Samuel napisao:
Morat ću se nekako početi natjerati učiti engleski, ako je to uopće moguće!!
Isplati se Sami, baš se isplati. Jer kad vidiš koliko knjiga stoji na netu, stoje i samo čekaju da ih netko skine- besplatno! Lol. Ma nema kaj nema na netu. Već u ovom postu moram obilno citirati na engleskom jeziku. Moram to učiniti iz dva razloga: knjige koje ću citirati nisu prevedene na hrvatski jezik ili su prevedene ali ih nemam doma. Kad bi ih imao, najmanji mi je problem odskenirati stranicu ili dvije u pdf format i onda copy/pasta, ali nemam. Kaj se tu može?
Samuel napisao:
Ovaj SSPX je neposlušan u ja mislim jednoj stvari, iako je to jako široka tema i duboka, jer se uvijek iznenadim koliko malo znam, pa mi nekad nije jasno u ćemu su uopće neposlušni, na kraju ispadne da je ređenje biskupa ostao problem, ali to je jako velika tema koju nisam dovoljno proučio, pa ne volim se baš duboko petljati, jer je doista zamršeno. Uglavno sastajali su se i sastajat će se da se vrate u krilo, iako mislim da ako nisu u krilu da se za njega na sebi svojstven način drže, i kako kažu uvijek na svojim Misama obvezno na kraju mole za papu!!
Neposlušni su i ne priznaju Drugi vatikanski sabor, kao i sve dokumente poslje njega. Papu, odnosno, pape poslije sabora možda formalno priznaju, ali kad bi ih doista priznali onda bi im bili poslušni. I ne manje bitno: i dalje zaređuju svećenike iako nemaju ovlasti za to.
Samuel napisao:
Ali da se vratim na ono što i mene smeta. A to je neposluh ostalih, i to puno gori, prikriveni neposluh oko kojeg se šuti, pa i odobrava,kako ova časna tako i mnogi vjernici, pa i svečenici u Crkvi!!Nepsoluh koji metastazira na svim poljima!!
Da samo znaš koliko poznam vjernika koji odbijaju dogme, koji uzimaju ono što im paše i sami si tumače, od kondoma, abortusa, plodni/neplodni dani (bračna čistoća), umjetna oplodnja, preljub, drugi "brak", život u preljubu i još mnogo ostalih stvari! Ali redovito mole na Misi VJEROVANJE (u svetu Crkvu katoličku)
Kao što sam spomenuo, sad bi se čovjek obilno trebao pozvati baš na dvije knjige. Nažalost, možeš već pogoditi, knjige nisu prevedene kod nas. Radi se o knjigama: "The Devastated Vineyard" i "Trojan Horse in the City of God" katoličkog filozofa Dietrich von Hildebranda. Intelektualno poštenje nalaže da odmah spomenem kako je on te knjige napisao protiv "modernizma". Ali ovde se javlja pitanje, šta je točna definicija "modernizma"? Za SSPX su svi modernisti, svi koji su prihvatili dokumente Drugog vatikanskog sabora i kasnije. Evo kako od njih prozvani "modernist" definira "modernizam";
MODERNIZAM je skupna oznaka za teološki krive ili grbave poglede koji su se pojavili oko 1900. god. kao po sebi opravdana želja (štaviše trajna obveza) da se sadržaj kršćanske vjere objavi ljudima onoga vremena na adekvatan način. Pritom su u Francuskoj,. Engleskoj i Italiji izronile među ostalim sljedeće zablude: *teologija je stvar osjećaja, *religija izvire iz religiozne podsvijesti, a razum ne može ovladati ni jednim ni drugim jer je on religiozno u najvišoj mjeri sekundarna funkcija, objava je posvješćivanje imanentne religiozne potrebe, a nosioci objave su je samo najjasnije objektivirali, kad se ukoče te objektivacije nastaje *tradicija. *Dogma je samo simbolički izraz tih objektivacija koje se (skupa s dogmom) moraju mijenjati s napretkom kulture. Postoji naravna potreba da se vlastite objektivacije religioznoga saopće drugima, a kad se to realizira nastaje *Crkva. Ti su pogledi bili povezani s ekstremnom *kritikom Biblije. Te i druge zablude osudio je Pio X. u dekretu »La-mentabili« (DS 3401-3466; NR 111-127 395-401224-235 520 si 546 si 558 675 si) i u enciklici »Pascendi« (DS 3475-3498; NR 523). Mora se dodati da su u toj polemici protiv modernizma, koji je na mnoge pravilno gledane probleme pružao naopaka rješenja, mnogi pristaše modernizma jili ogorčeni klerikalnim intrigama i istjerani iz crkvene zajednice. »Modernizam« je, nažalost, do danas ostao odbojna, mrska rugalica unutar crkvene arogancije koje se ne tiču poteškoće vjere u današnjem svijetu. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"Ne treba ni spomenuti da se ni Rahner a ni današnja Crkva ne smatra modernistima. Nismo mi nikakvi modernisti, već je Crkva ona ista kao što je i bila prije 2000 godina. Zake sam onda spomenuo ove dvije knjige? Zato jer se osvrću baš na našu temu. Sve šta si napisao, citiram još jednom;
Samuel napisao:
Ali da se vratim na ono što i mene smeta. A to je neposluh ostalih, i to puno gori, prikriveni neposluh oko kojeg se šuti, pa i odobrava,kako ova časna tako i mnogi vjernici, pa i svečenici u Crkvi!!Nepsoluh koji metastazira na svim poljima!!
