! -Auuu! -Ili "uaaa"! Svejedno, Jozo, svejedno, ali kažem ti: mali će ljudi progovoriti kad-tad, netko će lupiti šakom o stol i reći "dosta"! Kad će na vidjelo da iza svega stoje bogati pojedinci iz famozne EU? Samo oni su EU, pojedinci, sve ostalo je šminka, paravan, kao za poklade: skriti prave gazde. Kažem vam, sve će na vidjelo… -I vrijeme je…- složi se Jozo…- Gdje je Župnik? -Ja ću ga još malo pričekati,- i Denis, mahnuvši, jer Jozo i Ivan krenuše kući, ostade sam, gledajući na crkvena vrata kad će Župnik…Ali uzalud.
Nakon sv. Mise Župnik je još dugo ostao klečati pred Presvetim, ruku zguranih među dlanove, kao ono Jozo kad je konačno molio i plakao. "Blagoslivljam Te, Gospodine, Bože naš…Toliko si dobar, strpljiv, milosrdan! Slavim Te, Bože moj, jer sam toliko mizeran, nedostojan zvati se nasljednikom Tvoga Sina, nesposoban privući dušu, a ti se poslužio malenima…Jozom i onom "šašavim" psićem da bi me postidio. Oprosti moju oholost, Gospodine! Ne, nisam dostojan…ali znam koliko je Tvoje Milosrđe…"
Velečasni nije dovršio ovu molitvu na uobičajeni način. Pod utjecajem radosti što je Denis konačno primio Isusa i pod dojmom Božje veličine, kao nekoć sveti Franjo i on je samo šaputao: "Bože moj, Bože moj…"!
--- Ostalo je još pet dana do Duhova i sedam do prebacivanja Marka iz bolnice u kupke. Kad otac već ide na posao kolima povest će Ivicu i Mamu. Trebao je u Grad na redoviti pregled, ujedno će posjetiti Marka. Ujutro se Ivica probudio s temperaturom. Nije bila visoka, oko 38. Mama se više nije toliko uzbuđivala kao prije. - Kad će naše dijete naučiti pazi na sebe? - šapne Tati dok je Ivici odijevala dodatnu vestu i dakako bundicu, ali ne onu zimsku. . Nakon pregleda, čekajući u hodniku opaze Župnika koji je bio u posjetu jednom pacijentu…I podijelio svetu Pričest. -O, Sole mio! - radosno će župnik. - Kojim dobrom? -Nije dobro… -A što nije…? - zabrine se Župnik. Roditelji ispričaju sve o učestalijim Ivičinim prehladama i jutrošnjoj temperaturi. Župniku nestane radostan smiješak s lica: - O,…bome to nije dobro, nije dobro… I nije bilo. Ivicu bi, po liječnikovom mišljenju, valjalo ostaviti koji dan u bolnici, čemu se jedini razveselio Marko, nedovoljno ozbiljno shvaćajući Ivičinu situaciju, Mislio je bit će to šansa da, onako zaobilazno konačno zamoli Ivicu da mu oprosti sve vezano uz snjegovića. Znao je Marko da mu je Ivica oprostio već drugi dan, ali je red moliti za oprost.
Marko doista više nije bio onaj stari Marko, ne samo zbog lica bez ijedne bubuljice. Ako ćemo tražiti uzrok njegovog starog ponašanja već ga znamo, zar ne? Otresajući se na druge…na sve oko sebe iskaljivao je svoju ljutnju, ali i tugu. Kao da su mu baš svi bili krivi što njegov tata pije. Činjenica je da su i poneki seljani tome puno pridonijeli, davajući Jozi "poneku čašicu", a i gostioničar, koji je davao piće na veresiju, ali iz čiste računice, jer što ne kapne danas, ili jučer, past će odjednom - misleći na sve veći Jozin dug. Kad je shvatio da ovaj više nema ni posla ni zalihe, niti načina da zaradi novac, prekinuo je s veresijom i već otpisao Jozin dug. Srećom je Jozo postao drugi čovjek, točnije onaj prvi, pravi, pa tako i njegov sin opet onaj stari Marko, koji se radovao saznavši od drugih seljana da njegov tata veoma rado posjećuje Župnika…još radije njegovu domaćicu Slavicu. -Hoću li skoro dobiti novu mamu? - našalio se jednom prilikom kad ga je Jozo posjetio. Nije dobio odgovor. Umjesto njega samo jedan ljutiti pogled. Ljutit na seljane, ne na sina, dakako! Znajući svog oca Marko je jako dobro znao da će se još načekati. .. Naredna dva dana Ivica nije smio izlaziti iz kuće. Liječnik je, uz čvrsto obećanje roditelja, dopustio kućno liječenje, ali uz