Da samo znaš koliko poznam vjernika koji odbijaju dogme, koji uzimaju ono što im paše i sami si tumače, od kondoma, abortusa, plodni/neplodni dani (bračna čistoća), umjetna oplodnja, preljub, drugi "brak", život u preljubu i još mnogo ostalih stvari! Ali redovito mole na Misi VJEROVANJE (u svetu Crkvu katoličku)
Sve je to gotovo proročki najavio Dietrich von Hildebrand. Iako, ako se pogleda sa druge strane, ne treba biti neki poseban prorok da se skuži kako Crkvu čakaju problemi u budućnosti. Uvijek je bilo problema, od početka pa do sada, a ne treba ni spomenuti da će ih i dalje biti.
Today we can no longer call the situation in the holy Church "The Trojan Horse in the City of God." The enemies who were hidden in the Trojan Horse have stepped out of their encasement and the active work of destruction is in high gear. The epidemic has advanced from scarcely recognizable errors and falsifications of the spirit of Christ and the holy Church, up to the most flagrant heresies and blasphemies. Dietrich von Hildebrand "The Devastated Vineyard"
We live in unprecedented times in the history of the Church. Never before, not in the protestant revolt, not in the Arian heresy, has so much of the Church openly embraced what has always been considered error. We have confusing, troubling, or worse statements or actions from even the highest levels of the Church. Dietrich von Hildebrand "The Devastated Vineyard"
Is not the devastation of the vineyard of the Lord an exhortation to love God, Christ, and His Holy Church more than ever? Do we not betray Christ if we turn away in disgust? Should not we of all people strive to see that true beauty of the vineyard of teh Lord, which objectively must be to work for the glorification of God, and toward our own personal sanctification, and to oppose this-worldliness by our own unconditional imitation of Christ. Dietrich von Hildebrand "The Devastated Vineyard"
Another example is the tendency to substitute for real faith a mere loyalty to the Church as an organization with rules for its members. Instead of being aware of the awful privilege of assisting at Holy Mass, many Catholics go to church on Sunday just as they fulfill profane duties out of loyalty to the country or to an institution to which they belong. That is, they perform this task because they just happen to be Catholics. Here, indeed, the letter has replaced the spirit. This substitution of loyalty for holy obedience and grateful love indicates the loss of a true understanding of the nature of the Church. It suggests that the Church is a merely human institution. Such a ritualistic conception of one’s religious life leaves no place for transformation in Christ—a process that implies orienting one’s entire life around Christ and bearing witness to Christ in one’s contact with the world. But many Catholics, having accepted the Catholic faith as a mere heritage similar to their nationality, having failed ever to come to a full profession of faith, to an awareness of what it means to be a member of the Mystical Body of Christ, are completely lost and helpless when confronted with atheists. They yield, or at least remain silent, when atheists say something incompatible with Christian revelation or that betrays an ignorance of the Church. They are silent because they consider Catholicism to be something only for Catholics, for those who belong to it, as they belong to family or country. It therefore does not apply or refer to “outsiders.” These Catholics have made a mere ghetto of the all-embracing Church which addresses Herself to every human being with the good tidings of the Gospel. Dietrich von Hildebrand "Trojan Horse in the City of God"
The cause of formalism and legalism consists precisely in approaching supernatural truth through natural categories. Even though the supernatural was stressed in the abstract, those responsible for ossification in the Church retained a way of thinking and acting that was secular. The moment they left the abstract plane, their approach to religion breathed only a secular atmosphere which could not sustain authentic Christian revelation. Absent was the breath of Christ, the epiphany of God; absent was the perfume of holiness, the splendor of the supernatural, all so gloriously present in the saints and homines religiosi to whom we have referred. This lack drains life from religion, creates a Catholic ghetto, and deprives the message of Christ of its irresistible power. Dietrich von Hildebrand "Trojan Horse in the City of God"
It must certainly be admitted that priests have, at times, scandalized people because of their religious mediocrity. Oftentimes, they were harmless bourgeois whose personalities never breathed a religious atmosphere. Sometimes they were filled with suspicion against every sort of élan. They oversimplified all questions. They were incapable of understanding the message of God contained in great art and in other great natural works of man. These were regrettable features, indeed, of the practical life of the Church. But the way to overcome them is certainly not to encourage priests to fall into another extreme by abandoning their former narrowness for indiscriminate ravings about secular crudities or for a taste insensitive to vulgarity. This is to flee from one mediocrity to another. The progressives tend to believe that narrowness is the only kind of mediocrity. They forget that being blind to those things which are antagonistic to true greatness and true culture and lavishing enthusiasm on shallow worldliness are expressions of a more blatant mediocrity and are even more incompatible with religion. Dietrich von Hildebrand "Trojan Horse in the City of God"Također, von Hildebrand naglašava da je religijski pluralizam, kojeg danas ne manjka među deklariranim katolicima, čisto zlo.