kontrolu dući tjedan, što nije bilo tako teško jer se vrijeme pokvarilo, postalo tmurno, prohladno, a kišica svako malo započne, pa stane. Jozo je kod Ivana načinio manji zečinjak i izdvojio dva mužjaka i jednu ženku, te sve mlade zečeve i sve zajedno na kolicima dovezao Ivici. Ovaj je bio presretan…ali - nije smio van. Da smije, cijeli bi dan bio uz njih, međutim morao je ležati. K tome i ova kiša… Bio je većinom u svojoj sobi, no drugog dana navečer mu je mama dopustila da večera za stolom, ali u hlačama i vesti preko pidžame. -Skuhat ću se…- bunio se dok se odijevao. -Bolje i napola skuhan nego dokraja ispečen, - našali se mama, što Ivica nije razumio. Mama je mislila na novi rendgenski pregled. "Kao da je ovakvo često zračenje bez ikakvih posljedica! Spržit će Ivičina pluća, kožu…kao što je gospodin Rendgen sam sebi spržio ruke i umro od raka". Pri toj pomisli mama se strese. -Tata bi mi mogao donijeti zekane… - promrmlja Ivica, ne dižući se od stola. -Molim? - zine tata. -Čika-Jozo sigurno ne bi donio prljavi zečinjak. Novi je, a zeke su čisti i nisu se imali ni gdje zaprljati… - molio je Ivica, no Tati nije bilo ni na kraj pameti da sinu ispuni želju. -Zamisli da zečevi počnu skakati ovdje, ovdje, pa na trosjed…i tu, po podu! - snebivala se i Mama.- A na njemu njihovi "bombončići"… -Oni ne smrde, - naduri se Ivica. - Smrdi samo mokraća! -Nema tu razlike. -Ali, mama, ima, kako nema…Kažem ti da su čisti! - ali mama nije reagirala, a tata uključi TV. "Opet vijesti" - Ivica još više napući usne, jer čim bi čuo vijesti ili dnevnik, dakle i za politiku, odmah bi se sjetio i gazda-Ivana: -Sinko, nikada, ali baš nikada ne dozvoli da ti politika bude ne samo na prvome mjestu, nego bježi od nje. Samo glupani, oholice, lijenčine, oni koji se boje motike i oni koji žele upravljati tuđim životima, samo takvi se hvataju politike. Vjeruj mi, jer…čuo si? Dakako da si čuo! Mi matori jarci se željeli igrali političara, tko da to shvati? Bi ja sam ne razumijem što se tamo dogodilo …Vlast brzo mijenja čovjeka i tokom godina od poštenijeg, čak visokomoralnog čovjeka dobra plaća, siguran posao, položaj i osjećaj vlasti od njega načine biće neosjetljivo na tuđe probleme. Čast izuzecima. Takvih je malo, vjeruj sine, veoma malo. . Tata opet prebaci na novi TV-kanal. Neka samo skače po kanalima, mislio je Ivica. On se neće maknuti dok tata ne donese barem jednog zeku. I nastavi pratiti majku kako pospremala sve sa stola. Dohvatila je nekakav fascikl: -Ovo je s posla? -Ostavi to, sutra ću… -Dragi moj, nemoj donašati kući neriješene predmete, može? Ako ih ne kaniš "obraditi" tim više. -Draga moja,- replicira joj Tata, koji pravne poslove može obaviti već i u snu, - Dok me telefonom ne nazove dotični gospodin koji je sastavio ovu žalbu, ja mogu sve četiri u zrak, toliko da stvar bude jasna! - I opet se koncentrirao na TV. Iza vijesti nogomet, onda prognoza…Navodno će sutra biti lijepo, bez kiše. -Ukoliko vjetar ne promijeni smjer, te opet ne donese nekakav oblak dima kao onaj iz islandskog vulkana, - promrmlja tata. - I opet prebaci kanal. Film…samo jurnjava, psovke, ljubljenje i "hvatanje". Opet tata prebaci na idući program, a tamo još gore: Vrištanje! Skakanje na motor! Uskakanje u super-luksuznu limuzinu i opet jurnjava. "Čudno",- pomisli Ivica.-"Pucanje, meci jure, toliko metaka da bi u onom nekakvom ratno, tata je rekao starom partizanskom filmu cijela njemačka vojska ostala pokošena na zemlji, a ovdje u filmu samo izbuše rupe u kolima, Kako to može biti?".- Ivica se trgne jer je na TV-u motorist prekasno zakočio, zabio se u drvo, a kaciga mu odletjela petnaest metara. No, njemu baš ništa! Jrl` se to zove čudo? -upita se Ivica. Tata opet prebaci na drugi program gdje zavrišti visoki sopran. -Brzo to sklanjaj, molim te! - Mama sjedne na trosjed, a tata ustade. - Kad si posvađana sa sluhom! Nemaš pojma što je to ozbiljna glazba…Klasika, draga moja, klasika! - I prije nego ode van, vrati na prvobitni kanal. Još uvijek reklame, baš onaj glas koji imitira duha, pogodnog kao pozadina za Psiho? "Zašto mama i tata uopće plaćaju za tu televiziju, kad crtića ima samo rano ujutro, dok on još spava",- čudio je Ivica. .. Bližio se 21. sat. Ivica se nije pomaknuo na stolici, uporno je šutio i pravio se da gleda u stol, mada je ispod oka krišom zirkao na TV. Iznenada kao i onu večer, Tata se pojavi na vratima. -To! Hvala tata, hvala… - i Ivica čučne. -Ti nisi normalan, - bunila se Mama zureći u zečeve. -Ma daj…-pokuša tata najpomirljivijim tonom i ode oprati ruke. Kad se vratio, dva zeke su se sklupčali na podu, nisu se maknuli s mjesta gdje ih je spustio. - Vidiš Ivice, to nije ambijent na koji su navikli. -Ambi...am.. Što nije? -Nije sredina kakvu bi tvoji zečevi željeli. -Ali tata, zar im nije ljepše ovdje u čistome, nego u onom mraku…u zečinjku gdje se guraju? -Strpi se koji mjesec. Kad narastu, vidjet ćeš koliko im treba mjesta. -A zar nećemo jesti zečetinu? - Mama upitno pogleda tatu, na što je Ivica reagirao na svoj, dječji način. -Ne dam da ih zakoljete, ne dam zeke! - I baci se na pod, želeći zagrliti zečeve, no ovi se toliko uplaše, skoče, svaki na drugu stranu i zaplašeni, šireći svoje nosiće, ukopaše se. Jedan uz zid, drugi uz izlazna vrata i stanu promatrati Ivicu. I on je, uplašen, gledao u njih. -No?- mirno će otac. -Tata, što im je? -To nisu zeke koji nose darove, sine, znaš? -Znam, ali zašto bježe? -Jer nisu navikli biti s ljudima. Kod gazda-Ivana su bili stalno zatvoreni, viđali su ga samo kad im je davao hranu. Ovih dan-dva kod Joze je suviše kratko vrijeme da se naviknu na stalni kontakt s ljudima, - objašnjavao je strpljivo tata…onda nadoda pitanje:- Jesi li čuo izreku da je netko bojažljiv kao zec? -To nije istina…Zeke se ne boje. -Ne? Pogledaj ih! Možda si u pravu, ali zečevi su jako oprezni. Pas ima zube, krava rogove, konj kopito, a zec - brze noge. Inače… znaš, strah ili oprez nisu ista stvar. -A kod tebe, Ivice, - uskoči mama, - nema ni jednoga od to dvoje, zar ne? -Nisam ja kriv kad se ničega ne bojim! -Ni zečeva? - nasmije se Tata, a Mama zakoluta očima, dok je otac prekrio usta rukom da sin ne vidi kako mu se smije. Onda ustade i opet dohvati daljinski. I opet taj glupi TV. Vani je kiša lila kao iz kabla, glavno da neće i sutra, jer su tako rekli na TV. . Oko 22 Tata priđe Ivici koji je mirno sjedio i samo promatrao svoje zeke. Malo su skakutali pa se smire. Ivica ih pogura kao da su igračke. Oni opet samo skok-dva i stop, kao ukopani, u stavu iščekivanja što slijedi. -Sine, kasno je i za tebe i tvoje zeke, - sagnula se i mama. - Vidiš da bi i zeke spavali. -Po čemu vidiš, mama? -Sve životinje idu spavati čim sunce zađe… -Nemoj ih odnijeti, molim, molim te! -Nećemo ih vajda ostaviti ovdje…-snebivala se mama. -Hm…- bio je Tatin "komentar" bez skidanja pogleda s ekrana. Doista, osim strpljenja, uz djecu treba i salomonske mudrosti. Kako riješiti problem? Kiša kao da ne kani prestati do jutra, dapače! Sad se već čuje i udaljena grmljavina. Nije toliko lud da gazi preko cijelog dvorišta u stražnje i to uz džepnu bateriju! Tata zaključi da je sin bio u pravu, da zekanima jeste mjesto u prednjem dvorištu. Lako bi ih ubacio…i bio bi vuk sit, a ovca cijela…A i naša mala ovčica, tj. Ivica, koja je počela drijemati na podu. Pod i nije hladan, ali ni topao kao postelja. Mama podigne Ivicu i odnese u njegovu sobu. Uz ovakvo pospano vrijeme i 23 sata cijela Tiha ulica utonu u san.