Insofar as cultures are concerned, multiplicity has a value, just as does the pluralism of national characters. When, however, it comes to metaphysical or ethical truth -- and especially when it comes to religion -- any pluralism is an evil. Evil, too, are the many fluctuations in the life of religion that occur in history. Unlike cultural pluralism, religious pluralism is in no way a sign of life, but rather a symptom of human fraility and insufficiency. Great metaphysical and ethical truths, and the true religion itself, are destined to take root among men. Here the 'oughtness' of assuming social reality gives to their aliveness a special significance. It represents a descending of Christ into the soul of the individual person and the erecting of His Kingdom in the interpersonal sphere. It is the dimension of Christ's victory that He predicted in saying: 'Where two or three are gathered together in my name, I am in the midst of them.' To supplant truth in its transcendent existence with a merely social reality is to imprison man and history in a desolate immanentism. On the other hand, the incarnation of transcendent truth in man and history represents the victory of transcendence over the purely immanent. Dietrich von Hildebrand "Trojan Horse in the City of God" Pa onda još ta Satanska nepokornost današnjih katolika, nepokornost Bogu, a ni Crkvi;
Satanic pride refuses all submission as such. Apart from his antagonism toward the world of values and its serene harmony, the maniac of pride repudiates all submission as such; his non serviam is meant to challenge any kind of authority; he would bow neither to man nor to God. Dietrich von Hildebrand "Transformation in Christ"Sve šta si spomenuo, sve to mori Crkvu. Ljudi su jednostavno takvi, želi misliti svojom glavom, žele sami "krojiti" dobro i zlo, istinu i laž, žele sami sebi biti autoritet.
Samuel napisao:
Tako da me doista pomalo čudno smeta taj udar na tradiciju i gledanje kroz prste onima koji pokušavaju biti milosrdniji od samog Boga, pa do toga da budu moderniji i od samih sekularista.
To jest istina. Ovi, neću ih nazvati "modernisti", nego bolje rečeno nju ejđ- sekularni katolici, jedva čekaju da se udari po tradicionalistima, jer su za njih i tzv. "modernisti" preveliki tradicionalisti. Ako me razumiš.
Samuel napisao:
Modernizam i preskakanje i izvrtanje pravila je nevjerovatan!! Evo imao sam situaciju u župi gdje je odjednom časna počela pričešćivati da pričest traje ni pet minuta, pa mi to nekako čudno i provjerim malo i dođem do ovoga:
158. Izvanredni djelitelj svete Pričesti smije Pričest dijeliti samo onda kad nema svećenika ili đakona, kad je svećenik uslijed bolesti, poodmakle starosti ili nekoga drugog razloga spriječen, te ako je broj vjernika koji pristupaju Pričesti tako velik da bi se slavlje Mise previše odužilo. Isto je potrebno shvatiti tako da kratko produženje prema mjesnim navikama i običajima nije dostatan razlog.
Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Redemptionis Sacramentum.
I ajd ti sada nešto reci! Pa ćeš ispasti svakakav, neki kruti tradicionalist koji je neposlušan ili što već ili mrgud bez ljubavi!
Ili kod pjevanja gdje se stalo preskaće ili izvrtava Agnus Dei i Jaganjče Božji!!
Kako mi kćer prvopričenica reče, da nikako ne može izmoliti molitvu poslije pričesti jer ju smetaju pjesme (svakakve) dok traje pričest i malo poslije, jer to doista izbacuje i remeti koncetraciju!! Nema svetog pjevanja i tišine, sve nekako da bude što zanimljivije na opipljiv način!
Pa do pričešćivanja, sad kad su izmuzili neprestanim mantranjem kako je pričest na ruku dopušten! OK, iako je i to izvanredan način (sad je skoro pa pravilo) ali da vidiš kako sve ljudi uzimaju Hostiju,pa to je strašno, ko da uzimaju punicino otpusno pismo iz bolnice !!
Nema više desna ruka ispod lijeve i stavljanja Hostije pred svečenikom!