Svi su tvrdo spavali kad je, oko ponoći, kiša iznenada prestala. Jedino je Mama ustala oko 3 sata i ustanovila da je bila u pravu. Njezin fini ženski nosić je odmah osjetio da u visokoj kartonskoj kutiji pored trosjeda zečevi ipak ispuštaju svoje "bombončiće". I mokraću, čiji se "miris" širio po prostoriji. Prije nego se vrati u postelju malo je odškrinula prozor. Samo malo. Uskoro su opet svi tvrdo spavali. . Oko 8 sati je naišao Jozo. Krenuo je po kruh, te došao pitati trebaju li ga i Ivičini…Kupit će im. -Ma, što je s tobom momče? Ma što je s vama? - začudio se pogledavši i Mamu.- Jesu li to karmine…što se dogodilo? -Mama je pustila da mi pobjegnu zekani! - I Ivica opet brizne u plač. Nije se dogodilo ništa tako strašno - ne odraslima, ali Ivici kao da su potonule sve lađe. Naime, sve je vrlo jednostavno i logično: zečevi se ne bude kao i ljudi. A prozor je bio odškrinut… -Pa,…ovaj…jeste li ih potražili? - upita Jozo. -Sve sam pregledala. Kao da su u zemlju propali,- s osjećajem krivnje će mama. Jozo ode van da i on pretraži baš sve, a mama, uzaludno pokušavajući utješiti sina da će mu Jozo donijeti druge zečeve, brisala je sinu suze. . Kad se tata vratio s posla. Ivica se smirio, no nije mogao prežaliti dva zeke. -Što će mi onaj jedan. Pusti i njega! - rekao je bezobrazno mami. Ona je šutjela očekujući što će sad biti. A što je moglo? Tata ode u stražnje dvorište i prebaci zečinjak u prednje dvorište. -Obići će ga,- šapnuo je mami na uho i sjeo u kola.- Idem do Ivana. Još prije mraka u zečinjku je bilo čak pet novih zečeva, zbog čega od onog "starog", odnosno cjelodnevnog plačljivog Ivice ni traga. Pjevušio je dječju pjesmicu igrajući se igračkama u sobi. Mada još nije smio van bio je super-zadovoljan, jer umjesto tri, sad ima čak šest zekana! . Mama, Ivica i Jozo su išli na kontrolu u Grad, ali je tata morao raditi pa su morali autobusom. Pridružio se i Jozo. U gradu ipak odoše do općinske zgrade. Čekajući ga Tatu da siđe, Jozo je pričao svoje planove. Samo da Marko što prije prohoda. -Možda ozdravi do početka škole?- upitno pogleda Ivica, koji će morati putovati svaki dan u Grad, jer u selu već odavno nema dovoljno djece, pa je osnovna škola zjapila prazna. Putovat će s Markom, koji je veći i… - Marko će se sigurno brinuti o meni, jel`te čika-Jozo? -Naravno, momče, brinut će! Tata je izjurio:- Nemam baš previše vremena, ali…Tko mari! - i krenu prema parkiralištu. -Kuda? - začudi se Jozo.- Zar Općina nema parkirališta rezervirana za svoje djelatnike? -Pogledaj! -Tata pokaže na osam za općinu rezerviranih parkirnih mjesta. Svih osam zauzeti autima. - Ovi nisu općinski djelatnici…Snalažljivi ljudi! - reče, slegne ramenima i pokaže na semafor. Bilo je zeleno. Pješačili si 3 minuta do tatinog auta, a onda njime krenuše prema bolnici. Ivica se na zadnjem lijevom sjedištu radovao susretu s Markom. Joj, kad se samo sjeti onoga slučaja oko snjegovića…Ne, ne…Nije to više onaj zločesti Marko. Sad on ide k dobrome. . U gradu je, za divno čudo saobraćaj bio slab, bez gužve, trk ponekad protutnji koji bajker, koristeći baš taj slabi saobraćaj da odvali "gašćinu"! Brzo su stigli do bolnice. Po običaju parkirališta lijevo i desno uz bolnicu puna. Tata će morati pronaći nekakvo mjesto, no da se ne vozaju svi, najbolje da uđu u bolnicu, a on će već doći. -Požurite! - i Jozo koji je sjedio uz tatu na prednjem sjedištu prvi otvori desna brata te iziđe. -Dajte, brže, ovdje je zabranjeno i zaustavljanje, - požurivao ih je tata, gledajući kako Mama polako izbacuje noge na pločnik. Tati se činilo kao u usporenom filmu. Nervozno je stisnuo papučicu "gasa". -Može li to brže? Ivica je sjedio na lijevoj strani zadnjeg sjedišta. Trebao je pričekati da mama izađe, pa onda za njom, ali ona bila jako spora. Zato Ivica sam otključa svoja vrata i prije nego je Tata uspio registrirati otvaranje vrata ili išta reći Ivica nepromišljeno iskoči iz auta na cestu. Baš u trenutku kad se začulo ono jezivo "Brrrr"- Odmah tu, pored njih! Projurio motociklist …barem je to kanio. Umjesto toga… "Tras"! Nije se čuo nikakav, ni kratki krik. Odmah lomljava. I klizanje motora i motoriste cestom.Nije sve išlo tim redoslijedom. Zapravo se sve odigralo skoro istovremeno! Stražnja lijeva vrata automobila su poletjela u zrak i pala 15-ak metara ispred i nastavila još 5-6 metara klizati cestom. Motorista je letio manje i svom silinom tresnuo o asfalt, otkotrljavši se po cesti još desetak metara. Mamu su, zbog udarca motora u njihov auto, time zaokrenutog za 20-ak stupnjeva, udarila vrata i bacila na zemlju. Nije imala ni ogrebotine. Tata je ukočeno stiskao volan…Ni njemu nije bilo ništa, kao ni Jozi, koji je na vrijeme odskočio, ali… Ivicu je desna strana volana motor-kotača, ravnog kao vodovodna cijev zakačio u visini lijeve plećke, ali uz kičmu, zabio se i rasparao vrat pored kralješnice, zabivši se u zatiljak. Sve to u trenu. Tada je motor produžio sam. Ivicu su donekle usporila vrata automobila, koja su se ipak otkinula udarcem njegova tijela. Ležao je 7-8 metara ispred automobila, nasred ceste, u lokvi krvi koja je nezaustavljivo napuštala maleno tijelo. . Kažu da u ovakvim situacijama duša napustiti tijelo, a da toga neko vrijeme nije ni svjesna. Tko zna istinu? Slijedom tih "rekla-kazala" možda je mali Ivica pokušavao objasniti svojoj mami da se ne brine, da je njemu jako lijepo, ljepše nego dok je bio u autu? Daleko ljepše nego ikada…Da je lagan, kao da leti!? Možda se čudio zašto mama ne reagira dok ju povlači za rukav….da je to mogao. Ni tata ga nije slušao…ni čika-Jozo! Mi znamo zašto - Ivica se preselio. Možda će ubrzo sresti i Markovu mamu Ružicu. . Deset minuta kasnije dežurni liječnik je samo potvrdio ono što su već svi znali. Liječnik se okrenuo i lagano zavrtio glavom: -Nije bio svjestan što se dogodilo…- i telefonom pozove dežurnog da malo tijelo stave na led - do sutra. Mama se po drugi put onesvijestila. Tko zna na koji naći je Marko saznao za saobraćajnu nesreću. Odmah je dojurio na kolicima. Uzalud mu je medicinska sestra pokušavala objasniti da je dragi Bog ovo dopustio samo iz Njemu razumljivih razloga, da samo On zna onaj zato na bezbroj naših zašto. Sve je bilo uzalud. Marko je plakao kako ne bi ni za rođenim mlađim bratom, da ga je imao. Možda baš zato? Ni Jozo nije skrivao suze…- "A toliko se veselio jeseni i polasku u školu…s mojim Markom"! Ivičin tata je, sagnut nad Mamom ponavljao: -Ne, ne…Bože moj…Ne, nije moralo ovako biti…nije moralo… - Nije mario na riječi oko sebe, nitko ga nije mogao odvojiti od Mame: -Bože, Ti znaš da nije moralo, pa zašto onda, zašto? Zašto sam ih požurivao?
----
Drugi dan su bile dvije sahrane. Jedna prosječna, u Gradu, a druga, nezapamćeno velika u selu. Župnik je od nadbiskupa još jučer zatražio zamjenu: nije mogao obaviti Ivičin ispraćaj,…obred sahrane njegovog tijela. Znamo da se Ivica preselio gore. Možda je baš zato Župnik pismenim putem zatražio premještaj u drugu župu, jer to "preseljenje" je bilo zauvijek. Zbog čega mu se činilo da je taj maleni dječak bio neka tajanstvena, skrivena okosnica? Kao da su nevidljive niti mnogih događaja imale svoja sjecišta u njemu. Zapravo je i sam shvaćao da je to ne samo čudno nego i glupo…jer to nije ni moglo biti istinito. Ako ćemo pravo, Ivica je bio samo maleni kamenčić u mozaiku sela, svoje sredine, onakav kamenčić kakvi bi baš svi u selu trebali biti. To i ništa drugo.