Tu Ratzinger i Romano Guardini upozoravaju, ali tko sluša?
Za život Crkve hitno je potrebna obnova liturgijske svijesti, liturgijsko pomirenje koje će ponovno priznati jedinstvo povijesti liturgije, koje Drugi vatikanski sabor neće shvaćati kao lom nego kao stupanj razvoja. Uvjeren sam da se kriza Crkve kroz koju danas prolazimo uvelike temelji na raspadu liturgije koju se ponekad čak shvaća ‘etsi Deus non daretur’: da joj više uopće nije važno postoji li Bog, govori li nam i uslišava li nas. Ako se, pak, u liturgiji više ne pojavljuje zajedništvo vjere, jedinstvo Crkve i njezine povijesti koje obuhvaća cijeli svijet… gdje će se Crkva još pojavljivati u svojoj duhovnoj biti? Tada zajednica slavi samu sebe, a to se ne isplati… Stoga nam je potreban novi liturgijski pokret koji će oživotvoriti istinsku baštinu Drugoga vatikanskog sabora. Joseph Ratzinger "Moj život"Liturgija poslije koncila ponekad ispada smiješna, reklo bi se- običan cirkus. Ali za to nije kriv koncil, nego ljudi. Jer, koliko god da tražio po dokumentima koncila, nigde nisam pronašao tekst u kojem bi koncil spominjao da se može od mise praviti cirkus.
Liturgija nije šou, predstava za koju su potrebni genijalni redatelji i talentirani glumci. Liturgija ne živi od simpatičnih ‘iznenađenja’, od toga da nekome ‘omili’, već od svečanog ponavljanja. Ne treba izražavati aktualnost i prolaznost, već otajstvo Svetoga. Mnogi su mislili i govorili da liturgija mora biti ‘učinjena’ od cijele zajednice, da bi bila doista njezina. Takav pogled je doveo do mjerenja ‘uspjeha’ terminima uspješne spektakularnosti, zabave. Na ovaj način izgubila se liturgijska vlastitost koja ne proizlazi iz onoga što mi činimo već iz činjenice da se ovdje događa Nešto što mi zajedno ne možemo učiniti. U liturgiji djeluje sila, moć koji ni cijela Crkva ne može dati. Ono što se ovdje manifestira u potpunosti je Drugačije od onoga što po zajednici (koja, dakle, nije gospodarica nego sluškinja, puko sredstvo) dolazi do nas. Joseph Ratzinger "Razgovor o vjeri"It cannot, however, be denied that great difficulties lie in the question of the adaptability of the liturgy to every individual, and more especially to the modern man. The latter wants to find in prayer--particularly if he is of an independent turn of mind--the direct expression of his spiritual condition. Yet in the liturgy he is expected to accept, as the mouthpiece of his inner life, a system of ideas, prayer and action, which is too highly generalized, and, as it were, unsuited to him. It strikes him as being formal and almost meaningless. He is especially sensible of this when he compares the liturgy with the natural outpourings of spontaneous prayer. Liturgical formulas, unlike the language of a person who is spiritually congenial, are not to be grasped straightway without any further mental exertion on the listener's part; liturgical actions have not the same direct appeal as, say, the involuntary movement of understanding on the part of someone who is sympathetic by reason of circumstances and disposition; the emotional impulses of the liturgy do not so readily find an echo as does the spontaneous utterance of the soul. These clear-cut formulas are liable to grate more particularly upon the modern man, so intensely sensitive in everything which affects his scheme of life, who looks for a touch of nature everywhere and listens so attentively for the personal note. He easily tends to consider the idiom of the liturgy as artificial, and its ritual as purely formal. Consequently he will often take refuge in forms of prayer and devotional practices whose spiritual value is far inferior to that of the liturgy, but which seem to have one advantage over the latter--that of contemporary, or, at any rate, of congenial origin. Romano Guardini ""The Spirit of the Liturgy"Samuel napisao:
Ali naprimjer, ovo kad sam pogledao, šta govore ovi predavači sa teologije unatoš učiteljstvu i nauku, e tu sam ostao PAFFFF!!!!!
http://vimeo.com/99413645Pogotovo na kraju kada kaže dotični Grbac kako bi volio vidjeti tko bi to uskratio pričest osobi koja živi u grijehu bluda (ponovno civilno vjnečanoj), dok se Šuljić nadoveže sa zgražanjem i osudom kako je on vidio nadbiskupa kako je odbio pričestiti osobu u tom grijehu!! Pa se zajedno zgražaju, sa facom punom nekakvog svog "milosrđa"!!
Ova dva mi izgledaju kao dva šarlatana. Ne vjerujem da će papa Franjo popustiti ni za milimetar po tom pitanju, ako se ipak dogodi promjena, spreman sam je pokorno i bez preispitivanja prihvatiti, bez obzira kakva ta promjena bila.