S pristojne udaljenosti, priljubljen uz jedan čempres pored nečijeg groba, Župnik zaokruži pogledom mnoštvo duša na pogrebu. O, kako na ovom, ipak svetome mjestu konačnog oproštaja djeluju banalno, smiješno, glupo, jednostavno jadno sve političke nesuglasice i svađe; kako je mizerna svaka umišljenost; kako besmislena i pomisao na suicid; kako je luda netrpeljivost prema životinjama, kao prema onom psiću kojeg gađaju kamenjem samo zato što ljudi ne razumiju pseći govor! Da se životinje sporazumijevaju, u to Župnik uopće nije sumnjao. Mravi "govore" ticalima, pčela izvodi svoj tzv. ples pred ulazom u košnicu kako bi drugim pčelama objasnila u kojem pravcu se nalazi cvjetna livada i koliko je udaljena. Dupini, kitovi…ptivce, baš svi Božji stvorovi moraju nekako komunicirati. Nama možda siromašnim "jezikom", ali komuniciraju. Zašto se čovjek smatra gospodarom planeta Zemlje, kad smo samo…ma obični gosti, zapravo uljezi u svijetu insekata. Zemlja je njihov svijet, oni su najbrojniji, ali ne! Čovjek se postavio kao božanstvo, ali umjesto da što bolje upozna svoj planete i sav život na njemu, umjesto da - osim dijaloga s drugim crkvama i sami kršćani počnu poštivati baš svaki oblik života na zemlji - oni koji sebe smatraju mudrim vlastodršcima, gazdama…ma cijelog svijeta, taj svijet su zarobili, uzurpirali, pa ga i uništavaju - sve u cilju dobiti, još, još…samo daj. Šume Amazone? Da, ruši stavlja! To je moto tzv. razumnog čovjeka… -O, Bože, - uzdahne Župnik,…- Kad Te zaboravimo, kako smo maleni! "Iz svemira se jedva vidi Kineski zid, samo svjetla velikih gradova" - rekao je jedan astronaut. Seoske kućice nisu ni točkice, nema ih! Čak se ne uočava ni selo, gdje su se te udaljenosti ljudi, njihovi problemi, glupe svađe? A Bog nas ne gleda iz te daljine, On nije tako daleko. Otkad je Njegov Sin došao među nas, Bog je stalno tu, s nama… Na našu i Njegovu žalost, samo mi ne želimo biti s Njim.
Ako je barem nekoliko duša za vrijeme sahrane shvatilo da je Ivica, kojeg su istinski voljeli, bio ono ogledalce u koje sami nisu željeli pogledati, a nalazi se u njihovim srcima, već zbog toga Ivičina prerana smrt nije bila uzaludna. . O tome i još o mnogočemu je razmišljao Župnik, stojeći daleko iza svih. Prestao je tražiti odgovore…Jer, kad Bog na ovakav način progovori, uzalud sva naša pitanja! I čemu? Ostaje nam samo vjera i nada da je Ivica sada sretan među blaženicima, tamo "gore", ako mu je, naš svima zajednički i istinski najbolji Prijatelj Isus, dopustio da sada gleda s neba dolje - Ivica sigurno već moli Isusa i za Mamu i Tatu. Sigurno će i u nebu dovršavati molitvu na svoj način: "Molim Te posebno za sve one kojima je Tvoje Milosrđe najpotrebnije"! - A takvih je doista mnogo.
Hoće li se Ivica sjetiti i nas? Nije to glupo pitanje…jer ne mislimo na one "gore".
Takvih živućih Ivica ima bezbroj, posvuda oko nas, po cijelome svijetu, no ne primjećuju ih baš svi. A oni, koji su ipak otišli "gore" prije Ivice, i oni Boga mole za nas…kad mi sami za sebe to ne činimo. Nakon izmoljenog Očenaša za onoga koji bi iz mnoštva na sahrani prvi mogao biti pozvan pred Lice Božje - i "pođimo u miru" - svijet se počeo razilaziti. Čulo se startanje automobila koji se vraćaju u Grad, u okolna sela, i u L…pa onda brujanje, gubljenje zvuka u daljini. Osim Mame, Tate i najbližih prijatelja i dakako skrivenog Župnika, svi su otišli - šutke. . Bio je to nezapamćen sprovod, događaj kojeg seoske babe neće ovaj put napuhati i iskriviti…Barem ne u nekakvom negativnom smjeru. Među onima koji su odlazili kolima sjedio je i gradonačelnik. On je još putem do grada donio odluku: nikad više neće biti pokrovitelj bajkerskih manifestacija, sredit će sva parkirališta i osigurati da budu nedaleko bolnici i svakoj ustanovi a ne da vozači moraju ostavljati kola i nasred ceste…I svakako će nabiti strahovito visoke kazne za bajkere, koji će morati smanjiti buku motora na minimum, odredit će im ulice gdje jedinio smiju divljati; za svaki kilometar prekoračene brzine drastične kazne, čak do trajnog oduzimanja dozvole… Svašta je želio…ali samo to, i jedino to je i mogao, samo željeti. Zapravo, mogao je samo maštati ovako revoltiran, tužan, jer što doista može obični mali Gradonačelnik? U usporedbi s nekim pojedincima, s moćnim i bogatim taticama iz Grada - baš ništa! Takvi tatice svojim sinovima ispunjavaju baš svaku želju. Uzročniku ove tragedije bio je to već treći kupljeni motor, najnoviji model ovih bahato bučnih, besmisleno moćnih, bezobzirno opasnih i prebrzih nositelja stalne potencijalne smrti na cestama! Što je otac kupio sinu - što ako ne s m r t ? . Konačno su uspjeli nagovoriti i Mamu, te mala grupica polako krene prema kući. Ipak je od groblja do Tihe ulice bilo oko kilometar. Krenuše šutke, a sunce, koje je pred Uskrs tako radosno promatralo Ivicu gdje junački pravi svoga bijelog zeku, ovaj put je bilo tužno. Kao da je ispred sebe navuklo paučinastu koprenu, prozirni veo plavkasto-bijelih izduženih pruga oblačića. Vjerojatno bi i nebo ispustilo koju suzu, ali oblaci, baš kao i onoga dana, počeše se skupljati nisko, gotovo na horizontu. Srećom, kiša ih neće "potjerati". Dok su se s noge na nogu polako primicali Tihoj ulici, lagani vjetrić donese sitnu rosulju iz smjera gdje je kiša ipak počela padati. Koračajući s Jozom i Denisom iza Mame i Tate, gazda-Ivan prošaputa: -Gle, i nebo plače! Mama je to ipak čula i njene suze se stopiše s ovom rosom, s dolazećim suzicama s neba. . Groblje je opustjelo. I kišica se smirila, konačno i prestala. Čudno da baš nitko nije primijetio kako nedostaje njihov Župnik. A on se već opraštao od sela, od svega, no prvo od njemu najdraže osobe. Ptičice se opet vratiše u krošnje žalosnih vrba i breza. Na povjetarcu opet sve oživje, čak se i vrhovi čempresa počeše klanjati na sve strane svijeta. Župnik ni sada nije smogao snage prići grobu. I zašto? Dugo je razmišljao…zapravo cijelu proteklu noć. Kad dobije novu župu više se uz nikoga neće ovako vezati. Što ako je pogriješio? Što ako Isus od njega traži tamo, gdje je to doista potrebno, da sredi opet koju zapuštenu crkvu? Njemu je to išlo kao od šale, dok nekom drugom svećeniku to ne uspije tokom cijelog njegovog župnikovanja. To noćašnje pitanje, skoro i zaključak, izjedalo ga je. Kao i svaki svećenik je činio što je morao. Svaki dan sobom nosi toliko prilika za dobra djela, za akciju, a on se, eto, vezao uz jednog dječaka. Istina, ne prosječnog, no nije li Bogu sav Božji narod na prvom mjestu? Nema izdvajanja, svi su Bogu i pred Bogom isti! Koliko je to puta spomenuo svojim župljanima, a eto, on sâm se nije postavio kako treba. Mi znamo da se Župnik postavio i više nego ispravno. Ali, svi smo mi različiti i svatko zaključuje i postupa u skladu sa svojom savjesti. Župniku je ona, očito, šaputala nešto što mi ne razumijemo. Ne znamo! Polako je krenuo do debla breze 10-ak metara od Ivičinog groba. Nastojao je i dalje ostati skriven među spomenicima, preko kojih je zurio u humak. Ovaj se i nije vidio od mnoštva vijenaca i cvijeća. Župniku su misli opet bile negdje gore, veoma, veoma daleko, kao ono jutro kad je šetao s brevijarom u vrtu - iznad oblaka. Nadao se da ga nitko nije primijetio, no prevario se. A tada…Jesu li nanjušili miris svježe trave? Vjerojatno. Ohrabreni ponovo vraćenom tišinom krenuše iz živice, gdje su se dosad krili, prođoše pored Ivičina groba …Župniku se učini da su tu na trenutak zastali. Tada odskakaše u dublju travu. Župnik se odmah upita nisu li to baš ona dva zeke, pobjegla one noći zbog male nesmotrenosti snene Ivičine majke? Ne, oni su već narasli…Kao da su ga čuli, oba zeke se usprave na stražnje noge i pogledaju u njegovu pravcu, da su i progovorili, dobrom bi Župniku i to bila posve normalna stvar, jer se u zadnje vrijeme osvjedočio da ima još toliko ljudima neshvatljivih stvari na zemlji… Zečevi opet nestanu u potrazi za boljom travom. Iako ga Župnik već dugo nije čuo, nije se iznenadio. A Ivica na nebu? Očito se i Grga začudio, pa je odustao od skrivanja. Cijelu sahranu je pratio udaljen samo nekoliko metara iza Župnika. Prišao mu je. Ovaj se trgne. Dakako, jer je mislio da je posve sam, no što je-tu je. Mada je kanio postaviti "škakljivo" pitanje Grgi, kao da su cijelo vrijeme stajale zajedno, postavi drugo: -Pretpostavljaš li da je dragi Isus dopustio Ivici da sve ovo gleda odozgo? -Da! I on se sad smiješi. -Čuješ ovoga, jel`da? - upita, pokazavši palcem sebi iza leđa, u pravcu sela.- Mi idemo na Mjesec, a toliko toga nam je još ne poznato, ne znamo. O, Sole mio, razumijemo ovaj šaroliki svijet možda samo 2 posto, ali mi jurišamo u svemir, zbog nekakvog prestiža velesila. To je ludost….Ne! To je čista oholost. -Aha! - Kad je Grga želio predložiti da krenu kući, ponovo isti "glas". .- Opet on? -Da, Grga, nakon dužeg vremena, opet ga čujemo! Preko tišine groblja, plutajući na povjetarcu iz pravca sela, kao znak potvrde ili slaganja sa svime što je rekao Župnik, čuo se udaljeni, skoro zaboravljeni, no već simpatični i svaki put zbunjujući: "Av-av"! Zbunjujući, svakako. Zar samo zato što taj psić ne zna što je politika, što se pas-životinja čudno ponaša jer, eto, nije čovjek? Životinje nemaju slobodnu volju, samo čovjek slobodno bira i odlučuje, oslanjajući se na svoj razbor i mudrost...Opaža, zaključuje, sudi makar i ne razumio sve. Grga bi rekao: -Životinje ne mudruju. Ne robuju ničemu, samo slijede instinkt, svoj nagon. Denis bi nadodao: -Životinje ne gaze u sebi ono po čemu se ravnaju i žive. A Ivica? On bi se samo nasmiješio jer, kao znak slaganja ili nekakve točke na "i", opet je doplovio, samo nešto tiši, ali i dalje zbunjuć: "Av-av"! Župnik slegne ramenima, kao da je predosjećao na što će ga Grga početi nagovarati. Prišao je Ivičinom grobu, blagoslovio ga i nešto izmolio, okrenuo se i uputio k izlazu iz groblja. Putem su šutjeli. Iznenada Župnik stane i zagleda se u Grgu: -Kako si znao da smo na bajeru, da spašavamo Jozu? -Nebitno. -O, itekako je bitno, Grga. -Nisam znao za Jozu. -O, Sole…! Ne kako, nego zašto si uopće došao? -Čuo sam psa. -Čuo si psa?…Pa što ako si ga čuo! Pitam te zašto si došao, jer…ne laje li taj pas kad se njemu svidi? -Aha, ne i gdje. -To znači…? -Znači da taj pas nije baš posve običan… -To zna cijelo selo. -Ali ne znaju svi da se taj pas boji vode! - tiho će Grga, na što Župnik izbeči oči, ponavljajući riječi: -Ali ne znaju da se taj pas boji vode? Taj pas? Taj pas se boji…v o d e ?! -Bajera naročito. Znam sigurno da ni-ka-da, do tog dana, pas nije bio tamo.
Tu večer i duboko u noć su prozorska stakla seoskih kuća sporo tamnjela, za razliku od Župnikovog ureda. Nagnut, laktovima oslonjen na stol, Župnik je, zaronjena lica u dlanove rezimirao sve događaje proteklih dana. Već davno je prošla ponoć kad je ugasio svjetlo. Ulična svjetiljka bi se pri naletu vjetrića zaljuljala i zavirila kroz prozor u spavaču sobu, gdje se siroti Župnik meškoljio i vrtio u postelji. Imao je nerješiv problem: Nikako da se sjeti kako je s groblja došao do svog ureda i stana. ------- Sorry na greškama, sâm sam svoj lektor...(autor)
|